Prevodioc

Friday, May 26, 2017

Vogošća, prva tri mjeseca rata

Prva tri mjeseca rata u BiH protekla su u žestokim napadima muslimanske vojske na teritorije pod srpskom kontrolom. Muslimanske političke vođe, osokoljeni Američkom podrškom, da ne prihvate dogovore o novom društvenom uređenju BiH, krenuli su u protjerivanje srpskog naroda sa tih prostora. Da bi pridobili večinu naroda u BiH, za taj cilj bilo je potrebno satanizovati srpski narod i prikazati ga što krvoločnijim i ne poželjnim na tim prostorima.
Satanizovanje srpskog naroda na teritoriji BiH uspješno je počelo još od završetka prvih "demokratskih" izbora. Srbi su proglašavani četnicima, dovodeći ih u vezu sa četnicima iz "Drugog svjetskog rata", koje je komunistička vlast u Jugoslaviji satanizovala za svoje ciljeve. Bio je to najlakši način da se srpski narod okarakteriše u negativnom svjetlu.
Vrhunac takvog stanja, još prije izbijanja otvorenog sukoba, prvog marta '92 godine doveo je do ubistva srpskog svata na Barščaršiji. Vlasti u Sarajevu, umjesto da uhapse i kazne počinoca tog svirepog ubistva, nalaze način kako da izvuku zločince iz grada i sklone ih na sigunu teritoriju. U Sarajevu su vlasti umjesto sudskog procesa, taj slučaj iskoristili u svoju korist i pokrenuli sarajevske građane u agresivniji napad na satanizovane Srbe i tako pokrenuli svoj unaprijed pripremljen ratni plan o protjerivanju "neposlušnog" srpskog stanovništva.
Satanizovan srpski narod u BiH, doveden je u težak i nezavidan položaj. Bilo je dovoljno za Srbina reci da je "četnik" i onda možete sa njim raditi šta vam je volja. Svakodnevne vijesti koje su pristizale iz muslimanskog dijela Sarajeva, o teškom životu srpskog stanovništva na tim prostorima, bile su stravične. Pored vijesti o ubistvima i hapšenjima Srba po Sarajevu, stizale su vijsti o silovanjma i zlostavljanju žena, pa je tako doprla vijest o zlostavljanju najpoznatije sarajevske novinarke tog vremena, Dubravke Kenić.
Pričalo se svašta tih ratnih dana, ali vijesti da je Dubravka Kenić bila silovana od trojice pripadnika "Patriotske lige", nakon čega je unakažena šišanjem, kako to inače rade u nekim islamskim zemljama, kada žele da osramote i ponize neku ženu, strašno je iznenadila stanoništvo Vogošće.
Navodno, nakon toga Dubravka je nekim svojim vezama uspjela da izbjegne iz Sarajeva, ali zbog sramote i poniženja koje je doživila, odlučila je da se povuče iz javnog života. U početku je izgledalo da su to ratne propagnadne vijesti, ali kako je vrijeme odmicalo, a Dubravke nije bilo na TV ekranima, sve više se ta vijeset potvrđivala kao tačna i istinita.
Ono što je tada najviše zabrinjavalo srpski narod, razlog zbog kojeg je Dubravka proglašena "četnikušom". Dubravka je bila jedna od najboljih voditelja političkih emisija na prostoru Jugoslavije. U njenim političkim emisija su učestvovali vodeći političari u BiH, pa je tako dobio priliku i Alija Izedbegović da vodi dialog sa Dubravkom. Dubravka se u tom razgovoru pokazala nadmoćnijom nad Alijom, nakon čega je bila omražena među muslimanskom populacijo, pa je zbog toga dobila atribut "četnikuša".  Bilo je to dovoljan razlog da Dubravka početkom rata prođe kroz pakao koji su joj priredili muslimanski exstremisti, a njeni sugrađani taj čin nisu okrivili. Ostali su ravnodušni, a često se u pojedinim komentarima moglo čuti, neka je, dobila je šta je zaslužila!
Srbi u Vogošći su prepoznali prijetnju po njihov opstanak u BiH, šta je uticalo na večinu mladih ljudi, pa i mene lično, da ne preostaje ništa drugo, nego da se uzme puška i pokuša odbranti srpski narod na tim prostorima. Što su muslimanski mediji više okrivljivali srpsku stranu za rat, proglašavajući je srbo-četnićkim agresorom, moral srpske vojske bio je sve veći i veći, a linije odbrane srpske teritorije čvršće i stabilnije.
Iako sam ustao da u borbi odbranim srpaski narod, stalno sam priželjkivao da će Alija Izedbegović uvijdjeti da večina Srba sa puškom u rauci stoji u zaštiti svog naroda i vitalnih nacionalnih interesa, pa će iz tog razloga sjesti za pregovarački sto. Međutim za Aliju je bila važnija krvlju natopljena Bosna i Hercegovina. nego sudbina milion i četristotine hiljada Srba.
Nada za srpski narod da bi do prekida ratnih dejstava mogli doći i dogovora o uređenu zajedničke države BiH, probudile su vlasti i građani Zenice. Kraj jula '92 u Vogošću stiže talas izbjeglica iz tog grad.
Za razlika od Sarajeva, građani Zenice su shvatili da srpskom stanovništvu prijeti opasnost za opstanak u tom gradu i da ih neće moći sačuvati od islamskih extremista, pa su odlučili da otvore gradske kapije i dozvole Srbima da bezbjedno izađu na srpsku teritoriju.
Najviše je vogošćane prijatno iznenadilo to što se dozvolilo da izbjeglice iz Zenice krenu sa svojom kompletnom pokretnom imovinom. Kolona automobila i kamiona tih julskih dana '92 godine preplavila je Vogošću. Vogošća je u tom periodu imala veliki broj napuštenih i praznih kuća i stanova, pa je opštinska vlast ponudila da izbjeglicama riješi smještaj u tim objektima. Veliki broj zeničana su odbili ponudu, jer je Vogošća bila na prvoj borbenoj liniji i na glavnom pravcu napada muslimanskih snaga iz Sarajeva. Mali broj zeničkih izbjeglica ostao je u Vogošći. Večina zeničana je krenula dalje, u pravcu Bijeljine, jer se oko Bijeljine nije vodio rat, pa se njima učinilo da je za njihove porodice bezbjednije da nastave put u tom pravcu.
Ubrzo nakon talasa izbjeglica iz Zenice, stiže novi talas, ovoga puta grad Visoko je pokazao svoju ljudsku solidarnost. Oko tri hiljade srpskih stanovnika sela Zimča stiže u Vogošću. Pričalo se da su zahvaljujući vogošćanskom Hrvatu, Željku Kajiću, dobili dozvolu od visočkih vlasti da napuste svoje domove i bezbjedno pređu na srpsku teritoriju. Željko Kajić, navodno je pregovarao sa vlastima u Visokom za bezbjedan prolaz stanovika sela Zimča i sa svojim velikim kamionom, šleperom prevozio zimčane na srpsku teritoriju.
Dolazak velikog broja zimčana na teritoriju Vogošće uticalo je da su se prazni vogošćanski stanovi brzo popunili, šta je dovelo do ugrožavanja građana ne srpske nacionalnosti. Zlikovci i exstremisti su uvidjeli svoju priliku, pa su pretežno noću, u tajnost počeli protjerivati iz stanova nedužne i nemoćne stare ljude koji su ostali u svojim stanovima da sačuvaju teško stečenu imovinu.
Svu tu napetost i neizvjesnost u meni, prekunula je vijest od komadanta Kljunića, da ću ubrzo dobiti dozvolu da obiđem svoju porodicu u Subotici. Od tog trenutka sve moje misli bile su usmjerene prema mojoj porodici. Počeo sam pripreme za taj put, u nadi da će do mog povratka zavladati priželjivani mir na tim prostorima!