Prevodioc

Tuesday, February 27, 2018

Povratak na Vogošćansko ratište

Dani provedeni sa porodicom prolazili su strahovitom brzinom, zbog čega sam svaki trenutak pokušavao da posvetim  mom sinu i suprugi. Međutim, puna kuća djece, česte posjete komšija remetile su moju želju da svaki trenutak posvetim njima dvoma. Predložio sam ženi da nas troje odemo na Jadransko more i tamo provedemo nekoliko dam u samoći. Moja žena se nije složila sa mojom idejom, pa reće, "Nije to pametno u ovom trenutku, jer domaće stanovništvo tog sela neće shvatiti našu želju za samoćom. Bili su do sad veoma dobri prema meni i sinu, ne bi volila da takvim potezom pokvarim njihovu dobronaklonost". Razmislih o tome i složih se sa ženinim prijedlogom.
Približavalo se vrijeme mog povratka na ratište. Stalni pregovori i dogovori između zaraćenih strana davali su mi nadu da će već prvog dana mog povratka na ratište, taj prokleti rat biti završen.
Mnogi borci kada su  dobili dozvolu za obilazak porodice, iskoristili su tu dozvolu i ostajali duže nego što im je odobreno, čak se veliki broj njih nikada više nije ni vratio na ratište. Ja nisam želio da napravim takvu grešku, jer sam znao da mnogi moji saborci čekaju na moj povratak, kao na ozeblo sunce, da i oni dobiju dozvolu da obiđu svoju porodicu. Moj povratak u jedinicu direktno je uticao na to i nisam želio da se poigravam sa njihovim osjećajima.
Kako se bližilo vrijeme povratku, meni su misli sve više bile usmjerene na mučenje i tegobe koje me čekaju na tom putovanju. Dan prije povratka moj rođak je saznao da je u selo Mala Bosna stigao jedan bračni par iz Vogošće i da ovih dan treba da se vrate nazad. Rođak je imao broj telefona od tih ljudi, jer je to bila naša rodbina, porijeklom iz Bosanske karajine, nakon onog rata u takozvanoj "osmoj ofanzivi" doselili se u to selo.
Nazvao ih je telefonom i gle čuda, moja rodica Biljana i zet Dragan bili su ti gosti, koji se sutradan trebaju vratiti u Vogošću.  Odmah sam stupio sa njima u kontak, da vidim dali ima mjesto da se i ja sa njima vratim u Vogošću. Dragan mi je rekao da je auto prepuno prehrambenih namirnica, ali će pokušati da napravi jedno mjesto da i ja mogu sjesti. Rekao je da on ne može da vozi prepuno auto do mene, nego da poranim u jutro i dođem do njih, jer nas ćeka dug i naporan put. Bio sam presrećan što ću izbjeći mučno putovanje sa autobusom.
Sutra dan rano u jutro svi ukućani bili su na nogama, kako bi se pozdravili sa mnom i poželili mi sretan put. Neka silna tuga mi se skupila u grudima, od ćega mi je nedostajalo vazduha u plućima, pa sam neprekidno pokušavao sa dubokim uzdasima da olakšam disanje. Kako je vrijeme prolazilo, disanje je bilo sve teže. Bio sam svjestan da mi ovaj rastanak stvara te probleme, pa sam počeo da požurujem sve oko sebe kako bi što prije krenuo i oslobodio se tog pritiska. Poćeo sam da se ljubim sa svima redom a ženu i sina sam ostavio na kraju. Poljubio sam se sa ženom i spustio se na koljena da zagrlim sina. Oći su mi se napunile suzama, pa sam pokušavao da ih prikrijem, kako ga na rastanku ne bi rastužio i rasplakao.
Rastanak sa mojim jedincom biješe najteži. Objema rukama me prigrlio i čvrsto se stisnuo uz mene, poče da plače i govori, "Tata nemoj da ideš, ostani još malo, molim te". Nisam moga da zaustavim suze, koje su potekle niz obraze. Čvrsto sam stisnuo svoga sina i rekao mu, "Sine eto tate brzo nazad, doću po tebe, da tebe i mamu vodim kući".
Ni sam ne znam kako sam se uspio razdvojiti od tijela moga dječaka, sjeo sam u auto, a rođak je već bio unutra i bez zadržavanja, krenu sa vožnjom. Okrenuo sam se i preko ramena, kroz suze gledam u svoju rodbinu i komšije, koji su došli da me isprate. Mahali su objema rukama, dok je automobil ulazio u okuku, a ja ih sve izgobih iz svog vidokruga.
Rođak je brzo vozio, pa iz tog razloga brzo stigosmo u selo Mala Bosna, a rodica i zet već su bili spremni za polazak. Ja uzeh svoju torbu i stavih je na mjesto koje mi je zet pokazao i sjedoh na zadnje sjedište njihovog GOLF-a. Ubrzo smo krenuli dalje. Prostor oko mene bio je prepun stvari i hrane, od koje nisam mogo da se pomjeram i bolje namjestim. Nije mi to smetalo, jer pri pomisli kako bi bilo da se moram vraćati sa autobusom, odbijao sam od sebe ta razmišljanja i sa zadovoljstvom trpio tu  neudobnost.
Tokom putovanja, kako je dan odmicao ljetna vrelina postajala je jača i nepodnošljivija, pa sam zamolio zeta da otvori malo prozor kako bi se unutrašnjost vozila malo osvježila. Zet je odbio moj prijedlog, smatrajući da sa otvorenim prozorom troši više goriva, koje će ionako zbog velikog tereta puno više da troši. Učini mi se kao da mi zet prigovori da će zbog mene imati veću potrošnju goriva i ja odlučih da prekinem razgovor na tu temu.
Neki dijelovi puta bili su pod neprijateljskom kontrolom ili su bili nesigurni za prolaz, pa se moralo ići sigurnijim ali mnogo dužim putnim komunikacijama, nego što je to bilo u mirnodobsko doba. Putne nedaće, vrućina i naporno putovanje bila su  kako tako podnošljive, sve do dijela terene koji nije više bio pokriven asfaltom.
Dolaskom u Mokro, sela nedaleko od tadašnje svjetske metropole, zvane Pale, prešli smo na seoski prašnjavi put. Od tog trenutka za mene su nedaće postale sve učestalije i veće. Tih dvadesetak kilometara makadamskog puta, po kiši blatnjavog i često neprohodnog, po suncu prašnjavog, sa puno dubokih rupa i raznih oštećenja, koje su napravili teški kamioni, kako vojni, tako i civilni, imao je bezbroj krivna, velikih uspona i padina. Često je išao i preko livada kako bi se povezao jedan put sa drugim, da bi se stiglo u tu nedođiju, zvanu Srpsko Sarajevo, koju su izbjegavali svi, pa i Srpska TV kuća, koja je imala obavezu da izvještava ratnu situaciju na tom terenu.
Zbog preopterećnog auta, zet je tražio da uz te uspone izađem i te dionice prelazim pješke do vrha brda, a niz brdo sam se ponovo vraćao u auto. Usponi i rupetine po putu su povremeno bile toliko velike da je vozilo često strugalo podom po putu, pa je i rodica veoma često morala sa mnom da prepješaći neke dionice i djelove tih strmih brda. Znoj koji je curio niz lice, sve više je privlačio prašinu na mene. Pri svakom brisanju znoja sa lica i čela osjećao sam tu prašinu kako mi para kožu.
Polako smo prilazili cilju a ja sam osječao sve veći umor u mom tijelu.
Konačno smo stigli do asfalta i kruga fabrike UNIS, kroz koju se ulazilo u Srpsko Sarajevo. Moj zet i rodica su početkom rata uselili u jedan stan u zgradi u koj sam i ja živio, tako da mi je to uveliko skratilo muke i teško putovanje.
Iako je putovanje u povratku trajalo puno kraće nego sa autobusom, ipak sam osjetio znatno veći umor nego onaj koji sam doživio prilikom odlaska. Umor me nije spriječio da pomognem zetu da iznesemo robu koju je dovezao iz Srbije. Kada smo sve unijeli, zahvalih se zetu i odoh u stan da se pozdravim sa majkom i bratom.
Prva vijest koju mi je majka saopštila, bila je da je naš komšija milicioner Mirso Prutina bio razmjenjen. Mirso je bio zarobljen u borbi oko sela Svrake, a ja kao njegov komšija i naši dugogodišnji dobri odnosi tjerale su me na moralnu obavezu da mom komšiji pomognem koliko god budem mogao.  Srećom, Mirsin dobar prijatelj iz djetinstva, Špirić Nebojša-Špiro uveliko mi je olakšavao tu obavezu, a Špiro je u to vrijeme bio jedan od glavnih ljudi u zatvorskoj upravi.
Sjetih se kako sam sreo Mirsu Prutinu pred sami polazak u Srbiju, kada sam trebao da krenem u posjetu mojoj porodici. Sa kumum sam išao na redovan trening u moju teretanu. Kod same teretan bila je Hamina pekara. Tu smo se susreli sa Mirsom, dok je on utovarao ugalj za pekaru. U prvi mah nisam ga prepoznao, ali Mirso podiže ruku i javio sa pozdravom, "đesi Koko". Nisam odmah skont'o o kome se radi pa se zagledah u njega, a on primjeti da ga ne prepoznajem pa mi reće, "ja sam bolan, Mirso". Sa nevjericom sam gledao u njega. Mirso je do početka rata bio krupan, bolje reči poprilično debeo čovjek. Zbunjeno sam gledao u njega, onako mršav i neobrijan, izgledao je potpuno drugačije.
Mirso je bio veoma duhovit, pa je odmah prešao na šalu, rekavši, "jesi vidio što ste mi valjali, kako ste mi dotjerali liniju".
Bio je raspoložen, osjećao sam da se radovao što me vidi. Meni je takođe bilo drago, ali sam ipak pokazao razočarenje što ga vidim tako bradatog, naizgled iscrpljenog, neurednog i mršavog, pa sam ga poćeo zapitkivati kako mu je u zatvoru.
Mirso je mudro presjeko tu temu i poćeo da priča o našem prvom susretu, kada smo se tek upoznali. Bilo je to u Makarskoj na moru, daleke 1981 godine, prvo ljeto kada sam se ja vrati sa odsluženja vojnog roka. Tada je Mirso bio mala raja, tek nekih 15 godina. Bio je na raspustu pred njegov polazak u školu za miliciju. Pričao mi je i podsječao me kako smo se tada potukli sa nekim dripcima i Zvornika, kada su mene u toj tuči nožem zasjekli po rebrima. Mirso se našali rijećima, da je tada bio prilično mršav, baš kao i sad i da smo mu vratili momačku liniju.
Naš razgovor se odigravao pod šaljivim tonom, pa sam skoro i zaboravio da je Mirso tu na prinudnom radu. Iako kraj Mirse nije bilo čuvara koji će nadgledati njegov rad, skonatah da bi naše časkanje na cesti moglo biti primjećeno, pa bi to moglo Mirsi nanijeti neželjene probleme, pa pokušah da skratim taj razgovor.
Upitah ga kako mu je i dali mu nešto treba?
A on bez oklijevanja reće, "Ma ne brini Koko, Špiro mi puno pomaže, tako da više vremena provodim sa njim u kancelariji nego u ćeliji sa ostalim zatvorenicima".
Špiro je mogao puno više da pomogne nego ja, pa iz tog razloga nisam više naturao svoju pomoć. Iako sam bio siguran da je Špiro odigrao veliku ulogo za Mirsinu razmjenu, ta vijest me strašno obradovala, jer je to za mene bilo veliko psihološko olakšanje. Vremena su bila takva da je svaka budala mogla da naiđe i ubije ga, samo zato što se zove Mirso.
Prekidoh razmišljanje o Mirsi i vratih se ragovoru sa majkom i saznadoh da se moj drug Feđa javio telefonom iz Sarajeva.  Bi mi drago, jer sam shvatio da se bezbjedno i sigurno dočepao slobode. Ali kopkalo me je to, kako je uspio da se javi telefonom iz Sarajeva, kad od početka sukoba telefonska veza sa gradom nije radila.
Zbunjen, upitah majku, kako je to moguće kad telefonska linija ne radi, a ona mi reće, "Nemam pojma sine, znam samo da je linija proradila par sati i za to vrijeme se Feđa javio da je živ i zdrav. Poručio nam je da bježimo iz Vogošće, jer oni uskoro kreću u napad i da će svi koje zateknu u Vogošći loše proći! Nakon toga, ubzo je telefonska linija ponovo prestala da radi", završi majka svoje izlaganje. Sve mi je to izgledalo pomalo sumanuto i nevjerovatno, ali nema razloga da sumnjam da nije tako bilo i da sumnjam u majčinu priču.
Uz ćaskanje, majka je grijala vodu na šporetu, koju je namijenila meni da se okupam, pošto u tom periodu u naselju u stanovima nije bilo vode u cijevima. Majka je bila vrijedna pa je znajući da dolazim sa puta, donijela sa izvora dovoljno vode da se mogu oprati. Unio sam u kupatilo veliki lonac tople vode, koji je majka nekad koristila za odkuhavanje veša i sa loncem ponesoh i đezvicu za kafu. Sa đezvicom sam se zaljevao vodom po tijelu i trljao sapunom kako bi onu silnu prašinu saprao sa sebe.
Kad sam se malo odmorio odlučih da odem do komande bataljona, da se javim za naredne vojne zadatke moje jedinice. Pri samom ulasku u komandu, sretoh svoje ratne drugove. Bez ustezanja mi saopštiše muštuluk, "Sutra idemo u napad na Ugorsko"!
Moja velika nada da ću po dolasku kući čuti da je rat zavšen, ovu vijest sam doživio sa velikim razočarenjem. Shvatio sam da zapravo, rat tek počinje!
Rekoh mojim drugovima da mi se javio Feđa i ispričah šta mi je poručio. Oni se nasmijaše i rekoše, "Nisi ti jedini koji je dobio takvu vijest. Mnogi Vogošćani su od bivših komšija dobili takav poziv preko telefona i upozorenje da bježe".
Bi je to očito vojni plana njihove komande da unese paniku u naše redove i što lakše ovladaju naseljem. Zbog toga je najvjerovatnije naša komanda odlučila da krene u napad kako bi obezbjedila dubinu odbrane samog naselja. U to vrijeme, muslimansko selo Ugorsko dominiralo je nad naseljem sa kojeg su snajperski hitci često sijali smrt po rubnim dijelovima grada.
Tako je u Vogošći proteklo prvih pet ratnih mjeseci Bosanske nezavisnosti!

Sunday, September 24, 2017

Prenošenje posmrtnih ostataka srpskog heroja Bore Radića

Ideja o prenošenju naših heroja sa ratnog prostora Srpske Opštine Vogošća, koja je po završetku rata pripala Federaciji BiH, počela je još u 2010 godine, kada se na sokolačkom sajtu oglasio Crnogorac Radomir-Crni sa idejom da se prenese Boro Radić i ponudio novčanu pomoć za tu akciju.


Nakon što se uspješno okončala ova naša prva akcija, oglasio se Zoran Ilić i rekao da ima prikupljeno preko hiljadu ipo australijskih dolara, sa molbom da mu neko pomogne da pronađe srodnike Bore Radića i da uz njihovu saglasnost prenesemo i našeg legendarnog komandira specijalne jedinice "Boro Radić". Mnogi su se tada javili da će svojim donacijama pomoći tu akciju! Bilo je sigurno da će akcija uspjeti, ako dobijemo potrebne potpisane dokumente od Borinog sina Igora ili brata Nikole. Niko na tom sajtu nije sa sigurnošću znao gdje se naleze Igor i Nikola, pa je akcija traganja za njima išla veoma sporo. A onda se u ljeto 2016 godine oglasio Zoran Ilić na sokolačkom sajtu, sa provokativnom porukom prema Borinim drugovima, rekavši da ide u stari kraj i da će on sam bez ičije pomoči prenijeti našeg heroja, Boru Radića. Pokušao sam da ga kontaktiram i dam svoj novčani prilog. Ali sve je bilo uzalud, Ilić se nije javio sve do svog povratka u Melburn, kada sam ga ponovo kontaktirao preko facebook i dobio sledeći odgovor.


Ni slutio nisam da Zoran Ilić ima informacije gdje se nalazi Igor i da ima njegov broj telefona, sve dok nisam uspio da dođem do Bisere, Igorove majke i Borine prve i zakonite supruge. Bisera mi je rekla da je Ilić sa teritorije Republike Srpske poslao Igoru paket koji mu je spremio njegov drug iz djetinstva, Denis Gec i da se javio telefonom i rekao da ne može doći zbog obaveza. Mene je Bisera zbunila, jer ja do tada nisam znao da Ilić ima Igorov broj telefona. Bisera mi je tada dala Igorov broj. Nije mi bilo jasno zašto Ilić sve to krije i zašto me je slagao da ne smije ući u BiH, zbog Gargamela i mogućih problema prelaska granice.


Nakon razgovora sa Biserom shvatio sam da Zoran Ilić iz nekog razloga laže i petlja. Sumnjao sam da ga je pijančenje omelo i da je sve to što je najavljivao zanemario. Odlučio sam da se direktno uključim u organizaciju prenošenja Bore Radića. Nenad Nešić, moj bivši komšija iz Vogošće koje od prije rata u Njemačkoj bio u toku ideje o prenošenju Bore Radića, rekao je da ide u Republiku Srpsku da obiđe roditelje i da će potražiti Igora da se dogovori o potpisivanju dokumenata za Borinu ekshumaciju, pa sam mu iz tog razloga dao Igorov broj telefona. Nešić je kontaktirao Igora i Igor mu je rekao da će drage volje da se ukljući i potpiše sve papire koji budu potrebni za ekshumaciju. Pošto sam počeo dogovre sa Rankom Kuzman, koja mi je tvrdila da može sve to organizovati, rekao sam joj da počne raditi na tome i da je Igor sa nama u toj akciji. Ranka je rekla da odma počinje sa pripremama, ali da bude sve u tajnosti kako ne bi imali neželjenih problema prilikom odlaska u Vogošću. U Vogošći živi crkveno vjenčana Borina žena Zorica (Zehra) sa sinom Vedranom za kojeg se pričalo da je mangup na tatu i da bi nam mogli praviti probleme, ako saznaju za našu akciju. Sve što sam dogovorio sa Rankom, želio sam da o tome upoznam i Zorana Ilića, kako bi se i on aktivno uključio u tu akciju. Krajem decembra prošle godine to jest 2016, poslao sam Zoranu Iliću poruku u kojoj sam ga uputi da se čuje sa Rankom Kuzman i upozna sa detaljima akcije. Ilić mi nikad nije odgovorio na tu poruku, a Ranki Kuzman se nije javio sve do momenta kada sam ja na Sokolačkom sajtu objavio da imamo potreban novac i da je akcija prenošenja Bore Radića došla do samog kraja. Tada se Ilić oglasio sa tom sajtu sa nevjerovatnom pričom u kojoj tvrdi da je telefonom razgovarao sa Borinom majkom Danicom i da je ona protiv da se Boro prenese, jer ne želi da razdvaja Borin grob od oca Milana i bratića Darke, koji su takuđe sahranjeni kraj Bore. U sve to se umiješao i vlasnik sajta Željko Tomić, otvorenom porukom da se u našu akciju neće miješati, ali da će sa Zoranom Ilićem organizovati postavljanje spomen krstova na grobove boraca koje mi uspijemo da prenesemo u "Mali Zejtinlik".
Ovo ispod je poruka koju sam poslao Zoranu Iliću u januaru 2017 godine, kako bi ga aktivno uključio u našu akciju. Zoran Ilić se oglušio na sve moje pozive!


Nastavili smo akciju bez Zorana Ilića i vrlo brzo sakupili novac isključivo uz pomoć grupe 3 Sarajevska brigada, pa sam sa iz tog razlogom ovo nazao, akcija 3 Sarajevke brigade .
Preko Sokolačkog sajta nismo dobili nijednu obečanu donaciju, jer vlasnik sajta nije htjeo da se aktivno uključi u ovu akciju. To su ostali učesnici sajta prepoznali i svi koji su obečali donacije preko tog sajta, oglušili su se na moje apele da pomognu.
Polovinom marta zima je popustila, zemlja odkravila i vremenske prilike su odgovoarale da se ekshumira tijelo Bore Radića. Bez velike pompe, 24 marta 2017 godine Boro Radić prenese je na groblje u "Mali Zejtinlik" na Sokolac.
Uz pomoć Borinog sina Igora  smo prenijeli jednog od največih heroja Republike Srpske. Kada smo konačno imali i Borinu humku na groblju heroja  došlo se na ideju da se organizuje parastos za sve poginule borce 3 Sarajevske brigade.
Slavica Popić-Hart, Ranka Kuzman i Aleks Košarac sami su se odlučili da organizuju parastos našim borcima i pozvali mene, kao predlagača ove ideje da uđem sa njima u Organizacioni Odbor. Vrijedno se radilo puna tri mjeseca, sve do zadnjeg dana, kada se 9-og septembra 2017 godine sakupio veliki broj članova porodica poginulih, preživjelih saborac i prijatelja naših poginulih boraca. Priča se da od kraja rata pa do ovog parastosa nije se nakad više ljudi skupilo na jednom mjestu u čast poginulim borcima. Organizovan je prigodan program u čast poginulim borcima. Sve je proticalo u najboljem redu dok se nisu pojavili Zoran Ilić i Željko Tomić. Sa svojim nedoličnim ponašanjem narušili su ugled cijelog skupa, vrijeđajući psovkama i ružnim riječima Ranku Kuzman, zbog toga što je preuzela na sebe obavezu da organizuje prenošenje našeg heroja Bore Radića!
Ipak sve se dobro završilo zahvaljujući članovima Organizacionog Odbora, koji su svojom smirenošću uspjeli da smanje nepotrebne tenzije na tako važnom skupu!
Još jednom hvala svima koji su prisustvovali parastosu, hvala donatorima bez kojih ovo ne bi bilo moguće organizovati, hvala svima koji su na bilo koji način pomogli i hvala Organizacionom Odboru na velikoj humanosti koju su ovom prilikom iskazali!
Svim našim poginulim herojima ovom prilikom u ime Organizacionog Odbora dajem obečanje da ćemo učiniti sve, da sječanje na njihove date živote neće prestati, da se neće zaboraviti i da će ostati besmrtni na vijeke vijekova!
Vječna vam slava junaci!