Prevodioc

Monday, March 20, 2017

Vogošća i ratne medicinske neprilike

"Dom zdravlja" u Vogošći zbog početka rata izgubio je veliki broj svojih zdravstvenih radnika. Neki zbog nemogućnosti da dolaze na svoja radna mjesta, a neki zbog toga što im nije odgovarala srpska zastava koja se viorila ispred zgrade opštine, kao i aprilsko zvanično proglašenje Srpske opštine Vogošća.
Nacionalna netrpeljivost koja se širila po BiH znatno je uzdrmala vogošćansku zdravstvenu ustanovu. Mali broj preostalih doktora i medicinskih sestara stvorilo je više nego kritično stanje u "Domu zdravlja Vogošće". U prvim ratnim danima, neki medicinari bježeći sa teritorije pod muslimanskom kontrolom, dolazili su u Vogošću i tako poboljšali brojno stanje zdravstvenih radnika. Sve je to uticalo da Vogošća dobije nove zdravstvene radnike, ali i dalje je bilo nedovoljno da se zbrinu svi ranjenici, kojih je svakog dana sve više i više pristizalo na zbrinjavanje u vogošćanski "Dom zdravlja".
Loša politička situacija i ekstremni nacionalizam uticao je da su i zdravstveni radnici bili u teškoj situaciji na cijeloj teritoriji BiH. Takvo stanje nije zaobišlo ni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, zbog čega su medicionari srpske nacionalnosti bježeći iz Sarajeva, dolazili  u Srpsko Sarajevo.
U to vrijeme u Vogošći se sumnjalo u istinitost o maltretiranju srpskog stanovništva po Sarajevu, jer se na BiH TV kućama pričalo o multieničkom gradu, pa su vijesti o stradanjima Srba smatrane našom ratnom propagandom, zbog čega građani Vogošće u početku nisu davali značaja takvim vijestima. Međutim, vremenom se to promjenilo jer je veliki broj uglednih građana koji su izbjegli iz Sarajeva, svojim iskazima potvrđivali su takve informacije.
Loše vijesti iz muslimanskog dijela Sarajeva svakodnevno su pumpane među stanovnike Srpskog Sarajeva. Nacionalne netrpeljivosti nisu zaobišla ni opštinu Vogošća, pa su se nacionalne nesuglasice i problemi prenijeli i u "Dom zdravlja Vogošća". Među prvim je to osjetila Halida Zeničanin. Halida je bila veoma cijenjena i poštovana, dugogodišnja vogošćanska medicinska sestra. Iako je bio manjak zdravstvenih radnika, Halida je zbog nacionalne netrpeljivosti bila prva koja je iz tog razloga izgubila svoje radno mjest.
Svakodnevni upadi vojnika u "Dom zdravlja", često sa prijetnjom oružjem, da njihov drug mora da preživi ranjavanje, ili u protivnom oni će sve zdravstvene radnike pobiti. Bilo je to nevjerovatno bjesnilo među pojedinim borcima. Panašali su se kao da su doktori željeli da ranjenik umre ili su prouzrokovali to ranjavanje. Svakodnevno takvo divljanje dovodili su u životnu opasnost sve medicinara, a posebno one koji nisu bili srpske nacionalnosti. Zdravstveni radnici su po pravilu na bijelim uniformama imali napisana svoja imena. Naoružani razjareni divljaci su tako znali, kako se ko zove, pa su još gore reagovali kada bi vidjeli ime medicionara druge nacionalnosti.
Tih ljetnih julskih dana '92 godine ni Franjo Đuriš nije ostao pošteđen od nacionalnih netrpeljivost. Mnogi vogošćani se sječaju kakve su probleme imali kada u Vogošći nije bila "Radiologija". Za neophodan snimak svaki put se uzimala uputnica i odlazilo se u sarajevske bolnice, u dugim redovima čekalo da se napravi rengenski snimak nekog dijela tijela. Dolaskom Franje Đuriša vogošćanski "Dom Zdravlja", stanovnici Vogošće konačno su bili odahnuli po tom pitanju.
Franjo je bio jedini vogošćanin koji se tim poslom bavio dugi niz godina. Uz velike muke, uz pomoć svojih poznanika i stručnog znanja, oko te grane medicine, Franjo je uspio da osposobi "Radiologiju" u Vogošći i tako smanji velike troškove i probleme svojim sugrađanima. Stari vogošćani bili su neizmjerno zahvalni Franji Đurišu na otvaranju "Radiologije"! A onda je došao rat i neko je sve to zanemario, jer mu je zasmetalo Franjino ime.
Moj drug Zoran Jeličić-Piće svakodnevno je u tom periodu išao na previjanje rane zadobijene prilikom granatiranja Vogošće. Dok su medicinske sestre previjali Pićeta, on je čuo u ambulantnom holu galamu, koja je ukazivala na prijetnju upučenu Franji Đurišu. Zasmetalo je nekima to što će Franjo da napravi snimak na ruci njihovog ranjenog druga. Bili su bijesni zbog toga i posegli su za oružjem, prijeteći kompletnom medicinskom osoblju da sledeći put kad dođu u "Dom Zdravlja", ako zateknu Franju na radnom mjestu, da će ga na licu mjesta ubiti.
Bili su to neki nepoznati naoružani ljudi, koje Piće do tada nije viđao u Vogošći. Piće je dobro znao ko je Franjo Đuriš. Znao je i to da sam ja dobar sa njegovim sinom Rankom, pa je po previjanju rane odmah potražio mene da mi to saopšti. Kada sam čuo šta se desilo, potpuno sam pobjesnio. Shvatio sam da neke stvari u Vogošći mogu da se spriječe samo silom i prijetnjom. Preuzo sam na sebe taj rizik i pozvao mog Kuma i ostale prijatelje da pođemo u "Dom Zdravlja" i spriječimo smjenjivanje Franje Đuriša.
Bez oklijevanja su dali svoj pristanak i za tren oka svi smo bili spremni za akciju. Stigli smo onako ljuti u "Dom Zdravlja". Kum je bio komandir naše jedinice i bio je najbolji među nama za verbalni dijalog. Znao je da bi ja na grub način pokušao sprovesti svoj plan u djelo, a on je znao na pravi način svoju ljutnu predstaviti drugima i da svoj plan sprovede u djelo, pa je preuzeo na sebe glavnu riječ. Več od samog početka Kumove priče, medicinari su shvatili našu poruku. Počeli su nas smirivati i ubjeđivati da do Franjine smjene neće doći i da nema potrebe za podizanjem tenzija.
U to vrijeme smo svi u Vogošći znali iz kog razloga je došlo da Halida Zeničanin izgubi posao, pa smo odmah spomenuli njen slučaj. Dobili smo uvjeravanja od direktora ambulante da je Halida sklonjena radi njene sigurnosti i da je dobila zadazak da obilazi i nosi lijekove za stare i nemoćne muslimane po Vogošći. Sve mi je to u tom momentu izgledao sasvim moguće, pa sam zbog Hipokratove zakletve prema kojoj medicinari moraju da se ponašaju, povjerovali smo u istinitost priče medicinskog osoblja.
Vjerovali smo medicinskom osoblju u to što govore, ali za nas je u tom trenutku bilo važnije da se što više podignu tenzije i stvori frka oko Franjinog imena, jer samo tako se moglo poručuti drugima u Vogošći, da Franjo nije repa bez korijena i da će ga njegovi sugrađani, ako zatreba i oružjem braniti od zlikovaca.
Sve se smirilo i dobro završilo, više niko nije dolazio da prijeti Franji i Franjo Đuriš uprkos svemo što mu se desilo, do kraja rata ostao je vijeran svojoj Vogošći, radeći kao šef radiološkog odjeljenja! Kada se rat završio, Franjo je zbog toga što je bio odan Hipokratovoj zakletvi, zbog koje je tokom rata bio obavezan da pomaže srpskoj vojsci, morao za uvijek da napustio svoju Vogošću i ode u Njemačku u kojoj i danas živi.

Saturday, February 25, 2017

Medicinski heroji

Početak građanskog rat u BiH, mnoge zdravstvene radnike sprečavao je u dolasku na njihova radna mjesta, a to su naj više osjetile opštine Srpskog Sarajeva. Sve bolnice koje su u to vrijeme postojale, ostale se u dijelu grada pod muslimanskom komntrolom. Nešto se pod hitno moralo uraditi po tom pitanju. U kratkom vremenskom roku u jednom od planinskih odmarališta na Palama formirana je ratna bolnica. Veliki broj zdrvstvenih radnika koji su bili srpske nacionalnosti, a koji su izbjegli iz muslimnskog dijela Sarajeva nastavili su svoj rad u tom planinskom naselju. Bivši Vogošćani, dr Babić i dr Guzina, vrhunski jugoslovenski urolozi tog vremena, uspjeli su da pobjegnu sa teritorije pod muslimanskom kontrolom i nastave svoj rad u ratnoj bolnici "Koran" na Palama.
Bila je poprilično dobro opremljna bolnica, kako sa osobljem, tako i sa medicinskim materijalom, ali za građane Srpskog Sarajeva dovoljno daleko, pa je to za njih bilo kao da bolnica i ne postoji. Loš put do Pala, koji je svojim velikim dijelom išao preko livada, pa se u vrijem kišnih dana put nije mogao ni koristiti, otežavao je transport ranjenika i bolesnih građana. Sve je to prisiljavalo srpsku vlast da se prije zime nađe mogučnost da se formira bolnica u Srpskom Sarajevu. Krenulo se u realizaciju tog projekta, u koji su bile uključeni i međunarodni zdravstveni radnici, pa je već u kasnu jesen Srpsko Sarajevo dobilo još jednu ratnu bolnicu, pod nazivom "Žica", smještenu u Blažuju. Objekat je nazvan "Žica", jer se do izbijanja sukoba u tom objektu proizvodila žica.
Ovako je srpski heroj Dr. Miodraga Lazić, u sojoj knjizi, "Dnevnik ratnog hirurga" opisao medicinsku katastrofu na prostoru Srpskog Sarajeva.

20. septembar 1992. godine Bolnica "Koran" Pale - ratna bolnica. 
Stigao sam helikopterom iz Beograda. Pale - centar, Televizija, Radio, Vlada, Predsedništvo. Sigurnost. Bolnica ,dobro opremljena. Operišem. Odlazim na Ilidžu, na drugu stranu Sarajeva. Slepo crevo. Sa svih strana su "oni", samo jedan put slobodan - severnim obodom Sarajeva. Njive, potoci, puteljci, četiri sata putovanja. Ovim jezivim putem, nazvanim "srpska magistrala" (humor svojstven našem čoveku i u najtežim situacijama) putuju ranjenici sa "najžešćeg" dela sarajevskog fronta do prvog hirurga i spasa. Četiri do pet sati užasa. Putuju kamionom, sanitetskim, koji prima pet do šest ranjenika. Ko se jednom vozio tom "stodesetkom", zna kako je teško i najzdravijem, na asfaltu, a kamoli ranjeniku po rupama, njivama i klizištima. A kad padne sneg, prolaza nema. Od pet ranjenih, dva umiru, tri prežive. Preživeli su u teškom šoku, na granici života. Ranjenici dolaze iz šest sarajevskih opština: Ilidže, Neđarića, Hadžića, Vogošće, Rajlovca i Ilijaša. Drugi put za život nisu imali. Na Ilidži imaju bolnicu, ali nemaju opšteg hirurga. Sa instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost, i, sigurno, najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, jedan kilometar od Vrela Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Lep objekat, ali na čistini, osamsto-devetsto metara vazdušne linije od njihovih položaja. S jedne strane Igman, s druge - Otes. Igman, svuda oko i iza nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalno, na putu.

26. novembar 1992. godine 
Juče sam bio na Ilidži i greškom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve, izuzev glave. Jedini "radim" trbuh i grudni koš. Do sada, oko trideset teških operacija i više od sto ranjenih. Vodim i postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć, i kada je videla Intenzivnu negu, broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam operisao. Kada sam odgovorio pozitivno, rekla je da mora da sam ili fantastičan hirurg, ili lud čovek. Pre pola sata gađani smo teškim granatama. Sedam ih je palo u krug od sto metara oko nas. Nije prijatno. Inače, imamo dosta ranjenih i poginulih. Bolnica i ja, kao jedini hirurg za grudni koš i trbuh, pokrivamo ogroman prostor, koji je, ujedno, i najžešća linija sukoba na sarajevsko- romanijskom ratištu, koja čini osamdeset odsto celokupnog ratišta. Mnogo radim. Fizički sam sposoban, psihički se držim. Za sada imamo materijala za rad. Kako će biti dalje - ne znam. Kompletnu bolnicu, lekove, opremu, instrumente, hranu, dobijamo od Francuza. Verovali ili ne, ali je istina. Iz Srbije, iz Jugoslovenskog crvenog krsta pomoć uopšte ne stiže. Da nije pripadnika Francuskog bataljona, francuskih "Lekara bez granica" i njihovih novinara, bolnice ne bi bilo.

Tako je u svom dnevniko zabilježio naš veliki doktor, doktor heroj, za kojeg se u to vrijeme pričalo da svojim rukama mrtve može da oživi! Ilidža je imala još jednu sretnu okolnost. Njihov sugrađanin, poznati ginekolog, Vlado Mehmedbašić kada je uvidio da stanovnici Srpskog Sarajeva nemaju svoje porodilište, formirao je porodillište na Ilidži.
Vlado je bio sin poznatog jugoslovenskog revolucionara Muhameda Mehmedbašića, pripadnika pokreta "Mlada Bosna", koji su svojom herojskim činom navanim "Sarajevski atentat" za uvijek ostali upisani zlatnim slovima u istoriju naroda na prostoru Jugoslavije. Vlado je bio još jedan medicinski idol u kojeg su se kleli građani Srpskog Sarajeva. To su Ilidžanci dokazali kada je jedne prilike načelnik bolnice "Žica" u Blažuju, Dr Milan Pejić pokušao da smijeni Vladu Mehmedbašića sa mjesta direktora ratnog porodilišta. Građani i borci Ilidže su se pobunili, pojedinci su posegli i za oružjem kako bi zaštitili svog idola. Odluka o njegovoj smjeni odmah je povučena, a Vlado je do kraja rata ostao na toj funkciji.
Međutim, iako je vazdušnom linijom Ilidža bila veoma blizu Vogošće, zbog zaobilaznica borbenih položaja i loši ne asfaltirani putevi otežavali su transport ljudi do tih bolnica. Prevoz je trajao po nekoliko sati i veoma često smrtno ugrožavao ranjenike i trudnice . Vogošća i Ilijaš najviše su osjetili medicinsku katastrofu u Srpskom Sarajevu.
Međutim da sve nije crno i bijelo, potrudile su se vogošćanske medicinske sestre.  Još početkom maja '92 godine babica sa sarajevskog porodilišta Pejka Čodo preuzela je na sebe obavezu da otvori porodilište u Vogošći. Tačnije trečeg maj '92 godine Pejka se vratila iz koševskog porodilišta iz noćne smjene, a već je morala da ode u "Dom zdravlja" u Vogošći, sa novom obavezom da kao  babica, preuzme novu ulogu na mjesto doktora akušera.
Igrom slučaja prva od Pejkinih porodilja u vogošćanskom novom porodilišti bila je Zahida iz ulice Spasoja Jovandića, pa onda Dobrinka Motika-Balorda. Poslije toga stižu i dvojke od Save i Milanke Dragojević.
U Vogoću stižu prve izbjeglice iz Zenice, pa se izbjeglica iz Kaknja, supruga jednog od hrabrih boraca sa "Ježeva", Braneta Glišića, Nevenka dala u ruke već provjerenoj vogošćanskoj akušerskoj babici.
Pejka je uz redovan rad kao medicinska sestra u "Domu zdravlja" Vogošća, obavljala i herojsku dužnost akušerske babice svo do oktobra '94. i dolaska ginekologa iz Zenice, dr Božić Aleksandra. Do oktobar '94 za sve teže slučajeve Pejki je pomagao Vlado Mehmedbašić. Pejka Čodo i Vlado Mehmedbašić, kritične slučajeve slali su za Beograd, a sve što su oni odradili, odradili su bez ijednog smrtog slučaja. U tim teškim vremenima sve do kraja rata uspješno su porađali žene i donosili na svijet dijecu u Srpskom Sarajevu.