Vogošćanska prva tri mjeseca rata

Prva tri mjeseca rata u BiH protekla su u žestokim napadima muslimanske vojske na teritorije pod srpskom kontrolom. Muslimanske političke vođe, osokoljeni Američkom podrškom, da ne prihvate dogovre o novom društvenom uređenju BiH, krenuli su u protjerivanje srpskog naroda sa tih prostora. Da bi pridobili večinu naroda u BiH, za taj cilj bilo je potrebno satanizovati srpski narod i prikazati ga što krvoločnijim i ne poželjnim na tim prostorima.
Satanizovanje srpskog naroda na teritoriji BiH počelo je još od završetka prvih "demokratskih" izbora. Srbi su proglašavani četnicima, dovodeći ih u vezu sa četnicima iz "Drugog svjetskog rata", koje je komunistička vlast u Jugoslaviji satanizovala za svoje ciljeve. Bio je to najlakši način da se srpski narod okarakteriše u negativnom svjetlu.
Vrhunac takvog stanja doveo je do ubistva srpskog svata na Barščaršiji. Vlasti u Sarajevu, umjesto da uhapse i kazne počinoca tog svirepog ubistva, nalaze način kako da izvuku zločince iz grada i sklone ih na sigunu teritoriju. U Sarajevu su vlasti umjesto sudskog procesa, taj slučaj iskoristili u svoju korist i pokrenuli sarajevske građane u agresivniji napad na satanizovane Srbe i tako pokrenuli svoj unaprijed pripremljen ratni plan o protjerivanju "neposlušnog" srpskog stanovništva.
Satanizovani srpski narod u BiH, doveden je u težak i nezavidan položaj. Bilo je dovoljno za Srbina reci da je "četnik" i onda možete sa njim raditi šta vam je volja. Svakodnevne vijesti koje su pristizale iz muslimanskog dijela Sarajeva, o teškom životu srpskog stanovništva na tim prostorima, bile su stravične. Pored vijesti o ubistvima i hapšenjima Srba po Sarajevu, stizale su vijsti o silovanjma i zlostavljanju žena, pa je tako doprla vijest o zlostavljanju najpoznatije sarajevske novinarke tog vremena, Dubravke Kenić.
Pričalo se svašta tih ratnih dana, ali vijesti da je Dubravka Kenić bila silovana od trojice pripadnika "Patriotske lige", nakon čega je unakažena šišanjem, kako to inače rade u nekim islamskim zemljama, kada žele da osramote i ponize neku ženu, strašno je iznenadila stanoništvo Vogošće.
Navodno, nakon toga Dubravka je nekim svojim vezama uspjela da izbjegne iz Sarajeva, ali zbog sramote i poniženja koje je doživila, odlučila je da se povuče iz javnog života. U početku je izgledalo da su to ratne propagnadne vijesti, ali kako je vrijeme odmicalo, a Dubravke nije bilo na TV ekranima, sve više se ta vijeset potvrđivala kao tačna i istinita.
Ono što je tada najviše zabrinjavalo srpski narod, razlog zbog kojeg je Dubravka proglašena "četnikušom". Dubravka je bila jedna od najboljih voditelja političkih emisija na prostoru Jugoslavije. U njenim političkim emisija su učestvovali vodeći političari u BiH, pa je tako dobio priliku i Alija Izedbegović da vodi dialog sa Dubravkom. Dubravka se u tom razgovoru pokazala nadmoćnijom nad Alijom, nakon čega je bila omražena među muslimanskom populacijo, pa je zbog toga dobila atributa da je "četnikuša".  Bilo je to dovoljan razlog da Dubravka početkom rata prođe kroz pakao koji su joj priredili muslimanski exstremisti, a njeni sugrađani taj čin nisu okrivili, ostali su ravnodušni, a često se u komentarima moglo čuti, neka je, dobila je šta je zaslužila!
Srbi u Vogošći su prepoznali prijetnju po njihov opstanak u BiH, šta je uticalo na večinu mladih ljudi, pa i mene lično, da ne preostaje ništa drugo, nego da se uzme puška i pokuša odbranti srpski narod na tim prostorima. Što su muslimanski mediji više okrivljivali srpsku stranu za rat, proglašavajući je srbo-četnićkim agresorom, moral srpske vojske bio je sve veći i veći, a linije odbrane srpske teritorije čvršće i stabilnije.

Iako sam ustao da u borbi odbranim srpaski narod, stalno sam priželjkivao da će Alija Izedbegović uvijdjeti da večina Srba sa puškom u rauci stoji u zaštitu svog narod i vitalnih interesa, pa će sjesti za pregovarački sto. Međutim za Aliju je bila važnija krvlju natopljena Bosna i Hercegovina. nego sudbina milion i četristotine hiljada Srba.
Nada za srpski narod da bi do prekida ratnih dejstava mogli doći i dogovora o uređenu zajedničke države BiH, probudile su vlasti i građani Zenice. Kraj jula '92 u Vogošću stiže talas izbjeglica iz tog grad.
Za razlika od Sarajeva, građani Zenice su shvatili da srpskom stanovništvu prijeti opasnost za opstanak u tom gradu i da ih neće moći sačuvati od islamskih extremista, pa su odlučili da otvore gradske kapije i dozvole Srbima da bezbjedno izađu na srpsku teritoriju.
Najviše je vogošćane iznenadilo to što se dozvolilo da izbjeglice iz Zenice krenu sa svojom kompletnom pokretnom imovinom. Kolona automobila i kamiona tih julskih dana '92 godine preplavila je Vogošću. Vogošća je u tom periodu imala veliki broj napuštenih i praznih kuća i stanova, pa je opštinska vlast ponudila da izbjeglicama riješi smještaj u tim objektima. Veliki broj zeničana su odbili ponudu, jer je Vogošća bila na prvoj borbenoj liniji i na glavnom pravcu napada muslimanskih snaga iz Sarajeva. Mali broj zeničkih izbjeglica ostao je u Vogošći, a večina je krenula dalje, u pravcu Bijeljine, jer se oko Bijeljine nije vodio rat, pa se njima učinilo da je za njihove porodice bezbjednije da nastave put u tom pravcu.
Ubrzo nakon talasa izbjeglica iz Zenice, stiže novi talas, ovoga puta grad Visoko je pokazao svoju ljudskost. Oko tri hiljade srpskih stanovnika sela Zimča stiže u Vogošću. Pričalo se da su zahvaljujući vogoscanskom Hrvatu, Željku Kajiću, dobili dozvolu od visočkih vlasti da napuste svoje domove i pređu na srpsku teritoriju. Željko Kajić, navodno je pregovarao za njihovo bezbjedno napuštanje sela Zimča i sa svojim veikim kamionom, šleperom prvozio zimčane na srpsku teritoriju.
Dolazak velikog broja zimčana na teritoriju Vogošće uticalo je da su se prazni stanovi brzo popunili, šta je dovelo do ugrožavanja građana ne srpske nacionalnosti. Zlikovci i exstremisti su uvidjeli svoju priliku, pa su pretežno noću, u tajnost počeli protjerivati iz stanova nedužne i nemoćne stare ljude koji su ostali u svojim stanovima da sačuvaju teško stečenu imovinu.
Svu tu napetost i neizvjesnost u meni, prekunula je vijest od komadanta Kljunića, da ću ubrzo dobiti dozvolu da obiđem svoju porodicu u Subotici. Počeo sam pripreme za taj put, u nadi da će do mog povratka zavladati mir na tim prostorima!

Ko je bio Boro Radić???

Još kao mali dječak, u vrijeme dok sam se igrao isključivo u kvartu u kojem sam živio, jer djeci roditelji nisu dozvoljavali da se udaljavaju od svojih zgrada, čuo sam za ime Bore Radića. Pričalo se o nekom momku iz Radić potoka, koji je volio borilačke sportove i trenirao mnoge od njih. Hrvanje, boks, i na kraju završio kao karatista. Pričalo se da je u svaki od ovih sportova bio veoma uspješan, ali da ga je ljubav prema karateu odvukla u tom smijeru. Uz put se pričalo i to da se mimo borilačkog sporta veoma uspješno bavio atletskom gimnastikom, kako se u to vrijeme na našim prostorima zvao bodi-bilding.

A onda kada sam ja odrastao i sa svojom rajom počeo da hodam po vogošćanskim ulicama, Boro Radić već je bio otišao iz Vogošće. Boro se kao karatista nosioc crnog pojasa "Prvi dan", sredinom sedamdestih zaputio u Francusku, da tamo provjeri svoju borilačku sposobnost. Nakon njegovog odlaska na ulicama Vogošće ostade da se priča i veoma često spominje ime Bore Radića. Iako je Boro bio odsutan iz Vogošće, zahvaljujući njegovom največem i istinskom prijatelju, Željki Blagovčanin -Gipsi, Borino ime stalno je bilo spominjano. Bio je stalna tema vogošćanskih mangupa, kao da je tu  sa nama. Neki su iz ljubomore osporavali njegovu sposobnost, a mi mladi naraštaj, jedva smo čekali da ga upoznamo. Za nas je on, na osnovu priča koje smo čuli o njemu, već bio legenda i idol. Iako do tada nisam dobio priliku da Boru lično upoznam, zahvaljujući Gipsi, o Bori smo znali sve kao da je tu sa nama svaki dan.
A onda krajem sedamdesetih, Gipso je na sva zvona najavio Borin povratak u Vogošću. Kao danas sjećam se kako sjedimo u sali hotela "Biokovo" i slušam Gipsu kako govori, "Eto, uskoro stiže Boro Radić, jebaće vam svima majku kad dođe, pa da vidimo ko će šta smejti da mu kaže". Poruka je bila upućena onim "nevjernim Tomama", koji su osporavali Borine sposobnosti. Iako je sala bila skoro puna vogošćanskih mangupa, koji su u to vrijeme po cijeli dan igrali razne kockarske igre, na Gipsinu provokaciju ostao je muk. Za mene je taj muk ukazivao, da u Vogošću dolazi veoma opasan čovjek.
Tako je i bilo, Borin povratak iz Francuske, u Vogošću, dočekali smo sa oduševljenjem. Odmah po povratku, Boro je otišao u svoj bivši karate-klub Bosna i odnio na uvid svoju dokumentaciju, koju je donio iz Francuske, u kojoj je pisalo, da je Boro Radić nosioc crnog pojasa "Četvrti dan".
U to vrijeme u Jugoslaviji samo je legendarni Ilija Jorga imao crni pojas "Četvrti dan", zbog čega su Bori pokušali da ospore njegove uspjehe. Rekli su mu u klubu, da će priznati ono što je prije odlaska u Francusku imao, što je značilo samo "Prvi dan", a da ostalo ne mogu da mu priznaju. Boro im je odgovorio da on od njih ne traži priznanje, nego da ih je došao obavijestiti šta posjeduje u toj borilačkoj vještini. Nako toga Boro više nikad nije otišao u prostorije svog bivšeg kluba.
Te davne '79 godine, kada se Boro vratio iz Francuske, sa rajom je otišao na more, u Zaostrog.  U to vrijeme Zaostrog je bio popularan za kampovanje. Sarajevski klubovi u borilačkim vještinama često su organizovali pripreme u tom malom morskom mjestašcu.
Ja sam u to vrijemeo još uvijek bio mlađa raja, pa iz tog razloga nisam se osječao komfornim da stalno budem u Borinom društvu. Te iste godine i ja sam se igrom slučaja našao u Zaostrogu. Nedaleko od kampa u kojem je bilo puno sportista iz svih krajeva bovše Jugoslavije, sreo sam se sa Borom. Sa Borom u društvu bili su Suli Glavinić i Amir Ferhatović.  Kako je to bilo uobičajeno kada se u drugom gradu sretnešu sa nekim koga dobro poznaješ, srdačno smo se izpozdravljali. Nakon pozdrava oni su produžio dalje niz ulicu, a ja sam se okrenuo, gledajući i diveći se Borinom mišićavom tijelu, koje se kroz njegovu majicu jasno ocrtavalo.
Dok sam još uvijek gledao za njim, na ulici se pojavio poznati jugoslovenski đudista Novak Todorović-Todor. Todor je bio državni reprezentativac Jugoslavije sa puno osvojenih medalja. Uz takmičarski duh koji je imao, Todor je bio poznat na sarajevskim ulicama kao mangup koji izvan sportskih borilišta vješto koristi svoje borilačke sposobnosti, zbog kojih je u Sarajevu bio na glasu kao opasan tip. Suli i Amir su bili prijatelji sa Todorom. a kako su bili u društvu sa Borom, Todor se uputio pravo prema njima trojici.
Staja sam na ulici i sa pažnjom posmatrao taj susret. Bio sam siguran da se Todor i Boro ne poznaju, jer je Boro tek stiga iz Francuske, a do tada nisu imali priliku da bi se ranije negdje vidjeli i upoznali. Todor se rukovao sa Sulijem i Amirom, a Bori je pružio ruku, zagrlio ga i poljubio se s njim. Za mene je taj Todorov gest bio iznenađujući, ali i dokaz Borine veličine!
Vijest da se Boro vratio iz Francuske svojoj kući, odjeknula je kao eho na sve strane. U to vrijeme po sarajevskim ulicama samo se o Bori pričalo, pa su iz tog razloga počele da pristižu ponude od elitnih gradskih ugostitelja da Boro bude taj koji će zaštiti njihove objekte od nereda i održavati mir u tim lokalima.
Zbog posla koji je po dolasku počeo da obavlja, morao je ulaziti u sukob sa najopasnijim frajerima u gradu. U tim sukobima, u kojim se nerijetko sakupljalo njih više u pokušaju da mu se odupru, Boro je često puta pozivao moju raju da mu se priključimo i zajedno sa njim suprostavimo toj grupi. Sve te velike frke Boru su tjerale da trenira još jače i žešće.
Kada  je Boro po povratku iz Francuske radio kao izbacivač u Disko-klubu Vogošća, u jednoj od frka u kojoj sam ja učestvovao, Boro mi je dao podršku i ponudio pomoć. Za mene je to bila velika stvar, veliki Boro je bio uz mene, zbog čega nikada nisam zaboravio to njegovo požrtvovanje. Bio sam uvijek spreman i voljan da za njega uđem u sukob sa bilo kim, što sam u nekoliko navrata i učino. Znao je to Boro da cijeni i poštuje, osjetio sam ja to u više navrata.
A onda u Bosni počinje priprema za rat. Svi smo mi osječali da je to neizbježno po političkim razlikama vladajuče koalicije, ali sami sebe smo lagali da je to nemoguće da nam se desi. Boro je iza sebe ima dva braka i troje djece. Prva žena Bisera i sin Igor, a druga Zehra, sin Vedran i kćerka Dijana. U oba slučaja njegove supruge bile su islamske vjeroispovjesti, šta jasno pokazuje da Boro u tom pogledu nije imao predrasuda.

Međutim, Boro je među prvima prepoznao prijetnju koja se u to vrijeme nadvila nad srpskim narodom u BiH. Uvidio je da situacija izmiće kontroli i sve više je ličilo na onu istu prijetnju iz Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su Srbi iz svih dijelova BiH a posebno iz Sarajeva nasilno odvođeni po raznim logorima u kojim su nemilosrdno zlostavljani, mučeni i ubijani.
Dok nas večina još uvijek vjerujemo u "bratsvo i jedinstvo" i da do rata u BiH ne može doći, Boro je znao šta se sprema srpskom narodu. Organizovao je svoju jedinicu i priključio se odbrani srpske teritorije.
U vrijeme kada su samo seoske noćne straž bile organizovane, koje su se u cik zore sklanjale da ih komšije iz obižnjih sela ne primjete, i kada su samo muslimanske paravojne jedinice javno marširale po svim gradovima širom BiH i zadavale strah srpskom stanovništvu, Borina jedinica je bila prva srpska jedinica koja se javno pojavila u opštini Vogošća. Od tog momenta, zahvaljujući Borinoj jedinici, mnogi mladići srpske nacionalnosti počinju doborovoljno da se javljaju u tek formirane vojne jedinice. Zahvaljujuči Bori, srpska vojska u Vogošći dočekala je spremono prve muslimanske napade na srpska sela i teritorije.
Prilikom napada na fabriku PRETIS, u kojoj su Vikićevi specijalci i paravojne muslimanske formacije upale u fabriku, stavili je pod svoju kontrolu i počeli sa izvlačenjem MTS-a, Boro je sa svojom jedinicom priskoćio u pomoć mještanima Blagovca, sa njima zajedno odbranio fabriku i nakon toga obezbjeđivao sa svojim ljudima da ne padne u ruke neprijatelju.
Boro Radić poginu je u zasjedi na putu Semizovac-Srednje, 19 jula 1992 godine. Ostala je stalna nedomica i sumnja, kako se to moglo baš njemu desiti. Njegov autoritet koji je posjedovao bio je nenadoknadiv gubitak  i to se osječalo u Vogošći tokom cijelog rata.
U toku svog kratkog ratnog puta uspio je da zaokruži u jednu cjelinu viliki dio teritorije i stavi je pod srpsku kontrolu. Nakon Borine pogibije u daljem toku građanskog rata, ono što nam je Boro ostavio u amanet, nismo imali snagi i moći da tu teritoriju sačuvamo i odbranimo.
Nakon što je rat u BiH završen, došlo se do zaključka da je brojčano slabija srpska vojska, isključivo zahvaljujuči jakoj artiljeriji, uspjela da sačuva i odbrani Republiku Srpsku. Iz toga može da se izvuče zaključak, ako se srpska vojska odbranila zahvaljujuči artiljeriji Vojske Republiku Srpsku, onda je Boro Radić najzaslužniji što je fabrika PRETIS tokom rata bila u srpskim rukama. Fabrika PRETIS bila je jedina fabrika u toku rata, koja je proizvodila granate za artiljerijska oruđa, Boro Radić je dao srpskoj vojsci u Vogošći priliku da odbrani fabriku PRETIS, a samim tim Vogošći dao mogučnost da proizvodnjom granata spasi svu teritoriju Republike Srpske.
Zato Boro Radiću, vječna ti slava i neizmerivo hvala na svemu što si učinio za svoj narod!