Krvoproliće na brdu Žuč

Krajem maja '92 odlaskom Joje iz Vogošce, prekinut je rad krizvnog štaba i formirana je vojna formacija pod nazivom Crnovrška Brigada. U sastav brigade ušli su Vogošcanski, Blagovacki, Krivoglavacki i Semizovacki bataljon. U komandu brigade su se našli pretežno ljudi koji su živili u Blagovcu i Jovnovicima. Zbog takvog sastava komande nastalo je nezadovoljstvo među lokanim srpskim selima.
Među vogošcanima se pricalo da je SDA stranka pobijedila na lokanim izborima zahvaljujuci srpskim glasovoima stanovnika Blagovaca i Jovanovica. Pretpostavljalo se da su njihovi stanovnici, racunajuci da nacionalne stranke vodu narod u rat, svoje glasove davali višenacionalnim strankama. Međutim muslimansko stanovništvo je mahom podržalo svoju nacionalnu stranku, što je dovelo do pobjede SDA stranke za samo jedan jedini glas u odnosu na SDS stranku na prostoru opšitne Vogošca. Nijedna stranka nije mogla sama formirati vlast, pa su SDA i SDS ušle u "prijateljsku" koaliciju da bi vladale opštinom Vogošca.
Saznanje da komandu brigade sacinjavaju ljudi iz Blagovca i Jovanovica docekano je sa negodovanjem nekih srpskih sela oko Vogošce. Stanovnici Krivoglavaca su najviše pokazali svoje nezadovoljstvo, jer u sastavu komande nije bio nijedan covjek iz njihovog sela. Iako je kod pojedinaca ostalo nezadovoljstvo, napeta situacija i nesuglasice su se prekinule zbog pocetka muslimanske ofanzive na srpska sela na brdu Žuc, pa je komanda brigade iz tog razloga nastavila sa radom u istom sastavu.
Pocetkom juna '92 godine potvrdilo se ono cega se srpski narod u Bosni pribojavao. Politicari SDA stranke podržani od strane Amerike, nisu prihvatili nikakav dogovor o mirnom rješenju buduceg uređenja zajednicke države. Krenuli su vojnom akcijom u pokoravanje srpskog naroda u BiH.
Nakon što su 16 maja protjrani stanovnici Gornjih Pofalica, krenulo se u novo osvajanje srpskih sela.

Trn u oku bilo je brdo Žuc. Brdo se nalazilo uz samo jezgro grada i sa njega se golim okom mogla vidjeti cijela površina grada Sarajeva. Od Baršcaršije do Ilidže sa jedne strane, a sa druge strane brda pogled se pružao na opšitne Srpskog Sarajeva, Rajlovac, Vogošca, Ilijaš i dalje sve do Breze i Ceremernog.
Na brdu Žuc se nalazilo nekoliko sela i zaseoka iskljucivo sa srpskim stanovništvom. Napad muslimanske vojske iz svih mogucih pravaca poceo je 8 juna u ranim jutarnjim satima. Krenulo se silovito i vrlo brzo ovladalo velikim dijelom tog brda. Srpska vojska se povukla na kotu 850, a muslimanska vojska je ovladala najvišom kotom 877, zvanom Orlic i srpskim selima na tom prostoru. U borbi za to brdo poginulo je puno  ljudi na svim zaracenim stranama.
Vogošca je zavijena u crno! Poginuli vogošcani: rezervni potporucnik Aćimović Aleksandar-Aco, Bojic Ranko, Bozalo Branko, Đurašinovic Miroslav, Gracanin Borislav, Kerovic Predrag-Aci, Koprivica Srpko, Miloševic Aleksandar-Aco, Mizdrak Boško, a tijela ostala na neprijateljskoj strani . U borbi su zarobljeni Dragojevic Savan i Đurđic Siniša. Pricalo se da je među zarobljenim bio mladi potorucnik Acimovic Aleksandar-Aco, sin poznatog vogošcanskog nastavnika Arsena, ali da je po zarobljavanju strijeljan, kao i Kerovic Predrag-Aci, kojeg je njegov radni kolega ubio zato što je obukao srpsku uniformu i stao u odbranu svog naroda.
Kada su borbe prestale muslimanska vojska došla je u srpska sela koja su ostal pod njihovom kontrolom i svirepo ubila preostalo stanovništvo, uglavnom žene i starce, Najgore od svih prošli su stanovnici sela Grahovište. Nakon što su 4-og maja muslimanski vojnici upali u to selo i tukli stanovnike, koje su zarobili u zbijegu bježeci od njih po okolnim šumama, sve vojno sposobne muškarce, njih jedanaest: Sikiraš Ranko, Branko i Obren, Vladušic Jeremija, Ilija i Željko, Živkovic Jovo, Pajdakovic Milan, izbjeglice iz Gornjeg Hotonja Spasojevic Ranko i Milorad koji su potražili spasu u tom selu i vogošcanin koji se gore zadesio Palija Mile, odvedeni su na Kobilju Glavu.
Sikiraš Obrena i Paliju Mileta iz nekog razloga puštaju na slobodu. Preostalih  devet  ljudi svirepo ubijaju uz odsjecanje udova i glava, pod izgovorom da je to osveta za Kenana Demirovica, djecaka koji je ubijen dan posle ubistva srpskog svata na Baršcaršiji.
Žene i straci sela Grahovište u nadi da ih niko nece dirati jer nisu vojno sposobni, ostadoše u svojim kucama. Tri dana nakon borbi, tacnije 11 juna muslimanska vojska dođe u selo i uhapsi sve preostale stanovnike sela: Sikiraš Neđo rođen 1927 godine, Sikiraš Zorka rođena 1911 godine, Sikiraš Tankosava rođena 1919 godine, Sikiraš Stana rođena 1937 godine, Vladušic Radosava rođena 1940 godine, Vladušic Divna rođena 1953 godine, Vladušic Jovo rođen 1920 godine, Vladušic Miloš rođen 1929 godine, Vladušic Vukica rođena 1953 godine i zatvori ih u kucu Sikiraš Obrena.
Stari trgovac Neđo uspio je sakriti svoj pištolj i baš kao što je i obecao u majskom razgovoru sa mnom, ne dozvoli da mu dušmani sude. Svojom rukom sam sebi presudi. Ostale zarobljene mještane Grahovišta muslimanska vojska je streljala i zapalila u podrumu Obrenove kuce. Takvu sudbinu doživila je i šestoclana porodica Ristovic, koja je živila u selu Velešici na brdu Hum, a koje je od samog pocetka rata bila pod muslimanskom kontrolom.
Sva ta svirepa ubistva nad Srbima ukazivala su da se predajom nece izbjeci smrt. Srpska strana krenula je u odlucniju borbu u cilju zaštite svog stanovništva i teritorije.

Armanov bijeg iz Vogošće

Pocetak rata za vecinu stanovnika BiH bilo je veliko iznenađenje. Nije se znalo šta i kako će se sve dešavati, pa je iscekivanje mirnog rješenja stanovnike Sarajeva zatekla naredba o zabrani izlaska iz države svih vojno i radno sposobnih građana. Pocela je mobilizacija građana, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. U mnogim kvartovima u Sarajevu postavljeni su punktovi i rampe na kojim su se kontrolisali svi oni koji su se kretali po ulicama. Uz obavezno pokazivanje licne karte, srpsko stanovništvo doživljavalo je provokacije i vecu kontrolu, u odnosu na druge građane. Neki su bili uhapseni bez ikakve osnove i zatvoreni u privatnim zatvorima lokalnih komandi. Osjecajuci strah od takvog odnosa, srpski narod poceo je tražiti spas i nacin kako da napuste grad. Izlazak iz grada pod muslimanskom kontrolom postao je nemoguc. Svi putevi prema srpskoj teritoriji bili su zatvoreni. Mali broj ljudi uspio je da nađe prolaze, izađe iz okruženja i prenese informacije o haoticnom stanju u gradu.
Jedan od onih koji su uspjeli da izađu iz grada bio je Tešendic Radivoje. Radivoje je živio u mješovitom braku, sa ženom muslimankom i desetogodišnjim sinom, u cetvorosobnom stanu, u naselju Alipašino. Uvidjevši da je njegov život kao Srbin u dijelu grada pod muslimanskom kontrolom u velikoj opasnosti, odlucio se na bijeg iz grada. Bio je asmaticar, bez pumpice i nužnih lijekova, što mu je otežavalo kretanje, ali ga to nije sprijecilo da napusti sve što je godinama stvarao. Uzeo je samo ceker iz svog stana, rekao svojoj porodici da je krenu na pijacu, prošao sve punktove po gradu i došao na Stupsku petlju.
Stup i Stupska petlja bila je teritorija pod hrvatskom kontrolom i snagama HVO-a. Na Stupu su se u to vrijeme sastajali svi poznati gradski kriminalci, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, praveci dogovore o međusobnim poslovima i saradnji. Sa te teritorije se bez kontrole moglo prebaciti na na srpsku stranu, Radivoje to iskoristi i tako stiže u Rajlovac, a potom u Vogošcu. U Vogošci su živili njegova dva sina i kcerka iz prvog braka. Njegov sin mu je našao smještaj, prvo u hotelu "Biokovo" a posle u jednom od praznih stanova. Radivoje se iako teško bolestan, kao veliki strucnjak za radio uređaje prijavio u srpsku vojsku i angažova kao vezista u prislušnom centru, a na osnovu poznavanja tih uređaja postao komandir prislušnog odjeljenja.
Po sarajevskom principu, zabrane izlaska građana iz nove bosnake države, srpska vlast je takođe donijela naredbu zabrane napuštanja teritoriji novoformirane Srpske Republike BiH, tako da je civilna vlaste Vogošce donijela istu takvu naredbu.
Zatvoreni su svi putni prilazi, a po brdima raspoređene neprekidne straže u cilju ocuvanja srpske teritorije. Na ratnu mobilizaciju su pozivani iskljucivo stanovnici srpske nacionalnosti, tako da muslimanskom i hrvatskom stanovništvu, nije bilo prisiljavano da okrecu puške i puca prema svom narodu, kao što je to radila druga strana, mobilišuci srpsko stanovništvo u svoje redove i natjerala ih da budu neprijateljski raspoloženi prema svom, srpskom narodu.
Medijiska kuca YUTEL, preko noci postala je TVBiH, a u njoj su ostali samo voditelji islamske vjeroispovjesti. Mufid Memija i Senad Hadžifezovic objavljivale su takve strahote i laži da je mržnja između naroda iz sata u sat postajala sve veca. Toj mržnji doprinjela je i tek formirana srpska TV kuca SRNA, na kojo je Risto Đogo, više kao da se radi o komediji, a ne informativna emisija, objavljivao stanje u i oko Sarajeva.

Takvo stanje je uticalo na stanovnike nesrpskog stanovništa da se u Vogošci osjecaju nesigurno. Nakon što je Omladinska ulica stavljena pod kontrolu srpske vojske, misteriozni nestanci građana, za koje se sumnjalo da su upleteni dobrovoljci iz Srbije, proširilo se i na tu ulicu. Sve je to prouzrokovalo veliki strah kod mnogih  građana Vogošce.
Taj strah je osjetio i moj prijatelj Feđa. Rekao mi je da se boji odlaziti u bodibilding klub, kada ja nismo tu. Objašnjavao je da se svašta dešava po naselju i da ne želi tamo da ide sam, jer mu se može nešto desiti dok sam na straži i ne možemo ga u tom periodu zaštititi. Ponudih mu ako želi da bježi iz Vogošce  da ću mu obezbjediti siguran izlazak. On to odbi uz obrazloženje da ovakvo stanje ne može dugo potrajati i on ce ostati sa svojom majkom dok se situacija ne smiri. Umjesto izlaska iz Vogošce, zamolio me je da mu dam nešto sprava iz mog kluba, kako bi dok smo mi na straži on moga trenirati u svom stanu. Složio sam se sa njegovom idejom, pa smo on i ja sa mojim autom odvezli neophodne sprave i tegove do njegovog stana.
U tom periodu u Vogošci se pojavio Ivica Rajic, veliki ustaški komandant. U pratnji svojih tjelohranitelja u crnim uniformama, kakve je u "Drugom svjetskom ratu" nosila ozloglašena NDH vojska, pod nazivom "Crnokošuljaši" i crnim kapama na kojim je bila oznaka slova "U", prodefilovao je vogošcanskim ulicama i došao u hotel "Park". Vijest o njegovom dolasku na pregovare sa Borom i srpskim vlastima odjeknuo je kao bomba među građanima Vogošce.
U tim pregovorima došlo je do sporazuma o prekidu neprijateljstava između srpske i hrvatske strane. Nakon njegovog odlaska, vogošcanski Hrvati slobodno i bez straha su se kretali ulicama. Mnogi od njih poceli su dobijati radnu obavezu na radnim mjestima kojim su nekad radili. Potpuno je nestalo neprijateljstvo između tih naroda, koje se proširilo na cijelom prostoru "Srednje Bosne". Bez kontrole i zaustavljanja profunkcionisali su telefonski i saobracajni putevi između te dvije strane. Saradnja je bilo na visokom nivou do te mjere, da su gradski autobusi iz Ilidže i Kiseljaka svakodnevno prevozili putnike na obje strane.
Takvo stanje i odnos nije bio prema muslimanskom življu u Vogošci. Prema tom stanovništvu pojedinci su se neprijateljski odnosili, pa je to prouzrokovalo veliki strah kod cjelokupnog stanovništva. Po naselju se pocelo pricati da su se uz dobrovoljce iz Srbije prikljucili i pojedini vogošcani u provociranju i zastrašivanju muslimanskog stanovništva. Ljudi su mistreiozno nestajali. Veliki problem za civilnu vlast bio je što se nije znalo dali su ljudi pobjegli ili su ubijeni, jer se njihova tijela nisu mogla pronaci.
Muslimansko stanovništvo pocelo je da traži mogucnost bježanja sa srpske teritorije. Idealno rješenje bilo je otvorena granica prema hrvatskoj teritoriji. Mnogi Srbi, u strahu da se suprostave zlocincima i zlocinima, koristeci otvoren put prema Kiseljaku, poceli su masovno prebacivati svoje komšije i prijatelje na hrvatsku teritoriju.
U tom periodi gledalo se kao da se spase ljudi od moguceg terora, tako da ko god je imao bilo kakvu mogucnost, izlazio je u susret i svoje komšije muslimane prebacivao na sigurniju teritoriju. Tako i meni dođe Arman sa istom molbom. Bio je to klinjo iz ulice, duplo mlađi od mene, nepunih šesnaest godina! Dijete razvedenih roditelja. Otac je živio u gradu, a majka Suada, sklona alkoholu, živila je u Vogošci. Zamoli me Arman da ga nekako prebacim iz Vogošce do Kiseljaka, jer želi da bježi na muslimansku teritoriju.
Armana sam poznavao od ranije kao malu raju iz ulice. Sa djecom iz kvarta, kad je imao novca da plati clanarinu, dolazio je na treninge u moj klub. Bio je drug sa djecom iz mog ulaza pa je cesto sa njima dolazi kod mene da dobiju koji strucni savjet o bodibildingu, tako da sam ga licno poznavao . Ovog puta nije mu trebao savjet, nego pomoc!
Ja ga upita, kod koga ce tamo da ide, a on rece: "Idem kod svog starog u Saraj'vo".
"Dobor", rekoh i predložih mu da ne ide na Kiseljak, nego da ga prebacim preko Omladinske ulice, direktno na muslimansku teritoriju.
On iznenađemo upita: "Pa kako cu tamo, tamo je linija"?
"Ništa ti ne brini za to, ja cu to srediti",  kažem da sam ja na toj liniji svaki drugi dan i da cu kad budem na straži sa svojim drugovima dogovoriti da niko ne puca na njega, dok bude odlazio. To i nije bio veliko problem, jer mnogi borci sa linije bili su moji dobri drugovi, a i kad vide da neko bježi preko te famozne livade u pravcu "Saobracajnog fakulteta", nisu pucali, nego puste da taj neko ko bježi, umakne na "sigurnu teritoriju".
Arman sa oduševljenjem prihvati moju ideju, jer je za njega to bio puno lakši put, sa mnogo manje neizvjesnosti da stigne do svog oca.
Sa nevjericom, sav uzbuđen me upita: "Možešli mi to obezbjediti?"
"Mogu naravno, ne brini", rekoh mu i poceh da mu objašnjavam da sam sutra na smjeni i da on u ranijim jutarnjim satima dođe u Omladinsku ulicu, kako bi što manje ljudi moglo da vidi njegov odlazak.
Na djecakovom licu osjetih veliko oduševljenje i olakšanje. Sa dozom nevjerice u sve što mu govorim, ali sav sretan, sa osmijehom na licu, ode niz ulicu. Kada sam došao na smjenu, prije Armanovog dolaska, upoznah svoje drugove sa našim dogovorom i planom. Svi su bez problema i protivljenja prihvatili da on pređa na drugu stranu.
Ubrzo poslije toga stiže Arman. Osjecao se veliki strah i napetost na njegovom licu. Svi koji su ga vidjeli to su primjetili, pa se okupiše oko njega, hrabreci ga i dajuci mu podršku za njegov odlazak. To ga malo razgali i ohrabi. Objasnili smo mu kojim putem da se krece i kako da što manje bude primjecen, dok ne stigne na drugu stranu.  Arman sa stalnim pogledima prema nama, kao da ne vjeruje da se ovo dešava, krenu prema Uglješicima, pređe preko mosta, uđe u selo, iduci dalje prema samackim barakama, zaklonjen grmovima i visokom travom, nestade iz našeg vidika.
Arman je uspio bez problema da pređe na drugu stranu i ja sam se osjecao ponosnim, što smo pomogli tom momku. Moji saborci su njegov odlazak prikrili od naše komande, zbog naredbe o zabrani izlaska iz Vogošce, pa je to ostala kao naša mala tajna.
Pomislio sam da smo ucinili dobro djelo i da se sve dobro završilo. Nakon dva dana šetam sa svojim drugovima ulicom Moša Pijade, kad pred mene sa osmijehom na licu izbi Arman. Vidjevši ga ponovo pred sobom, noge mi se odsjekoše. Stadoh kao ukopan, ne vjerujuci svojim ocima da ga ponovo vidim.
On priđe i pruži ruko da se pozdravi i ja mu uzvrati pozdra.
"Otkud ti", upitah ga?
Arman je uvijek bio raspoložen, sa prepoznatljivim osmijehom na licu. Kao da je sav sretan što se vratio, kaže: "Evo mene, vratio se nazad".
"Što se bolan vrati", pitam ga?
"Natjer'o me stari da se vratim", rece on.
Pomislih u sebi, kakav je to otac da vrati dijete ovamo na srpsku stranu! Prođe mi kroz glavu da je Arman htjeo da uzme pušku i krene u rat, ponesen mladelackom hrabrosti, pa je njegov otac shvatio da je za njega bolje da se vrati nazad u Vogošcu. Obuze me strah za njega da bi neko mogao saznati za njegov  prelazak na muslimansku stranu i da ga to može dovesti u životnu opasnost, rekoh mu da cuti i nikom ne govori o svom odlasku u Sarajevo.
On shvati da je mene strah, što sam ga prebacio na muslimansku teritoriju, pa me potapša po ramenu i rece: "Necu, ne brini".
Vidim da je pomislio da je mene strah za mene i ne htjedo da uticem na njegovo mišljenje, precutah i pustim da to ide tim tokom. Nakon nekoliko dana posle njegovog povratka, ništa se po Vogošci nije pricao o tom slucaju i to mi dade nadu da ce Arman biti sigaran na srpskoj teritoriji. Zbog svega toga sam sebi dadoh obavezu da tog djecaka zaštitim, koliko god to bude u mojoj moci.