tag:blogger.com,1999:blog-10378934640831351102024-02-28T15:42:56.644-08:00Od bratstva i jedinstva do bratoubilaštvaVogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.comBlogger82125tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-90077562877495676862018-06-09T09:12:00.001-07:002018-06-10T06:55:49.900-07:00Ofanziva na Ugorsko, 10-i avgust '92<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
Povratak u Vogošću tog avgustovskog vrelog ljeta '92 godine doživio sam sa velikim razočarenjem. Umjesto potpisanog mira dočekalo me je vrelo ratište zaračenih strana. Te noći nakon što sam stigao u Vogošću, odmorio sam se, osvježio od dugog i iscrpljujućeg puta, pa odlučih da odem u komandu bataljona i stavim se svojoj jedinici na raspolaganje. Pri samom ulasku u hol hotela Biokovo u kojem se nalazila komanda bataljona, saznadoh od svojih prijatelja da sam propustio, kako oni rekoše, izbjegao neprijateljsku ofanzivu, koja je počela od dana mog odlaska i koja je bila pred slomom, ali da već sutra kreće naša kontra-ofanziva, kako bi se ojačale i zaštitile loše pozicije srpske teritorije i dala veća sigurnost za stanovnike Vogošće, ali da nju neću moći izbječi.<br />
U to vrijeme Srpska vojska držala je svoje linije po rubnim dijelovima samog naselja, ostavljajući pred sobom muslimanska sela, pretpostavljajući da će njima ta teritorija pripasti, pa nema potrebe za njenim osvajanjem. Ali, u to vrijeme najveća prijetnja za stanovnike Vogošće i često snajpersko djelovanje po samom naselju, upravo je dolazilo sa tih teritorija. Najveća opasnost dolazila je iz sela Ugorsko, na kojem se nalazilo jedno uzvišenje koje smo često spominjali tih ratnih dana.<br />
Uzvišenje se zvalo Glavica, a do ovih tragičnih sukobao nikada za taj naziv nisam čuo. Glavica se nalazila na samom vrhu sela Ugorsko i svojim izgledom podsječala je na svježu humku, koja se istezala prema brdu Žuč. Njen položaj davao je mogučnost snajperistima da do nje neprimjetno dođu i lako pronađu ciljeve u bliskom podnožju tog uzvišenja. Svakodnevni snajperski hitci sa Glavice odnosili su živote nevinih građana Vogošće, zbog toga je stanovnicima Hotonja, Blagovca i Omladinske ulice, selo Ugorosko postalo trn u oku.<br />
U to vrijeme moje shvatanje cijele te političke situacije bilo je da se treba zaustaviti rat i početi pregovori, ma koliko trajali i kakav konačan ishod dogovora bio. Zbog toga sam vijest o ofanzivi na Ugorsko doživio kao veliko razočarenje i strah da će u toj ofanzivi stradati nevini ljudi iz tog sela. U selu Ugorsko živjelo je nekoliko mojih dugogodišnjih radnih kolega, pa mi je to dodatno davalo pritisak du ću ih zateći tamo i da i oni mogu stradati.<br />
Moj strah za stradanje nevinih ljudi imao je velike i jake razloge, jer se već pokazalo da su od izbora nacionalnih stranki, i njihovim dolaskom na vlast u Bosni i Hercegovini, sva sela svojom politikom prisilili da se naoružaju i budu spremna za odbranu od izmišljenog neprijatelja, dojučerašnjeg komšije, koji je do tada u nevolji uvijek bio desna ruka.<br />
Kroz glavu su mi prolazili svi ti prostori oko Sarajeva, koji su se do tada vojno osvajali, kako su njeni stanovnici tragićno završavali, pa čak i oni sa kojim su se vodili mirovni pregovori, bili su krvlju zaliveni. Grahovište, Pofalići, Krše, Čemerno, Tihovići, bili su svježa rana tih nesretnih dešavanja. Svaka od tih teritorija bila je etnički čista srpskim ili muslimanskim življem, ali nakon vojnih intervencija ili mirovnih pregovora, svaka od njih bila je etnički očišćena sa krvoprolićem njenih mještana.<br />
Nakon što sam obavio razgovor u komandi bataljona, sa svojim prijateljima sam otišao da proslavimo moj povratak u jedinicu. Stan od mog Kuma bio je najbliži komandi, pa su uglavnom tu završavale naše sjedeljke, uz neku rakijicu, ćaskali bi о dnevnim dešavanjima sa ratšta, odgledali bi dnevnik, koji je u to vrijeme vodio Risto Đogo, uz njegov crni humor upučen građanima Sarajeva, uvijek smo se slatko ismijali.<br />
Te noći meni uglavnom ništa nije bilo smiješno, bilo mi je sve žаlosno i tužno, porodica u izbjeglištvu, povratak u razbuktali rat i šlag na tortu od gljiva otrovnica, pada ova nesretna ofanziva.<br />
Kum je osjetio tu moju tugu, pa mi onako usput nabaci da sam ja došao ranije nego što bi trebalo i da sutra ne moram sa njima da idem u akciju na Ugorsko. Odbio sam njegov prijedlog, rekavši mu sad sam tu i idem sa vama. Ne želim da neko pomisli da sam se prepao. Kum reće, "dobro, kako god ti hoćeš" i promjeni temu sa svojim vještim humorom kojim je samo on tako znao da izvede i tako zabavi svu našu raju.<br />
Bližila se ponoć i polako smo se počeli razilaziti svojim kućama. Krenuo sam u stan, u koji sam na molbu i insistiranje vlasnice stana, doktorice Ljilje Kučera uselio početkom rata. Brzo sam se raspremio i krenuo na spavanje, kako bi do jutra bio odmoran i naspavan. Sat nisam navijao, jer od početka ovog rata u glavi mi se pojavio nekakav čudan sat, koji me je budio uvijek na vrijeme, koje je bilo potrebno da ustanem.<br />
Moji pokušaji da zaspem bili su bezuspješni, misli su navirale, pa sam se često okretao na drugu stranu kreveta, kako bi promjenio neudoban položaj. Tek negdje pred zoru utonuo sam u san. Ni duga neispavana noć nije spriječila moj prirodni budilnik da me probudi na vrijeme. Otvorio sam oči, pogledao na sat i vidio da je vrijeme ustajanju. Ustao sam, spremio se i po običaju, kako sam tih dana radio, otišao kod mama na kafu. Mama je već bila budna i čekala me sa spremnom đezvicom za kafu, koja je stajala na vrhu šporeta na drva, izmaknuta na stranu kako ne bi proključala prije mog dolaska. Iako je bilo ljeto, šporet na drva je bio glavno sredstvo za kuhanje, jer zbog borbenih dejstava i granatiranja struja je bila prekinuta i niko se nije usuđivao da izađe na dalekovod da bi ga popravio i pustio struju na upotrebu građanima. Mama je ustala i pomjerila đezvicu na dio vruče plate. Ubrzo voda je proključala i kafa je bila na stolu. Dok sam sa mamom pio kafu osjetio sam malaksavost i iscrpljenost, koju je i mama primjetila. Stavila mi je ruku na čelo i povika, "uh sine pa ti goriš od temperature"!<br />
Skočila je sa stolice i za tren se stvorila predamnom sa toplomjerom u ruci. Pružila mi ga je i reče "ajde izmjeri".<br />
Stavio sam toplomjer ispod pazuha i sačekao nekoliko minuta, pa ga izvadih i pogledah koliko je živa odskočila na skali. Na toplomjeru je stajalo 39,2 podioka. Mama mi reče da takav ne mogu ići da moram ostati kod kuće da se liječim.<br />
Znao sam da ta temperatura nije došla od bolesti, nego od jada i tuge, pa rekoh mami da ne želim danas ostaviti svoje drugove na cjedilu i da ću ovakav da idem u akciju. Izašao sam iz stana uprkos majčinom ubjeđivanju da ne idem. Stigao sam pred komandu bataljona, a većina mojih saboraca već je bila na zbornom mjestu.<br />
Kum me je dobro poznavao i pri samom mom dolasku primjeti da nisam dobro, pa me upita šta mije? Rekoh mu da imam temperaturu i da sam je vjerovatno dobio od iscrpljujućeg putovanja od predhodnog dana. On poće da me ubjeđuje da ostanem i idem kući da se liječim, ali ja ga odbih, rekavši mu da sam tek stigo iz Srbije i da ne želim da ostavim drugove na cjedilu u ovom trenutku, jer neko može pogrešno protumačiti, što nikako ne želim. Kum reće, dobro kako ti hoćeš, ali ja ti savjetujem da ne ideš takav.<br />
Nisam ga poslušao i svi zajedno krenusmo na polazni položaj, koji je bio planiran sa trenutne naše linije odbrane. Nekako sam uspio da se doteturam do te linije. Čim smo stigli do naših rovova, rekli su nam da ćemo tu sačekati početak akcije i da ćemo pratiti jurišnu grupu, pa kako ona bude osvajala teren mi ćemo za njima ići i pokrivati osvojenu liniju.<br />
Osječao sam iscrpljenost i pospanost, pa sam se odmah spustio na livadu kraj rova, koristeći borbeni ranac kao naslon i podupirač na kojem mogu da otkunjam. Odmah sam utonuo u san. Ne znam koliko dugo sam spavao, kad me probudi Kumov glas, "krećemo drugovi"!<br />
On se okrenu i pođe nekim puteljkom u pravcu Ugorskog. Ja skočih sa livade i kako je to obično bivalo, odmah krenem za njim. Pratio sam ga u stopu mojim olovnim nogama, ali nisam odustajao. Ne znam koliko dugo smo hodali, kad nam rekoše da ponovo stanemo i tu sačekamo dalje pomjeranje linije. Nalazili smo se u nekakvoj hrastovoj šumi. Ja to iskoristih i uz jedno stablo sjedo i istog trenutka ponovo zaspah.<br />
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhq_HkD5Y7B6betTSy3iJuHhyphenhyphenKakBe2sPc3j8qP4yLI9_snCYeoM1KqpTZJAx7EmGLTkZugHBRIPKN8Ui7ti5nRLMy6QLnA1AdmjheIeD919-oaG-ICnhova3qJgArfAQggmw2mnlJy99A/s1600/Hrastik.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="198" data-original-width="292" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhq_HkD5Y7B6betTSy3iJuHhyphenhyphenKakBe2sPc3j8qP4yLI9_snCYeoM1KqpTZJAx7EmGLTkZugHBRIPKN8Ui7ti5nRLMy6QLnA1AdmjheIeD919-oaG-ICnhova3qJgArfAQggmw2mnlJy99A/s1600/Hrastik.jpg" /></a>Opet me je probudio Kumov glas, za pokret. Ja oped skočih i pođo za njim, a Kum mi preko ramena reče, nisi trebao takav da pođeš, vrati se, nije ti kasno. Ja mu samo dobacih, "neka Kume", i nastavismo dalje.<br />
Ubrzo smo došli na jedan proplanak iznad kojeg se ispred nas vidjela prednja strana brda.<br />
Glavica i kompletno selo Ugorsko bili su kao na dlanu. Rekoše nam da se ovde zaustavljamo i da ćemo sutra nastaviti dalje prema Menjaku.<br />
Kum krenu duž nove linije da rasporedi naše borce i odredi stražarska mjesta i brojeve rovova, po kojim će se prepoznavati stražarsko mjest. Ja sam to iskoristio i odmah sjedo uz jedan hrast i zaspah.<br />
Kada se Kum vratio dođe do mene i udarime vrhom vojničke čizme u đon moje čizme. Izvadi iz svog ranca komad slanine sapunjare i glavicu bijelog luka, pruži je prema meni i reče, "uzmi, jedi, ovo će ti pomoći". Sapunjaru smo zvali onu bijelu slaninu bez ijednog traga mesnatog dijela. Uzeh onaj komad slanine, a ona miriše, ko duša. Izvadim iz svog đepa čakiju, švicarkinju, kako smo je popularno zvali. To je ona crvena čakija sa debelim krstom, oznaka koja stoji na Švicarskim proizvodima, a i na njihovoj zastavi. Bio je to poklon od mog pokojnog tate, od kojeg se nisam odvajao od kada je otac ubijen. Sjeckam ja polako onu slaninicu, a moji drugovi samo dobacuju, joj kako miriše, ne bili ih ponudio da probaju. Ne nudim ja nikog, a i kako ću kad nije moja, nego samo sjeckam, malo luka malo slanine. Lijepo sam se ja napucao toga, a onda Kum reče idi sad malo lezi da budeš nočas spreman za srtažu. Nije trebalo dva puta da mi kaže, jer sam već bio spraman za spavanje.<br />
Nakon što sam se probudio snaga se već bila potpuno povratila. Osjetim ja svježinu u tijelu i skočim na noge, otkačim sa mog ranca vojnički ašovčić, rasklopim ga i priključim se Gligi, Kumu i Popi u kopanju našeg novog rova, stražarskog mijesta broj deset. Iako je Kum bio komandir, nikada nije izbjegavao nijednu radnju, kako stražarsku, tako i kopanje rovova. Kum je sebi kao komadir čete uvjek određivao Istureno Komandno Mjesto u rovu u kojem bi Gliga, Popa i ja bili na straži, a sa nama se smjenjivao na straži, kao da je običan vojnik.<br />
Kada je Kum vidio kako kopam i da sam se oporavio od temperature, poče da zbija šalu, koja nam je bila prijeko neophodna da se opustimo nakon teškog iscrpljujućeg dana, pa reče, "draga gospodo, borbeni ranac mora u sebi da ima, slaninu sapunjaru, bjeli luk, a ostalo po želi svakog pojedinca.<br />
Svi smo se slatko nasmijali, znajući da on misli da mi je slanina i luk pomogla da mi se povrati snaga. Ali samo sam ja znao pravi razlog moje temperature. Neprospavana noć i strah za stanovnike Ugorskog, bili su uzrok moje temperature. Kako se nije desio nijedan zločin, niti pogibija nekog od mještana, olakšanje zbog toga, kao rukom odnijelo je moju temperaturu. Mislim se u sebi, e moj Kume da je tebi znati šta je mene mučilo! Nastavili smo kopanje rova, a nikada, nikome, pa ni majci i Kumu nisam htjeo da kažem pravi razlog moje temperature.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
Sve se završilo bez ijedne žrtve, a stanovništvo Ugrskog nije bilo zateknuto u svojim kućama, pa se zahvaljujući tome izbjeglo da ofanziva na Ugorsko donese žrtve i krvoproliće. Mnogi borci su očekivali da će se sutradan krenuti na Menjak, pa iz tog razloga nisu kopali svoje zaklone. Poučeni iskustvom, viđenim granatiranjem srpskih teritorija od strane muslimanskih snaga, Zoran Rosić-Gliga, Popa, Kum i ja kopali smo svaki put rov na dostignutim linijama. Naši saborci su nam se smijali što kopamo rov, kada već sutra idemo dalje prema Menjaku. Mi se nasmijasmo na njihovu provokaciju, rekosmo im, "danas kopamo ovde, a sutra ako Bog da kopačemo na Menjaku" i nastavismo kopanje našeg rova.<br />
Kada smo bili pri kraju kopanja rova, a sunce došlo do zalaska ya šumu iza naših leđa, praveči nam hladovinu i olakšanje za kopanje, stadosmo malo da odmorimo. Priđoše nam iz susjednog rova naši prijatelji Zoran Jeličić-Piće, Pesak i Slava, a mi izvadismo rakiju iz borbenog ranca i pružismo im flašu da nazdravimo sretan završetak akcije.<br />
Zbog nedostatka čaša, naginjali smo rakiju direktno iz flaše. Kada je došao red na mene, ja povika, ajd živili, gdje ove tu i do godine. Svi zagraktaše na mene kao da će da me tuku, pa povikaše, ih jezik pregriz'o. Od tog dana pa do kraja rata Srpska vojska ostala je na dostigmutim položajima i nije pomjerila svoju liniju prema Ugorskom i Menjaku, a mene su moji drugovi često kroz šale okrivljivali da sam ja to ukleo sa svojom zdravico.<br />
Menjak je bilo brdo iznad srpskog sela Hotonj i pravilo je velike probleme stanovnicima Hotonja. U tom periodu mještani Hotonja imali su najviše poginulih ljudi, uglavnom pored svojih kuća, radeći po njivama i obilazeći porodična groblja svojih mrtvih članova porodice. Bili su česta i laka metao snajperski i mitraljeskih hitaca sa Menjaka. Menjak i Glavica ostale su bolne tačke Srpske opštine Vogošća, sa kojeg su mnogi civili i borci izgubili svoje živote od mitraljeza i snajpera, koji su često dejstvovali sa tih područja!<br />
<br />
<br />
<br />
<br />
<div style="text-align: left;">
</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-81751072447840469682018-02-27T10:58:00.002-08:002018-03-31T17:59:45.198-07:00Povratak na Vogošćansko ratište<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Dani provedeni sa porodicom prolazili su strahovitom brzinom, zbog čega sam svaki trenutak pokušavao da posvetim mom sinu i suprugi. Međutim, puna kuća djece, česte posjete komšija remetile su moju želju da svaki trenutak posvetim njima dvoma. Predložio sam ženi da nas troje odemo na Jadransko more i tamo provedemo nekoliko dam u samoći. Moja žena se nije složila sa mojom idejom, pa reće, "Nije to pametno u ovom trenutku, jer domaće stanovništvo tog sela neće shvatiti našu želju za samoćom. Bili su do sad veoma dobri prema meni i sinu, ne bi volila da takvim potezom pokvarim njihovu dobronaklonost". Razmislih o tome i složih se sa ženinim prijedlogom.<br />
Približavalo se vrijeme mog povratka na ratište. Stalni pregovori i dogovori između zaraćenih strana davali su mi nadu da će već prvog dana mog povratka na ratište, taj prokleti rat biti završen.<br />
Mnogi borci kada su dobili dozvolu za obilazak porodice, iskoristili su tu dozvolu i ostajali duže nego što im je odobreno, čak se veliki broj njih nikada više nije ni vratio na ratište. Ja nisam želio da napravim takvu grešku, jer sam znao da mnogi moji saborci čekaju na moj povratak, kao na ozeblo sunce, da i oni dobiju dozvolu da obiđu svoju porodicu. Moj povratak u jedinicu direktno je uticao na to i nisam želio da se poigravam sa njihovim osjećajima.<br />
Kako se bližilo vrijeme povratku, meni su misli sve više bile usmjerene na mučenje i tegobe koje me čekaju na tom putovanju. Dan prije povratka moj rođak je saznao da je u selo Mala Bosna stigao jedan bračni par iz Vogošće i da ovih dan treba da se vrate nazad. Rođak je imao broj telefona od tih ljudi, jer je to bila naša rodbina, porijeklom iz Bosanske karajine, nakon onog rata u takozvanoj "osmoj ofanzivi" doselili se u to selo.<br />
Nazvao ih je telefonom i gle čuda, moja rodica Biljana i zet Dragan bili su ti gosti, koji se sutradan trebaju vratiti u Vogošću. Odmah sam stupio sa njima u kontak, da vidim dali ima mjesto da se i ja sa njima vratim u Vogošću. Dragan mi je rekao da je auto prepuno prehrambenih namirnica, ali će pokušati da napravi jedno mjesto da i ja mogu sjesti. Rekao je da on ne može da vozi prepuno auto do mene, nego da poranim u jutro i dođem do njih, jer nas ćeka dug i naporan put. Bio sam presrećan što ću izbjeći mučno putovanje sa autobusom.<br />
Sutra dan rano u jutro svi ukućani bili su na nogama, kako bi se pozdravili sa mnom i poželili mi sretan put. Neka silna tuga mi se skupila u grudima, od ćega mi je nedostajalo vazduha u plućima, pa sam neprekidno pokušavao sa dubokim uzdasima da olakšam disanje. Kako je vrijeme prolazilo, disanje je bilo sve teže. Bio sam svjestan da mi ovaj rastanak stvara te probleme, pa sam počeo da požurujem sve oko sebe kako bi što prije krenuo i oslobodio se tog pritiska. Poćeo sam da se ljubim sa svima redom a ženu i sina sam ostavio na kraju. Poljubio sam se sa ženom i spustio se na koljena da zagrlim sina. Oći su mi se napunile suzama, pa sam pokušavao da ih prikrijem, kako ga na rastanku ne bi rastužio i rasplakao.<br />
Rastanak sa mojim jedincom biješe najteži. Objema rukama me prigrlio i čvrsto se stisnuo uz mene, poče da plače i govori, "Tata nemoj da ideš, ostani još malo, molim te". Nisam moga da zaustavim suze, koje su potekle niz obraze. Čvrsto sam stisnuo svoga sina i rekao mu, "Sine eto tate brzo nazad, doću po tebe, da tebe i mamu vodim kući".<br />
Ni sam ne znam kako sam se uspio razdvojiti od tijela moga dječaka, sjeo sam u auto, a rođak je već bio unutra i bez zadržavanja, krenu sa vožnjom. Okrenuo sam se i preko ramena, kroz suze gledam u svoju rodbinu i komšije, koji su došli da me isprate. Mahali su objema rukama, dok je automobil ulazio u okuku, a ja ih sve izgobih iz svog vidokruga.<br />
Rođak je brzo vozio, pa iz tog razloga brzo stigosmo u selo Mala Bosna, a rodica i zet već su bili spremni za polazak. Ja uzeh svoju torbu i stavih je na mjesto koje mi je zet pokazao i sjedoh na zadnje sjedište njihovog GOLF-a. Ubrzo smo krenuli dalje. Prostor oko mene bio je prepun stvari i hrane, od koje nisam mogo da se pomjeram i bolje namjestim. Nije mi to smetalo, jer pri pomisli kako bi bilo da se moram vraćati sa autobusom, odbijao sam od sebe ta razmišljanja i sa zadovoljstvom trpio tu neudobnost.<br />
Tokom putovanja, kako je dan odmicao ljetna vrelina postajala je jača i nepodnošljivija, pa sam zamolio zeta da otvori malo prozor kako bi se unutrašnjost vozila malo osvježila. Zet je odbio moj prijedlog, smatrajući da sa otvorenim prozorom troši više goriva, koje će ionako zbog velikog tereta puno više da troši. Učini mi se kao da mi zet prigovori da će zbog mene imati veću potrošnju goriva i ja odlučih da prekinem razgovor na tu temu.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhFso9-q2Gi_wNpqSWLuekbCw0WAj6me9WuDKLrMUrkmXoRs_MakrRTfXbTwoCnJRUU-oooKCRvNb9s-rQwSkqfh5gD3bp9O-G_ybaWY3BNyX4ws4l4CckrTsDCoV7YGVnyATFIQyVLh1k/s1600/Put+za+Pale.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="1200" data-original-width="1600" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhFso9-q2Gi_wNpqSWLuekbCw0WAj6me9WuDKLrMUrkmXoRs_MakrRTfXbTwoCnJRUU-oooKCRvNb9s-rQwSkqfh5gD3bp9O-G_ybaWY3BNyX4ws4l4CckrTsDCoV7YGVnyATFIQyVLh1k/s320/Put+za+Pale.jpg" width="320" /></a></div>
Neki dijelovi puta bili su pod neprijateljskom kontrolom ili su bili nesigurni za prolaz, pa se moralo ići sigurnijim ali mnogo dužim putnim komunikacijama, nego što je to bilo u mirnodobsko doba. Putne nedaće, vrućina i naporno putovanje bila su kako tako podnošljive, sve do dijela terene koji nije više bio pokriven asfaltom.<br />
Dolaskom u Mokro, sela nedaleko od tadašnje svjetske metropole, zvane Pale, prešli smo na seoski prašnjavi put. Od tog trenutka za mene su nedaće postale sve učestalije i veće. Tih dvadesetak kilometara makadamskog puta, po kiši blatnjavog i često neprohodnog, po suncu prašnjavog, sa puno dubokih rupa i raznih oštećenja, koje su napravili teški kamioni, kako vojni, tako i civilni, imao je bezbroj krivna, velikih uspona i padina. Često je išao i preko livada kako bi se povezao jedan put sa drugim, da bi se stiglo u tu nedođiju, zvanu Srpsko Sarajevo, koju su izbjegavali svi, pa i Srpska TV kuća, koja je imala obavezu da izvještava ratnu situaciju na tom terenu.<br />
Zbog preopterećnog auta, zet je tražio da uz te uspone izađem i te dionice prelazim pješke do vrha brda, a niz brdo sam se ponovo vraćao u auto. Usponi i rupetine po putu su povremeno bile toliko velike da je vozilo često strugalo podom po putu, pa je i rodica veoma često morala sa mnom da prepješaći neke dionice i djelove tih strmih brda. Znoj koji je curio niz lice, sve više je privlačio prašinu na mene. Pri svakom brisanju znoja sa lica i čela osjećao sam tu prašinu kako mi para kožu.<br />
Polako smo prilazili cilju a ja sam osječao sve veći umor u mom tijelu.<br />
Konačno smo stigli do asfalta i kruga fabrike UNIS, kroz koju se ulazilo u Srpsko Sarajevo. Moj zet i rodica su početkom rata uselili u jedan stan u zgradi u koj sam i ja živio, tako da mi je to uveliko skratilo muke i teško putovanje.<br />
Iako je putovanje u povratku trajalo puno kraće nego sa autobusom, ipak sam osjetio znatno veći umor nego onaj koji sam doživio prilikom odlaska. Umor me nije spriječio da pomognem zetu da iznesemo robu koju je dovezao iz Srbije. Kada smo sve unijeli, zahvalih se zetu i odoh u stan da se pozdravim sa majkom i bratom.<br />
Prva vijest koju mi je majka saopštila, bila je da je naš komšija milicioner Mirso Prutina bio razmjenjen. Mirso je bio zarobljen u borbi oko sela Svrake, a ja kao njegov komšija i naši dugogodišnji dobri odnosi tjerale su me na moralnu obavezu da mom komšiji pomognem koliko god budem mogao. Srećom, Mirsin dobar prijatelj iz djetinstva, Špirić Nebojša-Špiro uveliko mi je olakšavao tu obavezu, a Špiro je u to vrijeme bio jedan od glavnih ljudi u zatvorskoj upravi.<br />
Sjetih se kako sam sreo Mirsu Prutinu pred sami polazak u Srbiju, kada sam trebao da krenem u posjetu mojoj porodici. Sa kumum sam išao na redovan trening u moju teretanu. Kod same teretan bila je Hamina pekara. Tu smo se susreli sa Mirsom, dok je on utovarao ugalj za pekaru. U prvi mah nisam ga prepoznao, ali Mirso podiže ruku i javio sa pozdravom, "đesi Koko". Nisam odmah skont'o o kome se radi pa se zagledah u njega, a on primjeti da ga ne prepoznajem pa mi reće, "ja sam bolan, Mirso". Sa nevjericom sam gledao u njega. Mirso je do početka rata bio krupan, bolje reči poprilično debeo čovjek. Zbunjeno sam gledao u njega, onako mršav i neobrijan, izgledao je potpuno drugačije.<br />
Mirso je bio veoma duhovit, pa je odmah prešao na šalu, rekavši, "jesi vidio što ste mi valjali, kako ste mi dotjerali liniju".<br />
Bio je raspoložen, osjećao sam da se radovao što me vidi. Meni je takođe bilo drago, ali sam ipak pokazao razočarenje što ga vidim tako bradatog, naizgled iscrpljenog, neurednog i mršavog, pa sam ga poćeo zapitkivati kako mu je u zatvoru.<br />
Mirso je mudro presjeko tu temu i poćeo da priča o našem prvom susretu, kada smo se tek upoznali. Bilo je to u Makarskoj na moru, daleke 1981 godine, prvo ljeto kada sam se ja vrati sa odsluženja vojnog roka. Tada je Mirso bio mala raja, tek nekih 15 godina. Bio je na raspustu pred njegov polazak u školu za miliciju. Pričao mi je i podsječao me kako smo se tada potukli sa nekim dripcima i Zvornika, kada su mene u toj tuči nožem zasjekli po rebrima. Mirso se našali rijećima, da je tada bio prilično mršav, baš kao i sad i da smo mu vratili momačku liniju.<br />
Naš razgovor se odigravao pod šaljivim tonom, pa sam skoro i zaboravio da je Mirso tu na prinudnom radu. Iako kraj Mirse nije bilo čuvara koji će nadgledati njegov rad, skonatah da bi naše časkanje na cesti moglo biti primjećeno, pa bi to moglo Mirsi nanijeti neželjene probleme, pa pokušah da skratim taj razgovor.<br />
Upitah ga kako mu je i dali mu nešto treba?<br />
A on bez oklijevanja reće, "Ma ne brini Koko, Špiro mi puno pomaže, tako da više vremena provodim sa njim u kancelariji nego u ćeliji sa ostalim zatvorenicima".<br />
Špiro je mogao puno više da pomogne nego ja, pa iz tog razloga nisam više naturao svoju pomoć. Iako sam bio siguran da je Špiro odigrao veliku ulogo za Mirsinu razmjenu, ta vijest me strašno obradovala, jer je to za mene bilo veliko psihološko olakšanje. Vremena su bila takva da je svaka budala mogla da naiđe i ubije ga, samo zato što se zove Mirso.<br />
Prekidoh razmišljanje o Mirsi i vratih se ragovoru sa majkom i saznadoh da se moj drug Feđa javio telefonom iz Sarajeva. Bi mi drago, jer sam shvatio da se bezbjedno i sigurno dočepao slobode. Ali kopkalo me je to, kako je uspio da se javi telefonom iz Sarajeva, kad od početka sukoba telefonska veza sa gradom nije radila.<br />
Zbunjen, upitah majku, kako je to moguće kad telefonska linija ne radi, a ona mi reće, "Nemam pojma sine, znam samo da je linija proradila par sati i za to vrijeme se Feđa javio da je živ i zdrav. Poručio nam je da bježimo iz Vogošće, jer oni uskoro kreću u napad i da će svi koje zateknu u Vogošći loše proći! Nakon toga, ubzo je telefonska linija ponovo prestala da radi", završi majka svoje izlaganje. Sve mi je to izgledalo pomalo sumanuto i nevjerovatno, ali nema razloga da sumnjam da nije tako bilo i da sumnjam u majčinu priču.<br />
Uz ćaskanje, majka je grijala vodu na šporetu, koju je namijenila meni da se okupam, pošto u tom periodu u naselju u stanovima nije bilo vode u cijevima. Majka je bila vrijedna pa je znajući da dolazim sa puta, donijela sa izvora dovoljno vode da se mogu oprati. Unio sam u kupatilo veliki lonac tople vode, koji je majka nekad koristila za odkuhavanje veša i sa loncem ponesoh i đezvicu za kafu. Sa đezvicom sam se zaljevao vodom po tijelu i trljao sapunom kako bi onu silnu prašinu saprao sa sebe.<br />
Kad sam se malo odmorio odlučih da odem do komande bataljona, da se javim za naredne vojne zadatke moje jedinice. Pri samom ulasku u komandu, sretoh svoje ratne drugove. Bez ustezanja mi saopštiše muštuluk, "Sutra idemo u napad na Ugorsko"!<br />
Moja velika nada da ću po dolasku kući čuti da je rat zavšen, ovu vijest sam doživio sa velikim razočarenjem. Shvatio sam da zapravo, rat tek počinje!<br />
Rekoh mojim drugovima da mi se javio Feđa i ispričah šta mi je poručio. Oni se nasmijaše i rekoše, "Nisi ti jedini koji je dobio takvu vijest. Mnogi Vogošćani su od bivših komšija dobili takav poziv preko telefona i upozorenje da bježe".<br />
Bi je to očito vojni plana njihove komande da unese paniku u naše redove i što lakše ovladaju naseljem. Zbog toga je najvjerovatnije naša komanda odlučila da krene u napad kako bi obezbjedila dubinu odbrane samog naselja. U to vrijeme, muslimansko selo Ugorsko dominiralo je nad naseljem sa kojeg su snajperski hitci često sijali smrt po rubnim dijelovima grada.<br />
Tako je u Vogošći proteklo prvih pet ratnih mjeseci Bosanske nezavisnosti!<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-52715998350623931852017-09-24T10:37:00.002-07:002017-09-24T18:15:09.347-07:00Prenošenje posmrtnih ostataka srpskog heroja Bore Radića<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
Ideja o prenošenju naših heroja sa ratnog prostora Srpske Opštine Vogošća, koja je po završetku rata pripala Federaciji BiH, počela je još u 2010 godine, kada se na sokolačkom sajtu oglasio Crnogorac Radomir-Crni sa idejom da <span style="text-align: left;">se prenese Boro Radić i ponudio novčanu pomoć za tu akciju.</span></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiTiyir_g5-K_DlbNuWPjwTXBu3fp_knqMk4ahn1JeYPQ6idrJPgl1ts8UE_HGx-3ZXonP9OicvXjA3tigFB6nDFEPwTANgD3BJepCjd-mkUEKPwjIim-VyuvSk-F-kEUVXkYzYzHWEDos/s1600/Boro+Radi%25C4%2587%252C+Crni+pokre%25C4%2587e+akciju.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="1080" data-original-width="1440" height="480" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiTiyir_g5-K_DlbNuWPjwTXBu3fp_knqMk4ahn1JeYPQ6idrJPgl1ts8UE_HGx-3ZXonP9OicvXjA3tigFB6nDFEPwTANgD3BJepCjd-mkUEKPwjIim-VyuvSk-F-kEUVXkYzYzHWEDos/s640/Boro+Radi%25C4%2587%252C+Crni+pokre%25C4%2587e+akciju.jpg" width="640" /></a><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiTiyir_g5-K_DlbNuWPjwTXBu3fp_knqMk4ahn1JeYPQ6idrJPgl1ts8UE_HGx-3ZXonP9OicvXjA3tigFB6nDFEPwTANgD3BJepCjd-mkUEKPwjIim-VyuvSk-F-kEUVXkYzYzHWEDos/s1600/Boro+Radi%25C4%2587%252C+Crni+pokre%25C4%2587e+akciju.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><span style="text-align: left;"> U tom momentu je to bilo nemoguće, jer je mali broj ljudi posjedovao kompjutere i vrlo teško se moglo saznati gdje je ko otišao nakon završetka rata. Ipak preko Sokolačkog sajta uspjeli smo da se organizujemo i prenesemo neke naše saborce koji su ostali na prostorima FBiH, a njihove porodice nisu imale novčinih sredstava da to obave sami. Te 2011 godine uspjeli smo da prikupimo novac i prenesemo ćetri naša borca. Sahranili smo trojicu na groblju "Mali Zejtinlik", Sokolac i jednog u Miljeviće, u Republici Srpskoj.</span></a><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiTiyir_g5-K_DlbNuWPjwTXBu3fp_knqMk4ahn1JeYPQ6idrJPgl1ts8UE_HGx-3ZXonP9OicvXjA3tigFB6nDFEPwTANgD3BJepCjd-mkUEKPwjIim-VyuvSk-F-kEUVXkYzYzHWEDos/s1600/Boro+Radi%25C4%2587%252C+Crni+pokre%25C4%2587e+akciju.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;">Više informacija o tom događaju možete pogledati link http://slavicnet.com/vojnicko_groblje/zarkovic_milivoje_predrag.html</a></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<span style="text-align: justify;">Nakon što se uspješno okončala ova naša prva akcija, oglasio se Zoran Ilić i rekao da ima prikupljeno preko hiljadu ipo australijskih dolara, sa molbom da mu neko pomogne da pronađe srodnike Bore Radića i da uz njihovu saglasnost prenesemo i našeg legendarnog komandira specijalne jedinice "Boro Radić". Mnogi su se tada javili da će svojim donacijama pomoći tu akciju! Bilo je sigurno da će akcija uspjeti, ako dobijemo potrebne potpisane dokumente od Borinog sina Igora ili brata Nikole. Niko na tom sajtu nije sa sigurnošću znao gdje se naleze Igor i Nikola, pa je akcija traganja za njima išla veoma sporo. A onda se u ljeto 2016 godine oglasio Zoran Ilić na sokolačkom sajtu, sa provokativnom porukom prema Borinim drugovima, rekavši da ide u stari kraj i da će on sam bez ičije pomoči prenijeti našeg heroja, Boru Radića. Pokušao sam da ga kontaktiram i dam svoj novčani prilog. Ali sve je bilo uzalud, Ilić se nije javio sve do svog povratka u Melburn, kada sam ga ponovo kontaktirao preko facebook i dobio sledeći odgovor.</span></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi5TjKLZNbrNvWfnIWFpE3XqO4hg4h2qLutV8mkkrqez0Q0t3gWGxpg_US7Z9ZRwjMIS57UUop551GKqOyqivk95QnCs26Kl8HWwO9zHhOjt_yCli0wfCBRrnoVjvROihlTFDexMG-8fqk/s1600/Kako+smo+prenijeli+Boru+Radi%25C4%2587a.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="1080" data-original-width="1440" height="480" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi5TjKLZNbrNvWfnIWFpE3XqO4hg4h2qLutV8mkkrqez0Q0t3gWGxpg_US7Z9ZRwjMIS57UUop551GKqOyqivk95QnCs26Kl8HWwO9zHhOjt_yCli0wfCBRrnoVjvROihlTFDexMG-8fqk/s640/Kako+smo+prenijeli+Boru+Radi%25C4%2587a.jpg" width="640" /></a></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: justify;">
Ni slutio nisam da Zoran Ilić ima informacije gdje se nalazi Igor i da ima njegov broj telefona, sve dok nisam uspio da dođem do Bisere, Igorove majke i Borine prve i zakonite supruge. Bisera mi je rekla da je Ilić sa teritorije Republike Srpske poslao Igoru paket koji mu je spremio njegov drug iz djetinstva, Denis Gec i da se javio telefonom i rekao da ne može doći zbog obaveza. Mene je Bisera zbunila, jer ja do tada nisam znao da Ilić ima Igorov broj telefona. Bisera mi je tada dala Igorov broj. Nije mi bilo jasno zašto Ilić sve to krije i zašto me je slagao da ne smije ući u BiH, zbog Gargamela i mogućih problema prelaska granice.</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEilxnZHydyJbmDg4pVuSNBszSP4Oo-FuVTXKjsqOV_9H8GA-iSmSNDbAd0JHb0ee8Og89O8VRPvMlnAKweTkWVA15WTTgCVkvX2AbrataArUK8wr9FiXvlUIyfjkgGRvFfmi1U9Rd_LMgo/s1600/Kako+smo+prenijeli+Boru+Radi%25C4%2587a+3.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="960" data-original-width="720" height="640" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEilxnZHydyJbmDg4pVuSNBszSP4Oo-FuVTXKjsqOV_9H8GA-iSmSNDbAd0JHb0ee8Og89O8VRPvMlnAKweTkWVA15WTTgCVkvX2AbrataArUK8wr9FiXvlUIyfjkgGRvFfmi1U9Rd_LMgo/s640/Kako+smo+prenijeli+Boru+Radi%25C4%2587a+3.jpg" width="480" /></a></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: justify;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: justify;">
Nakon razgovora sa Biserom shvatio sam da Zoran Ilić iz nekog razloga laže i petlja. Sumnjao sam da ga je pijančenje omelo i da je sve to što je najavljivao zanemario. Odlučio sam da se direktno uključim u organizaciju prenošenja Bore Radića. Nenad Nešić, moj bivši komšija iz Vogošće koje od prije rata u Njemačkoj bio u toku ideje o prenošenju Bore Radića, rekao je da ide u Republiku Srpsku da obiđe roditelje i da će potražiti Igora da se dogovori o potpisivanju dokumenata za Borinu ekshumaciju, pa sam mu iz tog razloga dao Igorov broj telefona. Nešić je kontaktirao Igora i Igor mu je rekao da će drage volje da se ukljući i potpiše sve papire koji budu potrebni za ekshumaciju. Pošto sam počeo dogovre sa Rankom Kuzman, koja mi je tvrdila da može sve to organizovati, rekao sam joj da počne raditi na tome i da je Igor sa nama u toj akciji. Ranka je rekla da odma počinje sa pripremama, ali da bude sve u tajnosti kako ne bi imali neželjenih problema prilikom odlaska u Vogošću. U Vogošći živi crkveno vjenčana Borina žena Zorica (Zehra) sa sinom Vedranom za kojeg se pričalo da je mangup na tatu i da bi nam mogli praviti probleme, ako saznaju za našu akciju. Sve što sam dogovorio sa Rankom, želio sam da o tome upoznam i Zorana Ilića, kako bi se i on aktivno uključio u tu akciju. Krajem decembra prošle godine to jest 2016, poslao sam Zoranu Iliću poruku u kojoj sam ga uputi da se čuje sa Rankom Kuzman i upozna sa detaljima akcije. Ilić mi nikad nije odgovorio na tu poruku, a Ranki Kuzman se nije javio sve do momenta kada sam ja na Sokolačkom sajtu objavio da imamo potreban novac i da je akcija prenošenja Bore Radića došla do samog kraja. Tada se Ilić oglasio sa tom sajtu sa nevjerovatnom pričom u kojoj tvrdi da je telefonom razgovarao sa Borinom majkom Danicom i da je ona protiv da se Boro prenese, jer ne želi da razdvaja Borin grob od oca Milana i bratića Darke, koji su takuđe sahranjeni kraj Bore. U sve to se umiješao i vlasnik sajta Željko Tomić, otvorenom porukom da se u našu akciju neće miješati, ali da će sa Zoranom Ilićem organizovati postavljanje spomen krstova na grobove boraca koje mi uspijemo da prenesemo u "Mali Zejtinlik".</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: justify;">
Ovo ispod je poruka koju sam poslao Zoranu Iliću u januaru 2017 godine, kako bi ga aktivno uključio u našu akciju. Zoran Ilić se oglušio na sve moje pozive!</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh2g93apUbDfsqdUilXZmZJrDIrRQY1gSPkqNPe1zhr34FOPKoQDd5qaaTT86IaFnRZ22HnU35BTAH4tzrDPwSx0eegoUn4iCPxHxQp742q0hMzvRGL2Q4ph4RmThXlEoo0ZKAnnx_CZqI/s1600/Kako+smo+prenijeli+Boru+Radi%25C4%2587a+1.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="960" data-original-width="720" height="400" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh2g93apUbDfsqdUilXZmZJrDIrRQY1gSPkqNPe1zhr34FOPKoQDd5qaaTT86IaFnRZ22HnU35BTAH4tzrDPwSx0eegoUn4iCPxHxQp742q0hMzvRGL2Q4ph4RmThXlEoo0ZKAnnx_CZqI/s400/Kako+smo+prenijeli+Boru+Radi%25C4%2587a+1.jpg" width="300" /></a></div>
<br />
Nastavili smo akciju bez Zorana Ilića i vrlo brzo sakupili novac isključivo uz pomoć grupe 3 Sarajevska brigada, pa sam sa iz tog razlogom ovo nazao, akcija 3 Sarajevke brigade .<br />
Preko Sokolačkog sajta nismo dobili nijednu obečanu donaciju, jer vlasnik sajta nije htjeo da se aktivno uključi u ovu akciju. To su ostali učesnici sajta prepoznali i svi koji su obečali donacije preko tog sajta, oglušili su se na moje apele da pomognu.<br />
Polovinom marta zima je popustila, zemlja odkravila i vremenske prilike su odgovoarale da se ekshumira tijelo Bore Radića. Bez velike pompe, 24 marta 2017 godine Boro Radić prenese je na groblje u "Mali Zejtinlik" na Sokolac.<br />
Uz pomoć Borinog sina Igora smo prenijeli jednog od največih heroja Republike Srpske. Kada smo konačno imali i Borinu humku na groblju heroja došlo se na ideju da se organizuje parastos za sve poginule borce 3 Sarajevske brigade.<br />
Slavica Popić-Hart, Ranka Kuzman i Aleks Košarac sami su se odlučili da organizuju parastos našim borcima i pozvali mene, kao predlagača ove ideje da uđem sa njima u Organizacioni Odbor. Vrijedno se radilo puna tri mjeseca, sve do zadnjeg dana, kada se 9-og septembra 2017 godine sakupio veliki broj članova porodica poginulih, preživjelih saborac i prijatelja naših poginulih boraca. Priča se da od kraja rata pa do ovog parastosa nije se nakad više ljudi skupilo na jednom mjestu u čast poginulim borcima. Organizovan je prigodan program u čast poginulim borcima. Sve je proticalo u najboljem redu dok se nisu pojavili Zoran Ilić i Željko Tomić. Sa svojim nedoličnim ponašanjem narušili su ugled cijelog skupa, vrijeđajući psovkama i ružnim riječima Ranku Kuzman, zbog toga što je preuzela na sebe obavezu da organizuje prenošenje našeg heroja Bore Radića!<br />
Ipak sve se dobro završilo zahvaljujući članovima Organizacionog Odbora, koji su svojom smirenošću uspjeli da smanje nepotrebne tenzije na tako važnom skupu!<br />
Još jednom hvala svima koji su prisustvovali parastosu, hvala donatorima bez kojih ovo ne bi bilo moguće organizovati, hvala svima koji su na bilo koji način pomogli i hvala Organizacionom Odboru na velikoj humanosti koju su ovom prilikom iskazali!<br />
Svim našim poginulim herojima ovom prilikom u ime Organizacionog Odbora dajem obečanje da ćemo učiniti sve, da sječanje na njihove date živote neće prestati, da se neće zaboraviti i da će ostati besmrtni na vijeke vijekova!<br />
Vječna vam slava junaci!<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-77814953735097447612017-06-10T07:06:00.003-07:002018-02-27T07:16:40.162-08:00 Posjeta porodici <div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
Juli mjesec '92 godine bližio se kraju. Ratni dani su prolazili, samo kraja rata nije bilo ni na vidiku. Komandant bataljona pri povratku naše jedinice sa linije odbrane nas je sačekao pred zgradom komande i obratio mi se sa obečanjem da bi uskoro mogao dobiti dozvolu za odsustvo iz jedinice i priliku da posjetim svoju porodici. Želja da što prije vidim svoju porodicu bila je svakog dana veća, pa sam od komandanta tražio da me pusti odmah da krenem, ali komandant je objašnjavao da trebam sačekati da neko od onih koji su dobili dozvolu za odsustvo da se vrati u jedinicu, pa tek onda ja mogu da odputujem.<br />
U to vrijeme bilo je puno onih koji su iskoristili dozvolu za odsustvo i više nego što je dozvoljeno ostajali izvan jedinice, a bilo je i onih koji se nisu nikad više vratili na ratište. Posebno je iritiralo sve borce u rovu što su pojedine jedinice, koje nemaju obavezu da pokrivaju borbenu liniju, više od pola svojih pripadnika jedinice puštali da odsustvuju sa ratišta. Mnogi od njih iz takvih jedinica su koristili slobodno vrijeme za kriminalne radnje i odlazak u Srbiju. Kad god im se ćefne, ili ukaže prilika da imaju šta da prodaju od ukradene robe, odlazili su sa ratišta i neko vrijeme se uz basnosnovne luksuzne troškove, provodili po beogradskim hotelima i kafanam.<br />
Sve je to ugrožavalo borbenu gotovost jedinica, pa je bilo logično da ne dobijem dozvolu dok je odbrana Vogošće bila ugrožena. Nisam želio da svojim ponašanjem naudim svojim drugovima iz jedinice, pa sam odlučio da strpljivo sačekam povoljan trenutak za moje odsustvo iz jedinice. Iščekivanje dozvole za putovanje me je psihološki opterećavalo, a svaki naredni dan bio sve duži. Stalne borbe oko Sarajeva sve više su uvlačile sumnju u mene dali ću ikad dobiti priliku da bar još jednom za svoga živata vidim porodicu.<br />
Neočekivano, tih dana u Vogošću stiže vijest da će pripadnici našeg bataljona, Siniša Đurđić i Savo Dragojević, zarobljeni u borbama na Žuči, biti razmijenjeni 31 jula. Vijest je primljena sa nevjericom, jer do tada se nije dešavalo da na nekoj okupiranoj srpskoj teritori zarobljeni Srbi budu živi razmenjeni. Bili su to jedini preživjeli Srbi, koji su bili zarobljeni kada je muslimanska vojska ovladala velikim dijelom brda Žuč i srpskim selima koji su se nalazili na tom brdu.<br />
Nakon masakra nad Srbima u Pofaličima, na još gori i svirepiji način završili su i mještani sela Grahovišta. Muslimanska vojska nakon što je ovladala velikim dijelom brda Žuč, bila je sigurna da Grahovište nije bilo pod zaštitom srpskih vojnika, slobodno su ušli u selo u kojem su bili samo starci i žene. Muslimanska vojska nije imala milosti prema njima, svi su bili živi zarobljeni i nakon toga njih jedanaest spaljeni u jednoj od kuća u kojoj su bili zatočeni, pa je iz tog razloga vijest o razmjeni živih srpskih vojnika još više dočekana sa nevjericom.<br />
Ipak, vijest o razmjeni zarobljenika meni je dala nadu da bi brojno stanje moje jedinice moglo da se promjeni i dobijem priliku za posjetu moje porodice. Otišao sam kod komandanta da tražim dozvolu, ali komandant me odmah odbio, objašnjavajući da na njih dvojicu ne možemo računati jer je upitno kakvo će biti njihovo psihološko stanje i ponovno angažovane u našoj jedinici. Bilo je to sasvim razuman odgovor, ali sam ipak njegovu kancelariju napustio razočaran.<br />
Ubrzo nakon toga u Vogošću su stigli razmjenjeni Srbi. Baš onako je bilo kako je komandant Kljunić i predpostavljao, bili su u potpunom šoku. Savo Dragojević, jedan or razmjenjenih, u toku borbe na Žuči bio je ranjen u ruku i zbog nebrige o rani tokom zarobljeništva, rana se inficirala i bilo je upitno dali će se njegova ruka moći spasiti i oporaviti zbog infekcije koja je uzela maha.<br />
Siniša Đurđić bio je u teškom psihološkom stanju od preživljenog straha i šoka, samo je šutio i nije davao nikakve odgovore na postavljena pitanja. Bilo je sasvim jasno da se na njihov povratak u jednicu dugo vremena neće moći računati.<br />
Moju mučninu u isčekivanju dozvole napokon je prkinuo komandant Kljunić. Jedno jutro prilikom povratka sa linije Kljunić me je obavjestio da nakon mog sljedečeg povratka sa linije dođem kod njega u kancelariju i da ću dobiti taj željno isčekivani komad papira. Mojoj radosti nije bilo kraja. Sledeća moja smjena padala je tek za dva dana, četvrtog avgusta.<br />
Vrijeme do polaska, a potom i boravak na liniji pretvorilo se u vječnost. Stražarska noć napokon se bližila kraju. Prvi zraci svjetlost dana počeli su da prodiru kroz guste krošnje crnogorične šume. Željno iščekivani dolazak zore prekide moj komšija Vid. Prilazio je izbezumljeno mom rovu, šta me je natjeralo da uperim pušku u njegovom pravcu i sa oprezom sačekam njegov dolazakna. Vid mi je saopštio da je sa njim u rovu tu noć bio Milišić Danilo, takođe moj komšija, ali da je u toku noći umro i da mu treba pomoć da se Danilovo tijelo odnese sa linije u "Dom Zdravlja". <br />
Bila je to srijeda 05, 08, 1992 godine, dana kada sam trebao da krenem u posjetu porodici. Dobio sam nekakav čudan osječaj zbog vijesti o Danilovoj smrti. Nisam mogao nikome da kažem, ali u meni je u tom trenutku bila prikrivena radost, jer mi je davala priliku da ponesem mrtvo tijelo svog saborca i mogučnost da ranije siđem sa linije. Sve je to izgledalo kao da se ubrzavao moj susret sa porodicom, zbog ćega sam se potajno radovao.<br />
Danilo je bio poprilično visok i krupan čovjek, pa su zbog toga morali šestvorica da ga nose. Ja sam se odmah javio da ću nositi Danila, a i moj Kum takođe. Bio je svjestan zašto sam se javio, pa je i on odlučio da krene samnom, jer mi je već ranije obećao da će me sa svojim autom voziti do autobuske stanice na Pale.<br />
Nosili smo Danilovo mrtvo tijelo uskim puteljkom kroz šumu, koji do izbijanja sukoba vjerovatno nije ni postojao, ali su vojnici svojim čizmama utabali taj put za kratak vremenski period, idući do svojih rovova. Zbog nizbrdice i krivudavog puta često smo posrtali. pa nam je to dodatno otežavalo nošenje mrtvog tijela. Neko od nas šestorice poće da prigovara što je baš ovoliki čovjek kao što je bio Danilo, morao umrijeti u rovu.<br />
To moj Kum iskoristi da svojom dovitljivom šalom razbije nervozu, koja je bila vidno prisutna, pa reče, "fala Bogu da konačno sahranimo nekog ko je umro u ovom ratu, do sada smo samo poginule sahranjivali". I stvarno, Danilo Milišić je bio prvi borac u Vogošći da je umor, a da to nije bilo od posledica ranjavanja.<br />
Čim smo Danila donijeli i predali osoblju "Doma zdravlja" moj Kum i ja produžismo dalje do komande bataljona. Po ulasku u kancelariju komandant je ustao iz stolice i odmah uručio dozvolu koja je sprena i potpisana čekala moj dolazak. Zgrabio sam papir i povikao, "hajmo Kume"! Kum se glasno nasmija i odmah krenuo zamnom. Usput smo isplanirali detalje za putovanje do Pala. Na mostu kod zgrade opštine smo se rastavili, Kum je krenuo svojoj kući, a ja sam otišao svojo.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiClsnzRcJAcsg69hglIET_RPoE74spzAczwaSz0K7w7iskGDo87IJDeML5kgIjzVaTGg6s46mehYNbSIAIfET_pUgOJMtojQxNym2_KfzYSQRE0mMwZNabt_YHKaKkHUD6mnrM29Xe2Xc/s1600/Put+za+Pale.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="1200" data-original-width="1600" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiClsnzRcJAcsg69hglIET_RPoE74spzAczwaSz0K7w7iskGDo87IJDeML5kgIjzVaTGg6s46mehYNbSIAIfET_pUgOJMtojQxNym2_KfzYSQRE0mMwZNabt_YHKaKkHUD6mnrM29Xe2Xc/s320/Put+za+Pale.jpg" width="320" /></a></div>
Nedugo zatim Kum je sa automobilom već stigao pred moju zgradu. Odmah sam ga primjetio i ustao sa stolice. Pozdravio sam se sa majkom, zgrabio torbu sa ličnim stvarima, nabacio je na rame i brzo krenuo prema Kum.<br />
Put koji nas je čekao bio je prepun neizvjesnosti. Veliki dio puta neprijateljska strana je mogla da nadgleda i kontroliše sa svojim snajperima i mitraljezima.<br />
U tom periodu nije bilo drugog sigurnijeg puta, pa smo na svoj rizik, što smo brže mogli, profurali taj opasni dio puta. Nakon dva sata truckanja po livadama i seoskim putevima, konačno smo se dočepali prije svega onog sigurnijeg a poslije i asfaltiranog dijela puta. Najvažnije je bilo da smo stigli na vrijeme, prije polaska autobusa. Pošto je u tom ratnom periodu bio samo jedan autobus dnevno i to isključivo za Beograd, nisam imao izbora, kupio sam kartu u tom pravcu.<br />
Putovanje do Beograda takođe je bilo pun neizvjesnosti i opasnosti zbog čestih upada muslimanskih diverzantskih jedninica, koje su presjecale pojedine dionice puta i ubijali putnike namjernike koji su se kretali tim putem. Veoma često na srpskoj televizi tih ratnih dana objavljivale su se vijesti o masakrima nedužnih civila, koje su na putu za Srbiju muslimanske diverzantske jedinice svirepo ubijale iz zasjede. Bio je to jedini mogući način da bi se moglo doći do Beograda i Srbije, pa su stanovnici Srpske Repulike bili svjesni u kakav rizik ulaze vozeći se tim drumovima.<br />
Bio sma siguran dok budem na ovo putovanju da će moji najmiliji i ratni drugovi biti napeti, pod strahom, sa neizvjesnosti, svakodnevno isćekivati noćni "Dnevnik" dali ima takvih crnih vijesti.<br />
Autobu je krenuo iz stanice na Palama, a na putnicima se osjećal napetost i nervoza. Ipak prvi dio mog putovanja se dobro završilo, stigao sam bezbjedno u Beograd. Bojao sam se da bi se moglo desiti da karte budu rasprodate, pa sam odmah otišao na bilateralnicu autobuske stanice i kupio kartu za Suboticu.<br />
Putovanje do Subotice bi trebalo da traje puno kraće nego dolazak do Beograda, zbog čega se ponadao da ću usukoro biti sa mojom porodicom. Autobus iz Beograda za Suboticu krenuo na vrijeme, a ja osjetih da mi srce poče brže da kuca. A onda iznenađenje, nedaleko od Novog Sada, autobus zbog kvara na motoru bio prisiljen da se zaustavi.<br />
U autobusu je nastala nesnosna vrućina, pa su putnicu bili prisiljeni da izađu na vrelo avgustovsko sunce. Okolina je bilo neka ravnica, bez ikakvih objekata i stabala da bi se moglo zakloniti od prejakog sunca, pa su se svi putnici zavukli pod hladovinu koju je stvorio pokvareni autobus. Vozač autobusa nam je saopštio da će uskoro stići drug sretstvo sa kojim ćemo nastaviti putovanje. Satima smo čekali da stigne novi autobus. Sunce se približavalo zenitu, zbog ćega je osjetno umanjila neizdrživa vručinu.<br />
Uveliko je pala noć kada se pojavio drugi autobus. Ukrcali smo se u njega i veoma brzo krenuli dalje. Već je bilo poprilićno kasno, a do Subortice dovoljno dug put, zbog ćega sam izgubio nadu da ću tu noć imati priliku da stignem do svojim najmilijim. Nakon toga čekao me je još jedan dio putovanja. Trebalo se prebaciti iz Subotice do Đurđina, u kojem je živio moj rođak, kod kojeg je bila smještena moja porodica.<br />
Moj rođak iz Đurđina, u telefonskom razgovoro, koji sam prije polaska uspio obaviti iz kancelarije "Državne Bezbjednosti", rekao mi jeda će me sakčekati na autobuskj stanici u Subotici i sa svojim autom će me prebaciti njegovoj kući. Međutim, zastoj autobusa koji je predugo trajao sve je poremetio. Bio sam siguran da će rođak nakon dugog čekanja izgubiti strpljenje i nadu da dolazim i da me zbog toga na autobuskoj stanici neće niko sačekati.<br />
Tek iza ponoći autobus je konačno stigao u Suboticu. Izašao sam na peron, okrenuo se oko sebe da vidim u kojem pravcu da krenem, a predamnom se ukazalo veliko iznenađenje. Sa velikim omijehom na licu pred mene su izašli moja žena i rođak! Zbunjeno, sa nevjericom sam zurio u njih. Mislio sam da sanjam, nisam mogao ni zamisliti da će neko može biti tu i da me toliko dugo može čeka.<br />
Odmah priđoše i izljubiše se samnom. Rođak zgrabi torbu iz mojih ruku, a moja supruga ostade nježno pripijene uz moje tijelo. Srce mi je jako lupalo i poigravalo od uzbuđenja, od sreće što su tu i od osjećaja nježnog dodira tijela mene i moje supruge. Gledao sam je pravo u oći, bez ijedne rijeći, milujući njenu kosu, gole ruke i ramena.<br />
Rođak prekinu naše nježne zagrljaje, povikavši, "dosta je, ajmo sad".<br />
Nasmijali smo se znajući tačno na šta je mislio, sjeli smo u auto i krenuli za Đurđin. Selo je bilo oko dvadesetak kilometara udaljeno od grada. Rođak je vozio što je brže moga. Čini mi se da smo u trenu stigli pred njegovu kuću.<br />
Ušli smo u kuću a svi osim male djece bili su budni u isčekivanju mog dolaska. Izljubismo se i počesmo priču o ratu i dešavanjima u Bosni. Rođak prekide započetu ratnu priču i predloži da idemo na spavanje, pa da uz jutarnju kaficu nastavimo razgovor.<br />
Iako je rođakova kuća bila mala da primi sedmoro odraslih i petoro djece, koji su u tom trenutku bili pod tim krovom, rođak je smisli način kako da ja i moja porodicom bude sama u istoj sobi. Svako je krenuo u svoj krevet, a ja sa mojom suprugom sam otišao u "našu sobu". U sobi je spavao naš četvorogodišnji sin. Prišao sam mu i počeo lagano da ga milujem i ljubim njegove rumene obraze. On se trgnuo iz sna, i sa nevjericom počeo da gleda u mene.<br />
Pružio sam ruke i povikao, "odi tati". On iskolači oći kao da se prepao, okrenu se od mene i brže bolje pružio ruke majci, kako bi ga ona uzela u krilo i zaštitila od mene. Bio je ljut na mene i zbog toga nije htjeo da mi priđe. Na moje neprekidne pozive i raširene ruke, on je samo okretao glavu prema majci i nije htjeo da mi priđe. Stalono je ponavljao "neću, što si nas ostavio"!<br />
Srce mi se cijepalo od tuge, što moj sin nakon toliko vremena od kada smo se rastali, sad kad sam kraj njega, neće da mi priđe, da me zagrli i poljubi. Tu noć, moja borba i ubjeđivanje nije urodila plodom. Sjedio je u majčinom krilu, čvrsto pripijen uz njeno tijelo, sa vidnim strahom da mu ne priđem i uzmem iz njenog naručja. Svojim okicama tužno je gledao u mene. Nisam znao šta da mu kažem, da bi pridobio njegovu naklonost. Tuga koja me je obuzela dodatno je iscrpljivala moje umorno tijelo.<br />
Moj dugački put i preko dvadeset sati iscrpljujuće vožnje me je potpuno slomio, Tu noć nisam izdržao da pridobijem sinovu naklonost, prije njega utonuo sam u dubok san. Sutradan sve je bilo drugačije, moj sin čim se probudio, odmah je potrčao i prišao u moj zagrljaj, poljubio me i nije se odvajao iz mog naručja! Bio sam presrećan zbog njega!<br />
<br />
<div class="" data-block="true" data-editor="fn604" data-offset-key="3tfkm-0-0" style="background-color: white; color: #1d2129; font-family: Helvetica, Arial, sans-serif; font-size: 14px; white-space: pre-wrap;">
<div class="_1mf _1mj" data-offset-key="3tfkm-0-0" style="direction: ltr; font-family: inherit; position: relative;">
<span data-offset-key="3tfkm-0-0" style="font-family: inherit;"><br /></span></div>
</div>
</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-55950109689841881542017-05-26T08:44:00.003-07:002017-06-02T08:00:33.431-07:00 Vogošća, prva tri mjeseca rata<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Prva tri mjeseca rata u BiH protekla su u žestokim napadima muslimanske vojske na teritorije pod srpskom kontrolom. Muslimanske političke vođe, osokoljeni Američkom podrškom, da ne prihvate dogovore o novom društvenom uređenju BiH, krenuli su u protjerivanje srpskog naroda sa tih prostora. Da bi pridobili večinu naroda u BiH, za taj cilj bilo je potrebno satanizovati srpski narod i prikazati ga što krvoločnijim i ne poželjnim na tim prostorima.<br />
Satanizovanje srpskog naroda na teritoriji BiH uspješno je počelo još od završetka prvih "demokratskih" izbora. Srbi su proglašavani četnicima, dovodeći ih u vezu sa četnicima iz "Drugog svjetskog rata", koje je komunistička vlast u Jugoslaviji satanizovala za svoje ciljeve. Bio je to najlakši način da se srpski narod okarakteriše u negativnom svjetlu.<br />
Vrhunac takvog stanja, još prije izbijanja otvorenog sukoba, prvog marta '92 godine doveo je do ubistva srpskog svata na Barščaršiji. Vlasti u Sarajevu, umjesto da uhapse i kazne počinoca tog svirepog ubistva, nalaze način kako da izvuku zločince iz grada i sklone ih na sigunu teritoriju. U Sarajevu su vlasti umjesto sudskog procesa, taj slučaj iskoristili u svoju korist i pokrenuli sarajevske građane u agresivniji napad na satanizovane Srbe i tako pokrenuli svoj unaprijed pripremljen ratni plan o protjerivanju "neposlušnog" srpskog stanovništva.<br />
Satanizovan srpski narod u BiH, doveden je u težak i nezavidan položaj. Bilo je dovoljno za Srbina reci da je "četnik" i onda možete sa njim raditi šta vam je volja. Svakodnevne vijesti koje su pristizale iz muslimanskog dijela Sarajeva, o teškom životu srpskog stanovništva na tim prostorima, bile su stravične. Pored vijesti o ubistvima i hapšenjima Srba po Sarajevu, stizale su vijsti o silovanjma i zlostavljanju žena, pa je tako doprla vijest o zlostavljanju najpoznatije sarajevske novinarke tog vremena, Dubravke Kenić.<br />
Pričalo se svašta tih ratnih dana, ali vijesti da je Dubravka Kenić bila silovana od trojice pripadnika "Patriotske lige", nakon čega je unakažena šišanjem, kako to inače rade u nekim islamskim zemljama, kada žele da osramote i ponize neku ženu, strašno je iznenadila stanoništvo Vogošće.<br />
Navodno, nakon toga Dubravka je nekim svojim vezama uspjela da izbjegne iz Sarajeva, ali zbog sramote i poniženja koje je doživila, odlučila je da se povuče iz javnog života. U početku je izgledalo da su to ratne propagnadne vijesti, ali kako je vrijeme odmicalo, a Dubravke nije bilo na TV ekranima, sve više se ta vijeset potvrđivala kao tačna i istinita.<br />
Ono što je tada najviše zabrinjavalo srpski narod, razlog zbog kojeg je Dubravka proglašena "četnikušom". Dubravka je bila jedna od najboljih voditelja političkih emisija na prostoru Jugoslavije. U njenim političkim emisija su učestvovali vodeći političari u BiH, pa je tako dobio priliku i Alija Izedbegović da vodi dialog sa Dubravkom. Dubravka se u tom razgovoru pokazala nadmoćnijom nad Alijom, nakon čega je bila omražena među muslimanskom populacijo, pa je zbog toga dobila atribut "četnikuša". Bilo je to dovoljan razlog da Dubravka početkom rata prođe kroz pakao koji su joj priredili muslimanski exstremisti, a njeni sugrađani taj čin nisu okrivili. Ostali su ravnodušni, a često se u pojedinim komentarima moglo čuti, neka je, dobila je šta je zaslužila!<br />
Srbi u Vogošći su prepoznali prijetnju po njihov opstanak u BiH, šta je uticalo na večinu mladih ljudi, pa i mene lično, da ne preostaje ništa drugo, nego da se uzme puška i pokuša odbranti srpski narod na tim prostorima. Što su muslimanski mediji više okrivljivali srpsku stranu za rat, proglašavajući je srbo-četnićkim agresorom, moral srpske vojske bio je sve veći i veći, a linije odbrane srpske teritorije čvršće i stabilnije.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjYOFHmUl0H8eoyCU1eE9UWSjBFuSAOqtFDm8eQcq_BKNl6kb1Z8zs6VUwb1l3dKucUI81T-s4eU3EsgdLFmNgXOAIKoISFaGexEKAr6cp7ZMQW9H-t0wfXcHjPGmyHSgJtfs2wu66Ymw0/s1600/Kutiljerov-plan.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="515" data-original-width="800" height="206" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjYOFHmUl0H8eoyCU1eE9UWSjBFuSAOqtFDm8eQcq_BKNl6kb1Z8zs6VUwb1l3dKucUI81T-s4eU3EsgdLFmNgXOAIKoISFaGexEKAr6cp7ZMQW9H-t0wfXcHjPGmyHSgJtfs2wu66Ymw0/s320/Kutiljerov-plan.jpg" width="320" /></a></div>
Iako sam ustao da u borbi odbranim srpaski narod, stalno sam priželjkivao da će Alija Izedbegović uvijdjeti da večina Srba sa puškom u rauci stoji u zaštiti svog naroda i vitalnih nacionalnih interesa, pa će iz tog razloga sjesti za pregovarački sto. Međutim za Aliju je bila važnija krvlju natopljena Bosna i Hercegovina. nego sudbina milion i četristotine hiljada Srba.<br />
Nada za srpski narod da bi do prekida ratnih dejstava mogli doći i dogovora o uređenu zajedničke države BiH, probudile su vlasti i građani Zenice. Kraj jula '92 u Vogošću stiže talas izbjeglica iz tog grad.<br />
Za razlika od Sarajeva, građani Zenice su shvatili da srpskom stanovništvu prijeti opasnost za opstanak u tom gradu i da ih neće moći sačuvati od islamskih extremista, pa su odlučili da otvore gradske kapije i dozvole Srbima da bezbjedno izađu na srpsku teritoriju.<br />
Najviše je vogošćane prijatno iznenadilo to što se dozvolilo da izbjeglice iz Zenice krenu sa svojom kompletnom pokretnom imovinom. Kolona automobila i kamiona tih julskih dana '92 godine preplavila je Vogošću. Vogošća je u tom periodu imala veliki broj napuštenih i praznih kuća i stanova, pa je opštinska vlast ponudila da izbjeglicama riješi smještaj u tim objektima. Veliki broj zeničana su odbili ponudu, jer je Vogošća bila na prvoj borbenoj liniji i na glavnom pravcu napada muslimanskih snaga iz Sarajeva. Mali broj zeničkih izbjeglica ostao je u Vogošći. Večina zeničana je krenula dalje, u pravcu Bijeljine, jer se oko Bijeljine nije vodio rat, pa se njima učinilo da je za njihove porodice bezbjednije da nastave put u tom pravcu.<br />
Ubrzo nakon talasa izbjeglica iz Zenice, stiže novi talas, ovoga puta grad Visoko je pokazao svoju ljudsku solidarnost. Oko tri hiljade srpskih stanovnika sela Zimča stiže u Vogošću. Pričalo se da su zahvaljujući vogošćanskom Hrvatu, Željku Kajiću, dobili dozvolu od visočkih vlasti da napuste svoje domove i bezbjedno pređu na srpsku teritoriju. Željko Kajić, navodno je pregovarao sa vlastima u Visokom za bezbjedan prolaz stanovika sela Zimča i sa svojim velikim kamionom, šleperom prevozio zimčane na srpsku teritoriju.<br />
Dolazak velikog broja zimčana na teritoriju Vogošće uticalo je da su se prazni vogošćanski stanovi brzo popunili, šta je dovelo do ugrožavanja građana ne srpske nacionalnosti. Zlikovci i exstremisti su uvidjeli svoju priliku, pa su pretežno noću, u tajnost počeli protjerivati iz stanova nedužne i nemoćne stare ljude koji su ostali u svojim stanovima da sačuvaju teško stečenu imovinu.<br />
Svu tu napetost i neizvjesnost u meni, prekunula je vijest od komadanta Kljunića, da ću ubrzo dobiti dozvolu da obiđem svoju porodicu u Subotici. Od tog trenutka sve moje misli bile su usmjerene prema mojoj porodici. Počeo sam pripreme za taj put, u nadi da će do mog povratka zavladati priželjivani mir na tim prostorima!<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-79232669077010479752017-04-29T16:46:00.000-07:002017-05-05T16:23:22.254-07:00Ko je bio Boro Radić???<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Još kao mali dječak, u vrijeme dok sam se igrao isključivo u kvartu u kojem sam živio, jer djeci roditelji nisu dozvoljavali da se udaljavaju od svojih zgrada, čuo sam za ime Bore Radića. Pričalo se o nekom momku iz Radić potoka, koji je volio borilačke sportove i trenirao mnoge od njih. Hrvanje, boks, i na kraju završio kao karatista. Pričalo se da je u svaki od ovih sportova bio veoma uspješan, ali da ga je ljubav prema karateu odvukla u tom smijeru. Uz put se pričalo i to da se mimo borilačkog sporta veoma uspješno bavio atletskom gimnastikom, kako se u to vrijeme na našim prostorima zvao bodi-bilding.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiNWpI6zcVFrvkGLtNeJX3pbSRIjMkLCyQwxK39AyPichQoXP9DoiX7XC4AGaaddrtWB3wmbe5LtRfm7EAbGNibzCXNxM68ChNwiAet4rljF-iCJnkDf9LED-wxZcxKd3yNbVWLe6XR9EQ/s1600/Boro+Radi%25C4%2587+u+kimonu.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiNWpI6zcVFrvkGLtNeJX3pbSRIjMkLCyQwxK39AyPichQoXP9DoiX7XC4AGaaddrtWB3wmbe5LtRfm7EAbGNibzCXNxM68ChNwiAet4rljF-iCJnkDf9LED-wxZcxKd3yNbVWLe6XR9EQ/s320/Boro+Radi%25C4%2587+u+kimonu.jpg" width="240" /></a></div>
A onda kada sam ja odrastao i sa svojom rajom počeo da hodam po vogošćanskim ulicama, Boro Radić već je bio otišao iz Vogošće. Boro se kao karatista nosioc crnog pojasa "Prvi dan", sredinom sedamdestih zaputio u Francusku, da tamo provjeri svoju borilačku sposobnost. Nakon njegovog odlaska na ulicama Vogošće ostade da se priča i veoma često spominje ime Bore Radića. Iako je Boro bio odsutan iz Vogošće, zahvaljujući njegovom največem i istinskom prijatelju, Željki Blagovčanin -Gipsi, Borino ime stalno je bilo spominjano. Bio je stalna tema vogošćanskih mangupa, kao da je tu sa nama. Neki su iz ljubomore osporavali njegovu sposobnost, a mi mladi naraštaj, jedva smo čekali da ga upoznamo. Za nas je on, na osnovu priča koje smo čuli o njemu, već bio legenda i idol. Iako do tada nisam dobio priliku da Boru lično upoznam, zahvaljujući Gipsi, o Bori smo znali sve kao da je tu sa nama svaki dan.<br />
A onda krajem sedamdesetih, Gipso je na sva zvona najavio Borin povratak u Vogošću. Kao danas sjećam se kako sjedimo u sali hotela "Biokovo" i slušam Gipsu kako govori, "Eto, uskoro stiže Boro Radić, jebaće vam svima majku kad dođe, pa da vidimo ko će šta smejti da mu kaže". Poruka je bila upućena onim "nevjernim Tomama", koji su osporavali Borine sposobnosti. Iako je sala bila skoro puna vogošćanskih mangupa, koji su u to vrijeme po cijeli dan igrali razne kockarske igre, na Gipsinu provokaciju ostao je muk. Za mene je taj muk ukazivao, da u Vogošću dolazi veoma opasan čovjek.<br />
Tako je i bilo, Borin povratak iz Francuske, u Vogošću, dočekali smo sa oduševljenjem. Odmah po povratku, Boro je otišao u svoj bivši karate-klub Bosna i odnio na uvid svoju dokumentaciju, koju je donio iz Francuske, u kojoj je pisalo, da je Boro Radić nosioc crnog pojasa "Četvrti dan".<br />
U to vrijeme u Jugoslaviji samo je legendarni Ilija Jorga imao crni pojas "Četvrti dan", zbog čega su Bori pokušali da ospore njegove uspjehe. Rekli su mu u klubu, da će priznati ono što je prije odlaska u Francusku imao, što je značilo samo "Prvi dan", a da ostalo ne mogu da mu priznaju. Boro im je odgovorio da on od njih ne traži priznanje, nego da ih je došao obavijestiti šta posjeduje u toj borilačkoj vještini. Nako toga Boro više nikad nije otišao u prostorije svog bivšeg kluba.<br />
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiZ9ujTGhFbSd5U6jAaF5ex6XzEw3bG8C1Z61zEA8nbLylCSwzpUolkYI9bPQkyV4ARa6E2is-tM1x3WaTmOyT3f75y25ubD65jYs6ZhylJMgElzPBt2OcAj8r3AYPEi8x8tw9tuAcy8d0/s1600/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiZ9ujTGhFbSd5U6jAaF5ex6XzEw3bG8C1Z61zEA8nbLylCSwzpUolkYI9bPQkyV4ARa6E2is-tM1x3WaTmOyT3f75y25ubD65jYs6ZhylJMgElzPBt2OcAj8r3AYPEi8x8tw9tuAcy8d0/s320/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" width="202" /></a>Te davne '79 godine, kada se Boro vratio iz Francuske, sa rajom je otišao na more, u Zaostrog. U to vrijeme Zaostrog je bio popularan za kampovanje. Sarajevski klubovi u borilačkim vještinama često su organizovali pripreme u tom malom morskom mjestašcu.<br />
Ja sam u to vrijemeo još uvijek bio mlađa raja, pa iz tog razloga nisam se osječao komfornim da stalno budem u Borinom društvu. Te iste godine i ja sam se igrom slučaja našao u Zaostrogu. Nedaleko od kampa u kojem je bilo puno sportista iz svih krajeva bovše Jugoslavije, sreo sam se sa Borom. Sa Borom u društvu bili su Suli Glavinić i Amir Ferhatović. Kako je to bilo uobičajeno kada se u drugom gradu sretnešu sa nekim koga dobro poznaješ, srdačno smo se izpozdravljali. Nakon pozdrava oni su produžio dalje niz ulicu, a ja sam se okrenuo, gledajući i diveći se Borinom mišićavom tijelu, koje se kroz njegovu majicu jasno ocrtavalo.<br />
Dok sam još uvijek gledao za njim, na ulici se pojavio poznati jugoslovenski đudista Novak Todorović-Todor. Todor je bio državni reprezentativac Jugoslavije sa puno osvojenih medalja. Uz takmičarski duh koji je imao, Todor je bio poznat na sarajevskim ulicama kao mangup koji izvan sportskih borilišta vješto koristi svoje borilačke sposobnosti, zbog kojih je u Sarajevu bio na glasu kao opasan tip. Suli i Amir su bili prijatelji sa Todorom. a kako su bili u društvu sa Borom, Todor se uputio pravo prema njima trojici.<br />
Staja sam na ulici i sa pažnjom posmatrao taj susret. Bio sam siguran da se Todor i Boro ne poznaju, jer je Boro tek stiga iz Francuske, a do tada nisu imali priliku da bi se ranije negdje vidjeli i upoznali. Todor se rukovao sa Sulijem i Amirom, a Bori je pružio ruku, zagrlio ga i poljubio se s njim. Za mene je taj Todorov gest bio iznenađujući, ali i dokaz Borine veličine!<br />
Vijest da se Boro vratio iz Francuske svojoj kući, odjeknula je kao eho na sve strane. U to vrijeme po sarajevskim ulicama samo se o Bori pričalo, pa su iz tog razloga počele da pristižu ponude od elitnih gradskih ugostitelja da Boro bude taj koji će zaštiti njihove objekte od nereda i održavati mir u tim lokalima.<br />
Zbog posla koji je po dolasku počeo da obavlja, morao je ulaziti u sukob sa najopasnijim frajerima u gradu. U tim sukobima, u kojim se nerijetko sakupljalo njih više u pokušaju da mu se odupru, Boro je često puta pozivao moju raju da mu se priključimo i zajedno sa njim suprostavimo toj grupi. Sve te velike frke Boru su tjerale da trenira još jače i žešće.<br />
Kada je Boro po povratku iz Francuske radio kao izbacivač u Disko-klubu Vogošća, u jednoj od frka u kojoj sam ja učestvovao, Boro mi je dao podršku i ponudio pomoć. Za mene je to bila velika stvar, veliki Boro je bio uz mene, zbog čega nikada nisam zaboravio to njegovo požrtvovanje. Bio sam uvijek spreman i voljan da za njega uđem u sukob sa bilo kim, što sam u nekoliko navrata i učino. Znao je to Boro da cijeni i poštuje, osjetio sam ja to u više navrata.<br />
A onda u Bosni počinje priprema za rat. Svi smo mi osječali da je to neizbježno po političkim razlikama vladajuče koalicije, ali sami sebe smo lagali da je to nemoguće da nam se desi. Boro je iza sebe ima dva braka i troje djece. Prva žena Bisera i sin Igor, a druga Zehra, sin Vedran i kćerka Dijana. U oba slučaja njegove supruge bile su islamske vjeroispovjesti, šta jasno pokazuje da Boro u tom pogledu nije imao predrasuda.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhoKTOJmGKNOP2_TbRQ4BpjkLYkITrD8f3whDZ8ejlCde9Mx-bXQYWa5AgcYCkvSk7BUPFP3CD5zwQ_c6AtbL_NW4yCHWZfEhe504uJyE9FLjEQJhMhED1ZR74JvUMvc1JULxq59ZUNtm0/s1600/Boro+Radi%25C4%2587+1.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhoKTOJmGKNOP2_TbRQ4BpjkLYkITrD8f3whDZ8ejlCde9Mx-bXQYWa5AgcYCkvSk7BUPFP3CD5zwQ_c6AtbL_NW4yCHWZfEhe504uJyE9FLjEQJhMhED1ZR74JvUMvc1JULxq59ZUNtm0/s320/Boro+Radi%25C4%2587+1.jpg" width="320" /></a></div>
Međutim, Boro je među prvima prepoznao prijetnju koja se u to vrijeme nadvila nad srpskim narodom u BiH. Uvidio je da situacija izmiće kontroli i sve više je ličilo na onu istu prijetnju iz Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su Srbi iz svih dijelova BiH a posebno iz Sarajeva nasilno odvođeni po raznim logorima u kojim su nemilosrdno zlostavljani, mučeni i ubijani.<br />
Dok nas večina još uvijek vjerujemo u "bratsvo i jedinstvo" i da do rata u BiH ne može doći, Boro je znao šta se sprema srpskom narodu. Organizovao je svoju jedinicu i priključio se odbrani srpske teritorije.<br />
U vrijeme kada su samo seoske noćne straž bile organizovane, koje su se u cik zore sklanjale da ih komšije iz obižnjih sela ne primjete, i kada su samo muslimanske paravojne jedinice javno marširale po svim gradovima širom BiH i zadavale strah srpskom stanovništvu, Borina jedinica je bila prva srpska jedinica koja se javno pojavila u opštini Vogošća. Od tog momenta, zahvaljujući Borinoj jedinici, mnogi mladići srpske nacionalnosti počinju doborovoljno da se javljaju u tek formirane vojne jedinice. Zahvaljujuči Bori, srpska vojska u Vogošći dočekala je spremono prve muslimanske napade na srpska sela i teritorije.<br />
Prilikom napada na fabriku PRETIS, u kojoj su Vikićevi specijalci i paravojne muslimanske formacije upale u fabriku, stavili je pod svoju kontrolu i počeli sa izvlačenjem MTS-a, Boro je sa svojom jedinicom priskoćio u pomoć mještanima Blagovca, sa njima zajedno odbranio fabriku i nakon toga obezbjeđivao sa svojim ljudima da ne padne u ruke neprijatelju.<br />
Boro Radić poginu je u zasjedi na putu Semizovac-Srednje, 19 jula 1992 godine. Ostala je stalna nedomica i sumnja, kako se to moglo baš njemu desiti. Njegov autoritet koji je posjedovao bio je nenadoknadiv gubitak i to se osječalo u Vogošći tokom cijelog rata.<br />
U toku svog kratkog ratnog puta uspio je da zaokruži u jednu cjelinu viliki dio teritorije i stavi je pod srpsku kontrolu. Nakon Borine pogibije u daljem toku građanskog rata, ono što nam je Boro ostavio u amanet, nismo imali snagi i moći da tu teritoriju sačuvamo i odbranimo.<br />
Nakon što je rat u BiH završen, došlo se do zaključka da je brojčano slabija srpska vojska, isključivo zahvaljujuči jakoj artiljeriji, uspjela da sačuva i odbrani Republiku Srpsku. Iz toga može da se izvuče zaključak, ako se srpska vojska odbranila zahvaljujuči artiljeriji Vojske Republiku Srpsku, onda je Boro Radić najzaslužniji što je fabrika PRETIS tokom rata bila u srpskim rukama. Fabrika PRETIS bila je jedina fabrika u toku rata, koja je proizvodila granate za artiljerijska oruđa, Boro Radić je dao srpskoj vojsci u Vogošći priliku da odbrani fabriku PRETIS, a samim tim Vogošći dao mogučnost da proizvodnjom granata spasi svu teritoriju Republike Srpske.<br />
Zato Boro Radiću, vječna ti slava i neizmerivo hvala na svemu što si učinio za svoj narod!</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-47145152966059463442017-03-20T04:07:00.000-07:002017-03-23T06:16:23.258-07:00Vogošća i ratne medicinske neprilike<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
"Dom zdravlja" u Vogošći zbog početka rata izgubio je veliki broj svojih zdravstvenih radnika. Neki zbog nemogućnosti da dolaze na svoja radna mjesta, a neki zbog toga što im nije odgovarala srpska zastava koja se viorila ispred zgrade opštine, kao i aprilsko zvanično proglašenje Srpske opštine Vogošća.<br />
Nacionalna netrpeljivost koja se širila po BiH znatno je uzdrmala vogošćansku zdravstvenu ustanovu. Mali broj preostalih doktora i medicinskih sestara stvorilo je više nego kritično stanje u "Domu zdravlja Vogošće". U prvim ratnim danima, neki medicinari bježeći sa teritorije pod muslimanskom kontrolom, dolazili su u Vogošću i tako poboljšali brojno stanje zdravstvenih radnika. Sve je to uticalo da Vogošća dobije nove zdravstvene radnike, ali i dalje je bilo nedovoljno da se zbrinu svi ranjenici, kojih je svakog dana sve više i više pristizalo na zbrinjavanje u vogošćanski "Dom zdravlja".<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiQ1FXHc-oncnSlv9A9kHjQeRMDE-SuRwQ7hPEN_s7XaWY-Emhh-gHM-S1FIVFVCzCgTlTeWvO5xKd7weRRKkJdJM-IkJmoIwL-tEX49OVQ-hz1Q0C4A9GDlP3AA0s3ZQ41fMLMAtkjztg/s1600/Sarajevski+doktori.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="244" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiQ1FXHc-oncnSlv9A9kHjQeRMDE-SuRwQ7hPEN_s7XaWY-Emhh-gHM-S1FIVFVCzCgTlTeWvO5xKd7weRRKkJdJM-IkJmoIwL-tEX49OVQ-hz1Q0C4A9GDlP3AA0s3ZQ41fMLMAtkjztg/s320/Sarajevski+doktori.jpg" width="320" /></a></div>
Loša politička situacija i ekstremni nacionalizam uticao je da su i zdravstveni radnici bili u teškoj situaciji na cijeloj teritoriji BiH. Takvo stanje nije zaobišlo ni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, zbog čega su medicionari srpske nacionalnosti bježeći iz Sarajeva, dolazili u Srpsko Sarajevo.<br />
U to vrijeme u Vogošći se sumnjalo u istinitost o maltretiranju srpskog stanovništva po Sarajevu, jer se na BiH TV kućama pričalo o multieničkom gradu, pa su vijesti o stradanjima Srba smatrane našom ratnom propagandom, zbog čega građani Vogošće u početku nisu davali značaja takvim vijestima. Međutim, vremenom se to promjenilo jer je veliki broj uglednih građana koji su izbjegli iz Sarajeva, svojim iskazima potvrđivali su takve informacije.<br />
Loše vijesti iz muslimanskog dijela Sarajeva svakodnevno su pumpane među stanovnike Srpskog Sarajeva. Nacionalne netrpeljivosti nisu zaobišla ni opštinu Vogošća, pa su se nacionalne nesuglasice i problemi prenijeli i u "Dom zdravlja Vogošća". Među prvim je to osjetila Halida Zeničanin. Halida je bila veoma cijenjena i poštovana, dugogodišnja vogošćanska medicinska sestra. Iako je bio manjak zdravstvenih radnika, Halida je zbog nacionalne netrpeljivosti bila prva koja je iz tog razloga izgubila svoje radno mjest.<br />
Svakodnevni upadi vojnika u "Dom zdravlja", često sa prijetnjom oružjem, da njihov drug mora da preživi ranjavanje, ili u protivnom oni će sve zdravstvene radnike pobiti. Bilo je to nevjerovatno bjesnilo među pojedinim borcima. Panašali su se kao da su doktori željeli da ranjenik umre ili su prouzrokovali to ranjavanje. Svakodnevno takvo divljanje dovodili su u životnu opasnost sve medicinara, a posebno one koji nisu bili srpske nacionalnosti. Zdravstveni radnici su po pravilu na bijelim uniformama imali napisana svoja imena. Naoružani razjareni divljaci su tako znali, kako se ko zove, pa su još gore reagovali kada bi vidjeli ime medicionara druge nacionalnosti.<br />
Tih ljetnih julskih dana '92 godine ni Franjo Đuriš nije ostao pošteđen od nacionalnih netrpeljivost. Mnogi vogošćani se sječaju kakve su probleme imali kada u Vogošći nije bila "Radiologija". Za neophodan snimak svaki put se uzimala uputnica i odlazilo se u sarajevske bolnice, u dugim redovima čekalo da se napravi rengenski snimak nekog dijela tijela. Dolaskom Franje Đuriša vogošćanski "Dom Zdravlja", stanovnici Vogošće konačno su bili odahnuli po tom pitanju.<br />
Franjo je bio jedini vogošćanin koji se tim poslom bavio dugi niz godina. Uz velike muke, uz pomoć svojih poznanika i stručnog znanja, oko te grane medicine, Franjo je uspio da osposobi "Radiologiju" u Vogošći i tako smanji velike troškove i probleme svojim sugrađanima. Stari vogošćani bili su neizmjerno zahvalni Franji Đurišu na otvaranju "Radiologije"! A onda je došao rat i neko je sve to zanemario, jer mu je zasmetalo Franjino ime.<br />
Moj drug Zoran Jeličić-Piće svakodnevno je u tom periodu išao na previjanje rane zadobijene prilikom granatiranja Vogošće. Dok su medicinske sestre previjali Pićeta, on je čuo u ambulantnom holu galamu, koja je ukazivala na prijetnju upučenu Franji Đurišu. Zasmetalo je nekima to što će Franjo da napravi snimak na ruci njihovog ranjenog druga. Bili su bijesni zbog toga i posegli su za oružjem, prijeteći kompletnom medicinskom osoblju da sledeći put kad dođu u "Dom Zdravlja", ako zateknu Franju na radnom mjestu, da će ga na licu mjesta ubiti.<br />
Bili su to neki nepoznati naoružani ljudi, koje Piće do tada nije viđao u Vogošći. Piće je dobro znao ko je Franjo Đuriš. Znao je i to da sam ja dobar sa njegovim sinom Rankom, pa je po previjanju rane odmah potražio mene da mi to saopšti. Kada sam čuo šta se desilo, potpuno sam pobjesnio. Shvatio sam da neke stvari u Vogošći mogu da se spriječe samo silom i prijetnjom. Preuzo sam na sebe taj rizik i pozvao mog Kuma i ostale prijatelje da pođemo u "Dom Zdravlja" i spriječimo smjenjivanje Franje Đuriša.<br />
Bez oklijevanja su dali svoj pristanak i za tren oka svi smo bili spremni za akciju. Stigli smo onako ljuti u "Dom Zdravlja". Kum je bio komandir naše jedinice i bio je najbolji među nama za verbalni dijalog. Znao je da bi ja na grub način pokušao sprovesti svoj plan u djelo, a on je znao na pravi način svoju ljutnu predstaviti drugima i da svoj plan sprovede u djelo, pa je preuzeo na sebe glavnu riječ. Več od samog početka Kumove priče, medicinari su shvatili našu poruku. Počeli su nas smirivati i ubjeđivati da do Franjine smjene neće doći i da nema potrebe za podizanjem tenzija.<br />
U to vrijeme smo svi u Vogošći znali iz kog razloga je došlo da Halida Zeničanin izgubi posao, pa smo odmah spomenuli njen slučaj. Dobili smo uvjeravanja od direktora ambulante da je Halida sklonjena radi njene sigurnosti i da je dobila zadazak da obilazi i nosi lijekove za stare i nemoćne muslimane po Vogošći. Sve mi je to u tom momentu izgledao sasvim moguće, pa sam zbog Hipokratove zakletve prema kojoj medicinari moraju da se ponašaju, povjerovali smo u istinitost priče medicinskog osoblja.<br />
Vjerovali smo medicinskom osoblju u to što govore, ali za nas je u tom trenutku bilo važnije da se što više podignu tenzije i stvori frka oko Franjinog imena, jer samo tako se moglo poručuti drugima u Vogošći, da Franjo nije repa bez korijena i da će ga njegovi sugrađani, ako zatreba i oružjem braniti od zlikovaca.<br />
Sve se smirilo i dobro završilo, više niko nije dolazio da prijeti Franji i Franjo Đuriš uprkos svemo što mu se desilo, do kraja rata ostao je vijeran svojoj Vogošći, radeći kao šef radiološkog odjeljenja! Kada se rat završio, Franjo je zbog toga što je bio odan Hipokratovoj zakletvi, zbog koje je tokom rata bio obavezan da pomaže srpskoj vojsci, morao za uvijek da napustio svoju Vogošću i ode u Njemačku u kojoj i danas živi.</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-90055991426396121892017-02-25T10:20:00.002-08:002017-02-28T14:10:29.292-08:00Medicinski heroji<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Početak građanskog rat u BiH, mnoge zdravstvene radnike sprečavao je u dolasku na njihova radna mjesta, a to su naj više osjetile opštine Srpskog Sarajeva. Sve bolnice koje su u to vrijeme postojale, ostale se u dijelu grada pod muslimanskom komntrolom. Nešto se pod hitno moralo uraditi po tom pitanju. U kratkom vremenskom roku u jednom od planinskih odmarališta na Palama formirana je ratna bolnica. Veliki broj zdrvstvenih radnika koji su bili srpske nacionalnosti, a koji su izbjegli iz muslimnskog dijela Sarajeva nastavili su svoj rad u tom planinskom naselju. Bivši Vogošćani, dr Babić i dr Guzina, vrhunski jugoslovenski urolozi tog vremena, uspjeli su da pobjegnu sa teritorije pod muslimanskom kontrolom i nastave svoj rad u ratnoj bolnici "Koran" na Palama.<br />
Bila je poprilično dobro opremljna bolnica, kako sa osobljem, tako i sa medicinskim materijalom, ali za građane Srpskog Sarajeva dovoljno daleko, pa je to za njih bilo kao da bolnica i ne postoji. Loš put do Pala, koji je svojim velikim dijelom išao preko livada, pa se u vrijem kišnih dana put nije mogao ni koristiti, otežavao je transport ranjenika i bolesnih građana. Sve je to prisiljavalo srpsku vlast da se prije zime nađe mogučnost da se formira bolnica u Srpskom Sarajevu. Krenulo se u realizaciju tog projekta, u koji su bile uključeni i međunarodni zdravstveni radnici, pa je već u kasnu jesen Srpsko Sarajevo dobilo još jednu ratnu bolnicu, pod nazivom "Žica", smještenu u Blažuju. Objekat je nazvan "Žica", jer se do izbijanja sukoba u tom objektu proizvodila žica.<br />
Ovako je srpski heroj Dr. Miodraga Lazić, u sojoj knjizi, "Dnevnik ratnog hirurga" opisao medicinsku katastrofu na prostoru Srpskog Sarajeva.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjpgvcQga_J6UprQO49gGTZypRHFoCRn0AIVA8kS4TMewumW3XOYd27ivhC3MWW5Rdf4aHiJHMyO-2UxdfD8wRdgCq30-YFA-PChm0IlZnp7RpyeGisJ0vOqvd6NKoEnCQ9Simv4llhYJI/s1600/Dr+Miodrag+Lazi%25C4%2587.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="256" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjpgvcQga_J6UprQO49gGTZypRHFoCRn0AIVA8kS4TMewumW3XOYd27ivhC3MWW5Rdf4aHiJHMyO-2UxdfD8wRdgCq30-YFA-PChm0IlZnp7RpyeGisJ0vOqvd6NKoEnCQ9Simv4llhYJI/s320/Dr+Miodrag+Lazi%25C4%2587.jpg" width="320" /></a></div>
<br />
<span style="background-color: white; color: #333333; font-family: "arial" , "helvetica" , sans-serif; font-size: 14px;">20. septembar 1992. godine
Bolnica "Koran" Pale - ratna bolnica. </span><br />
<span style="background-color: white; color: #333333; font-family: "arial" , "helvetica" , sans-serif; font-size: 14px;">Stigao sam helikopterom iz Beograda. Pale -
centar, Televizija, Radio, Vlada, Predsedništvo. Sigurnost. Bolnica ,dobro
opremljena. Operišem.
Odlazim na Ilidžu, na drugu stranu Sarajeva. Slepo crevo. Sa svih strana su "oni",
samo jedan put slobodan - severnim obodom Sarajeva. Njive, potoci, puteljci, četiri
sata putovanja. Ovim jezivim putem, nazvanim "srpska magistrala" (humor svojstven
našem čoveku i u najtežim situacijama) putuju ranjenici sa "najžešćeg" dela
sarajevskog fronta do prvog hirurga i spasa. Četiri do pet sati užasa. Putuju
kamionom, sanitetskim, koji prima pet do šest ranjenika. Ko se jednom vozio tom
"stodesetkom", zna kako je teško i najzdravijem, na asfaltu, a kamoli ranjeniku po
rupama, njivama i klizištima. A kad padne sneg, prolaza nema. Od pet ranjenih, dva
umiru, tri prežive. Preživeli su u teškom šoku, na granici života. Ranjenici dolaze iz šest sarajevskih opština: Ilidže, Neđarića, Hadžića, Vogošće, Rajlovca i Ilijaša. Drugi
put za život nisu imali. Na Ilidži imaju bolnicu, ali nemaju opšteg hirurga. Sa
instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost, i, sigurno,
najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, jedan kilometar od Vrela
Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Lep objekat, ali na čistini,
osamsto-devetsto metara vazdušne linije od njihovih položaja. S jedne strane Igman, s
druge - Otes. Igman, svuda oko i iza nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj
prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalno, na putu.</span><br />
<span style="background-color: white; color: #333333; font-family: "arial" , "helvetica" , sans-serif; font-size: 14px;"><br /></span>
<span style="background-color: white; color: #252525; font-family: sans-serif; font-size: 14px;"><span style="color: #333333; font-family: "arial" , "helvetica" , sans-serif;">26. novembar 1992. godine </span></span><br />
<span style="background-color: white; color: #252525; font-family: sans-serif; font-size: 14px;"><span style="color: #333333; font-family: "arial" , "helvetica" , sans-serif;">Juče sam bio na Ilidži i greškom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo
da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve, izuzev glave.
Jedini "radim" trbuh i grudni koš. Do sada, oko trideset teških operacija i više od sto
ranjenih. Vodim i postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka
Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć, i kada je videla Intenzivnu negu,
broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam
operisao. Kada sam odgovorio pozitivno, rekla je da mora da sam ili fantastičan
hirurg, ili lud čovek. Pre pola sata gađani smo teškim granatama. Sedam ih je palo u
krug od sto metara oko nas. Nije prijatno. Inače, imamo dosta ranjenih i poginulih.
Bolnica i ja, kao jedini hirurg za grudni koš i trbuh, pokrivamo ogroman prostor, koji
je, ujedno, i najžešća linija sukoba na sarajevsko- romanijskom ratištu, koja čini
osamdeset odsto celokupnog ratišta. Mnogo radim. Fizički sam sposoban, psihički se
držim. Za sada imamo materijala za rad. Kako će biti dalje - ne znam. Kompletnu
bolnicu, lekove, opremu, instrumente, hranu, dobijamo od Francuza. Verovali ili ne,
ali je istina. Iz Srbije, iz Jugoslovenskog crvenog krsta pomoć uopšte ne stiže. Da nije
pripadnika Francuskog bataljona, francuskih "Lekara bez granica" i njihovih
novinara, bolnice ne bi bilo.</span></span><br />
<span style="background-color: white; color: #252525; font-family: sans-serif; font-size: 14px;"><span style="color: #333333; font-family: "arial" , "helvetica" , sans-serif;"><br /></span></span>
Tako je u svom dnevniko zabilježio naš veliki doktor, doktor heroj, za kojeg se u to vrijeme pričalo da svojim rukama mrtve može da oživi! Ilidža je imala još jednu sretnu okolnost. Njihov sugrađanin, poznati ginekolog, Vlado Mehmedbašić kada je uvidio da stanovnici Srpskog Sarajeva nemaju svoje porodilište, formirao je porodillište na Ilidži.<br />
Vlado je bio sin poznatog jugoslovenskog revolucionara Muhameda Mehmedbašića, pripadnika pokreta "Mlada Bosna", koji su svojom herojskim činom navanim "Sarajevski atentat" za uvijek ostali upisani zlatnim slovima u istoriju naroda na prostoru Jugoslavije. Vlado je bio još jedan medicinski idol u kojeg su se kleli građani Srpskog Sarajeva. To su Ilidžanci dokazali kada je jedne prilike načelnik bolnice "Žica" u Blažuju, Dr Milan Pejić pokušao da smijeni Vladu Mehmedbašića sa mjesta direktora ratnog porodilišta. Građani i borci Ilidže su se pobunili, pojedinci su posegli i za oružjem kako bi zaštitili svog idola. Odluka o njegovoj smjeni odmah je povučena, a Vlado je do kraja rata ostao na toj funkciji.<br />
Međutim, iako je vazdušnom linijom Ilidža bila veoma blizu Vogošće, zbog zaobilaznica borbenih položaja i loši ne asfaltirani putevi otežavali su transport ljudi do tih bolnica. Prevoz je trajao po nekoliko sati i veoma često smrtno ugrožavao ranjenike i trudnice . Vogošća i Ilijaš najviše su osjetili medicinsku katastrofu u Srpskom Sarajevu.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiAB-z9l__Rx1JJTPa5-CVCdpCuhw9KYAMJNMkQ-bzhudJ75GKzLKJ3ljONHjWPxmneqp5FjBergI1LnIuvjGtQpWY0tMMvlAcI96csnL0IfN1WIuHBresevWFxUlRyC_x4KDqFwKMMT4Q/s1600/Pejka+%25C4%258Codo.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiAB-z9l__Rx1JJTPa5-CVCdpCuhw9KYAMJNMkQ-bzhudJ75GKzLKJ3ljONHjWPxmneqp5FjBergI1LnIuvjGtQpWY0tMMvlAcI96csnL0IfN1WIuHBresevWFxUlRyC_x4KDqFwKMMT4Q/s1600/Pejka+%25C4%258Codo.jpg" /></a></div>
Međutim da sve nije crno i bijelo, potrudile su se vogošćanske medicinske sestre. Još početkom maja '92 godine babica sa sarajevskog porodilišta Pejka Čodo preuzela je na sebe obavezu da otvori porodilište u Vogošći. Tačnije trečeg maj '92 godine Pejka se vratila iz koševskog porodilišta iz noćne smjene, a već je morala da ode u "Dom zdravlja" u Vogošći, sa novom obavezom da kao babica, preuzme novu ulogu na mjesto doktora akušera.<br />
Igrom slučaja prva od Pejkinih porodilja u vogošćanskom novom porodilišti bila je Zahida iz ulice Spasoja Jovandića, pa onda Dobrinka Motika-Balorda. Poslije toga stižu i dvojke od Save i Milanke Dragojević.<br />
U Vogoću stižu prve izbjeglice iz Zenice, pa se izbjeglica iz Kaknja, supruga jednog od hrabrih boraca sa "Ježeva", Braneta Glišića, Nevenka dala u ruke već provjerenoj vogošćanskoj akušerskoj babici.<br />
Pejka je uz redovan rad kao medicinska sestra u "Domu zdravlja" Vogošća, obavljala i herojsku dužnost akušerske babice svo do oktobra '94. i dolaska ginekologa iz Zenice, dr Božić Aleksandra. Do oktobar '94 za sve teže slučajeve Pejki je pomagao Vlado Mehmedbašić. Pejka Čodo i Vlado Mehmedbašić, kritične slučajeve slali su za Beograd, a sve što su oni odradili, odradili su bez ijednog smrtog slučaja. U tim teškim vremenima sve do kraja rata uspješno su porađali žene i donosili na svijet dijecu u Srpskom Sarajevu.<br />
<span style="background-color: white; color: #252525; font-family: sans-serif; font-size: 14px;"><span style="color: #333333; font-family: "arial" , "helvetica" , sans-serif;"></span></span><br />
<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-88762255881688809872017-01-20T07:28:00.000-08:002017-01-20T10:25:23.991-08:00Vogošća prije i nakon Bore Radića<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Od samog početka izbijanja sukoba, drastično se mijenjala nacionalna slika tadašnje Vogošce. Niko nije imao uvid u pravo stanje stanovništva koje trenutno živilo na teritoriji Srpske Opštine Vogošća, a nije se ni znalo, šta se tačno dešava sa njenim građanima. Svemu tome doprinosili su loši stavovi političara, sa obje zaračene strane.<br />
U periodu kada se očekivao dogovor između nacionalnih poltičkih lidera, po naselju su počela privođenja stanovnika Vogošće. Tim privođenjim najviše su kumavale vijesti koje su donosile izbjeglice iz Sarajeva. Pričalo se da Srbi prolaze kroz neviđena mučenja i torture po Sarajevskim kazamatima, koje su držali pojedini muslimanski komandanti jedinica u dijelovima grada u kojem su bili stacionirane njihove jedinice. Priče o mučenjima i ubistvima Srba po dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom uveliko su uticale da su započeli sumnjivi nestanci muslimanskog stanovništva u Vogošći.<br />
Odvođenje građana iz njihovih stanova i nestanci stanovnika Vogošće, postale su sve češća pojava. Za neke odvedene, poput, Šerifa Holujića-Šere, Izana Kusturice-Đanga, Slobodana Perića-Mute, Ese Salkića valsnika videotekek Lejla, Trumbeta Kevelja i njegove majke nikad se nije saznalo gdje su nestali. Za neke od njih, članovi njihovih porodica znali su ko ih je odveo iz njihovih stanova, ali za neke nisu. Njihova tijela nikad nisu pronađena a počinioci nisu bili kažnjeni.<br />
<table cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="float: left; margin-right: 1em; text-align: left;"><tbody>
<tr><td style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgjUWhvJT6-CjFK_ZFMeYdZCHN9doBI0572fbMqYnckJcKVa0AIs2LTq12FG8M3QfK7PgurFE4fM-zfzHeEB5OhL3qL23-5k-Yy5kuRC-H6Mv92U-lXU65VRJUHGOueZ-ygnm2dmYfXR4A/s1600/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; margin-bottom: 1em; margin-left: auto; margin-right: auto;"><img border="0" height="400" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgjUWhvJT6-CjFK_ZFMeYdZCHN9doBI0572fbMqYnckJcKVa0AIs2LTq12FG8M3QfK7PgurFE4fM-zfzHeEB5OhL3qL23-5k-Yy5kuRC-H6Mv92U-lXU65VRJUHGOueZ-ygnm2dmYfXR4A/s400/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" width="251" /></a></td></tr>
<tr><td class="tr-caption" style="text-align: center;">Boro Radić</td></tr>
</tbody></table>
Mnoge je iznenadio nestanak Srbina, Slobodana Perića-Mute, poznatiji kao gluhonijemi autolakirer, koji je do početka rata bio zaposlen u TAS-ovoj lakirnici. Priče da su Boro i Božur odgovorni za njegov nestanak, iznenadile su mnoge Vogošćane<br />
Međutim, u tom periodu da bi Boro pokazao svoju odlučnost u namjeri da će braniti sve građane Vogošće, bio je jedini način da to i dokaže, morao bi nekog da ubije. Slobodan je igrom slučaja, vjerovatno iz neznanja, pokucao na vrata Borinoj punici, Zehrinoj majci, u namjeri da je prestraši i istjera iz njenog stana. To je došlo do Bore, nakon čega je Slobodan priveden i po pričama koje su kružile po Vogošći, samo Boro i Božur su znali gdje je završio Slobodan.<br />
Braća Slobodana Perića, takođe su živila u to vrijeme u Vogošći, bespomoćno su pokušavali da od Bore dobiju informaciju, gdje se nalazi Slobodanovo tijelo, da bi ga sahranili dostojno čovjeku, ali bez uspjeha.<br />
U svemu tome najviše je zabrinjavalo što niko nije znao gdje su nestajali građani Vogošće, kako su završili, niti je bilo ko vodio istragu o nestancima ljudi. Sve je to dodatno prouzrokovalo veliki talas iseljavanja stanovnika Vogošće. Po mom sječanju, samo iz moje zgrade u kratkom vremenskom periodu otišle su mnoge porodice, a među njima najveći broj porodica islamske vjeroispovjesti.<br />
Nakon sahrane Bore Radića naslućivalo se da dolaze još teži dani za stanovnike Vogošće. U ratnim danima u Vogošći nije bilo čovjeka, kao što je bio Boro, koji bi se smio suprostaviti zlikovcima i svojim autoritetom zaštititi stanovnike Vogošće.<br />
To se osjetilo već od prvih dana Borine pogibije. Nakon Borine sahrane, Feđa i Deba nisu bili jedini koji su se osječali nesigurno i zbog toga izašli iz Vogošće. Među prvima izgubili su sigurnost Eso i Đira Uković, pa su sa svojom djecom napustili Srpsku opštinu Vogošća. Pouzdano se znalo i među srpskom populacijom u Vogošći, često se prepričavalo da je jedan dio muslmanske populacije bio protiv nezavisnosti BiH i da su se na tom "Referendumu" izjašnjavali protiov ocjepljenja od Jugoslavije. Porodica Uković je bila jedna od tih porodica koja se protivila raspadu Jugoslavije i samostalonosti BiH, smatrajući to ulaskom u neizbježan građanski rat, pa su iz tog razloga podržali "PLEBISCIT", organizovan od strane Srpskog narod u BiH.<br />
To im ipak nije davalo samopouzdanje i sigurnost da ostanu u Vogošći. Ali ta činjenica im je pomoglo da im Srbi izađu u susret i pomognu da bezbjedno budu prebačeni na muslimansku teritoriju.<br />
Iako je Đira bliža rodica mojoj supruzi, od mene nije tražila nikakvu pomoć. Vjerovatno njen ponos joj nije dozvoljavao da mi se obrati za uslugu, ili je i ona naslučivala da je moj otac ubijen iz razloga što sam pružao zaštitu i pomagao svojim komšijama, pa me nije htjela izlagati tim opasnostima. No bilo kako bilo, Đira je sa porodicom napustila Vogošću.<br />
Ubrzo poslije Ukovića, otišli su još neke moje komšije, Šerif i Remza Ferhatović. Šerif i Remza su bili Amirovi roditelji, a Amir je do početka sukoba bio jedan od naboljih prijatelja Bore Radića. Pogibija Bore, za Amirove roditelje bio je signal da je vrijeme da napuste Vogošću, što se ubrzo i desilo. Za njima je otišao i Meho, moj komšija iz ulaza. Tako je jedna od najvećih zgrada u Vogošći ostala bez ijedne muslimanske porodice. Ali ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, pomoć u prebacivanju ljudi na sigurnije teritorije i spašavanje života, nije izostajalo od pojednih građana Vogošće<br />
Talas napuštanja Vogošće muslimanskog stanovništva nakon sahrane Bore Radića se povečavao. Zbog psihološkog pritiska, Vogošću su morali da napuste Borin bivši punac i punica, njegov šurjak Jasmin i njegova supruga Bera Mutilović sa svojom malo djecom. Pričalo se da su uz pomoć komšija prebačeni u Banja Luku. Tamo su navodno proveli više od godinu dana, a odatle izvan ratom zahvaćene BiH, otišli u pravcu Hrvatske. Od tog talasa bježanja iz Vogošće nije bila izostavljena ni Bisera, majka Borinog prvog sina, Igora Radića.<br />
Još onog istog dana kada je obavljena sahrana Bore Radića, Bisera je doživila napad od Zehre. Zehra je po povratku sa groblja napravila neoprostiv skandal. Članovi porodice, po pravoslavnom običaju, nakon sahrane sakupili su se u kući žalosti. Tu se našla i Igorova mjaka, Bisera, zakonita supruga Bore Radića. Zehra je znala da se Boro i Bisera nikada zvanično nisu razveli pa je vjerovatno iz tog razloga potegla pištolj i uperila ga na Biseru. Igrom slučaja tu se našao svekar Milan, stao je ispred Bisere i tako sprečio još veče zlo koj se u tom trenutku nadvilo nad tom porodicom. Ljut što je Zehra u kući žalosti potegla pištolj, Milan je rekao Zehri da pod hitno napusti njihovu kuću. Zehra je to jedva dočekala. Već sutradan je sa sinom Vedranom i kćerkom Dijanom napustila kuću i sa sobom ponijela veliku količinu Borinog novca.<br />
Zehra je uz podršku i zaštitu Borinih prijatelja, našla siguran smještaj za sebe i svoju djecu, kod svoje majke, u ulici Skendera Kulenovića.<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-72036856208179477592017-01-14T09:47:00.001-08:002017-01-15T05:51:21.651-08:00Vogošćanska ratna golgota<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Povratak sa sahrane Bore Radića protekao je u dubokom razmišljanju i tuzi. Činilo se kao da su svu četvoricu iste muke mučile. Feđa, Deba, Kum i ja oborenih glava prema zemlji, polako i ćutke smo se približavali Feđinoj zgradi. Pred samom zgradom, duboko razmišljanje prekide Feđa. Feđa konačno otvori svoju dušu, a ja kao da sam samo to čekao. Nešto mi je u podsvijesti govorilo šta ga je svo ovo vrijeme mučilo, pa sam sa isčekivanjem i priželjkivao da to ispolji.<br />
Feđa stade pred ulazom njegove zgrade i progovori, a mi zastadosmo kao ukopani i pogledasmo u njega. Poče on na tenane da okoliša svoju priču. Vidimo mi čemu to vodi, ali ga ne prekidamo i pažljivo slušamo njegovo izlaganje.<br />
"Vidi jarane", kaže on meni, "sad kad nema više Bore, ja se bojim da ostanem u Vogošći. Vidiš šta se dešava, ima svega i svačega, može ko god hoće doći na vrata da me ubije".<br />
<table cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="float: left; margin-right: 1em; text-align: left;"><tbody>
<tr><td style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg4svuBAjSbqrn__EEPu9nZFrcDNvhgOhyphenhyphen-5xqg_TCO6u6fqRbcM0NwmbXfadw2x3BVRU1v8ix5tC-Q6gYvMc42cNMOespc8OnoUqdGM669UEj9WmpzkX-Z-M2ov5QOmy2G7dLk-MTLCvo/s1600/14856104_1475519389131807_727527538411481055_o.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; margin-bottom: 1em; margin-left: auto; margin-right: auto;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg4svuBAjSbqrn__EEPu9nZFrcDNvhgOhyphenhyphen-5xqg_TCO6u6fqRbcM0NwmbXfadw2x3BVRU1v8ix5tC-Q6gYvMc42cNMOespc8OnoUqdGM669UEj9WmpzkX-Z-M2ov5QOmy2G7dLk-MTLCvo/s320/14856104_1475519389131807_727527538411481055_o.jpg" width="320" /></a></td></tr>
<tr><td class="tr-caption" style="text-align: center;">Feđa i ja<br />
<span style="text-align: left;"><br /></span>
<br />
<span style="text-align: left;"><br /></span>
<span style="text-align: left;"><br /></span>
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiw-mPdFOVmOI1m6s9f76FbUUXJokO1xQVHEEGHjz9JGluQhutMA_7lgG2Omamu0cd08x_AR3pwRNnCYolMdK-AKwCmiwdRAygso9ruLxHxe9NBUFKQGTAD78myFXHPwV0JlvtoVcpPwO0/s1600/Me%25C4%2591useljac+Mirso.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiw-mPdFOVmOI1m6s9f76FbUUXJokO1xQVHEEGHjz9JGluQhutMA_7lgG2Omamu0cd08x_AR3pwRNnCYolMdK-AKwCmiwdRAygso9ruLxHxe9NBUFKQGTAD78myFXHPwV0JlvtoVcpPwO0/s320/Me%25C4%2591useljac+Mirso.jpg" width="243" /></a></div>
<br />
Međuseljac Mirsad-Deba</td></tr>
</tbody></table>
Nije trebalo bilo šta dodatno da objašnjava i sam sam bio svijestan tog stanja. Niko sa sigurnošću nije znao dali ljudi sami odlučuju da napuštaju Vogošću ili ih neko istjeruje ili ih odvodi u pravcu iz kojeg nema povratka.<br />
Već dugo vremena sam priželjkivao od Feđe da izrazi želju o odlasku iz Vogošće. Jednom prilikom sam mu ponudio moju pomoć da izađe, ali je on to odbio. Obečao sam mu tada, kad god on to bude poželio da mi se slobodno javi i ja ću mu izaći u susret . Nisam htjeo na njega da vršim pritisak, jer su vremena bila nenormalna, pa sam se bojao da on ne pomisli da njegov drug hoće da ga otjera iz njegovog stana.<br />
Na Feđi sam u to vrijeme već osječao, da prema meni nema više ono nekadašnje povjerenje i da više nije bio potpuno iskren, kao što je to bilo prije početka ovog haosa. Razumio sam to njegovo nepovjerenje, jer su nam se politički stavovi totalno razmimoilazili.<br />
Iako sam u tom periodu za njega učinio sve što je bilo u mojoj moći, kako bi mu pomogao da se kraj mene osjeća bezbrižnije i da u mene treba da imao potpuno povjerenje, ali to za njega nije bilo dovoljno. Ja nisam mogao danonoćno da budem kraj njega, a kad nisam tu on je praktično bio bez zaštite.<br />
Da ga ne bi držao u neizvjesnosti bez oklijevanja sam mu dao moj pristanak, uz obečanje da ću učiniti sve, da ga izvedem iz Vogošće.<br />
Feđa se promeškolji, kao da mu je neprijatno, a onda me zamoli da pomognem i Debi da izađe zajedno sa njim. Još dok je Feđa izgovarao svoju molbu već sam reagovao i dao svoj pristanak.<br />
Na njima sam odmah primjetio kako odahnuše, kao da sam ih već izveo iz Vogošće. Shvatih da je za njih i ova molba bila jedan veliki teret, zbog koje su se izgledalo je pomalo i pribojavali moje reakcije.<br />
Deba je bio nešto stariji od mene i pripadaje onoj starijoj generaciji Vogošćanskih mangupa. Od mog stasavanja u momka i ulaska u taj krug raje sa Debom sam uvijek imao veoma dobre odnose. Njegova sestra Azrica bila je moja velika dugogodišnja prijateljica. Prijateljstvo se proširilo i na porodično, jer je Azrica bila radna kolegica i prijateljica moje supruge. Sve je to na mene dodatno uticalo i davalo mi motiv da pomognem Debi i da ih izvedem iz Vogošće.<br />
Kako bi ih ohrabrio i u njima razbio nedoumice oko njihovog izlaska, rekoh im da ćemo Kum i ja u jutro doći ispred Feđine zgrade, a da oni tada budu spremni za polazak. Njih dvojica se složiše i sa osmijehom na licu krenuše prema svojim kućama da se pakuju. Kum i ja nastavismo dalje svojim putem, niz ulicu Trifka Đokića.<br />
Baš u to vrijem Srpaka civilna vlast donijela je naredbu na cijeloj teritoriji Srpske Republike BiH da se spriječi i obustavi iseljavanje civilnog stanovništva, jer je muslimanska strana već od samog početka rata to isto uradila na teritoriji pod njihovom kontrolom, kako bi sačuvala multietičnost stanovništva. Ta naredba je bila jasan predznak da nas čeka težak i rizičan zadatak.<br />
Pred Feđom i Debom, nisam želi bilo šta da kažem, kako kod njih ne bi proizveo strah i utisak da ne želimo to da im učinimo. Bilo je jako bitno da njihovo prebacivanje na muslimansku stranu izvedemo što je brže moguće. Radi njihove, a i naše sigurnosti bilo je bitno da što manje ljudi zna da oni žele da izađu iz Vogošće. Nikom, pa ni Kumu nisam smio da kažem, kakve me brige muče i moje razmišljanje, kako će se sve to završiti.<br />
Sa Kumom sam se dogovorio da se u jutro nađemo ispred moje zgrade. Rekao sam mu da obavezno obuče uniformu i ponese pušku sa sobom. Bilo je to nužno zlo, bez kojeg se u to vrijeme ništa nije moglo završiti.<br />
Nakon duge i ne prospavane noći konačno je svanuo i taj 22 juli '92 godene. Ustao sam i sa svojom majkom pio jutarnju kafu. Dok sam čekao Kuma da dođe po mene, majci sam pričao moje planove. Bilo joj je žao što se na ovakav način rastajem sa drugom, ali me je podržala, znajući da tim gestom možda spašavam njegov život.<br />
Ispijanje kafe i ćaskanje sa majkom prekinu Kumov dolazak i sirena njegovog automobila. Bez oklijevanja skoćih sa stolice uzeh svoju pušku i izađoh na ulicu. Pozdravih se sa Kumom i bez puno razgovora sjedosmo u auto i krenusmo prema Feđinoj zgradi. Pri samom dolaski pred zgradu, dok još nismo izašli iz auta, pred nama se ukazaše Feđa i Deba. U rukama su držali po jednu putnu torbu, a Feđa je u drugoj ruci držao neku kesu i pružao je prema meni.<br />
"Šta je to", upitah ga?<br />
"Ovo su Neirine i Amarove najdraže igračke", reče on, pa nastavlja priču. "Ako slučajno ne preživim, molim te, ti ih sačuvaj kod sebe, pa kad se rat završi, dadni ih njima!"<br />
Srce mi se steže, a suze naviru na oći. Uzimam kesu, uz obečanje da ću tako i učiniti i stavljam je kod Kuma u auto.<br />
"A gdje su vam starci", uptah ja?<br />
"Neće da idu", kažu oni.<br />
"Pa ljudi moji, ubiće ih neko, ne ostavljajte ih same!<br />
Deba slijež ramenima, govoreći da njegov otac Mujo neće da ide, a Feđa reće da ni njegova majka Naza neće da izađe iz Vogošće. Sa sjetom se prisjeća majčinih rijeći, "Idi ti sine svojoj dijeci, neka mene ovde, nemam ja kud".<br />
"Nemam izbora, ili da ih uprtimo krkače ili da ih ostavimo! Moram ići, imam dijecu, šta drugo da radim!", sa togumo završava Feđa svoju priču.<br />
Svjestan situacije u kojoj se nalaze, prekidam tu diskusiju i pozivam ih da sjedemo u auto. Krećemo sa vozilom prema izlazu iz Vogošće u pravcu Kobilje Glave, prema srpskom punktu, koji se nalazio kod objekta "Restoran Momo".<br />
Nismo znali šta nas tačno čeka na punktu, pa sam predložio Feđi da ja nosim njegovu torbu dok god ne dođe trenutak da treba proći kroz punkt. Feđa je kod sebe u torbi imao pištolj, od njegovog rahmetli oca Mehe, za koji je znala civilna milicija i punu kutiju metaka kalibra 7,65mm, koje sam mu ja nabavio preko pratilaca iz ličnog obezbjeđenja Radovana Karadžića. Bojao sam se da na punktu ne dođe do pretresa njihovih stvari, pa sam iz tog razloga predložio Feđi da njegovu torbu ja nosim sve do momenta kad bude trebao preći na drugu stranu. Tako sam zamislio da možemo obezbjediti da pištolj i municiju prenese na drugu stranu.<br />
Ubzo smo stigli na punkt, izašli smo iz auta, Kum je uzeo Debinu a ja Feđinu torbu, okačili smo naše puške o rame i uputili se prema rampi na cesti. Na punktu su bila samo dvojica milicajaca. Čim smo im prišli, oni onako nonšalnantno, više mangupski nego službeno, pitaše nas, "Šta vi trebate"?<br />
"Doveli smo jarane da ih prevedemo na drugu stranu", rekoh.<br />
"Ma nema govora", reće jedan od milicajaca.<br />
Svjestan da sa takvim neće biti moguće ljudski razgovarati, brzo spuštam Feđinu torbu na zemlju, skidam automatsku pušku sa ramena, repetiram je i uperujem u milicijce na punktu. Kum učini to isto!<br />
Oni skamenjeni od iznenađenja, pokušavaju da mi objasne da je stigla naredba iz predsjedništva da niko ne može proći na drugu stranu. Znam da će rasprava na tu temu odvući u njihovu korist, te ne dozvoljavam da se povede ikakva rasprava, pa im kažem, "Ma ne intersuje me nikakva naredba, oni danas moraju ovde proći i gotovo, taman kad bi mi svi ovde zbog toga ostali mrtvi"!<br />
Puška je i dalje bila na gotovs, a cijev uperena u njihove grudi. Shvatiše moje ozbiljno upozorenje, pa pospustiše, javi se jedan od milicajaca i reče, "Dobro neka idu, ali vidiš li ti bolan koga ti prevodiš na drugu stranu", uperujući ruku u pravcu Feđe, "On će tamo odma dobiti pušku i pucaće na nas"!<br />
Feđa je bio u majici kratkih rukava i njegove dugogodišnje nabildane mišice jasno su se isticale ispod kratkih rukava. Bilo je ljeto i niko od nas nije razmišljao da bi to moglo nekog da irititra. Nastao je mali tajac i svi smo pogledali u Feđine mišiće.<br />
Ja prekidam tajac i povišenim tonom govorim, "Ako je suđeno tako, da Bog da prvi njegov ispaljeni metak mene pogodio i ubio, ali on će danas preći tamo!"<br />
"Dobro, kako hoćeš", reče milicajaci i pokaza rukom pravac kojim trebaju da izađu iz Vogošće.<br />
Mi ne čekasmo ni jednog časa, kako se ovi ne bi predomislili, dadoh Feđi njegovu torbu, a Kum dade Debi Debinu, izljubismo se uz čvrst zagrljaj i riječi "čuvajte se", i oni krenuše na drugu stranu.<br />
Dugo smo stajali na punktu i čekali da odu što dalje, iz našeg vidokruga. Bi je to zadnji zagrljaj sa moji drugovima.<br />
Igračke koje mi je Feđa dao tokom rata krasile su moju spavaču sobu. Svako jutro sam se budio i uz te dvije amajlije podsječao na naše prijateljstvo. Kada je potpisan prekid rata, morao sam da napustim svoj rodni grad, a dvije igračke koje su krasile moju sobu uspio sam da doturim do svog druga, uz pomoć Aide Handžić-Landžo.<br />
Dostavljane diječijih igrački koje mi je Feđa dao na čuvanje bila je ujedno i moja poruka Feđi, da sam tokom cijelog rata mislio na svog druga i njegovu porodicu!<br />
Na žalost Feđu je "Islamska deklaracija" zaludila, pa on u meni nije prepoznao istinsku prijateljsku ljubav, nego mržnju prema njemu.<br />
"20 godina kasnije", po prvi put nakon rata moj prijatelj mi se javio na FB sa porukom, citiram: "Bili smo kao brača! Kada si me toliko mrzio, što me niste ubili?"<br />
<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-7515187266285032572016-12-18T12:30:00.000-08:002018-05-24T06:51:36.011-07:00Moja analiza pogibije Bore Radića, Điđe, Lale i Razeta<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Nakon što je obavljena sahrana poginulih vogošcanskih heroja niko sa sigurnošcu nije znao, šta se tacno dešavalo tog kobnog dana. Ostade velika tajna za mnoge vogošcane. Možda su u svemu tome kumovali pojedinci iz Borine jedinice, koji su na sav glas okrivljivali vogošcansku vlast da je zasjeda namještena, da bi Boro bio likvidiran.<br />
Nakon što je Boro svojim autoritetom uticao da se po izbijanju sukoba, veliki broj građana srpske nacionalnosti odazove na mobilizaciju za odbranu Vogošce, a svjom hrabrom borbom pomogao da opština Vogošca ostane srpska teritorija, mnogi građani Vogošce povjerovali su u ovakvu price koju su širili njegovi saborci, a njihova prica glasila je ovako: "Boro je odradio posao za koji je vlastima bio potreban i nakon toga njegova likvidacija morala je da se desi"!, .<br />
Šta se zapravo dešavalo tog tragicnog predvecerja?<br />
Mjesto na kojem je muslimanska vojska dvada dana pravila masakr na prolaznicima, bijlo je idealno za organizovanje zasjede. Na dijelu puta kod kafane "Ranc" nalazilo se brdo zvano Mejtef . Brdo je preprecavalo pravac puta, pa su graditelji radi uštede novca, umjesto tunela, napravili zaobilaznicu. Put je iz pravca Semizovca išao direktno u brdo, a onda kod samog brda naglo skretao desno i nastavljao oko brda kao velika okuka od stoosamdest stepeni. Svako vozilo koje se kretalo putem moralo je na tom dijelu naglo da uspori, kako bi bezbjedno ušlo u krivinu.<br />
Po sjecanju mog druga Željke, pripadnika Borine jedinice, u momnetu kada je kombi-bus stigao pred "Dom Zdravlja" u Semizovcu, on i Đoko, nekom pukom slucajnosti našli su se baš tu. Priskocili su u pomoc da se što brže unesu ranjeni i poginuli. Dok su još uvijek unosili postradale, u semizovacku ambulantu došao je Boro Radic.<br />
Vidio je da je kombi sa nastradalim uspio da izađe na sigurnu teritoriju. Raspitao se o detaljima, vratio se u svoj "Audi" i nastavio dalje prema mjestu gdje se desila ta zasjeda. Boro nije pozvao svoje saborce Željku i Đoku da pođu sa njim, što je ukazivalo da Boro nije ocekivao da bi muslimanski vojnici iz zasjede još uvjek mogla da bude na tom mjestu, pa tako nije ni planirao da sa sobom povede još svojih boraca, kako bi vojnom akcijom ocistio teren i obezbjedio slobodan prolaz tim dijelom puta. Željko i Đoko nakon što se završilo unošenje povređenih, odlaze u Vogošcu. Po povratku u Vogšcu, nakon dva sata, Željko srece Gagu, koji mu je saopštio da je Boro Radic poginuo u Ljubini.<br />
Po sjecanju mog kuma Miše, njegova grupa krenula je sa tri vozila, kako bi se što prije prikljucili komandantu Kljunicu, koji je sa dva vozila vec bio otišao u pravcu Ljubine. Vođa njihove grupe koja je krenula za komandantom bio je tadašnji pomocnik komandanta za moral, nastavnik Juga. Juga je sjeo u prvo vozilo, "Gof 2" kojim je upravljao njegov mladi rukometni klubski drug Srđan Amidžic- Điđa. U drugo vozilo "Škoda", kojim je upravljao Peša, sjeo je Željko Markovic-Raze, a u trece vozilo takođe "Golf 2", kojim je upravljao Mišo, sjeo je Dejan Lali-Lala.<br />
Na taj zadatak sa njima je trebao da krene i Boro Radic, ali je Boro imao nekih obaveza, zbog kojih nije mogao da pođe u istom trenutku kad i oni. Juga i vojni policajci u želji da sustignu komandanta Kljunica, krenuli su munjevitom brzinom prema selu Ljubina. Ubjeđeni da ce se na putu do Ljubine sresti sa komandantom Kljunicem, prolaze semizovacku barikadu. Nastavljaju dalje put prema kafani "Ranc" i kod same kafane ulijecu u zasjedu. Muslimanska vojska spremno je docekala vozila. Pocela je žestoka i neprekidna paljba i rešetanje vozila.<br />
U prvom vozilu, od ispaljenih hitaca pogođen je Điđa. Juga uvidjevši Điđino nepomicno tijelo, shvati o cemu se radi, napušta vozilo, trci prema najbližem zaklonu, jedan metak ga pogodi u srtažnjicu, ali on ne posustaje i uspjeva da se docepa zaklona.<br />
U drugom vozilu koje je vozio Peša, nastrada njegov drug Raze. Peša ne ceka ni trena, iskace iz vozila, puzajuci se prebacuje do neke uvale u kojem nalazi siguran zaklon. Nastavio je da se povlaci tom uvalom, koju su graditelji puta namjerno ostavili da kišnica ima kuda da otice i tako zahvaljuci tom kanalu uspijeva da se prebaci do sigurnog zaklona i ostade nepovrijeđen.<br />
U trecem vozilu metci prolijecu kroz lim i šoferšajbu, a jedan metak od mnogobrojnih pogađa Mišin zglob desne ruke, koja se u tom trenutku još uvijek nalazila na volanu. Mišo iskace iz vozila, bježi cestom prema nazad u pravcu Semizovca i uspijeva da se se spasi, ali Lala ne uspijede da izađe iz vozila, a rafali sa obližnjeg brda nađoše sigurnu i laku metu.<br />
Muslimanske snage su uvidjele da više niko ne izlazi iz izrešetanih vozila, ali si i dalje neprestano pucali po njima. Nakon više od pola sata na mjesto zbivanja dolazi Boro Radic sa svojim vozilom "Audi". Iako su se pred njim ukazala tri izrešetana vozila, a pucnjava nije prestajala, Boro nije zaustavljao svoje vozilo. <br />
<table cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="float: left; margin-right: 1em; text-align: left;"><tbody>
<tr><td style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjx2DV3OG7S_nCCI1-g6RbG6uqrTN8ONo2E5Rsw9SOUuP8WOhEIHAYRyqAhHngPYNttUS7Or-Lzf5GkQ_9ecllyioPU4M254tXC8FZXw4xDNAIoNIpwx5zXoQ2ZtO0qK7fXt4SqPzmKiw8/s1600/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; margin-bottom: 1em; margin-left: auto; margin-right: auto;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjx2DV3OG7S_nCCI1-g6RbG6uqrTN8ONo2E5Rsw9SOUuP8WOhEIHAYRyqAhHngPYNttUS7Or-Lzf5GkQ_9ecllyioPU4M254tXC8FZXw4xDNAIoNIpwx5zXoQ2ZtO0qK7fXt4SqPzmKiw8/s320/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" width="256" /></a></td></tr>
<tr><td class="tr-caption" style="text-align: center;">Boro Radic</td></tr>
</tbody></table>
Po pricama od Jose, koji se nalazio sa Borom u vozilu, Boro, njegov zamjenik Slava i Josa ulijecu direktno u zasjedu. Metci su probijali vozilo i Boro bijaše pogođen, a njegova glava klonu. Josa iskace iz vozila i u trku uspjeva da pobjegne do obližnje kuce i tako izbjegne pogodak od mase ispaljenih metke prema njemu.<br />
Slava se izvukao iz auta ali zbog velikog broja metaka koji su praštali oko njega, odlucuje se da ne krene za Josom, nego zaliježe ispod Borinog automobila i tu ostade da ceka prestanak paljbe.<br />
Za to vrijeme komandant Kljunic, sa jednom grupom od pet ljudi, iako je prvi otišao da spašava putnike iz kombi-busa, stiže na mjesto dešavanja tek nakon što je Boro poginuo.<br />
U skoro isto vrijem na to mjesto stiže još jedna grupa koju je predvodio Zoka. Sa Zokom u autu bili su Boja, Miro Vukovic i M Jakovljevic. Oni su se probijali kroz korito potoka Ljubina i tako približavli muslimanskim vojnicima u zasjedi. Uspjeli su da se podvuku pod most, ali zbog loše pozicije za borbu ništa nisu mogli da ucine osim nasumicnog pucanja.<br />
U grupi sa Kljunicem nalazio moj drug i dugogodišnji saborac Dragan. Dragan mi je na moje insistiranje ispricao njegovo viđenje tog dešavanja.<br />
Bilo je to ovako: "Kada smo se dovezli blizu mjesta na kojem je bila postavljna zasjeda, izašli smo iz vozila i polako krenuli pješke prema napred. Krenuli smo kroz šumu i više nismo mogli da vidimo put. U jednom trenutku culi smo zvukove nekoliko vozila, kako velikom brzinom prolaze putom. Ubrzo poslije toga culi su se rafali. Ne znajuci dali se puca na nas, mi zaliježemo, nakon čega opreznije krecemo prema naprijed u pravcu ispaljivanjih rafala. Pucnjava nije prestaja, šta je usporilo naše kretanje. Kada smo konacno stigli do jedne kuce iz koje smo mogli vidjeti dionicu puta, vidjeli smo cetri vozila. Borin "Audi" bio je prvi. Nismo znali šta se dešava, ali smo poceli da pucamu u brdo isperd nas, u pravcu muslimanske vojske. Dok smo se kretali pored kuce u jednom trenutku vidjesmo nekog kako se krije iza nekakvih pritki, koje su bile uspravno naslonjene na zid kuce. Bile su to pritke koje seljaci koriste u baštama za biljke puzavice, buraniju i pasulj. Prišli smo oprezno do pritki i poznodosmo Josu. Josa je bio blijed kao krpa, izbezumljen i prestravljen, ali je uspio reci da su uletili u zasjedu i da je Boro poginuo".<br />
Dragan uzima dah, baš kao da je ponovo na tom mjestu i proživljava tu scenu, ali nastavlja da prica: "Metci su praštali sa svih strana, ali ni mi nismo štedili municiju. Razvila se žestoka borba. Ja ne cekam i kažem Kljunicu da krecem prema vozilima. Kljunic se složio sa mnom. Polako sam puzao prema napred sve dok nisam stigao blizu Borinog auta. Pod vozilom viđoh kako neko leži. Po dugoj kosi poznadoh Slavu. Od velike buke koja se stvorila od pušcane paljbe nije moga da me cuje, ali sreca i on mene viđe. Dopužem blizu njega, pokažem mu kojim putem može da se izvuce i dođe do Kljunica i ostalih, a on odmah krenu u tom pravcu. Slava mi rece da se puca sa svih strana i da je zbog toga pomislio da ga opkoljavaju. Dok se Slava izvlacio prema našim borcima, ja sam prišao Borinom vozilu, otvorio vrata i izvukao Borino tijelo napolje. Posle dugogo i velokog napora konacno sam uspio da dovucem Borino mrtvo tijelo u kanal i odatle nastavio dalje da ga vucem na sigurniju teritoriju. U međuvremenu stigao je Špiro sa jednom grupom semizovcana. Kada je vidio da je Borino tijelo izvuceno, preuzeo ga i odvukao u Vogošcu. Bližio se kraj dana, a ja nisam imao više snage da izvlacim ostale poginule", sa vidnom tugom na licu završi Dragan svoju pricu.<br />
Nakon što sam saslušao price od nekoliko ucesnika tog događaja, došao sam do zakljucka da je velika vjerovatnoca da se ta tragedija mogla izbjeci. Ono što me iznenadilo niko od tri razlicite grupe nije znao gdje su drugi raspoređeni i dali su uopšte stigli na mjesto zlocina. Postoji mogucnost da su međusobno pucali jedni na druge, jer po Draganovoj prici, Kljunic nije znao da je Zoka sa svojom grupom došao pod most, a po Zokinoj prici oni su ispod mosta pucali u pravcu kuce na brdu, u kojoj se u tom trenutku, vjerovatno nalazila Kljuniceva grupa.<br />
Kada su muslimanski vojnici primjetili da se puca sa svih strana, vjerovatno su pomislili da ih srpska vojska opkoljava i da su se možda iz tog razloga povukli sa Mejtefa. To me navodi na sumnju da je tako bilo, jer je Slava došao do zakljucka da ga opkoljavaju, a on dok je ležao ispod auta mogao najbolje i najlakše od svi ostalih da razabere iz kog pravca se cuju ispaljeni hitci.<br />
Stice se utisak da je na Mejtefu muslimanska vojska provela dva dana i da je planirala da tu ostane, postavi svoju liniju odbrane i tako zaustavi sve ucestalija kretanje vozila sa srpske teritorije u pravcu Srednjeg. Taj dio teritorije koji je do izbijanja sukoba bio naseljen pretežno Hrvatskim življem, nakon odlaska domaceg stanovništva, postala je "nicija zemlja", pa se kretanje tim dijelom teritorije odvijalo neometano.<br />
Pricalo se da je Boro tim putem cesto prolazio do Srednjeg i tamo se u nekoliko navrata sastajao sa našim starim drugom Zajkom. Vjerovatno je to na Boru djelovalo opuštajuce i puno uticalo da neoprezno uleti u zasjedu. Postoji mogucnost da je Boro planirao tog dana da ode do Zajeke i ispita ko je postavio zasjedu i pucao u civile, pa iz tog razloga nije na vrijeme zaustavio svoje vozilo u trenutku kad je pred sobom vidi tri izrešetana vozila.<br />
Iako je lako biti general poslije bitke, stice se utisak da najvecu krivicu za pogibiju Bore Radica, Srđana Amidžica-Điđe, Dejana Lalica-Lale i Željke Markovica-Razeta, snosi komandant Kljunic. Da je kojim slucajem imao malo više komandujuceg iskustva, ni po koju cijenu ne bi smio da uvodi dio svoje jedinice, a da pri tome ne zna gdje mu se nalaze ostali ucesnici, za koje je znao da treba da krenu u akciju, jer ih je on licno podigao na uzbunu.<br />
Bilo ne ponovilo se!<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-32102194588075495222016-11-23T03:07:00.000-08:002017-12-11T09:30:45.643-08:00Vogošća u suzama<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div style="text-align: left;">
<span style="text-align: justify;">Tog tragicnog devetnaestog jula '92 godine, naša jedinica nalazila se u Uglješicima, na liniji odbrane Vogošce. Još prije našeg povratka sa linije, stigla je vijest da je na Misoci bilo mrtvih i ranjenih vogošcana. Vijest o stradanjima naših boraca donijeli su ljudi koji su nas tog dana smijenili na straži. Po po</span><span style="text-align: justify;">vratku sa linije, došli smo u komandu bataljona, u zgradu hotela "Bikovo". Komandir našeg voda, inace moj kum, dao je voljno svim borcima, nakon cega su neki vojnici otišli na veceru u vojnicki restoran u hotelu, a neki produžili svojim kucama. </span></div>
Kum, po nekom nepisanom pravilu i ja kao njegova vijerna sijenaka, prvo svratismo u kancelariju komandanta bataljona, kako bi saznali nešto više o borbi na Misoci. U kancelariji zatekosmo njegovog zamjenika, rezervnog kapetana prve klase, Momu Corovica. Momo nam rece da je Kljunic otišao sa odjeljenjem bataljonske V. P. u Ljubinu da spašava žene i djecu, koji su u tom selu naletili na zasjedu muslimanske vojske. To je bila još jedna tragicna vijest tog dana, koja nas je kao mnoge vogošcane potresno iznenadila.<br />
Momo dodaje, da je u komandu bataljona stigla ta vijest i da je nakon toga komandant Kljunic bez oklijevanja krenuo u pravcu Ljubine. Sluteci da ova zasjeda nece izaci na dobro, Kum rece Momi da cemo biti u blizini komande, pa ako zatreba, da nam javi, bicemo na raspolaganju za bilo kakvu pomoc.<br />
Pošto Momo nije imao nikakvih pouzdanih informacija o zasjedi, Kum i ja izađosmo iz kancelarije. Otišlo smo u vojnicki restoran na veceru i nakon toga stajali neko vrijeme pred zgradom komande, u iscekivanju da ce ubrzo stici nove vijesti o zasjedi. Dan se bližio kraju i mi odlucismo da prošetamo niz ulici Moše Pijade.<br />
Samo što krenusmo, pred nama se od nekud pojavi Josa. Bio je sav uznemiren! Pricao je nepovezano, ali shvatismo da je bio sa Borom u Ljubini, u pokušaju spašavanja civila. Priđosmo mu i pocesmo postavljati pitanja, ali šok koji je Josa doživio, izgledalo je kao da mu ne da da razborito govori, pa nam ništa nije bilo jasno, šta se u Ljubini stvarno dešavalo. Neprekidno je ponavljao, "Ubiše Boru, ovo je namješteno, ovo je izdaja"!<br />
Kum i ja pokušasmo da ga smirimo i Josa poce razboritije da govori. Rece da su kod kafane "Ranč" uletili u muslimansku zasjedu i da je u toj zasjedi, naših boraca "kijamet" poginulo. Baš ovakvim rijecima Josa opisa pogibiju tih ljudi. Nije znao ko je još osim Bore poginuo, ali je znao da su tijela Bore i ostalih ubijenih ostali u okruženju i da im se od žestoke muslimanske pucnjave ne može prici.<br />
Kum rece Josi da ce angažovati naš vod, a da on ode u hotel "Park", sakupi Borine speijalce, pa da zajednickom akcijom krenemo u cišcenje terene, kako bi došli do tijela poginulih. Međutim, Josa nije pokazao zainteresovanost za ucešce u takavoj akciji i ponovo poceo ponavljati istu pricu, "Ovo je namješteno, ovo je izdaja".<br />
Shvatismo da Josi ne pada na pamet da se vraca na mjesto stradanja njegovih drugova i ukljuci u njihovo izvlacenje. Kum mi predloži da krenemo nazad u komandu i tamo ponovo ponudimo našu pomoc. Pođosmo prema komandi, a Josa krenu u drugom pravcu i nestade iz našeg vidokruga.<br />
<table cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="float: left; text-align: left;"><tbody>
<tr><td style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj9AVvzgCmijOpQZA9US-xb_2VmT3GrIawcjJtwZnSLztSiJ_ci2Ub4Tm7di8WWBlOg2ATLF0jjy6clLuDMWutAQ-mDz5N4HIb6Ohv5a7C7G9V_egd-IujXZ8halC-7GavliuF6BQ49oe4/s1600/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; margin-bottom: 1em; margin-left: auto; margin-right: auto;"><img border="0" height="400" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj9AVvzgCmijOpQZA9US-xb_2VmT3GrIawcjJtwZnSLztSiJ_ci2Ub4Tm7di8WWBlOg2ATLF0jjy6clLuDMWutAQ-mDz5N4HIb6Ohv5a7C7G9V_egd-IujXZ8halC-7GavliuF6BQ49oe4/s400/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" width="320" /></a> </td></tr>
<tr><td class="tr-caption" style="text-align: center;">Boro Radić </td></tr>
</tbody></table>
<br />
Uđosmo u zgradu komande, a tamo je vec stigla vijest da su Boro Radic, Srđan Amidžic-Điđa, Dejan Lalic-Lala i Željko Markovic-Raze poginuli, da je Mišo Živković ranjen u zglob desne ruke, a Juga moralista ranjen u stražnjicu, dok se prebacivao iz auta, prema zaklonu.<br />
<div style="text-align: left;">
Tu saznadosmo da se tijelo Bore Radica <br />
trenutno nalazi u mrtvacnici, a da su tijala Điđe, Lale i Razeta ostala u Ljubini u izrešertanim vozilima. Kum ponudi našu pomoc za izvlacenja ostalih poginulih, ali nam rekoše da zbog mraka koji je trebao uskoro da padne, akcija se odlažila do sutra u jutro.</div>
Napustismo prostorije komande i zaputismo se u mrtvacnicu, u "Dom zdravlja Vogošca".<br />
Mrtvacnica do pocetka rata nije ni postojala u Vogošci, ali zbog velikog broja poginulih improvizovala se u garaži vogošcanske zdravstvene ustanove, gdje je Boro Savic, jedini zvanicni grobar iz tog perioda, pripremao tijela za sahrane.<br />
Stigosmo pred "Dom zdravlja", a tamo zatekosmo dugacku kolonu vogošcanskih boraca kako ulaze u improvizovanu mrtvacnicu, u namjeri da se uvjere u istinitost prica koje su sa nevjericom kružile po Vogošci, o pogibiji Bore Radica.<br />
Garažna vrata, kroz koja se ulazilo u mrtvacnicu bijahu potpuno otvorena. Stadoh sa Kumom u kolonu. Još sa ulice viđoh prizor od kojeg se naježih! Tijelo Boro Radica nepomicno je ležao na mrtvackom stolu. Pripadnici njegove specijalne jedinice, sa puškama u rukama, na cetri strane oko tijela stajali su mirno, odavajuci poslednju pocast svom komandantu. Prizor od kojeg se ledila krv u venama!<br />
Pocasna straža neprekidno se držala, od trenutka od kakada je Boro donešen u mrtvačnicu, pa do momenta kada je ponešen na groblje u Radića potk. Straža se držala u organizovaciji pripadnika Borine specijalne jedinice, kako to dolikuje za velike licnosti, dok su građani Vogošce dolazili i odavali poslednju pocast svom heroju! Bila je to scena, koja je mnoge građane Vogošce natjerala da puste suzu!<br />
<table align="center" cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="float: left; margin-right: 1em; text-align: left;"><tbody>
<tr><td style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjnxS97yVcd4B6i4fhWEilV2DQZiuklYeEqZKV-wO-hnaGex0YO6GCzhwXt2KKTYtVIcN4PvITVJtwXBEJ9ad6yz1VSeKRbPCOspSciuTYFgZ_o3-CeCEVXCFj-f9Lic8rP_S9RhkMnOa8/s1600/Ra%25C5%25BEe-%25C5%25BDeljko+Markovi%25C4%2587.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; margin-bottom: 1em; margin-left: auto; margin-right: auto;"><img border="0" height="200" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjnxS97yVcd4B6i4fhWEilV2DQZiuklYeEqZKV-wO-hnaGex0YO6GCzhwXt2KKTYtVIcN4PvITVJtwXBEJ9ad6yz1VSeKRbPCOspSciuTYFgZ_o3-CeCEVXCFj-f9Lic8rP_S9RhkMnOa8/s200/Ra%25C5%25BEe-%25C5%25BDeljko+Markovi%25C4%2587.jpg" width="111" /></a></td></tr>
<tr><td class="tr-caption" style="font-size: 12.8px; text-align: center;">Željko Marković-Raze<br />
<div>
<br /></div>
</td></tr>
</tbody></table>
<table cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="float: left; text-align: left;"><tbody>
<tr><td style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiU6T-oyHZl7K903p5OLwwVjN86CQxbXPxYorU-8KrL0s-cM1hv2PMZXJFQmrNh_wJ-9k5D6oRwJ5dlptZOS0-VpjNL7hM3dUnQRaIJJ1tH602ISDJ7N3T-Mhn_gKsGpzRqF5F_aS8SMp0/s1600/Dejan+Lali%25C4%2587+-+Lala.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: auto; margin-right: auto;"><img border="0" height="200" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiU6T-oyHZl7K903p5OLwwVjN86CQxbXPxYorU-8KrL0s-cM1hv2PMZXJFQmrNh_wJ-9k5D6oRwJ5dlptZOS0-VpjNL7hM3dUnQRaIJJ1tH602ISDJ7N3T-Mhn_gKsGpzRqF5F_aS8SMp0/s200/Dejan+Lali%25C4%2587+-+Lala.jpg" width="150" /></a><br />
Dejan Lalić-Lala</td></tr>
<tr><td class="tr-caption" style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiwwDYnshqLMsRYvs4nkTu3FqBfKyjkrzILaBfzLsBnTMPMvJW24mq8-QzzBdMr5qOjbv9F5yjXWqe-bJJcGF7bidXlgJaSW6ZdzvwfkBnTcXproC6iMgLj4YF11RXnJNfCk9chi6CaLIw/s1600/Sr%25C4%2591an+Amid%25C5%25BEi%25C4%2587-%25C4%2590i%25C4%2591a.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" data-original-height="200" data-original-width="150" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiwwDYnshqLMsRYvs4nkTu3FqBfKyjkrzILaBfzLsBnTMPMvJW24mq8-QzzBdMr5qOjbv9F5yjXWqe-bJJcGF7bidXlgJaSW6ZdzvwfkBnTcXproC6iMgLj4YF11RXnJNfCk9chi6CaLIw/s1600/Sr%25C4%2591an+Amid%25C5%25BEi%25C4%2587-%25C4%2590i%25C4%2591a.jpg" /></a><br />
Srđan Amidžić-Điđa</td></tr>
</tbody></table>
<br />
<div class="MsoNormal" style="line-height: normal; margin-bottom: .0001pt; margin-bottom: 0in; mso-element-anchor-horizontal: margin; mso-element-anchor-vertical: paragraph; mso-element-frame-hspace: 2.25pt; mso-element-top: 5.4pt; mso-element-wrap: around; mso-element: frame; mso-height-rule: exactly;">
Sutradan još od ranog jutra krenulo se u akciju izvlacenja tijela preostali poginulih vogošcanskih heroja. Za vrijeme pretresa terena na kojem je bila organizovana zlocinacka zasjeda, nije bilo otpora od muslimanske vojske, pa se sa lakocom došlo do tijela postradalih.<br />
Vec u podne u komandu Jošanickog bataljona stigla je vijest, akcija je privedena kraju, a tijela Lale, Điđe i Razeta bila su u vogošcanskoj mrtvacnici.<br />
Mnogi vogošcani bili su u velikoj žalosti, ne skrivajuci suze, jer izgubiše svoju omladinu, najbolju, među najboljim!<br />
Zbog vrucih ljetnih dana žurilo se da se tijela poginulih što prije sahrane. Samo dan kasnije sve je bilo spremno za poslednji pozdrav od naših junaka.<br />
<br />
Ratna dejstva nisu dozvoljavala da se sahrana obavi na gradskom groblju Rosulje, zbog cega su Željko Marković-Raze, Dejan Lalić-Lala i Srđan Amidžic-Điđa sahranjeni na seoskom groblju u Krivoglavcima.<br />
Radici su imali svoje seosko groblje, pa je Boro Radić kao pripadnik te porodice sahranjen u Radića potuku u porodicnom groblju.<br />
Sahrani Bore Radica prisustvovao je ogroman broj vogošcana, svih vijera i nacija. Groblje nije bilo dovoljno veliko da prime sve one koji su došli da odaju poslednju pocast vogošcanskom heroju, pa su mnogi morali ostati izvan ograde groblja.<br />
<br />
Vjerski obred popa Stanka protekao je u mukloj tišini. Nakon što je pop završio molitvu, rijec je uzeo Bokan. Bokan je bio beograđanin, glumac i reditelj. Doveo je u Vogošcu jednu od najboljih dobrovoljnih jedinica i sa njima ostao da pomogne vogošcanima u odbrani.<br />
Bokan je kratak period poznavo Boru. Za to vrijeme vidio je o kakvom se heroju radi pa je iz tog razloga, a i svojih glasovnih i glumackih kvaliteta uzeo na sebe obavezu da održi oproštajni govor za srpskog heroja.<br />
Njegove dirljive izgovorene rijeci parale su srce udovice, Zehre (kršteno Zorica) Radić. Izgledalo je kao da ce svakog trenutka od bola i tuge izgubiti svijest i pasti na zemlju. <br />
Jezivi jauci ucvijeljene udovice i Bokanov gromoglasni emotivnim govor, odjekivao je koritom Radica potoka.<br />
U tom trenutku osjetih i ja suze kako mi teku niz obraze, ali shvatih da nisam jedini koji place. Poceh da brišem suze i nesvjesno podigoh pogled prema ostalima. Pored mene stajali su, Mirso Međuseljac-Deba, moj prijatelj Neđad Skenderovic- Feđa, a do njih moj kum. Pogledah naokolo po groblju, svi su bili uplakani, šmrcali su i brisali su suze sa obraza i ociju. Dirljiva scena koju je ovaj heroj istinski zaslužio, od svih koji su ga poznavali, od svih građana Vogošce!<br />
Bokan na kraju govora obeca da cemo baš na tom mjestu gdje pociva Boro Radic, kad rat završi, izgraditi crkvu, njemu u cast, svi prisutni se sa odobravanje složiše sa tim! Bokan završi govor sa rijecima, "vjecna mu slava", a Radica potokom, od svih prisutnih, kao jedan glas odjeknu, "slava mu i hvala".<br />
Pripadnici Borine specijalni jedinice postrojeni u formaciju vojnickog odjeljenja, ispališe tri plotuna iz pušcanog naoružanja, u cast svom velikom komandantu. Kovceg sa Borinim tijelo poce da se spušta u raku, a njegova supruga Zehra kleknu na koljena, uhvati se za sanduk i zakuka iz sveg glasa. Srce od jezivog prizora i tuge hoce da mi pukne u grudima. Lagano priđoh raki, ubacih grumen zemlje, prekrstih se i krenuh niz strminu, prema cesti i izlazu iz groblja. Za mnom krenuše Feđa, Mirso i Kum, bez ijedne rijeci nastavismo ici u pravcu Vogošce.<br />
Kada smo bili na domak naselja, našu cutnju prekide Feđa. Dok je izgovarao prve rijeci vec sam shvatio šta hoce da mi kaže. Tražio je od mene da ga izvedem iz Vogošce. U mojoj podsvijesti, vec dugo vremena sam priželjkivao da mi to kaže. Misao da mu je život u Vogošci u velikoj opasnosti, konacno je doprla i do njegovog mozga. U pogledu mu se vidio ogroman strahu. Izgledao je kao da mu je neprijatno što to od mene traži, jer sam mu to isto već odavno predlagao. Onako stidno rece, sad kad više nema Bore, ja se bojim ostati u Vogošci, možeš li mi pomoci da izađem iz nje.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
Iako je civilna vlast strogo zabranila izlazak stanovništva iz ratne zone, cvrsto mu obecah da cu uciniti sve da ga izvedem iz Vogošce. Zamoli me da to ucinim i za Mirsu Međuseljca, na šta mu rekoh da nema nikakvih problema, da može povesti koga god želi. Pocesmo odmah pripremati plan o njihovom izlasku iz Vogošce.<br />
<table cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><tbody>
<tr><td style="text-align: center;">Vogošcanski ratni bilten koji je izlazio svaki dan pod nazivom "NAŠ GLAS", nakon godinu dana od pogibije vogošcanskih heroja objavio je IN MEMORIAM pod nazivom "Sjecanje na ratne heroje"</td></tr>
</tbody></table>
<table cellpadding="0" cellspacing="0" class="tr-caption-container" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><tbody>
<tr><td class="tr-caption" style="text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg1DDTh-02aCkLR7vx_iSVPkVXyt5J8rbwKbiC2SBrjkBK7uyk26GyWCH6AFxavVWtPIoNy8zVqOUJ1WwaUszhoXWxmU4hP9ciXU9i5cNCrQtt05X-Q9n0jwO41XATiLgcpAAp2-ypfTpU/s1600/Sje%25C4%2587anje+na+ratne+drugove.jpg" imageanchor="1" style="font-size: 12.8px; margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="393" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg1DDTh-02aCkLR7vx_iSVPkVXyt5J8rbwKbiC2SBrjkBK7uyk26GyWCH6AFxavVWtPIoNy8zVqOUJ1WwaUszhoXWxmU4hP9ciXU9i5cNCrQtt05X-Q9n0jwO41XATiLgcpAAp2-ypfTpU/s640/Sje%25C4%2587anje+na+ratne+drugove.jpg" width="640" /></a><br />
<br />
<br /></td></tr>
</tbody></table>
</div>
</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-28843490022371378192016-10-14T07:07:00.000-07:002016-12-22T19:06:43.831-08:00Ubiše Boru Radića<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Borbe za Misocu na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošci. Poginuo je Željko Jovicic iz Krivoglavackog bataljona, a Kuzman Pena i Kecman Velicko bili su teško ranjeni. Velicko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig o spašavanju Pene potpuno zanemario. Svi Vogošcani sa strepnjom su iscekivali vijesti sa VMA, o Peninom zdravstvenom stanju.<br />
Dok su doktori vodili borbu za živote ranjenika, Boro Radic po povratku iz Misoce dao je voljno kompletnoj specijalnoj jedinici, kako bi se oporavili od preživljenog šoka i svega doživljenog tog dana u borbi na Misoci. Pripadnici Borine jedinice su se nakon toga raštrkali po naselju, a neki su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velicka, ranjenog ratnog druga.<br />
Boro je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srecom u borbi na Misoci uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošcu nije krio svoju radost zbog toga, pa je odlucio da uz casicu rakije to i proslavi. Zaputio se u "Cica Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošce i bila jedina kafana u Vogošci u kojoj se u tom periodu točilo alkoholno pice.<br />
Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je vec privih nekoliko casica poprilicno opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na puto Semizovac-Srednje, tacnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veca, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima<br />
Enes Durak je u nekoliko navrata do tada, u tom regionu izvodio diverzantske akcije. Samo dan ranije, tacnije 18-og jula '92, Durak je izveo dizerzantsku akciju u kojoj je poginu Janjic Dragoslav. Dragoslav Janjic i milicioner Motika Petar vracali su se iz svog sela Krivajevici i tom prilikom uletili u zasjedu muslimanske vojske. Dragoslav je poginuo na licu mjesta, Petar je bez zaustavljanja automobila proletio kroz zasjedu i tako se spasio od sigurne pogibije, a Janjicevo mrtvo tijelo uspio da izvuce na bezbjednu teritoriju.<br />
U Vogošci se u tom periodu pricalo da se na teritoriji od Semizovca do Krivajevica ne vode nikakve ratne operacije. Cak se pricalo da se u tom kraju mještani cesto viđaju kraj ceste, uz caskanje, zajednicki cuvaju stoku. Za razliku od Sarajeva, taj region je bio primjer tolerancije nacionalnih teritorija. Srbi, Hrvati i Muslimani, bez straha jedni od drugih, ostali su svako u svom selu i u svojoj kuci . Saznanje da na tom prostoru nema vojski, a ni ratnih operacija, ohrabrivalo je i ostalo stanovništvo, pa se sve cešce taj put koristio kao manje rizican za korištenje i izlazak građana iz Srpskog Sarajeva.<br />
Enes Durak iskoristio je opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji nacin sa svojom vojskom usmrtio bi putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povuka na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na terenu oko rijeke Ljubine, postale su ucestalije.<br />
Hrvatski narod, koji je bio vecinsko stanovništvo na tom prostoru, postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha zbog ucestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuca, odlucilo da napuste svoja imanja. Stanovništvo oko rijeke Ljubine pozvalo je u pomoc komandanta HVO iz Vareša, Ivicu Rajica, koji je u njihovo ime napravio dogovor sa Borom Radicem i srpskim vlastima u Vogošci, da hrvatsko stanovništvo oko rijeke Ljubine može bez problema preci preko srpske teritorije i otici kuda god želi.<br />
U Vogošci je procurila vijest o selidbi hrvatskog stanovništva. Neki stanovnici Vogošce poželjeli su da odu u Ljubinu i pozdrave se sa svojom rodbinom i prijateljima. Međutim, bilo je to veoma opasno i teško izvodljivo. U Semizovcu je bila rampa, na kojoj se upozoravalo o mogucim muslimanskim dejstvima, zbog cega su se mnogi ustrucavali da odu na drugu stranu. Ipak, jake rodbinske veze prisiljavale su pojedine da odu tamo kako bi se pozdravili, pa su iz tog razloga potražili prijatelje koji su bili voljni da se upuste u taj rizik i odvezu ih tamo. <br />
U mom komšiluku živila je Goga Ilic-Sabljak, bila je rodom iz Ljubine. Saznala je za selidbu stanovništa Ljubine, pa me zamolila, ako bi smio da je odvedem do njenih roditelja, koji još uvijek žive u Ljubini. Želila je da se pozdravi sa njima prije nego što odu. Bila je uplakana i kroz suze mi je govorila, "ko zna dali cu ih ikad više vidjeti"! Bio sam u slicnoj situaciji kao i ona, jer su moja supruga i sin bili daleko od mene, pa je to dodatno diralo moje emocije i tjeralo me da ovoj ženi izađem u susret.<br />
Otišao sam kuci, spremio se u vojnicku uniformu i uzeo pušku, jer sam bio sigurniji da cu tako lakše proci rampu u Semizovcu. Prišao sam mome automobilu, koji je bio parkiran na cesti, a Goga je vec bila kod auta, spremna za polazak. Odmah smo krenuli. Stigli smo u Semizovac na punktu. Vidio sam da poznajem sve ljude na punktu, a i oni mene, što mi je pomoglo da bez problema podignu rampu da prođemo dalje.<br />
Stigli smo pred kucu njenih roditelja i ona je sva sretna, bez rijeci potrcala prema ulaznim vratima. Podviknuo sam za njom, "ja cu ostati ovde", a ona je bez okretanja glave mahnula desnom rukom, kao da se pozdravlja sa mnom. Slatko sam se nasmijao, shvativši njenu žurbu i šta je mahanjem htjela da kaže. Ostao sam na cesti kraj automobila i osmatrao okolinu. Bilo je veoma neprijatno stajati kao živa meta i iscekivati pogodak sa okolnih brda. Srecom, Goga se nije dugo zadržala. Nakon nekih desetak minuta, vec smo bili na putu za Vogošcu. Goga je sa velikim uzbuđenjem od srece što je bila sa roditeljima, a i tuge što odlaze, kroz suze pocela da mi prica šta se dešava.<br />
"Stigla sam u zadnji cas", kaže ona. Sutra odlaze za Kiseljak. Neki su vec otišli, ali svi ce otici odavde na sigurnije teritorije, na teritorije pod hrvatskom vojnom kontrolom. Neki odlaze za Vareš, a neki za Kiseljak. Boje se jer muslimanska vojska previše vršlja tim prostorom, a svjesni su da to nece završiti dobro po njih. Ubrzo smo stigli u Vogošcu, a meni je bilo drago što sam pomogao Gogi, da možda poslednji put vidi svoje roditelje.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg5nBbKzbIGUxpyyFqGd6x4NEUWNROYWDxUUH7gAVKAXyjQ2zCkpQ5U6GX_ytQ6OmZH5opwhdieVpBH787T0amhboc8QzBKqGlurBZcytzJu29DmSnJbfZRO-m7ycffUBT1w4WfXdLZmss/s1600/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg5nBbKzbIGUxpyyFqGd6x4NEUWNROYWDxUUH7gAVKAXyjQ2zCkpQ5U6GX_ytQ6OmZH5opwhdieVpBH787T0amhboc8QzBKqGlurBZcytzJu29DmSnJbfZRO-m7ycffUBT1w4WfXdLZmss/s320/Boro+Radi%25C4%2587.jpg" width="256" /></a></div>
Sva ta dešavanja oko rijeke Ljubine ljutila su Boru Radica, pogotovo što je velikim dijelo uzrok svemu tome bio njegov do jucerašnji veliki prijatelj, Enes Durak.<br />
Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivicno djelo zbog cega je izgubio službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošcu i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošcanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voca i povrca. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvacen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevaci Vogošce sa tim namirnicama.<br />
Vijest da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo, koje se kretalo tim dijelom puta, strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skocio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.<br />
Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Josa i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlucio se da u Vogošcanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoc. Došao je u komandu bataljona, a u tom trenutku na raspolaganju je imao samo nekoliko pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kavoj se ozbiljnoj situaciji radi, policija je bez oklijevanja počela da se sprema i krene sa Borom u spašavanje unesrecenih žena i djece.<br />
Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V.P. bio je Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velicka, pa je Kljunic umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomocnika za moral, Jugovica, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.<br />
Svaki sekund bio je važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džiđa, Lala, Raze, Mišo, Peša posjedaše u automobile i punom brzinom krenuli u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanicna granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, ali ih to nije sprecilo da nastave dalje sa vožnjom.<br />
Pošto je vozac kombi-busa sa putnicima uspio izvuci iz zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neisplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, oni nastaviše vožnju dalje i uletiše u zasjedu. Boro nije bio sprema za polazak, pa je sa Slavom i Josom otišao da se spremi za akciju. Ubrzo iza toga na rampu stiže i Boro sa svojim saborcima.<br />
Nakon što se rampa podigla Boro je pritisnuo papucicu gaca i uz škripu guma pojurio dalje. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu rijecice Ljubina odjeknuše silni pušcani rafali. Sa zebnjom se iscekivalo šta ce se dalje dešavati. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.<br />
Nedugo za tim, u Vogošcu je stigla šokantna vijest, ubijen Boro Radic!</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-1305721557257261752016-09-17T09:27:00.002-07:002016-09-18T08:58:32.050-07:00Kecman Veličko, zaboravljeni heroj<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Iako su predsjednici opština Visoko i Breza imale dogovor sa Ilijašom o međusobnom nenapadanju, dogovor je pocetkom maja bio prekršen. Paralelno sa napadima iz Sarajeva, u pravcu teritorija pod srpskom kontrolom na opštine Ilidže, Rajlovca i Vogošce, napadi su krenuli i izvan Sarajeva, u pravcu Ilijaša. Najcešci napadi na Ilijašku opštinu dešavali su se u pravcu sela Cekrcici. Malobrojni stanovnici tog sela odolijevali su žestokim napadima brojnije muslimanske vojske. U Srpskom Sarajevu najviše se u to vrijeme pricalo o herojskoj borbi mještana tog sela.<br />
U napadu na srpska sela oko Ilijaša poginulo je puno ljudi sa obje strane. Nakon sukoba dogovoreno je novo primirje, kako bi se poginuli vojnici pokupili sa bojišta i dostojno covjeku, bili sahranjeni. Muslimanska vojska pokušala je da iskoristi dogovoreno primirje. U vrijeme dok su izvlacili svoje mrtve, pokušali su da iznenade malobrojne mještane i ovladaju srpskim selima na domak Ilijaša. Od tog dana potpuno su iscezla međusobna povjerenja između srpskih i muslimanskih predstavnika vlasti, na tom dijelu Sarajeva.<br />
Muslimanske snage sa okolnih brda svakodnevno su granatirale opštinu Ilijaš. U to vrijeme, osim užeg dijela naselja, najviše se grnatirala kasarana Misoca. Kasarna je bila najveci magacin sa kerozinom, na prostoru Jugoslavije. Pogodak granatom u neki od rezervoara prijetio je ekološkoj katastrofi, ne samo za teritoriju pod srpskom kontrolom, nego i za cijelu Sarajevsku regiju, pa cak i kompletnu BiH. Međutim to nije sprecavalo muslimansku artiljeriju da svakodnevno granatira tu kasarnu i pokuša proizvesti ekološku katarstrofu.<br />
Rat je buktao na svim prostorima oko glavnog grada BiH, a sve vojne akcije bili su izvođene pretežno od strane muslimanskih snaga, usmjereni u pravcu srpskih teritorija. Srpska artiljerija je uzvracala na te napade i iz svih raspoloživih sredstava granatirala uži dio grada Sarajeva, ne birajuci ciljeve. Svijetski mediji su prikazivali samo ono što se dešavalo u dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom. U to vrijeme, u samom gradu Sarajevu, kao i u Ilijašu, od posledica granatiranja urbane sredine, naviše je stradalo civilno stanovništvo.<br />
Međutim, Srpski narod najviše je zabrinjavalo što niko od velikih TV kuca nije iznosio vijesti o stradanjima srpskog naroda od posledica granatiranja, ne teritoriji po srpskom komtrolom. Nijedna TV kuca nije objavljivala ni to, kakve posledice može izazvati granatiranje kasarne Misoca. Zvanicnici međunarodnih snaga takođe su u svojim izvještajima precutkivali mogucnost ekološke katastrofe, kao i mnoge druge situacije koje su se dešavale na tim prostorima. Zbog toga su UN snage, u srpskom narodu izgubili povjerenje, pa su ih zvanicnici srpskih vlasti okrivili da su pristrasne samo jednoj, muslimanskoj strani.<br />
Povlacenjem JNA sa teritorije BiH, Srpski narod ostao je bez oficirskog kadra, pa su u samom pocetku rata komande srpske vojske bile organizovane pretežno od lokalnog stanovništva. Ilijaš je imao srecu jer je u njihovo mjesto stigao major Josipovic. Josipovic je bio rođeni Banjalucanin. Od JNA je insistirao da mu odobri da ostane u BiH, jer želi pomoci srpskom narodu u odbrani svojih kuca. Pošto je Ilijaška opština u to vrijeme bila u najtežoj sitaciji, major je baš iz tog razloga izabrao i odlucio da dođe u tu opštinu, na funkciju komandata Ilijaške brigade.<br />
Ubrzo nakon Josipovicevog dolaska situacija na terenu se znatno promjenila. Major je uspio da razbije lokalizam među stanovništvom Ilijaša, jer je u to vrijeme svako branio iskljucivo svoje selo i svoju kucu. Major Josipovic je uvidio da takvim pristupom borbi, srpski narod nece moci dugo izdržati silne napade koji su se svakodnevno smjenjivali. Vec pocetkom juna '92 godine Ilijaš je krenuo u kontra ofanzivu i veoma brzo ovladao muslimanskim selima od kojih je prijetila najveca opasnost za opštinu Ilijaš.<br />
Međutim i dalje je najveca prijetnja za taj region bilo granatiranje kasarne Misoca. Sa prostora Gornje Misoce artiljerija je svakodnevno granatirala magacine kerozina u kasarni. Major Josipovic je donio odluku da se to selo pod hitno mora osvojiti i staviti pod srpsku kontrolu. Kernulo se u odlucne napade, ali bez vidnih rezultata. Selo Gornja Misoca bilo je dobro organizovano i veoma lako su odbijali sve napade Srpske vojske.<br />
Zbog prisutnog lokalizma među narodom, bilo je malo onih okji su izrazili želju da krenu u napad na muslimanska sela. Josipovic je iz tog razloga bio prisiljen da u pomoc pozove jedinice iz opštine Vogošca. Pošto je i u Vogošci kao i Ilijašu bilo vrlo malo onih koji su bili voljni da idu u napad na muslimanska sela, pravljene su jurišne jedinice, iskljucivo od dobrovoljaca. Odbrambene jedinace su odbijale da ucestvuju u napadima, pa su iz tog razloga stvarane jurišne jedinice. Jurišne jedinice su imale zadatak da napadaju na teritoje od kojih prijeti opasnost i da vracaju izgubljene teritorije na kojim je živjelo pretežno Srpsko stanovništvo.<br />
U Vogošci su u to vrijeme bile dvije jurišne jedinice. Jedna je bila Specijalna jedinica Bore Radica , a druga, Penina jurišna jedinica, iz Krivoglavaca. Dan za odlucujuci napad na Gornju Misocu određen je za devetnaesti juli '92. Vogošcanske jurišne jedinice su sve svoje pripreme usmjerile prema tom danu.<br />
Došao je i taj dan, akcija je pocela! Dan je bio pravi ljetni, suncan, a vidljivost dobra. Artiljerijska oruđa pocela su sa granatirjanjem sela Gornja Misoca. Sve se treslo od topovskih udara. Potresi su se osjecali i na drugim opštinama oko Iljaša. Vogošcani su sa neizvjesnošcu izcekivali ishod te bitke. Oko pedesetak srpskih boraca sa prostora Vogošce, po prvi put od pocetka sukoba, ucestvovalo je na prostoru izvan svoje maticne opštine.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhP0jh3GSKHBrq2sr8oJTelxjY6KXGGDmlD-bLOpUDeJ6Ny0zddgOt3b8jTOmUbdVWBVfup4QAkPC9pZPSCgF32HLFzZyN3BQtJ8ANNzXI7eQR7m6DTk5BRKHmyEgw4G4Cut0Qoj-bqdkg/s1600/Kecman+Veli%25C4%258Dko.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="213" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhP0jh3GSKHBrq2sr8oJTelxjY6KXGGDmlD-bLOpUDeJ6Ny0zddgOt3b8jTOmUbdVWBVfup4QAkPC9pZPSCgF32HLFzZyN3BQtJ8ANNzXI7eQR7m6DTk5BRKHmyEgw4G4Cut0Qoj-bqdkg/s320/Kecman+Veli%25C4%258Dko.jpg" width="320" /></a></div>
Nakon silovitih topdovskih udara, krenulo se u pješadijski napda. Baš onako kako smo do tada navikli od Bore i Pene, krenulo se bez traženja zaklona i saginjanja, u juriš. Bilo je to kobno po srpske borce. Prvi ispaljeni rafali sa druge strane pokosiše Penu. Pena teško ranjen, ispred svojih saboraca, pade na zemlju. Ostali borci uvidjevši životnu opasnost, potražiše sigurnije zaklone. Pena je ostao da leži na cistini, a rafalni metci praštali su i dizali prašinu oko njega. Niko nije mogao da mu priđe, a da ne ugrozi svoj živo.<br />
A onda, na iznenađenje svih prisutnih, kraj Pene se pojavio Kecman Velicko, pripadnik Specijalne jedinice Bore Radica. Velicko je nesebicno priskocio i poceo da izvlaci Penu na sigurnu teritoriju. Međutim, bio je primjecen od muslimanske vojske. Na toj cistini, bio je laka meta za neprijateljske vojnike. Vrlo brzo bio je pogođen. Iako ranjen, Velicko nije odustaja od izvlacenja teško ranjenog Pene. A onda je dobio još jedan metak u tijelo, pa još jedan, pa još jedan. Pena uviđa da ce i Velicko izgubiti život izvlaceci ga iz opasne zone. Zamoli Velicka da ga ostavi sa pištoljem, sa kojim ce sam sebi presuditi, kada za to dođe trenutak, a da se on izvlaci na sigurnu teritoriju, dok još ima snage. Velicko odbija njegovu molbu i nastavlja da vuce ranjenog druga. Ubrzo dobija još jedan pogodak u tijelo, pa još jedan i još jedan.<br />
Nakon sedmog pogotka svi su mislili da ce i Velicko sa Penom ostati da leži na toj ledini. A onda se desilo pravo cudo, svi su u nevjerici zurili u njih dvojicu. Velicka su i dalje pogađali metci, ali on nije odustajao, zadnjim atomima snage nastavi je da vuce Penu do sigurne teritorije!<br />
Velicko je konacno uspio da izvuce Penu i da se dokopa prvog zaklona, gdje su im ostali borci mogli da priđu i pomognu u njihovom izvlacenju. Pena je po lošim putevima hitno prebacen do Pala. Pošto ta improvizovana bolnica nije imala adekvatnih uslova za operaciju, Pena je sa helikopterom prebacen u Beograd na VMA. Kecman Velicko nije imao rane opasne po život, pa je zadržan na lijecenju u Vogošcanskoj ambulanti.<br />
Pena je uspješno operisan u Beogradskoj bolnici i bio je van životne opasnosti. Ta vijest docekana je sa velikim oduševljenjem za sve Vogošcane. Zahvaljujuci Peninom hrabrom ratovanju, poznati Vogošcanski kantautor, Željko Subotic napisao je pjesmu u Penino ime, "Sretne ti rane junacke".<br />
Kecman Velicko, od prije rata bio je poznat kao nadprosjecno inteligentan djecak. Kroz svoje školovanje nije znao za manju ocjenu od petice. Bio je odlikaš, kojem je rat prekinuo uspješno školovanje. Kao pripadnik Borine jedinice isticao se hrabrošcu u svim dotadašnjim bitkama. Njegovo herojski cin koji je napravljen tog dana bio je za tren zaboravljen. Velicku to nije smetalo, jer on zbog toga nije ni ratovao.<br />
Nakon oporavka od rana, Velicko se ponovo vratio ratnim zadatcima. Posle izvjesnog vremena dobio je papire za demobilizaciju i odobrenje da nastavi svoje školovanje. Odlazi u Novi Beograd na studije. U vrijem kada su se Srbi spremali da iseljavaju iz Vogošce, zbog potpisanog "Dejtonskog sporazuma" za sprovođenje mira u BiH, u Vogošcu stiže vijest da je naš heroj, Kecman Velicko nađen mrtav u Kovinu. Istraga je obavljena površno i on je sahranjena kao NN lice. Velickova smrt bila je pod sumnjivim okolnostima, ostala je vjecna sumnja da je to bilo namješteno ubistvo! </div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-56363221335873386642016-08-26T19:26:00.000-07:002016-08-28T07:27:21.742-07:00Vogošca pod ratnim pritiskom<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Juli mjesec '92 godine bio je prepun ratnih i politickih pritisaka. Zlocini koji su se dešavali po Vogošci, niko od civilne vlasti i policije nije pokušavao da sprijeci. Sva ta pasivnost stvarala je strah i kod onih najhrabrijih građana koji su pokušavali da se suprostave zlocincima. Osjecalo se da su zlocinci spremni pucati u one koji pokušaju zaštititi svog komšiju, a da vlast nece poduzeti ništa da zaštiti građane, pokrenu krivicni postupak i kazne pocinioce zlocina. Stanovništvo Vogošce bilo je ogorceno na takvo stanje, jer je izgledalo da je vlastima bilo važnije, da po svaku cijenu, imaju što vecu brojcanu pomoc u odbrani srpske teritorije.<br />
Nakon ubistva Biser Raseme, civilna vlast u Vogošci konacno se trgla iz pasivnosti i pokušala je da zaustavi mistriozne nestanke i ubistva njenih građana! Sumnje da su pojedini dobrovoljci iz Srbije glavni krivci za zlocine po Vogošci, konacno je i potvrđena, kada su Rasemine komšije cule dvojicu zlikovaca dok su razgovarali ekavskim narecjem.<br />
Predsjednik opštine Koprivica Rajko, zahtjevao je da dobrovoljci iz Srbije pod hitno i bezuslovno napuste teritoriju Srpske opštine Vogošca, šta se vrlo brzo i ostvarilo. Ubrzo nakon odlaska ove jedinice dobrovoljaca, u naselje stiže nova! Ovoga puta, vlasti Vogošce pouceni lošim iskustovm, postavili su uslove pod kojim tek pridošla grupa dobrovoljaca može ostati u Vogošci.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjB_VZJB-2nYcWqqy1DCtfzR0UnRxnrMBgzxqli6uUZf7Tkb3Sioq6pSjilVL0l7uB6uZSpWoAAjjVunCUBvfrXJfkVBmI8Q9yOk2s-qjy3-1zjBxWdR3lgWoeuWlzbJm-pghBDfd6vEpY/s1600/%25C5%25BDu%25C4%258D.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjB_VZJB-2nYcWqqy1DCtfzR0UnRxnrMBgzxqli6uUZf7Tkb3Sioq6pSjilVL0l7uB6uZSpWoAAjjVunCUBvfrXJfkVBmI8Q9yOk2s-qjy3-1zjBxWdR3lgWoeuWlzbJm-pghBDfd6vEpY/s320/%25C5%25BDu%25C4%258D.jpg" width="320" /></a></div>
U tom periodu muslimanska vojska iz Sarajeva svakodnevno je atakovala na brdo Žuc, na kojem je uspjela da ovlada srpskim selima i nanese velike gubitke srpskim braniocima. Vođe tek pridošlih dobrovoljaca, Ostojic iz Baranje i Bokan iz Beograda, shvatili su da je stanovništvo Vogošce izgubilo povjerenje u dobronamjernost dobrovoljaca. Zbog toga su odlucili da njihova jedinica ne bude smještena u naselju, nego na samom brdu Žuc, kao pojacanje linije odbrane Vogošce . Postavljen je veliki vojnicki šator u jednom nagibu ispod same kote 850, gdje se nalazio i kontejner u kojem je bila smještena komanda odbrane brda Žuc. Šator je bio dovoljno veliki da se u njega smjestilo oko tridesetak doborovoljaca. Njihova odluka da se smjeste direktno na lijniji odbrane Vogošce, podržana je od srpskih boraca i srpsog stanovništva Vogošce, što je djelomicno povratilo poljuljano povjerenje o dobronamjernosti pojedinih dobrovoljaca.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
Bio je to period kada su TV mediji iz Sarajeva jako puno uticale na svijest srpskog naroda. Srpski narod u BiH koji se nije slagao sa politikom Alije Izedbegovica i vojnicki se suprostavio, nazivan je srbo-cetnickim agresorom. Zbog toga su mnogi ljudi, uglavnom po selima odbijali da uđu u sastav srpske vojske, govoreci da oni nece da ratuju, nego žele samo da odbrane svoju kucu.<br />
U Vogošci se to najviše osjecalo u Hotonju. Stanovnici Hotonja jedan period su iskljucivo branili svoje kuce i kraj njih cuvali stražu. Međutim, to je tako trajalo sve dok nisu shvatili da zbog takavog nacina odbrane, na teritoriji Vogošce najviše stradaju baš oni u Hotonju. U tom periodu na teritoriji Vogošce najviše je stradalo stanovništvo Hotonja, uglavnom od pogodaka iz snajpera.<br />
Primjeceno je da muslimanska vojska u tom periodu nije postavljala linije odbrane na svojoj teritoriji, nego samo isturene straže, kao predostrožnost od moguceg srpskog napada. Uvidjelo se da u tom periodu srpska vojska nema namjeru da izvodi vece napade na prostore pod muslimanskom kontrolom, nego pokušava da organizuje odbranu teritorija koje je smatrala da je naseljena pretežno srpskim stanovništvom, pa je vlast u Sarajevu to iskorištavala da organizuje napade na srpske teritoorije sa što vecim brojem svojih vojnika.<br />
Iako su pregovori o društvenom uređenju BiH, bili stalno u toku, borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Nije se znalo kada i kako ce se završiti pregovori između zaracenih strana, pa se iz tog razloga veliki dio srpskog stanovništva Vogošce trudio da što casnije i svijetla obraza doceka kraj sukoba i povratak svojih komšija, koji su zbog sukoba napustili naselje Vogošce.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
Sva ta dešavanja u i oko Vogošce prošla su uz žestoke borbe oko Ilijaša. Stalno granatiranje Ilijaša sa okolnih brda, odnosila su mnogobrojne civilne žrtve u kojim su nerijetko ginuli i Ilijaški muslimani. Artiljerijski udari po Ilijašu dolazili su sa okolnih brda, a pretežno iz sela Gornja Misoca. Granatiranje i stradanje Ilijašana bila je svakodnevnica. Nije bilo zgrade ili kuce na kojoj su prozorska okna bila od stakla. Ilijaški prozori bili su zavijeni u najlone. Sve je to uticalo da se pokrenu borbe oko Ilijaša i pokuša da se neprijatelj odmakne što dalje od naselja.<br />
U junu mjesecu u Ilijaš stiže ljuti Krajišnik, Banjalucanin major Josipovic. Za kratko vrijeme uspio je da organizuje odbranu Ilijaša i razbije lokalizam koji je, kao i u Vogošci, vladao među stanovnicima Ilijaša. Krenuo je u ofanzivu i jedno po jedno selo oko Ilijaša stavljao pod srpsku kontrolu.<br />
Međutim, granatiranja iz Gornje Misoce nisu prestajala. Selo je bilo teško za osvojiti zbog svog geografskog položaja, ali nije bilo izbora i još od sredine juna srpski napadi na Gornju Misocu su se uzaludno smjenjivali. Pricalo se u to vrijeme da ga ni Tito u Drugom svjetsko ratu sa svojom vojskom nije pokušavao osvojiti zbog njegovog povoljnog odbrambenog položaja. Ovoga puta situacija je bilo takva da se to moralo što prije uraditi, kako bi Ilijaški stanovnici mogli slobodnije da se krecu gradskim ulicama..<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhprijStnXb21bFCdhU5VKnI-M20DT_0TRkSF9ZnUTYuAw1UX2ZVpRIiuG-0Q5qRuVAYR3kC35FVaMJRzZd_siCRjYPShVX3Uv9Vj38Bdv9lnAqImUZtCanIyhOzFudap_s5ulS1NY2JLU/s1600/Misoca.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhprijStnXb21bFCdhU5VKnI-M20DT_0TRkSF9ZnUTYuAw1UX2ZVpRIiuG-0Q5qRuVAYR3kC35FVaMJRzZd_siCRjYPShVX3Uv9Vj38Bdv9lnAqImUZtCanIyhOzFudap_s5ulS1NY2JLU/s320/Misoca.jpg" width="320" /></a></div>
Kroz selo Gornja Misoca prolazila je rijeka Misoca. Kako se njeno korito pružalo kroz predivnu nezagađenu prirodu, rijeka je iskorištena da se na njoj izgradi vodovod za napajanje Iljaša sa pitkom vodom. Osim vodovoda, u Gornjoj Misoci se nalazili i dalekovodovi za napajanje Ilijaša sa elektricnom energijom. Muslimanska strana iskoristila je taj monopol i još prije izbijanja sukoba zatvorili vodu i presjekla dotok elektricne energije za stanovnike Ilijaša. Ilijašani su bili nekoliko mejseci u mraku, a snadbjevanje sa pitkom vodom imali su iz kasarne Rajlovac. Voda se dovlacila sa cisternama, zbog cega su se po ulicama Ilijaša stvarali dugacki redovi ljudi. Tako su građani Ilijaša bili cesta i laka meta artiljerijskim projektilima. Po Srpskom Sarajevu se u to vrijeme najviše pricalo o Ilijaškim stradanjima. Bila je u to vrijeme Sarajevska opština sa najvecim procentom broja poginulih! Sve ih je to prisiljavalo da što prije krenu u napad. Jedna od glavnih udarni tacki bilo je selo Gornja Misoca.<br />
Selo Gornja Misoca se nalazilo na uzvišenju. a do njega se morala preci jedna velika dolina. Pred samim selom nalazile su se velika brda. Iza tih brda pružalo se selo Gornja Misoca. Selo se zbog svog položaja moglo braniti sa malim brojem ljudi. Međutim, iako se predpostavljalo da ce biti veoma teško ovladati selom, nije se odustajalo od izvođenja napada. Smatralo se da je akcije neophodna za spas i sigurniji život Ilijaškog stanovništva.<br />
Selo Misoca bilo je dobro opremljeno artiljerijskim oruđima i granatama, odakle su gađane i ostale opštine Srpskog Sarajeva. Sve je to uticalo da je major Josipovic uspio da vojska iz druge opštine dođe na Ilijaško ratište i zajednickim snagama krenu u napad na Gornju Misocu. Do tada je bilo nezamislivo da vojska iz druge opštine dođe u borbu na tuđu teritoriju. Ali ta barijera je probijena i za pomoc u ofanzivi na Misocu, 19 jula 1992 godine, iz Vogošce krenule su dvije jurišne jedinice, Specijalna jedinica Bore Radica i Krivoglavacka, Penina jurišna jedinica!<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-5175721679054474222016-08-06T12:39:00.001-07:002016-08-07T09:36:44.552-07:00Boro Radic, plan osvajanja Ugorskog<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /></div>
Nakon što sam shvatio da me Ilija Maletic zamajava i da od povratka GOLF-a nema ništa, odustao sam od daljih pokušaja da auto vratim u svoj posjed. U fabrici je bilo još GOLF-ova i postojala su dvije mogucnosti da ponovo dođem do takvog vozila. Prva mogucnost bila je da odem u fabriku i sa prijetnjom oružjem, nasilno izvucem vozilo van kruga fabrike i druga mogucnost da odem ponovo kod Bore Radica, objasnim šta se desilo i zamolim ga da mi ponovo dopusti da izvucem automobil za sebe.<br />
Bio sam ubjeđen da bi mi Boro to udovoljio, jer sam ga na neki nacin u našem druženju, svojim odnosom prema njemo, zadužio da mi to ucini. Osim toga, njega to ništa ne košta, a tim gestom pridobija još jednog borca za svoju jedinicu.<br />
Prije pocetka rata Boro je bio poznat kao "opasna faca" u gradu. Radio je kao "izbacivac" u mnogim elitnim lokalima u Sarajevu i okolini. Kada bi se desilo da kao izbacivac mora napraviti red i miri i zbog toga mora uci u sukob sa opasnim momcima, zvao je moje prijatelje u pomoc da mu pomognemo da zaštitimo taj lokal. Svaki put smo bez pogovora išli u te frke. Iako nisam dobijao direktan poziv od Bore, svaki put sam išao sa njim. Boro je to cijenio i poštovao i ja sam to osjecao u našim kontaktima!<br />
Međutim, u tome i jeste bi moj veliki problem zbog kojeg nisam želio ponovo da mu se obratim za dozvolu da dođem do drugog automobila. Znao je Boro moju narav, da se ja nikada necu povuci iz bitke, ako se bitka nije završila, zato je želio i pokušao da me dovede u svoju jedinicu. Prvi Borin poziv u jedinicu sam viješto izbjegao, ali ako bi ponovo došao i zatražio drugi automobil, siguran sam da bi dobio njegov ponovni poziv u jedinicu, koji ne bih mogao tako lako izbjeci. To sam po svaku cijenu želio da izbjegnem! Zbog toga sam definitivno odustao od želje da na takav nacen posjedujem taj automobil.<br />
Bilo je više razloga zbog kojih nisma želio da se prikljucim toj jedinici. Jedan od razloga je bio što se u jedinici nalazio moj nekadašnji prijatelj Radomir Prodanovic - Gaga. Ali to nije bio jedini i glavni razlog. Jedan od najvecih razloga bio je moje ubjeđenje da ce se naci politicki dogovor i da ce rat vrlo brzo biti zaustavljen. Želio sam kao i mnogi moji saborci da taj dan docekam kao castan srpski borac, cista obraza, bez mrlje na mom imenu, kako ljudske, tako i kriminalne.<br />
U tom periodu smjenjivali su se napadi muslimanske vojske na teritorije pod srpskom kontrolom. Glavni udari bili su usmjereni na Vogošcu i Rajlovac, sa ciljem spajanja muslimanske teritorije sa Bezom. Breza je bila jako muslimansko uprište, iz kojeg su cesto letjeli artiljerijski projektili i padali po Ilijašu, pa cak i po Vogošci. U Vogošci se u tom ratnom vremenu pricalo da su na brezanskom otvorenom bazenu, bez ikakvog povoda bili zatvoreni Srbi iz tog grada.<br />
Sva sela sa pretežno muslimanskim življem korištena su za napade na okolna srpska sela. Tako je i Ugorsko imalo taj zadatak. Ugorsko, muslimansko selo bilo je uklinjeno u srpsku teritoriju Vogošce, pa se iz tog razloga odlucilo da se primora milom ili silom da uđu u sastav srpske teritorije, kako bi se sprijecila ceste pogibije vogošcana i opasnost za napad iz sela.<br />
Jedinica Bore Radica od pocetka rata imala je nezahvalan zadatak, da sela, od kojih se procijeni da ima potencionalna opasnost od izvođenja napada na teritoriju pod srpskom kontrolom, primora muslimansko stanovništvo da budu srpska teritorija i prihvate srpsku vlast. Posebno me je zabrinjavalo što je Boro pocetkom jula planirao upad i osvajanje sela Ugorsko. Za mene je u to vrijem osvajanje muslimanskih sela bio necastan i prljav posao i ja u tome nisam želio da ucestvujem! Bio je to još jedan od razloga zbog kojih nisam želio da uđem u sastav te jedinice.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEimH9QAxSCVLvuhA8U7HlCTeGm7Wh4r0TPyipAY4FjDP6Balk0_HrV19OyfEwQbF5PoRslGl0IUf7IrFFS8enhhHeiKOt9P-atP8L81AJOYkt-Qg0-AkaKd_aLLX3A-wnTd-3CbPJmxfeU/s1600/sabra%25C4%258Dajni+faks.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEimH9QAxSCVLvuhA8U7HlCTeGm7Wh4r0TPyipAY4FjDP6Balk0_HrV19OyfEwQbF5PoRslGl0IUf7IrFFS8enhhHeiKOt9P-atP8L81AJOYkt-Qg0-AkaKd_aLLX3A-wnTd-3CbPJmxfeU/s320/sabra%25C4%258Dajni+faks.jpg" width="320" /></a></div>
Iz tog selo, tacnije sa jednog uzvišenja iznad sela, kojeg smo tokom rata zvali Glavica, imalo je veliku kontrolu nad vecim dijelom teritorije Vogošce. Svakodnevna opsanost od snajperskih i mitraljeskih dejstava sa tog uzvišenja, smanjivala je mogucnost kretanja i držala vogošcane pod neprekidnim strahom. Selo je bilo povezano sa muslimanskom teritorijom. Osim što je zbog pucnjave sa tog uzvišenja svakodnevno bilo stradanja vogošcana, prijetila je najveca opasnost da se iz tog sela izvrši vojni napad i sa lakocom ovlada cijelim naseljem. Plan da se osvoji selo Ugorsko dodatno je povecala moju odbojnost od te Borine jedinice.<br />
Posebno je zabrinjavao nacin na koji je Boro planirao da osvoji selo. Njegova ideja koju je iznio na sastanku u svojoj jedinici mnoge je iznenadila i prestravila. Ali strah da mu se suprostave, prisilila ih je da prešute brigu i nezadovoljstvo oko nacina izvođenja akcije. Boro je iznio plan na koji niko nije reagovao! Boro je bio ludo hrabar i uvijek na celu svoje jedinice, pa su mnogi njegovi borci cutke išli za njim u te akcije. Zbog takvog nacina ratovanja mnogo srpski borci radije su se opredjeljivali da ostanu u jedinicama za odbranu teritorija, ne želeci da se prikljuce jurišnim jedinicama i ucestvuju u tim zadacima.<br />
Borin plan osvajanja Ugorskog bio je da sa desetak automobila, punim vojnika, u punoj brzini prođe pored zgrade "Saobracajnog fakulteta", uleti u sred sela, tacnije da dođu do đamije, izlete iz automobila i raštrkaju se svukuda okolo i tako na prepad osvoji selo. Bio je to potpuno nevojnicki plan, koji je mogao da uspije, ali isto tako se moglo desiti da niko iz te elitne jedinice ne preživi u toj akciji. Akcija, biti ili ne biti, pripremala se za njeno izvođenje!<br />
Znalo se da u Ugorskom u to vrijeme nije bilo civilnog stanovništva, jer je Gipso sa svojim artiljerijskim oruđem sa Blagovca nemilosrdno granatirao to selo. Iako je "Saobracajni fakultet" bio pogođen sa mnogo artiljerijskih projektila, niko sa sigurnošcu nije znao dali i koliko u tom objektu ima muslimanskih vojnika.<br />
Sve je bilo spremno za akciju, za koju niko od vojnih i civilnih vlasti, niti je smio, niti je pokušao da ubjedi Boru da odustane od takvog nacina njenog izvođenja. Uslijedilo je iznenadno odgađanje Borine akcije zbog poziva iz Ilijaša da jurišne jedinice iz Vogošce pomognu Ilijaškoj brigadi u ofanzivnim dejstvima koja pocinju da se izvode na selo Gornja Misoca!<br />
Poceo je napad na G. Misocu i Boro je sa svojom i Peniom jedinicom otišao u pomoc Ilijašanima!</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-59735831315196463912016-07-18T12:19:00.001-07:002016-07-19T06:05:12.465-07:00Ilija Maletić, otimanje TAS-ove imovine<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Nakon što su mi policajci Ilije Maletica oduzeli GOLF-a, odlucio sam da se ne predam tako lako i da pokušam ponovo da ga vratim u moje vlasništvo. Da bi u tome uspio, dali su mi nadu i sami policajci koju su mi na punktu rekli da donesem bilo kakve papire o posjedovanju vozila i da ce mi ga njihov komandir Ilija, bez problema vratiti nazad. Povjerovao sam u tu njihovu pricu, pogotovo što su u to vrijeme mnogi borci vozili GOLF-ove sa lažnim papirima i bez problema prolazili taj njihov punkt na Crepoljskom.<br />
U to vrijeme po Vogošci se pricalo da oni koji se oružjem suprostave Maleticevim policajcima na punktu, budu pušteni da prođu, šta su mnogi znajuci za njihov kukavicluk mudro koristili, povlaceci oružje i sa prijetnjom da ce pucati u njih, uspijevali da zadrže vozila bez regularnih papira. Ja sam bio jedan od onih, koji u tim teškim ratnim vremenima nije želio nikome da zagorčava ionako težak život, pa sam odlucio da se ne suprostavljam silom i oružjem da bi zadržao vozilo, nego da donesem papire i pokušam povratiti oduzeti automobil.<br />
Došao sam na ideju da mi komandant bataljona Kljunic izda potvrdu u kojoj piše da vozilo koristim za potrebe naše jedinice. Pošto sam vozilo uglavnom koristio da sa njim vozim vojnike i privucem Materijalno-Tehnicka-Sredstva blizu borbene linije, komandant, porucnik Kljunic je bio saglasan sa mojom idejom i bez problema mi je dao takvu potvrdu. Na osnovu potvrde koju sam dobio u komandi bataljona i saznanja kako drugi uspijevaju bez regularnih papira, sa vozilima proci kontrolu, bio sam ubjeđen da cu bez problema povratiti oduzeto vozilo.<br />
Nakon odrađene stražarske smjene po brdima iznad Vogošce, sa kumom sam se dogovorio da zajedno krenem na Crepoljsko. U to vrijeme, kum i ja smo puno vremena provodili sa Slavišom Corovicem, kako bi mu pomogli da se psihološki oporavi od tortura, u koje ga je uvalio Dragan Vikic, koji mu je namjestio da bude zatvoren u sarajevskom privatnom zatvoru za Srbe, kod Jusuf Prazine - Juke.<br />
Iako je u to vrijeme Slaviša bio veoma šutljiv i vrlo rijetko progovarao, ponudio se da sa nama ode do Ilije Maletica. Objašnjavao je da se zahvaljujuci sportu koji je trenirao, cesto družio sa Ilijom i da bi on mogao uticati na Iliju da vrati oduzeto vozilo.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiXYjjMXFVv5o7u6RHO8WXuYeyIV0_FgKgRHUGti4jK62s-33QwjLTmfRmOKzKO6tcE6AYKZ1SUeI7qglxPfStY1Wt-OnCEfpWjCCwI_gUEvFo_zY0kk1ZxczmG-IKqEvLTsKopNM_eCFE/s1600/Put+za+Pale.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiXYjjMXFVv5o7u6RHO8WXuYeyIV0_FgKgRHUGti4jK62s-33QwjLTmfRmOKzKO6tcE6AYKZ1SUeI7qglxPfStY1Wt-OnCEfpWjCCwI_gUEvFo_zY0kk1ZxczmG-IKqEvLTsKopNM_eCFE/s320/Put+za+Pale.jpg" width="320" /></a></div>
Prihvatili smo Slavišin prijedlog i poveli ga sa nama na Crepoljsko. Papiri iz komande i Slavišino poznanstvo sa Maleticem davali su nam nadu da ce vozilo sigurno biti vraceno. Vožnja do Crepoljskog bila je sa puno rizika od brojnih snajperskih i mitraljeskig gnijezda. Velika oštecenja na seoskom putu, koje su prouzrokovala mnogobrojna vozila, koristeci taj jedini put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, dodatno su usporavala putovanje do Crepoljskog i davali vecu mogucnost da budemo pogođeni sa okolnih brada. Veliki dio tog seoskog puta vidio se sa brda koja su bila pod kontrolom muslimanske vojske, a vozila koja su se kretala bila laka meta i nerijetko bila i pogođena. Sve to nas nije sprecavalo da krenemo na "put smrti".<br />
Bezbjedno smo prošli najopasniji dio puta i stigli na dionicu puta koju je kontrolisala Maleticeva policija. Put je u jednom dijelu terena prolazio kroz visoku bjelogoricnu šumu i u tom vrelom julsko periodu pravio debelu hladovinu na toj dionici puta. Baš u toj hladovini bio je postavljen punkt za oduzimanje TAS-ovih vozila. Na laganom usponu iza jedne krivine pred nama se ukaza improvizovana rampa, koja je zaprecavala put. Zaustavismo se pred rampom i dvojici policajaca priđoše našem vozilu. Mi im rekosmo kojim povodom smo došli, a oni nam pokazaše jedan puteljak koji se odvajao od glavnog puta. Rekoše nam da vozimo tim putem i da ce nas on dovesti do zgrade Srpske Opštine "Stari grad", u kojoj je komanda policije.<br />
Nastavismo vožnju po uputama policajaca. Krenusmo dalje zemljanim putem, a kroz srednji dio puta izrasla je poprilicno visoka trava. Na putu se susretosmo sa još jednim vozilom koje je dolazilo iz suprotnog pravca. Put jebio toliko uzak da se dva automobila nisu mogla mimoici da jedno vozilo ne siđe sa puta. Pomislih u sebi, trava je sigurno iz tog razloga dobila priliku da kroz sredinu puta ojaca svoj korijen.<br />
Kum je vozio naš automobil, skrenu sa puta da ovo drugo vozilo prođe, a ja u vozilu prepoznah Štajnera, zvanog Švabo. Štajner je nekad radio u TAS-ovoj montaži auta, i bio veoma poznat kao dobar majstor za GOLF-ove. On me nije licno poznavao, pa bez zaustavljanja produži dalje. Za Štajnera se tada pricalo da je bio sposoban da promjeni broj motora i šasije na vozilima i da ga je Ilija Maletic doveo kod sebe u jedinicu da pomogne oko prekucavanja tih brojeva,.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiJTy2bdpfbvL0ymPcs5kqbZNR9JaXVxQZIzu6J5PdlWdL5ddWBA1gzqdDHFvxthLl6MBp1D0fNNYLR_wd1n6W5vMa7-ebobnGMHtyHA10JCymvnEWMtE6UIZYlvxVXPrFN1MaEJMbVgkE/s1600/crepoljsko.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="206" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiJTy2bdpfbvL0ymPcs5kqbZNR9JaXVxQZIzu6J5PdlWdL5ddWBA1gzqdDHFvxthLl6MBp1D0fNNYLR_wd1n6W5vMa7-ebobnGMHtyHA10JCymvnEWMtE6UIZYlvxVXPrFN1MaEJMbVgkE/s320/crepoljsko.jpg" width="320" /></a></div>
Mi nastavismo vožnju dalje kroz šumoviti predio. Šuma je neprimjetno mijenjala svoj izgled. Sve manje je bilo bjelogoricnih, a sve više crnogoricnih stabala. Izađosmo na jedan proplanak sa niskim rastinjem i pred nama se pojavi velika livada, a u dnu livade, na ivici crnogoricne šume ukaza se "Lovacki dom Crepoljsko".<br />
Livada je bila prepuna novih GOLF-ova. Prolazeci pored tih vozila, gledao sam dali mogu da prepoznam vozilo koje su mi oduzeli. U masi automobila sva su bila ista, pa je bilo teško prepoznati baš taj automobil. Produžismo dalje prema opštinskoj zgradi. Na parkingu ispred zgrade nalazilo se nekoliko vozila. Za oko mi je zapeo crni Đip, koji je u to vrijeme bio rijetka pojava i takva vozila koristili su samo pripadnici UN-a. Međutim, UN je koristio iskljucivo bijela vozila, pa je bilo ocito da crni Đip ne pripada međunarodnim snagama, nego nekome koje imao veliku moc da do takvog vozila može da dođe.<br />
Lovacki dom, pogledom sa vanjske strane, izgledao je veoma lijepo. Izgledao je kao bogata planinska kuca. U gornjem dijelu sa fasadom, a u donjem dijelu obložena sa skupim kamenom. Srpska stranka SDS u lovackom domu formirale su srpsku opštinu "Stari grad". Predsjednik te opštine bio je poznati guslar Kosta Plakalovic, a Ilija Maletic, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u đudou, bio je komandir policije te opštine.<br />
Ušli smo u zgradu i u hodniku naišli na Željka Maletic. Željko je prije pocetka rata trenirao karate u KK Bosna, u kojem je Slaviša Corovic prije odlaska u Beogradski Partizan bio njihov trener i takmicar u tom klubu. Odmah priđe Slaviši i srdacno se izljubi sa njim. Željko bez ustezanja poce sa pitanjima oko Slavišinog zarobljavanja u Sarajevu. U razgovoru sa Željkom saznali smo mnoge stvari o Slaviši, koje do tada nismo znali. Željko je bio prepun pohvalnih rijeci o Slaviši i njegovim karataškim sposobnostima, o uspjesima na svjetskom prvenstvu u karateu, u Parizu i svjetskom kupu u Los Anđelesu, govoreci da je Slaviša poznatiji u svijetu, nego u državi u kojoj živi.<br />
Slaviša nije volio hvalisanje i nije bio voljan da se o tome prica, pa vješto promjeni tok price, u prvcu teme zbog koje smo došli. Željko rece da je Ilija Maletic trenutno na važnom poslovnom sastanku i da ce nas primiti cim bude slobodan. Željku je bilo drago što je nakon dužeg vremena ponovo vido Slavišu, pa uze na sebe obavezu da nam pravi društvo dok cekamo da nas Ilija primi na razgovor.<br />
Izvede nas iz hodnika pred zgradu i ja ga odmah upitah, "kome pripada ovaj Đip"?<br />
"To je Ilijin", rece on!<br />
"Kako je došao do njega", upitah ga ja?<br />
A on odgovara, " ma Ilija može šta hoce"!<br />
Ispricasmo mu ukratko zašto smo došli kod Ilije, a on nam rece, "đabe ste došli, nece vam ga on vratiti"!<br />
"Zašto", rekoh?<br />
"Zato što on neka vozila preda vladi na Palama, a neka zadrži. Prodaje ih i od zarađenog novca kupuje za nas ratnu opremu. Dođite da vidite kakvu nam je teretanu obezbjedio" i krenu prema jednom objektu ispred opštine.<br />
Krenusmo za njim! On otvori vrata, a pred nama se ukaza najmodernija teretana koju sam do tada imao prilike da vidim. Sprave su bile moderne i kvalitetne, slicne onima kakve je poznati sarajevski bilder Iso imao u svom privatno bodibilding klubu, u sportskoj dvorani Skenderija.<br />
Željko bez prikrivanja nastavlja dalje da prica o Ilijinim rabotama, "Ilija cesto odvalci ova auta u Srbiju, najcešce odlazi u Zrenjanin, gdje mu je smještena porodica, tamo proda nekoliko vozila, a od novca nabavlja potrebnu opremu za policiju. Pokazuje nam skupocjenu maskirnu uniformu na sebi i kaže, evo, nabavio nam je najbolju vojnu opremu koja postoji, imamo kerove tragace, opremio nam ovu teretanu, nabavice nam i konje, a u narednom periodu planira da nas još više modernizuje".<br />
Bilo je ocito da je Željko kao Ilijin bližnji rođak imao pouzdane informacije iz prve ruke. Siguran u moc Ilije Maletica, nije ništa prikrivao, naprotiv, hvalisao se kako ima pouzdane informacije o Ilijinim planovima i samovoljnim odlukama o raspolaganju, na drumu otete, necije imovine.<br />
Uskoro se u našem društvu pojavio i Ilija Maletic. Srdacno se pozdravi sa nama i poljubi sa Slavišom. Slaviša mu isprica zbog cega smo došli kod njega. Ilija ga pažljivo sasluša, ali na kraju ipak ne prihvati njegovu molbu i moj papir kao dokaz o posjedovanju vozila.<br />
"Ako nemaš saobracajnu dozvolu za ovo vozilo, prije ili kasnije neko ce ti oduzeti auto, pa je onda bolje da ga ja zadržim", rece Ilija.<br />
Nakon toga brže-bolje promjeni temu i poce da se raspituje kako je Vikic namjestio Slavišino hapšenje. Uvidjesmo da od ove posjete nece biti koristi, pa na brzinu završismo razgovor sa Ilijom i napustismo taj prostor.<br />
Pošto je Ilija spomenuo da bi morao posjedovati saobracajnu dozvolu, nisam želio da tako lako odustanem o automobila i ja odlucih da donesem lažnu saobracajnu dozvolu i tako pokušam povratiti oduzeto vozilo.<br />
U to vrijeme mnoga TAS-ova vozila, vožena su sa lažnom saobracajnom dozvolom. Na punktovima nisu imali pouzdane informacije o ukradenim vozilima, pa zbog toga nisu mogli utvrditi koje je vozilo ukradeno, a koje nije, pa su mnogi iskoristili takvo stanje. Oni koji su imali saobracajnu dozvolu za svoje licni automobil, pravili su lažnu saobracajnu dozvolu za GOLF-a i tako bez problema prolazili sve punktove u Srpskoj Republici, pa cak i granicu sa Srbijom.<br />
U to vrijeme carobna tecnost za pranje saobracajnih dozvola bila je varikina. Varikina bi se nasula u neku posudu i u nju bi se potopila saobracajna dozvola. Poslije izvjesnog vremena, sva slova otkucana sa saobracajne dozvole bi nestala, a pecat bi ostao sacuvana na dokumentu. Saobracajna dozvola bi se ponovo prekucala sa novim podatcima i takvu dozvolu niko nije moga da osprori. Mnoga ukradena vozila prevezena su u Srbiju i tamo sa lažnom saobracajnom dozvolom prodavana kao legalna vozila.<br />
Odlucio sam da i ja napravim takve papire i odnesem ih Iliji Maleticu na uvid. Oprao sam saobracajnu dozvolu od moje "peglice", u nju ukucao podatke od oduzetog GOLF-a i sa njom otišao ponovo kod Maletica. Ali ni to nije pomoglo da dobijem nazad vozilo, on je odbio da mi vrati automobil, sa pricom da je ocito da je ta dozvola lažna, jer je nisam imao kad mi je trebalo.<br />
Razocaran i ljut što nisam dobio vozilo nazad, otišao sam sa Crepoljskog.<br />
Svaki put kada bi prošao tim opasnim dijelom puta prema Palama, otišao bih kod prijatelja Duleta Karadžica. Tako smo uradili i ovog puta. Dule Karadžic je bio pratilac tadašnjeg presjednika Srpske Republike, Radovana Karadžica, pa smo ga iz tog razloga nazvali Karadžic.<br />
U društvu sa Duletom bio je neki covjek kojeg ja do tada nikad nisam vidio. Taj covjek, kumu i meni se predstavio po nadimku Žuti. Nismo ništa znali o njem, pa nam je Dule pobliže objasnio o kome se radi, rekavši da je pripadnik Arkanovih Tigrova i Arkanov da je visko rangiran u toj jedinici, kao treci covjek u Tigrovima. Nije mi to nešto posebno znacilo i nisam prema tome pridavao neku posebnu važnost, pa sam poceo da pricam o mom problemu i šta me je zadesilo.<br />
Požalio sam se Duletu kako me je Maletic nasankao i kako je odbio da mi vrati automobil. Žuti je pažljivo saslišao moju pricu, a onda se ponudi da ga odvezemo tamo i on ce u naše ime da uništi njihovu bazu. Rece kako je vec puno cuo o tom Maleticu i otimanju vozila od ljudi koji se bore za srpski narod. Molio me je da ga odvezemo tamo, jer on ne poznaje taj teren, a sve ostalo da prepustimo njemu.<br />
Odbio sam njegov prijedlog, obrazlažuci da ne želim da bilo ko strada zbog necije pohlepe. On me je ubjeđivao da nece povrijediti ljude, ali ce sa zoljama i rucnim bacacima uništiti sva vozila na parkingu. Ipak nisam mogao prihvatiti da se uništava društvena imovina, pa sam odbio da se na takav nacin osvetim Iliji Maliticu.<br />
Ubrzo posle toga otvoren je novi put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, koji je išao preko Visojevice. Put preko Crepoljskog se sve manje koristio, tako da je Ilijia Maletic uvidio da vozila više ne prolaze dijelom puta koji on kontroliše i da je ostao bez ratnog plijena. Povukao je svoje ljude sa punkta i sa tim je njegov i njegovih policajaca ratni put bio je završen. Vozila koja je uspio do tada da oduzme od srpskih boraca, na jedinom putu za izlazak iz Srpskog Sarajevo, prodata su i novac je završio u džepovima Ilije Maletica, sa kojim je još tokom rata ostvario veliku licnu imovinu u okolini Zrenjanina!<br />
<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-31505362614573579202016-06-25T13:15:00.001-07:002016-07-18T05:47:01.406-07:00Vogošca pod opsadom <div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
<br />
Došao je dan kada sam trebao da krenem na Pale, da docekam majku i brata sa njihovog povratka iz Srbije. Prevoz od Pala do Srpskog Sarajeva nije postojao, pa se svako snalazio kako je znao i umio. Za vrijeme njihovog boravka u Srbiji, iz prostorija DB Vogošca, u telfenoskom razgovoru, dogovorili smo detalje oko njihovog prebacivanja sa Pala do Vogošce.<br />
U to vrijeme na raspolaganju sam imao vozilo GOLF-a, kojeg sam na odobrenje Bore Radica izvukao iz fabrickog kruga. Nijedna benzinska pumpa u to vrijem nije radila u Srpskom Sarajevu, pa nisam ima gdje da kupim naftu za svoj novi GOLF. Nisam imao izbora, pa sam ponovo morao otici u Koricevu kucu po gorivo, to jest u krađu rezervnog goriva Borine jedinice. Nabavka goriva protekla je bez neželjenih susreta sa Borinim borcima, a posebno sa mojim rođakom Cubetom, koji bi me bez ustezanja prijavio Bori, iako je znao da bi me to moglo koštati života. Dobio sam dozvolu za odsustvo iz jedinice od komandanta Vogošcanskog bataljona, Kljunica, i sve je bilo spremno za odlazak na Pale.<br />
Jedini put koji je vodio ka izlazu iz Srpskog Sarajeva do Pala bio je veoma rizican, prepun raznih iskušenja. Međutim, nije bilo izbora i svi koji su po nekom pitanju morali da krenu na put, morali su proci kroz ta iskušenja. Pri samom izlasku iz naseljenog dijela Vogošce, kod jedine vogošcanske benzinske pumpe, bila je velika cistina. Glavna ulica Igmanski marš prolazila je kroz sredinu naseljenog dijela i vodila pravo prema Sarajevu. Ulica je prolazila pored fabrickog kruga, gdje se nalazio veliki parking prostor za mnogobrojne "Centrotrans" autobuse, koji su dovlacili UNIS-ove radnike u fabricki krug. Sav taj prostor pravio je jednu veliku cjelinu, koja se lako mogla kontrolisati i držati pod pušcanom vatrom.<br />
Taj prostor se vrlo dobro vidio iz muslimanskog sela Ugorsko. Muslimanske snage su to veoma cesto koristili, pa su mitraljezima i snajperima sa jedne cuke iznad Saobracajnog fakulteta, koja se zvala Glavica, nemilosrdno pogađali prolaznike na tom dijelu Vogošce. Nerijetko, taj prostor je bio plato koji su pogađale muslimanske minobacacke granate. Posebno je zabrinjavalo građane Vogošce, što se ustanovilo da su granate padake oko glavne kapije PRETIS-a, proizvedene upravo u tom fabrickom krugu. Bile su neofarbane, jer su proizvedene u ratnom periodu i išle su odmah u upotrebu, zbog cega nije imalo potrebe da se farbaju. Serijski brojevi na granatama su se podudarali sa PRETIS-ovim podatcima, šta je ukazivalo da neko prodaje muslimanskoj strani tek proizvedene granate i da vogošcani ginu od svojih granata.<br />
Srpske snage su taj veliki prostor nedaleko od farbike pokušale da zaklone od pušcane paljbe, na dijelu fabricke pruge gdje se ukrštala sa cestom. Navukli su vagone na fabricku prugu i smanjili preglednost tog dijela terena. Međutim, muslimanske snage su idalje imale mogucnost da taj prostor kontrolišu i pokrivaju pušcanom paljbom, šta su tokom cijelog građanskog rata vješto koristili.<br />
Prelaz preko pruge, između vagona, bio je veoma opasan i zbog toga što se taj dio puta prelazi sa punom brzinom automobila, kako bi se što prije došlo do fabrickog kruga i tako izbjegne mogucnost pušcane paljbe sa Glavice.<br />
Nakon što je muslimansko selo Tihovici pocetkom jula '92 godine bili osvojeno i palo pod srpsku kontrolu, mogao se zaobici fabricki krug. Neprijatan miris u tom selu osjecao se u vazduhu, zbog velikog broja poginulih iz skorašnjeg sukoba srpskih i muslimanskih snaga. Tijela koja su ostale da leže po njivama, stvarali su jezu među ljudima, zbog cega su mnogi izbjegavali da tim putem zaobilaze fabricki kompleks.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhVtLesPgy5lgIMcrvTzexfdLubRnYUHecqx24NWLnlb0QbIVbED6CXDCffyIe3mjO4w7bAQmXkpi2TXwIJJ2YH7mHJPS23iaLgYuMNfsNWFdDWkwSD0Rzy4VwW8tPQp1mFsavsFhZ7wXY/s1600/Put+za+Pale.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhVtLesPgy5lgIMcrvTzexfdLubRnYUHecqx24NWLnlb0QbIVbED6CXDCffyIe3mjO4w7bAQmXkpi2TXwIJJ2YH7mHJPS23iaLgYuMNfsNWFdDWkwSD0Rzy4VwW8tPQp1mFsavsFhZ7wXY/s320/Put+za+Pale.jpg" width="320" /></a></div>
Iz tog razloga, jedini put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, bio je i dalje kroz UNIS-ov fabricki krug. Pocetkom izbijanja sukoba i gubljenja mogucnosti korištenja magistralnog puta Semizovac-Srednje, srpska strana prokopala je put iz jednog dijela fabrike u brda, prema Poljinama, Nahorevu i dalje preko Mrkovica i Hreše prema Palama.<br />
Međutim taj novi put od fabričkog kruga, preko Poljina i Mrkovica, muslimanske snage sa Menjaka, Hotonja i Orahovog brijega, snajperima i mitraljezima lako su pogađati vozila kojim su se vozili stanovnici Srpskog Sarajeva. Nije se biralo koje je vozilo meta, nego se pucalo u svako vozilo koje se kretalo tim putem. Zbog toga je bila velika opasnost kretati se po putu, kako danju, tako i nocu. Danju je vozilo bilo vidna meta i nakon što bi se pogodio vozac, svi prisutni u vozilu bili su laka meta preciznim snajperima. Nocu su korišteni svijetleci metci, pa se lako mogla kontrolisati preciznost ispaljenih metaka. Samo oni koji su dobro poznavali put i smjeli da se voze nocu bez upaljenih svjetala imali su manju mogucnost da budu pogođeni, zbog cega se cesto po noci bez svjetala vozilo tim dijelom puta.<br />
TV kuca u Sarajevu za ovakve stvari nije izvještavala javnost, pa je to veoma puno uticalo da ujedini srpsko stanovništvo u Vogošci, da izgube povjerenje u muslimanske medije. Ono šta nije uspjelo SDS-u i Karadžicu, uspjelo je SDA i Aliji Izedbegovicu, ujedinili su srpski narod da krene u rat da se odbrani od opasnosti koja je u to vrijeme prijetila od muslimanskog naroda.<br />
Uz sve te teškoce koje su me cekale na putu za Pale, bila je još jedna. Put je prolazio nedaleko od "planinarskog doma Crepoljsko". U domu je bila smještena tek formirana srpska opština "Stari grad". U toj zgradi bila je i civilna milicija pod komandom Ilije Maletica. Pricalo se po Vogošci da Ilija Maletic sa svojom milicijom drži punkt na putu i oduzima GOLF-ove koji nemaju papire. Pošto moje vozilo nije imalo saobracajnu dozvolu, prijetila je opasnost da mi ova milicija oduzme vozilo.<br />
Međutim, u to vrijem na Capardama je u zasjedi ubijeno puno civila, koji su putovali tim dijelom puta, pa je Maletic dobio zadatak sa svojom jedinicom da ode i pomogne u ciscenju terena i regulisanja saobracaja na toj dionici.<br />
U tom vremenskom periodu nije bilo punkta na putu i to mi je davalo priliku da bez problema odem po brata i majku na Pale. Prošao sam sve životne opasnosti na putu iz Vogošce i približavao se dijelu puta nedaleko od doma Crepoljsko. Put je bio zemljani i dok sam se kretao, iza mene se podizao oblak prašine. U momentu dok sam na unutrašnji retrovizor gledao u prašinu iza sebe, predamnom se ukazala jedna rampa. Brzo sam zakocio kako ne bi udario u rampu. Pored rampe, sa puškama na gotovs i maskirnim uniformama stajala dva naoružana milicajca. Zaustavio sam vozilo ispred same rampe i otvorio prozor od auta. Oni mi priđoše i zatražiše papire od auta. Pošto nisam imao papire, zamolim ih da podignu rampu, jer žurim da docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Oni se nisu obazirali na to šta pricam, nego su insistirlai da izađem iz vozila. Izašao sam iz vozila u nadi da cu ih urazumiti i da ce udovoljiti mojoj molbi. Što sam ja bio uljudniji, ova dvojica su bila sve drskija. Moje ubjeđivanje nije urodilo plodom, a oni mi obecaše, ako donesem papire od auta da ce mi Maletic vratiti vozilo bez problema. Nisam imao više vrmena za raspravu, pa sam sacekao sledece vozilo koje je naišlo tim putem, zamolio sam vozaca da me prebaci do Pala. Naravno, u to vrijeme svi su išli samo u tom pravcu, pa nisam dugo cekao da me neko primi u svoje vozilo.<br />
Stigao sam na Pale u isto vrijeme kada je došao i autobus iz Subotice. Iz autobusa su izašli majka i brat i ja im ukratko ispričah šta mi se desilo. Bližila se noc i morali smo brzo da nađemo prevoz za Vogošcu, Pošto nas je bilo troje, morali smo sa tri različita vozila da se prebacimo kuci. Prije mraka smo uspjeli da pronađemo vozila i ja sam sjeo u jedno auto nakon što sam njih smjesti i krenuh za njima. Vozila su se uspješno prebacila do Vogošce, a na dionici koja je bila u mogucnosti da bude pogođeno iz naoružanja, vozaci su gasili svjetla na svojim autima.<br />
Tako ostadoh bez svog novog GOLF-a, a Ilija Maletic, jedan od najvecih ratnih profitera sa tog prostora, postade bogatiji za još jedno TAS-ovo vozilo! Ilija Maletic, nekadašnji seoski ucitelj, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u "judou", koristeci opsadu Srpskog Sarajeva i jedini put za izlazak iz tog pakla, vješto je iskoristio takvo stanje i uspio naglo da se obogati!<br />
<br />
<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-81716520570197002942016-05-22T11:02:00.000-07:002016-07-14T13:19:09.209-07:00 Svirepo ubistvo u Vogošci, bez istrage <div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Nakon što se tih junskih dana '92 godine normalizovala situacija na putu oko Capardi, ako se išta u to vrijeme moglo zvati normalnim, put prema Srbiji ponovo je postao prohodan. Sigurnost na putu obezbjeđivale su snage UNPROFOR-a potpomognute nekim jedinicama iz Srpske Republike BiH. Moj brat dobio je dozvolu da obiđe svoju porodicu, koja je bila u izbjeglištvu kod naše rodbine u Đurđinu. Naša majka izrazila je želju da i ona odputuje zajedno sa njim, kako bi ponovo vidjela i bila sa svojim unucicima. Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu i to me je natjeraolo da bez oklijevanja, što prije odem kod mojih drugova u prostorije "Državne bezbjednosti" i iz njihove kancelarije, telefonom najavim bratovu i majcinu posjetu.<br />
Rano u jutro, na sam pocetak radnog vremena, stigao sam u prostorije DB-a. Moji drugovi su se spremali za radne zadatke, a meni su bez pogovora prepustili telefonski aparat da obavim razgovor. Bila su to strašna vremena, prepuna loših dešavanja na svim zaracenim stranama, pa me je to prisiljavalo da budem oprezan i dobro pazim šta smijem, a šta ne smijem da pricam u telefonskom razogovoru.<br />
Okrenuo sam brojeve telefona od Vese, mog brata od strica. Veso nije volio da se javlja i razgovara preko telefona, pa se po obicaju javila moja snajka Milica. Cim sam se javio Milica me je odmah prepoznala i na njenom glasu osjecala se velika uzbuđenost i sreca što cuje moj glas. Razmjenili smo par uobicajenih kratkih rijeci i pozdrava, a ona je znajuci koliko sam poželio svoju porodicu, bez oklijevanja, odmah prepusutila telefonsku slušalicu mojoj supruzi.<br />
Nakon više od dva mjesec, ponovo sam cuo glas moje žene! Osjetio sam veliku uzbuđenost i srce mi je pocelo jace da lupa. Imao sam osjecaj kao da ce da mi iskoci iz grudi. Glas mi je poceo da drhti dok sam pokušavao da izgovarao rijeci sa kojim bi joj pokazao koliko sam poželio našeg sina i nju. Ona je izrazila želju da se vrati kuci. Pocela je da postavlja pregršt pitanja oko ratne situacije, na koja joj nisam mogao iskreno odgovoriti. Nisam moga da joj kažem da narodi kojim smo nas dvoje pripadali, koji se do prije par mjeseci neizmjerno volio, postao krvni neprijatelj, prepun lažnih optužbi jedni prema drugima, sa nevjerovatno velikom međusobnom mržnjom!<br />
U razgovoru sa suprugom najavio sam bratov i mamin dolazak, a ona me iznenađeno upita, kako to da Lazo, koji je bio ovde prije nešto više od mjesec dana, opet dolazi, a ti ne možeš? Bilo je teško objasniti preko telefona da je moj brat mobilisan u jedinici od desetak ljudi, u kojoj svi mogu na kratko odsustvovati iz jedince, bar po jedan put u toku mjeseca, a da moja jedinica broji nekoliko stotina ljudi, u kojoj svi žele odmah da dobiju odsustvo.<br />
Moja supruga željela je da se sa sinom vrati u Vogošcu, pa je najavila da ce iskoristiti Lazin dolak, da se sa njim vrati nazad. Nisam želio da se moja žena i dijete vrate u taj ratni pakao, zbog cega sam joj obecao da cu što je prije moguce doci kod njih u posjetu. Predložio sam da po mom dolasku otputujemo deset dana na more. Objasnio sam joj da ako se ona vrati, to nece biti lako izvodljivo. Moja supruga prihvatila je moj prijedlog i ja sam konacno odahnuo zbog toga!<br />
Brat i majka su otputovali, a ja sam ostao da pazim na stan, da ga ne bi neko provalio i opljackao, jer je to bila cesta pojava u to vrijeme. Bilo je puno praznih stanova i svi su bili opljackani, a vrijedne stvari porodavane pridošlim izbjeglicama po bagatelnim cijenama.<br />
Bližio se dan njihovog povratka. Spremao sam se da sa autom odem do Pala, kako bi im olakšao povratak kuci. U to vrijeme nije bilo zvanicnog puta, a ni javni prevoz od Pala do Vogošce nije postojao, pa su se građani prebacivali, kako je ko znao i umio. Nije bilo nijedne sigurne i kvalitetne ceste, pa se kretanje odvijalo po nekim okolnim seoskim putevima i livadama. U to vrijeme, kada su padale kiše, samo teški vojni kamioni mogli su preci preko klizavih livada i vocnjaka i dokopati se asfaltnog puta u Mokrom.<br />
Došao je dan kada sam trebao da krene na Pale i docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Bilo je to pravo spremanje, kao kada se ide na dalek put. Moje pripreme za put iznenadila je vijest da se u toku noci desilo ubistvo u ulici Spasoja Blagovcanina. Ubijena je Rasema Biser!<br />
Za razliku od predhodnih sumnjivih ubistava: Šerifa Holujica i Izeta Kusturice, kada nije pronađeno tijelo tih ljudi, ovog puta tijelo žene u spavacici, ležalo je na ulici u lokvi krvi. Bila je to zastrašujuca scena, koju nikako nismo smjeli dozvoliti da naša djeca gledaju.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgIgkK3wg38IF_sVUCTIaRE1n8IKq-KCwKz8Rzm5M6MgK4V-Mi_rVXcFeRA6FKAYXmt6ZBwzIYlyiPggNqj2j_f1QB-kt8PInCyGqb3ULV7em8Pv7puDK1RnGhB6Xbz0pwuxFxbdKre0Ks/s1600/Ulica+Spasoja+Blagovcanina.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgIgkK3wg38IF_sVUCTIaRE1n8IKq-KCwKz8Rzm5M6MgK4V-Mi_rVXcFeRA6FKAYXmt6ZBwzIYlyiPggNqj2j_f1QB-kt8PInCyGqb3ULV7em8Pv7puDK1RnGhB6Xbz0pwuxFxbdKre0Ks/s320/Ulica+Spasoja+Blagovcanina.jpg" width="320" /></a></div>
Po pricama komšija, koji su culi glasove, nepoznati ljudi došli na vrata stana Biser Raseme. Lupali su na vrata i insistirali da ih otvori. Žena je u strahu otvorila vrata, a zlikovci su je na smrt isprepadali uz povike da ce je ubiti. Pricali su na ekavskom, po cemu se komšije ustanovile da se radi od dobrovoljcima iz Srbije. Niko od komšija nije se usudio da izađe iz svog stana i pomogne nesretnoj ženi, što su dvojica zlocinaca iskoristila, bez straha da ce zbog toga biti kažnjeni. Sa prijetnjom nožem ispod grla, tražili su joj novac, koji ova žena ocito nije imala. Pošto je njen stariji sin Mirsad dugo vremena radio u SAD-u, zlikovci su to ocito znali, pa su pretpostaviljali da ona ima novac, koji ne želi da ima dadne. Pokušali su je još više prepasti tako što su joj nožem zarezali dio vrata. Žena je pocela od tog reza da krvari, a oni kada su vidjeli da ni tada nije rekla gdje su joj pare poceli su sami da traže.<br />
Rasema je iskoristila priliku dok su oni bili obuzeti traženjem para, pobjegla je iz stana na ulicu. Bespomocna žena, iz sveg glasa je zapomagala da joj neko pomogne, ali niko od komšija u gluvo doba noci nije se usudio da joj priđe i pruži ruku spasa. Kada su zlikovci vidjeli da je žena pobjegla iz stana, izašli su za njom na ulicu i bez ustezanja izvršili vec zapocetu egzekuciju!<br />
Nakon ubistva moga oca, nestanka Šere Holujica, Đanga Kusturice i Slobodana Perica-Mute, civilna milicija se i dalje nije udostojila da pokrene bilo kakvu istragu o ovom svirepom ubistvu. Rasema je sahranjena uz pomoc vogošcanskog grobara Bore i svracanskih zatvorenika. Sahranjena je u Svrakama, tada jedino muslimansko groblje u koje su vogošcani mogli sigurno doci. Raseminoj sahrani niko od komšija nije se usudio da prisustvoje i tako pokaže otpor i neslaganje takvim zlocinima i zlocincima.<br />
Za ubistvo Raseme Biser bilo je više motiva, koji su se prepricavali po vogošcanskim ulicama. Prvi motiv je što je porast izbjeglica u Vogošci iziskivao više praznih stanova za njihov smješta. Drugi je bio što je njen bivši muž Biser Hasan bio jedan od prvih osnivaca SDA stranke u Vogošci. Nakon što je pred opštinom Vogošce okacena srpska zastava, Hasan je pobjegao iz Vogošce, a tada se po naselju prepricavalo da u je njegovom stanu, u ulici Trifka Đokica nađeno puno dokumenata stranke SDA, u kojim su bili planovi muslimanskih celnika o preuzimanju kompletne opštine Vogošca. Treci i najrealniji motiv po nizu događaja koji se desio te kobne noci, bio je što je njen stariji sin Mirsad veoma dobro finasijski stajao u SAD. Međutim, sve to nije bilo opradvdanje za zlocin i nije se smjelo dopusti da se tako nešto dogodi, a Vogošca dođe na loš glas.<br />
Nakon što je komandir specijalne jedinice, Boro Radic, uvidio da civilna milicija nema petlje i nece povesti nikakvu istragu o tom ubistvu, odlucio je da on bude prijeki sudija za takve pocinioce. Predpostavljalo se da je po njegovom naređenju likvidiran Slobadan Peric-Muto, koji je maltretirao Borinu punicu, Zehrinu majku. Boro je još jednom pokazao da nece imati milosti prema zlocincima nad nevinim ljudima druge naciomnalnosti. Sazvao je hitan sastanak svoje jedinice i javno iznio svoju odluku da se pod hitno mora likvidirati Mico Cetnik.<br />
Ta vijest se veoma brzo širila, a Mico Cetnik i njegov pajdaš, pod nadimkom Dugi, saznavši Borinu odluku, preko noci su napustili teritoriju Vogošce. Borina odluka je osujecena izdajom pojedinaca iz njegove jedinice, a osumnjiceni zlikovci izbjegli zasluženu kaznu. Bila je to velika šteta, jer je to bila idealna prilika da se pokaže, šta slijedi takvim zlikovcima! Boro je bio jedini u Vogošci koji je imao autoritet da ubije nekoga, a da za to djelo niko ne pokuša da ga privede pred lice pravde i osudi.<br />
<br />
<br />
<br />
<br /></div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-91264078745233591492016-04-05T07:14:00.000-07:002016-05-22T06:30:04.463-07:00Caparde, zločini bez osude<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Ljetni period '92 godine davali su idealne uslove da se rat proširi na sve prostore u BiH. Vladari rata koristili su te dane i nemilosrdno radili na štetu svog naroda, rat je buktao. Iako su se mnogi građani nadali da ce se naci neki kompromis i do rata nece doci, na terenu nije tako izgledalo. Povecavanje tenzija i ratno huškanje najviše su pravile TV kuće u BiH.<br />
<div>
Srpska TV kuca SRNA nije imalo dovoljno sredstava i tehnike da bi profesionalno obavljala svoj posao. Nedostatak vozila i video kamera uticali su da njihovo izvještavanje bez video zapisa niko nije ozbiljno shvatao. Sav taj neprofesionalizam nadoknađivali su i podizali gledanost uz komentare Riste Đoge i njegovih skeceva. </div>
<div>
DNEVNIK TV SRNA izgledalo više kao humoristicka, nego što je bila informativna emisija, sa crnim humorom na racun građana Sarajeva. Takvo izvještavanje nije smetalo stanovništvu Vogošce i sa nestrpljenjem se svake noci iscekivao blok Riste Đoge, koji je sa svojim, veoma cesto, pretjeranim crnim humorom privlacio pažnju srpskog naroda. </div>
<div>
Za razliku od srpske informativne kuce, muslimanski mediji su bili puno profesionalniji i na velikoj koristi politckih vođa, koji su zagovarali ratnu opciju i vojno porobljavanje srpskog naroda. U tome su prednjacili predratni TV voditelji, kojim se nekad puno vjerovalo. Preko noci su pro-jugoslovenski voditelji promjenili svoje politicke stavove i prešli u nacionalisticke TV kuce, koje su znalacki širile mržnju među narodima.</div>
<div>
Nacionalisticke TV kuce pod muslimanskom kontrolom, srpske politicke stavove proglašavali su cetnickim idejama i na taj nacin podizali tenzije i mržnju prema srpskom narodu u BiH. Nepovjerenje prema muslimanskim politicarima i TV kucama jacalo je srpsko jedinstvo. Organizovanje srpskog naroda za odbranu od mogucih neprijateljskih djelovanja, doveli su u potpuno okruženje muslimanski dio grada Sarajeva. </div>
<div>
Anti-srpska politika i lažna izvještavanja sa ratom zahvacenim podrucjima jako su uticala da pojedini lokalni komandiri, koji nisu bili disciplinovani, zloupotrebljavaju artiljerijska naoružanja i bezpotrebno granatiraju dio grada pod muslimanskom kontrolom. Takva upotreba artiljerije nije donosila nikakve rezultat. Srpska vojska raspoređena po linijama odbrane u nekoliko navrata bunila se zbog neselektivnom granatiranje muslimanskih teritorija, ali to nije uticalo na komandu artiljerije, da sa takvom praksom prestane. </div>
<div>
Muslimanska strana nije ostajala dužna Srbima, cesto izvođene akcije na srpskoj teritoriji dobijali su podršku muslimanskog i svjetskog politickog estabilišmenta. Nedostatak artiljerijskog oruđa muslimanska vojska nadoknađivala je koristeci se gerilskim nacinom ratovanja. Diverzantske jedinice ubacivale su se u dubinu srpske teritorije, pravili zasjede na dionicama puta koji nisu bile vojno zašticene. Iz zasjeda su docekivana vozila koja su se kretali nezašticenim dijelom puta, rafalima iz svog naoružanja masakrirali bi putnike i bez traga nestajali sa tih prostora.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg9jpc-nL7nEsEawkvVC7METF4azYeY41rLPvkEHb_a3cFc5SIaVWoTfy5QL4H9-Lg1Vi-rTfKP5wtDn3DosDkEy-jwULEL_mEqZRM5uSO3mX4Sq-jx-4de5hie8f_V6HvCZuXePp4D2i4/s1600/put+za+Caparde.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="640" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg9jpc-nL7nEsEawkvVC7METF4azYeY41rLPvkEHb_a3cFc5SIaVWoTfy5QL4H9-Lg1Vi-rTfKP5wtDn3DosDkEy-jwULEL_mEqZRM5uSO3mX4Sq-jx-4de5hie8f_V6HvCZuXePp4D2i4/s640/put+za+Caparde.jpg" width="464" /></a></div>
Iz takvih zasjeda ginuli su pretežno civili, žene, djeca i straci, u pokušaju da napuste ratnu buktinju u BiH. Diverzantske akci postale su sve ucestalije najvecim dijelom oko opštine Kalesija, kod mjesta Caparde.<br />
U to vrijeme jedini prohodan put iz Srpskog Sarajeva išao je preko Sokolca, Han Pjeska, Vlasenice, Šekovića, na Caparde, prema Kozluku i dalje za Srbiju. Caparde su bile pogodne za diverzantske akcije, zbog šumskih terena po kojim su se diverzanti mogli lako prikrivati i neopaženo kretati tim djelom teritorije. Pocinioci ovih i slicnih zlocina umjesto osude postajali su nedodiriljivi i preko noci postajali heroji u svom narodu.<br />
Nešto se pod hitno moralo uciniti da se zaustave sve masovniji zlocini nad civilima po putevima Srpske Republike BiH. Pozvane su u pomoc UNPROFOR snage, kako bi se izbjegla šira vojna operacija srpske vojske na tom terenu, koja bi prouzrokovala još vece krvoproloce i međusobnu mržnju naroda. UNPROFOR se odazvao pozivu, krajem juna '92 godine došao u pomoc i poceo obezjeđivati dionicu puta kod Capardi, tako što je sa svojim transportnim vozilima sprovodio kolone vozila. To je znatno usporilo saobracaj na tom dijelu puta, ali je to bio jedini nacin da se nastavi bezbjedan prolaz vozila i putnika.<br />
Ono što je posebno zbunjivalo i iznenadilo srpski narod, bio je veoma šturi izvještaj TV SRNA o dešavanjima kod Capardi. Voditelj na vecernjem dnevniku, Duško Oljaca procitao je izvještaj o stradanju civilnog stanovništva. Bio je to izvještaj bez video zapisa, kojim bi se pokazala vjerodostojnost tog događaja. Sve je to navodilo na sumnju sve narode u BiH, pa i sam srpski narod se zapitao, dali se to stvarno dogodilo?<br />
UNPROFOR je veoma dobro znao šta se dešava na putevima, jer su bili direktno ukljuceni u rješavanju problema u zaštiti vozila i putnika. Međutim, njihovi izvještaji, kao i svjetskih TV kuca, o stradanju Srba, vješto se prikrivalo od svjetskog javnog mnjenja. Srpska strana došla je do zakljucka da su UN i UNPROFOR opredjeljeni i naklonjeni na jednu od zaracenih strana. Međunarodne snage su zbog svog ponašanja okaraktrisane kao neprijateljske, što je jako puno uticalo na lošu međusobnu saradnju tokom cijelog rata. Takav odnos stranih trupa nije doprineo smirivanju situacije, nego naprotiv, uticao je da netrpeljivost i mržnja među narodima bude još veca.<br />
Redali su se zlocini, za zlocinima, od kojih su stradali mnogi nedužni civili. Vlasti ni na jednoj strani nisu ništa cinile da zaustave zlocince. Nacionalna mržnja dostigla je vrhunca, zbog cega su na svim zaracenim stranama najviše ispaštali građani koji nisu pripadali vladajucoj naciji. Progonjenja i likvidacije građana postale su svakodnevna stvarnost. U narod se uvukao veliki strah, pa i ono malo ljudi koji su se se suprostavljali zlocincima, bojali su se javno da istupaju, da ih mrak ne pojede, zbog cega su se povlacili ispred zlocinacke stihije.<br />
Iako su Caparde bile daleko od Srpskog Sarajeva, to se afektovalo i otežalo ionako teško stanje u tom dijelu grada. Jedno vrijeme saobracaj na Capardama bio je potuno zaustavljen, što je znatno uticalo na protok humanitarne robe i ljudi po cijelojo teritoriji Srpske Repulike BiH.<br />
Vojna komanda donijela je odluku da se obustavi izdavanje dozvola za odsustvovanje ljudstva iz vojnih jedinica. Mene je strašno pogodila takva naredba, jer sam u to vrijeme izrazio želju da odputujem u Vojvodinu i obiđem svoju porodicu. Bio sam na dugackoj listi za cekanje te dozvole.<br />
Više od dva mjeseca nisam imao nikakav kontak sa njima i to me je izluđivalo i pravilo sve nervoznijim.<br />
Pošto sam dao obecanje svom pokojnom ocu da cu se do kraja rata boriti za svoj narod, nisam imao namjeru da iz rata pobjegnem. U misli mi je dolazilo da u ovom ratu necu preživjeti, zbog cega me je vukla velika želja da svoju porodicu bar još jednom vidim za svoga života.<br />
Iako sam mogao samovoljno da odem iz jedinice, kao i mnogi drugi koji su to uradili, a da nakon provratka za taj cin ne budem sankcionisan, nisam želio da to da ucinim, kako ne bi tim gestom povrijedio svoje saborce. Odlucio sam da sacekam ukidanje naredbe i svoj red za odsustvo iz jedinice!<br />
Naredba je ubrzo povucena ali su nastale nove nedace. Neki vojinci koji su dobili odobrenje za odsustvo iz jedinice, nisu se više vracali na ratište, a neki su ostajali duže nego što im je bilo odobreno. Komanda bi sacekivala takve vojnike i ne bi izdavala dozvole do njihovog povratka. Pošto u samom pocetki izbijanja sukoba, srpska vojska nije bila ustrojena, pojedinci su se ponašali kao da su dobrovoljno došli da ratuju, šta je dodatno usožavalo ionako složenu situaciju. Takav odnos ljudi dodatno je usporavalo dopuštenja za odsustovanje iz jedinica.<br />
U to vrijeme moj brat bio je mobilisan u protivpožarnoj jedinici, koja je brojala tek nekih desetakt ljudi, zbog cega nije morao dugo da ceka na red, na odobrenje za odsustvo iz jedinice. Dobio je dozvolu i sa našom majkom utišao da obiđe svoju prodicu.<br />
Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu kod našeg rođaka i to me je natjeraolo da što prije stupim u kontak sa rođakom i mojom porodicom i najavim njegov i majcin dolazak. Otišao sam u opštinsku zgradu, zamolio moje prijatelje iz Državne Bezbjednosti da iz njihove kancelarije obavim telefonski razogovor, kako bi se konacno cuo sa mojom porodicom. Oni su mi bez pogovora izašli u susret, odobravajuci taj poziv, sa preporukom kad god to poželim da mogu doci kod njih.<br />
<br /></div>
<div>
</div>
</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-57578936791304434312016-03-19T08:04:00.000-07:002016-06-11T07:05:51.081-07:00Vogošcanska ratna golgota<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div style="text-align: left;">
Nakon što je popravljen dalekovod u prigradskom selu Blagovac, koji je pocetkom maja '92 godine bilo granatirano od muslimanske strane sa Kobilje Glave, usled cega je pruzrokovano oštecenje na vodovima i nestanak elektricne energije na teritoriji Vogošce, uslijedila je nova drakonska kazna za stanovnike Vogošce. Muslimanska strana iskopcala je telefonske veze i zatvorila vodovodne cijevi koje su preko Kobilje Glave išle u pravcu Vogošce. </div>
<div style="text-align: left;">
Nakon višednevnih pregovora sa snagama UN-a da uticu na muslimansku stranu da se otvori ventil na Kobiljoj Glavi i pusti voda prema srpskoj teritoriji, ipak do dogovora nije došlo. Srpska strana imala je jedan od glavnih gradskih vodovoda pod svojom kontrolom. Donijela je odluku da taj rezervoar zatvori i tako prisili muslimansku stranu na pregovore da puste vodu na teritoriju pod srpskom kontrolom.<br />
Zbog zatvaranja tog rezervoara veci dio stanovnika grada Sarajeva sa obje zaracene strane ostao je bez jedne od osnovnih namirnica za normalan život. Tim nedacama građanima Sarajeva nije bio kraj. Srpska strana imala je na svojoj teritoriji još jedan adut za pregovore, kontrolu nad plinskom stanicom, pa je to iskoristila i zatvorila glavni ventil za napajanje plinom glavni grad BiH.</div>
<div style="text-align: left;">
Uslijedili su novi pritisci od strane UN snaga, da se otvore ventili za vodu i plin i narodu pruži, koliko toliko, prilika za normalniji život. Do dogovora nije došlo, a svaka strana je svoj narod zamajavala svojim lažima, povecavajuci ionako veliku erupciju mržnje među narodima. Vodovod je, cini mi se u proljece '94 godine, konacno pušten u rad, nakon bezbroj pritisaka od strane UN-a.<br />
Muslimanska vlast je u par navrata tokom '92 godine pustila u rad telefonske linije, ali samo tog dana, kako bi pojedini vogošcanski muslimani koji su napustili teritoriju Vogošce pozvali svoje prijatelje i pokušali da ih zastraše sa porukama da bježe iz Vogošce, jer oni uskoro krecu u napad. Jedan od takvih poziva na paniku dobio sam i ja od svog druga Feđe. Nakon toga telefonske linije su se ponovo prekinule, a prekid veza trajao je do kraja rata. </div>
<div style="text-align: left;">
Uprkos pritiscima i inicijativi predstavnika UN-a da se bezuslovno pusti voda za stanovništvo na obje zaracene strane, do tog sporazuma cekalo se skoro dvije godine, iako je svakoj strani bilo u intersu da dobije pitku vodu. </div>
<div style="text-align: left;">
Zloba je zavladala među narodima, zbog cega je na snazi bila parola, "Nek mi crkne krava, ali neka i mom komšiji crkne".</div>
<div style="text-align: left;">
Iako ratnog predsjednika opštine Vogošca, Rajka Koprivicu nisam smatrao dobrim covjekom, on se pakazao kao najveci covjek u tim teškim vremenima, nije se slagao sa tim stanjem i bio je jedini koji je pokazao humanost prema građanima Sarajeva. Naredio je da se glavni plinski ventil otvori i bezuslovno pusti normalno napajanje plinom u muslimanski dio grada.</div>
Zbog te odluke, vecina građana Vogošce bila je nezadovoljna i gunđala je zbog otvaranja plinskog ventila, smatrajuci da se plin ne bi trebao otvoriti dok se ne postigne sporazum sa muslimanskom stranom da se na Kobiljoj Glavi otvori ventil za napajanje vodom, srpskog dijela grada.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://2.bp.blogspot.com/-m858FGnZpe0/Vuw0lObkKgI/AAAAAAAABcA/vgP-cASjddIYjmWNO4dUQxVqMeH5jIDTA/s1600/zicani%2Bmost.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="215" src="https://2.bp.blogspot.com/-m858FGnZpe0/Vuw0lObkKgI/AAAAAAAABcA/vgP-cASjddIYjmWNO4dUQxVqMeH5jIDTA/s320/zicani%2Bmost.jpg" width="320" /></a></div>
Rajko Koprivica, zbog poteza koje je povukao bojao se diverzije od svojeglavih pojedinaca iz srpske vojske, pa je kraj svoje kuce i plinske stanice postavio danonocnu stražu pripadnika stanice milicije Vogošca. Tako je vogošcanska milicija nakon nezahvalne obaveze da obezbjeđuje zatvor sa muslimanskim zarobljenicima, dobila još jedan nezahvalnu ulogu, ovoga puta da obezbjeđuje plinsku stanicu i kucu predsjednika opštine!<br />
Rajkova kuca nalazila u neposrednoj bilizini obale rijeke Bosne i oko pedesetak metara od plinske stanice. Zapravo, do plinske stanice se dolazilo kroz dvorište njegove kuce. Kuca je bila na lijevoj obali rijeke Bosne i bila je jedina kuca u selu Krivoglavci, koja je se nalazila između rijeke i auto-puta Sarajevo-Zenica. Nekad davno baš na tom mjestu nalazio se žicani most, koji je spajao to selo sa urbanim dijelom Vogošce. Položaj kuce davao je veliku mogucnost obezbjeđenju da sa lakocom kontroliše kompletan taj prostor.<br />
Međutim, Rajkova odluka nije uticala na ostale vladare rata da promjene svoj stav i olakšaju narodu, ionako težak ratni period. Ukidanjem telefonskih linija i zatvaranjem vode, život u ratnom Sarajevu, na obje strane postao je još suroviji i nepodnošljiviji.<br />
U mnogim porodicma nastale su panike, prouzrokovane ukidanjem telefonskih veza, jer su se tako izgubili jedini moguci kontakti sa svojim najmilijim, koji su napustili ratno Sarajevo i rasuli se po bijelom svijetu.<br />
U to vrijeme, u vogošcanskoj "Pošti" funkcionisala je telefonska govrnica i bila je jedina sa koje se mogao obaviti telefonski razgovor. Odlucih da se sa te govornice javim svojoj supruzi i sinu. Oni su se nalazili u izbjeglištvu, u Đurđinu, jednom selu nedaleko od Subotice. Otišli su zajedno sa porodicom mog brata i smjestili se kod Vese, našeg brata od strica.<br />
Iako je Veso živio sa svojim roditeljima i imao svoju cetvoroclanu porodicu, a živili su u poprilicno maloj kuci, nedovoljno velikoj za svoje clanove porodice, nesebicno je odlucio da primi naše dvije porodice, da se sklone od zla koje je zahvatilo Bosnu i Hercegovinu.<br />
Pošto je vogošcanska pošta imala javnu govornicu, koja je u to vrijeme radila, građani su se sa nje javljali svojim najmilijim. Svakodnevni dugacki redovi ispred pošte na kojem se stajalo po nekoliko sati da bi se obavio taj magicni telefonski razgovor, svaki put su me tjerali da odustajem od cekanja u tom redu.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://3.bp.blogspot.com/-di91hmqFf0o/VuxA37Mc-_I/AAAAAAAABdY/4t9HUy9LmVcTjwb9-UDAKnrGRozoX1DOw/s1600/po%25C5%25A1ta%2Bzgrada.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://3.bp.blogspot.com/-di91hmqFf0o/VuxA37Mc-_I/AAAAAAAABdY/4t9HUy9LmVcTjwb9-UDAKnrGRozoX1DOw/s320/po%25C5%25A1ta%2Bzgrada.jpg" width="320" /></a></div>
Prošlo je više od dva mjeseca da nisam imao nikakav kontakt sa porodicom. Iako se dugo cekalo, cvrsto sam odlucio da stanem u taj red da bi se javio svojoj porodici. Jedno jutro dogovorio sam sa Stamenic Sinišom, da zajedno odemo u poštu i obavimo razgovor sa svojim porodicama.<br />
Sa Sinišom sam bio drug još iz djetinstva, a igrom slucaja bili smo i radne kolege. Obojivca smo radili u lakirnici, TAS-ovom pogonu, u kojem je on radio kao elektricar, a ja sam bi mašinista.<br />
Došli smo pred "Poštu" ispred koje se još prije pocetka radnog vremena, od ranog jutra stvorio dugacki red ljudi. Red bi se tokom cijelog radnog dana pružao od same govornice unutar pošte, u pravcu izlaznih vrata i još dvadesteak metara izvan prostorije, pored prostorija biroa za zapošljavanje, pa sve do izloga gdje su se nekad izlagali plakati za filmove koji su se prikazivali u kino-sali "Radničkog Univerziteta Đuro Pucar-Stari".<br />
Nakon višesatnog cekanja, konacno stigosmo do telefonske govornice. Prepustih Siniši prednost da prvi obavi razgovor. Službenica u pošti dala je odobrenje da se može napraviti poziv.<br />
U to vrijeme nijedan šalter za placanje nekih racuna nije radio. Svi prisutni cekali su samo na telefonski poziv. Unutar prostorije, bila je mukla tišini, pa mi nije bilo jasno, dali su prisutni bili kulturni da žamorom ne ometaju telefonske razgovore ili je posrijedi bila ona mahalska, da bi se cula svaka izgovorena rijec.<br />
Siniša je u toj tišini podigao slušalicu i okrenuo željeni broj. U prostoriji je bila takva tišina da se cuo šum brojcanika na telefonskoj govornici. Sa druge strane žice javio se ženski glas, bila je to njegova supruga. Ona je sa djecom iz ovog ludila otišla u Šabac, kod njegove rodbine.<br />
Nakon što je pitao i dobio odgovore, kako su ona i djeca, Siniša se pohvalio svojoj supruzi, "Ja se krstio u crkvi".<br />
Te rijeci odjeknuše kao neka šala, a u "Pošti" nastade takav haos, da su se svi prisutni ljudi hvatali za stomak od histerije smijeha, kiji ih je u tom trenutku uhvatio.<br />
Siniša je bio svjestan da se ljudi smiju baš njemu, zbog cega je pocrvenio u licu. Nije se smijao, jer mu je bilo veoma neprijatno. Zbog buke koja je nastala unutar pošte, brzo je završio taj razgovor. Mene je takođe, kao i sve ostale u pošti, uhvatila histerija smijeha, zbog cega sam morao da odustanem od planiranog telefonskog poziva, zbog kojeg sam skoro pola dana cekao da dođem na red.<br />
Siniša je imao trideset i tri godine, a u to vrijeme nije bilo uobicajeno da se toliko star covjek krsti u crkvi. Kada smo izašli iz pošte, Sinišu je uhvatio smijeh, pa se i on poceo glasno smijati svoj toj situaciji, a ja sam ga kroz šalu tješio, "Dobro je da nisi musliman, pa da se sad po stare dane moraš osunetiti".<br />
Nakon što nas je prošla histerija smijeha, krenuli smo svako svojoj kuci. Kroz glavu mi prođe misao da sa poštanske govrnice nece biti lako obaviti razgovor sa mojom suprugom, koja ce sigurno imati puno pitanja o stanju u Vogošci, a na koje necu moci iskreno da joj odgovorim, dok svi oko mene u mukloj tišini cekaju da cuju o cemu se govori.<br />
U to vrijeme u opštinskoj zgrad takođe je radila telefonska linija. Međutim, obicni građani nisu mogli doci, ako nemaju nekog svog poznanika da radi u opštini, da im pomogne da tamo obave razgovor. Moji drugovi iz jedinice, Džakula i Malic, poceli su sa radom u toj zgradi, u tek osnovanoj "Srpskoj Državnoj Bezbjednosti". Došao sam na ideju da odem kod njih i iz njihove kancelarije pokušam obaviti razgovor sa svojom porodicom!</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-14052169149597126272016-02-28T16:09:00.001-08:002016-03-05T15:24:24.640-08:00Sukob sa ubicom<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Od dana kada je ubijen moj otac pažljivo sam sakupljao informacije o toj tragediji. Upad Gojka Šojica u naš stan i izgovorene rijeci, "Ko je puc'o u vojnika na mostu?", nagnale su me na sumnju da je moj tata planski ubijen. Saznanje da je civilna milicija u svom izvještaju navela da su Krše pucale u stan i ubili moga oca, posebno me je ljutilo. Da li se sa tim izvještajem tražilo opravdanje zbog kojeg se na dan sahrane moga oca otišlo na pregovore u to selo, da stanovnici predaju oružje, nisam bio siguran, ali me je to prisiljavalo da oko tog slucaja povedem neku svoju istragu.<br />
U tom periodu mnoge komšije su dolazile na saucešce, a ja sam sa njima u razgovoru izvlacio informacije koje su za mene bile važne da sklopim mozaik i rekonstruišem niz događaja te kobne noci. Tako dođoh do saznanja da je Omer Đonlic, inace komšija vrata do vrata sa mojim roditeljima, bio takođe na prozoru, kada se pucalo na moga oca. Omer je u tom trenutku pomislio da se puca u njega, ali ga je vriska u stanu mojih roditelja razuvjerila da je to bio napad na njega.<br />
Još jedan komšija mi je rekao da je u trenutku pucanja bio na prozoru svoga stana. Bio je to naš dugogodišnji kucni prijatelj Miloš Nikolic-Nina. Nina je stanovao u stanu tacno ispod mojih roditelja. Njegov mlađi sin Aco sa svojom porodicom napustio je Vogošcu prije izbijanja sukoba, a stariji sin Goran pobjegao je iz Vogošce sa svojim prijateljom Trikicem, pred sami pocetak izbijanja građanskog rata. Među građanima srpske nacionalnosti se pocetkom rata o tome puno pricalo, pa je Goranov i Trikicev odlazak okarakterisan kao izdaja srpskog naroda. Nina je sve to znao, jer je i sam bio prozivan zbog sinovog odlaska u Sarajevo, pa je u trenutku pucnjave i on pomislio da je to bio napad na njega.<br />
Ta dva slucaja navela su me na sumnju da moj otac nije ubijen nesretnim slucajem, nego dobro smišljenom akcijom. U međuvremenu sam se susreo sa Vidom Kubura. Vida mi je prilikom izjavljivanja saucešca zbog oceve smrti ispricala pricu koja je moju sumnju da se radi o smišljenom ubistvo, pokazala opravdanom.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://2.bp.blogspot.com/-Ct68pUd9iOE/VZlCaEP3OcI/AAAAAAAAA34/L7w_J3Yee9E/s1600/zgrada%2Bu%2Bkojoj%2Bje%2Bpogino%2Bmoj%2Botac.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://2.bp.blogspot.com/-Ct68pUd9iOE/VZlCaEP3OcI/AAAAAAAAA34/L7w_J3Yee9E/s320/zgrada%2Bu%2Bkojoj%2Bje%2Bpogino%2Bmoj%2Botac.jpg" width="320" /></a></div>
Vida mi je ispricala dešavanje te noci, koje do tada nisam znao, a koja su ukazivalo da je Ivanovic Marinko organizovao oružani napad na stan moga oca. Po Vidinoj prici, te noci Marinko je izašao iz svog stana, krenuo u šumu preko puta naše zgrade, u kojoj se nalazila srpska vojska. U momentu dok je Marinko trcao ulicom, od zgrade do šume, dok je prelazio preko mosta, njegov šesnaestogodišnji sin Miroslav-Miki pucao je iz puške sa balkona njihovog stana. Miki je pucao u zrak, dok je Marinko pretrcavao most i ulazio u šumu.<br />
Ta Vidina prica bilo je ono što mi je nedostajalo da sastavim mozaik i rekonstruišem tok dešavanja.<br />
Vida nastavlja dalje da prica ono što je te noci vidjela i cula, pa kaže, "Nakon što se smirila pucanjava nazvao me je Miki Ivanovic na telefon i tvrdio da si ti pogin'o u ocevom stanu. Demantovala sam ga, jer sam tebe i tvog kuma vidjela u vrijeme dok se pucalo, kako vi u unifomi i puškama u rukama pretrcavate ulicu kod Vasine mesare. Miki mi je na to rekao, ne znam, onda je neko drugi, ali znam sigurno da je neko pogin'o u njegovom stanu", završi Vida svoju pricu.<br />
Vidu sam pažljivo saslušao i nisam htjeo ništa da joj kažem povodom tog događaja, kako joj ne bi ukazao na sumnju da je to karika koja mi je nedostajala da shvatim kako je ubijen moj otac. Ono šta sam ja do tada znao, te kobne noci u šumi je bila srpska vojska pod komandom Desimira Lukica, a u tom trenutku komandant Bataljona, kapetan Milorad Zoric vršio je smotru te jedinice.<br />
Na osnovu Vidine price saznadoh da je Miki bio taj koji je pucao, kako bi pomogao Marinku da te noci improvizuje napad na njega, uz panicno ulijetanje u šumu. Kada je ušao u šumu, povikao je svojim saborcima, "Pucali su na mene iz onog stana, dok sam bio na mostu!".<br />
Da ne bi bilo greške i da ne bi ubili pogrešne ljude, objasnio je tacno na koje prozore misli, ukazujuci na stan od mog oca. U tom momentu njegovi saborci su nepogrješivo iz pet-šest pušaka otvorili paljbu u pravcu mog tate koji je u tom trenutku, iz znatiželje, gledao kroz zatvoren prozor, šta se to dešava i zašto se puca na polju. Svi ispaljeni metci završili su u prozorima ocevog stana, od kojih je jedan bio smrtonosan!<br />
Marinko je u potpunosti uspio da prevari svoje saborce, pa je nakon toga Gojko Šojic samouvjereno došao u stan i poceo da galami na prisutne, govoreci, "Ko je puco u vojnika na mostu"! Kada je vidio nepomicno ocevo tijelo i mene kako sam se ustrijemio na njega, pobjegao je iz stana i tako umakao ispred moje puške.<br />
Karika koje mi je nedostajala da sa sigurnošcu znam da je Marinko ubio moga oca, zbog cega bih ga bez dvoumljenja ubio, bila je da mi ocevidci tog događaja potvrde ono što sam uspio do tada da saznam. Međutim, među ocevidcima je postojao strah jer je Marinko bio bliska rodbina sa Božurom, a Božur je bio desna ruka Bori Radicu. Tako su strah i griža savjesti uticale na svjedoke da ne kažu šta se dešavalo te noci u šumi, zbog cega su mi se mnogi od njih cijeli rat sklanjali sa puta.<br />
Jedini koji se javio da ce jednog dana da kaže istinu, bio je Zoran Živkovic. Zoran je preko mog komšije, tadašnjeg nacelnika tek formirane srpske Državne Bezbjednosti, Džakule Radomira, poslao poruku da ce mi na kraju rata svjedociti na sudu za ubistvo moga oca, ali da se sad boji o tome govoriti i zamolio me da ga ništa ne pitam po tom pitanju. Ja sam njegovu molbu prihvatio i nisam želio da ga do kraja rata bilo šta pitam oko toga.<br />
Zoran je bio ljut zbog toga šta se desilo u šumi te noci, ali se i bojao za svoj život, pa je iz tog razloga napustio tu jedinicu i samoinicijativno prešao u Blagovacki bataljon. Na veliku žalost, Zoran je poginuo pred sami kraj rata u zadnjoj muslimanskoj ofanzivi, u borbama na vanjskom prstenu oko Srpskog Sarajeva, na brdu Lipa.<br />
Zoran Živkovic nije jedini koji je iz tog razloga napustio tu jedinicu. Sa njim je nakon tog slucaja otišlo nekoliko boraca iz te jedinice, kao i moj dugogodišnji komšija iz ulice Spasoja Blagovcanina, Zoran Markovic, koji mi je nakon rata potvrdio tacnosti mojih saznanja o pogibiji oca, rekavši da nije smio da mi kaže istinu, jer je bio siguran da bih ja nakon toga ubio Marinka!<br />
Marinko je bio ubijeđen da je ubistvom moga oca stavio tacku na taj slucaj, da sam svijestan da je to zbog mene i da ce me sa tim za sva vremena ucutkati u daljem suprostavljanju i zaštiti nesrpskog stanovništva u Vogošci. Iz tog razloga cesto je u pijanom stanju izlijetao ispred naše zgrade, pucajuci iz puške, sa prijetnjom da ce pobiti sve "ustaše".<br />
Ni slutio nisam da sam ja za njega bio taj "ustaša"!<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://3.bp.blogspot.com/-YzF6lD2gaQ8/VUQrAdqFa-I/AAAAAAAAApM/E_IrZuSwfyg/s1600/Zgrada%2Bi%2Bpraki%25C4%2587%2Bkod%2Bmojih%2Broditelja.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://3.bp.blogspot.com/-YzF6lD2gaQ8/VUQrAdqFa-I/AAAAAAAAApM/E_IrZuSwfyg/s320/Zgrada%2Bi%2Bpraki%25C4%2587%2Bkod%2Bmojih%2Broditelja.jpg" width="320" /></a></div>
Sve se to dešavalo u vrijeme kada sam ja bio odsutan iz zgrade. Želja mi je bila da se sretnemo i molio sam se Bogu da se to ostvari. A onda jedne julske veceri '92, Bog je uslišio moju želju!<br />
Sjedili sam na klupama u parku ispred zgrade. U mom društvu su bili baš oni koji su mi se žalili da ih je Marinko cesto tjerao, kada bi ih vidio da sjede u tom parku.<br />
Sabljak Saša, njegova supruga Gordana, Damir Petrovic-Dado, njegova supruga Olja i ja sjedili smo na klupi u parkicu ispred zgrade. Bližio se mrak i ja sam cekao da moj kum naiđe kraj mene da krenemo na zborno mjesto u hotel Biokovo, odakle cemo otici na unaprijed određeno mjesto na nocnu stražu. <br />
U tom išcekivanju iznenada iz ulaza zgrade izleti Marinko u vidno pijanom stanju. Mahao je sa automatskom puškom i prijetio da ce nas sve pobiti što sjedimo u parku za vrijeme policijskog casa. Kod sebe u tom trenutku nisam imao oružje, pa sam polako poceo da se približavam prema Marinku, ubjeđujuci ga da nema potrebe za upotrebu oružja.<br />
Prišao sam skroz blizu njega, zapricavao ga i cekao trenutak njegove nepažnje, kako bih u pravom casu uhvati za njegovu pušku. Kroz glavu su mi prolazile misli kako je ovo idealna prilika da ga ubijem i to iskoristim da je bilo u samoodbrani. Bio sam siguran da sam dovoljno jaci od njega, ako na vrijeme uhvatim njegovu pušku i da ga mogu sa lakocom ubiti dok se otimamo za nju.<br />
U jednom trenutku Marinko je okrenuo glavu prema ostalima u parku i u tom momentu cijev njegove puške sa mojih grudi pomjerila se u stranu. Iskoristio sam taj trenutak, zgrabio jednom rukom za dršku a drugom rukom za drveni dio ne sredini puške.<br />
Njegove ruke u tom trenutku bila su ispod mojih. Bio sam puno jaci i sa lakocom sam vrtio pušku u smijerovima u koje sam želio. Iskoristio sam moju premoc u snazi, trzuno sam vrh cijevi prema njegovj glavi i udario ga nišanom po gornjoj usni. Na usni ispod nosa pojavi se mala rasjekotina i krv lagano pocuri iz nje. Pušku sam cvrsto držao naslonjenu na njegovoj usni i nisam mu dozvolio da je pomjeri na bilo koju stranu. Gledao sam ga pravo u oci i u njima vidio njegov strah od smrti. Marinko se u sekundi otrijeznio!<br />
Svi prisutni su po strani stajali u iscekivanju šta ce se desiti. To mi je dalo vremena da svoj plan pokušam da ostvarim. Nisam bio siguran dali je puška bila otkocena, ali sam planirao da svoju ruku pomjerim prema okidacu puške i pokušam da ga pritisnem. Morao sam to oprezno da izvedem, kako Marinku ne bih dao priliku da otme pušku iz mojih ruku i tako preokrene situaciju u svoju korist. Osjetio sam da to nece biti veliki problem jer sam bio puno nadmocniji i mogao sam sa lakocom da to uradim.<br />
Taman kada sam pošao da prebacim ruku na okidac, još dvije ruke se pojaviše na pušci. Pogledah u stranu i viđoh kuma kako se gura da stane između nas. Kum je cvrsto zgrabio pušku, poceo da je trza i vice na nas, "Pustite pušku!"<br />
Pošto kuma nisam upoznao sa mojim plano za Marinkovu likvidaciju, bilo je kasno da bilo šta ucinim po tom pitanju. Pustlli smo obojica pušku, a kum je uze i sa njom se skloni u stranu. Prilika koja mi se ukazala, zauvjek je otišla u nepovrat.<br />
Pošto sam od komšija cuo da je Marinko zadužio pušku preko civilne milicije, odlucih da Marinka i pušku predam u stanicu milicije. Rekoh Marinku da pođe ispred nas u stanicu milicije, on poslušno krenu. a kum i ja krenusmo za njim.<br />
Stigli smo u stanicu, gdje nas doceka nekoliko poznatih milicionera iz stare postave u stanici. Predadosmo im pušku i ukratko objasnih zašto smo priveli Marinka. Uzeše pušku i rekoše da ce oni dalje sve to završiti.<br />
Nisu uzeli nikakvu izjavu od kuma i men i to mi pokaza da su oni na njegovoj, a ne na mojoj i na strani pravde! To me je dodatno iziritiralo! Krenuli smo prema izlaznim vratima i prije nego što sam izašao okrenuh se još jednom i svim prisutnim rekoh, "Ako vi to ne riješite, sledeci puta kad ponovo izađe sa puškom ispred mene, budite sigurni, ja cu ga ubiti!"<br />
Niko ništa nije rekao na tu moju prijetnju i mi izađosmo iz stanice. Nakon nekoliko dan ponovo sam se sreo sa Marinkom, ovoga puta ispred hotela Bikovo. On se vracao sa rucka, izlazio je iz hotelskog restorana, a kum i ja smo pošli na rucak. Pri susretu sa njim nas dvojica se nasmijali, a Marinka to naljuti, pa mi se direktno obrati i rece, "Još ti i ja nismo završili!"<br />
Kroz glavu mi prođe ubistvo moga oca i ja shvatih da mi Marinko prijeti životm. Pođoh bijesan prema njemu i poceh da vicem, "Šta si to rek'o?"<br />
On se brecnu i viđe da je vrag odnio šalu, raširi ruke podiže ih u vis i poce brzinom da ponavlja, "Ništa, ništa", odmicuci se od moje glave sa kojom sam mu se unio u lice.<br />
Od tog trenutka, pa do kraja rata, Marinka više nikada nisam sreo na svom putu. Vješto me je izbjegavao na svim mjestima. Međutim, nisam htjeo da prepustim ništa slucaju, pa sam odlucio da ja likvidiram njega, prije nego što on to ucini meni. Planirao sam da ga ubijem na slican nacin kao što je on moga oca!<br />
Pred prvi sumrak izlazio sam kod Srednjoškolskog centra "Đuro Pucar-Stari". Bilo je to idealno mjesto odakle sam moga da posmatram prozore i balkon njegovog stana. Namjestio bih se ispod betonskog zida, koji se nalazio ispred samog ulaza škole. Bio je visok oko jednog metra i lako sam se moga zakloniti da ne budem primjecen dok cekam. Strpljivo sam iscekivao da se Marinko pojavi na nišan moje puške. U nekoliko navrata na nišan mi je dolazila njegova supruga, sin i kcerka, ali nešto je prevagnulo pa nisam ima srca da pucam u nedužne ljude.<br />
Nakon što je Pena, tadašnji komandant Krivoglavačkog bataljona, pocetkom '93 godine preselio svoju komandu u tu školu, morao sam da odustanem o svog plana! Bilo je nemoguce doci na to mjesto sa puškom, a da ne budem primjecen od ljudi iz obezbjeđenja komande.<br />
Ubrzo je uslijedilo i moje postavljenje za komandanta Vogošcanskog bataljona i ja sam nakon toga potpuno odustao od namjere da ubijem Marinka. Želio sam da na kraju rata organizujem sudženje sa svjedocima i pokušam da dokažem taj zlocin! Po završetku rata raselili smo se po cijelom svijetu i ja sam izgubio nadu da ce se to ikada ostvariti!</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-35555298365480006022016-01-30T06:26:00.001-08:002016-01-30T16:18:15.309-08:00Pljačka TAS-a<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Pocetkom jula '92 godineu u Vogošci se procula vijest da su iz Njemacke, tacnije iz fabrike automobila Volkswagen stigle pare za TAS-ove neisplacene radnicke plate za mjesec april. Pošto je TAS-ov generalni direktor Lajsner, a i uži rukovodeci kadar, jedan dio napustio teritoriju BiH, a drugi ostao na teritoriji pod muslimanskom kontrolom, predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica pokušao je da nađe rješenje za novog direktora, kako bi se mogle preuzeti ogromnom kolicinom TAS-ovog novca.<br />
<a href="http://slavicnet.com/vojnicko_groblje/sokolac_zejtinlik_male/soja_jovo_zoran.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://slavicnet.com/vojnicko_groblje/sokolac_zejtinlik_male/soja_jovo_zoran.jpg" /></a>Za vršioca dužnosti direktora TAS-a, Koprivica je planirao da postavi dotadašnjeg direktora racunovodstva Zorana Šoju, magistra ekonomije i jednog od najškolovanijih kadrova te fabrike.<br />
Šoja je u tome prepoznao prevaru i planirani kriminal, pa je bez razmišljanja odbio primamljivu ponudu od presjednika opštine, obrazlažuci svoju odluku da u ratnim uslovima ne želi biti direktor i da ce sa puškom u ruci braniti svoj narod. Njegovo odbijanje funkcije direktora, oduševilo je građane Vogošce.<br />
Šoja je sa porodicom stanovao u TAS-ovoj zgradi u ulici PVFO broj cetri, Taj stan dobio je kao strucni kadar i rukovodilac TAS-a. U toj zgradi živio sam sa mojim roditeljima i tako sam imao priliku da upozanm i mog komšiju Šoju. Bio je veoma pošten i dobra covjek. Odrastao je u Rajlovcu, pa je od samog izbijanaj građanskog rata, kao borac u rovu, rame uz rame sa svojim rajlovcanima stao u odbranu te teritorije.<br />
Međutim presjednik opštien Rajko Koprivica morao je da nađe drugog covjeka koji ce svojim potpisom obezbjediti preuzimanje ogromne kolicine novca sa TAS-ovog racuna. Rajkova ponuda za tu funkciju otišla je na Stokucinu adresu. Za Stokucu je ponuda vršioca dužnosti direktora TAS-a izgledala nevjerovatna i on nije mogao da joj odoli. Prihvatio je funkciju i Rajko Koprivica je zahvaljujuci njemu i njegovom potpisu, konacno uspio da podigne velike količine novca sa TAS-ovog racuna.<br />
U Vogošci se među građanima procula vijest da je stigao novac za plate. Ta vijest strašno me je obradovao, jer sam u mjesecu aprilu imao puno radnih sati, koje sam trebao da naplatim. Zbog politickih nesuglasica, od pocetka marta, kada su pocele ulicne barikade, pa do sedamnaestog aprila, kada je muslimanska strana izvela napad na UNIS-ovu fabriku PRETIS, veoma cesto se dešavalo da radnicki autobusi nisu mogli dovluci radnike na posao, pa je šef smjene inistirao da produžim sa radom, kako bi ugasio postrojenje predobrade za lakiranje automobila, na kojem sam radio kao mašinista.<br />
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh4uZFj5OFB56eITP07kzb_5iiNuIu4URyx1vEfzkwZWUVBxCbYgpKW_DxbtL7cyMrNet_Z0WU7oUm9PnfZtDHi4O44RadLzVplAO-xarZXPAapkIaO9NZ4lGXonmf7Dlz9AXJNOJmWDOo/s1600/Tas+kapija+za+radnike.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="192" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh4uZFj5OFB56eITP07kzb_5iiNuIu4URyx1vEfzkwZWUVBxCbYgpKW_DxbtL7cyMrNet_Z0WU7oUm9PnfZtDHi4O44RadLzVplAO-xarZXPAapkIaO9NZ4lGXonmf7Dlz9AXJNOJmWDOo/s320/Tas+kapija+za+radnike.jpg" width="320" /></a>Kada završim posao na putu od fabrike do kuce na cesti nije bilo žive duše, a ja moram proci između kuca, srpskih sa jedne i muslimanskih sa druge strane puta. Svaki puta dok sam išao, pravio sam se da sam opušten, a bio sam toliko napet u iscekivanju da ce necija nervozna ruka povuci okidac na puški i da ce se nakon toga stvoriti panicna paljba sa obje strane, u mom pravcu.<br />
Bio je to za mene veoma težak psilohološki period. Odvojene od porodice, a rat samo što nije buknuo. Kroz glavu mi se vrtilo da ovo ludilo necu moci preživjeti i da više nikada necu vidjeti svoju ženu i dijete.<br />
Sve to me je izluđivalo pa sam šefu Smaji pokušao da objasnim kakvo je to psihološko opterecenje za mene i da to više ne želim da radim. Pošto sam bio jedini mašinista iz Vogošce i na osnovu toga uvijek moga doci na posao, Smajo me zamoli kad god bude trebalo da ostanem da radim, a on ce se licno postarati da svaki moj ostanak na radnom mjestu zbog barikada, nagradi prekovremenom dnevnicom. Nije mi to bilo drago, ali znao sam da neko mora to da odradi, a ja sam bio najpogodniji za taj zadatak.<br />
Novac za radnicke plate koji je stigao na TAS-ov racun pocetkom rata, iznenadio je mnoge u Vogošci. Sa nevjericom se pricalo o toj novcanoj posiljci. U iscekivanju kada ce vršilac dužnosti direktora TAS-a poceti sa podjelom plata, stigla je vijest da je predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica stopirao podjelu novca na radnike te tvornice. Koprivica je promjenio njegovu namjenu i donio je odluku da novac podjeli vojsci, kao naknadu za vojno angažovanje u odbrani srpske teritorije Vogošca.<br />
Sa nevjericom sam primio vijest da neko može tuđi novac da zadrži i donosi odluke o njegovoj podjeli. Bio sam ubijeđen da ce se radnici TAS-a podici na pobunu i sprijeciti takvu odluku predsjednika opštine. Međutim, pobuna je izostala i Koprivica je podjelio novac kao plate srpskim vojnicima. Tom kolicinski malom podjelom novcanih sredstava, predsjednik opštine zadovoljio je borce, a velika kolicina novca ostala je u opštinskoj kasi, koju je Koprivica iz mjera bezbjednosti ubacio u svoju kancelariju.<br />
Nakon što je u aprilu okoncana borba za PRETIS, opljackana je kasa TAS-ove blagajne, u kojoj je po prici blagajnika Sekule, uvijek bilo oko tridest hiljada maraka gotovine, namjenjene za razna službena putovanja, a onda je uslijedila pljacka vozila sa fabrickog parkinga, pljački TAS-ove imovine prikljucio se i predsjednik opštine Vogošca, Rajko Koprivica.<br />
Mome razocaranju u ovo šta se dešava nije bilo kraja, umjesto da dobijem teško zarađenu platu od skoro dvije hiljade maraka, dobio sam tromjesecnu vojnicku platu za period od aprila do juna, isplacenu u dinarima, u vrijednosti od šezdeset Njemackih maraka.<br />
Nakon što sam ostao bez velike novcane nagrade za moju inovaciju u TAS-ovoj lakirnici, koja je više od dvije godine bila u upotrebi praveci uštedu od preko sto hiljada Njemackih maraka na godišnjem nivou, sada sam zahvaljujuci predsjedniku opštine, uskraceni i za zarađenu platu.<br />
Komisija za inovacije. sa predsjednikom komisije Mirkom na celu, odgađala je više od dvije godine odluku da usvoji moj izum. Rat je poce i tako me uskratiše za visoku novcanu nagradu, sad sam ostao i bez svoje zarađene plate.<br />
Od svega ovoga hvatao me je bijes i nisam znao šta da radim!<br />
Tu vece, kao i obicno sjedio sam sa rajom kod kuma u njegovom stanu. Uobicajeno smo gledali dnevnik TVBiH, koji je dramaticno lagao svoj narod o uspjesima moslimanske vojske na ratištu, da smo smijehom dolazili do zakljucka, da je srpska vojska nakon tolike izgubljene tehnike, morala vec odavno kapitulirati.<br />
Ni dnevnik TVSRNA nije ostaja dužan u laganju. Njen voditelj Risto Đogo u toku informisanja izvodio je humor, da nas je sa tim skecevima nasmijavao do suza. Nakon dva dnevnika napravili smo našu analiza, ko nas je tu vece više nasmijao, iznioseci laži sa ratišta, a potom sam krenuo kuci.<br />
Policijski cas vec je stupio na snagu. Krenuo sam bezbrižno kuci niz ulicu Moša Pijade, racunajuci da ta zabrana ne važi za srpske vojnike. Stigao sam do mosta ispred stanice milicije i opštinske zgrade, a tamo iz mraka ispred mene pojavi se Jovo milicioner. Ja se prepadoh njegovom iznenadnom pojavom i pođoh da ga zaobiđem. On me zaustavi i zatraži da mu pokažem licnu kartu<br />
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhAAdUH5-uked6VMLaqIfJnQvsu_EFw0xn0tNnVMtFvVFl5t_m523cMd5cL02pkxB4esENcYvIpp240y5RBxWM0B1YeHu511gBU07C1j_g30DxJZYyi8f7VN1yJrouYZaVguM4Hyy1_D1Q/s1600/opstina+i+most.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhAAdUH5-uked6VMLaqIfJnQvsu_EFw0xn0tNnVMtFvVFl5t_m523cMd5cL02pkxB4esENcYvIpp240y5RBxWM0B1YeHu511gBU07C1j_g30DxJZYyi8f7VN1yJrouYZaVguM4Hyy1_D1Q/s320/opstina+i+most.jpg" width="319" /></a>Jovo je bio poznat u Vogošci kao cuvar u sarajevskom Centralnom zatvoru, gdje su za vrijeme njegovog radnog vijeka, kroz taj zatvor prošli Alija Izedbegovic, Radovan Karadžic i Momcilo Krajišnik, ležeci svoju zasluženu zatvorsku kaznu.<br />
Jovo je otišao u svoju zasluženu penziju, a ova trojica su iskoristila loše politicko stanje u Jugoslaviji i došli na vlast.<br />
Na Jovin zahtjev sam se zaustavio, izvadim licnu kartu i pružim mu je, smatrajuci kad procita moje ime da ce mi je vratiti i ja mogu mirno nastaviti put svojo kucu. Međutim Jovo je umjesto da me pusti, rece da je na snazi policijski cas i da sa njim krenem u stanicu milicije.<br />
Kroz glavu mi u jednom djelicu sekunde prođe sve što se dešavalo tih dana, pljacka prodavnica dok vojska ratuje po brdima, otimacina radnickih plata, pa sad i ovo. Uviđoh da moj kulturan nacin ophođenja prema Jovi nece donijeti ništa dobro za mene. Shvatih da se civilna milicija sklanja ispred kriminalaca, kako ih ne bi uhvatila na djelu, a da na poštenom narodu trenira strogocu, odlucih da se suprostavim Jovinom zahtjevu.<br />
Jovo je bio za glavu viši od mene, malo deblje građe, pa sam kraj njega izgledao kao mali djecak. To me nije sprijecilo da mu se suprostavim. Došao mi je kao kec na jedanaest, da iskalim sav svoj bijes koji se nakupio tih dana u meni. Nasrnem na njega, on se malo brecnu, iskoristim to i istrgnem mu moju licnu kartu iz ruku. Zagalamim na njega, "mene ceš da vodiš u stanicu, a ispred kriminalaca se sklanjate, majku vam vašu".<br />
Baš onako kako sam i ocekivao, Jovo ustuknu pred mojim nasilnickim ponašanjem, ja se okrenuh i onako bijesan krenuh svojoj kuci. Koracajuci niz mracnu ulicu, kraickom oka pogledah nazad, Jovo je i dalje zbunjeno stajao kao ukopan na istom onom mjestu. Nastavio sam da idem, a dugo vremena osjecao sam Jovin pogled prema mojim leđima.</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-546016596411190032016-01-15T10:52:00.000-08:002017-03-25T08:16:19.074-07:00Ubiću Vikića... <div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
U vrijeme kada je svaki vojnik bio važan za odbranu srpskih teritorija na podrucju oko Vogošce dobili smo vijest da ce u našu jedinicu doci još jedan borac, Slaviša Corovic. Vijest o dolasku novog vojnika saopštio nam je tadašnji zamjenik komandanta Vogošcanskog bataljona, rezervni kapetan Momo Corovic.<br />
Momo nam je rekao da su iz Sarajeva, putem razmijene došli kod njega u stan dva njegova rođaka, Siniša i Salaviša Corovic. Slaviša se aktivno bavi karateom i Momo je zbog toga što je znao da se ja i moji drugovi aktivno baviomo sportom odlucio da ga ubaci u našu jedinicu, a Siniša zbog kriticnog psihološkog stanja i iscrpljenosti u zatvoru nece biti vojno angažovan. Saznanje da se Slaviša aktivno bavio sportom privukla je našu pažnju. Jedva smo cekali kada ce se pojaviti u našoj jedinici.<br />
O Slaviši i Siniši Corovic niko u Vogošci ništa nije znao. Preko Mome smo saznali da je bio zatvoren u privatni zatvor sarajevskog kriminalca, Juke Prazine i da je sa muslimanskom stranom izvršena razmjena, nakon koje su se njih dvojica našli na srpskoj teritoriji. Nakon oporavka od batina zadobijenih u privatnim sarajevskim kazamatima namijenjenim iskljucivo za Srbe, Slaviša je konacno stigao u prostorije naše cete u hotel Biokovo.<br />
Prvi susret sa Slavišom bio je pomalo komican. Bio je visok oko metar devedeset, pa je popeglana vojnicka uniforma neskladno visila je na njegovom mršavom tijelu. Naglancane cizme i potpuno novi šljem, koji se sijao na njegovoj glavi od jakih svjetala u holu hotela ukazivao je da on nema nikakvo ratno iskustvo.<br />
Okupili smo se oko Slaviše i kako to obicno biva kad stigne neko novi i nepoznat, stiže i pregršt pitanja. Međutim, on nije odgovarao na ta pitanja, samo su svjetlucale crne oci, kroz njegove crne cuperke kose koji su virili ispod oboda uljem uglancanog šljema. Lice mu je bilo blijedo Još uvijek su se vidjeli tragovi od krvnih podliva ispod ociju, na obrazima i krvave otekline na usnama.<br />
Uvidjesmo da su posledice od batina ostavile kako fizicki tako i psihološki trag na njega, mi prestadosmo sa zapitkivanjima.<br />
Ubrzo se krenulo na stražu, što je Slaviši vjerovatno i odgovaralo u tom momentu, kako bi prestala znatiželjna ispitivanja. Nakon odrađene stražarske smjene po brdima oko naselja, po povratku u Vogošcu pozvali smo Slavišu da dođe kod mog kuma u stan. Kum je imao stan nedaleko od hotela Biokovo i svako vece kada nismo na straži provodili bismo vrijeme u njegovom stanu.<br />
Tamo bi se sakupljali pretežno naši drugovi iz jedinice. Pogledali bi Dnevnik TV SRNA i TV BiH i nakon toga izveli bi zakljucke, koja je TV kuca taj dan više lagao svoj narod. Nakon Dnevnika bi nastavili naše druženje do kasno u noc, uz poneku casicu rakijice, prepiricavali bi smješne događaje iz života. To je bilo naše svakodnevno uobicajeno "ubijanje" slobodnog vremena.<br />
Slaviša je prihvatio naš poziv i tu vece došao je kod kuma u stan. Pokušaji da Slvišu ukljucimo u razogovor išli su veoma teško. Svi njegovi odgovori na naša pitanja uglavnom su se završavali sa "Da" ili "Ne", a nakon toga nastalo bi cutanje. Svjesni da je zbog doživljenih trauma u sarajevskim kazamatima Slaviša prolazio kroz teške psihološke trenutke, odlucili smo da ne vršimo pritisak na njega i da ga pustimo da polako stice naše povjerenje.<br />
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh7gej8-aDoMNCHsBFaH3_OwiCPAKzTOD1MK-u_P8wTmGmReFzF1rb2PhqiUXhxuieSTnBmYoH2JLxV0rdx5IYPRGHgQAWZiW6dH6naltaYrOBDferGm5hLdjhRwUIIfVrRozKQuZ6_9vI/s1600/Dragan+Vikic.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="228" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh7gej8-aDoMNCHsBFaH3_OwiCPAKzTOD1MK-u_P8wTmGmReFzF1rb2PhqiUXhxuieSTnBmYoH2JLxV0rdx5IYPRGHgQAWZiW6dH6naltaYrOBDferGm5hLdjhRwUIIfVrRozKQuZ6_9vI/s320/Dragan+Vikic.jpg" width="320" /></a>Pošto smo znali da je Slaviša bio sportista, moj kum i ja predložismo da ide sa nama na bodibilding treninge. Bez razmišljanja on prihvati poziv. Osjetismo da ga to malo oraspoloži i mi to iskoristismo da na taj nacin pokušamo da steknemo njegovo povjerenje.<br />
Sutradan smo po dogovoru naišli kraj Slaviše i otišli na trening. Na treningu je bilo isto kao i predhodne noci, Slaviša samo šuti i sluša šta pricamo. Iz dan u dan ponavljala se isto, pa nas je to pocelo nervirati, a onda jedan dan dok smo trenirali Slaviša konačno progovori. Nakon završene jedne od vježbi, Slaviša je spustio teg na stalak, ustade sa klupe na kojoj je ležao, raširi ruke, riknu kao divlja zvijer i podviknu, "Ubicu Vikica".<br />
Mi se zgledasmo međusobno, ne znajuci o cemu se radi! Pomislismo da je Slaviša potpuno pukao i da je poludio! Pocesmo ga zapitkivati zašto je to rekao i on konacno poce da prica!<br />
"Vikic me je pravario, on je za sve kriv", kaže Slaviša!<br />
Cutke smo slušali Slavišu dok prica, a on nastavlja dalje: "Vikic me je nagovorio da dođem u Sarajevo! Bio sam u Beogradu kada sam cuo da je Juka Prazina zarobio moga brata, dok je na trafici kupovao cigare. Zatvorio ga je samo zato što je Srbin! Moj brat Siniša je psihicki boletsan i ja sam morao da nađem nacina kako da ga izbavim iz tog zatvora. Pošto sam se sa Vikicem upoznao kroz "Karate Klub Bosna" za koji sam nekad radio kao treneri i takmicar. Iz tog razloga sam iz Beograda pozvao Vikica na telefon i zamolio da urgira kod Juke da mi pusti brata iz zatvora. Vikic mi je rekao da dođem kod njega i on ce to sve srediti. Ubijeđen da ce tako biti, spakovao sam se i iz Beograda došao kod Vikica u Sarajevo. Primio me je u kancelariju i umjesto da ode samnom do Juke i pomogne mi da riješim problem, Vikic je nazavao Juku na telefon i rekao da mu šalje Slavišu Corovica".<br />
Slaviša malo zastade sa pricom i opet nastavi dalje: "Dao mi je adresu i rekao da odem sam do Juke i da ce sve biti uredu. Kada sam stigao u Jukinu komandu, oni su mi svezali ruke i zatvorili me zajedno sa bratom. Svezanih ruku izvodili su me iz te prostorije i pocinjali neprekidno udarati uz povike, " Karataš, a". Udarali su me dok ne izgubim svijest. Kada bi ponovo došao sebi oni bi postupak ponovili! Trajalo je to batinanje sve do dogovrene razmjene! Nisam imao pojma koliko dugo sam bio bez svijesti, niti koliko danas sam bio zatvoren," završava Slaviša svoju pricu, duboko zamišljen, a pogled mu odlazi negdje u daljinu!<br />
Slušali smo pažljivio i bez rijeci gledali u Slavišu. Stislo mi se u grudima, oci mi se napuniše suzama, a srce hoce da mi pukne, zbog onoga šta je ovaj covjek proživio. <br />
Prekinusmo Slavišine misli sa novim pitanjem: "Otkud to da poznaješ Vikica da bi mu vjerovao da ce ti pomoci?"<br />
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiobYjvEBQmcGRQRyDIV0qnLmaIiNyF8GGCAT3dGdouITuQOzMGlf5jc7GUEXthiNac0KweJc5vZCiqGk-0fvo7BqNsKeIgDGVrfCEFyGRLYeqajk2UnFooNr_C5sROmIckHF2Ljd1YkVs/s1600/Slavisa+Corovic.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiobYjvEBQmcGRQRyDIV0qnLmaIiNyF8GGCAT3dGdouITuQOzMGlf5jc7GUEXthiNac0KweJc5vZCiqGk-0fvo7BqNsKeIgDGVrfCEFyGRLYeqajk2UnFooNr_C5sROmIckHF2Ljd1YkVs/s320/Slavisa+Corovic.jpg" width="192" /></a>Slaviša se brecnu iz razmišljanja i nastavlja svoju nevjerovatnu pricu: "Dok sam bio trener KK Bosna, Vikic je cesto dolazi u klub. Bi sam vicešampion svijeta u karateu, u teškoj kategoriji, održanom u Francuskoj i nezvanicni prvak svijeta na otvorenom turniru najboljih karataša svijeta u Los Anđelosu. Vikicu je tada inponovalo da bude u mom društvu. A onda sam dobio ponudu od beogradskog Partizana, koju nisam mogao odbiti. Zadnju godinu dana živim u Beogradu i Vikic je to znao. Prevario me je i nagovorio da dođem, a vec unapred je znao kako cu završiti, ako dođem u Sarajevo!"<br />
Prekidoh Slavišinu pricu u nevjerici da je on tako mršav bio teška kategorija sa pitanjem, "Koliko si bio težak kad si se borio u teškoj kategoriji"?<br />
"Imao sam preko devedeset kilograma", odgovori on.<br />
"Pa kako si sad tako mršav?", pitam ga.<br />
"Za vrijeme boravka od dvadeste dana u zatvori nisam ništa dobijao za jelo i smorš'o sam oko dvadeset kliograma", kaže Slaviša<br />
Sa cuđenjem gledam u Slavišu, na kojem se vidno primjecuje loše psihicko i fizičko stanje i zamišljam na njemu još dvadest kilograma mišicne mase! Bio je to grdosija od covjeka, mislim u sebi. Pomislih, kako se Sarajevo olako odreklo takvog Asa! Svetski poznati sportista prošao sa teškim batinama i psihickim posledicama, samo zato što je došao kao Srbin u Sarajevo!<br />
Zmišljam, šta bi bilo sa nekim nepoznatim covjeko, ako je on tako završio?<br />
Svestan da u Sarajevu nema više mjesta za Srbe koji ne podržavaju Alijinu politiku, cvrsto odlucujem da ne dozvolim da ikad živ padnem u ruke neprijatelju. Slavišinu pricu smo prepricavali na svim mjestima. Strahovitom brzinom prenosila se od usta do usat po drugim jedinicama.<br />
Slaviša Corovic-Cora preko noci, nakon svjetske slave, postao je poznat i u Vogošci!<br />
<br />
<br />
</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-1037893464083135110.post-45764719261087216232016-01-03T10:04:00.003-08:002016-01-04T18:38:32.243-08:00Gipso, komandir artiljerije <div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Medijski lažni ratni izvještaji TV kuca i širenje mržnje politicara iz Sarajeva prema srpskom narodu u BiH bili su kontraproduktivni, pa se mržnja sve cesce pocela primjecivati i kod srpskog stanovništva u Vogošci. Prvi znakovi mržnje prema muslimanskom stanovništvu osjetili su se na artiljeriji. Nakon što je muslimanska artiljerija sa Kobilje Glave pocetkom maja '92 nepotrebno granatirala vogošcansko prigradsko selo Blagovac, u kojem su stradali djeca i nevino stanovništvo, pocela je odmazda iz tog sela.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="http://4.bp.blogspot.com/-o21I1e4dWec/VoVR_f6q0FI/AAAAAAAABUk/AK6AYllt3cs/s1600/Gipso.png" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="http://4.bp.blogspot.com/-o21I1e4dWec/VoVR_f6q0FI/AAAAAAAABUk/AK6AYllt3cs/s320/Gipso.png" width="296" /></a></div>
U to vrijeme komandir artiljerijske baterije na Blagovcu bio je Željko Blagovcanin-Gipso. Svi koji su bili u dobrim odnosima sa Gipsom, a imali želju da pucaju iz topova, mogli su da odu na artiljerijska orudža i ispale plotun na grad Sarajevo.<br />
Zbog takvog ponašanja pocele su i prve pobune na artiljeriji. Željko koji je bio valsnik kafe-slasticarne Vitraž, bio je mobilisan na blagovackoj artiljeriji, suprostavio se takvoj Gipsinoj naredbi. Gipso je povukao pištolj i stavio ga Željku u usta, prijeteci mu da ce da ga ubije ako ne bude izvršavao naredbe. Željko ni nakon toga nije izvršio Gipsinu naredbu! Kada se Gipso smirio, spustio je svoj kolt Magnum i stavio ga u korice, a Željko je otišao sa artiljerije i zauvjek napustio teritoriju Vogošce.<br />
Gipso je bio veoma blizak prijatelje sa Borom Radicem. Glavni uzrok za sukob između Bore i Gage, bio je Gipso. Jedne veceri izašli su zajedno u nocni provod, Boro, Gaga, Gipso sa suprugom Verom. Došli su u Papilon, poznatu sarajevsku kafanu iz tog vremena. Kafana se nalazila na Koševskom brdu. Kada se malo više popilo, Gaga je na sebi svojstven nacin poceo provocirati Veru i Gipsu. Veliko prijateljstvo izmađu Gipse i Bore, obavezivalo je Boru da bude Gipsin zaštitnik. Boro nije mogao da sluša Gagine uvredljive provokacije, skoćio je na noge, opalio Gagi nekoliko šamara, nabio ga nogom u guzicu i rekao da napusti objekat. Gaga se bojao Bore, pa mu se iz tog razloga nije smio suprostaviti. Posle poniznih batina na očigled prepune kafane, izašao je bez pogovora i otišao iz tog društva.<br />
Nakon toga, Gaga je ispalnirao kako da se osveti Bori. Jedne septembarske noci '90 godine doveo je u Vogošcu svog šuraka Uglješu Aranitovica-Ugu. Ugo je vec bio poznat i osuđivan zbog olakog potezanja pištolja i ranjavanja nekih ljudi po ulicama Sarajeva. Gaga je te noci vodao Ugu po vogošcanskim kafana kako bi se susreo sa Borom. U međuvremenu ga je napoio alkoholom i drogirao, nakon cega mu je bilo lako da vlada mozgom ludaka, kakav je bio Ugo. Te noci, umjesto Bore, na Gagin plan naletio je Predrag Polovina-Miki, inace Gagin jedini i pravi istinski prijatelj! Vogošcanska raja ostala je u nevjerici, šta je Gaga bio spreman da uradi, kako bi zaštitio svoj idiotluk! Od tog trenutka Borino i Gipsino prijateljstvo postalo je još snažnije. Svi su znali za njihov blizak odnos, pa je Gipso to znalacki koristio po ulicama Sarajeva.<br />
Iako Gipso nije bio agresivan, kakav je bio Gaga, niko iz komande Crnovrške brigade nije se usuđivao da ga sprijeci za neselektivnu upotrebu artiljerijskog orudža. U svemu tome Gipsi je išlo u prilog i to što je vecinu artiljerijskog orudža nabavio sam, zahvaljujuci Bori, koji mu je dozvoljavao da slobodno uzima vozila sa TAS-ovog parkinga. Sve GOLF-ove koje Gipso izvukao iz kruga fabrike davao je politicarima ili visoko rangiranim vojnim licima, a za uzvrat od njih dobijao je razna orudža. Tako je Gipso došao i do VBR-a, zajedno sa granatama za to orudže. Gipso je na osnovu GOLF-ova stvori jake veze, pa je u tom vremenu vodio i pregovore da preko robne razmjene u Vogošcu stigne vojni helikopter za hitne slucajeve.<br />
U samom pocetki izbijanja sukoba vecina srpskog naroda bilo je opredjeljeno na onu staru Titovu parolu, "tuđe necemo, svoje nedamo"! Iz tog razloga mnogi su smatrali da neselektivno granatiranje muslimnakse teritorije nanosi samo veću mržnju i štetu prema srpskom narodu.<br />
Na poziv za mobilizaciju mnogi koji su u jugoslovenskoj vojsci služili na artiljeriji, odbijali su da se mobilišu na artiljerijska orudža, smatrajuci da artiljerija ne dejstvuje kao odbrana naroda, nego dejstvuje po željama pojedinca. Zbog takvog razmišljanja vogošcana, tadašnji komandant artiljerije, kapetan Zdravko Gracanin bio je prinuđen da pod svoju komandu ukljuci što više rodbinu i prijatelje, kako bi popunio posade na orudžima.<br />
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgFwaUxdGJdveA9AcjBAdD-umi2Qk0z1voFdU2T3bvxA3sALBt6MqevQDH33mSJ6Wo1d_opUWj_3K1xiWojgH173vj891N2sbWJvRtA6Fq7UMaNYL31WWe-HpaK3VvXYRkUAgh5rM-nFAs/s1600/hotel+biokovo.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgFwaUxdGJdveA9AcjBAdD-umi2Qk0z1voFdU2T3bvxA3sALBt6MqevQDH33mSJ6Wo1d_opUWj_3K1xiWojgH173vj891N2sbWJvRtA6Fq7UMaNYL31WWe-HpaK3VvXYRkUAgh5rM-nFAs/s320/hotel+biokovo.jpg" width="320" /></a>Za razliku od srpske artiljerije, muslimanska strana nije imala dovoljno orudža i granata, pa je selektivno birala svoje ciljeve. Zahvaljujuci tome, svaki put bi iznenadili srpsko stanoivništvo sa svojim granatama. Svaka ispaljena granata pogodila bi biran cilj. Ciljevi su uglavnom bili mjesta gdje se kratalo ili sakupljalo puno stanovništva. Jedan od tih ciljeva bio je i "Hotel Biokovo", u kojem se od pocetka rata nalazila kuhinja i restoran za vojsku, komanda I cete i komanda vogošcanskog bataljona. Veliki broj muslimanskog življa koji je izbjegao iz Vogošce, znao je da se tu sakuplja veliki broj vojnika. Bilo je za ocekivati da ce hotel biti meta granatiranja, ali se ništa nije poduzimalo da se komanda izmjesti iz tog objekta.<br />
Svako vece spremala se jedinica I cete Vogošcanskog bataljona da iz hotela krene na svoje stražarske zadatke. Jedno junsko vece pocelo je uobicajeno skupljanje vojske ispred ulaza hotela. Iako je svima zborno mjesto bilo blizu, neki su došli sa svojim novim vozilima koje su izvukli iz TAS-ovog parkinga. Parkirali su se duž ulice i izašli na mjesto okupljanja. Vecina boraca vec je bila spremna za polazak na borbeni zadatak.<br />
A onda, kao grom iz vedra neba, ispred hotela pojavi se ogromna ekspozija. Komadi od granate i asfalta poceše da lete na sve strane. Mnogi od njih završiše po zidovima i prozorima hotela. Jaka detonacija lupala je stakla po okolnim objektima.<br />
Bili smo zateceni i iznenađeni prizorom! Malo se pribrasmo i pocesmo se okretati u krug da vidimo šta se dešava. Vozila parkirana duž ulice bila su potpuno uništena, ali zahvaljujuci njima mnogi životi bili su spašeni. Ogroman krater na sred ulice i tragovi eksplozije ukazivali su da je ispaljena granata, velikog kalibra, doletila iz pravca Misoce. Misoca je bilo sela pod muslimanskom kontrolom nedaleko od Ilijaša.<br />
U jednom trenutku primjetih Zorana Jelicic-Peceta kako stavlja ruku na prsa. Poce da vice, ranjen sam, ranjen sam. Pritrcasmo do njega da vidimo ranu, a on je za to vrijeme vec skinuo majicu sa sebe i njom pritisnuo ranu, koja je poecela da krvari.<br />
Pokušali smo da vidimo ranu, ali on ne htjede da nam je pokaže nego protrca pored nas, i rece "I u Domu Zdravlja". Popa, moj kum i ja pođosmo za njim. Prolazeci pored prodavnica koje su se nazile duž ulice Moše Pijade vidjesmo puno razbijenih stakala od izloga, popucalih od jake detonacije. Među razbijenim radnjama primjetismo i prodavnicu obuce Borovo. Bila je to jedina radnja u Vogošci, koju do tada niko nije opljackao, zahvaljujuci borcima iz naše jedinice.<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="http://4.bp.blogspot.com/-bHwj_rXSKz8/Voh1Q12H_3I/AAAAAAAABXI/CReXh4cjDTU/s1600/korzo%2B3.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="159" src="http://4.bp.blogspot.com/-bHwj_rXSKz8/Voh1Q12H_3I/AAAAAAAABXI/CReXh4cjDTU/s320/korzo%2B3.jpg" width="320" /></a></div>
U vrijeme dok se vojska raspoređivala oko naselja da se zaštiti od upada muslimanske vojske, ista ekipa oplaljckala je prodavnice KONZUM i UPI-ev Super-Market kao i mnoge druge radnje po naselju. Vojska je bila ljuta što oni cuvaju stražu dok drugi za to vrijeme pljačkaju tuđu imovinu. Zbog toga je komanda naše cete odlucila svaku vece slati patrole da hodaji ispred radnje, kako bi je zaštitili.<br />
Sve je to polazilo za rukom dok ne pade ova granata. Nakon što su izlozi popucali radnje su za kratko vrijeme bile prepune ljudi iz obližnjih zgrada, grabeci sve što su mogli da ponesu sa sobom. Tako i poslednje radnja u Vogošci ostade bez svojih artikala.<br />
Mi nastavismo da trcimo za Picetom. Pice je bio dugogodišnji fudbaler FK UNIS-a, pa je njegova kondicija doprinjela da, iako ranjen, prije nas stigne u "Dom Zdravlja". Mi dođosmo za njim, a doktor Popovic vec je pregledao ranu i ustanovio da nije opasna po život. Medicinska sestra Sneža previla mu je ranu i mi nakon toga otpratismo Piceta njegovoj kuci.<br />
Po povratku u komandu naišli smo ponovo kraj prodavnice obuće. Radnja je bila potpuno prazna, a kutije od cipela i papiri bili su razbacani svugdje po podu opustošenog prostora.<br />
Vratili smo se nazad u komandu na izvršenje borbenih zadataka.U komandi saznadosmo da je u jedinicu stigao novi borac, Corovic Slaviša-Cora. Njegova stravicna prica o sarajevskim kazamatima kroz koje je prošao tjerala je mnoge borce da im krenu suze na oci!<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
</div>
</div>
Vogoscanin pravihttp://www.blogger.com/profile/11597192431350777787noreply@blogger.com0