Borbe za Misoču na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošći. Poginuo je Željko Jovičić iz Krivoglavačkog bataljona, a Vukašin Kuzman-Pena i Kecman Veličko bili su teško ranjeni. Veličko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig izvlačenja Peninog tijela sa bojišta bilo potpuno zanemarilo. Pena je nakon toga hitnom intervencijom helikoptera prebačen na VMA u Beogras. Vogošćani sa strepnjom isčekivali su vijesti o Peninom zdravstvenom stanju.
Dok je Veličko izvlačio Penu, muslimanski vojnici su to uočili i sa sedam pogodaka pokušali da ga spriječe u njegovoj namjeri ali on nije odustjao sve dok ga nije izvukao na sigurnu teritoriju. Za to vrijeme Pena je bio svjestan situacije u kojoj su se našli. Rakao je Veličku da ga ostavi sa pištoljem na bojištu, a da se on izvuče dok jos ima snage. Veliĉko je to odbio, znajući da bi Pena nakon toga sam sebi presudio. Veličko je herojski sa zadnjim atomima snage spasio i sebe i Penu. Rane po njegovom tijelu nisu ugrozile njegov život ali je prebačen u bolnicu da mu se ukaže ljekarska pomoć.
Nakon neuspješne intervencije na Misoči Boro Radić po dolasku u Vogošću raspustio je svoju interventnu jedinici, kako bi se oporavili od svega doživljenog tog dana u borbi na Misoči. Pripadnici Borine jedinice su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velička, svog ranjenog ratnog druga.
Boro Radić je bio poznat po tome da je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srećom u borbi na Misoči uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošću odlučio je da uz čašicu rakije to obilježi kao svoj novi rođendan. Zaputio se u "Čiča Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošce. Bila je to jedina kafana u Vogošći tih ratnih dana u kojoj se u to vrijeme moglo popiti alkoholno piće.
Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je već privih nekoliko čašica poprilično opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na puto Semizovac-Srednje, tačnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veca, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima.
Enes Durak je u nekoliko navrata do tada, u tom regionu izvodio diverzantske akcije. Samo dan ranije, tačnije 18-og jula '92, Durak je izveo dizerzantsku akciju u kojoj je poginu Janjić Dragoslav.
Dragoslav Janjić i milicioner Motika Petar vračali su se iz svog sela Krivajevići i tom prilikom uletili u zasjedu muslimanske vojske. Dragoslav je poginuo na licu mjesta, a Petar je bez zaustavljanja automobila proletio kroz zasjedu i tako spasio sebe od sigurne pogibije, a Janjićevo mrtvo tijelo uspio da izvuče na bezbjednu teritoriju.
U Vogošći se u tom periodu pričalo da se na teritoriji od Semizovca do Krivajevića ne vode nikakve ratne operacije. Čak se prič̣alo da se u tom kraju mještani muslimani i Srbi često viđaju kraj ceste, kako ćaskaju dok čuvaju svoju stoku. Kroz šalu se pricalo da kada naiđe neko vozilo oni se razmaknu, glumeći da ne kontaktiraju međusobno.
Za razliku od Sarajeva, taj region je bio primjer tolerancije nacionalnih teritorija. Srbi, Hrvati i Muslimani, bez straha jedni od drugih, ostali su svako u svom selu i u svojoj kući . Saznanje da na tom prostoru nema vojski, a ni ratnih operacija, ohrabrivalo je i ostalo stanovništvo, pa se sve češce taj put koristio kao manje rizican za korištenje i izlazak građana iz Srpskog Sarajeva.
Enes Durak iskoristio je opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji način sa svojom vojskom usmrtio bi putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povuka na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na terenu oko rijeke Ljubine, postale su učestalije, pa je taj dio puta postao veoma rizičan.
Hrvatski narod, koji je bio večinsko stanovništvo na tom prostoru postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha od srpske odmazde zbog učestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuća, odlučili da napuste svoja imanja.
Zbog Durakovih zločina na teritoriji hrvatskog stanovnistva, Hrvati su se osječali nesigurno, pa su iz tog razloga odlučili da napusta svoje kuće i preko Srpskog Sarajeva uz pomoc Srba uputili su se u pravcu Kiseljaka.
Sva ta dešavanja u blizini Ljubine ljutila su Boru Radića, pogotovo što je velikim dijelo uzrok svemu tome bio njegov do jucerašnji prijatelj, Enes Durak.
Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivično djelo zbog čega je bio suspendovan iz milicijske službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošcu i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošcanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voća i povrća. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvaćen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih vogošćanskih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevači Vogošće voć i povrća.
Dok je Boro sjedio u kafani do njega stiže vijest da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu na putu Semizovac - Srednje.
Vijest da je Enes Durak napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo koje se kretalo tim dijelom puta strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skočio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.
Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Josa i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlučio se da u Vogošcanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoć. Došao je u komandu bataljona, a u tom trenutku na raspolaganju je imao samo nekoliko pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kavoj se ozbiljnoj situaciji radi, policija je bez oklijevanja počela da se sprema i krene sa Borom u spašavanje unesrećenih žena i djece.
Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V.P. bio je Dragan Kecman - Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velička, pa je komandant bataljona Kljunić umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomočnika za moral, Branka Jugovića, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.
Svaki sekund bio je važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džiđa, Lala, Raze, Mišo, Peđa posjedaše u svoje automobile i punom brzinom krenuše u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanična granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, ali ih to nije sprečilo da nastave dalje sa vožnjom.
Pošto je vozač kombi-busa sa putnicima uspio izvući bus iz zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neisplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, Boro naredi vojnicima na punktu da dignu rampu.
Nakon što se rampa podigla Boro je pritisnuo papućicu gaca i uz škripu guma pojurio dalje. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu rijećice Ljubina odjeknuše silni pušcani rafali. Sa zebnjom se isčekivalo šta se dalje dešavalo. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.
Nedugo za tim, u Vogošcu je stigla šokantna vijest, pogino je Boro Radić!
