Vogoscanski bataljona postrojen za svoju prvu smotru cekao je komandant Kriznog Staba Jovan Tintor-Joju da informise vojskuje o stanju na terenu. Tom prilikom Joja je izvjestio vojsku da je stanje tesko, alarmantno i da na brdu Zuc nema dovoljno ljudstva da zastite srpsko stanovnistvo i tehniku. Trazio je od komadira ceta da iz svake cete odredi po pet dobrovoljaca koji bi izasli na brdo Zuc kako bi ojacajli odbranu na Zuci. Nakon toga komandiri ceta su se obratili svojim borcima, trazeci dobrovoljce za taj zadatak. Iako su cete bile malobrojne, brojcano jacine jednog voda od dvadesetak, a neke i manje vojnika, a radilo se o borcima koji ne poznaju taj teren, bez razmisljanja vrlo brzo napravlje je spisak boraca za odlazak na Zuc. Bilo je svima jasno da se Zuc nalazi u okruzenju brojcano jaceg neprijatelja i da u slucaju napada nece imati velike sanse da se odbrane. Uprkos tome vrlo brzo su se bez oklijevanja javili dobrovoljci za taj zadatak.
Komandiri ceta popisali su dobrovoljce i odmah prije nego sto su se jedinice razisle predali spiskove dobrovoljaca u prostorije kriznog staba.
Plan Kriznog Štaba Vogosce bio je da se dobrovoljci okupe na istom mjestu pred prvi sumrak i da u toku noci sa kamionom izadju na Zuc i zaposjednu polozaje sa kojih ce se braniti kompletno brdo, koje je bila vazna dominantna kota na kompletnom sarajevskom platou. Na brdu ce borce sacekati komandiri odbrane Zuci, nakon cega ce rasporediti vojsku po strazarskim mjestima.
Bilo je u to vrijeme vrlo tesko neopazen kretati sa sa kamionima i prevoziti borce i MTS, a da ne budete primjeceni, pa je noc iz tog razloga bila najpogodnija za takve aktivnosti. U to vrijeme, ako bi se primjetio vojni kamio kako transportuje vojsku i opremu, muslimanska strana je bez ustezanja upotrebljavala vatreno oruzje i pucala po srpskoj teritoriji kako bi sprecili tu radnju, zbog cega je odluceno da se krene nocu. Iako kamion pravi veliku buku dok se krece po brdu, nece biti vidljiv i nece se koristiti vatreno oruzje da se puca na nesto sta se ne vidi.
Pred prvi sumrak dvadest srpskih dobrovoljaca sa punom ratnom opremom su se okupili na platou pred komandom Kriznog Stabs. Stigao je vojni kamion i svi su se ukrcali u njega. Bez duzeg zadrzavanja na tom platou, kamion je krenuo preko srpskih teritorija, Vogosce i Rajlovca, dalje perivojskim putem do sela Perivoji, koje se nalazilo u podnozju brda Zuc. Po dolasku u selo vojnici su se smjestili u kucama srpskih domacina, gdje se cekalo kasna noc. Kada su docekali gluvu noc, stigla je naredba da se krene dalje. Ponovo su se ukrcali u kamion i bez svjetala livadskim putem krenuli prema odredistu. Put je bio naporan, jer vozac nije imao mogucnost da bira putanju tockova na svom kamionu, pa je svaka rupa na zemljanom putu borcima stresala bubrege.
Oko ponoci kamion sa vojskom stigao je do kuce Zivkovica, u kojoj je bila formirana komanda odbrane Zuci.
Ispred komande borce su docekali Pena i Peca, komandir i zamjenik krivoglavacke jurisne jedinice. Ubrzo posle toga Pena je poveo pridosle borce i rasporedio ih u rovove u kojim su vec bili rasporedjeni vojnici koji su nekoliko dana ranije stigli da obezbjede to brdo.
Tek pridosli borci su se smjestili u svoja sklonista, upoznali svoje nove saborce i zonu osmatranja i umorni od puta legli da malo da odkunjaju, osvanulo je jutro. Subota 16 maj -92 ljeta Gospodnjeg. Kroz okolne sume u daljini odjekivali su puscani rafali. Niko nije znao sta se desava, pa se u pripravnosti iscekivao neprijateljski napad. Ubrzo je stigla vijest da su muslimanske paravojne formacije potpomognute stanovnistvom iz Pofalica izveli napad na Gornje Pofalice, selo nastanjeno iskljucivo srpskim stanovnistvo. Jos se rafali nisu stisali, a vrh brada Zuc preplavilo je od srpskog stanovnistva izbjeglih ispred smrti koju su im namjenile njihove dugogodisnje komsije iz Pofalica.
Mnogi od njih djelovali su izbezumljeno i uzbudjeno od straha i panike. Neki su bili lose obuceni, a neki su bili u pidzamama i spavacicam. Po njihovom izgledu moglo se pretpostaviti da su pofalicani prosli kroz pakao i da su pristigli pukom srecom uspjeli da izbjegnu pokolj. Cule su se razne pric prezivjelih! Slusajuci njihovih prica sa nevjericom su pratili price o tragediji unesrecenih pofalicana. Iz tih prica saznalo se da mnogi Srbi bjezeci iz svojih kuca nisu se uspjeli docepati osnovnih stvari da se obuku, a mnogi nisu stigli do Zuci, koje im je bilo brdo spasa.
Bilo je jezivo slusti, da se muslimanske snage nisu zadovoljile sto su etnicki ocistili teritoriju, nego su ih samouvjereno gonili, uvidjevsi da pofalicani ne pruzaju otpor, nego samo pokusavaju da spase zivu glavu. U toj bjezaniji zvjrrski su ih ubijali pucajuci im u ledja, dok su se progonjeni borili da se docepaju suma i zaklona za svoj spas.
Dugo se stajalo na otvorenom prostoru, slusajuci nevjerovatne price o stradanju pofalicana. Prijetila je opasnost da se muslimanski napad prosiri i na Zuc, pa je komanda hitno organizovala prebacivanje pofalicana u kasarnu u Rajlovcu, kako bi im se tamo obezbjedio privremeni smjesta i pomoc u hrani i odjeci.
Bio je to jeziv prizor, gledati ispred sebe masu oko hiljadu muskaraca i zena, mladih i starih. koji su potrosili veliki dio svog zivota da bi stvorili topli dom za sebe i svoje clanove porodice. Neki izbezumljeni ljudi unistise im zivote samo zato sto su bili etiketirani kao Srbi, sa planom etnickog ciscenja sa tih prostora, koristeci razne lazi da bi opravdali taj svoj gnusni cin, okrivljujuci te ljude da su planirali napad iz svog sela, kako bi presjekli grad na dva dijela. Iako se pokazalo da oni nisu bili ustanju da odbrane sebe i svoje kuce, muslimanska strana je na svim medijima objavljivala protjerivanje pofalicana kao svoju veliku herojsku pobjedu nad srbocetnickim agresorom...
Neki od pofalicana su uspjeli izbjeci sa oruzjem, pa je komanda od njih trazila da se prikljuce odbrani Zuci. Pofalicani su onako izbezumljni, ne znajuci sta se desava prihvatili poziv i rasporedjeni su po liniji odbrane. Ubrzo zatim stigla je naredba da se krene u kontra-napad. Pravac napada bio je Kobilja glava.
Nakon pocetnih uspjeha i ovladjivanje prvim kucama na Kobiljoj glavi, muslimansko stanovnistvo je uplaseno ispred srpske vojske pobjeglo iz svojih kuca i uputilo se u pravcu brda Hum, prema repetitoru. Po dolasku na brdo Hum, umjesto da traze sklonista gdje ce se smjestiti, poceli su da pale srpske kuce koje su se nalazile pod samim vrhom brda. Plamen se dizao visoko iznad kuca, a zvukovi pucanje srepova i drvenih greda jezivo su dopirali do usiju boraca na Zuci. Ubrzo nakon sto je primjeceno paljenje srpskih kuca na Humu stigla naredba da se zaustavi napad i da se organizuje odbrana na dostignutim linijama.
Pred sami mrak sve se smirilo, a zastavnik Torbica, koji je bio sa sarajevskih prostora, bio jedan od pretpostavljenih na Zuci naredio je da se vojska povuce i ponovo zaposjedne svoje stare rovove. Obrazlagao je tu naredbu da srpska vojska nije dosla da osvaja muslimanske teritorije, nego da brani srpsku zemlju i narod.
Borci su sa negodovanjem izvrsila je tu naredbu, znajuci sta su to jutro dozivjeli pofalicani. Ipak izvrsena je naredba 8 srpska vojska se povukla na stare polozaje, gdje se docekala noc.
Svakodnevno muslimanski izvidjaci prilazili su srpskim polozajima na Zuci, sa nekoliko hitaca bi isprovocirala srpsku vojsku i nakon toga bi se povukla na svoje treitorije.
Hrana na liniji odbrane Zuci bila je neredovna zbog cestih muslimanskih provokacija zbog cega se cesto nije mogao donijeti obrok do boraca u rovovima.
Cigara nije bilo da se kupi u prodavnicama. Samo crna je berza imala cigare po znatno skupljim cijenama od uobicajenih. Strastveni pusaci zbog te situcije susili su mlado bukovo lisce i motali ih u papirice napravljene od novinskih clanaka. Bilo je najvaznije nabaviti neki novinski casopis i vec si imao pljugu da zapalis...
Boro Radic je znao za taj problem pa je u nekoliko navrata nabavljao i dovlacio cigare da se podjeli medju borcima u rovovima...
Dani su prolazili mnogo sporoije nego u gradskoj sredini, a opasnost je vrebala iza svakog drveta iz guste tek olistale bukove sume...