Prevodioc

Sunday, September 24, 2017

Prenošenje posmrtnih ostataka srpskog heroja Bore Radića

Ideja o prenošenju naših heroja sa ratnog prostora Srpske Opštine Vogošća, koja je po završetku rata pripala Federaciji BiH, počela je još u 2010 godine, kada se na sokolačkom sajtu oglasio Crnogorac Radomir-Crni sa idejom da se prenese Boro Radić i ponudio novčanu pomoć za tu akciju.


Nakon što se uspješno okončala ova naša prva akcija, oglasio se Zoran Ilić i rekao da ima prikupljeno preko hiljadu ipo australijskih dolara, sa molbom da mu neko pomogne da pronađe srodnike Bore Radića i da uz njihovu saglasnost prenesemo i našeg legendarnog komandira specijalne jedinice "Boro Radić". Mnogi su se tada javili da će svojim donacijama pomoći tu akciju! Bilo je sigurno da će akcija uspjeti, ako dobijemo potrebne potpisane dokumente od Borinog sina Igora ili brata Nikole. Niko na tom sajtu nije sa sigurnošću znao gdje se naleze Igor i Nikola, pa je akcija traganja za njima išla veoma sporo. A onda se u ljeto 2016 godine oglasio Zoran Ilić na sokolačkom sajtu, sa provokativnom porukom prema Borinim drugovima, rekavši da ide u stari kraj i da će on sam bez ičije pomoči prenijeti našeg heroja, Boru Radića. Pokušao sam da ga kontaktiram i dam svoj novčani prilog. Ali sve je bilo uzalud, Ilić se nije javio sve do svog povratka u Melburn, kada sam ga ponovo kontaktirao preko facebook i dobio sledeći odgovor.


Ni slutio nisam da Zoran Ilić ima informacije gdje se nalazi Igor i da ima njegov broj telefona, sve dok nisam uspio da dođem do Bisere, Igorove majke i Borine prve i zakonite supruge. Bisera mi je rekla da je Ilić sa teritorije Republike Srpske poslao Igoru paket koji mu je spremio njegov drug iz djetinstva, Denis Gec i da se javio telefonom i rekao da ne može doći zbog obaveza. Mene je Bisera zbunila, jer ja do tada nisam znao da Ilić ima Igorov broj telefona. Bisera mi je tada dala Igorov broj. Nije mi bilo jasno zašto Ilić sve to krije i zašto me je slagao da ne smije ući u BiH, zbog Gargamela i mogućih problema prelaska granice.


Nakon razgovora sa Biserom shvatio sam da Zoran Ilić iz nekog razloga laže i petlja. Sumnjao sam da ga je pijančenje omelo i da je sve to što je najavljivao zanemario. Odlučio sam da se direktno uključim u organizaciju prenošenja Bore Radića. Nenad Nešić, moj bivši komšija iz Vogošće koje od prije rata u Njemačkoj bio u toku ideje o prenošenju Bore Radića, rekao je da ide u Republiku Srpsku da obiđe roditelje i da će potražiti Igora da se dogovori o potpisivanju dokumenata za Borinu ekshumaciju, pa sam mu iz tog razloga dao Igorov broj telefona. Nešić je kontaktirao Igora i Igor mu je rekao da će drage volje da se ukljući i potpiše sve papire koji budu potrebni za ekshumaciju. Pošto sam počeo dogovre sa Rankom Kuzman, koja mi je tvrdila da može sve to organizovati, rekao sam joj da počne raditi na tome i da je Igor sa nama u toj akciji. Ranka je rekla da odma počinje sa pripremama, ali da bude sve u tajnosti kako ne bi imali neželjenih problema prilikom odlaska u Vogošću. U Vogošći živi crkveno vjenčana Borina žena Zorica (Zehra) sa sinom Vedranom za kojeg se pričalo da je mangup na tatu i da bi nam mogli praviti probleme, ako saznaju za našu akciju. Sve što sam dogovorio sa Rankom, želio sam da o tome upoznam i Zorana Ilića, kako bi se i on aktivno uključio u tu akciju. Krajem decembra prošle godine to jest 2016, poslao sam Zoranu Iliću poruku u kojoj sam ga uputi da se čuje sa Rankom Kuzman i upozna sa detaljima akcije. Ilić mi nikad nije odgovorio na tu poruku, a Ranki Kuzman se nije javio sve do momenta kada sam ja na Sokolačkom sajtu objavio da imamo potreban novac i da je akcija prenošenja Bore Radića došla do samog kraja. Tada se Ilić oglasio sa tom sajtu sa nevjerovatnom pričom u kojoj tvrdi da je telefonom razgovarao sa Borinom majkom Danicom i da je ona protiv da se Boro prenese, jer ne želi da razdvaja Borin grob od oca Milana i bratića Darke, koji su takuđe sahranjeni kraj Bore. U sve to se umiješao i vlasnik sajta Željko Tomić, otvorenom porukom da se u našu akciju neće miješati, ali da će sa Zoranom Ilićem organizovati postavljanje spomen krstova na grobove boraca koje mi uspijemo da prenesemo u "Mali Zejtinlik".
Ovo ispod je poruka koju sam poslao Zoranu Iliću u januaru 2017 godine, kako bi ga aktivno uključio u našu akciju. Zoran Ilić se oglušio na sve moje pozive!


Nastavili smo akciju bez Zorana Ilića i vrlo brzo sakupili novac isključivo uz pomoć grupe 3 Sarajevska brigada, pa sam sa iz tog razlogom ovo nazao, akcija 3 Sarajevke brigade .
Preko Sokolačkog sajta nismo dobili nijednu obečanu donaciju, jer vlasnik sajta nije htjeo da se aktivno uključi u ovu akciju. To su ostali učesnici sajta prepoznali i svi koji su obečali donacije preko tog sajta, oglušili su se na moje apele da pomognu.
Polovinom marta zima je popustila, zemlja odkravila i vremenske prilike su odgovoarale da se ekshumira tijelo Bore Radića. Bez velike pompe, 24 marta 2017 godine Boro Radić prenese je na groblje u "Mali Zejtinlik" na Sokolac.
Uz pomoć Borinog sina Igora  smo prenijeli jednog od največih heroja Republike Srpske. Kada smo konačno imali i Borinu humku na groblju heroja  došlo se na ideju da se organizuje parastos za sve poginule borce 3 Sarajevske brigade.
Slavica Popić-Hart, Ranka Kuzman i Aleks Košarac sami su se odlučili da organizuju parastos našim borcima i pozvali mene, kao predlagača ove ideje da uđem sa njima u Organizacioni Odbor. Vrijedno se radilo puna tri mjeseca, sve do zadnjeg dana, kada se 9-og septembra 2017 godine sakupio veliki broj članova porodica poginulih, preživjelih saborac i prijatelja naših poginulih boraca. Priča se da od kraja rata pa do ovog parastosa nije se nakad više ljudi skupilo na jednom mjestu u čast poginulim borcima. Organizovan je prigodan program u čast poginulim borcima. Sve je proticalo u najboljem redu dok se nisu pojavili Zoran Ilić i Željko Tomić. Sa svojim nedoličnim ponašanjem narušili su ugled cijelog skupa, vrijeđajući psovkama i ružnim riječima Ranku Kuzman, zbog toga što je preuzela na sebe obavezu da organizuje prenošenje našeg heroja Bore Radića!
Ipak sve se dobro završilo zahvaljujući članovima Organizacionog Odbora, koji su svojom smirenošću uspjeli da smanje nepotrebne tenzije na tako važnom skupu!
Još jednom hvala svima koji su prisustvovali parastosu, hvala donatorima bez kojih ovo ne bi bilo moguće organizovati, hvala svima koji su na bilo koji način pomogli i hvala Organizacionom Odboru na velikoj humanosti koju su ovom prilikom iskazali!
Svim našim poginulim herojima ovom prilikom u ime Organizacionog Odbora dajem obečanje da ćemo učiniti sve, da sječanje na njihove date živote neće prestati, da se neće zaboraviti i da će ostati besmrtni na vijeke vijekova!
Vječna vam slava junaci!

Saturday, June 10, 2017

Posjeta porodici

Juli mjesec '92 godine bližio se kraju. Ratni dani su prolazili, samo kraja rata nije bilo ni na vidiku. Komandant bataljona pri povratku naše jedinice sa linije odbrane nas je sačekao pred zgradom komande i obratio mi se sa obečanjem da bi uskoro mogao dobiti dozvolu za odsustvo iz jedinice i priliku da posjetim svoju porodici. Želja da što prije vidim svoju porodicu bila je svakog dana veća, pa sam od komandanta tražio da me pusti odmah da krenem, ali komandant je objašnjavao da trebam sačekati da neko od onih koji su dobili dozvolu za odsustvo da se vrati u jedinicu, pa tek onda ja mogu da odputujem.
U to vrijeme bilo je puno onih koji su iskoristili dozvolu za odsustvo i više nego što je dozvoljeno ostajali izvan jedinice, a bilo je i onih koji se nisu nikad više vratili na ratište. Posebno je iritiralo sve borce u rovu što su pojedine jedinice, koje nemaju obavezu da pokrivaju borbenu liniju, više od pola svojih pripadnika jedinice puštali da odsustvuju sa ratišta. Mnogi od njih iz takvih jedinica su koristili slobodno vrijeme za kriminalne radnje i odlazak u Srbiju. Kad god im se ćefne, ili ukaže prilika da imaju šta da prodaju od ukradene robe, odlazili su sa ratišta  i neko vrijeme se uz basnosnovne luksuzne troškove, provodili po beogradskim hotelima i kafanam.
Sve je to ugrožavalo  borbenu gotovost jedinica, pa je bilo logično da ne dobijem dozvolu dok je odbrana Vogošće bila ugrožena. Nisam želio da svojim ponašanjem naudim svojim drugovima iz jedinice, pa sam odlučio da strpljivo sačekam povoljan trenutak za moje odsustvo iz jedinice. Iščekivanje dozvole za putovanje me je psihološki opterećavalo, a svaki naredni dan bio sve duži. Stalne borbe oko Sarajeva sve više su uvlačile sumnju u mene dali ću ikad dobiti priliku da bar još jednom za svoga živata vidim porodicu.
Neočekivano, tih dana u Vogošću stiže vijest da će pripadnici našeg bataljona, Siniša Đurđić i Savo Dragojević, zarobljeni u borbama na Žuči, biti razmijenjeni 31 jula. Vijest je primljena sa nevjericom, jer do tada se nije dešavalo da na nekoj okupiranoj srpskoj teritori zarobljeni Srbi budu živi razmenjeni. Bili su to jedini preživjeli Srbi, koji su bili zarobljeni kada je muslimanska vojska ovladala velikim dijelom brda Žuč i srpskim selima koji su se nalazili na tom brdu.
Nakon masakra nad Srbima u Pofaličima, na još gori i svirepiji način završili su i mještani sela Grahovišta. Muslimanska vojska nakon što je ovladala velikim dijelom brda Žuč, bila je sigurna da Grahovište nije bilo pod zaštitom srpskih vojnika, slobodno su ušli u selo u kojem su bili samo starci i žene. Muslimanska vojska nije imala milosti prema njima, svi su bili živi zarobljeni i nakon toga njih jedanaest spaljeni u jednoj od kuća u kojoj su bili zatočeni, pa je iz tog razloga vijest o razmjeni živih srpskih vojnika još više dočekana sa nevjericom.
Ipak, vijest o razmjeni zarobljenika meni je dala nadu da bi brojno stanje moje jedinice moglo da se promjeni i dobijem priliku za posjetu moje porodice. Otišao sam kod komandanta da tražim dozvolu, ali komandant me odmah odbio, objašnjavajući da na njih dvojicu ne možemo računati jer je upitno kakvo će biti njihovo psihološko stanje i ponovno angažovane u našoj jedinici. Bilo je to sasvim razuman odgovor, ali sam ipak njegovu kancelariju napustio razočaran.
Ubrzo nakon toga u Vogošću su stigli razmjenjeni Srbi. Baš onako je bilo kako je komandant Kljunić i predpostavljao, bili su u potpunom šoku. Savo Dragojević, jedan or razmjenjenih, u toku borbe na Žuči bio je ranjen u ruku i zbog nebrige o rani tokom zarobljeništva, rana se inficirala i bilo je upitno dali će se njegova ruka moći spasiti i oporaviti zbog infekcije koja je uzela maha.
Siniša Đurđić bio je u teškom psihološkom stanju od preživljenog straha i šoka, samo je šutio i nije davao nikakve odgovore na postavljena pitanja. Bilo je sasvim jasno da se na njihov povratak u jednicu dugo vremena neće moći računati.
Moju mučninu u isčekivanju dozvole napokon je prkinuo komandant Kljunić. Jedno jutro prilikom povratka sa linije Kljunić me je obavjestio da nakon mog sljedečeg povratka sa linije dođem kod njega u kancelariju i da ću dobiti taj željno isčekivani komad papira. Mojoj radosti nije bilo kraja. Sledeća moja smjena padala je tek za dva dana, četvrtog avgusta.
Vrijeme do polaska, a potom i boravak na liniji pretvorilo se u vječnost. Stražarska noć napokon se bližila kraju. Prvi zraci svjetlost dana počeli su da prodiru kroz guste krošnje crnogorične šume. Željno iščekivani dolazak zore prekide moj komšija Vid. Prilazio je izbezumljeno mom rovu, šta me je natjeralo da uperim pušku u njegovom pravcu i sa oprezom sačekam njegov dolazakna. Vid mi je saopštio da je sa njim u rovu tu noć bio Milišić Danilo, takođe moj komšija, ali da je u toku noći umro i da mu treba pomoć da se Danilovo tijelo odnese sa linije u "Dom Zdravlja".
Bila je to srijeda 05, 08, 1992 godine, dana kada sam trebao da krenem u posjetu porodici. Dobio sam nekakav čudan osječaj zbog vijesti o Danilovoj smrti. Nisam mogao nikome da kažem, ali u meni je u tom trenutku bila prikrivena radost, jer mi je davala priliku da ponesem mrtvo tijelo svog saborca i mogučnost da ranije siđem sa linije. Sve je to izgledalo kao da se ubrzavao moj susret sa porodicom, zbog ćega sam se potajno radovao.
Danilo je bio poprilično visok i krupan čovjek, pa su zbog toga morali šestvorica da ga nose. Ja sam se odmah javio da ću nositi Danila, a i moj Kum takođe. Bio je svjestan zašto sam se javio, pa je i on odlučio da krene samnom, jer mi je već ranije obećao da će me sa svojim autom voziti do autobuske stanice na Pale.
Nosili smo Danilovo mrtvo tijelo uskim puteljkom kroz šumu, koji do izbijanja sukoba vjerovatno nije ni postojao, ali su vojnici svojim čizmama utabali taj put za kratak vremenski period, idući do svojih rovova. Zbog nizbrdice i krivudavog puta često smo posrtali. pa nam je to dodatno otežavalo nošenje mrtvog tijela. Neko od nas šestorice poće da prigovara što je baš ovoliki čovjek kao što je bio Danilo, morao umrijeti u rovu.
To moj Kum iskoristi da svojom dovitljivom šalom razbije nervozu, koja je bila vidno prisutna, pa reče, "fala Bogu da konačno sahranimo nekog ko je umro u ovom ratu, do sada smo samo poginule sahranjivali". I stvarno, Danilo Milišić je bio prvi borac u Vogošći da je umor, a da to nije bilo od posledica ranjavanja.
Čim smo Danila donijeli i predali osoblju "Doma zdravlja" moj Kum i ja produžismo dalje do komande bataljona. Po ulasku u kancelariju komandant je ustao iz stolice i odmah uručio dozvolu koja je sprena i potpisana čekala moj dolazak. Zgrabio sam papir i povikao, "hajmo Kume"! Kum se glasno nasmija i odmah krenuo zamnom. Usput smo isplanirali detalje za putovanje do Pala. Na mostu kod zgrade opštine smo se rastavili, Kum je krenuo svojoj kući, a ja sam otišao svojo.
Nedugo zatim Kum je sa automobilom već stigao pred moju zgradu. Odmah sam ga primjetio i ustao sa stolice. Pozdravio sam se sa majkom, zgrabio torbu sa ličnim stvarima, nabacio je na rame i brzo krenuo prema Kum.
Put koji nas je čekao bio je prepun neizvjesnosti. Veliki dio puta neprijateljska strana je mogla da nadgleda i kontroliše sa svojim snajperima i mitraljezima.
U tom periodu nije bilo drugog sigurnijeg puta, pa smo na svoj rizik, što smo brže mogli, profurali taj opasni dio puta. Nakon dva sata truckanja po livadama i seoskim putevima, konačno smo se dočepali prije svega onog sigurnijeg a poslije i asfaltiranog dijela puta. Najvažnije je bilo da smo stigli na vrijeme, prije polaska autobusa. Pošto je u tom ratnom periodu bio samo jedan autobus dnevno i to isključivo za Beograd, nisam imao izbora, kupio sam kartu u tom pravcu.
Put do Beograda takođe je bio pun neizvjesnosti i opasnosti zbog čestih upada muslimanskih diverzantskih jedninica. Bio je to jedini mogući put sa kojim se moglo doći do Beograda i Srbije, pa su muslimanski diverzaniti čestim upadima presjecali kolone automobila. Veoma često na srpskoj televizi tih ratnih dana objavljivalo se o masakrima nedužnih civila, koje su na putu za Srbiju muslimanske diverzantske jedinice svirepo ubijale iz zasjede. Bio sma siguran dok budem na putu, da će moji ukućani i ratni drugovi biti napeti od neizvjesnosti i straha od takvih vijesti.
Ipak putovanje se dobro završilo, stigao sam bezbjedno u Beograd. Odmah sam kupio kartu za Suboticu, tako da se ne bi desilo da ih nestane i da me to spriječi za nastavak putovanja. Sve je izgledalo da ću usukoro biti sa mojom porodicom. Autobus je iz Beogradske stanice krenuo na vrijeme za Suboticu. A onda iznenađenje, nedaleko od Novog Sada, autobus je bio prisiljen da se zaustavi zbog kvara na motoru. Putnicu su izašli iz autobusa i po vrelom avgustovskom suncu hvatali se hladovine koju je pravila sijenka pokvarenog autobusa. Satima smo čekali da stigne novi autobus i prebaci putnike do njihovih destinacija. Sunce se približavalo zalasku, od ćega se umanjila neizdrživa vručin. Putnici su konačno mogli da odahnu.
Približavala se noć kada smo dobili vijest da će drugi autobus doći po putnike. Napokon je stigao drugi autobus da pokupi putnike za Suboticu. Ukrcali smo se u njega, ali već je bilo kasno, zbog ćega nisam gajio nadu da ću tu noć imati priliku da se susretnem sa svojim najmilijim.
Iako je moj rođak, kod kojeg je bila smještena moja porodica, u telefonskom razgovoro, koji sam prije polaska uspio obaviti iz kancelarije "Državne Bezbjednosti", obečao da će doći pred mene na autobusku stanicu i voziti me njegovoj kući, zastoj autobusa koji je predugo trajao sve je poremetio. Bio sam siguran da će rođak nakon dugog čekanja izgubiti strpljenje i da me na autobuskoj stanici neće niko sačekati.
Iza ponoći autobus je konačno stigao u Suboticu. Izašao sam na peron, okrenuo se oko sebe da vidim kojim ću pravcom krenuti, a predamnom se ukazalo veliko iznenađenje. Nisma mogao da vjerujem svojim oćima, na peronu su stajali moja supruga i moj rođak. Mislio sam da sanjam, nisam vjeorvao da su još tu i da su me toliko dugo čekali. Priđoše i izljubiše se samnom. Rođak je odmah zgrabi torbu iz mojih ruku, a moja supruga ostade pripijene uz mene. Srce mi je lupalo i poigravalo od uzbuđenja, od sreće što su tu i nježnih dodira moje supruge. Gledao sam je bez rijeći, pravo u oći milujući njene gole ruke i ramena.
Rođak prekinu naše nježne zagrljaje, povikavši, "ajmo sad".
Nasmijali smo se znajući tačno na šta je mislio, sjeli smo u auto i krenuli za Đurđin, selo u kojem je živio moj rođak. Selo je bilo oko dvadesetak kilometara udaljeno od grada. Rođak je vozio što je brže moga. Čini mi se da smo u trenu stigli pred njegovu kuću.
Ušli smo u kuću a svi osim male djece bili su budni u isčekivanju mog dolaska. Čim smo se izljubili, rođak prekide započetu ratnu priču i predloži da idemo na spavanje, pa ćemo u jutro kad ustanemo nastaviti razgovor.
Iako je kuća bila mala da primi sedmoro odraslih i petoro djece,  koji su u tom trenutku bili pod tim krovom, rođak je smisli način kako da ja i moja porodicom bude sama u istoj sobi. Svako je krenuo u svoj krevet, a ja sa mojom suprugom sam otišao u našu sobu. U sobi je spavao naš četvorogodišnji sin. Prišao sam mu i počeo lagano da ga milujem i ljubim njegove rumene obraze. On se trgnuo iz sna, i sa nevjericom počeo da gleda u mene.
Pružio sam ruke i povikao, "odi tati". On se okrenu od mene i pružio ruke majci, kako bi ga ona uzela u krilo. Bio je ljut na mene i zbog toga nije htjeo da mi priđe. Na moje neprekidne pozive i raširene ruke, on je samo okretao glavu prema majci i nije htjeo da mi priđe. Stalono je ponavljao "neću, što si nas ostavio"!
Srce mi se cijepalo od tuge, što moj sin nakon toliko vremena od kada smo se rastali, sad kad sam kraj njega, neće da mi priđe, da me zagrli i poljubi. Tu noć, moja borba i ubjeđivanje nije urodila plodom. Sjedio je u majčinom krilu, čvrsto pripijen uz njezino tijelo, sa vidnim strahom da mu ne priđem i uzmem iz njenog naručja. Svojim okicama tužno je gledao u mene. Nisam znao šta da mu kažem, da bi pridobio njegovu naklonost. Tuga koja me je obuzela dodatno je iscrpljivala moje umorno tijelo.
Moj dugački put i preko dvadeset sati iscrpljujuće vožnje me je potpuno slomio, Tu noć nisam izdržao da pridobijem sinovu naklonost, prije njega utonuo sam u dubok san. Sutradan sve je bilo drugačije, moj sin čim se probudio, odmah je potrčao i prišao u moj zagrljaj, poljubio me i nije se odvajao iz mog naručja! Bio sam presrećan zbog njega!


Friday, May 26, 2017

Vogošća, prva tri mjeseca rata

Prva tri mjeseca rata u BiH protekla su u žestokim napadima muslimanske vojske na teritorije pod srpskom kontrolom. Muslimanske političke vođe, osokoljeni Američkom podrškom, da ne prihvate dogovore o novom društvenom uređenju BiH, krenuli su u protjerivanje srpskog naroda sa tih prostora. Da bi pridobili večinu naroda u BiH, za taj cilj bilo je potrebno satanizovati srpski narod i prikazati ga što krvoločnijim i ne poželjnim na tim prostorima.
Satanizovanje srpskog naroda na teritoriji BiH uspješno je počelo još od završetka prvih "demokratskih" izbora. Srbi su proglašavani četnicima, dovodeći ih u vezu sa četnicima iz "Drugog svjetskog rata", koje je komunistička vlast u Jugoslaviji satanizovala za svoje ciljeve. Bio je to najlakši način da se srpski narod okarakteriše u negativnom svjetlu.
Vrhunac takvog stanja, još prije izbijanja otvorenog sukoba, prvog marta '92 godine doveo je do ubistva srpskog svata na Barščaršiji. Vlasti u Sarajevu, umjesto da uhapse i kazne počinoca tog svirepog ubistva, nalaze način kako da izvuku zločince iz grada i sklone ih na sigunu teritoriju. U Sarajevu su vlasti umjesto sudskog procesa, taj slučaj iskoristili u svoju korist i pokrenuli sarajevske građane u agresivniji napad na satanizovane Srbe i tako pokrenuli svoj unaprijed pripremljen ratni plan o protjerivanju "neposlušnog" srpskog stanovništva.
Satanizovan srpski narod u BiH, doveden je u težak i nezavidan položaj. Bilo je dovoljno za Srbina reci da je "četnik" i onda možete sa njim raditi šta vam je volja. Svakodnevne vijesti koje su pristizale iz muslimanskog dijela Sarajeva, o teškom životu srpskog stanovništva na tim prostorima, bile su stravične. Pored vijesti o ubistvima i hapšenjima Srba po Sarajevu, stizale su vijsti o silovanjma i zlostavljanju žena, pa je tako doprla vijest o zlostavljanju najpoznatije sarajevske novinarke tog vremena, Dubravke Kenić.
Pričalo se svašta tih ratnih dana, ali vijesti da je Dubravka Kenić bila silovana od trojice pripadnika "Patriotske lige", nakon čega je unakažena šišanjem, kako to inače rade u nekim islamskim zemljama, kada žele da osramote i ponize neku ženu, strašno je iznenadila stanoništvo Vogošće.
Navodno, nakon toga Dubravka je nekim svojim vezama uspjela da izbjegne iz Sarajeva, ali zbog sramote i poniženja koje je doživila, odlučila je da se povuče iz javnog života. U početku je izgledalo da su to ratne propagnadne vijesti, ali kako je vrijeme odmicalo, a Dubravke nije bilo na TV ekranima, sve više se ta vijeset potvrđivala kao tačna i istinita.
Ono što je tada najviše zabrinjavalo srpski narod, razlog zbog kojeg je Dubravka proglašena "četnikušom". Dubravka je bila jedna od najboljih voditelja političkih emisija na prostoru Jugoslavije. U njenim političkim emisija su učestvovali vodeći političari u BiH, pa je tako dobio priliku i Alija Izedbegović da vodi dialog sa Dubravkom. Dubravka se u tom razgovoru pokazala nadmoćnijom nad Alijom, nakon čega je bila omražena među muslimanskom populacijo, pa je zbog toga dobila atribut "četnikuša".  Bilo je to dovoljan razlog da Dubravka početkom rata prođe kroz pakao koji su joj priredili muslimanski exstremisti, a njeni sugrađani taj čin nisu okrivili. Ostali su ravnodušni, a često se u pojedinim komentarima moglo čuti, neka je, dobila je šta je zaslužila!
Srbi u Vogošći su prepoznali prijetnju po njihov opstanak u BiH, šta je uticalo na večinu mladih ljudi, pa i mene lično, da ne preostaje ništa drugo, nego da se uzme puška i pokuša odbranti srpski narod na tim prostorima. Što su muslimanski mediji više okrivljivali srpsku stranu za rat, proglašavajući je srbo-četnićkim agresorom, moral srpske vojske bio je sve veći i veći, a linije odbrane srpske teritorije čvršće i stabilnije.
Iako sam ustao da u borbi odbranim srpaski narod, stalno sam priželjkivao da će Alija Izedbegović uvijdjeti da večina Srba sa puškom u rauci stoji u zaštiti svog naroda i vitalnih nacionalnih interesa, pa će iz tog razloga sjesti za pregovarački sto. Međutim za Aliju je bila važnija krvlju natopljena Bosna i Hercegovina. nego sudbina milion i četristotine hiljada Srba.
Nada za srpski narod da bi do prekida ratnih dejstava mogli doći i dogovora o uređenu zajedničke države BiH, probudile su vlasti i građani Zenice. Kraj jula '92 u Vogošću stiže talas izbjeglica iz tog grad.
Za razlika od Sarajeva, građani Zenice su shvatili da srpskom stanovništvu prijeti opasnost za opstanak u tom gradu i da ih neće moći sačuvati od islamskih extremista, pa su odlučili da otvore gradske kapije i dozvole Srbima da bezbjedno izađu na srpsku teritoriju.
Najviše je vogošćane prijatno iznenadilo to što se dozvolilo da izbjeglice iz Zenice krenu sa svojom kompletnom pokretnom imovinom. Kolona automobila i kamiona tih julskih dana '92 godine preplavila je Vogošću. Vogošća je u tom periodu imala veliki broj napuštenih i praznih kuća i stanova, pa je opštinska vlast ponudila da izbjeglicama riješi smještaj u tim objektima. Veliki broj zeničana su odbili ponudu, jer je Vogošća bila na prvoj borbenoj liniji i na glavnom pravcu napada muslimanskih snaga iz Sarajeva. Mali broj zeničkih izbjeglica ostao je u Vogošći. Večina zeničana je krenula dalje, u pravcu Bijeljine, jer se oko Bijeljine nije vodio rat, pa se njima učinilo da je za njihove porodice bezbjednije da nastave put u tom pravcu.
Ubrzo nakon talasa izbjeglica iz Zenice, stiže novi talas, ovoga puta grad Visoko je pokazao svoju ljudsku solidarnost. Oko tri hiljade srpskih stanovnika sela Zimča stiže u Vogošću. Pričalo se da su zahvaljujući vogošćanskom Hrvatu, Željku Kajiću, dobili dozvolu od visočkih vlasti da napuste svoje domove i bezbjedno pređu na srpsku teritoriju. Željko Kajić, navodno je pregovarao sa vlastima u Visokom za bezbjedan prolaz stanovika sela Zimča i sa svojim velikim kamionom, šleperom prevozio zimčane na srpsku teritoriju.
Dolazak velikog broja zimčana na teritoriju Vogošće uticalo je da su se prazni vogošćanski stanovi brzo popunili, šta je dovelo do ugrožavanja građana ne srpske nacionalnosti. Zlikovci i exstremisti su uvidjeli svoju priliku, pa su pretežno noću, u tajnost počeli protjerivati iz stanova nedužne i nemoćne stare ljude koji su ostali u svojim stanovima da sačuvaju teško stečenu imovinu.
Svu tu napetost i neizvjesnost u meni, prekunula je vijest od komadanta Kljunića, da ću ubrzo dobiti dozvolu da obiđem svoju porodicu u Subotici. Od tog trenutka sve moje misli bile su usmjerene prema mojoj porodici. Počeo sam pripreme za taj put, u nadi da će do mog povratka zavladati priželjivani mir na tim prostorima!

Saturday, April 29, 2017

Ko je bio Boro Radić???

Još kao mali dječak, u vrijeme dok sam se igrao isključivo u kvartu u kojem sam živio, jer djeci roditelji nisu dozvoljavali da se udaljavaju od svojih zgrada, čuo sam za ime Bore Radića. Pričalo se o nekom momku iz Radić potoka, koji je volio borilačke sportove i trenirao mnoge od njih. Hrvanje, boks, i na kraju završio kao karatista. Pričalo se da je u svaki od ovih sportova bio veoma uspješan, ali da ga je ljubav prema karateu odvukla u tom smijeru. Uz put se pričalo i to da se mimo borilačkog sporta veoma uspješno bavio atletskom gimnastikom, kako se u to vrijeme na našim prostorima zvao bodi-bilding.
A onda kada sam ja odrastao i sa svojom rajom počeo da hodam po vogošćanskim ulicama, Boro Radić već je bio otišao iz Vogošće. Boro se kao karatista nosioc crnog pojasa "Prvi dan", sredinom sedamdestih zaputio u Francusku, da tamo provjeri svoju borilačku sposobnost. Nakon njegovog odlaska na ulicama Vogošće ostade da se priča i veoma često spominje ime Bore Radića. Iako je Boro bio odsutan iz Vogošće, zahvaljujući njegovom največem i istinskom prijatelju, Željki Blagovčanin -Gipsi, Borino ime stalno je bilo spominjano. Bio je stalna tema vogošćanskih mangupa, kao da je tu  sa nama. Neki su iz ljubomore osporavali njegovu sposobnost, a mi mladi naraštaj, jedva smo čekali da ga upoznamo. Za nas je on, na osnovu priča koje smo čuli o njemu, već bio legenda i idol. Iako do tada nisam dobio priliku da Boru lično upoznam, zahvaljujući Gipsi, o Bori smo znali sve kao da je tu sa nama svaki dan.
A onda krajem sedamdesetih, Gipso je na sva zvona najavio Borin povratak u Vogošću. Kao danas sjećam se kako sjedimo u sali hotela "Biokovo" i slušam Gipsu kako govori, "Eto, uskoro stiže Boro Radić, jebaće vam svima majku kad dođe, pa da vidimo ko će šta smejti da mu kaže". Poruka je bila upućena onim "nevjernim Tomama", koji su osporavali Borine sposobnosti. Iako je sala bila skoro puna vogošćanskih mangupa, koji su u to vrijeme po cijeli dan igrali razne kockarske igre, na Gipsinu provokaciju ostao je muk. Za mene je taj muk ukazivao, da u Vogošću dolazi veoma opasan čovjek.
Tako je i bilo, Borin povratak iz Francuske, u Vogošću, dočekali smo sa oduševljenjem. Odmah po povratku, Boro je otišao u svoj bivši karate-klub Bosna i odnio na uvid svoju dokumentaciju, koju je donio iz Francuske, u kojoj je pisalo, da je Boro Radić nosioc crnog pojasa "Četvrti dan".
U to vrijeme u Jugoslaviji samo je legendarni Ilija Jorga imao crni pojas "Četvrti dan", zbog čega su Bori pokušali da ospore njegove uspjehe. Rekli su mu u klubu, da će priznati ono što je prije odlaska u Francusku imao, što je značilo samo "Prvi dan", a da ostalo ne mogu da mu priznaju. Boro im je odgovorio da on od njih ne traži priznanje, nego da ih je došao obavijestiti šta posjeduje u toj borilačkoj vještini. Nako toga Boro više nikad nije otišao u prostorije svog bivšeg kluba.
Te davne '79 godine, kada se Boro vratio iz Francuske, sa rajom je otišao na more, u Zaostrog.  U to vrijeme Zaostrog je bio popularan za kampovanje. Sarajevski klubovi u borilačkim vještinama često su organizovali pripreme u tom malom morskom mjestašcu.
Ja sam u to vrijemeo još uvijek bio mlađa raja, pa iz tog razloga nisam se osječao komfornim da stalno budem u Borinom društvu. Te iste godine i ja sam se igrom slučaja našao u Zaostrogu. Nedaleko od kampa u kojem je bilo puno sportista iz svih krajeva bovše Jugoslavije, sreo sam se sa Borom. Sa Borom u društvu bili su Suli Glavinić i Amir Ferhatović.  Kako je to bilo uobičajeno kada se u drugom gradu sretnešu sa nekim koga dobro poznaješ, srdačno smo se izpozdravljali. Nakon pozdrava oni su produžio dalje niz ulicu, a ja sam se okrenuo, gledajući i diveći se Borinom mišićavom tijelu, koje se kroz njegovu majicu jasno ocrtavalo.
Dok sam još uvijek gledao za njim, na ulici se pojavio poznati jugoslovenski đudista Novak Todorović-Todor. Todor je bio državni reprezentativac Jugoslavije sa puno osvojenih medalja. Uz takmičarski duh koji je imao, Todor je bio poznat na sarajevskim ulicama kao mangup koji izvan sportskih borilišta vješto koristi svoje borilačke sposobnosti, zbog kojih je u Sarajevu bio na glasu kao opasan tip. Suli i Amir su bili prijatelji sa Todorom. a kako su bili u društvu sa Borom, Todor se uputio pravo prema njima trojici.
Staja sam na ulici i sa pažnjom posmatrao taj susret. Bio sam siguran da se Todor i Boro ne poznaju, jer je Boro tek stiga iz Francuske, a do tada nisu imali priliku da bi se ranije negdje vidjeli i upoznali. Todor se rukovao sa Sulijem i Amirom, a Bori je pružio ruku, zagrlio ga i poljubio se s njim. Za mene je taj Todorov gest bio iznenađujući, ali i dokaz Borine veličine!
Vijest da se Boro vratio iz Francuske svojoj kući, odjeknula je kao eho na sve strane. U to vrijeme po sarajevskim ulicama samo se o Bori pričalo, pa su iz tog razloga počele da pristižu ponude od elitnih gradskih ugostitelja da Boro bude taj koji će zaštiti njihove objekte od nereda i održavati mir u tim lokalima.
Zbog posla koji je po dolasku počeo da obavlja, morao je ulaziti u sukob sa najopasnijim frajerima u gradu. U tim sukobima, u kojim se nerijetko sakupljalo njih više u pokušaju da mu se odupru, Boro je često puta pozivao moju raju da mu se priključimo i zajedno sa njim suprostavimo toj grupi. Sve te velike frke Boru su tjerale da trenira još jače i žešće.
Kada  je Boro po povratku iz Francuske radio kao izbacivač u Disko-klubu Vogošća, u jednoj od frka u kojoj sam ja učestvovao, Boro mi je dao podršku i ponudio pomoć. Za mene je to bila velika stvar, veliki Boro je bio uz mene, zbog čega nikada nisam zaboravio to njegovo požrtvovanje. Bio sam uvijek spreman i voljan da za njega uđem u sukob sa bilo kim, što sam u nekoliko navrata i učino. Znao je to Boro da cijeni i poštuje, osjetio sam ja to u više navrata.
A onda u Bosni počinje priprema za rat. Svi smo mi osječali da je to neizbježno po političkim razlikama vladajuče koalicije, ali sami sebe smo lagali da je to nemoguće da nam se desi. Boro je iza sebe ima dva braka i troje djece. Prva žena Bisera i sin Igor, a druga Zehra, sin Vedran i kćerka Dijana. U oba slučaja njegove supruge bile su islamske vjeroispovjesti, šta jasno pokazuje da Boro u tom pogledu nije imao predrasuda.
Međutim, Boro je među prvima prepoznao prijetnju koja se u to vrijeme nadvila nad srpskim narodom u BiH. Uvidio je da situacija izmiće kontroli i sve više je ličilo na onu istu prijetnju iz Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su Srbi iz svih dijelova BiH a posebno iz Sarajeva nasilno odvođeni po raznim logorima u kojim su nemilosrdno zlostavljani, mučeni i ubijani.
Dok nas večina još uvijek vjerujemo u "bratsvo i jedinstvo" i da do rata u BiH ne može doći, Boro je znao šta se sprema srpskom narodu. Organizovao je svoju jedinicu i priključio se odbrani srpske teritorije.
U vrijeme kada su samo seoske noćne straž bile organizovane, koje su se u cik zore sklanjale da ih komšije iz obižnjih sela ne primjete, i kada su samo muslimanske paravojne jedinice javno marširale po svim gradovima širom BiH i zadavale strah srpskom stanovništvu, Borina jedinica je bila prva srpska jedinica koja se javno pojavila u opštini Vogošća. Od tog momenta, zahvaljujući Borinoj jedinici, mnogi mladići srpske nacionalnosti počinju doborovoljno da se javljaju u tek formirane vojne jedinice. Zahvaljujuči Bori, srpska vojska u Vogošći dočekala je spremono prve muslimanske napade na srpska sela i teritorije.
Prilikom napada na fabriku PRETIS, u kojoj su Vikićevi specijalci i paravojne muslimanske formacije upale u fabriku, stavili je pod svoju kontrolu i počeli sa izvlačenjem MTS-a, Boro je sa svojom jedinicom priskoćio u pomoć mještanima Blagovca, sa njima zajedno odbranio fabriku i nakon toga obezbjeđivao sa svojim ljudima da ne padne u ruke neprijatelju.
Boro Radić poginu je u zasjedi na putu Semizovac-Srednje, 19 jula 1992 godine. Ostala je stalna nedomica i sumnja, kako se to moglo baš njemu desiti. Njegov autoritet koji je posjedovao bio je nenadoknadiv gubitak  i to se osječalo u Vogošći tokom cijelog rata.
U toku svog kratkog ratnog puta uspio je da zaokruži u jednu cjelinu viliki dio teritorije i stavi je pod srpsku kontrolu. Nakon Borine pogibije u daljem toku građanskog rata, ono što nam je Boro ostavio u amanet, nismo imali snagi i moći da tu teritoriju sačuvamo i odbranimo.
Nakon što je rat u BiH završen, došlo se do zaključka da je brojčano slabija srpska vojska, isključivo zahvaljujuči jakoj artiljeriji, uspjela da sačuva i odbrani Republiku Srpsku. Iz toga može da se izvuče zaključak, ako se srpska vojska odbranila zahvaljujuči artiljeriji Vojske Republiku Srpsku, onda je Boro Radić najzaslužniji što je fabrika PRETIS tokom rata bila u srpskim rukama. Fabrika PRETIS bila je jedina fabrika u toku rata, koja je proizvodila granate za artiljerijska oruđa, Boro Radić je dao srpskoj vojsci u Vogošći priliku da odbrani fabriku PRETIS, a samim tim Vogošći dao mogučnost da proizvodnjom granata spasi svu teritoriju Republike Srpske.
Zato Boro Radiću, vječna ti slava i neizmerivo hvala na svemu što si učinio za svoj narod!

Monday, March 20, 2017

Vogošća i ratne medicinske neprilike

"Dom zdravlja" u Vogošći zbog početka rata izgubio je veliki broj svojih zdravstvenih radnika. Neki zbog nemogućnosti da dolaze na svoja radna mjesta, a neki zbog toga što im nije odgovarala srpska zastava koja se viorila ispred zgrade opštine, kao i aprilsko zvanično proglašenje Srpske opštine Vogošća.
Nacionalna netrpeljivost koja se širila po BiH znatno je uzdrmala vogošćansku zdravstvenu ustanovu. Mali broj preostalih doktora i medicinskih sestara stvorilo je više nego kritično stanje u "Domu zdravlja Vogošće". U prvim ratnim danima, neki medicinari bježeći sa teritorije pod muslimanskom kontrolom, dolazili su u Vogošću i tako poboljšali brojno stanje zdravstvenih radnika. Sve je to uticalo da Vogošća dobije nove zdravstvene radnike, ali i dalje je bilo nedovoljno da se zbrinu svi ranjenici, kojih je svakog dana sve više i više pristizalo na zbrinjavanje u vogošćanski "Dom zdravlja".
Loša politička situacija i ekstremni nacionalizam uticao je da su i zdravstveni radnici bili u teškoj situaciji na cijeloj teritoriji BiH. Takvo stanje nije zaobišlo ni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, zbog čega su medicionari srpske nacionalnosti bježeći iz Sarajeva, dolazili  u Srpsko Sarajevo.
U to vrijeme u Vogošći se sumnjalo u istinitost o maltretiranju srpskog stanovništva po Sarajevu, jer se na BiH TV kućama pričalo o multieničkom gradu, pa su vijesti o stradanjima Srba smatrane našom ratnom propagandom, zbog čega građani Vogošće u početku nisu davali značaja takvim vijestima. Međutim, vremenom se to promjenilo jer je veliki broj uglednih građana koji su izbjegli iz Sarajeva, svojim iskazima potvrđivali su takve informacije.
Loše vijesti iz muslimanskog dijela Sarajeva svakodnevno su pumpane među stanovnike Srpskog Sarajeva. Nacionalne netrpeljivosti nisu zaobišla ni opštinu Vogošća, pa su se nacionalne nesuglasice i problemi prenijeli i u "Dom zdravlja Vogošća". Među prvim je to osjetila Halida Zeničanin. Halida je bila veoma cijenjena i poštovana, dugogodišnja vogošćanska medicinska sestra. Iako je bio manjak zdravstvenih radnika, Halida je zbog nacionalne netrpeljivosti bila prva koja je iz tog razloga izgubila svoje radno mjest.
Svakodnevni upadi vojnika u "Dom zdravlja", često sa prijetnjom oružjem, da njihov drug mora da preživi ranjavanje, ili u protivnom oni će sve zdravstvene radnike pobiti. Bilo je to nevjerovatno bjesnilo među pojedinim borcima. Panašali su se kao da su doktori željeli da ranjenik umre ili su prouzrokovali to ranjavanje. Svakodnevno takvo divljanje dovodili su u životnu opasnost sve medicinara, a posebno one koji nisu bili srpske nacionalnosti. Zdravstveni radnici su po pravilu na bijelim uniformama imali napisana svoja imena. Naoružani razjareni divljaci su tako znali, kako se ko zove, pa su još gore reagovali kada bi vidjeli ime medicionara druge nacionalnosti.
Tih ljetnih julskih dana '92 godine ni Franjo Đuriš nije ostao pošteđen od nacionalnih netrpeljivost. Mnogi vogošćani se sječaju kakve su probleme imali kada u Vogošći nije bila "Radiologija". Za neophodan snimak svaki put se uzimala uputnica i odlazilo se u sarajevske bolnice, u dugim redovima čekalo da se napravi rengenski snimak nekog dijela tijela. Dolaskom Franje Đuriša vogošćanski "Dom Zdravlja", stanovnici Vogošće konačno su bili odahnuli po tom pitanju.
Franjo je bio jedini vogošćanin koji se tim poslom bavio dugi niz godina. Uz velike muke, uz pomoć svojih poznanika i stručnog znanja, oko te grane medicine, Franjo je uspio da osposobi "Radiologiju" u Vogošći i tako smanji velike troškove i probleme svojim sugrađanima. Stari vogošćani bili su neizmjerno zahvalni Franji Đurišu na otvaranju "Radiologije"! A onda je došao rat i neko je sve to zanemario, jer mu je zasmetalo Franjino ime.
Moj drug Zoran Jeličić-Piće svakodnevno je u tom periodu išao na previjanje rane zadobijene prilikom granatiranja Vogošće. Dok su medicinske sestre previjali Pićeta, on je čuo u ambulantnom holu galamu, koja je ukazivala na prijetnju upučenu Franji Đurišu. Zasmetalo je nekima to što će Franjo da napravi snimak na ruci njihovog ranjenog druga. Bili su bijesni zbog toga i posegli su za oružjem, prijeteći kompletnom medicinskom osoblju da sledeći put kad dođu u "Dom Zdravlja", ako zateknu Franju na radnom mjestu, da će ga na licu mjesta ubiti.
Bili su to neki nepoznati naoružani ljudi, koje Piće do tada nije viđao u Vogošći. Piće je dobro znao ko je Franjo Đuriš. Znao je i to da sam ja dobar sa njegovim sinom Rankom, pa je po previjanju rane odmah potražio mene da mi to saopšti. Kada sam čuo šta se desilo, potpuno sam pobjesnio. Shvatio sam da neke stvari u Vogošći mogu da se spriječe samo silom i prijetnjom. Preuzo sam na sebe taj rizik i pozvao mog Kuma i ostale prijatelje da pođemo u "Dom Zdravlja" i spriječimo smjenjivanje Franje Đuriša.
Bez oklijevanja su dali svoj pristanak i za tren oka svi smo bili spremni za akciju. Stigli smo onako ljuti u "Dom Zdravlja". Kum je bio komandir naše jedinice i bio je najbolji među nama za verbalni dijalog. Znao je da bi ja na grub način pokušao sprovesti svoj plan u djelo, a on je znao na pravi način svoju ljutnu predstaviti drugima i da svoj plan sprovede u djelo, pa je preuzeo na sebe glavnu riječ. Več od samog početka Kumove priče, medicinari su shvatili našu poruku. Počeli su nas smirivati i ubjeđivati da do Franjine smjene neće doći i da nema potrebe za podizanjem tenzija.
U to vrijeme smo svi u Vogošći znali iz kog razloga je došlo da Halida Zeničanin izgubi posao, pa smo odmah spomenuli njen slučaj. Dobili smo uvjeravanja od direktora ambulante da je Halida sklonjena radi njene sigurnosti i da je dobila zadazak da obilazi i nosi lijekove za stare i nemoćne muslimane po Vogošći. Sve mi je to u tom momentu izgledao sasvim moguće, pa sam zbog Hipokratove zakletve prema kojoj medicinari moraju da se ponašaju, povjerovali smo u istinitost priče medicinskog osoblja.
Vjerovali smo medicinskom osoblju u to što govore, ali za nas je u tom trenutku bilo važnije da se što više podignu tenzije i stvori frka oko Franjinog imena, jer samo tako se moglo poručuti drugima u Vogošći, da Franjo nije repa bez korijena i da će ga njegovi sugrađani, ako zatreba i oružjem braniti od zlikovaca.
Sve se smirilo i dobro završilo, više niko nije dolazio da prijeti Franji i Franjo Đuriš uprkos svemo što mu se desilo, do kraja rata ostao je vijeran svojoj Vogošći, radeći kao šef radiološkog odjeljenja! Kada se rat završio, Franjo je zbog toga što je bio odan Hipokratovoj zakletvi, zbog koje je tokom rata bio obavezan da pomaže srpskoj vojsci, morao za uvijek da napustio svoju Vogošću i ode u Njemačku u kojoj i danas živi.

Saturday, February 25, 2017

Medicinski heroji

Početak građanskog rat u BiH, mnoge zdravstvene radnike sprečavao je u dolasku na njihova radna mjesta, a to su naj više osjetile opštine Srpskog Sarajeva. Sve bolnice koje su u to vrijeme postojale, ostale se u dijelu grada pod muslimanskom komntrolom. Nešto se pod hitno moralo uraditi po tom pitanju. U kratkom vremenskom roku u jednom od planinskih odmarališta na Palama formirana je ratna bolnica. Veliki broj zdrvstvenih radnika koji su bili srpske nacionalnosti, a koji su izbjegli iz muslimnskog dijela Sarajeva nastavili su svoj rad u tom planinskom naselju. Bivši Vogošćani, dr Babić i dr Guzina, vrhunski jugoslovenski urolozi tog vremena, uspjeli su da pobjegnu sa teritorije pod muslimanskom kontrolom i nastave svoj rad u ratnoj bolnici "Koran" na Palama.
Bila je poprilično dobro opremljna bolnica, kako sa osobljem, tako i sa medicinskim materijalom, ali za građane Srpskog Sarajeva dovoljno daleko, pa je to za njih bilo kao da bolnica i ne postoji. Loš put do Pala, koji je svojim velikim dijelom išao preko livada, pa se u vrijem kišnih dana put nije mogao ni koristiti, otežavao je transport ranjenika i bolesnih građana. Sve je to prisiljavalo srpsku vlast da se prije zime nađe mogučnost da se formira bolnica u Srpskom Sarajevu. Krenulo se u realizaciju tog projekta, u koji su bile uključeni i međunarodni zdravstveni radnici, pa je već u kasnu jesen Srpsko Sarajevo dobilo još jednu ratnu bolnicu, pod nazivom "Žica", smještenu u Blažuju. Objekat je nazvan "Žica", jer se do izbijanja sukoba u tom objektu proizvodila žica.
Ovako je srpski heroj Dr. Miodraga Lazić, u sojoj knjizi, "Dnevnik ratnog hirurga" opisao medicinsku katastrofu na prostoru Srpskog Sarajeva.

20. septembar 1992. godine Bolnica "Koran" Pale - ratna bolnica. 
Stigao sam helikopterom iz Beograda. Pale - centar, Televizija, Radio, Vlada, Predsedništvo. Sigurnost. Bolnica ,dobro opremljena. Operišem. Odlazim na Ilidžu, na drugu stranu Sarajeva. Slepo crevo. Sa svih strana su "oni", samo jedan put slobodan - severnim obodom Sarajeva. Njive, potoci, puteljci, četiri sata putovanja. Ovim jezivim putem, nazvanim "srpska magistrala" (humor svojstven našem čoveku i u najtežim situacijama) putuju ranjenici sa "najžešćeg" dela sarajevskog fronta do prvog hirurga i spasa. Četiri do pet sati užasa. Putuju kamionom, sanitetskim, koji prima pet do šest ranjenika. Ko se jednom vozio tom "stodesetkom", zna kako je teško i najzdravijem, na asfaltu, a kamoli ranjeniku po rupama, njivama i klizištima. A kad padne sneg, prolaza nema. Od pet ranjenih, dva umiru, tri prežive. Preživeli su u teškom šoku, na granici života. Ranjenici dolaze iz šest sarajevskih opština: Ilidže, Neđarića, Hadžića, Vogošće, Rajlovca i Ilijaša. Drugi put za život nisu imali. Na Ilidži imaju bolnicu, ali nemaju opšteg hirurga. Sa instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost, i, sigurno, najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, jedan kilometar od Vrela Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Lep objekat, ali na čistini, osamsto-devetsto metara vazdušne linije od njihovih položaja. S jedne strane Igman, s druge - Otes. Igman, svuda oko i iza nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalno, na putu.

26. novembar 1992. godine 
Juče sam bio na Ilidži i greškom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve, izuzev glave. Jedini "radim" trbuh i grudni koš. Do sada, oko trideset teških operacija i više od sto ranjenih. Vodim i postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć, i kada je videla Intenzivnu negu, broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam operisao. Kada sam odgovorio pozitivno, rekla je da mora da sam ili fantastičan hirurg, ili lud čovek. Pre pola sata gađani smo teškim granatama. Sedam ih je palo u krug od sto metara oko nas. Nije prijatno. Inače, imamo dosta ranjenih i poginulih. Bolnica i ja, kao jedini hirurg za grudni koš i trbuh, pokrivamo ogroman prostor, koji je, ujedno, i najžešća linija sukoba na sarajevsko- romanijskom ratištu, koja čini osamdeset odsto celokupnog ratišta. Mnogo radim. Fizički sam sposoban, psihički se držim. Za sada imamo materijala za rad. Kako će biti dalje - ne znam. Kompletnu bolnicu, lekove, opremu, instrumente, hranu, dobijamo od Francuza. Verovali ili ne, ali je istina. Iz Srbije, iz Jugoslovenskog crvenog krsta pomoć uopšte ne stiže. Da nije pripadnika Francuskog bataljona, francuskih "Lekara bez granica" i njihovih novinara, bolnice ne bi bilo.

Tako je u svom dnevniko zabilježio naš veliki doktor, doktor heroj, za kojeg se u to vrijeme pričalo da svojim rukama mrtve može da oživi! Ilidža je imala još jednu sretnu okolnost. Njihov sugrađanin, poznati ginekolog, Vlado Mehmedbašić kada je uvidio da stanovnici Srpskog Sarajeva nemaju svoje porodilište, formirao je porodillište na Ilidži.
Vlado je bio sin poznatog jugoslovenskog revolucionara Muhameda Mehmedbašića, pripadnika pokreta "Mlada Bosna", koji su svojom herojskim činom navanim "Sarajevski atentat" za uvijek ostali upisani zlatnim slovima u istoriju naroda na prostoru Jugoslavije. Vlado je bio još jedan medicinski idol u kojeg su se kleli građani Srpskog Sarajeva. To su Ilidžanci dokazali kada je jedne prilike načelnik bolnice "Žica" u Blažuju, Dr Milan Pejić pokušao da smijeni Vladu Mehmedbašića sa mjesta direktora ratnog porodilišta. Građani i borci Ilidže su se pobunili, pojedinci su posegli i za oružjem kako bi zaštitili svog idola. Odluka o njegovoj smjeni odmah je povučena, a Vlado je do kraja rata ostao na toj funkciji.
Međutim, iako je vazdušnom linijom Ilidža bila veoma blizu Vogošće, zbog zaobilaznica borbenih položaja i loši ne asfaltirani putevi otežavali su transport ljudi do tih bolnica. Prevoz je trajao po nekoliko sati i veoma često smrtno ugrožavao ranjenike i trudnice . Vogošća i Ilijaš najviše su osjetili medicinsku katastrofu u Srpskom Sarajevu.
Međutim da sve nije crno i bijelo, potrudile su se vogošćanske medicinske sestre.  Još početkom maja '92 godine babica sa sarajevskog porodilišta Pejka Čodo preuzela je na sebe obavezu da otvori porodilište u Vogošći. Tačnije trečeg maj '92 godine Pejka se vratila iz koševskog porodilišta iz noćne smjene, a već je morala da ode u "Dom zdravlja" u Vogošći, sa novom obavezom da kao  babica, preuzme novu ulogu na mjesto doktora akušera.
Igrom slučaja prva od Pejkinih porodilja u vogošćanskom novom porodilišti bila je Zahida iz ulice Spasoja Jovandića, pa onda Dobrinka Motika-Balorda. Poslije toga stižu i dvojke od Save i Milanke Dragojević.
U Vogoću stižu prve izbjeglice iz Zenice, pa se izbjeglica iz Kaknja, supruga jednog od hrabrih boraca sa "Ježeva", Braneta Glišića, Nevenka dala u ruke već provjerenoj vogošćanskoj akušerskoj babici.
Pejka je uz redovan rad kao medicinska sestra u "Domu zdravlja" Vogošća, obavljala i herojsku dužnost akušerske babice svo do oktobra '94. i dolaska ginekologa iz Zenice, dr Božić Aleksandra. Do oktobar '94 za sve teže slučajeve Pejki je pomagao Vlado Mehmedbašić. Pejka Čodo i Vlado Mehmedbašić, kritične slučajeve slali su za Beograd, a sve što su oni odradili, odradili su bez ijednog smrtog slučaja. U tim teškim vremenima sve do kraja rata uspješno su porađali žene i donosili na svijet dijecu u Srpskom Sarajevu.



Friday, January 20, 2017

Vogošća prije i nakon Bore Radića

Od samog početka izbijanja sukoba, drastično se mijenjala nacionalna slika tadašnje Vogošce. Niko nije imao uvid u pravo stanje stanovništva koje trenutno živilo na teritoriji Srpske Opštine Vogošća, a nije se ni znalo, šta se tačno dešava sa njenim građanima. Svemu tome doprinosili su loši stavovi političara, sa obje zaračene strane.
U periodu kada se očekivao dogovor između nacionalnih poltičkih lidera, po naselju su počela privođenja stanovnika Vogošće. Tim privođenjim najviše su kumavale vijesti koje su donosile izbjeglice iz Sarajeva. Pričalo se da Srbi prolaze kroz neviđena mučenja i torture po Sarajevskim kazamatima, koje su držali pojedini muslimanski komandanti jedinica u dijelovima grada u kojem su bili stacionirane njihove jedinice. Priče o mučenjima i ubistvima Srba po dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom uveliko su uticale da su započeli sumnjivi nestanci muslimanskog stanovništva u Vogošći.
Odvođenje građana iz njihovih stanova i nestanci stanovnika Vogošće, postale su sve češća pojava. Za neke odvedene, poput, Šerifa Holujića-Šere, Izana Kusturice-Đanga, Slobodana Perića-Mute, Ese Salkića valsnika videotekek Lejla, Trumbeta Kevelja i njegove majke nikad se nije saznalo gdje su nestali. Za neke od njih, članovi njihovih porodica znali su ko ih je odveo iz njihovih stanova, ali za neke nisu. Njihova tijela nikad nisu pronađena a počinioci nisu bili kažnjeni.
Boro Radić
Mnoge je iznenadio nestanak Srbina, Slobodana Perića-Mute, poznatiji kao gluhonijemi autolakirer, koji je do početka rata bio zaposlen u TAS-ovoj lakirnici. Priče da su Boro i Božur odgovorni za njegov nestanak, iznenadile su mnoge Vogošćane
Međutim, u tom periodu da bi Boro pokazao svoju odlučnost u namjeri da će braniti sve građane Vogošće, bio je jedini način da to i dokaže, morao bi nekog  da ubije. Slobodan je igrom slučaja, vjerovatno iz neznanja, pokucao na vrata Borinoj punici, Zehrinoj majci, u namjeri da je prestraši i istjera iz njenog stana. To je došlo do Bore, nakon čega je Slobodan priveden i po pričama koje su kružile po Vogošći, samo Boro i Božur su znali gdje je završio Slobodan.
Braća Slobodana Perića, takođe su živila u to vrijeme u Vogošći, bespomoćno su  pokušavali da od Bore dobiju informaciju, gdje se nalazi Slobodanovo tijelo, da bi ga sahranili dostojno čovjeku, ali bez uspjeha.
U svemu tome najviše je zabrinjavalo što niko nije znao gdje su nestajali građani Vogošće, kako su završili, niti je bilo ko vodio istragu o nestancima ljudi. Sve je to dodatno prouzrokovalo veliki talas iseljavanja stanovnika Vogošće. Po mom sječanju, samo iz moje zgrade u kratkom vremenskom periodu otišle su mnoge porodice, a među njima najveći broj porodica islamske vjeroispovjesti.
Nakon sahrane Bore Radića naslućivalo se da dolaze još teži dani za stanovnike Vogošće. U ratnim danima u Vogošći nije bilo čovjeka, kao što je bio Boro, koji bi se smio suprostaviti zlikovcima i svojim autoritetom zaštititi stanovnike Vogošće.
To se osjetilo već od prvih dana Borine pogibije. Nakon Borine sahrane, Feđa i Deba nisu bili jedini koji su se osječali nesigurno i zbog toga izašli iz Vogošće. Među prvima izgubili su sigurnost Eso i Đira Uković, pa su sa svojom djecom napustili Srpsku opštinu Vogošća. Pouzdano se znalo i među srpskom populacijom u Vogošći, često se prepričavalo da je jedan dio muslmanske populacije bio protiv nezavisnosti BiH i da su se na tom  "Referendumu" izjašnjavali protiov ocjepljenja od Jugoslavije. Porodica Uković je bila jedna od tih porodica koja se protivila raspadu Jugoslavije i samostalonosti BiH, smatrajući to ulaskom u neizbježan građanski rat, pa su iz tog razloga podržali "PLEBISCIT", organizovan od strane Srpskog narod u BiH.
To im ipak nije davalo samopouzdanje i sigurnost da ostanu u Vogošći. Ali ta činjenica im je pomoglo da im Srbi izađu u susret i pomognu da bezbjedno budu prebačeni na muslimansku teritoriju.
Iako je Đira bliža rodica mojoj supruzi, od mene nije tražila nikakvu pomoć. Vjerovatno njen ponos joj nije dozvoljavao da mi se obrati za uslugu, ili je i ona naslučivala da je moj otac ubijen iz razloga što sam pružao zaštitu i pomagao svojim komšijama, pa me nije htjela izlagati tim opasnostima. No bilo kako bilo, Đira je sa porodicom napustila Vogošću.
Ubrzo poslije Ukovića, otišli su još neke moje komšije, Šerif i Remza Ferhatović. Šerif i Remza su bili Amirovi roditelji, a Amir je do početka sukoba bio jedan od naboljih prijatelja Bore Radića. Pogibija Bore, za Amirove roditelje bio je signal da je vrijeme da napuste Vogošću, što se ubrzo i desilo. Za njima je otišao i Meho, moj komšija iz ulaza. Tako je jedna od najvećih zgrada u Vogošći ostala bez ijedne muslimanske porodice. Ali ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, pomoć u prebacivanju ljudi na sigurnije teritorije i spašavanje života, nije izostajalo od pojednih građana Vogošće
Talas napuštanja Vogošće muslimanskog stanovništva nakon sahrane Bore Radića se povečavao. Zbog psihološkog pritiska, Vogošću su morali da napuste Borin bivši punac i punica, njegov šurjak Jasmin i njegova supruga Bera Mutilović sa svojom malo djecom. Pričalo se da su uz pomoć komšija prebačeni u Banja Luku. Tamo su navodno proveli više od godinu dana, a odatle izvan ratom zahvaćene BiH, otišli u pravcu Hrvatske. Od tog talasa bježanja iz Vogošće nije bila izostavljena ni Bisera, majka Borinog prvog sina, Igora Radića.
Još onog istog dana kada je obavljena sahrana Bore Radića, Bisera je doživila napad od Zehre. Zehra je po povratku sa groblja napravila neoprostiv skandal. Članovi porodice, po  pravoslavnom običaju, nakon sahrane sakupili su se u kući žalosti. Tu se našla i Igorova mjaka, Bisera, zakonita supruga Bore Radića. Zehra je znala da se Boro i Bisera nikada zvanično nisu razveli pa je vjerovatno iz tog razloga potegla pištolj i uperila ga na Biseru. Igrom slučaja tu se našao svekar Milan, stao je ispred Bisere i tako sprečio još veče zlo koj se u tom trenutku nadvilo nad tom porodicom. Ljut što je Zehra u kući žalosti potegla pištolj, Milan je rekao Zehri da pod hitno napusti njihovu kuću. Zehra je to jedva dočekala. Već sutradan je sa sinom Vedranom i kćerkom Dijanom napustila kuću i sa sobom ponijela veliku količinu Borinog novca.
Zehra je uz podršku i zaštitu Borinih prijatelja, našla siguran smještaj za sebe i svoju djecu, kod svoje majke, u ulici Skendera Kulenovića.

Saturday, January 14, 2017

Vogošćanska ratna golgota

Povratak sa sahrane Bore Radića protekao je u dubokom razmišljanju i tuzi. Činilo se kao da su svu četvoricu iste muke mučile. Feđa, Deba, Kum i ja oborenih glava prema zemlji, polako i ćutke smo se približavali Feđinoj zgradi. Pred samom zgradom, duboko razmišljanje prekide Feđa. Feđa konačno otvori svoju dušu, a ja kao da sam samo to čekao. Nešto mi je u podsvijesti govorilo šta ga je svo ovo vrijeme mučilo, pa sam sa isčekivanjem  i priželjkivao da to ispolji.
Feđa stade pred ulazom njegove zgrade i progovori, a mi zastadosmo kao ukopani i pogledasmo u njega. Poče on na tenane da okoliša svoju priču. Vidimo mi čemu to vodi, ali ga ne prekidamo i pažljivo slušamo njegovo izlaganje.
"Vidi jarane", kaže on meni, "sad kad nema više Bore, ja se bojim da ostanem u Vogošći. Vidiš šta se dešava, ima svega i svačega, može ko god hoće doći na vrata da me ubije".
Feđa i ja






Međuseljac Mirsad-Deba
Nije trebalo bilo šta dodatno da objašnjava i sam sam bio svijestan tog stanja. Niko sa sigurnošću nije znao dali ljudi sami odlučuju da napuštaju Vogošću ili ih neko istjeruje ili ih odvodi u pravcu iz kojeg nema povratka.
Već dugo vremena sam priželjkivao od Feđe da izrazi želju o odlasku iz Vogošće. Jednom prilikom sam mu ponudio moju pomoć da izađe, ali je on to odbio. Obečao sam mu tada, kad god on to bude poželio da mi se slobodno javi i ja ću mu izaći u susret . Nisam htjeo na njega da vršim pritisak, jer su vremena bila nenormalna, pa sam se bojao da on ne pomisli da njegov drug hoće da ga otjera iz njegovog stana.
Na Feđi sam u to vrijeme već osječao, da prema meni nema više ono nekadašnje povjerenje i da više nije bio potpuno iskren, kao što je to bilo prije početka ovog haosa. Razumio sam to njegovo nepovjerenje, jer su nam se politički stavovi totalno razmimoilazili.
Iako sam u tom periodu za njega učinio sve što je bilo u mojoj moći, kako bi mu pomogao da se kraj mene osjeća bezbrižnije i da u mene treba da imao potpuno povjerenje, ali to za njega nije bilo dovoljno. Ja nisam mogao danonoćno da budem kraj njega, a kad nisam tu on je praktično bio bez zaštite.
Da ga ne bi držao u neizvjesnosti bez oklijevanja sam mu dao moj pristanak, uz obečanje da ću učiniti sve, da ga izvedem iz Vogošće.
Feđa se promeškolji, kao da mu je neprijatno, a onda me zamoli da pomognem i Debi da izađe zajedno sa njim. Još dok je Feđa izgovarao svoju molbu već sam reagovao i dao svoj pristanak.
Na njima sam odmah primjetio kako odahnuše, kao da sam ih već izveo iz Vogošće. Shvatih da je za njih i ova molba bila jedan veliki teret, zbog koje su se izgledalo je pomalo i pribojavali moje reakcije.
Deba je bio nešto stariji od mene i pripadaje onoj starijoj generaciji Vogošćanskih mangupa. Od mog stasavanja u momka i ulaska u taj krug raje sa Debom sam uvijek imao veoma dobre odnose. Njegova sestra Azrica bila je moja velika dugogodišnja prijateljica. Prijateljstvo se proširilo i na porodično, jer je Azrica bila radna kolegica i prijateljica moje supruge. Sve je to na mene dodatno uticalo i davalo mi motiv da pomognem Debi i da ih izvedem iz Vogošće.
Kako bi ih ohrabrio i u njima razbio nedoumice oko njihovog izlaska, rekoh im da ćemo Kum i ja u jutro doći ispred Feđine zgrade, a da oni tada budu spremni za polazak. Njih dvojica se složiše i sa osmijehom na licu krenuše prema svojim kućama da se pakuju. Kum i ja nastavismo dalje svojim putem, niz ulicu Trifka Đokića.
Baš u to vrijem Srpaka civilna vlast donijela je naredbu na cijeloj teritoriji Srpske Republike BiH da se spriječi i obustavi iseljavanje civilnog stanovništva, jer je muslimanska strana već od samog početka rata to isto uradila na teritoriji pod njihovom kontrolom, kako bi sačuvala multietičnost stanovništva. Ta naredba je bila jasan predznak da nas čeka težak i rizičan zadatak.
Pred Feđom i Debom, nisam želi bilo šta da kažem, kako kod njih ne bi proizveo strah i utisak da ne želimo to da im učinimo. Bilo je jako bitno da njihovo prebacivanje na muslimansku stranu izvedemo što je brže moguće. Radi njihove, a i naše sigurnosti bilo je bitno da što manje ljudi zna da oni žele da izađu iz Vogošće. Nikom, pa ni Kumu nisam smio da kažem, kakve me brige muče i moje razmišljanje, kako će se sve to završiti.
Sa Kumom sam se dogovorio da se u jutro nađemo ispred moje zgrade. Rekao sam mu da obavezno obuče uniformu i ponese pušku sa sobom. Bilo je to nužno zlo, bez kojeg se u to vrijeme ništa nije moglo završiti.
Nakon duge i ne prospavane noći konačno je svanuo i taj 22 juli '92 godene. Ustao sam i sa svojom majkom pio jutarnju kafu. Dok sam čekao Kuma da dođe po mene, majci sam pričao moje planove. Bilo joj je žao što se na ovakav način rastajem sa drugom, ali me je podržala, znajući da tim gestom možda spašavam njegov život.
Ispijanje kafe i ćaskanje sa majkom prekinu Kumov dolazak i sirena njegovog automobila. Bez oklijevanja skoćih sa stolice uzeh svoju pušku i izađoh na ulicu. Pozdravih se sa Kumom i bez puno razgovora sjedosmo u auto i krenusmo prema Feđinoj zgradi. Pri samom dolaski pred zgradu, dok još nismo izašli iz auta, pred nama se ukazaše Feđa i Deba. U rukama su držali po jednu putnu torbu, a Feđa je u drugoj ruci držao neku kesu i pružao je prema meni.
"Šta je to", upitah ga?
"Ovo su Neirine i Amarove najdraže igračke", reče on, pa nastavlja priču. "Ako slučajno ne preživim, molim te, ti ih sačuvaj kod sebe, pa kad se rat završi, dadni ih njima!"
Srce mi se steže, a suze naviru na oći. Uzimam kesu, uz obečanje da ću tako i učiniti i stavljam je kod Kuma u auto.
"A gdje su vam starci", uptah ja?
"Neće da idu", kažu oni.
"Pa ljudi moji, ubiće ih neko, ne ostavljajte ih same!
Deba slijež ramenima, govoreći da njegov otac Mujo neće da ide, a Feđa reće da ni njegova majka Naza neće da izađe iz Vogošće. Sa sjetom se prisjeća majčinih rijeći, "Idi ti sine svojoj dijeci, neka mene ovde, nemam ja kud".
"Nemam izbora, ili da ih uprtimo krkače ili da ih ostavimo! Moram ići, imam dijecu, šta drugo da radim!", sa togumo završava Feđa svoju priču.
Svjestan situacije u kojoj se nalaze, prekidam tu diskusiju i pozivam ih da sjedemo u auto. Krećemo sa vozilom prema izlazu iz Vogošće u pravcu Kobilje Glave, prema srpskom punktu, koji se nalazio kod objekta "Restoran Momo".
Nismo znali šta nas tačno čeka na punktu, pa sam predložio Feđi da ja nosim njegovu torbu dok god ne dođe trenutak da treba proći kroz punkt. Feđa je kod sebe u torbi imao pištolj, od njegovog rahmetli oca Mehe, za koji je znala civilna milicija i punu kutiju metaka kalibra 7,65mm, koje sam mu ja nabavio preko pratilaca iz ličnog obezbjeđenja Radovana Karadžića. Bojao sam se da na punktu ne dođe do pretresa njihovih stvari, pa sam iz tog razloga predložio Feđi da njegovu torbu ja nosim sve do momenta kad bude trebao preći na drugu stranu. Tako sam zamislio da možemo obezbjediti da pištolj i municiju prenese na drugu stranu.
Ubzo smo stigli na punkt, izašli smo iz auta, Kum je uzeo Debinu a ja Feđinu torbu, okačili smo naše puške o rame i uputili se prema rampi na cesti. Na punktu su bila samo dvojica milicajaca. Čim smo im prišli, oni onako nonšalnantno, više mangupski nego službeno, pitaše nas, "Šta vi trebate"?
"Doveli smo jarane da ih prevedemo na drugu stranu", rekoh.
"Ma nema govora", reće jedan od milicajaca.
Svjestan da sa takvim neće biti moguće ljudski razgovarati, brzo spuštam Feđinu torbu na zemlju, skidam automatsku pušku sa ramena, repetiram je i uperujem u milicijce na punktu. Kum učini to isto!
 Oni skamenjeni od iznenađenja, pokušavaju da mi objasne da je stigla naredba iz predsjedništva da niko ne može proći na drugu stranu. Znam da će rasprava na tu temu odvući u njihovu korist, te ne dozvoljavam da se povede ikakva rasprava, pa im kažem, "Ma ne intersuje me nikakva naredba, oni danas moraju ovde proći i gotovo, taman kad bi mi svi ovde zbog toga ostali mrtvi"!
Puška je i dalje bila na gotovs, a cijev uperena u njihove grudi. Shvatiše moje ozbiljno upozorenje, pa pospustiše, javi se jedan od milicajaca i reče, "Dobro neka idu, ali vidiš li ti bolan koga ti prevodiš na drugu stranu", uperujući ruku u pravcu Feđe, "On će tamo odma dobiti pušku i pucaće na nas"!
Feđa je bio u majici kratkih rukava i njegove dugogodišnje nabildane mišice jasno su se isticale ispod kratkih rukava. Bilo je ljeto i niko od nas nije razmišljao da bi to moglo nekog da irititra. Nastao je mali tajac i svi smo pogledali u Feđine mišiće.
Ja prekidam tajac i povišenim tonom govorim, "Ako je suđeno tako, da Bog da prvi njegov ispaljeni metak mene pogodio i ubio, ali on će danas preći tamo!"
"Dobro, kako hoćeš", reče milicajaci i pokaza rukom pravac kojim trebaju da izađu iz Vogošće.
Mi ne čekasmo ni jednog časa, kako se ovi ne bi predomislili, dadoh Feđi njegovu torbu, a Kum dade Debi Debinu, izljubismo se uz čvrst zagrljaj i riječi "čuvajte se", i oni krenuše na drugu stranu.
Dugo smo stajali na punktu i čekali da odu što dalje, iz našeg vidokruga. Bi je to zadnji zagrljaj sa moji drugovima.
Igračke koje mi je Feđa dao tokom rata krasile su moju spavaču sobu. Svako jutro sam se budio i uz te dvije amajlije podsječao na naše prijateljstvo. Kada je potpisan prekid rata, morao sam da napustim svoj rodni grad, a dvije igračke koje su krasile moju sobu uspio sam da doturim do svog druga, uz pomoć Aide Handžić-Landžo.
Dostavljane diječijih igrački koje mi je Feđa dao na čuvanje bila je ujedno i moja poruka Feđi, da sam tokom cijelog rata mislio na svog druga i njegovu porodicu!
Na žalost Feđu je "Islamska deklaracija" zaludila, pa on u meni nije prepoznao istinsku prijateljsku ljubav, nego mržnju prema njemu.
"20 godina kasnije", po prvi put nakon rata moj prijatelj mi se javio na FB sa porukom, citiram: "Bili smo kao brača! Kada si me toliko mrzio, što me niste ubili?"