Prevodioc

Friday, February 20, 2015

Tuča u kafani, "Kod Cige"

Na praznik "Dan žena", 8-og mart 1992 u motelu koji smo svi zvali "Kod Sonje", a njegovo pravo ime bilo je "Kon Tiki", održavala se svadba. Bila je to svadba mog rođaka Tome, pa sam iz tog razloga kao i veliki broj moje rodbine prisustvovao toj svadbi. Moja supruga i ja smo se odazvali Tominom pozivu i došli smo prvo u opštinu na vjenčanje a posle i na slavlje u motel. Sala je bila prepuna gostiju i bilo je veselo! Igralo se i pjevalo, a neki od svatova kada su popili koju više, pokušavali su da me isprovociraju pružajući tri prsta u pravcu mene i moje žene. Moja supruga i ja smo to ignorisali i pravili se kao da se ništa ne dešava, kako ne bi pokvarili to divno rodbinsko veselje. Pošto motel nikada nije radio do kasno u noć, vlasnica motela Sonja, tražila je da se svatovi ranije raziđu, kako ona ne bi morala raditi duže od uobičajenog radnog vremena. Organizatori svadbe su se složili sa tim i svadba je iz tog razloga bila završena oko deset sati uveče. Svatovi su se polako razilazili prema svojim kućama, a ja smatrajući da je rano za razlaz, mojim rođacima sa kojima sam sjedio za stolom na svadbenom slavlju, predložih da produžimo naše veselje u obližnjoj kafani koju su svi u Sarajevu znali pod nazivom "Kod Cige".
Moja supruga nije htjela poći sa mnom, jer je morala da preuzme  našeg sina, kojeg smo ostavili na čuvanje dok smo bili na svadbi. Moji rođaci su se složili sa mojim predlogom i bili smo spremni za nastavak slavlja. Sa nama je krenuo moj brat Lazo, rođaci Zoran, Mladen i Željko sa svojom djevojkom Minkom.
Kafana "Kod Cige" bila je blizu motela u kojem smo bili na svadbi, pa smo vrlo brzo stigli do nje. U kafani je bilo puno gostiju, ali moj brat se obratio vlasniku kafane Ljubi, sa kojem je  bio u kumstvu, pa mu je on brzo obezbijedio sto i stolice da sjednemo. Muzika je svirala, a gosti su naručivali željene pijesme koje su po narudžbi i plačali. Bili smo dobro raspoloženi i počeo sam naručivati pjesme koje smo od uvijek voljeli da slušamo. Nisam ni razmišljao o kojim se pjesmama radi, a naručivao sam samo one koje smo svi oduvjek volili i rado slušali. Svaku pijesmu koju sam pokušao naručiti, muzika je odbijala da pjeva, a kada je pjevač vidio da sam ljut,  prišao mi je do stola i šapnuo na uho, "Jarane, ne smijem to pjevati ovde"!
Bio sam zbunjen, pa sam počeo da razmišljam zašto neće da mi pjevaju pjesme koje sam naručivao! A onda mi se upališe lampice da se nalazimo u kafani koja je u okruženju srpskih kuća i da je sa nama muslimanka, djevojka mog rođaka. Iako su tu djevojku kao i mog rođaka koji je bio golman u FK UNIS-u, svi u Vogošći veoma dobro poznavali, nisam mogao vjerovati da je to razlog, što muzika neće pjevati naše naručene pjesme. Kako sam i ja bio u miješanom braku pomislio sam da bi i ja mogao biti jedan od razloga. Nismo htjeli da izazovemo tuču, pa sam zbog toga ustao, raširio ruke i glasno se obratio muzici i gostima u cijeloj kafani, "Pjevajte bolan, ne bojte se i ja sam Srbin". Moja molba i nakon toga nije urodila plodom pa sam sjeo na stolicu i nastavi da pijem sa svojim društvom. Nisam se više obračao muzičarima, ali vrag nije dao mira drugoj grupi u kafani za susjedim stolom. Pored mog stola sjedio je moj dugogodišnji poznanik, Veki. Vekija sam poznavao još iz djetinstva, pa sam iz tog razloga znao da je veoma ozbiljan i iskren. On  mi se obrati i kaže, "Pazi se jarane, čuo sam sad kad sam proš'o kraj njihovog stola, kako pričaju da će baciti bombu za tvoj sto!"
 Bilo mi je čudno da neko hoće da mi baci bombu samo zato što sam naručivao pjesme, pa sam upitao Vekija, A ko hoće da mi baci bombu?"
"Grila, eno ga sjedi sa Vitkom za stolom", reče Veki onako više kroz zube da ga drugi okolo ne čuju šta govori.
Vitka sam poznavao od ranije kao jednog velikog mangupa, nove generacije mlađih momaka, pa mi je bilo lako da shvatim koji je njegov sto. On je bio đudista iz UNIS-ovog kluba i tu vještinu koju je stekao koristio je na ulicu, i tako uspio da postane poznat frajer na vogošćanskim ulicama. U tom predratnom periodu sam čuo da je neke od starijih mangupa u Vogošći pokušavao da izmlati, baš u ovoj kafani u kojoj smo sjedili, a gdje je on bio redovan gost. Pošto sam i ja u to vrijeme bio poznat među Vogošćanima, jer sam bio vlasnik privatnog Bodibilding kluba, a bio sam često u društvu vodećih vogošćanskih mangupa, pomislih da je Vitko odlučio da i mene tu noć pokuša prebiti, kako bi se na osnovu toga još više pročuo kao opasan momak.
Počeo sam gledati prema Vitkovom stolu pokušavajući da skontam, ko je Grila što sjedi sa njim.
Sve me je to navelo na razmišljanje da će Vitkovi jarani sigurno pokušati baciti bombu za moj sto. Neki od njih u to vrijeme su bili Jojini pratioci, a Joja je bio vodeći političar SDS-a, pa im je to davalo dodatno samopouzdanje i hrabrost da mogu skočiti na nekog pa ga prebiju a da se ne boje posledica. Zbog svega toga bio sam ubijeđen da će me napasti i da je mojim rođacima i meni život u opasnosti. Pomislio sam da ću morati prvi potegnuti oružje kako bi imao priliku da izvučem živu glavu iz ovog grotla. Kod sebe imao pitšolj 7,65mm, ali sam ga pri ulasku u kafanu ostavim u bratovom autu. Ustao sam od stola, izašao na polje, otišao da auta i uzeo pištolj. Na parkingu sam stavio metak u cijev i gurnuo pištolj za pojas pantolona. U međuvremenu dok sam se vraćao sa parkinga, u kafani je odjeknuo pucanj. Pomislio sam da je borba počela,  brzo sam utrčao u kafanu da vidim šta se dešava. Svi su sjedili na svoji mjestima, samo je Ali stajao pored Vitkovog stola. Ali je bio Vitkov drug i takođe jedan od mlađih mangupa.
Odmah sa vrata sam uzviknuo, "Ko je to puc'o?"
Prvi se javi Ali, naizgled cinično, kao kroz podsmijeh reče, "Ma nije niko, ja se zajebav'o i bacio petardu!"
Znajući po zvuku koji sam čuo da je bio ispaljen metak, počeo sam da vičem na Alija da me ne pravi budalom, a onda se javi jedan momak kojem nisam znao ime, ali mi kroz glavu prođe misao da bi  on mogao biti taj Grila, jer jedino njegovo ime nisam znao. Nisam ni saslušao šta je rekao, nego odmah na njegov glas pođoh prema njemu i povukoh pištolj u kojem je metak već bio u cijevi. Ma šta se ti javljaš, pi*ka ti materina!", rekoh mu ja, a on ne oklijevajući skoći od stola i potrča prama zadnjoj strani kafane, gdje se nalazio jedan od sporednih izlaza . Brzo sam krenuo za njim računajuči da kod sebe ima bombu koju bi mogao baciti na mane. U tom trenutku pred mene se isperčio Vitko, a ja ne razmišljajući ni trena, udarih ga kundakom pištolja po glavi. Vitko pade, na pod i dok je ležao dobi nekoliko udaraca nogom u glavu i tijelo, od mojih rođaka, koji su se već stvorili pored mene. Potrčao sam za momkom za kojeg sam pretpostavljao da se zove Grila, ali on pobježe u mrak, tako da ga nisam više vidio. Vratio sam se nazad, a Vitko je u međuvremenu bio već ustao sa poda. Vitko je bio veoma inteligentan momak i bez ustezanja počeo je smirivati napetu situaciju. Počeo sam da se raspituje koje momak što je pobjegao, rekoše mi da se zove Grila. Vitko, njegov brat Dule i ostala raja pokušavali su da me ubjede da Grila nije ništa loše mislio i da sam sve pogrešno shvatilo. Iako nikome od njih nisam vjerovao, sjeli smo svi zajedno sastavivši više stolova skup,a krajičkom oka prati sam sve šta se dešava oko nas. Sve se smirilo, a muzičari su iskoristila frku i potpuno prestala sa svirkom i brzo su počeli pakovati svoje instrumente. Sjedeći sa Vitkom i njegovim momcima, vidio sam da je on glavni koji se najviše pita međunjima. Kroz razgovor sam  došao do zaključka da je Vitko veoma iskren momak, pa sam mu vjerovao da se ova frka neće nikada više nastaviti.

Kada je sve leglo na svoje mijesto, za sto je prišao Ljubo vlasnik kafane i rekao nam  da će uskoro doći policija da pretrese kafanu. Tražio je da mu svi predamo oružje i da će ga on sakriti pod šank dok policija bude vršila pretres, kad pođemu kući on će nam ga vratiti. Kako sam znao da je u to vrijeme specijalna policija pod komandon Dragana Vikića često obilazila gradske kafane i vršila pretres ljudi zbog velikog broja ilegalnog naoružanja, pomislio sam da je to sasvim moguće. Nisam Ljubi dao pištolj jer mu nisam puno vjerovao,  nego sam otišao ponovo do bratovog auta i tamo ostavio pištolj. Vrati sam se nazad, nastavili smo sjediti i potekla je priča o našem dobrom prijatelju Predragu Polovini-Mikiju koji je dvije godine ranije izgubi život u kafanskoj tuči. Uz priče o Mikiju proradile su emocije kod Vitka i mene, pa su nam zbog toga poteklse i suze. Sve je to uticalo da se smire strasti i da se noć mirno privede krju.
U međuvremenu je došla vogošćanska policija, uvidjevši da nema nikakvih problema i da je kafana pred zatvaranjem,  popili su piće i otišli dalje. Nakon njhovog odlaska i mi smo se međusobno izpozdravljali i krenuli sako svojoj kući.
Sve se dobro završilo, a ja sam došao do zaključka da Vitko nije bio nacionalista i  kod njega nije bio problem oko naručenih pjesama, nego mangupluk njega i njegovih prijatelja.
Bio sam razouzičaran poloitičkom sitacijom u Bosni, jer nacionalizam je uzeo toliko maha da su se muzičari  bojali svirati sve pijesme koje smo ranije svi zajedno pjevali po kafanama i raznim feštama. Narod je doveden do tolikog stepena mržnje i podjele da su se i pjesme koje smo svi do tada volili,  dijeljene na nacionalne! Tako je "Pjesma o Emini" koju sam najviše voli, zbog njenog naslova prestala biti srpska, iako je Aleksa Šantić, autor pjesme bio Srbin! Narod je bio potpuno izgubljen, zadojen nacionalalizmom svih političkih stranaka, nakon ćega nije bio problem pokrenuti bratoubilački rat u BiH

Tuesday, February 17, 2015

Barikade po sarajevskim ulicama

Prve barikade po sarajevskim ulicama počele su prvog marta, 1992. godine, na dan kada se održavao "Referndum o nezavisnosti BiH". Tog dana, ispred stare pravoslavne crkve na Baščaršiji desilo se ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića i ranjavanje sveštenika crkve Radenka Mikovića. Ubistvo je odijeknulo kao bomba na svim medijiskim kućama! Nakon toga, ubica uspjeva da pobjegne, a srpski narod je predpostavljao da je iza tog zločina stajala vladajuća stranka SDA. Dokazi da je vlast bila umiješana, pokazuje da evo nakon 23 godine, još uvjek niko nije osuđen za taj teroristički čin. Ubice srpskog svata, dugi niz godina slobodno su se kretali kao heroji, po sarajevskim ulicama!

 Zbog ubistva svata i ranjavanja sveštenika, SDS organizuje barikade po djelovima grada kojii su bili pod srpskom kontrolom, pod izgovorom, pokušaja hvatanja počinioca tog gnusnog zločina! Iako je bilo jasno da se na takav način ne može uhvatiti zločinac, SDS je pokušavao napraviti destabilizaciju, a samim tim podići što veći broj srpskog naroda protiv očite antisrpske vlasiti u BiH.

Vladajuće stranke SDA i HDZ huškaju goloruk narod da krene na naoružane ljude na barikadama, znajući da  će ovi sa barikada pružiti oružani otpor i na taj način privuči gnjev naroda, čime bi lakše manipulisali narodom i pokrenuli oružanu borbu protiv SDS-a. Sve je bilo onako kako se moglo i pretpostaviti, a mediji pod kontrolom muslimanko-hrvatske vlasti prave žestok propagandni rat, u kojem se svaki Srbin koji ne podržava njihovu političku ideju,  u naprijed proglašava "četnikom"! U tom periodu bilo je veoma rizično kao Srbin kretati se sarajevskim ulicama! Mnogi su samozvani komandanti počeli postavljati svoje barikade i legitimisati ulične prolaznike, što je dodatno uznemirilo i unijelo strah kod stanovništva srpske nacionalnosti!

Sva ta dešavanja su žestoko uzdrmala radne organizacije, pa se sve češće dešavolo da radnici druge i treće smijene zbog barikada po ulicama ne mogu doći na posao. To stanje je uzdrmalo i TAS-ove pogone, pa su na posao dolazili radnici uglavnom oni koji su živjeli u Vogošći. Imali su mogučnosti pješačkim stazama da dođu do kruga fabrike i svojih radnih mijesta, jer u to vrijeme nije bilo barikada po vogošćanskim ulicama. Međutim pošto je u TAS-u bila lančana proizvodnja, sa malim borjem radnika nije bilo moguće organizovati proizvodnju, pa su šefovi iz tog razloga one radnike kiji su došli, vračali  kućama. U tom slučaju mašinisti su morali ostajati duže na svojim poslovima da bi pogasili postorojenja. Bio sam jedan od rijetkih mašinista u lakirnici, koji j živio u Vogošći. Zbog toga sam imao mogučnost da redovno dolazim na posao, tako da sam  u to vrijeme uglavnom dobijao naredbu od šefa da moram ostati duže na poslu, kako bi uskladištio karoserije koje su prolazile kroz postrojenje na kojem sam bio mašinista. Posao koji sam morao da obavim nije bio težak, ali je bilo jezivo, kada se okrenem oko sebe, skoro u mraku, sa pogašenim svjetalima u praznom pogonu, čujem samo škripu lanaca i cvilenje nosača koji vuku nelakirane karoserije.

Bio sam svjestan teške situacije i bez pogovora sam ostajao na tim zadacima. Nakon što sam zaršio ono što je trebalo da se uradi, ugasio sam postrojenje i spremio se za polazak kući. Tek tada su nastajele moje prave muke! Staza kojom sam morao da idem do punčevog stana, u kojem sam tada živio sa svojom porodicom i šurom Harisom, protezala se između dvije dugačke stražarske linije. Moj najveći problem bio je u tome što se to kretanje odvijalo, između tri i četri sata u jutro, kada su straže posle neprospavane noći još više napete. Sa jedne strane se protezao Blagovac i Rosulje, etnički čista srpska sela, a sa druge strane puta bile su muslimanske kuće. Znajući da i jedni i drugi čuvaju straže sa uperenim puškama jedni prema drugima, bilo je svaki puta zastrašujuće kada trebam proći ispred njihovih pušćanih cijevi. Bilo je dovoljno da u tom momentu nekom popuste živci, opali samo jedan metak, od čega bi se otvorili rafali sa obadvije strane i ja bi se našao između dvije vatre. Krečući se između dvije neprijateljski raspoložene stražarske linje, živci su mi bili napeti kao strune. Kada bi konačno izašao iz tog prostora i ušao u "sigurniju sredinu", osjetio bi veliko olakšnje ali i bol nakon opuštanja prenapregnutih mišića u tijelu.

Iz dana u dan situacija sa barikadama je bila sve gora, zbog čega sam sve češće ostaja duže na poslu. Šefu sam objasnio kroz šta moram da prođem da bi stigao kući, a on mi je zbog toga obečavao da će mi srediti u računovodstvu da će zbog visokog rizika, svi moji prekovremeni sati biti plačeni duplo. Iako mi nije bilo do takvog vida zarade, nisam imao izbora. Nastavio sam sa produženim radom kada se ukazivala potreba za to. Taj mjesec sam ostvario preko 260 radnih sati, ali nikad te sate nisam naplatio, jer su ubrzo počeli oružani sukobi i moja plata je ostala zauvjek neisplačena!

U to vrijeme sa mnom u lakirnici su bili i drugi mašinisti koji su  obavljali svoje zadatke. Njihova dežura je bila neprekidna pa iz tog razloga su čekali jutro da bi dobili svoju smjenu, nakon čega bi kretali kući. Smjena im se završava u vrijeme kada svane pa iz tog razloga nisu imali problem takve proirode kakve sam imao ja. Jednom prilikom kada sam ostao duže, sa mnom u smjeni bio je jedan stari mašinista Ferid. Ferid je bio jedna duša od čovjeka! Tu noć  kada smo bili zajedno, na ulicama Sarajeva se čula žestoka pucnjava! Feridu sam tada dao moju adresu od stana i rekao, "U slučaju da u jutro ne možeš otiči kući, dođi na ovu adresu, za tebe će ova vrata biti uvjiek otovorena!"
Ferid je bio stariji od mene i mogao mi je po svojim godinama biti otac, ali znajući da bi mu moglo biti neprijatno da dođe, rakao sam mu da će moj punac biti sa mnom u tom stanu. Ferid je sa mojim puncem nekad skupa radio u PRETIS-ovim pogonima, pa sam ga na taj način pokušao omekšati da mu ne bude neprijatno, u slučaju nužde da dođe kod mene u stan.
Ferid se u jutro nije pojavio kod mene, zbog čega sam pretpostavio da je bez problema otišao svojoj kući. To je bilo zadnje moje viđenje sa tim dobrim čovjekom, prepunim divnih ljudskih osobina!



Sunday, February 15, 2015

Paravojne patrole u Sarajevu

Paravojne patrole po Sarajevu

U vrijeme dok je Jugoslavija još uvjek bila stabilna država, za presednika Saveznog Izvršnog Vijeća došao je Ante Marković. Njegovim dolasko na čelo SIV-a, Dinar je postao stabilna valuta,   1:7 u odnosu na Njemačku Marku. Cijene više nisu divljale jer za to nije bilo osnove. Stabilnost Dinara i većinska vlast Volkswagena nad TAS-om se odrazila povoljno na plate radnika u toj tvornici u kojoj sam radio.
Ante Marković, Predsednik Saveznog Izvršnog Vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (od 16. marta 1989. do 20. decembra 1991.) na svom zadnjem ekspozeu 19-og decembra '91 godine apelovao je na političare da se okanu nacionalizma i da gledaju u budučnost. Na kraju svog ekspozea u Skupšitini izjavio je:
"Danas čitavi regioni, čija je istorija bogata međusobnim ratovima, u zajednici bogatih i civilizovanih naroda koji se ne odriču svoje istorije i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budučnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja."
"Zar mi to isto nismo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo točak istorije nazad i platimo cjenu koju smo već platili? Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi!"

Iz naše krvave istorije nismo izvukli pouke, nismo poslušali ni presednika SIV-a i svi političari su počeli da rade po svome, vrbujući svako svoju naciju za svoje ciljeve, ne obazirući sa na druge koliko to pogađa i ugrožava njihov nacionalni integritet. Sve je krenulo kako ne treba, Dinar je počeo da gubi vrijednost, zbog čega je u kratkom vremenskom roku devalvirao prvo na 9, pa 11 i onda na 13 Dinara u odnosu na Marku. To je sve prouzrokovalo drastičan pad radničkih plata, nakon čega je crna berza ponovo proradila na sarajevskim ulicama!
Zbog te situacije i ja sam odlučio da se bacim na posao u crnoj berzi! Udružio sam se sa Graletom, koji je već imao uhodane kontakte preko nekih sanđaklija. Krenuo sam sa njim po pijacama u preprodaju deficitarne robe. Grale se u to vrijeme zabavljao sa jednom djevojkom islamske vjeroispovjesti, kojoj je otac bio porijeklom iz "Sanđaka". Sanđaklije su u to vrijem bili vodeći šverceri u glavnom gradu BiH. Grale je na prijedlog njegove djevojke počeo da radi za njenog oca, ali je morao da krije svoje pravo ime, jer njen otac nije smio znati da je on Srbin, pa se prestavljao kao Dino. Pošto sam se u to vrijeme aktivno bavio bodibuildingom, Grale je osječao da bi kraj mene u tom poslu bio sigurniji, pa me je pozvao da se sa njim uključim u preprodaju robe.
Moj glavni zadatak je bio da mu štitim leđa u slučaju neprilika, a njegov da nađe prodavca deficitarne robe, kafe, šećera, deterđenta, ulja i cigareta, uglavnom Marlbora, robe koja je u to vrijeme bilo teško nabaviti po sarajevskim prodavnicama. Svakodnevno smo se vrtili na "Stupskoj pijaci", tragajući za prodavcima te robe. Kada bi pronašli nekog ko je prodavao robu za koju smo zaineresovani, sa javne govornice Grale bi telefonom pozvao "našeg gazdu sanđakliju"  i obavjestili ga, koju robu smo pronašli, koliko je ima i po kojoj cijeni se prodaje. Tada bi on pozvao svoje klijente koji su kod njega tragali za tim artiklima i nakon desetak minuta mi bi sa govornice ponovo pozvali njegovu kancelariju. On bi nam saopštio gdje da vozimo robu i po kojoj cijeni da je prodamo. Tada bi mi poveli prodavca na to odredište, predali robu novom kupcu i na licu mjesta bi isplatili prodavca. Profit od tog posla smo na kraju dana nosili gazdi, a ja i Grale bi za sebe zadržali 10%, što bi između sebe dijelili pola, pola. Zbog prodaje na veliko i profiti su bili veliki, na taj način, svakog dana, ako bi našli traženu robu, moglo se zaraditi po nekoliko stotina maraka dnevno.
Posao nam je cvjetao sve do kraja februara '92, kada su stranke SDA i HDZ sprovele referendum o otcjepljenu BiH od Jugoslavije! Iako na referendum srpski narod nije želio da izađe, nekompletna vlast je proglasila nezavisnost BiH. Nakon referenduma Grale i ja smo i dalje dolazili na pijacu. Jednog dana, početkom marta šetajući pijačnom stazom, na pijacu uleti nekakav "đip" crne boje, a iz njega izađoše vojnici sa zelenim beretkama držeći u rukama automatsko naoružanje.  Izgledali su kao "vojna policija",  sa bijelim opasačima i uprtačima, nepoznatih obilježja na njihovim uniformama.
Bio sam šokiran tim prizorom! Iako sam bio već čuo za postojanje muslimanske paravojske koje su sami sebe nazvali "Zelene beretke" i "Patriotska liga", bio sam ubjeđen da se te formacije ne smiju pojavljivati na javnim mjestima. Njihova pojava u je meni probudila veliku dozu straha!
Pogledao sam u Graleta i na njegovom licu se takođe osjetio strah i šok! On mi je očima i  kratkim zamahom glave pokazao da napustimo pijačni prostor, šta sam odma bez razmišljanja i uradio. Kada smo se dovoljno odmakli od paravojne policije, okrenuli smo se i vidjeli kako idu od stola do stola i traže dokumente od ljudi na pijaci.
Od tog dana osjećao sam veliku nesigurnost od te vojske, zbog čega više nismo išli na pijacu! Iako sam u gradu imao dosta rodbine islamske vjeroispovjesti, nisam se više slobodno kretao po sarajevskim ulicama i nisam više napuštao teritoriju opštine Vogošće! Shvatio smo da je rat bio na pragu i da je pitanje dana kada će početi. Nisam podržavao ratnu opciju i razbijanje, meni drage Jugoslavije, za koju sam se kao vojnik JNA iskreno zakleo da ću dati svoj život, ako zatreba! Nisam bio ni za nezavisnu, a ni za podjelu BiH.
U jedno sam bio siguran, ako dođe do rata, u tu novoformiranu vojsku neću otići!







 

Saturday, February 14, 2015

Pripreme za otvaranje "bodibilding kluba"


Opština Vogošća doživjela je svoj veliki procvat i razvoj zahvaljujuči UNIS-ovim tvornicama koje su se nalazile na periferiji naselja. Taj kompleks privukao je veliki broj ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, a ponajviše iz Bosne i Hercegovine, pa se Vogošća strahovitom brzinom gradila i širila kao razvijena sarajevska opština. Zbog dobrih radnički plata, standard njenih stanovnika je bio na zavidnom nivou. Naselje je bilo prepuno zeleunila i parkova pa je po statističkim podacima Vogošća i slovenačko
Velenje, svrstavane u dvije najrazvijenije  opštine na prostoru Jugoslavije!

Nakon mjesec dana od povratku iz JNA sa odsluženja vojnog roka, u maju mjesecu, 1981godine, zaposlio sam se u TAS-ovoj lakirnici. U Vogošći sam odrastao i zasnovao svoju porodicu. Nadao sam se da će to biti jedino mjesto na zemaljskoj kugli, gdje ću provesti svoj život.



A onda je 1990 godine na političkim izborima došla "demokratija" u naše živote i uništila svu ljepotu ljudskog življenja!

Dobre mjesečne plate omogučile su mi višak novca, koji sam želio investiram u neki posao. Kako sam još kao mlad momak u razvoju družeći se sa pokojnim Mikijem, zavolio bodibilding, odlučio sam da  uložim novac u taj sport, a ime klubu dadnem po njegovom imenu. Trebalo mi je puno novca, pa sam pozvao svog brata da zajednčkim sredstvima otvorimo klub. Brat se tek vrati sa  privremenog radu iz Iraka, uštedio je nešto novca, pa je drage volje prihvatio moju ponudu! Raspitivali smo se u več postojećim  klubovima po gradu, kako možemo da pokrenemo rad bodibilding kluba. U opštinskom "Izvršnom odboru" saznali smo da je to zanimanje na teritoriji Vogošće bio deficitarno, pa iz tog razloga ta djelatnost imala velike povlastice prilikom plačanja poreza, kao i prednost u dobijanju slobodnog opštinskog prostora.

Moj brat i ja smo od rođenja živili u Vogošći, iz tog razloga mislili smo da je najmanji problem od opštinskih organa dobiti prostor, pa smo prvo riješili da obezbjedimo sprave i opremu za naš klub. Telefonom smo dogovorili sastanak sa Fikretom Hodžićem, višestrukim evropskim šampionom u bodibildingu, da od njega naručimo opremu i uzmemo korisne savjete. Sa Fikretom smo se našli u njegovom rodnom mjestu Kozarac, dogovorili i potpisali kupoporodajni ugovor i zadovoljni se vratili kući, misleći da je za nas najteži dio posla već obavljen. Fikretu je trebalo tri mjeseca da napravi sve ono što smo naručili od opreme. Bili smo sigurni da za to vrijeme možemo naći prostor u koji ćemo smjestiti naručenu opremu. U opštini smo podnosili zahtjeve za dodjelu poslovnih prostora koji su nam odgovarali za taj posao. Svi naši zahtjevi opštini Vogošća bili su odbijeni! Vrijeme je nemilosrdno prolazilo a mi nismo imali riješen prostor za naš klub. Nije se imalo više vremena za čekanje na opštinski prostor, pa smo krenuli u društvene organizacije od kojih bi mogli dobiti adekvatan prostor. "Sportska dvorana" bila je idealno mjesto pa smo se njima prvo obratili!


Direktor dvorane bila Zineta Omerbegović, nekad istaknuti politički radnik u vrijeme komunizma, postavljena na tu funkciju od nove demokratsi izabrane vlasti, a po zahtjevu SDA stranke. Moj brat je veoma dobro poznavao Zinetu, smatrao je da će nam ona sigurno izaći u susret za dobijanje prostora. Znali smo da u dvorani postoji mala sala u kojoj su đudisti UNIS-a održavali svoje treninge. Kako su oni samo tri puta sedmično po dva sata trenirali, sala je bilo nedovoljno iskorištena, pa je bila idealna prilika da se tu smjeste naše sprave, da bi korisnici dvorane i mi bili zadovoljni.
Zakazali smo sastanak sa direktoricom da bi sklopili dogovor oko zakupa. Zineta nas je ljubazno dočekala, u razgovoru je istakla da "Sportsko društvo Vogošće" ima vleiku potrebu za teretanom, da će drage volje izaći u susret oko izdavanja male sale.
A onda je iznijela uslove pod kojim bi odobrila taj prostor!
Ponudila nam je salu, za mjesećni zakup od 3000 njemačkih maraka, u dinarskom plačanju. Osim te ponude, koja je bila emormno velika, tražila je da svim sportskim klubovima koji postoje na treitoriji Opštine Vogošće moramo dozvoliti korištenje sprava bez novčane naknade, a da mi za vrijeme dok oni treniraju ne možemo biti prisutni u sali.
Na moje pitanje, kad bi mi koristili salu, odgovorila je, "Vama ostaje mogučnost korištenja kada salu ne koriste drugi sportski klubovi".
"Pa kako ćemo mi zarađivati pare ako budu svi trenirali besplatno", pitam je ja?
"Kaže ona na to, "Od ostatka građana koji vam budu dolazili".
"A ko će nam dolaziti kad su svi koji to žele, već bili na treningu kroz klub?", pitam ja, u nevjerici šta nam je ponudila!
Slegla je ramenima i rekla, "Ja vam mogu samo to ponuditi, a vi uzmite ili ostavite".
Znajući da je tada za prostor u sarajevskoj "Skenderiji" poznati bilder Iso, plačao za svoj klub hiljadu i pesto maraka zakupninu, shvatili smo da je ponuda bila nenormalna. Osjačali smo se kao da sa našim spravam i mjesečnom zakupninom koju treba da plačamo, od nas traži da budemo donatori za sportsku dvorani, a ne poslovna saradnja! Razočarani, nismo željeli ni razmišljati o prijedlogu, napustili smo njenu kancelariju, svjesni da je ovo bila samo njena farsa o poslovnoj zainteresovanosti i da smo kod nje bili odbijeni i prije negošto smo došli na taj sastanak!

Friday, February 13, 2015

Naivno vjerovanje!

Bio sam ubjeđen da do rata u BiH ne može doći! Vjerovao sam da je narod svijestan posledica i da neće podržati ratnu opciju riješavanja političke krize. Očekivao sam da će vlast biti dovoljno mudra i da će se nači neko političko rješenje, novonastale situacije.

Zbog mog ubjeđenja da do rata ne može doći, često sam zajedno sa Novakom Cvijanovićem, takođe jednim od mašinista lakirnice izvodili šale na račun ekstremista i sa pojedincima vodili rasprave. Novak je često u pušionici u vrijeme pauza okupljao raju oko sebe, uglavnom ekstremne ljude islamske vjeroispovjesti i držao im predavanja o političkoj situaciji. Ja sam se priključivao njegovim govorima, jer sam osječao da on sa njima zbija šale! U tim polemikama na kojima je više bilo šale nego zbilje, mnogi su se palili i oštro suprostavljali, šta je ustvari Novak i želio da ostvari. Ostali Srbi iz lakirnice, koji su sjedali u pušionici  na svojoj pauzi nisu se uključivali u diskusije, samo su slušali i povremeno bi se nasmijali na neku Novakovu opasku.

Jednog dana priđe mi moj drug Siniša, koji je imao kuću na Blagovcu i reće: "Šta se bolan igraš sa glavom, hoćeš da te ubiju!" 
Ja se nasmija i rekoh mu: "Ko će da me ubije?" 
"Ne znaš ti, oni imaju crne knjige i u njima prave spiskove za likvidaciju, kada za to dođe vrijeme!" Kaže on meni.
Ja se nasmija i pitam: "A koje vrijeme?"
"Pa rat!" Ogovori on.
"Ma koji rat, nema od toga ništa, moj jarane! Sve je to šuplja priča!" Rekoh mu ja.
On se tada uozbilji i kaže: "Jesi lud, po svim selima se čuvaju straže, Tihovići iznad mog sela svaku veče dežuraju, a mi u Blagovcu isto. Vidimo se međusobno svaku veče kad pripaljujemo cigarete dok smo na straži. Jeftići čuvaju stražu prema Kršama, a Krše prema Jeftićima! To je već sve spremno za rat, samo se čeka pravi trenutak da počne!"
Ja i dalje nisam vjerovao u početak rata!

Prolaze tako dani, a ja kad god imam priliku svratim u pušionicu, gdje je Novak redovno izvodio političke šale. Situacija je postajala sve gora, a svaka strana je mislila da je njihova politička ideologija ispravna! Ja sam bio žestok protivnik svih tih opcija, kako SDS-a tako i od SDA i HDZ-a. Polako sam uviđao ćemu sve to vodi, zbog čega mi se nacionalna svijest počela buditi.

Nakon odluke SDA i HDZ-a da se mimo dogovra sa srpskim političarima, referendumom izjasne građani o nezavisnosti BiH, situacije je postala još dramatičnija. Nacionalistički ispadi su se sve češće dešavali, koji su me nagnali u razmišljanja. Šta ako dođe do rata? Zadnji dan pred "Referendum"dolazi meni jeda momak, kojeg smo zvali Brada, i kaže: "Sutra hoću da te vidim prvog na referendumu, da budeš na TV-u na glasanju za ocjepljenje! Ti si naš zet i hoću da te tamo vidim!" Brada je znao da sam oženjen muslimankom, a da će Srbi bojkotovati taj referendum, pa je to bila jedna od njegovih provokacija. Drsko sam mu odbrusio, više ljutito: "Nećeš mene tamo vidjeti, taman da moj glas odlučuje o tome"!

U to vrijeme, svako jutro, svi mašinisti i poslovođe, zajedno su pili kafu sa šefom Smajom, u njegovoj kancelariji. To je bilo nepisano pravilo, gdje bi nas šef obavjestio o novostima i planovima za predstojeći radni dan. Nakon ispijene kafe sa šefom, odlazili smo svaki na sovje radno mjesto. Ja sam često posle toga odlazio sa Nijazom, poslovođom na postrojenju na kojem sam bio mašinista i sa njim se pripremao za radni dan. Nijaz je bio dobar i iskren momak, pa sam, kada je pravio kuću u jednom selu kod Semizovca, išao na mobu, prilikom izljevanja prve ploče! Moba je bila odlazak na besplatan rad, kad neko pravi kuću ili izvodi veče radove, tako da se pomogne čovjeku u nevolji. On je bio veoma prijatan čovjek za razgovor, pa sam sa njim volio popričati o svim temama, pa i političkim.
U razgovoru sa njim, on mi jednom prilikom reče: "Vidi drže, ti si dobar čovjek, oženjen si muslimankom, ali mi i tebe sad gledamo isto kao i sve ostale Srbe!"
Bio sam zbunjen, njegovom pričom, pa sam ga upitao: "A ko to vi?"
"Pa mi muslimani", reče on.
Rekao mi je da više nećemo piti kafu zajedno, jer će mu njegovi zamjeriti na tome.
Nakon toga, Nijaz je izbjegavao da pijemo kafu zajedno i potpuno je prestao provoditi vrijeme sa mnom! Naše druženje svelo se samo na pozdrav u prolazu.
Moja bračna veza i življenje u punčevom stanu, Srbe je udaljavalo od mene, a muslimani mi nisu vjerovali, tako da je za mene pravo političko stanje u to vrijeme bilo velika nepoznanica! Rat je bio na pragu, a ja toga nisam bio svijestan!





Postizborne rukovodeće promjene u TAS-ovim pogonima

Postizborne rukovodeće promjene u TAS-ovim pogonima

Nakon prvih demokratskih izbora '90 godine, Bosansko-hercegovački političari krenuli su putem ratne retorike! U predizbornim aktivnostima političkih stranaka osjećala se nacionalna i vjerska netrpeljivost, posebo onih stranaka koje su nakon izbora došle na vlast. Iako je narod u BiH bio svjestan u predizbornoj trci, čemu teže ove stranke, ipak je dao glas nacionalistima i tako svoju životnu sigurnost gurnuo u propast. Moj tadašnji glas koji sam dao za reformiste Ante Markovića nije spriječio da pobjede stranke koje su nas vodile u rat!
Čini mi se, te '90-e godine  Volkswagen je postao većinski vlasnik TAS-a i sa 51% vlasništva odlučivao o rukovodečim funkcijama. Na čelo fabrike je došao Lajsner, novi generalni direktor Tvornice Automobila Sarajevo, (TAS). Lajsner je svojim dolaskom najavio promjene rukoivodilaca od direktora do šefova pogona. Pošto je najveći broj glasova na izborima dobila SDA stranka, njemački vlasnici su odlučili da u dogovoru sa SDA strankom postavljaju nove rukovodeće kadrove. Tako je TAS postao SDA kolektiv!
Smijenjeni su neki stari upravinici i šefovi a na njihova mjesta došli novi, po preporuci SDA stranke! Jedne od največih političkih promjena u rukovdećim strukturama doživila je, upravo lakirnica. Sa tim promjenama su se pojavili prvi nacionalistički ispadi. Prvi problemi zbog nacionalizma i pobjede nacionalističkih stranaka doživio sam kada sam mom šefu smjene Smaji, obratio da mi pomogne oko postrojenja na kojem sam bio mašinista. Na tom postrojenju u dvije smjene, radili smo Vlado i ja, a od kada je uvedena treća smjena sa nama je  u timu bio i Izo. Vlado je besprekorno obavljao svoj posao, ali dolaskom Ize, kojeg sam ja dolaskom na posao smjenjivao, postrojenje je bilo u katastrofalnom stanju. Mislio sam da bi Izi neko trebao stučno pomoći i uputiti ga kako da rukuje postrojenjem, kako se ne bi poremetili važni parametri u spremnicima postrojenja, zbog čega sam se obratio šefu Smaji! Rekao sam mu da je nakon Izine smjene stanje na kataforezi očajno i da nešto po tom pitanju moramo uraditi. Kataforeza je bilo postrojenje na kojem sam radio, a bilo je dugačko 80 metara i na tri nivoa! Bio je to najsavršeniji uređaj u automobilskoj industriji. Služio je da se limovi od karoserije odmaste, pripreme za lakiranje i zaštite od korozije. Kompletan uređaj je bio robotika i ljudska ruka je je na njemu vrlo malo radila! Zamolio sam Smaju da nešto riješimo po tom pitanju, a on mi je na grub način odgovorio, "Šta ti pričaš, Izo je bolji od tebe"! Na tome se sva priča sa šefom završila, a Izo je i dalje loše radio, što je pruzrokovalo da su hemijski inžinjeri morali često da dolaze i provjeravaju nastale hemijske promjene koje prouzrokuju probleme na karoserijama automobila.
Nakon tog nemilog doživljaja, više se nisam obraćao Smaji po tom pitanju. Znao sam da je Smajo rodom iz Ćajnića, odakle je bio i Izo, pa sam pomislio da je to razlog zbog čega ga je zaštitio od moje kritike. Nekom igrom slučaja u smjeni u kojoj sam radio, od 6 radnika iz proizvodnje koji su opsluživali uređaj, njih 5 su bili muslimanske vjeroispovjesti. Meni to nije smetalo, niti sam primjećivao, jer sam oženjen muslimankom, pa sjedenja sa rodbinom sa ženine strane su bila česta, u kojem sam bio jedini član rodbine srpske nacionalnosti. Osim toga od svoje rodbine islamske vjeroispovjesti sam osjećao veliku ljubav svih ćlanova, pa o tome nisam nikad ni razmišljao!
Pobjedom nacionalnih stranaka neki ljudi su sebi dali za pravo da neke stvari malo glasnije kažu. Jedan od takvih bio je Adem! Adem je bio mali čovjećuljak koji je ličio na Čika iz Zagorovih romana. Visok oko metar i pedeset, debeljuco sa izbačenim stomačićem, uočljivih brčića na licu. Adem je bio porijeklom sa Kosova i to smo svi znali. Iako je bio tako mali i naizgled bezopasan, njegov jezik je bio oštar i često prijeteći u svojim političkim izlaganjima. Počelo mi je smetati njegov način izlaganja i obratio sam se Smaji da nešto učini po tom pitanju. Adem je svoje poitičke istupe uvjek izlagao sa povišenim tonom lupajuči šakom od sto i gledajući mene, pravo u oči! Sve sam to rekao Smaji i on je rekao da će razgovarati sa njim u vezi toga. Nakon nekoliko dana, ponovo sam sjedio sa radnicima iz prizvodnje, a Adem je ponovo počeo svoju diskusiju. Diskusiju je završio ponovo gledajući mene u oči, rekao je: "Neće meni niko ovde braniti da ja iznesem svoje mišljenje! Ako dođe do nečega ja ću prvi uzeti puško i početi pucati! Ako neko ima šta da mi kaže, neka mi to kaže u brk, a ne tamo iza leđa"! Bilo je očito da mu je Smajo prenio ono što sam rekao, ali da nije uticao na njegov govor mržnje! Tog momenta sam ustao i udaljio se od stola, od tada sam se vrlo rijetko duže vremena zadržavao na tom mjestu!
Tako su počeli privi znakovi buđenja moje svijesti da je bratstvo i jedinstvo prošlost na tim prostorima!

 

Monday, February 9, 2015

Krajem 1991 godine, počela proizvodnja "lovačke puške" u TAS-u

Krajem 1991 godine,počela proizvodnja "lovačke puške" u TAS-u

Prije-ratni period radio sam kao mašinista na predobradi za lakiranje automobila u TAS-ovoj lakirnici. Krajem '91 i početkom '92 godine u lakirnici je uvedena treća smjena, zbog povečanja godišnjeg plana proizvodnje, a lakirnica u dvije smjene nije imala kapacitete da ostvari zacrtani plan. Tako sam i ja dobio obavezu da uz radnike u proizvodnji radim treću smjenu. Sa mnom je ostajala i ekipa majstora za održavanje, jedan električar i jedan bravar. U njihovim timovima je bilo više majstora, pa je njihov krug za smjenjivanje u trećoj smjeni dugo trajao, dok je mene kačilo svake treće sedmice. Pošto smo svi imali svako svoju radionicu, koja se nalazila u samoj lakirnici, oni su u njima provodili svoje slobodno vrijeme, a ja sam u trećoj smjeni uglavnom svoje vrijeme provodio uz radnike iz proizvodnje. 

Moji radni dani su bili sa puno slobodnog vremena, jer je moj posao bio nadglednje rada postojenja i u slučaju kvara dužnost mi je bila da obavjestim ekipu za održavanje, a oni bi tada otklanjali kvar što je brže bilo moguće. Kada sam radio u prvoj i drugoj smjeni, a na postrojenju nema kvarova, često sam ga provodio po drugim pogonima u krugu fabrike. Pošto je u TAS-ovoj radionici za održavanje radio moj,  veliki prijatelj Feđa, ja sam, kada se naše dvije smjene uklope, pošto je on radio samo prvu i drugu smjenu, puno vremena smo provodili zajedno. Njihova radionica se nalazila u podrumu TAS-ove zgrade ispod varionice. Često sam dolazio u njihovu radionicu.  Oni su kad dođem, svi zajedno pili kafu, tako sam i ja postao dio njihove ekipe, jer sam puno vremena provodio sa njima

U tom periodu su počele velike političke nesuglasice između nacionalnih vođa. Takav odnos je uveliko poremetio i odnose među ljudima. Različita shvatanja ljudi u vezi političke situacije su poremetile, uobičajene zajedničko ispijanje kafe radnih kolega. Počele su međusobne podjele, na jednoj strani Srbi a na drugoj strani muslimani. Kako nisam bio pripadnik ni jedne političke opciji, meni je bilo sasvim svjedno da dođem u tu radionicu i sa mojim drugovima popijem kafu. U tom društvu bio sam jedini Srbin. Mnogi od ovih sa kojima sam sjedio i ispijao kafe nisu to ni znali. Pošto sam dugo vremena poznavao Feđu, bio sam uvjeren da on nije nacionalista. Nakon prvih demokratskih izbora u BiH, na kojima su pobijedile nacionalne stranke, mnogi su preko noći postali vjernici pa je i on počeo da pozdravlja svoje radne kolege muslimane sa pozdravom "merhaba". Sa Feđom sam se družio još iz dijetinstva i on nikada do tad nije koristio taj način pozdrava, pa mi je to bilo čudno, ali mi nije smetalo. Feđa i ja smo bili kao braća i sve slobodne trenutke smo planirali i provodili zajedno sa porodicama , pa čak i državne praznike i godišnje odmore.

 Zbog našeg bliskog odnosa, neki muslimani u fabrici su mislili da sam i ja musliman, pa su se slobodno ponašali u mom prisustvu, ne skrivajući svoje misli o drugim nacijama. Tako sam sjedeći sa Feđom u jednoj od bravarskih radionica saznao za Zemira, bravara iz lakirnice, da pravi najbolje lovačke puške u krugu UNIS-ove fabrike. Zemira smo svi koji smo se družio sa njim, od mila zvali Zemo. To je bio divan, tridesetrogodišnji mladić, vrijedan i zbog toga veoma poštovan među radnim kolegama. Sa Zemom sam imao veoma dobre odnose, koje smo stvorili susretajući se na zajedničkim ispijanjima kafa, a i one, on kao bravar, ja kao mašinista na postrojenju u lakirnici. Mene je veoma zaintersovalo kako Zemo pravi te puške, pa sam ga zamolio da mu pomognem prilikom izrade, pa da i ja sa njim napravim jednu pušku za sebe. Za izradu puške Zemo je imao i nekakav crtež koji mi je tada pokazao. Na crtežu je bilo više dijelova od puške pa sam na osnovu tog ctreža shvatio da Zemo ne pravi samo jednu pušku za sebe, nego cijelu seriju ručne izrade. Bio sam oduševljen crtežom i izgledom puške, jer je izgladala kao kratež, što je u to vrijeme bilo popularno, a  prilikom izlaska iz kruga fabrike bila je idealna za sakriti i iznijeti, a da to fabričko obezbjeđenje na izlazu ne može lako da primjeti. 

Poznavajući Zemu kao dobrog mladića, nijednog trena nisam posumnjao da razlo za pravljena pušaka nacionalna pozadina. Sa Zemom sam se dogovorio da zajednički pravimo puške kada budemo u trećoj smjeni. On je rekao je da smo tada sami i da možemo bez problema njegovu radionicu zaključati iznutra i mirno izvoditi radove. Sve je bilo dogovoreno i jedva sam čekao da dođe treća smjena u kojoj će on biti na dežuri. Dani su prolazili, a ja sam i dalje ispijao kafe sa bravarima i alatničarima muslimanske vjeroispovjesti. Nisam znao da mnogi od njih ne znaju da ja nisam musliman, a meni vjeroispovjest nije bila prioritet za izbor ljudi za druženje. Sve je to tako teklo, dok jednog dana politička situacija nije došla do vrhunca kritične tačke. Sjedili smo u bravatiji lakirnice, kad Bendžo iz Semizovca poče političke priče. Kada je završio izlaganje počeo govoriti "svi su Srbi ista govna". Meni je ta njegova konstatacija zasmetala i ozbiljno sam se suprostavio njegovoj tvrdnji. Međutim, Bendžo nije znao da sam ja Srbin pa je nastavio sa svojom nacionalističkom pričom. Ja sam mu tad rekao, "Evo, ja sam Srbin, znači da i o meni tako misliš". On je pogledao u mene i sa nevjericom me upitao, "Ti Srbin?" Odlučno sam klimanjem glave potvrdio, on se okrenu, pogledao u Feđu, ovaj mu takođe potvrdno klimnuo glavo i on tada shvatio da je pogriješio. Skočio sa stolice na kojoj je sjedio, opsovao Feđi mater i brzim koracima skoro trčeći, udalji se od našeg stola. Bendžo od tag trenutka nikada više nije sjeo za sto za kojim sa mja sjedio. Osjetio sam da se nakon tog događaja puno toga promijenilo. Pojedini su se polako udaljavaju od mene, i na kraju skroz prestali sadruženjima. Shvatio sam da sam tu posato suvišan i nakon toga i ja sam smanjio dolaženje u njihovu radionicu. Sa Feđom sam se viđao svakodnevno i od njega sam saznao da je Bendžo bio ubjeđen da sam ja musliman. Bendžo je bio ljut na Feđu zato što mu to ranije nije rekao, da ga spriječi da se ne izda o "mržnji" prema Srbima. 

Dani su prolazili i konačno sam dočekao da Zemo radi treću smjenu! Svaku noć sam dolazio do Zemine radionice i pitao ga kada ćemo početi sa izradom "lovačke puške". Zemo mi je uvjek odgovarao da ima puno posla i da nema vremana, tvrdeći da će me pozvati kada ne bude puno zauzet. Zemo je bio na dežuri da popravi nešto u slučaju ako se postrojenje pokvari, uglavnom na postrojenju na kojem sam ja bio mašinista. Pošto nije bilo nikakvih kvarova u toku tih radnih noći, znao sam da on nije zauzet nikakvim poslom i da iz nekog razloga neće izbjegava da me zovne kod sebe u radinicu. Kako je vrijeme odmicalo politička situacija je bila sve gora, a meni sve jasnije zašto Zemo zajedno sa mnom neće praviti "lovačke puške"! Kako sam ja Srbin po nacionalnosti, a puške su bile pripremane za ratne potrebe, moje prisustvo tim radovima nikako nije odgovaralo. Bio sam siguran da Zemo i dalje izrađuje puške, jer je sve češće tražio da radi treću smjenu, obrazlažući da mu tako odgovara, da on i njegova žena na smjenu sami čuvaju svoju dijecu.

Mislim da je Zemo dobro profitirao sa tim poslom, ali da je morao biti još sa nekim u vezi, jer profil cijevi koje su mu bile potrebne za izradu pušaka nije imao u TAS-ovim pogonima. Po svemu sudeći, u krugu fabrike sve alatničarske i bravarske radionice su pravile naoružanje takozvane "lovčke puške", a da su njeni proizvođači bili isključivo, majstori iste vjeroispovjeti! Sva razdvajanja u druženju po vjerskoj osnovi su uveliko počela u svim radnim pogonima, što je još više doprinijelo međunacionalnom nepovjerenju i "Građanskom ratu"

Bilo, ne ponovilo se!

Sunday, February 8, 2015

Bila jednom jedna zemlja!





Bila jednom jedna zemlja !

Bila jednom jedna zemlja na brdovitom Balkanu, u kojoj je vladao jedan čovjek, kojeg su zvali Imperator, a koga su svi na svijetu volili. Iako je bio omiljen u svijetu, ponajviše ga je volio narod koji je živio u njegovoj državi. Imperator je bio okrutan i strog, znao je koga, kako i kada da kazni, ali je bio pravedan, što je narod mogao osjetiti i na svojoj koži. U državi je živilo više naroda i narodnosti. Živili su u ljubavi i slozi! Imperator je to najviše volio, pa je često govorio svom narodu, "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga"! Narod je za vrijeme njegove vladavine to stalno imao na umu, pa je svaki pojedinac pazio svoga komšiju, druge vjere i nacije, da ga ne bi kojim slučajem uvrijedio. U državi je vladalo blagostanje, ali Imperator je dozvoljavao ljudima koji žele otići iz njegove zemlje, da odu i vide kako je u drugim zemljama. Mnogi su okušali sreću u nekim drugim državama, ali uvidjevši da je Imperatorova zemlja najljepša na svijetu, vraćali su se svojoj kući i ostatak života provodili u blagostanju koje im je pružao Imperator i njegova država!
Godine su nemilosrdno prolazile, pa je i Imperator paralelno sa njima stario. Kada je osjetio da je život na izmaku, odlučio je da pozove šest svojih sinova i dva unuka, dadne im savjete i upute kako dalje da vladaju sa njegovom zemljom i narodom! Svi su ga pažljivo slušali i klimali glavom u znak slaganja sa njegovim predlozima. Izgledalo je sve kao da je Imperator dobio svog pravog naslednika, pa je u miru odahnuo, otišavši zauvjek iz zemlje kojom je dugi niz godina vladao. Na njegovm ispračaju prisustvovali su svi vladari svijeta, odajući mu poštovanje za ono što je stvorio za svoj narod i državu!
Vrijeme je prolazilo, a Imperatorovi sinovi i unuci sve više su se počeli svađati oko državne imovine i vladavine narodima. Za svoju neslogu i svađu su okrivljivali Imperatora, pa se njegovo ime sve više počelo koristiti u negativnom svjetlu.
Za sve je bio kriv Imperator i njegovo bratsvo i jedinstvo, pa su sinovi i unuci odlučili da podjele zemlju, svaki po svome mišljenju. U među vremenu, nakon odlaska Imperatora, rodili su se novi unučići pa je nastao još veći razdor. Kako su svi Imperatorovi sinovi bili prokleti i htjeli su što više kolača da zagrabe, to se odrazilo na narod, pa je među narodima nastalo veliko nepovjerenje. Jedni drugima nisu više vjerovali, pa su se počele čuvati  seoske straže. Pošto su po gradovima na vlast došli mahom seljačine, seoske straže su se proširile i na gradove, ispočetka po zgradama ili kvartovima, a posle se proširilo i na opštinske straže. Straže su bile podjeljene isključivo po vjerskoj pripadnosti! Bratstvo i jedinstvo su postali bajka u koje više niko živ nije vjerovao!
Jednoga dana odlučiše braća i unuci da podignu narod i zarate između sebe! O tog trenutka od Imperatorove države ostade samo jedna lijepa bajka, ugašena bratskom krvlju, na brdovitom Balkanu !