Zločini i zločinci u Vogošći

Junske borbe 1992 godine oko Sarajeva donosile su veliku mržnju na svim zaracenim stranama. To nije zaobišlo ni opštinu Vogošcu. Eskalacija sukoba dovela je u nezavidnu situaciju muslimansko stanovništvo po naselju. Nakon Šešinog odlaska, novi presednik opštine, Rajko Koprivica nije ucinio ništa da bi se nasilje nad stanovništvom zaustavilo. Takav odnos vlasti, pojedincima je dao hrabrost da mogu da urade šta god žele i za to djelo nece biti ni procesuirani. Nakon nestanaka nekih ljudi po naselju pod sumnjivim okolnostima, pocele su javne egzekucije. Po naselju se pricalo da neki Mico cetnik, dobrovoljac iz Srbije, odlazio na vrata i ubijao ljude u njihovim stanovima.
Tog monstruma vidio sam jednom priliko u ulici Spasoja Blagovcanina, dok sam cekao kuma ispred njegove zgrade. Neko od prisutnih na ulici šapatom mi rece, "Ovo je Mico cetnik". Bio je star nekih cetrdesetak godina, visok oko metar sedamdeset pet centimetara, sa ponekom sijedom, koja se nije puno primječivala u njegovoj plavoj cickavoj kosi. Samouvjereno išao je tom ulicom, gegajuci se dok hoda, zbog njegovih, u obliku slova "O", krivih noga. Na kukovima njegovog vojnog opasaca, sa lijeve strane u kožnoj korici bio je poprilicno veliki nož, a sa desne strane visio je cekic u koricama kakve su nosili majstori na građevinskim radilištima, a u rukama automatska puška.
Za Micu cetnika se pricalo da je još u Hrvatskoj kao dobrovoljac sa cekicem ubijao svoje žrtve. Došao je u Ilijaš i iz te sarajevske opštine bio protjeran zbog sumnje da ubija nevino stanovništvo, nakon cega se skrasio u Vogošcu. Ono što me je posebno zbunjivalo kod tadašnjih vlasti i policije u Vogošci da su se ustrucavali da sprijece i zaustave ubistva tog idiota. Micini zlocini ohrabrili su vogošcanske psihopate da pocine zlocine nad nevinim ljudima. Nakon što su bez ikakvog razloga ubijeni Nedžad Gruhonjic, Izan Kusturica - Đango i još nekoliko nedužnih ljudi iz Vogošce, niko za ta zlodjela nije bio priveden pred lice pravde. Tada se pricalo po Vogošci da je Đango imao odobrenje od civilnih vlasti za neometano kretanje na relaciji Vogošca - Ulica Kralja Tomislava, na Koševu, gdje je njegova rodbina imala poslasticarnu i da je velika vjerovatnoca da je iz tog razloga ubijen. Međutim, Cvrle je to demantova, hvaleci se kako je on licno ubio Đanga i njegovo tijelo bacio u rijeku Bosnu sa mosta u Krivoglavcima. Njegova prica i povod za to ubistvo bila je zato što ga je, navodno, kao malog djecaka Đango puno puta maltretirao zbog govorne mane, jer je Cvrele mucao u svom govoru.
Vlast u Vogošci pokazala je svoju veliku slabost, kada je nakon svih tih ubistava nestao Slobodan Peric - Muto. Niko za to djelo nije imao hrabrosti da pokrene istragu. Perica sam poznavao još iz TAS-ove lakirnice, gdje je bio zaposlen kao autolakirer. Bio je gluho-nijem i kako takav završio specijalnu školu. Bio je omiljen među svojim radnim kolegama, jer ga njegovi fizicki nedostaci nisu sputavali da zbija šale na svoj i tuđi racun i druži se sa ostalim ljudima.
Vijest o Pericevom nestanku posebno je uzbudila i dala nesigurnost za sve građane Vogošce. Po naselju se širila prica da je Peric ubijen zbog Bore Radica, a da je pocinilac zlocina Borina dotadašnja uzdanica i desna ruka, Božur.

Peric je bio zbunjen i nije potpuno shvatao novonastalu ratnu situaciju. Vidjevši da se pojedinci iživljavaju nad stanovnicima muslimanske vjeroispovjesti, došao je do zakljucka da i on može tako nešto da uradi. Otišao je u ulicu Tome Mendeša, kod Zehrine majke na vrata. Ne znajuci da se radi o Borinoj punici, pokušao je da je prepadne i nasilno izbaci iz njenog stana. Kad je to došlo do Bore, on je poslao Božura da uhapsi Perica. Božur ga je doveo u prostorije Borine jedinice, u hotel "PARK". Nakon saslušanja, gubi se svaki trag za Slobodanom Pericem. Po naselju se pricalo da ga je Božur sa svojim autom odvezao na krivoglavacku petlju, tamo izvršio egzekuciju i bacio tijelo sa mosta u rijeku Bosnu, da bi tim cinom stekao još vece Borino povjerenje.


Iako se nisam bojao da bi mogao da nastradam i završim kao Peric, to me je natjeralo da budem oprezniji sa svojim stavovima prema nasilnicima, jer sam se sa Božurom sukobio oko Hastor Harisa, nakon cega je moj otac ubijen.
U tim junskim danima došao sam do prvih saznanja da moj tata nije ubijen u nesretnom slucaju, nego da je glavni razlog njegove smrti, moj sukob sa Božurom. Bilo je to neočeikvan razgovor sa moji dobrim prijateljem Adom crnim, koji je na moje sugestije i prijedlog, još u aprilu pobjegao iz Vogošce. Iako je telefonska veza između srpskog i muslimanskog dijela Sarajeva bila prekinuta zbog toga što je muslimanska strana ukinula za Srbe sve što je bilo pod njihovom kontrolom, a išlo prema teritoriji kuju je kontrolisala srpska strana.
Dio grada u kojem je vladao SDA imao je kontrolu nad gradskim vodovodom i glavnom telefonskom centralom, pa se to iskoristilo, iškljucili su telefonske veze na centrali i zatvorili ventile na cijevima za vodu kiji su preko Kobilje Glave išli za Vogošcu. Vogošca je u to vrijeme bila bez vode, a telefoni su radile samo za lokalnu upotrebu po naselju. Veza sa ostatkom grada i linje izvan naselja radile su se samo onda kad je muslimanskoj strani to odgovaralo.
Jedan takav trenutak iskoristio je moj dobri drug Ado. Pozvao me telefonom, sugerišuci da moj otac nije slucajno ubijen, da trebam da bježim iz Vogošce i dođem kod njega u Sarajevo. Predložio mi je Vikicevu jediunicu u kojoj je i on angažovan, jer je po njegovoj procjeni to mješovita jedinica i najbolja na tim prostorima. Nisam povjerovao u price da mi je otac ubijen, pogotovo što su price dolazile iz dijela grad pod muslimanskom kontrolom, a na izgled sve je licilo da je to bio nesretan slucaj. Odbio sam Adin poziv, obrazlažuci da je veci dio moje rodbine vec pod oružjem u zaštiti srpskog naroda i da nemam namjeru ratovati protiv mojih trideset i šest bližih rođaka koji su u Vogošci mobilisani u srpskoj vojsci.
Naš razgovor se završio sa Adinim razocarenjem, ali sa prijateljskim pozdravom. Adina prica stalno se vrtila po mojoj glavi. Veoma brzo nakon našeg razgovora došao sam do prvih informacije koje su ukazivale da je Ado bio u pravu i da mi je otac planski ubijen. Samo nekoliko dana nakon našeg razgovora, susreo sam se sa Vidom Kubura, ženom koja je živila u komšiluku, preko puta moje zgrade. Prilikom njenog izjavljivanja saucešca za mog pokojnog oca, ispricala mi pricu koja je ukazivala na tok događaja te kobne noci.
Vida mi rece da ju je te noci Miki Ivanovic pozvao telefonom i rekao da sam ja pogino. Ona ga je upitala kad i gdje, a on joj odgovri da sam prije petnaestak minuta pogino u stanu mojih roditelja. Vida mu je rekla da je nemoguce, jer je prije par minuta vidjela mene kako pretrcavamo ulicu kod Vasine mesare. Miki joj je na to odgovorio da onda ne zna ko je pogino, ali da je siguran da jest neko, jer se čuje kuknjava iz mog stana.
Nakon te price Vida mi isprica kako se Miki hvalio da je te noci pucao iz automatske puške, štiteci svoga tatu dok je pretrcavao preko mosta u pravcu šume, koja se nalazila preko puta naše zgrade. Vidi ne htjedoh ništa da kažem, da to ukazuje da je Mikijeva pucnjava bio dio plan za otvarnje pušcane vatre na prozore od roditeljskog stanasamo. Pažljivo sasluša šta govori, kako je ne bi doveo u situaciju da prekine svoje izlaganje i saznanje o tom događaju.
Mozaik oko ubistva moga oca polako se sklapao. Sjecam se te kobne noci, Šojic Gojko upao je u stan mojih roditelja, zagalamio na sve prisutne, okrecuci se sa puškom u ruci u svim pravcima oko sebe, vicuci, "Ko je puc'o u vojnika na mostu". Svi ovi detalji ukazivali su da je Marinko sve dobro isplanirao. Iskoristio je zvukove od ispaljenih hitaca iz puške njegovog petnaestogodišnjeg sina Mikija, koji su dopirali iz pravca naše zgrade. Uletio je u šumu gdje su bili vojnici iz njegove jedinice i povikao da neko puca na njega. Dobro je poznava svakog stanara u zgradi i prozor koji je pripadao svakom od stanova. Uperio je prstom u prozor mojih roditelja, iza kojeg se u tom trenutku nalazio moj otac. Uznemireni od pucnjave koju su culi, pet vojnika, bez provjere o istinitosti Marinkove price zauzeli su svoje borbene pozicije i bjesomocno poceli pucati u pravcu moga tate. Jedan od metaka smrtno pogodi moga oca !
Marinko je zadovoljno trljao ruke, misleci da sam ja nastradao. Vijest je prenio svojoj porodici, zbog cega je misleci da sam ja pogino, Miki tu vijest širio dalje među komšijama. Za vrijeme dok je tijelo bilo u stanu u iscekivanju sahrane, porodica Ivanovic bila je jedina iz te zgrade koja nije došla u našu kucu da nam izjavi saucešće, niti je iko od clanova njihove porodice prisustvao sahrani.
Sva ta dešavanja tjerala su me da budem oprezniji i ne govorim nikome svoje namjere, pa čak ni mom rođenom bratu Lazi, a ni mom kumu! Spremao sam plan kako da se osvetim i uzvratim udarac toj porodici!

Tragične borbe oko Sarajeva

Period pocetkom rata bio je veoma težak za srpski narod u BiH. Nakon napuštanja skupštine i pozicija u vlasti od strane srpskih predstavnika, formirana je Skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, pregovori koji su se vodili sa SDA strankom oko državnog uređenja nisu urodili plodom i vladajuce pozicije na mjesta srpskih prestavnika popunjena su Srbima iz opozicije, koji su bili lojalni Alijinoj politici. Nova koalicija na vlasti, na celu sa Alijom Izetbegovicem odlucila je da se ne uvaži mišljenje vecine iz srpskog naroda, o buducem državnom uređenju zajednicke države. Priliku da dođe na vlast, iskoristio je clan SDP-a, vogošcanin Miro Lazovic. Iako nije imao podršku vecine bosanskih Srba, u ime srpskog naroda preuzeo je na sebe odgovornost da donosi odluke u njihovo ime. Sve je to stvaralo dodatnu napetost i neizvjesnost kod srpskog naroda u BiH
Novoformirana vlast po Alijinoj mjeri, uz podršku Amerike krenula je u ofanzivna dejstva na teritorije pod kontrolom SDS-a, a na kojoj je živio vecinski srpski narod. Mjesec juni izgledao je kao da je određen za konacan obracun sa Srbima lojalnim SDS-u!
Mržnju i anti-srpsku politiku raspirivale su medijske kuce pod kontrolom SDA stranke. Sve je to bilo kontra-produktivno, jer je srpski narod uvidio ogromne laži na svim medijima u Sarajevu, u cemu su prednjacili voditelji dnevnika Senad Hadžifejzovic i Mufid Memija. Predstavljanje vojske bosanskih Srba kao srbo-cetnickog agresora i lažni izvještaji sa ratišta podizao je moral kod srpske vojske. Bijes i inat srpskih boraca zbog lažnih izvještaja uticao je puno da su mnoge linije odbrane iz tog razloga postajale neprobojne za muslimansku vojsku.
Pocetni uspjesi muslimanske vojske u njihovoj ofanzivi osokolili su vlast u Sarajevu. Krenulo se još jace u pokušaj osvajanja srpskih teritorija. Napadi su izvođeni na svim mogucim pravcima oko Sarajeva! Na udaru muslinske vojske ponovo se našlo brdo Žuc. Glavni pravac napada bio je usmjeren u pravcu Rajlovca, sa ciljem da se dio Sarajeva pod kontrolom srpskih snaga presijece na dva dijela i tako srpski narod na tim prostorima dovede u bezizlaznu situaciju.
Bezuspješni svakodnevni napadi donijeli su veliko krvoprolice na obje zaracene strane. Iako se na medijima u izvještajima sa ratišta nije mogao saznati tacan broj poginulih, svaka od zaracenih strana objavljivala je ogromne gubitke na suprotnoj strani, umanjujuci svoje žrtve i gubitke. Zahvaljujuci podacima dobijenim od UNPROFOR-a, nakon završene muslimanske ofanzive oko Sarajeva, došlo se do informacija da muslimaska strana potražuje petsto mrtvackih vreca da bi sahranili svoje poginule borvce. Na srpskoj strani se nije znao tacan broj poginulih ali se pretpostavljalo da je drasticno manji, zbog toga što snage u odbrani imaju više mogucnosti da u direktnoj borbi budu zaklonjene. Bez obzira na veliki broj poginuli, napadi muslimanske vojske nisu jenjavali. Sve napadnute linije odbrane oko Sarajeva bile su cvrste, a srpski borci svjesni opasnosti koja prijeti njihovim porodicama, odlucni da se odbrane.
Na veliko iznenađenje, 19 juna, samo dan nakon što je naša jedinica osvojila Uglješice, ceta iz Jeftica bez razloga povukla se sa linije odbrane. Vidoja komandir voda, povukao je svoje borce sa kote 850, iako njihova zona odbrane u tom momentu nije bila napadnuta. Takav Vidojin potez sa nevjericom je docekan među našim borcima. Selo Jeftici u kojem su živjeli ti borci bilo je najbliže liniji odbrane Vogošce i prvo na udaru, u slucaju proboja muslimanske vojske, pa je to borce još više iznenadilo, da se baš njihova jedinica povukla sa linije.
Ceta Jeftici pripadala je Krivoglavackom bataljonu, pa je na taj dio linije za kratko vrijem stigao Pena sa svojom jurišnom jedinicom. Bila je to najhrabrija i najspremnija jedinica u cijeloj brigadi. Sve teške i opasne zadatke komanda brigade uglavnom je povjeravala njima. Bila je to nevjerovatno hrabra ekipa! Sve sami junak do junaka, Nešo, Zajko, Bodan, Rašo, Predo i ostali bez pogovora popuniše prazan dio linije. Saznanje da je Penina jedinica pokrila prazan prostor linije odbrane, docekan je sa velikim oduševljenjem kod svih vogošcanskih boraca na liniji.
Nedugo za tom vijesti, stiže nova vijest, pogino Milorad Škrkar - Zajko!


Zajku sam prvi put vidio i upoznao u jesen daleke 1968 godine, kada mi je bilo sedam, a njemu samo dvije-tri godine. Živko, njegov otac bio je jedini zaposlen u svojoj šestoclanoj porodici. Imao je cetvero djece, najstarijeg sina, mog školskog duga Peru, kcerku Petru i dva sina blizanca Mitra i Milorada. Zbog velike porodice i malih primanja, Živko je dopunjavao svoj novcani nedostatak tako što je pravio rakiju i prodavao svojim prijateljima i radnim kolegama. Živko bi kada dođe vrijeme za pravljenje rakije pozivao svoje radne kolege da dođu kod njega kuci i zajednički ispeku rakiju. Uz pecenje i probavanje vruce rakije cesto bi se našlo nešto na roštilju, pa bi taj teški posao prešao u pravi užitak i zabavu. Moj otac bio je dugogodišnji radni kolega sa Živkom i cest kupac njegove, prave domace rakije. Tako smo '68 godine moj brat i ja bili sa ocem kod Živka, u vrijem pripremanja i pecenja rakije.
U Krivoglavace u to vrijeme moglo se doci pomocu žicanog mosta na rijeci Bosni. Prilikom prelaska preko mosta. most se ljuljao pa mnoga gradska djeca nisu ni smjela da pređu preko njega. Bio je to tada jedini nacin da se dođe do sela. Most preko kojih je moglo preci, u to vrijeme mali broj vozila, bio je daleko i niko od pješaka ga nije koristio.
Jedne prilike rijeka Bosna toliko je nadošla od silnih kiša da je voda preplavila most, pa djeca iz Krivoglavaca sedam dana nisu išla u školu. Bio sam im svima zavidan zbog toga, pa sam poželio da i ja živim u tom selu.
Sjecam se kada sam došao sa ocem kod Živkove kuce, gdje se pekla rakija, bila je to žuta kuca. Bila je jedina žuta kuca u Krivoglacima i uopšte kuca koju sam u svom životu vidio takve boje. Mene kao dijete tad nije cudila kuca u toj boji, nego sam sa cuđenjem i zbunjeno gledao u Milorada. Bio je jedini u porodici svijetle kose, žute boje. Za razliku od Mitra, brata blizanca, koji je bio veoma miran, bio je izrazito crne kose, kao i svi njegovi ostali clanovi porodice, Milorad je bio plav i veoma živahno dijete. Dok su sva djeca mirno sjedila kraj svojih oceva oko kazana za rakiju, Milorad je bio pun energije, neprekidno je skakao i penjao se po stablima oko kuce.  Kao takav ostao mi je duboko urezan u mom sjecanju!
Sa Miloradom Škrkar - Zajkom u toku mog odrastanja nikad se nisam družio. Gledao sam na njega kao mlađeg brata mog školskog durga, sve dok se nismo igrom slucaja našli zajedno u istom rovu. Sa njim sam tad proveo sedam dana na Žuci. Tada sam prvi put od kada sam ga upoznao kao malog nemirnog djecaka, vidio da je to odrastao i zreo covjek.
Oduševljavao nas je svojom sposobnostima koje je imao. Iako se pricalo da nije služio vojni rok u JNA, bio je veoma snalažljiv u borbi i sposoban u rukovanju oružjem. Uz tu vještinu, hrabrost i inteligenciju koju je posjedovao, bio je glavna uzdanica kod svojih saboraca u svim dotadašnjim borbama. Nakon pogibije Pece, Peninog brata, zahvaljujuć svojim sposobnostima i hrabrosti, postao je Penina desna ruka u tada najboljoj i najhrabrijoj jedinici Crnovrške brigad.
Zajkina hrabra pogibija dugo vremena se prepricavala među vogošcanskim borcima. On je na vrhu cijevi njegove puške imao metalnu cašicu iz koje se pomocu manevarskog metka rucna bomba mogla izbaciti prema neprijatelju više od 150 metara. Kod njega sam u vrijeme boravka na Žuci prvi put u životu vidio taj izum i kako se koristi u borbi.
Zajko je po dolasku na kotu 850 prilikom osmatranja terena primjetio nekoliko neprijateljskih vojnika ispred rova u kojem je bio na straži. Pokušao je da ih iznenadi. Stavio je bombu u cašicu, izvukao osigurac, ubacio manevarski metak u cijev i ispalio ga. Bomba je izletila iz cašice, pogodila u granu u neposrednoj blizini iznad njegove glave i vratila se u njegov rov. Zajko je u tom momentu bio sa još cetri svoja saborca, među kojim je bio i njegov komandir Pena. Svjestan da ce bomba eksplodirati, bacio se na nju. Zajko je na sebi imao pancir, ali zelena bomba sa velikom razornom moci, prilikom eksplozije rasturila je pancir i uz veliko oštecenje trbušnih organa, Zajkina smrt bila je neizbježna. Tako je Zajko poslednji put u svom životu još jednom pokazao koliku je hrabrost imao da svojim tijelom zaštiti i spasi svoje ratne drugove!
Zajko nas za uvjek napusti a njegovi drugovi ostadoše nepovrijeđeni da ga pamte i prepricavaju buducim pokoljenjima o viteštvu tog heroja!

Snajperisti u Omladinskoj ulici

Junska ofanziva '92 godine od strane muslimanske vojske oko Sarajeva nije jenjavala. Strah od te ofanzive pokrenuo je srpsku vojsku u Vogošvci. Pocelo je osvajanje muslimanskih sela oko Vogošce, u cilju bolje zaštite srpske teritorije. Osvojeno je selo Uglješici i formirana nova linija odbrane.
Prvu noc na novoj liniji odbrane zapalo je moje drugove i mene. Noc je bila mirna, pa su moj kum, Popa, Zoran Rosic - Gliga i ja to iskoristili i poceli kopati zaklon sa vojnim ašovcicima, koje smo uvijek nosili sa sobom.
Nocni mir prekide plamen iz jedne kuce, koja se nalazila iza naših leđa. Bili smo iznenađeni da je kuca zapaljena jer je po našem mišljenju bila idalno mjesto za sklonište rezervnih snaga u kojoj bi se smejstili naši borci u slucaju vremenskih nepogoda ili neprijateljskog napada. Poceli smo da se raspitujemo, ko je taj što je zapalio kucu. Saznadosmo da je Srele sa Kremeša sa ukradenim TAS-ovim bjelim Golf-om došao da pljacka kuce.
Za njega se pricalo da je u pokušaju da izvuce auto iz kruga fabrike, uništio nekoliko automobila, pokušavajuci da izvuce vozilo koje je želio. Do pocetka rata Srele nije imao položen vozacki ispit, pa je prvo vozacko iskustvo sticao sa ukradenim vozilima.
Kad je vidio da u kucama nema ništa vrijedno što bi uzeo za sebe, zapalio je kucu od Softica, koja se nalazila neposredno uz liniju, iza naših leđa. Srele nije ucestvovao u akciji na Uglješicima, niti je njegova jedinica imala obavezu da cuva liniju na tom dijelu terena. Bili smo ljuti zbog toga, pa smo nas nekoliko pronašli Sreleta i napali ga za ovo šta je uradio. Njegovo opravdanje za to djelo bilo je da muslimani po svom vjerskom ubjeđenju nikad se ne vracaju na zapaljeno ognjište, pa je iz tog razloga i zapalio. Vidjevši da nema našu podršku, nakon rasprave sjeo je u auto i odvezao se iz sela.
Ostatak noci protekao je uz poglede na visoki plamen, koji je izgedao kao da se proteže do neba, stvarajuci neprijatnu i stravicnu sliku nad tim prostorom. Iz zapaljene kuce plameni jezicci izlijetali su na sve strane. Krovna konstrukcija pocela je da puca i zarušava od vatre. Cika crijepova prilikom pada, stvarao je jezive zvukove u mukloj noci. Zvukovi koju se stvarali od siline vatre i rušenja krova, licili su na teško jecanje i plac nekog oronulog starca. Sav taj prizor stvorio je beskrajno dugu noc, zbog cega se sa nestrpljenjem cekao dolazak naše smjene na liniji. U popodnevnim satima, konacno stigla je željno iscekivana smjena.
Povratak kuci sa linije, nakon osvojene nove teritorije bio je najkraci kroz selo Uglješice, Krenusmo niz linuju u pravcu sela. Pri ulasku u selo primjetismo da su sve kuce otvorene. Selo je bilo avetinjski prazno!
Put nas nanese pored kuce Feđinog punca. Kuca je bila prazna, a ispred kuce stajao je parkiran "Yugo 45". Bio je to Feđin automobil, za koji mi je rekao da je njegova supruga prilikom odlaska iz Vogošce sa njim odvukla dijecu za Hrvatsku.
Tada shvatih da me je drug slagao za svoj automobil. Saznanje da je lagao stvori u meni sumnju da je i on podlegao izvještajima muslimanskih medija i da me vidi kao zlobnog srbo-cetnika, kako su nas nazivali sarajevski voditelji dnevnika na TV ekranima.
Feđin automobile bio je bez tockova, stajao je na klocovima i poskidano je bilo sve što se moglo skinuti sa njega. Bio sam razocaran da moj drug nije imao povjerenje u mene da mi dadne na cuvanje svoj auto, kako bi ga zaštitio od ovakvog scenarija.

Nakon što smo prošli kroz selo, pređosmo most na Jošanickoj rjecici, koji je dijelio selo od naselja. Ja se zaputi u puncev stan, a moji drugovi nastaviše dalje niz ulicu, u pravcu naše komande u hotel Biokovo.
Pri samom ulasku u Omladinsku ulicu sretoh se sa mojim komšijom Kostom. Kosta je bio ulaz do mog punca i veom cesto dolazio na kafu kada punac dođe iz vikendice u svoj stan. Bili su dugogodišnje radne kolege, pa se njihovo prijateljstvo i druženje nastavilo i u penzinerskim danima.
Kosta kao da je znao da cu naici tim putem, stajao je ispred zgrade i kada me viđe, priđe mi, pozdravi se i rece da mi je obijen stan i da su ljudi koji su ga obili još uvijek u njemu.
Zadnjih par godina, do izbijanja rata sa svojom porodicom živio sam u tom stanu. Punac i punica su mi ga ustupili, kako se moja supruga, sin i ja ne bi potucali po postanarima, po bjelosvjetskim kucama, kako su to oni volili da kažu.
Oni su otišli u vikendicu u kojoj nije bilo vode i stroje, osnovnih uslova za život, samo da bi nama udovoljili i napravili naš život ugodniji i bolji. To me je tjeralo na veliko poštovanje prema njima i da puncevu imovinu po svaku cijenu sacuvam dok ovo ludilo ne prođe i oni se ponovo vrate u svoj stan.
Dok sam se penjao stepenicama koje su spajale prezadnji i zanji sprat vidim da su ulazna vrata odškrinuta. Skinem pušku sa ramena, priđem polako vratima i lagano ih gurnem nogom da se širom otvore. Sa puškom na gotovs uđem u predsoblje stana. Okrenem se oko sebe u svim pravcima i vidim trojicu ljudi. Među njima prepoznam Miru Vukovica. Svaki od njih se nalazio u jednoj od soba, zarovljeni među stvarima u regalima, ne primjetiše moj dolazak.
"Šta to radite?" Podviknuh!
Nisu ocekivali da ce neko da ih prekida u njihovom poslu, pa ih iznenadi i brecnu moj dolazak i oštar povišen ton. Sa Mirom sam se poznavao još iz osnovne škole. Iduci u isti razred, cesto smo zajednicki pravili probleme nastavnicima po školskim ucionicama.
On kad me viđe, izađe iz sobe i priđe da se pozdravi, a za njim to isto uradiše i ostali. Drugu dvojicu što su bili u stanu, nisam poznavao. Kad su progovorili, po njihovom ekavskom govoru pretpostavih da su dobrovoljci koji su došli iz Srbije da pomognu svojim sunarodnicima u Bosni.
Stojeci na sred stana i okrecuci se naokolo, gledajuci razbacane stvari po podu upitah Miru: "Zašto ste obili i pretresli moj stan?"
Miro poce da objašnjava i pravda se zašto su ušli u stan: "Ovde smo na ovoj zgradi na zadnjem spratu u neke stanove postavili snajpersko i mitraljesko gnijezdo, zbog akcije na Uglješice. Jarane izvini, nisam znao da je ovo tvoj stan! Vidim ja tvoje slike u foto albumu i regalu, ali nisam skonto da je tvoj, jer na vratima piše muslimansko ime!"
Nisam želio da skidam natpis sa vrata na kojem je pisalo Omerovic Nezir, jer to nije bio moj, nego njegov stan. Pretpostavljajuci da je Miro pogriješio, pa iz tog razloga ne htjedoh da podižem tenzije između mene i njih. Objasnih Miri da je to stan od mog punca i da ja živim u njemu. Miro se još jednom izvinu i povede dvojicu saboraca sa sobom.
Dok sam ih ispracao, vidim preko puta puncevog stana širom otvorena vrata. Prilikom dolaska u stan, nisam obratio pažnju, pa nisam ni primjetio da je i taj stan otvoren. Pitam ih jeste i ovaj stan vi otvorili, a oni odgovoriše da jesu, jer im je i on trebo za osmatranje u vrijeme akciju. Svjesni da mi je jasno zašto to rade, pognuše glave i bez zadržavanja sjuriše niz stepenice.
Bio je to stan od roditelja Finke i Zdravke Petrovic. Bili su Hrvati po nacionalnosti, pa su u tom varljivom ratnom vihoru napustili stan i pobjegli na sigurnije prostore. Priđem vratima i zavirim u stan. Vidim razbacane stvari na sve strane, kao da je tajfun prošao kroz njega. Pokušam da zatvorim vrata, ali je štok toliko bio razvaljen da ih je bilo nemoguce zatvoriti. Privucem ih, kako bi izgledala zatvorena i pređem nazad u svoj stan. Vratim fotografije i razbacane stvari na svoje mjesto u regal. Popravim razvaljenu bravu, zakljucao vrata i odem iz stana.
Miro je sa svojom ekipom prešao u drugi ulaz i nastavio da obija stanove pod izgovorom da se postavlja mitraljesko i snajpersko gnijezdo. Zgrada je bila prilicno dugacka. Imala je pet ulaza i pružala se uz korito rejcice Jošanica. Zbog mjesta na kojem je bila izgrađena imala je odlican pogled na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, u pravcu Ugorskog i Saobracajnog fakulteta, pa se iz tog razloga komšije u zgradi nisu bunile zbog nasilnog otvaranja stanova.
Domišljati Miro iskoristi takvu situaciju i sa ekipom snajperista opljacka puno praznih stanova u zgradi.

Osvajanje Uglješića

Nakon borbi i povlacenja srpske vojske sa velikog dijela brda Žuc, u kojoj je stradalo puno ljudi na obje strane, muslimanska vojska krenula je u pretres terena i u tom pohodu pobila je preostalo stanovništvo po selima i zaseocima i tako potpuno ocistila tu teritoriju od srpskog naroda. Osokoljeni uspjesima na Žuci, ofanziva nije zaustavljena. Pretpostavka da je srpska vojska u rasulu ponukala je muslimansku komadu da krene u nove napada. Krenulo se dalje na svim pravcima oko Sarajeva.
Zbog gubitka teritorije na Žuci, oslabljena je kompletna odbrana teritorije pod srpskom kontrolom. Opasnost od ocekivanog napada na Vogošcu pokrenula je srpsku  vojsku u kontraofanzivu. Iz mjera predostrožnosti krenulo se u napad u popravljanje pozicija oko urbane sredine. Prvo selo na udaru bilo je selo Uglješici

Prigradsko selo Uglješići, bilo je etnicki cisto muslimansko selo. Imalo je povezanu teritoriju preko Ugorskog sa teritorije pod kontrolom vojske lojalne SDA i Aliji Izetbegovicu.
Korito rjecice Jošanica razdvajalo je selo od naseljenog dijela Vogošće, koje je bilo pod kontrolom vojske lojalno SDS-u i Radovanu Karadžicu. Najveca opasnost za Vogošcu prijetila je upravo preko sela Uglješica, zbog čega je komanda Crnovrške brigade donijela odluku da se selo pod hitno mora staviti pod srpsku kontrolu.
Nastao je veliki problem u brigadi za taj poduhvat, jer još se uvjek gajila nada za politicki dogovor među zaracenim stranama. Domace mobilisano srpsko stanovništvo pod motom "bratskva i jedinstva" je odbijalo da krene u napad na to selo i njene malobrojne preostale stanovnike.
Po naselju se među građanima pricalo da su srpsko selo Blagovac i muslimasko selo Uglješici u "Drugom svjetskom ratu" međusobno se pomagali i spašaval, tako što bi jedni drugima dojavljivali o nailasku ustaša ili četnika na tom prostoru, nakon cega bi se mještani skrivali po okolnim šumama ili u međusobnim selima, ovisno koja vojska dolazi. Bio je to rat u kojem su narod svih vjeroispovjesti imali zajedničkog neprijatelja, pa je borba za komšiju bila uobicajena i normalna pojava.
Ovaj novi, "Građanski rat" među stanovnicima tih sela stvorio je međusobno nepovjerenje, strah i neprijateljstvo. Ipak, stare price iz prošlosti uticale su puno na svijest ljudi, pa je kontra-napad u pravcu Uglješica docekan sa velikim otporom među lokalnim srpskim vođama jurišnih jeinica.
Pena je sa svojom jurišnom jedinicom izbjagao tu naredbu, tako što je pomagao u zaštiti i odbrani kote 850 i sela Zabrđe, koje je bilo pod velikim udarom muslimanskih snaga. Boro Radic je trebao da sa svojom jedinicom izvede kontra-napad na Uglješice. Boro nije prihvatio da izvede taj napad i naredba je prebacena na komandanta Vogošcanskog bataljona, kapetana Milorada Zorica.
Vogošcanski bataljon nije imao jurišnu jedinicu, pa je za taj zadatak za pomoc dodijeljen jedan vod od petnaestak dobrovoljaca iz Srbije. Njima je pridodato nekoliko boraca iz Borine jedinice, služeci iskljucivo kao vodici, jer dobrovoljci nisu dovoljno poznavali taj dio terena. Moja ceta, to jest I ceta Vogošcanskog bataljona dobila je zadatak od komandanta da bude rezervni sastav za popunjavanje osvojene teritorije. Po rasporedu cetnih zapovjesti prvi vod naše cete tog dana bio je slobodan, pa je na osnovu toga dobijen zadataka da bude jedinica za posjedanje prilikom postvljanja nove odbranbene linije. Sve je bilo spremno za kontra-napad. Planirana akcija trebala je da krene u ranim jutarnjim satima 18. juna '92 godine.
U cik zore naš vod je izašao u rejon Krša. Selo je izgledalo avetinjski pusto, a izgorjele napuštene kuce izgledale su jezivo. Ispred nas nalazila se velika livada sa laganim padom u pravcu Vogošce. Livada je bila nepokošena, pa je njena visoka trava zaklanjala pogled prema tom prostoru. Iako je trava ometala da se vidi cjelokupan prostor, ipak se kroz nju moglo vidjelo nekoliko kuca koje su bile smještene povrh Uglješica. Vlasnici kuca bili su Softici pa se taj dio sela među lokalnim stanovništvo zvao po njihovom prezimenu.
U ranim jutarnjim satima pocela je da rominja sitna kišica. U iscekivanju prestanka padavina pocetak akcije se stalno odgađao. Iako se pretpostavljalo da su stanovnici Uglješica napustili selo od dana kada smo preuzeli kontrolu nad Omaldinskom ulicom, ipak nismo bili sigurni dali su neke jedinice iz Sarajeva bile u blizini sela, zbog cega se sa nestrpljenjem iscekivao pocetak akcije. Sve je to stvaralo velku napetost među našim borcima.

Oko podne kiša je prestala da pada, a kroz oblake pocelo su da probijaju slabi suncevi zraci. Ubrzo posle toga, bez artiljeriske pripreme, krenulo se u napad. Rafalna paljba iz pušcanog naoružanja razlijegala se cijelom vogošcanskom kotlinom. Pošto nije bilo uzvratne paljbe, za veoma kratko vrijeme sve se smirilo, nakon cega je nastala mukla tišina. Među vojskom se sa nestrpljenjem iscekivala vijest, šta se dešavalo u toku napada.
Dok se cekala naredba da se preuzme osvojena teritorija, do nas dođe Kiza, pripadnik Borine jedinice. Kiza je bio poznat među rajom da volio da karikira i zbija šale, prepricavajuci neki događaj. Ovoga puta izgledao je potpuno drugacije nego obicno. Bio je sav izbezumljen! U glasu i ocima mu se osjecao neki cudan strah. Poceo je da prica kako je kao vodic išao sa jednom grupom dobrovoljaca iz Srbije. Kada su ovladali prostorom upali su u jednu od kuca. U kuci nije bilo nikoga ali su zatekli tek zapocetu tepsiju pite koja se još uvijek pušila od svoje toplote i otvoren kur'an na trpezarijskom stolu. A onda dok su gledali u taj prizor na stolu kod jednog od dobrovoljaca puška opali i on rani sam sebe u nogu. U jednom dahu Kiza isprica cijeli tok tog događaja.
Nakon što je Kiza ispricao svoju pricu, osjecali smo da se on od tog šoka psihicki nije doboro osjecao, pa mu predložismo da ide kuci da se malo odmori i smiri. On nas posluša i krenu putem koji je vodio iza naših leđa, u pravcu Jeftica i naselja.
Sve ovo što je Kiza ispricao ukazivalo je da selo nije bilo potpuno prazno kako se pretpostavljalo i da je neka porodica pobjegla ispred naleta naše vojske, ostavljajuci na stolu tek postavljen rucak.

Iscekivanje da preuzmemo novu liniju trajalo je nekoliko sati. Dok se cekalo da stigne naredba za posjedanje linije među voskom potekla je prica da se pretresaju kuce i iz njih iznose vrijedne stvari, pa se iz tog razloga ceka naredba da se prebacimo na novu liniju. Negdje iza tri sata popodne dođe naredba za posjedanjem osvojene teritorije.
Komandant bataljona, kapetan Zoric licno nas povede u pravcu nove linije. Visoka trava nakvašena kišom za cas nam je do pojasa natopila pantolone. Komandant nas rasporedi po zamišljenoj liniji. Na njoj nije bilo ništa da nas zaštiti u slucaju borbe, pa smo potražili prirodne zaklone i tu postavili osmatracka mjesta.
Ispred nas se pružala livada sa ponekim stablom voca i niskim grmovima. Sa linije se pružao pogled prema naselju i potpuno praznom i napuštenom selu Uglješici.
Nismo imali dovoljno ljudstva da pokrijemo cijelu liniju pa je komandant zahtjevao da se sa minama zaprijeci nepregledan prostor  ispred nas, kako bi se zaštitili od eventualnog diverzantskog napada. Nakon uspješno izvedene akcije u kojoj osim jednog samoranjavanja, nije bilo poginulih, krenulo se u miniranje terena. Miniranje je opet povjereno dobrovoljcima, iskusnim borcima sa hrvatskog ratišta.
Stigla je vijest da je nepokriveni prostor miniran i komandant Zoric kao odgovoran covjek odluci da pregleda i provjeri kvalitet minskih polja. Bližila se kraj dana, pa je morao da požuri kako bi prije mraka uspio da pregleda minska polja. Pošao je ispred linije niz brdo u pravcu Uglješica prema dijelu terena sa puno malih žbunova, za koji se smatralo da je pogodan za ivođenje diverzantskog napada. Sa komandantom je pošao i njegov zamjenikom T. Bakoc. Na dijelu gdje je bilo postavljeno misko polje, Bakoc je ostao iza linije, a komandant je prišao bliže prema minama. Na strmom dijelu terena, komandant se okliznu na mokroj travi, nakvašenoj kišom i skliznu u minsko polje. Dok je padao zakacio je jednu poteznu minu i ona eksplodira. Mina mu prilikom ekspolzije otkinu donji dio jedne nogu.
Kapetan Zoric bio je veoma jak i hrabar covjek. Završio je fakultet za fizicku kulturu i kao profesor radio u nekolio sarajevskih srednjih škola. Njegova pedagoška profesija mu je davalo mogucnost da se lijopo ophoditi sa ljudima svih uzrasta, što je za srpsku vojsku bilo veoma važno u tim prvim ratnim danima. Još kao mladic sa svojom dvadeset i nekom godinom života bio je vicešampion Jugoslavije u bodibildingu. Aktivno se bavio sportom i tako održavao svoju snagu i lijep izgled. U tim ratnim godinama, bio je omiljen, pogotovo među vogošcanima, zbog cega je imao veliki autoritet i njihovu naklonost i poštovanje.
Bakoc kada je vidio šta se desilo, uhvatila ga je panika. Nisu imali radio uređaj sa sobom, kako bi javio šta im se desilo, pa je bio izbezumnjen, neznajuci šta da radi. Kapetan Zoric nakon gubitka noge nije gubio kontrolu nad sobom. Komadant je bio visok oko metar i devedeset i težak oko devedest kilograma mišicne mase. Znao je da ga Bakoc sam nece moci podici pa mu rece da ode po pomoc kako bi ga bezbijedno mogli iznijeti iz minskog polja. Bakoc je otišao, a kapetan Zoric za to vrijeme pokuša sa kajišem svojih pantolona, sam sebi da podveže nogu i zaustavi krvarenje. Snaga mu je bila na izmaku zbog velikog gubitka krvi, pa iz tog razloga nije uspio snažno da zategne i podveže ranu. Krvarenje je nastavilo i kapetan je izgubio svijest prije nego što je pomoc stigla.
Bakoc je u međuvremenu stigao i zatekao komandanta bez svijesti. Sa nekoliko momaka uspio je izvuci komandanta iz minskog polja. Ponijeli su ga prema ambulanti ali dok je stigao do doktorske pomoci bilo je vec kasno.  Komandant Vogošcasnkog bataljona kapetan Milorad Zoric zbog velikog gubitka krvi nije imao mogucnost da preživi.
Da tragedija bude veca, njegova supruga koja je bila u izbjeglištvu u Srbiji dolazi u Vogošcu da preuzme muževo tijelo, odveze u Beograd i tamo ga sahrani.  U ambulanti, prilikom preuzimanja muževih stvari, traži njegov trofejni pištolj "Valter", koji se sa koljena na koljeno prenosio u njegovoj porodici  i zlatni sat koji je imao kod sebe u vrijem pogibije. Ljudi u ambulanti zbonjeno su konstatovali da prilikom prijema tijela u mrtvacnicu pištolj i sat nisu bili uz komandanta i tako nisu stavljeni ni na spisak stvari koje su predali porodici poginulog.
Njegova supruga nakon obavljene sahrane ponovo vraca u Vogošcu da bi pronašla izgubljeni pištolj i zlatni sat. Više od mjesec dana traganja nije uspjela da pronađe vrijedne stvari svog muža. Za nestanak tih stvari neki ljudi su sumnjali da ih je jedini Bakoc moga uzeti i zadržao za sebe. Te stvari nikad nisu nađene. Bakoc je nakon pogibije komandanta bataljona otišao za Srbiju u posjetu svojoj porodici. Po povratku i Srbije zaposlio se u radnu obavezu i do kraja rata za opštinske vlasti naplačivao stolove na pijaci. Uz gubitak komanda bataljona u najtežim trenucima ostali smo i bez zamjenika.
Na mjesto komandanta Vogošcanskog bataljona postavljen je porucnik Kljunic dotadašnji referen odbrane i zaptite opštune Vogošća.