Prevodioc

Sunday, December 18, 2016

Moja analiza pogibije Bore Radića, Điđe, Lale i Razeta

Nakon što je obavljena sahrana poginulih vogošcanskih heroja niko sa sigurnošcu nije znao, šta se tacno dešavalo tog kobnog dana. Ostade velika tajna za mnoge vogošcane. Možda su u svemu tome kumovali pojedinci iz Borine jedinice, koji su na sav glas okrivljivali vogošcansku vlast da je zasjeda namještena, da bi Boro bio likvidiran.
Nakon što je Boro svojim autoritetom uticao da se po izbijanju sukoba, veliki broj građana srpske nacionalnosti odazove na mobilizaciju za odbranu Vogošce, a svjom hrabrom borbom pomogao da opština Vogošca ostane srpska teritorija, mnogi građani Vogošce povjerovali su u ovakvu price koju su širili njegovi saborci, a njihova prica glasila je ovako: "Boro je odradio posao za koji je vlastima bio potreban i nakon toga njegova likvidacija morala je da se desi"!, .
Šta se zapravo dešavalo tog tragicnog predvecerja?
Mjesto na kojem je muslimanska vojska dvada dana pravila masakr na prolaznicima,  bijlo je idealno za organizovanje  zasjede. Na dijelu puta kod kafane "Ranc" nalazilo se brdo zvano Mejtef . Brdo je preprecavalo pravac puta, pa su graditelji radi uštede novca, umjesto tunela, napravili zaobilaznicu. Put je iz pravca Semizovca išao direktno u brdo, a onda kod samog brda naglo skretao desno i nastavljao oko brda kao velika okuka od stoosamdest stepeni. Svako vozilo koje se kretalo putem moralo je na tom dijelu naglo da uspori, kako bi bezbjedno ušlo u krivinu.
Po sjecanju mog druga Željke, pripadnika Borine jedinice, u momnetu kada je kombi-bus stigao pred "Dom Zdravlja" u Semizovcu, on i Đoko, nekom pukom slucajnosti našli su se baš tu. Priskocili su u pomoc da se što brže unesu ranjeni i poginuli. Dok su još uvijek unosili postradale, u semizovacku ambulantu došao je Boro Radic.
Vidio je da je kombi sa nastradalim uspio da izađe na sigurnu teritoriju. Raspitao se o detaljima, vratio se u svoj "Audi" i nastavio dalje prema mjestu gdje se desila ta zasjeda. Boro nije pozvao svoje saborce Željku i Đoku da pođu sa njim, što je ukazivalo da Boro nije ocekivao da bi muslimanski vojnici iz zasjede još uvjek mogla da bude na tom mjestu, pa tako nije ni planirao da sa sobom povede još svojih boraca, kako bi vojnom akcijom ocistio teren i obezbjedio slobodan prolaz tim dijelom puta. Željko i Đoko nakon što se završilo unošenje povređenih, odlaze u Vogošcu. Po povratku u Vogšcu, nakon dva sata, Željko srece Gagu, koji mu je saopštio da je Boro Radic poginuo u Ljubini.
Po sjecanju mog kuma Miše, njegova grupa krenula je sa tri vozila, kako bi se što prije prikljucili komandantu Kljunicu, koji je sa dva vozila vec bio otišao u pravcu Ljubine. Vođa njihove grupe koja je krenula za komandantom bio je tadašnji pomocnik komandanta za moral, nastavnik Juga. Juga je sjeo u prvo vozilo, "Gof 2" kojim je upravljao njegov mladi rukometni klubski drug Srđan Amidžic- Điđa. U drugo vozilo "Škoda", kojim je upravljao Peša, sjeo je Željko Markovic-Raze, a u trece vozilo takođe "Golf 2", kojim je upravljao Mišo, sjeo je Dejan Lali-Lala.
Na taj zadatak sa njima je trebao da krene i Boro Radic, ali je Boro imao nekih obaveza, zbog kojih nije mogao da pođe u istom trenutku kad i oni. Juga i vojni policajci u želji da sustignu komandanta Kljunica, krenuli su munjevitom brzinom prema selu Ljubina. Ubjeđeni da ce se na putu do Ljubine sresti sa komandantom Kljunicem, prolaze semizovacku barikadu. Nastavljaju dalje put prema kafani "Ranc" i kod same kafane ulijecu u zasjedu. Muslimanska vojska spremno  je docekala vozila. Pocela je žestoka i neprekidna paljba i rešetanje vozila.
U prvom vozilu, od ispaljenih hitaca pogođen je Điđa. Juga uvidjevši Điđino nepomicno tijelo, shvati o cemu se radi, napušta vozilo, trci prema najbližem zaklonu, jedan metak ga pogodi u srtažnjicu, ali on ne posustaje i uspjeva da se docepa zaklona.
U drugom vozilu koje je vozio Peša, nastrada njegov drug Raze. Peša ne ceka ni trena, iskace iz vozila, puzajuci se prebacuje do neke uvale u kojem nalazi siguran zaklon. Nastavio je da se povlaci tom uvalom, koju su graditelji puta namjerno ostavili da kišnica ima kuda da otice i tako zahvaljuci tom kanalu uspijeva da se prebaci do sigurnog zaklona i ostade nepovrijeđen.
U trecem vozilu metci prolijecu kroz lim i šoferšajbu, a jedan metak od mnogobrojnih pogađa Mišin zglob desne ruke, koja se u tom trenutku još uvijek nalazila na volanu. Mišo iskace iz vozila, bježi cestom prema nazad u pravcu Semizovca i uspijeva da se se spasi, ali Lala ne uspijede da izađe iz vozila, a rafali sa obližnjeg brda nađoše sigurnu i laku metu.
Muslimanske snage su uvidjele da više niko ne izlazi iz izrešetanih vozila, ali si i dalje neprestano pucali po njima. Nakon više od pola sata na mjesto zbivanja dolazi Boro Radic sa svojim vozilom "Audi". Iako su se pred njim ukazala tri izrešetana vozila, a pucnjava nije prestajala, Boro nije zaustavljao svoje vozilo.
Boro Radic
Po pricama od Jose, koji se nalazio sa Borom u vozilu, Boro, njegov zamjenik Slava i Josa ulijecu direktno u zasjedu. Metci su probijali vozilo i Boro bijaše pogođen, a njegova glava klonu. Josa iskace iz vozila i u trku uspjeva da pobjegne do obližnje kuce i tako izbjegne pogodak od mase ispaljenih metke prema njemu.
Slava se izvukao iz auta ali zbog velikog broja metaka koji su praštali oko njega, odlucuje se da ne krene za Josom, nego zaliježe ispod Borinog automobila i tu ostade da ceka prestanak paljbe.
Za to vrijeme komandant Kljunic, sa jednom grupom od pet ljudi, iako je prvi otišao da spašava putnike iz kombi-busa, stiže na mjesto dešavanja tek nakon što je Boro poginuo.
U skoro isto vrijem na to mjesto stiže još jedna grupa koju je predvodio Zoka. Sa Zokom u autu bili su Boja, Miro Vukovic i M Jakovljevic. Oni su se probijali kroz korito potoka Ljubina i tako približavli muslimanskim vojnicima u zasjedi. Uspjeli su da se podvuku pod most, ali zbog loše pozicije za borbu ništa nisu mogli da ucine osim nasumicnog pucanja.
U grupi sa Kljunicem nalazio moj drug i dugogodišnji saborac Dragan. Dragan mi je na moje insistiranje ispricao njegovo viđenje tog dešavanja.
Bilo je to ovako: "Kada smo se dovezli blizu mjesta na kojem je bila postavljna zasjeda, izašli smo iz vozila i polako krenuli pješke prema napred. Krenuli smo kroz šumu i više nismo mogli da vidimo put. U jednom trenutku culi smo zvukove nekoliko vozila, kako velikom  brzinom prolaze putom. Ubrzo poslije toga culi su se rafali. Ne znajuci dali se puca na nas, mi zaliježemo, nakon čega opreznije krecemo prema naprijed u pravcu ispaljivanjih rafala. Pucnjava nije prestaja, šta je usporilo naše kretanje. Kada smo konacno stigli do jedne kuce iz koje smo mogli vidjeti dionicu puta, vidjeli smo cetri vozila. Borin "Audi" bio je prvi. Nismo znali šta se dešava, ali smo poceli da pucamu u brdo isperd nas, u pravcu muslimanske vojske. Dok smo se kretali pored kuce u jednom trenutku vidjesmo nekog kako se krije iza nekakvih pritki,  koje su bile uspravno naslonjene na zid kuce. Bile su to pritke koje seljaci koriste u baštama za biljke puzavice, buraniju i pasulj. Prišli smo oprezno do pritki i poznodosmo Josu. Josa je bio blijed kao krpa, izbezumljen i prestravljen, ali je uspio reci da su uletili u zasjedu i da je Boro poginuo".
Dragan uzima dah, baš kao da je ponovo na tom mjestu i proživljava tu scenu, ali nastavlja da prica: "Metci su praštali sa svih strana, ali ni mi nismo štedili municiju. Razvila se žestoka borba. Ja ne cekam i kažem Kljunicu da krecem prema vozilima. Kljunic se složio sa mnom. Polako sam puzao prema napred sve dok nisam stigao blizu Borinog auta. Pod vozilom viđoh kako neko leži. Po dugoj kosi poznadoh Slavu. Od velike buke koja se stvorila od pušcane paljbe nije moga da me cuje, ali sreca i on mene viđe. Dopužem blizu njega, pokažem mu kojim putem može da se izvuce i dođe do Kljunica i ostalih, a on odmah krenu u tom pravcu. Slava mi rece da se puca sa svih strana i da je zbog toga pomislio da ga opkoljavaju. Dok se Slava izvlacio prema našim borcima, ja sam prišao Borinom vozilu, otvorio vrata i izvukao Borino tijelo napolje. Posle dugogo i velokog napora konacno sam uspio da dovucem Borino mrtvo tijelo u kanal i odatle nastavio dalje da ga vucem na sigurniju teritoriju. U međuvremenu stigao je Špiro sa jednom grupom semizovcana. Kada je vidio da je Borino tijelo izvuceno, preuzeo ga i odvukao u Vogošcu. Bližio se kraj dana, a ja nisam imao više snage da izvlacim ostale poginule", sa vidnom tugom na licu završi Dragan svoju pricu.
Nakon što sam saslušao price od nekoliko ucesnika tog događaja, došao sam do zakljucka da je velika vjerovatnoca da se ta tragedija mogla izbjeci. Ono što me iznenadilo niko od tri razlicite grupe nije znao gdje su drugi raspoređeni i dali su uopšte stigli na mjesto zlocina. Postoji mogucnost da su međusobno pucali jedni na druge, jer po Draganovoj prici, Kljunic nije znao da je Zoka sa svojom grupom došao pod most, a po Zokinoj prici oni su ispod mosta pucali u pravcu kuce na brdu, u kojoj se u tom trenutku, vjerovatno nalazila Kljuniceva grupa.
Kada su muslimanski vojnici primjetili da se puca sa svih strana, vjerovatno su pomislili da ih srpska vojska opkoljava i da su se možda iz tog razloga povukli sa Mejtefa. To me navodi na sumnju da je tako bilo, jer je Slava došao do zakljucka da ga opkoljavaju, a on dok je ležao ispod auta mogao najbolje i najlakše od svi ostalih da razabere iz kog pravca se cuju ispaljeni hitci.
Stice se utisak da je na Mejtefu muslimanska vojska provela dva dana i da je planirala da tu ostane, postavi svoju liniju odbrane i tako zaustavi sve ucestalija kretanje vozila sa srpske teritorije u pravcu Srednjeg. Taj dio teritorije koji je do izbijanja sukoba bio naseljen pretežno Hrvatskim življem, nakon odlaska domaceg stanovništva, postala je "nicija zemlja", pa se kretanje tim dijelom teritorije odvijalo neometano.
Pricalo se da je Boro tim putem cesto prolazio do Srednjeg i tamo se u nekoliko navrata sastajao sa našim starim drugom Zajkom. Vjerovatno je to na Boru djelovalo opuštajuce i puno uticalo da neoprezno uleti u zasjedu. Postoji mogucnost da je Boro planirao tog dana da ode do Zajeke i ispita ko je postavio zasjedu i pucao u civile, pa iz tog razloga nije na vrijeme zaustavio svoje vozilo u trenutku kad je pred sobom vidi tri izrešetana vozila.
Iako je lako biti general poslije bitke, stice se utisak da najvecu krivicu za pogibiju Bore Radica, Srđana Amidžica-Điđe, Dejana Lalica-Lale i Željke Markovica-Razeta, snosi komandant Kljunic. Da je kojim slucajem imao malo više komandujuceg iskustva, ni po koju cijenu ne bi smio da uvodi dio svoje jedinice, a da pri tome ne zna gdje mu se nalaze ostali ucesnici, za koje je znao da treba da krenu u akciju, jer ih je on licno podigao na uzbunu.
Bilo ne ponovilo se!

Wednesday, November 23, 2016

Vogošća u suzama

Tog tragicnog devetnaestog jula '92 godine, naša jedinica nalazila se u Uglješicima, na liniji odbrane Vogošce. Još prije našeg povratka sa linije, stigla je vijest da je na Misoci bilo mrtvih i ranjenih vogošcana. Vijest o stradanjima naših boraca donijeli su ljudi koji su nas tog dana smijenili na straži. Po povratku sa linije, došli smo u komandu bataljona, u zgradu hotela "Bikovo". Komandir našeg voda, inace moj kum, dao je voljno svim borcima, nakon cega su neki vojnici otišli na veceru u vojnicki restoran u hotelu, a neki produžili svojim kucama. 
Kum, po nekom nepisanom pravilu i ja kao njegova vijerna sijenaka, prvo svratismo u kancelariju komandanta bataljona, kako bi saznali nešto više o borbi na Misoci. U kancelariji zatekosmo njegovog zamjenika, rezervnog kapetana prve klase, Momu Corovica. Momo nam rece da je Kljunic otišao sa odjeljenjem bataljonske V. P. u Ljubinu da spašava žene i djecu, koji su u tom selu naletili na zasjedu muslimanske vojske. To je bila još jedna tragicna vijest tog dana, koja nas je kao mnoge vogošcane potresno iznenadila.
Momo dodaje, da je u komandu bataljona stigla ta vijest i da je nakon toga komandant Kljunic bez oklijevanja krenuo u pravcu Ljubine. Sluteci da ova zasjeda nece izaci na dobro, Kum rece Momi da cemo biti u blizini komande, pa ako zatreba, da nam javi, bicemo na raspolaganju za bilo kakvu pomoc.
Pošto Momo nije imao nikakvih pouzdanih informacija o zasjedi, Kum i ja izađosmo iz kancelarije. Otišlo smo u vojnicki restoran na veceru i nakon toga stajali neko vrijeme pred zgradom komande, u iscekivanju da ce ubrzo stici nove vijesti o zasjedi. Dan se bližio kraju i mi odlucismo da prošetamo niz ulici Moše Pijade.
Samo što krenusmo, pred nama se od nekud pojavi Josa. Bio je sav uznemiren! Pricao je nepovezano, ali shvatismo da je bio sa Borom u Ljubini, u pokušaju spašavanja civila. Priđosmo mu i pocesmo postavljati pitanja, ali šok koji je Josa doživio, izgledalo je kao da mu ne da da razborito govori, pa nam ništa nije bilo jasno, šta se u Ljubini stvarno dešavalo. Neprekidno je ponavljao, "Ubiše Boru, ovo je namješteno, ovo je izdaja"!
Kum i ja pokušasmo da ga smirimo i Josa poce razboritije da govori. Rece da su kod kafane "Ranč" uletili u muslimansku zasjedu i da je u toj zasjedi, naših boraca "kijamet" poginulo. Baš ovakvim rijecima Josa opisa pogibiju tih ljudi. Nije znao ko je još osim Bore poginuo, ali je znao da su tijela Bore i ostalih ubijenih ostali u okruženju i da im se od žestoke muslimanske pucnjave ne može prici.
Kum rece Josi da ce angažovati naš vod, a da on ode u hotel "Park", sakupi Borine speijalce, pa da zajednickom akcijom krenemo u cišcenje terene, kako bi došli do tijela poginulih. Međutim, Josa nije pokazao zainteresovanost za ucešce u takavoj akciji i ponovo poceo ponavljati istu pricu, "Ovo je namješteno, ovo je izdaja".
Shvatismo da Josi ne pada na pamet da se vraca na mjesto stradanja njegovih drugova i ukljuci u njihovo izvlacenje. Kum mi predloži da krenemo nazad u komandu i tamo ponovo ponudimo našu pomoc. Pođosmo prema komandi, a Josa krenu u drugom pravcu i nestade iz našeg vidokruga.
 
Boro Radić  

Uđosmo u zgradu komande, a tamo je vec stigla vijest da su Boro Radic, Srđan Amidžic-Điđa, Dejan Lalic-Lala i Željko Markovic-Raze poginuli, da je Mišo Živković ranjen u zglob desne ruke, a Juga moralista ranjen u stražnjicu, dok se prebacivao iz auta, prema zaklonu.
Tu saznadosmo da se tijelo Bore Radica
trenutno nalazi u mrtvacnici, a da su tijala Điđe, Lale i Razeta ostala u Ljubini u izrešertanim vozilima. Kum ponudi našu pomoc za izvlacenja ostalih poginulih, ali nam rekoše da zbog mraka koji je trebao uskoro da padne, akcija se odlažila do sutra u jutro.
Napustismo prostorije komande i zaputismo se u mrtvacnicu, u "Dom zdravlja Vogošca".
Mrtvacnica do pocetka rata nije ni postojala u Vogošci, ali zbog velikog broja poginulih improvizovala se u garaži vogošcanske zdravstvene ustanove, gdje je Boro Savic, jedini zvanicni grobar iz tog perioda, pripremao tijela za sahrane.
Stigosmo pred "Dom zdravlja", a tamo zatekosmo dugacku kolonu vogošcanskih boraca kako ulaze u improvizovanu mrtvacnicu, u namjeri da se uvjere u istinitost prica koje su sa nevjericom kružile po Vogošci, o pogibiji Bore Radica.
Garažna vrata, kroz koja se ulazilo u mrtvacnicu bijahu potpuno otvorena. Stadoh sa Kumom u kolonu. Još sa ulice viđoh prizor od kojeg se naježih! Tijelo Boro Radica nepomicno je ležao na mrtvackom stolu. Pripadnici njegove specijalne jedinice, sa puškama u rukama, na cetri strane oko tijela stajali su mirno, odavajuci poslednju pocast svom komandantu. Prizor od kojeg se ledila krv u venama!
Pocasna straža neprekidno se držala, od trenutka od kakada je Boro donešen u mrtvačnicu, pa do momenta kada je ponešen na groblje u Radića potk. Straža se držala u organizovaciji pripadnika Borine specijalne jedinice, kako to dolikuje za velike licnosti, dok su građani Vogošce dolazili i odavali poslednju pocast svom heroju! Bila je to scena, koja je mnoge građane Vogošce natjerala da puste suzu!

Dejan Lalić-Lala
Željko Marković-Raze
Srđan Amidžić-Điđa






















Sutradan još od ranog jutra krenulo se u akciju izvlacenja tijela preostali poginulih vogošcanskih heroja. Za vrijeme pretresa terena na kojem je bila organizovana zlocinacka zasjeda, nije bilo otpora od muslimanske vojske, pa se sa lakocom došlo do tijela postradalih.
Vec u podne u komandu Jošanickog bataljona stigla je vijest, akcija je privedena kraju, a tijela Lale, Điđe i Razeta bila su u vogošcanskoj mrtvacnici.
Mnogi vogošcani bili su u velikoj žalosti, ne skrivajuci suze, jer izgubiše svoju omladinu, najbolju, među najboljim!
Zbog vrucih ljetnih dana žurilo se da se tijela poginulih što prije sahrane. Samo dan kasnije sve je bilo spremno za poslednji pozdrav od naših junaka.

Ratna dejstva nisu dozvoljavala da se sahrana obavi na gradskom groblju Rosulje, zbog cega su Željko Marković-Raze, Dejan Lalić-Lala i Srđan Amidžic-Điđa sahranjeni na seoskom  groblju u Krivoglavcima.
Radici su imali svoje seosko groblje, pa je Boro Radić kao pripadnik te porodice sahranjen u Radića potuku u porodicnom groblju.
Sahrani Bore Radica prisustvovao je ogroman broj vogošcana, svih vijera i nacija. Groblje nije bilo dovoljno veliko da prime sve one koji su došli da odaju poslednju pocast vogošcanskom heroju, pa su mnogi morali ostati izvan ograde groblja.
Vjerski obred popa Stanka protekao je u mukloj tišini. Nakon što je pop završio molitvu, rijec je uzeo Bokan. Bokan je bio beograđanin, glumac i reditelj. Doveo je u Vogošcu jednu od najboljih dobrovoljnih jedinica i sa njima ostao da pomogne vogošcanima u odbrani.
Bokan je kratak period poznavo Boru. Za to vrijeme vidio je o kakvom se heroju radi pa je iz tog razloga, a i svojih glasovnih i glumackih kvaliteta uzeo na sebe obavezu da održi oproštajni govor za srpskog heroja.
Njegove dirljive izgovorene rijeci parale su srce udovice, Zehre (kršteno Zorica) Radić. Izgledalo je kao da ce svakog trenutka od bola i tuge izgubiti svijest i pasti na zemlju.
Jezivi jauci ucvijeljene udovice i Bokanov gromoglasni emotivnim govor, odjekivao je koritom Radica potoka.
U tom trenutku osjetih i ja suze kako mi teku niz obraze, ali shvatih da nisam jedini koji place. Poceh da brišem suze i nesvjesno podigoh pogled prema ostalima. Pored mene stajali su, Mirso Međuseljac-Deba, moj prijatelj Neđad Skenderovic- Feđa, a do njih moj kum. Pogledah naokolo po groblju, svi su bili uplakani, šmrcali su i brisali su suze sa obraza i ociju. Dirljiva scena koju je ovaj heroj istinski zaslužio, od svih koji su ga poznavali, od svih građana Vogošce!
Bokan na kraju govora obeca da cemo baš na tom mjestu gdje pociva Boro Radic, kad rat završi, izgraditi crkvu, njemu u cast,  svi prisutni se sa odobravanje složiše sa tim! Bokan završi govor sa rijecima, "vjecna mu slava", a Radica potokom, od svih prisutnih, kao jedan glas odjeknu, "slava mu i hvala".
Pripadnici Borine specijalni jedinice postrojeni u formaciju vojnickog odjeljenja, ispališe tri plotuna iz pušcanog naoružanja, u cast svom velikom komandantu. Kovceg sa Borinim tijelo poce da se spušta u raku, a njegova supruga Zehra kleknu na koljena, uhvati se za sanduk i zakuka iz sveg glasa. Srce od jezivog prizora i tuge hoce da mi pukne u grudima. Lagano priđoh raki, ubacih grumen zemlje, prekrstih se i krenuh niz strminu, prema cesti i izlazu iz groblja. Za mnom krenuše Feđa, Mirso i Kum, bez ijedne rijeci nastavismo ici u pravcu Vogošce.
Kada smo bili na domak naselja, našu cutnju prekide Feđa. Dok je izgovarao prve rijeci vec sam shvatio šta hoce da mi kaže. Tražio je od mene da ga izvedem iz Vogošce. U mojoj podsvijesti, vec dugo vremena sam priželjkivao da mi to kaže. Misao da mu je život u Vogošci u velikoj opasnosti, konacno je doprla i do njegovog  mozga. U pogledu mu se vidio ogroman strahu. Izgledao je kao da mu je neprijatno što to od mene traži, jer sam mu to isto već odavno predlagao. Onako stidno rece, sad kad više nema Bore, ja se bojim ostati u Vogošci, možeš li mi pomoci da izađem iz nje.
Iako je civilna vlast strogo zabranila izlazak stanovništva iz ratne zone, cvrsto mu obecah da cu uciniti sve da ga izvedem iz Vogošce. Zamoli me da to ucinim i za Mirsu Međuseljca, na šta mu rekoh da nema nikakvih problema, da može povesti koga god želi. Pocesmo odmah pripremati plan o njihovom izlasku iz Vogošce.
Vogošcanski ratni bilten koji je izlazio svaki dan pod nazivom "NAŠ GLAS", nakon godinu dana od pogibije vogošcanskih heroja objavio je IN MEMORIAM pod nazivom "Sjecanje na ratne heroje"



Friday, October 14, 2016

Ubiše Boru Radića

Borbe za Misocu na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošci. Poginuo je Željko Jovicic iz Krivoglavackog bataljona, a Kuzman Pena i Kecman Velicko bili su teško ranjeni. Velicko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig o spašavanju Pene potpuno zanemario. Svi Vogošcani sa strepnjom su iscekivali vijesti sa VMA, o Peninom zdravstvenom stanju.
Dok su doktori vodili borbu za živote ranjenika, Boro Radic po povratku iz Misoce dao je voljno kompletnoj specijalnoj jedinici, kako bi se oporavili od preživljenog šoka i svega doživljenog tog dana u borbi na Misoci. Pripadnici Borine jedinice su se nakon toga raštrkali po naselju, a neki su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velicka, ranjenog ratnog druga.
Boro je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srecom u borbi na Misoci uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošcu nije krio svoju radost zbog toga, pa je odlucio da uz casicu rakije to i proslavi. Zaputio se u "Cica Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošce i bila jedina kafana u Vogošci u kojoj se u tom periodu točilo alkoholno pice.
Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je vec privih nekoliko casica poprilicno opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na puto Semizovac-Srednje, tacnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veca, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima
Enes Durak je u nekoliko navrata do tada, u tom regionu izvodio diverzantske akcije. Samo dan ranije, tacnije 18-og jula '92, Durak je izveo dizerzantsku akciju u kojoj je poginu Janjic Dragoslav. Dragoslav Janjic i milicioner Motika Petar vracali su se iz svog sela Krivajevici i tom prilikom uletili u zasjedu muslimanske vojske. Dragoslav je poginuo na licu mjesta, Petar je bez zaustavljanja automobila proletio kroz zasjedu i tako se spasio od sigurne pogibije, a Janjicevo mrtvo tijelo uspio da izvuce na bezbjednu teritoriju.
U Vogošci se u tom periodu pricalo da se na teritoriji od Semizovca do Krivajevica ne vode nikakve ratne operacije. Cak se pricalo da se u tom kraju mještani cesto viđaju kraj ceste, uz caskanje, zajednicki cuvaju stoku. Za razliku od Sarajeva, taj region je bio primjer tolerancije nacionalnih teritorija. Srbi, Hrvati i Muslimani, bez straha jedni od drugih, ostali su svako u svom selu i u svojoj kuci . Saznanje da na tom prostoru nema vojski, a ni ratnih operacija, ohrabrivalo je i ostalo stanovništvo, pa se sve cešce taj put koristio kao manje rizican za korištenje i izlazak građana iz Srpskog Sarajeva.
Enes Durak iskoristio je opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji nacin sa svojom vojskom usmrtio bi putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povuka na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na terenu oko rijeke Ljubine, postale su ucestalije.
Hrvatski narod, koji je bio vecinsko stanovništvo na tom prostoru, postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha zbog ucestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuca, odlucilo da napuste svoja imanja. Stanovništvo oko rijeke Ljubine pozvalo je u pomoc komandanta HVO iz Vareša, Ivicu Rajica, koji je u njihovo ime napravio dogovor sa Borom Radicem i srpskim vlastima u Vogošci, da hrvatsko stanovništvo oko rijeke Ljubine može bez problema preci preko srpske teritorije i otici kuda god želi.
U Vogošci je procurila vijest o selidbi hrvatskog stanovništva. Neki stanovnici Vogošce poželjeli su da odu u Ljubinu i pozdrave se sa svojom rodbinom i prijateljima. Međutim, bilo je to veoma opasno i teško izvodljivo. U Semizovcu je bila rampa, na kojoj se upozoravalo o mogucim muslimanskim dejstvima, zbog cega su se mnogi ustrucavali da odu na drugu stranu. Ipak, jake rodbinske veze prisiljavale su pojedine da odu tamo kako bi se pozdravili, pa su iz tog razloga potražili prijatelje koji su bili voljni da se upuste u taj rizik i odvezu ih tamo.
U mom komšiluku živila je Goga Ilic-Sabljak, bila je rodom iz Ljubine. Saznala je za selidbu stanovništa Ljubine, pa me zamolila, ako bi smio da je odvedem do njenih roditelja, koji još uvijek žive u Ljubini. Želila je da se pozdravi sa njima prije nego što odu. Bila je uplakana i kroz suze mi je govorila, "ko zna dali cu ih ikad više vidjeti"! Bio sam u slicnoj situaciji kao i ona, jer su moja supruga i sin bili daleko od mene, pa je to dodatno diralo moje emocije i tjeralo me da ovoj ženi izađem u susret.
Otišao sam kuci, spremio se u vojnicku uniformu i uzeo pušku, jer sam bio sigurniji da cu tako lakše proci rampu u Semizovcu. Prišao sam mome automobilu, koji je bio parkiran na cesti, a Goga je vec bila kod auta, spremna za polazak. Odmah smo krenuli. Stigli smo u Semizovac na punktu. Vidio sam da poznajem sve  ljude na punktu, a i oni mene, što mi je pomoglo da bez problema podignu rampu da prođemo dalje.
Stigli smo pred kucu njenih roditelja i ona je sva sretna, bez rijeci potrcala prema ulaznim vratima. Podviknuo sam za njom, "ja cu ostati ovde", a ona je bez okretanja glave mahnula desnom rukom, kao da se pozdravlja sa mnom. Slatko sam se nasmijao, shvativši njenu žurbu i šta je mahanjem htjela da kaže. Ostao sam na cesti kraj automobila i osmatrao okolinu. Bilo je veoma neprijatno stajati kao živa meta i iscekivati pogodak sa okolnih brda. Srecom, Goga se nije dugo zadržala. Nakon nekih desetak minuta, vec smo bili na putu za Vogošcu. Goga je sa velikim uzbuđenjem od srece što je bila sa roditeljima, a i tuge što odlaze, kroz suze pocela da mi prica šta se dešava.
"Stigla sam u zadnji cas", kaže ona. Sutra odlaze za Kiseljak. Neki su vec otišli, ali svi ce otici odavde na sigurnije teritorije,  na teritorije pod hrvatskom vojnom kontrolom. Neki odlaze za Vareš, a neki za Kiseljak. Boje se jer muslimanska vojska previše vršlja tim prostorom, a svjesni su da to nece završiti dobro po njih. Ubrzo smo stigli u Vogošcu, a meni je bilo drago što sam pomogao Gogi, da možda poslednji put vidi svoje roditelje.
Sva ta dešavanja oko rijeke Ljubine ljutila su Boru Radica, pogotovo što je velikim dijelo uzrok svemu tome bio njegov do jucerašnji veliki prijatelj, Enes Durak.
Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivicno djelo zbog cega je izgubio službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošcu i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošcanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voca i povrca. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvacen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevaci Vogošce sa tim namirnicama.
Vijest da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo, koje se kretalo tim dijelom puta, strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skocio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.
Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Josa i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlucio se da u Vogošcanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoc. Došao je u komandu bataljona, a u tom trenutku na raspolaganju je imao samo nekoliko pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kavoj se ozbiljnoj situaciji radi, policija je bez oklijevanja počela da se sprema i krene sa Borom u spašavanje unesrecenih žena i djece.
Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V.P. bio je Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velicka,  pa je Kljunic umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomocnika za moral, Jugovica, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.
Svaki sekund bio je važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džiđa, Lala, Raze, Mišo, Peša posjedaše u automobile i punom brzinom krenuli u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanicna granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, ali ih to nije sprecilo da nastave dalje sa vožnjom.
Pošto je vozac kombi-busa sa putnicima uspio izvuci  iz zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neisplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, oni nastaviše vožnju dalje i uletiše u zasjedu. Boro nije bio sprema za polazak, pa je sa Slavom i Josom otišao da se spremi za akciju. Ubrzo iza toga na rampu stiže i Boro sa svojim saborcima.
Nakon što se rampa podigla Boro je pritisnuo papucicu gaca i uz škripu guma pojurio dalje. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu rijecice Ljubina odjeknuše silni pušcani rafali. Sa zebnjom se iscekivalo šta ce se dalje dešavati. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.
Nedugo za tim, u Vogošcu je stigla šokantna vijest,  ubijen Boro Radic!

Saturday, September 17, 2016

Kecman Veličko, zaboravljeni heroj

Iako su predsjednici opština Visoko i Breza imale dogovor sa Ilijašom o međusobnom nenapadanju, dogovor je pocetkom maja bio prekršen. Paralelno sa napadima iz Sarajeva, u pravcu teritorija pod srpskom kontrolom na opštine Ilidže, Rajlovca i Vogošce, napadi su krenuli i izvan Sarajeva, u pravcu Ilijaša. Najcešci napadi na Ilijašku opštinu dešavali su se u pravcu sela Cekrcici. Malobrojni stanovnici tog sela odolijevali su žestokim napadima brojnije muslimanske vojske. U Srpskom Sarajevu najviše se u to vrijeme pricalo o herojskoj borbi mještana tog sela.
U napadu na srpska sela oko Ilijaša poginulo je puno ljudi sa obje strane. Nakon sukoba dogovoreno je novo primirje, kako bi se poginuli vojnici pokupili sa bojišta i dostojno covjeku, bili sahranjeni. Muslimanska vojska pokušala je da iskoristi dogovoreno primirje. U vrijeme dok su izvlacili svoje mrtve, pokušali su da iznenade malobrojne mještane i ovladaju srpskim selima na domak Ilijaša. Od tog dana potpuno su iscezla međusobna povjerenja između srpskih i muslimanskih predstavnika vlasti, na tom dijelu Sarajeva.
Muslimanske snage sa okolnih brda svakodnevno su granatirale opštinu Ilijaš. U to vrijeme, osim užeg dijela naselja, najviše se grnatirala kasarana Misoca. Kasarna je bila najveci magacin sa kerozinom, na prostoru Jugoslavije. Pogodak granatom u neki od rezervoara prijetio je ekološkoj katastrofi, ne samo za teritoriju pod srpskom kontrolom, nego i za cijelu Sarajevsku regiju, pa cak i kompletnu BiH. Međutim to nije sprecavalo muslimansku artiljeriju da svakodnevno granatira tu kasarnu i pokuša proizvesti ekološku katarstrofu.
Rat je buktao na svim prostorima oko glavnog grada BiH, a sve vojne akcije bili su izvođene pretežno od strane muslimanskih snaga, usmjereni u pravcu srpskih teritorija. Srpska artiljerija je uzvracala na te napade i iz svih raspoloživih sredstava granatirala uži dio grada Sarajeva, ne birajuci ciljeve. Svijetski mediji su prikazivali samo ono što se dešavalo u dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom. U to vrijeme, u samom gradu Sarajevu, kao i u Ilijašu, od posledica granatiranja urbane sredine, naviše je stradalo civilno stanovništvo.
Međutim, Srpski narod najviše je zabrinjavalo što niko od velikih TV kuca nije iznosio vijesti o stradanjima srpskog naroda od posledica granatiranja, ne teritoriji po srpskom komtrolom. Nijedna TV kuca nije objavljivala ni to, kakve posledice može izazvati granatiranje kasarne Misoca. Zvanicnici međunarodnih snaga takođe su u svojim izvještajima precutkivali mogucnost ekološke katastrofe, kao i mnoge druge situacije koje su se dešavale na tim prostorima. Zbog toga su UN snage, u srpskom narodu izgubili povjerenje, pa su ih zvanicnici srpskih vlasti okrivili da su pristrasne samo jednoj, muslimanskoj strani.
Povlacenjem JNA sa teritorije BiH, Srpski narod ostao je bez oficirskog kadra, pa su u samom pocetku rata komande srpske vojske bile organizovane pretežno od lokalnog stanovništva. Ilijaš je imao srecu jer je u njihovo mjesto stigao major Josipovic. Josipovic je bio rođeni Banjalucanin. Od JNA je insistirao da mu odobri da ostane u BiH, jer želi pomoci srpskom narodu u odbrani svojih kuca. Pošto je Ilijaška opština u to vrijeme bila u najtežoj sitaciji, major je baš iz tog razloga izabrao i odlucio da dođe u tu opštinu, na funkciju komandata Ilijaške brigade.
Ubrzo nakon Josipovicevog dolaska situacija na terenu se znatno promjenila. Major je uspio da razbije lokalizam među stanovništvom Ilijaša, jer je u to vrijeme svako branio iskljucivo svoje selo i svoju kucu. Major Josipovic je uvidio da takvim pristupom borbi, srpski narod nece moci dugo izdržati silne napade koji su se svakodnevno smjenjivali. Vec pocetkom juna '92 godine Ilijaš je krenuo u kontra ofanzivu i veoma brzo ovladao muslimanskim selima od kojih je prijetila najveca opasnost za opštinu Ilijaš.
Međutim i dalje je najveca prijetnja za taj region bilo granatiranje kasarne Misoca. Sa prostora Gornje Misoce artiljerija je svakodnevno granatirala magacine kerozina u kasarni. Major Josipovic je donio odluku da se to selo pod hitno mora osvojiti i staviti pod srpsku kontrolu. Kernulo se u odlucne napade, ali bez vidnih rezultata. Selo Gornja Misoca bilo je dobro organizovano i veoma lako su odbijali sve napade Srpske vojske.
Zbog prisutnog lokalizma među narodom, bilo je malo onih okji su izrazili želju da krenu u napad na muslimanska sela. Josipovic je iz tog razloga bio prisiljen da u pomoc pozove jedinice iz opštine Vogošca. Pošto je i u Vogošci kao i Ilijašu bilo vrlo malo onih koji su bili voljni da idu u napad na muslimanska sela, pravljene su jurišne jedinice, iskljucivo od dobrovoljaca. Odbrambene jedinace su odbijale da ucestvuju u napadima, pa su iz tog razloga stvarane jurišne jedinice. Jurišne jedinice su imale zadatak da napadaju na teritoje od kojih prijeti opasnost i da vracaju izgubljene teritorije na kojim je živjelo pretežno Srpsko stanovništvo.
U Vogošci su u to vrijeme bile dvije jurišne jedinice. Jedna je bila Specijalna jedinica Bore Radica , a druga, Penina jurišna jedinica, iz Krivoglavaca. Dan za odlucujuci napad na Gornju Misocu određen je za devetnaesti juli '92. Vogošcanske jurišne jedinice su sve svoje pripreme usmjerile prema tom danu.
Došao je i taj dan, akcija je pocela! Dan je bio pravi ljetni, suncan, a vidljivost dobra. Artiljerijska oruđa pocela su sa granatirjanjem sela Gornja Misoca. Sve se treslo od topovskih udara. Potresi su se osjecali i na drugim opštinama oko Iljaša. Vogošcani su sa neizvjesnošcu izcekivali ishod te bitke. Oko pedesetak srpskih boraca sa prostora Vogošce, po prvi put od pocetka sukoba, ucestvovalo je na prostoru izvan svoje maticne opštine.
Nakon silovitih topdovskih udara, krenulo se u pješadijski napda. Baš onako kako smo do tada navikli od Bore i Pene, krenulo se bez traženja zaklona i saginjanja, u juriš. Bilo je to kobno po srpske borce. Prvi ispaljeni rafali sa druge strane pokosiše Penu. Pena teško ranjen, ispred svojih saboraca, pade na zemlju. Ostali borci uvidjevši životnu opasnost, potražiše sigurnije zaklone. Pena je ostao da leži na cistini, a rafalni metci praštali su i dizali prašinu oko njega. Niko nije mogao da mu priđe, a da ne ugrozi svoj živo.
A onda, na iznenađenje svih prisutnih, kraj Pene se pojavio Kecman Velicko, pripadnik Specijalne jedinice Bore Radica. Velicko je nesebicno priskocio i poceo da izvlaci Penu na sigurnu teritoriju. Međutim, bio je primjecen od muslimanske vojske. Na toj cistini, bio je laka meta za neprijateljske vojnike. Vrlo brzo bio je pogođen. Iako ranjen, Velicko nije odustaja od izvlacenja teško ranjenog Pene. A onda je dobio još jedan metak u tijelo, pa još jedan, pa još jedan. Pena uviđa da ce i Velicko izgubiti život izvlaceci ga iz opasne zone. Zamoli Velicka da ga ostavi sa pištoljem, sa kojim ce sam sebi presuditi, kada za to dođe trenutak, a da se on izvlaci na sigurnu teritoriju, dok još ima snage. Velicko odbija njegovu molbu i nastavlja da vuce ranjenog druga. Ubrzo dobija još jedan pogodak u tijelo, pa još jedan i još jedan.
Nakon sedmog pogotka svi su mislili da ce i Velicko sa Penom ostati da leži na toj ledini. A onda se desilo pravo cudo, svi su u nevjerici zurili u njih dvojicu. Velicka su i dalje pogađali metci, ali on nije odustajao, zadnjim atomima snage nastavi je da vuce Penu do sigurne teritorije!
Velicko je konacno uspio da izvuce Penu i da se dokopa prvog zaklona, gdje su im ostali borci mogli da priđu i pomognu u njihovom izvlacenju. Pena je po lošim putevima hitno prebacen do Pala. Pošto ta improvizovana bolnica nije imala adekvatnih uslova za operaciju, Pena je sa helikopterom prebacen u Beograd na VMA. Kecman Velicko nije imao rane opasne po život, pa je zadržan na lijecenju u Vogošcanskoj ambulanti.
Pena je uspješno operisan u Beogradskoj bolnici i bio je van životne opasnosti. Ta vijest docekana je sa velikim oduševljenjem za sve Vogošcane. Zahvaljujuci Peninom hrabrom ratovanju, poznati Vogošcanski kantautor, Željko Subotic napisao je pjesmu u Penino ime, "Sretne ti rane junacke".
Kecman Velicko, od prije rata bio je poznat kao nadprosjecno inteligentan djecak. Kroz svoje školovanje nije znao za manju ocjenu od petice. Bio je odlikaš, kojem je rat prekinuo uspješno školovanje. Kao pripadnik Borine jedinice isticao se hrabrošcu u svim dotadašnjim bitkama. Njegovo herojski cin koji je napravljen tog dana bio je za tren zaboravljen. Velicku to nije smetalo, jer on zbog toga nije ni ratovao.
Nakon oporavka od rana, Velicko se ponovo vratio ratnim zadatcima. Posle izvjesnog vremena dobio je papire za demobilizaciju i odobrenje da nastavi svoje školovanje. Odlazi u Novi Beograd na studije. U vrijem kada su se Srbi spremali da iseljavaju iz Vogošce, zbog potpisanog "Dejtonskog sporazuma" za sprovođenje mira u BiH, u Vogošcu stiže vijest da je naš heroj, Kecman Velicko nađen mrtav u Kovinu. Istraga je obavljena površno i on je sahranjena kao NN lice. Velickova smrt bila je pod sumnjivim okolnostima, ostala je vjecna sumnja da je to bilo namješteno ubistvo! 

Friday, August 26, 2016

Vogošca pod ratnim pritiskom

Juli mjesec '92 godine bio je prepun ratnih i politickih pritisaka. Zlocini koji su se dešavali po Vogošci, niko od civilne vlasti i policije nije pokušavao da sprijeci. Sva ta pasivnost stvarala je strah i kod onih najhrabrijih građana koji su pokušavali da se suprostave zlocincima. Osjecalo se da su zlocinci spremni pucati u one koji pokušaju zaštititi svog komšiju, a da vlast nece poduzeti ništa da zaštiti građane, pokrenu krivicni postupak i kazne pocinioce zlocina. Stanovništvo Vogošce bilo je ogorceno na takvo stanje, jer je izgledalo da je vlastima bilo važnije, da po svaku cijenu, imaju što vecu brojcanu pomoc u odbrani srpske teritorije.
Nakon ubistva Biser Raseme, civilna vlast u Vogošci konacno se trgla iz pasivnosti i pokušala je da zaustavi mistriozne nestanke i ubistva njenih građana! Sumnje da su pojedini dobrovoljci iz Srbije glavni krivci za zlocine po Vogošci, konacno je i potvrđena, kada su Rasemine komšije cule dvojicu zlikovaca dok su razgovarali ekavskim narecjem.
Predsjednik opštine Koprivica Rajko, zahtjevao je da dobrovoljci iz Srbije pod hitno i bezuslovno napuste teritoriju Srpske opštine Vogošca, šta se vrlo brzo i ostvarilo.  Ubrzo nakon odlaska ove jedinice dobrovoljaca, u naselje stiže nova! Ovoga puta, vlasti Vogošce pouceni lošim iskustovm, postavili su uslove pod kojim tek pridošla grupa dobrovoljaca može ostati u Vogošci.
U tom periodu muslimanska vojska iz Sarajeva svakodnevno je atakovala na brdo Žuc, na kojem je uspjela da ovlada srpskim selima i nanese velike gubitke srpskim braniocima. Vođe tek pridošlih dobrovoljaca, Ostojic iz Baranje i Bokan iz Beograda, shvatili su da je stanovništvo Vogošce izgubilo povjerenje u dobronamjernost dobrovoljaca. Zbog toga su odlucili da njihova jedinica ne bude smještena u naselju, nego na samom brdu Žuc, kao pojacanje linije odbrane Vogošce . Postavljen je veliki vojnicki šator u jednom nagibu ispod same kote 850, gdje se nalazio i kontejner u kojem je bila smještena komanda odbrane brda Žuc. Šator je bio dovoljno veliki da se u njega smjestilo oko tridesetak doborovoljaca. Njihova odluka da se smjeste direktno na lijniji odbrane Vogošce, podržana je od srpskih boraca i srpsog stanovništva Vogošce, što je djelomicno povratilo poljuljano povjerenje o dobronamjernosti pojedinih dobrovoljaca.
Bio je to period kada su TV mediji iz Sarajeva jako puno uticale na svijest srpskog naroda. Srpski narod u BiH koji se nije slagao sa politikom Alije Izedbegovica i vojnicki se suprostavio, nazivan je srbo-cetnickim agresorom. Zbog toga su mnogi ljudi, uglavnom po selima odbijali da uđu u sastav srpske vojske, govoreci da oni nece da ratuju, nego žele samo da odbrane svoju kucu.
U Vogošci se to najviše osjecalo u Hotonju. Stanovnici Hotonja jedan period su iskljucivo branili svoje kuce i kraj njih cuvali stražu. Međutim,  to je tako trajalo sve dok nisu shvatili da zbog takavog nacina odbrane, na teritoriji Vogošce najviše stradaju baš oni u Hotonju. U tom periodu na teritoriji Vogošce najviše je stradalo stanovništvo Hotonja, uglavnom od pogodaka iz snajpera.
Primjeceno je da muslimanska vojska u tom periodu nije postavljala linije odbrane na svojoj teritoriji, nego samo isturene straže, kao predostrožnost od moguceg srpskog napada. Uvidjelo se da u tom periodu srpska vojska nema namjeru da izvodi vece napade na prostore pod muslimanskom kontrolom, nego pokušava da organizuje odbranu teritorija koje je smatrala da je naseljena pretežno srpskim stanovništvom, pa je vlast u Sarajevu to iskorištavala da organizuje napade na srpske teritoorije sa što vecim brojem svojih vojnika.
Iako su pregovori o društvenom uređenju BiH, bili stalno u toku, borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Nije se znalo kada i kako ce se završiti pregovori između zaracenih strana, pa se iz tog razloga veliki dio srpskog stanovništva Vogošce trudio da što casnije i svijetla obraza doceka kraj sukoba i povratak svojih komšija, koji su zbog sukoba napustili naselje Vogošce.
Sva ta dešavanja u i oko Vogošce prošla su uz žestoke borbe oko Ilijaša. Stalno granatiranje Ilijaša sa okolnih brda, odnosila su mnogobrojne civilne žrtve u kojim su nerijetko ginuli i Ilijaški muslimani. Artiljerijski udari po Ilijašu dolazili su sa okolnih brda, a pretežno iz sela Gornja Misoca. Granatiranje i stradanje Ilijašana bila je svakodnevnica. Nije bilo zgrade ili kuce na kojoj su prozorska okna bila od stakla. Ilijaški prozori bili su zavijeni u najlone. Sve je to uticalo da se pokrenu borbe oko Ilijaša i pokuša da se neprijatelj odmakne što dalje od naselja.
U junu mjesecu u Ilijaš stiže ljuti Krajišnik, Banjalucanin major Josipovic. Za kratko vrijeme uspio je da organizuje odbranu Ilijaša i razbije lokalizam koji je, kao i u Vogošci, vladao među stanovnicima Ilijaša. Krenuo je u ofanzivu i jedno po jedno selo oko Ilijaša stavljao pod srpsku kontrolu.
Međutim, granatiranja iz Gornje Misoce nisu prestajala. Selo je bilo teško za osvojiti zbog svog geografskog položaja, ali nije bilo izbora i još od sredine juna srpski napadi na Gornju Misocu su se uzaludno smjenjivali. Pricalo se u to vrijeme da ga ni Tito u Drugom svjetsko ratu sa svojom vojskom nije pokušavao osvojiti zbog njegovog povoljnog odbrambenog položaja. Ovoga puta situacija je bilo takva da se to moralo što prije uraditi, kako bi Ilijaški stanovnici mogli slobodnije da se krecu gradskim ulicama..
Kroz selo Gornja Misoca prolazila je rijeka Misoca. Kako se njeno korito pružalo kroz predivnu nezagađenu prirodu, rijeka je iskorištena da se na njoj izgradi vodovod za napajanje Iljaša sa pitkom vodom. Osim vodovoda, u Gornjoj Misoci se nalazili i dalekovodovi za napajanje Ilijaša sa elektricnom energijom. Muslimanska strana iskoristila je taj monopol i još prije izbijanja sukoba zatvorili vodu i presjekla dotok elektricne energije za stanovnike Ilijaša. Ilijašani su bili nekoliko mejseci u mraku, a snadbjevanje sa pitkom vodom imali su iz kasarne Rajlovac. Voda se dovlacila sa cisternama, zbog cega su  se po ulicama Ilijaša stvarali dugacki redovi ljudi. Tako su građani Ilijaša bili cesta i laka meta artiljerijskim projektilima. Po Srpskom Sarajevu se u to vrijeme najviše pricalo o Ilijaškim stradanjima. Bila je u to vrijeme Sarajevska opština sa najvecim procentom broja poginulih! Sve ih je to prisiljavalo da što prije krenu u napad. Jedna od glavnih udarni tacki bilo je selo Gornja Misoca.
Selo Gornja Misoca se nalazilo na uzvišenju. a do njega se morala preci jedna velika dolina.  Pred samim selom nalazile su se velika brda. Iza tih brda pružalo se selo Gornja Misoca. Selo se zbog svog položaja moglo braniti sa malim brojem ljudi. Međutim, iako se predpostavljalo da ce biti veoma teško ovladati selom, nije se odustajalo od izvođenja napada. Smatralo se da je akcije neophodna za spas i sigurniji život Ilijaškog stanovništva.
Selo Misoca bilo je dobro opremljeno artiljerijskim oruđima i granatama, odakle su gađane i ostale opštine Srpskog Sarajeva. Sve je to uticalo da je major Josipovic uspio da vojska iz druge opštine dođe na Ilijaško ratište i zajednickim snagama krenu u napad na Gornju Misocu. Do tada je bilo nezamislivo da vojska iz druge opštine dođe u borbu na tuđu teritoriju. Ali ta barijera je probijena i za pomoc u ofanzivi na Misocu, 19 jula 1992 godine, iz Vogošce krenule su dvije jurišne jedinice, Specijalna jedinica Bore Radica i Krivoglavacka, Penina jurišna jedinica!

Saturday, August 6, 2016

Boro Radic, plan osvajanja Ugorskog


Nakon što sam shvatio da me Ilija Maletic zamajava i da od povratka GOLF-a nema ništa, odustao sam od daljih pokušaja da auto vratim u svoj posjed. U fabrici je bilo još GOLF-ova i postojala su dvije mogucnosti da ponovo dođem do takvog vozila. Prva mogucnost bila je da odem u fabriku i sa prijetnjom oružjem, nasilno izvucem vozilo van kruga fabrike i druga mogucnost da odem ponovo kod Bore Radica, objasnim šta se desilo i zamolim ga da mi ponovo dopusti da izvucem automobil za sebe.
Bio sam ubjeđen da bi mi Boro to udovoljio, jer sam ga na neki nacin u našem druženju, svojim odnosom prema njemo, zadužio da mi to ucini. Osim toga, njega to ništa ne košta, a tim gestom pridobija još jednog borca za svoju jedinicu.
Prije pocetka rata Boro je bio poznat kao "opasna faca" u gradu. Radio je kao "izbacivac" u mnogim elitnim lokalima u Sarajevu i okolini. Kada bi se desilo da kao izbacivac mora napraviti red i miri i zbog toga mora uci u sukob sa opasnim momcima, zvao je moje prijatelje u pomoc da mu pomognemo da zaštitimo taj lokal. Svaki put smo bez pogovora išli u te frke. Iako nisam dobijao direktan poziv od Bore, svaki put sam išao sa njim. Boro je to cijenio i poštovao i ja sam to osjecao u našim kontaktima!
Međutim, u tome i jeste bi moj veliki problem zbog kojeg nisam želio ponovo da mu se obratim za dozvolu da dođem do drugog automobila. Znao je Boro moju narav, da se ja nikada necu povuci iz bitke, ako se bitka nije završila, zato je želio i pokušao da me dovede u svoju jedinicu. Prvi Borin poziv u jedinicu sam viješto izbjegao, ali ako bi ponovo došao i zatražio drugi automobil, siguran sam da bi dobio njegov ponovni poziv u jedinicu, koji ne bih mogao tako lako izbjeci. To sam po svaku cijenu želio da izbjegnem! Zbog toga sam definitivno odustao od želje da na takav nacen posjedujem taj automobil.
Bilo je više razloga zbog kojih nisma želio da se prikljucim toj jedinici. Jedan od razloga je bio što se u jedinici nalazio moj nekadašnji prijatelj Radomir Prodanovic - Gaga. Ali to nije bio jedini i glavni razlog. Jedan od najvecih razloga bio je moje ubjeđenje da ce se naci politicki dogovor i da ce rat vrlo brzo biti zaustavljen. Želio sam kao i mnogi moji  saborci da taj dan docekam kao castan srpski borac, cista obraza, bez mrlje na mom imenu, kako ljudske, tako i kriminalne.
U tom periodu smjenjivali su se napadi muslimanske vojske na teritorije pod srpskom kontrolom. Glavni udari bili su usmjereni na Vogošcu i Rajlovac, sa ciljem spajanja muslimanske teritorije sa Bezom. Breza je bila jako muslimansko uprište, iz kojeg su cesto letjeli artiljerijski projektili i padali po Ilijašu, pa cak i po Vogošci. U Vogošci se u tom ratnom vremenu pricalo da su na brezanskom otvorenom bazenu, bez ikakvog povoda bili zatvoreni Srbi iz tog grada.
Sva sela sa pretežno muslimanskim življem korištena su za napade na okolna srpska sela. Tako je i Ugorsko imalo taj zadatak. Ugorsko, muslimansko selo bilo je uklinjeno u srpsku teritoriju Vogošce, pa se iz tog razloga odlucilo da se primora milom ili silom da uđu u sastav srpske teritorije, kako bi se sprijecila ceste pogibije vogošcana i opasnost za napad iz sela.
Jedinica Bore Radica od pocetka rata imala je nezahvalan zadatak, da sela, od kojih se procijeni da ima potencionalna opasnost od izvođenja napada na teritoriju pod srpskom kontrolom, primora muslimansko stanovništvo da budu srpska teritorija i prihvate srpsku vlast. Posebno me je zabrinjavalo što je Boro pocetkom jula planirao upad i osvajanje sela Ugorsko. Za mene je u to vrijem osvajanje muslimanskih sela bio necastan i prljav posao i ja u tome nisam želio da ucestvujem! Bio je to još jedan od razloga zbog kojih nisam želio da uđem u sastav te jedinice.
Iz tog selo, tacnije sa jednog uzvišenja iznad sela, kojeg smo tokom rata zvali Glavica, imalo je veliku kontrolu nad vecim dijelom teritorije Vogošce. Svakodnevna opsanost od snajperskih i mitraljeskih dejstava sa tog uzvišenja, smanjivala je mogucnost kretanja i držala vogošcane pod neprekidnim strahom. Selo je bilo povezano sa muslimanskom teritorijom. Osim što je zbog pucnjave sa tog uzvišenja svakodnevno bilo stradanja vogošcana, prijetila je najveca opasnost da se iz tog sela izvrši vojni napad i sa lakocom ovlada cijelim naseljem. Plan da se osvoji selo Ugorsko dodatno je povecala moju odbojnost od te Borine jedinice.
Posebno je zabrinjavao nacin na koji je Boro planirao da osvoji selo. Njegova ideja koju je iznio na sastanku u svojoj jedinici mnoge je iznenadila i prestravila. Ali strah da mu se suprostave, prisilila ih je da prešute brigu i nezadovoljstvo oko nacina izvođenja akcije. Boro je iznio plan na koji niko nije reagovao! Boro je bio ludo hrabar i uvijek na celu svoje jedinice, pa su mnogi njegovi borci cutke išli za njim u te akcije. Zbog takvog nacina ratovanja mnogo srpski borci radije su se opredjeljivali da ostanu u jedinicama za odbranu teritorija, ne želeci da se prikljuce jurišnim jedinicama i ucestvuju u tim zadacima.
Borin plan osvajanja Ugorskog bio je da sa desetak automobila, punim vojnika, u punoj brzini prođe pored  zgrade "Saobracajnog fakulteta", uleti u sred sela, tacnije da dođu do đamije, izlete iz automobila i raštrkaju se svukuda okolo i tako na prepad osvoji selo. Bio je to potpuno nevojnicki plan, koji je mogao da uspije, ali isto tako se moglo desiti da niko iz te elitne jedinice ne preživi u toj akciji. Akcija, biti ili ne biti, pripremala se za njeno izvođenje!
Znalo se da u Ugorskom u to vrijeme nije bilo civilnog stanovništva, jer je Gipso sa svojim artiljerijskim oruđem sa Blagovca nemilosrdno granatirao to selo. Iako je "Saobracajni fakultet" bio pogođen sa mnogo artiljerijskih projektila, niko sa sigurnošcu nije znao dali i koliko u tom objektu ima muslimanskih vojnika.
Sve je bilo spremno za akciju, za koju niko od vojnih i civilnih vlasti, niti je smio, niti je pokušao da ubjedi Boru da odustane od takvog nacina njenog izvođenja. Uslijedilo je iznenadno odgađanje Borine akcije zbog poziva iz Ilijaša da jurišne jedinice iz Vogošce pomognu Ilijaškoj brigadi u ofanzivnim dejstvima koja pocinju da se izvode na selo Gornja Misoca!
Poceo je napad na G. Misocu i Boro je sa svojom i Peniom jedinicom otišao u pomoc Ilijašanima!

Monday, July 18, 2016

Ilija Maletić, otimanje TAS-ove imovine

Nakon što su mi policajci Ilije Maletica oduzeli GOLF-a, odlucio sam da se ne predam tako lako i da pokušam ponovo da ga vratim u moje vlasništvo. Da bi u tome uspio, dali su mi nadu i sami policajci koju su mi na punktu rekli da donesem bilo kakve papire o posjedovanju vozila i da ce mi ga njihov komandir Ilija, bez problema vratiti nazad. Povjerovao sam u tu njihovu pricu, pogotovo što su u to vrijeme mnogi borci vozili GOLF-ove sa lažnim papirima i bez problema prolazili taj njihov punkt na Crepoljskom.
U to vrijeme po Vogošci se pricalo da oni koji se oružjem suprostave Maleticevim policajcima na punktu, budu pušteni da prođu, šta su mnogi znajuci za njihov kukavicluk mudro koristili, povlaceci oružje i sa prijetnjom da ce pucati u njih, uspijevali da zadrže vozila bez regularnih papira. Ja sam bio jedan od onih, koji u tim teškim ratnim vremenima nije želio nikome da zagorčava ionako težak život, pa sam odlucio da se ne suprostavljam silom i oružjem da bi zadržao vozilo, nego da donesem papire i pokušam povratiti oduzeti automobil.
Došao sam na ideju da mi komandant bataljona Kljunic izda potvrdu u kojoj piše da vozilo koristim za potrebe naše jedinice. Pošto sam vozilo uglavnom koristio da sa njim vozim vojnike i privucem Materijalno-Tehnicka-Sredstva blizu borbene linije, komandant, porucnik Kljunic je bio saglasan sa mojom idejom i bez problema mi je dao takvu potvrdu. Na osnovu potvrde koju sam dobio u komandi bataljona i saznanja kako drugi uspijevaju bez regularnih papira, sa vozilima proci kontrolu, bio sam ubjeđen da cu bez problema povratiti oduzeto vozilo.
Nakon odrađene stražarske smjene po brdima iznad Vogošce, sa kumom sam se dogovorio da zajedno krenem na Crepoljsko. U to vrijeme, kum i ja smo puno vremena provodili sa Slavišom Corovicem, kako bi mu pomogli da se psihološki oporavi od tortura, u koje ga je uvalio Dragan Vikic, koji mu je namjestio da bude zatvoren u sarajevskom privatnom zatvoru za Srbe, kod Jusuf Prazine - Juke.
Iako je u to vrijeme Slaviša bio veoma šutljiv i vrlo rijetko progovarao, ponudio se da sa nama ode do Ilije Maletica. Objašnjavao je da se zahvaljujuci sportu koji je trenirao, cesto družio sa Ilijom i da bi on mogao uticati na Iliju da vrati oduzeto vozilo.
Prihvatili smo Slavišin prijedlog i poveli ga sa nama na Crepoljsko. Papiri iz komande i Slavišino poznanstvo sa Maleticem davali su nam nadu da ce vozilo sigurno biti vraceno. Vožnja do Crepoljskog bila je sa puno rizika od brojnih snajperskih i mitraljeskig gnijezda. Velika oštecenja na seoskom putu, koje su prouzrokovala mnogobrojna vozila, koristeci taj jedini put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, dodatno su usporavala putovanje do Crepoljskog i davali vecu mogucnost da budemo pogođeni sa okolnih brada. Veliki dio tog seoskog puta vidio se sa brda koja su bila pod kontrolom muslimanske vojske, a vozila koja su se kretala bila laka meta i nerijetko bila i pogođena. Sve to nas nije sprecavalo da krenemo na "put smrti".
Bezbjedno smo prošli najopasniji dio puta i stigli na dionicu puta koju je kontrolisala Maleticeva policija. Put je u jednom dijelu terena prolazio kroz visoku bjelogoricnu šumu i u tom vrelom julsko periodu pravio debelu hladovinu na toj dionici puta. Baš u toj hladovini bio je postavljen punkt za oduzimanje TAS-ovih vozila. Na laganom usponu iza jedne krivine pred nama se ukaza improvizovana rampa, koja je zaprecavala put. Zaustavismo se pred rampom i dvojici policajaca priđoše našem vozilu. Mi im rekosmo kojim povodom smo došli, a oni nam pokazaše jedan puteljak koji se odvajao od glavnog puta. Rekoše nam da vozimo tim putem i da ce nas on dovesti do zgrade Srpske Opštine "Stari grad", u kojoj je komanda policije.
Nastavismo vožnju po uputama policajaca. Krenusmo dalje zemljanim putem, a kroz srednji dio puta izrasla je poprilicno visoka trava. Na putu se susretosmo sa još jednim vozilom koje je dolazilo iz suprotnog pravca. Put jebio toliko uzak da se dva automobila nisu mogla mimoici da jedno vozilo ne siđe sa puta.  Pomislih u sebi, trava je sigurno iz tog razloga dobila priliku da kroz sredinu puta ojaca svoj korijen.
Kum je vozio naš automobil, skrenu sa puta da ovo drugo vozilo prođe, a ja u vozilu prepoznah Štajnera, zvanog Švabo. Štajner je nekad radio u TAS-ovoj montaži auta, i bio veoma poznat kao dobar majstor za GOLF-ove. On me nije licno poznavao, pa bez zaustavljanja produži dalje. Za Štajnera se tada pricalo da je bio sposoban da promjeni broj motora i šasije na vozilima i da ga je Ilija Maletic doveo kod sebe u jedinicu da pomogne oko prekucavanja tih brojeva,.
Mi nastavismo vožnju dalje kroz šumoviti predio. Šuma je neprimjetno mijenjala svoj izgled. Sve manje je bilo bjelogoricnih, a sve više crnogoricnih stabala. Izađosmo na jedan proplanak sa niskim rastinjem i pred nama se pojavi velika livada, a u dnu livade, na ivici crnogoricne šume ukaza se "Lovacki dom Crepoljsko".
Livada je bila prepuna  novih GOLF-ova. Prolazeci pored tih vozila, gledao sam dali mogu da prepoznam vozilo koje su mi oduzeli. U masi automobila sva su bila ista, pa je bilo teško prepoznati baš taj automobil. Produžismo dalje prema opštinskoj zgradi. Na parkingu ispred zgrade nalazilo se nekoliko vozila. Za oko mi je zapeo crni Đip, koji je u to vrijeme bio rijetka pojava i takva vozila koristili su samo pripadnici UN-a. Međutim, UN je koristio iskljucivo bijela vozila, pa je bilo ocito da crni Đip ne pripada međunarodnim snagama, nego nekome koje imao veliku moc da do takvog vozila može da dođe.
Lovacki dom, pogledom sa vanjske strane, izgledao je veoma lijepo. Izgledao je kao bogata planinska kuca. U gornjem dijelu sa fasadom, a u donjem dijelu obložena sa skupim kamenom. Srpska stranka SDS u lovackom domu formirale su srpsku opštinu "Stari grad". Predsjednik te opštine bio je poznati guslar Kosta Plakalovic, a Ilija Maletic, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u đudou, bio je komandir policije te opštine.
Ušli smo u zgradu i u hodniku naišli na Željka Maletic. Željko je prije pocetka rata trenirao karate u KK Bosna, u kojem je Slaviša Corovic prije odlaska u Beogradski Partizan bio njihov trener i takmicar u tom klubu. Odmah priđe Slaviši i srdacno se izljubi sa njim. Željko bez ustezanja poce sa pitanjima oko Slavišinog zarobljavanja u Sarajevu. U razgovoru sa Željkom saznali smo mnoge stvari o Slaviši, koje do tada nismo znali. Željko je bio prepun pohvalnih rijeci o Slaviši i njegovim karataškim sposobnostima, o uspjesima na svjetskom prvenstvu u karateu, u Parizu i svjetskom kupu u Los Anđelesu, govoreci da je Slaviša poznatiji u svijetu, nego u državi u kojoj živi.
Slaviša nije volio hvalisanje i nije bio voljan da se o tome prica, pa vješto promjeni tok price, u prvcu teme zbog koje smo došli. Željko rece da je Ilija Maletic trenutno na važnom poslovnom sastanku i da ce nas primiti cim bude slobodan. Željku je bilo drago što je nakon dužeg vremena ponovo vido Slavišu, pa uze na sebe obavezu da nam pravi društvo dok cekamo da nas Ilija primi na razgovor.
Izvede nas iz hodnika pred zgradu i ja ga odmah upitah, "kome pripada ovaj Đip"?
"To je Ilijin", rece on!
"Kako je došao do njega", upitah ga ja?
A on odgovara, " ma Ilija može šta hoce"!
Ispricasmo mu ukratko zašto smo došli kod Ilije, a on nam rece, "đabe ste došli, nece vam ga on vratiti"!
"Zašto", rekoh?
"Zato što on neka vozila preda vladi na Palama, a neka zadrži. Prodaje ih i od zarađenog novca kupuje za nas ratnu opremu. Dođite da vidite kakvu nam je teretanu obezbjedio" i krenu prema jednom objektu ispred opštine.
Krenusmo za njim! On otvori vrata, a pred nama se ukaza najmodernija teretana koju sam do tada imao prilike da vidim. Sprave su bile moderne i kvalitetne, slicne onima kakve je poznati sarajevski bilder Iso imao u svom privatno bodibilding klubu, u sportskoj dvorani Skenderija.
Željko bez prikrivanja nastavlja dalje da prica o Ilijinim rabotama, "Ilija cesto odvalci ova auta u Srbiju, najcešce odlazi u Zrenjanin, gdje mu je smještena porodica, tamo proda nekoliko vozila, a od novca nabavlja potrebnu opremu za policiju. Pokazuje nam skupocjenu maskirnu uniformu na sebi i kaže, evo, nabavio nam je najbolju vojnu opremu koja postoji, imamo kerove tragace, opremio nam ovu teretanu, nabavice nam i konje, a u narednom periodu planira da nas još više modernizuje".
Bilo je ocito da je Željko kao Ilijin bližnji rođak imao pouzdane informacije iz prve ruke. Siguran u moc Ilije Maletica, nije ništa prikrivao, naprotiv, hvalisao se kako ima pouzdane informacije o Ilijinim planovima i samovoljnim odlukama o raspolaganju, na drumu otete, necije imovine.
Uskoro se u našem društvu pojavio i Ilija Maletic. Srdacno se pozdravi sa nama i poljubi sa Slavišom. Slaviša mu isprica zbog cega smo došli kod njega. Ilija ga pažljivo sasluša, ali na kraju ipak ne prihvati njegovu molbu i moj papir kao dokaz o posjedovanju vozila.
"Ako nemaš saobracajnu dozvolu za ovo vozilo, prije ili kasnije neko ce ti oduzeti auto, pa je onda bolje da ga ja zadržim", rece Ilija.
Nakon toga brže-bolje promjeni temu i poce da se raspituje kako je Vikic namjestio Slavišino hapšenje. Uvidjesmo da od ove posjete nece biti koristi, pa na brzinu završismo razgovor sa Ilijom i napustismo taj prostor.
Pošto je Ilija spomenuo da bi morao posjedovati saobracajnu dozvolu, nisam želio da tako lako odustanem o automobila i ja odlucih da donesem lažnu saobracajnu dozvolu i tako pokušam povratiti oduzeto vozilo.
U to vrijeme mnoga TAS-ova vozila, vožena su sa lažnom saobracajnom dozvolom. Na punktovima nisu imali pouzdane informacije o ukradenim vozilima, pa zbog toga nisu mogli utvrditi koje je vozilo ukradeno, a koje nije, pa su mnogi iskoristili takvo stanje. Oni koji su imali saobracajnu dozvolu za svoje licni automobil, pravili su lažnu saobracajnu dozvolu za GOLF-a i tako bez problema prolazili sve punktove u Srpskoj Republici, pa cak i granicu sa Srbijom.
U to vrijeme carobna tecnost za pranje saobracajnih dozvola bila je varikina. Varikina bi se nasula u neku posudu i u nju bi se potopila saobracajna dozvola. Poslije izvjesnog vremena, sva slova otkucana sa saobracajne dozvole bi nestala, a pecat bi ostao sacuvana na dokumentu. Saobracajna dozvola bi se ponovo prekucala sa novim podatcima i takvu dozvolu niko nije moga da osprori. Mnoga ukradena vozila prevezena su u Srbiju i tamo sa lažnom saobracajnom dozvolom prodavana kao legalna vozila.
Odlucio sam da i ja napravim takve papire i odnesem ih Iliji Maleticu na uvid. Oprao sam saobracajnu dozvolu od moje "peglice", u nju ukucao podatke od oduzetog GOLF-a i sa njom otišao ponovo kod Maletica. Ali ni to nije pomoglo da dobijem nazad vozilo, on je odbio da mi vrati automobil, sa pricom da je ocito da je ta dozvola lažna, jer je nisam imao kad mi je trebalo.
Razocaran i ljut što nisam dobio vozilo nazad, otišao sam sa Crepoljskog.
Svaki put kada bi prošao tim opasnim dijelom puta prema Palama, otišao  bih kod prijatelja Duleta Karadžica. Tako smo uradili i ovog puta. Dule Karadžic je bio pratilac tadašnjeg presjednika Srpske Republike, Radovana Karadžica, pa smo ga iz tog razloga  nazvali Karadžic.
U društvu sa Duletom bio je neki covjek kojeg ja do tada nikad nisam vidio. Taj covjek, kumu i meni se predstavio po nadimku  Žuti. Nismo ništa znali o njem, pa nam je Dule pobliže objasnio o kome se radi, rekavši da je pripadnik Arkanovih Tigrova i Arkanov da je visko rangiran u toj jedinici, kao treci covjek u Tigrovima. Nije mi to nešto posebno znacilo i nisam prema tome pridavao neku posebnu važnost, pa sam poceo da pricam o mom problemu i šta me je zadesilo.
Požalio sam se Duletu kako me je Maletic nasankao i kako je  odbio da mi vrati automobil. Žuti je pažljivo saslišao moju pricu, a onda se ponudi da ga odvezemo tamo i on ce u naše ime da uništi njihovu bazu. Rece kako je vec puno cuo o tom Maleticu i otimanju vozila od ljudi koji se bore za srpski narod. Molio me je da ga odvezemo tamo, jer on ne poznaje taj teren, a sve ostalo da prepustimo njemu.
Odbio sam njegov prijedlog, obrazlažuci da ne želim da bilo ko strada zbog necije pohlepe. On me je ubjeđivao da nece povrijediti ljude, ali ce sa zoljama i rucnim bacacima uništiti sva vozila na parkingu. Ipak nisam mogao prihvatiti da se uništava društvena imovina, pa sam odbio da se na takav nacin osvetim Iliji Maliticu.
Ubrzo posle toga otvoren je novi put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, koji je išao preko Visojevice. Put preko Crepoljskog se sve manje koristio, tako da je Ilijia Maletic uvidio da vozila više ne prolaze dijelom puta koji on kontroliše i da je ostao bez ratnog plijena. Povukao je svoje ljude sa punkta i sa tim je njegov i njegovih policajaca ratni put bio je završen. Vozila koja je uspio do tada da oduzme od srpskih boraca, na jedinom putu za izlazak iz Srpskog Sarajevo, prodata su i novac je završio u džepovima Ilije Maletica, sa kojim je još tokom rata ostvario veliku licnu imovinu u okolini Zrenjanina!


Saturday, June 25, 2016

Vogošca pod opsadom


Došao je dan kada sam trebao da krenem na Pale, da  docekam majku i brata sa njihovog povratka iz Srbije. Prevoz od Pala do Srpskog Sarajeva nije postojao, pa se svako snalazio kako je znao i umio. Za vrijeme njihovog boravka u Srbiji, iz prostorija DB Vogošca, u telfenoskom razgovoru, dogovorili smo detalje oko njihovog prebacivanja sa Pala do Vogošce.
U to vrijeme na raspolaganju sam imao vozilo GOLF-a, kojeg sam na odobrenje Bore Radica izvukao iz fabrickog kruga. Nijedna benzinska pumpa u to vrijem nije radila u Srpskom Sarajevu, pa nisam ima gdje da kupim naftu za svoj novi GOLF. Nisam imao izbora, pa sam ponovo morao otici u Koricevu kucu po gorivo, to jest u krađu rezervnog goriva Borine jedinice. Nabavka goriva protekla je bez neželjenih susreta sa Borinim borcima, a posebno sa mojim rođakom Cubetom, koji bi me bez ustezanja prijavio Bori, iako je znao da bi me to moglo koštati života. Dobio sam dozvolu za odsustvo iz jedinice od komandanta Vogošcanskog bataljona, Kljunica, i sve je bilo spremno za  odlazak na Pale.
Jedini put koji je vodio ka izlazu iz Srpskog Sarajeva do Pala bio je veoma rizican, prepun raznih iskušenja. Međutim, nije bilo izbora i svi koji su po nekom pitanju morali da krenu na put, morali su proci kroz ta iskušenja. Pri samom izlasku iz naseljenog dijela Vogošce, kod jedine vogošcanske benzinske pumpe, bila je velika cistina.  Glavna ulica Igmanski marš prolazila je kroz sredinu naseljenog dijela i vodila pravo prema Sarajevu. Ulica je prolazila pored fabrickog kruga, gdje se nalazio veliki parking prostor za mnogobrojne "Centrotrans" autobuse, koji su dovlacili UNIS-ove radnike u fabricki krug. Sav taj prostor pravio je jednu veliku cjelinu, koja se lako mogla kontrolisati i držati pod pušcanom vatrom.
Taj prostor se vrlo dobro vidio iz muslimanskog sela Ugorsko. Muslimanske snage su to veoma cesto koristili, pa su mitraljezima i snajperima sa jedne cuke iznad Saobracajnog fakulteta, koja se zvala Glavica, nemilosrdno pogađali prolaznike na tom dijelu Vogošce. Nerijetko, taj prostor je bio plato koji su pogađale muslimanske minobacacke granate. Posebno je zabrinjavalo građane Vogošce, što se ustanovilo da su granate padake oko glavne kapije PRETIS-a, proizvedene upravo u tom fabrickom krugu. Bile su neofarbane, jer su proizvedene u ratnom periodu i išle su odmah u upotrebu, zbog cega nije imalo potrebe da se farbaju. Serijski brojevi na granatama su se podudarali sa PRETIS-ovim podatcima, šta je ukazivalo da neko prodaje muslimanskoj strani tek proizvedene granate i da vogošcani ginu od svojih granata.
Srpske snage su taj veliki prostor nedaleko od farbike pokušale da zaklone od pušcane paljbe, na dijelu fabricke pruge gdje se ukrštala sa  cestom. Navukli su vagone na fabricku prugu i smanjili preglednost tog dijela terena. Međutim, muslimanske snage su idalje imale mogucnost da taj prostor kontrolišu i pokrivaju pušcanom paljbom, šta su tokom cijelog građanskog rata vješto koristili.
Prelaz preko pruge, između vagona, bio je veoma opasan i zbog toga što se taj dio puta prelazi sa punom brzinom automobila, kako bi se što prije došlo do fabrickog kruga i tako izbjegne mogucnost pušcane paljbe sa Glavice.
Nakon što je muslimansko selo Tihovici pocetkom jula '92 godine bili osvojeno i palo pod srpsku kontrolu, mogao se zaobici fabricki krug. Neprijatan miris u tom selu osjecao se u vazduhu, zbog velikog broja poginulih iz skorašnjeg sukoba srpskih i muslimanskih snaga. Tijela koja su ostale da leže po njivama, stvarali su jezu među ljudima, zbog cega su mnogi izbjegavali da tim putem zaobilaze fabricki kompleks.
Iz tog razloga, jedini put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, bio je i dalje kroz UNIS-ov fabricki krug. Pocetkom izbijanja sukoba i gubljenja mogucnosti korištenja magistralnog puta Semizovac-Srednje, srpska strana prokopala je put iz jednog dijela fabrike u brda, prema Poljinama, Nahorevu i dalje preko Mrkovica i Hreše prema Palama.
Međutim taj novi put od fabričkog kruga, preko Poljina i Mrkovica,  muslimanske snage sa Menjaka, Hotonja i Orahovog brijega, snajperima i mitraljezima lako su pogađati vozila kojim su se vozili stanovnici Srpskog Sarajeva. Nije se biralo koje je vozilo meta, nego se pucalo u svako vozilo koje se kretalo tim putem. Zbog toga je bila velika opasnost kretati se po putu, kako danju, tako i nocu. Danju je vozilo bilo vidna meta i nakon što bi se pogodio vozac, svi prisutni u vozilu bili su laka meta preciznim snajperima. Nocu su korišteni svijetleci metci, pa se lako mogla kontrolisati preciznost ispaljenih metaka. Samo oni koji su dobro poznavali put i smjeli da se voze nocu bez upaljenih svjetala imali su manju mogucnost da budu pogođeni, zbog cega se cesto po noci bez svjetala vozilo tim dijelom puta.
TV kuca u Sarajevu za ovakve stvari nije izvještavala javnost, pa je to veoma puno uticalo da ujedini srpsko stanovništvo u Vogošci, da izgube povjerenje u muslimanske medije. Ono šta nije uspjelo  SDS-u i Karadžicu, uspjelo je SDA i Aliji Izedbegovicu, ujedinili su srpski narod da krene u rat da se odbrani od opasnosti koja je u to vrijeme prijetila od muslimanskog naroda.
Uz sve te teškoce koje su me cekale na putu za Pale, bila je još jedna. Put je prolazio nedaleko od "planinarskog doma Crepoljsko". U domu je bila smještena tek formirana srpska opština  "Stari grad". U toj zgradi bila je i civilna milicija pod komandom Ilije Maletica. Pricalo se po Vogošci da Ilija Maletic sa svojom milicijom drži punkt na putu i oduzima GOLF-ove koji nemaju papire. Pošto moje vozilo nije imalo saobracajnu dozvolu, prijetila je opasnost da mi ova milicija oduzme vozilo.
Međutim, u to vrijem na Capardama je u zasjedi ubijeno puno civila, koji su putovali tim dijelom puta, pa je Maletic dobio zadatak sa svojom jedinicom da ode i pomogne u ciscenju terena i regulisanja saobracaja na toj dionici.
U tom vremenskom periodu nije bilo punkta na putu i to mi je davalo priliku da bez problema odem po brata i majku na Pale. Prošao sam sve životne opasnosti na putu iz Vogošce i približavao se dijelu puta nedaleko od doma Crepoljsko. Put je bio zemljani i dok sam se kretao, iza mene se podizao oblak prašine. U momentu dok sam na unutrašnji retrovizor gledao u prašinu iza sebe, predamnom se ukazala jedna rampa. Brzo sam zakocio kako ne bi udario u rampu. Pored rampe, sa puškama na gotovs i maskirnim uniformama stajala dva naoružana milicajca. Zaustavio sam vozilo ispred same rampe i otvorio prozor od auta. Oni mi priđoše i zatražiše papire od auta. Pošto nisam imao papire, zamolim ih da podignu rampu, jer žurim da docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Oni se nisu obazirali na to šta pricam, nego su insistirlai da izađem iz vozila. Izašao sam iz vozila u nadi da cu ih urazumiti i da ce udovoljiti mojoj molbi. Što sam ja bio uljudniji, ova dvojica su bila sve drskija. Moje ubjeđivanje nije urodilo plodom, a oni mi obecaše, ako donesem papire od auta da ce mi Maletic vratiti vozilo bez problema. Nisam imao više vrmena za raspravu, pa sam sacekao sledece vozilo koje je naišlo tim putem, zamolio sam vozaca da me prebaci do Pala. Naravno, u to vrijeme svi su išli samo u tom pravcu, pa nisam dugo cekao da me neko primi u svoje vozilo.
Stigao sam na Pale u isto vrijeme kada je došao i autobus iz Subotice. Iz autobusa su izašli majka i brat i ja im ukratko ispričah šta mi se desilo. Bližila se noc i morali smo brzo da nađemo prevoz za Vogošcu, Pošto nas je bilo troje, morali smo sa tri različita vozila  da se prebacimo kuci. Prije mraka smo uspjeli da pronađemo vozila i ja sam sjeo u jedno auto nakon što sam njih smjesti i krenuh za njima. Vozila su se uspješno prebacila do Vogošce, a na dionici koja je bila u mogucnosti da bude pogođeno iz naoružanja, vozaci su gasili svjetla na svojim autima.
Tako ostadoh bez svog novog GOLF-a, a Ilija Maletic, jedan od najvecih ratnih profitera sa tog prostora,  postade bogatiji za još jedno TAS-ovo vozilo! Ilija Maletic, nekadašnji seoski ucitelj, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u "judou", koristeci opsadu Srpskog Sarajeva i jedini put za izlazak iz tog pakla, vješto je iskoristio takvo stanje i uspio naglo da se obogati!



Sunday, May 22, 2016

Svirepo ubistvo u Vogošci, bez istrage

Nakon što se tih junskih dana '92 godine normalizovala situacija na putu oko Capardi, ako se išta u to vrijeme moglo zvati normalnim, put prema Srbiji ponovo je postao prohodan. Sigurnost na putu obezbjeđivale su snage UNPROFOR-a potpomognute nekim jedinicama iz Srpske Republike BiH. Moj brat dobio je dozvolu da obiđe svoju porodicu, koja je bila u izbjeglištvu kod naše rodbine u Đurđinu. Naša majka izrazila je želju da i ona odputuje zajedno sa njim, kako bi ponovo vidjela i bila sa svojim unucicima. Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu i to me je natjeraolo da bez oklijevanja, što prije odem kod mojih drugova u prostorije "Državne bezbjednosti" i iz njihove kancelarije, telefonom najavim bratovu i majcinu posjetu.
Rano u jutro, na sam pocetak radnog vremena, stigao sam u prostorije DB-a. Moji drugovi su se spremali za radne zadatke, a meni su bez pogovora prepustili telefonski aparat da obavim razgovor. Bila su to strašna vremena, prepuna loših dešavanja na svim zaracenim stranama, pa me je to prisiljavalo da budem oprezan i dobro pazim šta smijem, a šta ne smijem da pricam u telefonskom razogovoru.
Okrenuo sam brojeve telefona od Vese, mog brata od strica. Veso nije volio da se javlja i razgovara preko telefona, pa se po obicaju javila moja snajka Milica. Cim sam se javio Milica me je odmah prepoznala i na njenom glasu osjecala se velika uzbuđenost i sreca što cuje moj glas. Razmjenili smo par uobicajenih kratkih rijeci i pozdrava, a ona je znajuci koliko sam poželio svoju porodicu, bez oklijevanja, odmah prepusutila telefonsku slušalicu mojoj supruzi.
Nakon više od dva mjesec, ponovo sam cuo glas moje žene! Osjetio sam veliku uzbuđenost i srce mi je pocelo jace da lupa. Imao sam osjecaj kao da ce da mi iskoci iz grudi. Glas mi je poceo da drhti dok sam pokušavao da izgovarao rijeci sa kojim bi joj pokazao koliko sam poželio našeg sina i nju. Ona je izrazila želju da se vrati kuci. Pocela je da postavlja pregršt pitanja oko ratne situacije, na koja joj nisam mogao iskreno odgovoriti. Nisam moga da joj kažem da narodi kojim smo nas dvoje pripadali, koji se do prije par mjeseci neizmjerno volio, postao krvni neprijatelj, prepun lažnih optužbi jedni prema drugima, sa nevjerovatno velikom međusobnom mržnjom!
U razgovoru sa suprugom najavio sam bratov i mamin dolazak, a ona me iznenađeno upita, kako to da Lazo, koji je bio ovde prije nešto više od mjesec dana, opet dolazi, a ti ne možeš? Bilo je teško objasniti preko telefona da je moj brat mobilisan u jedinici od desetak ljudi, u kojoj svi mogu na kratko odsustvovati iz jedince, bar po jedan put u toku mjeseca, a da moja jedinica broji nekoliko stotina ljudi, u kojoj svi žele odmah da dobiju odsustvo.
Moja supruga željela je da se sa sinom vrati u Vogošcu, pa je najavila da ce iskoristiti Lazin dolak, da se sa njim vrati nazad. Nisam želio da se moja žena i dijete vrate u taj ratni pakao, zbog cega sam joj obecao da cu što je prije moguce doci kod njih u posjetu.  Predložio sam da po mom dolasku otputujemo deset dana na more. Objasnio sam joj da ako se ona vrati, to nece biti lako izvodljivo. Moja supruga prihvatila je moj prijedlog i ja sam konacno odahnuo zbog toga!
Brat i majka su otputovali, a ja sam ostao da pazim na stan, da ga ne bi neko provalio i opljackao, jer je to bila cesta pojava u to vrijeme. Bilo je puno praznih stanova i svi su bili opljackani, a vrijedne stvari porodavane pridošlim izbjeglicama po bagatelnim cijenama.
Bližio se dan njihovog povratka. Spremao sam se da sa autom odem do Pala, kako bi im olakšao povratak kuci. U to vrijeme nije bilo zvanicnog puta, a ni javni prevoz od Pala do Vogošce nije postojao, pa su se građani prebacivali, kako je ko znao i umio. Nije bilo nijedne sigurne i kvalitetne ceste, pa se kretanje odvijalo po nekim okolnim seoskim putevima i livadama. U to vrijeme, kada su padale kiše, samo teški vojni kamioni mogli su preci preko klizavih livada i vocnjaka i dokopati se asfaltnog puta u Mokrom.
Došao je dan kada sam trebao da krene na Pale i docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Bilo je to pravo spremanje, kao kada se ide na dalek put. Moje pripreme za put iznenadila je vijest da se u toku noci desilo ubistvo u ulici Spasoja Blagovcanina. Ubijena je Rasema Biser!
Za razliku od predhodnih sumnjivih ubistava: Šerifa Holujica i Izeta Kusturice, kada nije pronađeno tijelo tih ljudi, ovog puta tijelo žene u spavacici, ležalo je na ulici u lokvi krvi. Bila je to zastrašujuca scena, koju nikako nismo smjeli dozvoliti da naša djeca gledaju.
Po pricama komšija, koji su culi glasove, nepoznati ljudi došli na vrata stana Biser Raseme. Lupali su na vrata i insistirali da ih otvori. Žena je u strahu otvorila vrata, a zlikovci su je na smrt isprepadali uz povike da ce je ubiti. Pricali su na ekavskom, po cemu se komšije ustanovile da se radi od dobrovoljcima iz Srbije. Niko od komšija nije se usudio da izađe iz svog stana i pomogne nesretnoj ženi, što su dvojica zlocinaca iskoristila, bez straha da ce zbog toga biti kažnjeni. Sa prijetnjom nožem ispod grla, tražili su joj novac, koji ova žena ocito nije imala. Pošto je njen stariji sin Mirsad dugo vremena radio u SAD-u, zlikovci su to ocito znali, pa su pretpostaviljali da ona ima novac, koji ne želi da ima dadne. Pokušali su je još više prepasti tako što su joj nožem zarezali dio vrata. Žena je pocela od tog reza da krvari, a oni kada su vidjeli da ni tada nije rekla gdje su joj pare poceli su sami da traže.
Rasema je iskoristila priliku dok su oni bili obuzeti traženjem para, pobjegla je iz stana na ulicu. Bespomocna žena, iz sveg glasa je zapomagala da joj neko pomogne, ali  niko od komšija u gluvo doba noci nije se usudio da joj priđe i pruži ruku spasa. Kada su zlikovci vidjeli da je žena pobjegla iz stana, izašli su za njom na ulicu i bez ustezanja izvršili vec zapocetu egzekuciju!
Nakon ubistva moga oca, nestanka Šere Holujica, Đanga Kusturice i Slobodana Perica-Mute, civilna milicija se i dalje nije udostojila da pokrene bilo kakvu istragu o ovom svirepom ubistvu. Rasema je sahranjena uz pomoc vogošcanskog grobara Bore i svracanskih zatvorenika. Sahranjena je u Svrakama, tada jedino muslimansko groblje u koje su vogošcani mogli sigurno doci. Raseminoj sahrani niko od komšija nije se usudio da prisustvoje i tako pokaže otpor i neslaganje takvim zlocinima i zlocincima.
Za ubistvo Raseme Biser bilo je više motiva, koji su se prepricavali po vogošcanskim ulicama. Prvi motiv je što je porast izbjeglica u Vogošci iziskivao više praznih stanova za njihov smješta. Drugi je bio što je njen bivši muž Biser Hasan bio jedan od prvih osnivaca SDA stranke u Vogošci. Nakon što je pred opštinom Vogošce okacena srpska zastava, Hasan je pobjegao iz Vogošce, a tada se po naselju prepricavalo da u je njegovom stanu, u ulici Trifka Đokica nađeno puno dokumenata stranke SDA, u kojim su bili planovi muslimanskih celnika o preuzimanju kompletne opštine Vogošca.  Treci i najrealniji motiv po nizu događaja koji se desio te kobne noci, bio je što je njen stariji sin Mirsad veoma dobro finasijski stajao u SAD. Međutim, sve to nije bilo opradvdanje za zlocin i nije se smjelo dopusti da se tako nešto dogodi, a Vogošca dođe na loš glas.
Nakon što je komandir specijalne jedinice, Boro Radic, uvidio da civilna milicija nema petlje i nece povesti nikakvu istragu o tom ubistvu, odlucio je da on bude prijeki sudija za takve pocinioce. Predpostavljalo se da je po njegovom naređenju likvidiran Slobadan Peric-Muto, koji je maltretirao Borinu punicu, Zehrinu majku. Boro je još jednom pokazao da nece imati milosti prema zlocincima nad nevinim ljudima druge naciomnalnosti. Sazvao je hitan sastanak svoje jedinice i javno iznio svoju odluku da se pod hitno mora likvidirati Mico Cetnik.
Ta vijest se veoma brzo širila, a Mico Cetnik i njegov pajdaš, pod nadimkom Dugi, saznavši Borinu odluku, preko noci su napustili teritoriju Vogošce. Borina odluka je osujecena izdajom pojedinaca iz njegove jedinice, a osumnjiceni zlikovci izbjegli zasluženu kaznu. Bila je to velika šteta, jer je to bila idealna prilika da se pokaže, šta slijedi takvim zlikovcima! Boro je bio jedini u Vogošci koji je imao autoritet da ubije nekoga, a da za to djelo niko ne pokuša da ga privede pred lice pravde i osudi.




Tuesday, April 5, 2016

Caparde, zločini bez osude

Ljetni period '92 godine davali su idealne uslove da se rat proširi na sve prostore u BiH. Vladari rata koristili su te dane i nemilosrdno radili na štetu svog naroda, rat je buktao. Iako su se mnogi građani nadali da ce se naci neki kompromis i do rata nece doci, na terenu nije tako izgledalo. Povecavanje tenzija i ratno huškanje najviše su pravile TV kuće u BiH.
Srpska TV kuca SRNA nije imalo dovoljno sredstava i tehnike da bi profesionalno obavljala svoj posao. Nedostatak vozila i video kamera uticali su da njihovo izvještavanje bez video zapisa niko nije ozbiljno shvatao. Sav taj neprofesionalizam nadoknađivali su i podizali gledanost uz komentare Riste Đoge i njegovih skeceva. 
DNEVNIK TV SRNA izgledalo više kao humoristicka, nego što je bila informativna emisija, sa crnim humorom na racun građana Sarajeva. Takvo izvještavanje nije smetalo stanovništvu Vogošce i sa nestrpljenjem se svake noci iscekivao blok Riste Đoge, koji je sa svojim, veoma cesto, pretjeranim crnim humorom privlacio pažnju srpskog naroda. 
Za razliku od srpske informativne kuce, muslimanski mediji su bili puno profesionalniji i na velikoj koristi politckih vođa, koji su zagovarali ratnu opciju i vojno porobljavanje srpskog naroda. U tome su prednjacili predratni TV voditelji, kojim se nekad puno vjerovalo. Preko noci su pro-jugoslovenski voditelji promjenili svoje politicke stavove i prešli u nacionalisticke TV kuce, koje su znalacki širile mržnju među narodima.
Nacionalisticke TV kuce pod muslimanskom kontrolom, srpske politicke stavove proglašavali su cetnickim idejama i na taj nacin podizali tenzije i mržnju prema srpskom narodu u BiH. Nepovjerenje prema muslimanskim politicarima i TV kucama jacalo je srpsko jedinstvo. Organizovanje srpskog naroda za odbranu od mogucih neprijateljskih djelovanja, doveli su u potpuno okruženje muslimanski dio grada Sarajeva. 
Anti-srpska politika i lažna izvještavanja sa ratom zahvacenim podrucjima jako su uticala da pojedini lokalni komandiri, koji nisu bili disciplinovani, zloupotrebljavaju artiljerijska naoružanja i bezpotrebno granatiraju dio grada pod muslimanskom kontrolom. Takva upotreba artiljerije nije donosila nikakve rezultat. Srpska vojska raspoređena po linijama odbrane u nekoliko navrata bunila se zbog neselektivnom granatiranje muslimanskih teritorija, ali to nije uticalo na komandu artiljerije, da sa takvom praksom prestane. 
Muslimanska strana nije ostajala dužna Srbima, cesto izvođene akcije na srpskoj teritoriji dobijali su podršku muslimanskog i svjetskog politickog estabilišmenta. Nedostatak artiljerijskog oruđa muslimanska vojska nadoknađivala je koristeci se gerilskim nacinom ratovanja. Diverzantske jedinice ubacivale su se u dubinu srpske teritorije, pravili zasjede na dionicama puta koji nisu bile vojno zašticene. Iz zasjeda su docekivana vozila koja su se kretali nezašticenim dijelom puta, rafalima iz svog naoružanja masakrirali bi putnike i bez traga nestajali sa tih prostora.
Iz takvih zasjeda ginuli su pretežno civili, žene, djeca i straci, u pokušaju da napuste ratnu buktinju u BiH. Diverzantske akci postale su sve ucestalije najvecim dijelom oko opštine Kalesija, kod mjesta Caparde.
U to vrijeme jedini prohodan put iz Srpskog Sarajeva išao je preko Sokolca, Han Pjeska, Vlasenice, Šekovića, na Caparde, prema Kozluku i dalje za Srbiju. Caparde su bile pogodne za diverzantske akcije, zbog šumskih terena po kojim su se diverzanti mogli lako prikrivati i neopaženo kretati tim djelom teritorije. Pocinioci ovih i slicnih zlocina umjesto osude postajali su nedodiriljivi i preko noci postajali heroji u svom narodu.
Nešto se pod hitno moralo uciniti da se zaustave sve masovniji zlocini nad civilima po putevima Srpske Republike BiH. Pozvane su u pomoc UNPROFOR snage, kako bi se izbjegla šira vojna operacija srpske vojske na tom terenu, koja bi prouzrokovala još vece krvoproloce i međusobnu mržnju naroda. UNPROFOR se odazvao pozivu, krajem juna '92 godine došao u pomoc i poceo obezjeđivati dionicu puta kod Capardi, tako što je sa svojim transportnim vozilima sprovodio kolone vozila. To je znatno usporilo saobracaj na tom dijelu puta, ali je to bio jedini nacin da se nastavi bezbjedan prolaz vozila i putnika.
Ono što je posebno zbunjivalo i iznenadilo srpski narod, bio je veoma šturi izvještaj TV SRNA o dešavanjima kod Capardi. Voditelj na vecernjem dnevniku, Duško Oljaca procitao je izvještaj o stradanju civilnog stanovništva. Bio je to izvještaj bez video zapisa, kojim bi se pokazala vjerodostojnost tog  događaja. Sve je to navodilo na sumnju sve narode u BiH,  pa i sam srpski narod se zapitao, dali se to stvarno dogodilo?
UNPROFOR je veoma dobro znao šta se dešava na putevima, jer su bili direktno ukljuceni u rješavanju problema u zaštiti vozila i putnika. Međutim, njihovi izvještaji, kao i svjetskih TV kuca, o stradanju Srba, vješto se prikrivalo od svjetskog javnog mnjenja. Srpska strana došla je do zakljucka da su UN i UNPROFOR opredjeljeni i naklonjeni na jednu od zaracenih strana. Međunarodne snage su zbog svog ponašanja okaraktrisane kao neprijateljske, što je jako puno uticalo na lošu međusobnu saradnju tokom cijelog rata. Takav odnos stranih trupa nije doprineo smirivanju situacije, nego naprotiv, uticao je da netrpeljivost i mržnja među narodima bude još veca.
Redali su se zlocini, za zlocinima, od kojih su stradali mnogi nedužni civili. Vlasti ni na jednoj strani nisu ništa cinile da zaustave zlocince. Nacionalna mržnja dostigla je vrhunca, zbog cega su na svim zaracenim stranama najviše ispaštali građani koji nisu pripadali vladajucoj naciji. Progonjenja i likvidacije građana postale su svakodnevna stvarnost. U narod se uvukao veliki strah, pa i ono malo ljudi koji su se se suprostavljali zlocincima, bojali su se javno da istupaju, da ih mrak ne pojede, zbog cega su se povlacili ispred zlocinacke stihije.
Iako su Caparde bile daleko od Srpskog Sarajeva, to se afektovalo i otežalo ionako teško stanje u tom dijelu grada. Jedno vrijeme saobracaj na Capardama bio je potuno zaustavljen, što je znatno uticalo na protok humanitarne robe i ljudi po cijelojo teritoriji Srpske Repulike BiH.
Vojna komanda donijela je odluku da se obustavi izdavanje dozvola za odsustvovanje ljudstva iz vojnih jedinica. Mene je strašno pogodila takva naredba, jer sam u to vrijeme izrazio želju da odputujem u Vojvodinu i obiđem svoju porodicu. Bio sam na dugackoj listi za cekanje te dozvole.
Više od dva mjeseca nisam imao nikakav kontak sa njima i to me je izluđivalo i pravilo sve nervoznijim.
Pošto sam dao obecanje svom pokojnom ocu da cu se do kraja rata boriti za svoj narod, nisam imao namjeru da iz rata pobjegnem. U misli mi je dolazilo da u ovom ratu necu preživjeti, zbog cega me je vukla velika želja da svoju porodicu bar još jednom vidim za svoga života.
Iako sam mogao samovoljno da odem iz jedinice,  kao i mnogi drugi koji su to uradili, a da nakon provratka za taj cin ne budem sankcionisan, nisam želio da to da ucinim, kako ne bi tim gestom povrijedio svoje saborce. Odlucio sam da sacekam ukidanje naredbe i svoj red za odsustvo iz jedinice!
Naredba je ubrzo povucena ali su nastale nove nedace. Neki vojinci koji su dobili odobrenje za odsustvo iz jedinice, nisu se više vracali na ratište, a neki su ostajali duže nego što im je bilo odobreno. Komanda bi sacekivala takve vojnike i ne bi izdavala dozvole do njihovog povratka. Pošto u samom pocetki izbijanja sukoba, srpska vojska nije bila ustrojena, pojedinci su se ponašali kao da su dobrovoljno došli da ratuju, šta je dodatno usožavalo ionako složenu situaciju. Takav odnos ljudi dodatno je usporavalo dopuštenja za odsustovanje iz jedinica.
U to vrijeme moj brat bio je mobilisan u protivpožarnoj jedinici, koja je brojala tek nekih desetakt ljudi, zbog cega nije morao dugo da ceka na red, na odobrenje za odsustvo iz jedinice. Dobio je dozvolu i sa našom majkom utišao da obiđe svoju prodicu.
Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu kod našeg rođaka i to me je natjeraolo da što prije stupim u kontak sa rođakom i mojom porodicom i najavim njegov i majcin dolazak. Otišao sam u opštinsku zgradu, zamolio moje prijatelje iz Državne Bezbjednosti da iz njihove kancelarije obavim telefonski razogovor, kako bi  se konacno cuo sa mojom porodicom. Oni su mi bez pogovora izašli u susret, odobravajuci taj poziv, sa preporukom kad god to poželim da mogu doci kod njih.