Prevodioc

Sunday, September 24, 2017

Prenošenje posmrtnih ostataka srpskog heroja Bore Radića

Ideja o prenošenju naših heroja sa ratnog prostora Srpske Opštine Vogošća, koja je po završetku rata pripala Federaciji BiH, počela je još u 2010 godine, kada se na sokolačkom sajtu oglasio Crnogorac Radomir-Crni sa idejom da se prenese Boro Radić i ponudio novčanu pomoć za tu akciju.


Nakon što se uspješno okončala ova naša prva akcija, oglasio se Zoran Ilić i rekao da ima prikupljeno preko hiljadu ipo australijskih dolara, sa molbom da mu neko pomogne da pronađe srodnike Bore Radića i da uz njihovu saglasnost prenesemo i našeg legendarnog komandira specijalne jedinice "Boro Radić". Mnogi su se tada javili da će svojim donacijama pomoći tu akciju! Bilo je sigurno da će akcija uspjeti, ako dobijemo potrebne potpisane dokumente od Borinog sina Igora ili brata Nikole. Niko na tom sajtu nije sa sigurnošću znao gdje se naleze Igor i Nikola, pa je akcija traganja za njima išla veoma sporo. A onda se u ljeto 2016 godine oglasio Zoran Ilić na sokolačkom sajtu, sa provokativnom porukom prema Borinim drugovima, rekavši da ide u stari kraj i da će on sam bez ičije pomoči prenijeti našeg heroja, Boru Radića. Pokušao sam da ga kontaktiram i dam svoj novčani prilog. Ali sve je bilo uzalud, Ilić se nije javio sve do svog povratka u Melburn, kada sam ga ponovo kontaktirao preko facebook i dobio sledeći odgovor.


Ni slutio nisam da Zoran Ilić ima informacije gdje se nalazi Igor i da ima njegov broj telefona, sve dok nisam uspio da dođem do Bisere, Igorove majke i Borine prve i zakonite supruge. Bisera mi je rekla da je Ilić sa teritorije Republike Srpske poslao Igoru paket koji mu je spremio njegov drug iz djetinstva, Denis Gec i da se javio telefonom i rekao da ne može doći zbog obaveza. Mene je Bisera zbunila, jer ja do tada nisam znao da Ilić ima Igorov broj telefona. Bisera mi je tada dala Igorov broj. Nije mi bilo jasno zašto Ilić sve to krije i zašto me je slagao da ne smije ući u BiH, zbog Gargamela i mogućih problema prelaska granice.


Nakon razgovora sa Biserom shvatio sam da Zoran Ilić iz nekog razloga laže i petlja. Sumnjao sam da ga je pijančenje omelo i da je sve to što je najavljivao zanemario. Odlučio sam da se direktno uključim u organizaciju prenošenja Bore Radića. Nenad Nešić, moj bivši komšija iz Vogošće koje od prije rata u Njemačkoj bio u toku ideje o prenošenju Bore Radića, rekao je da ide u Republiku Srpsku da obiđe roditelje i da će potražiti Igora da se dogovori o potpisivanju dokumenata za Borinu ekshumaciju, pa sam mu iz tog razloga dao Igorov broj telefona. Nešić je kontaktirao Igora i Igor mu je rekao da će drage volje da se ukljući i potpiše sve papire koji budu potrebni za ekshumaciju. Pošto sam počeo dogovre sa Rankom Kuzman, koja mi je tvrdila da može sve to organizovati, rekao sam joj da počne raditi na tome i da je Igor sa nama u toj akciji. Ranka je rekla da odma počinje sa pripremama, ali da bude sve u tajnosti kako ne bi imali neželjenih problema prilikom odlaska u Vogošću. U Vogošći živi crkveno vjenčana Borina žena Zorica (Zehra) sa sinom Vedranom za kojeg se pričalo da je mangup na tatu i da bi nam mogli praviti probleme, ako saznaju za našu akciju. Sve što sam dogovorio sa Rankom, želio sam da o tome upoznam i Zorana Ilića, kako bi se i on aktivno uključio u tu akciju. Krajem decembra prošle godine to jest 2016, poslao sam Zoranu Iliću poruku u kojoj sam ga uputi da se čuje sa Rankom Kuzman i upozna sa detaljima akcije. Ilić mi nikad nije odgovorio na tu poruku, a Ranki Kuzman se nije javio sve do momenta kada sam ja na Sokolačkom sajtu objavio da imamo potreban novac i da je akcija prenošenja Bore Radića došla do samog kraja. Tada se Ilić oglasio sa tom sajtu sa nevjerovatnom pričom u kojoj tvrdi da je telefonom razgovarao sa Borinom majkom Danicom i da je ona protiv da se Boro prenese, jer ne želi da razdvaja Borin grob od oca Milana i bratića Darke, koji su takuđe sahranjeni kraj Bore. U sve to se umiješao i vlasnik sajta Željko Tomić, otvorenom porukom da se u našu akciju neće miješati, ali da će sa Zoranom Ilićem organizovati postavljanje spomen krstova na grobove boraca koje mi uspijemo da prenesemo u "Mali Zejtinlik".
Ovo ispod je poruka koju sam poslao Zoranu Iliću u januaru 2017 godine, kako bi ga aktivno uključio u našu akciju. Zoran Ilić se oglušio na sve moje pozive!


Nastavili smo akciju bez Zorana Ilića i vrlo brzo sakupili novac isključivo uz pomoć grupe 3 Sarajevska brigada, pa sam sa iz tog razlogom ovo nazao, akcija 3 Sarajevke brigade .
Preko Sokolačkog sajta nismo dobili nijednu obečanu donaciju, jer vlasnik sajta nije htjeo da se aktivno uključi u ovu akciju. To su ostali učesnici sajta prepoznali i svi koji su obečali donacije preko tog sajta, oglušili su se na moje apele da pomognu.
Polovinom marta zima je popustila, zemlja odkravila i vremenske prilike su odgovoarale da se ekshumira tijelo Bore Radića. Bez velike pompe, 24 marta 2017 godine Boro Radić prenese je na groblje u "Mali Zejtinlik" na Sokolac.
Uz pomoć Borinog sina Igora  smo prenijeli jednog od največih heroja Republike Srpske. Kada smo konačno imali i Borinu humku na groblju heroja  došlo se na ideju da se organizuje parastos za sve poginule borce 3 Sarajevske brigade.
Slavica Popić-Hart, Ranka Kuzman i Aleks Košarac sami su se odlučili da organizuju parastos našim borcima i pozvali mene, kao predlagača ove ideje da uđem sa njima u Organizacioni Odbor. Vrijedno se radilo puna tri mjeseca, sve do zadnjeg dana, kada se 9-og septembra 2017 godine sakupio veliki broj članova porodica poginulih, preživjelih saborac i prijatelja naših poginulih boraca. Priča se da od kraja rata pa do ovog parastosa nije se nakad više ljudi skupilo na jednom mjestu u čast poginulim borcima. Organizovan je prigodan program u čast poginulim borcima. Sve je proticalo u najboljem redu dok se nisu pojavili Zoran Ilić i Željko Tomić. Sa svojim nedoličnim ponašanjem narušili su ugled cijelog skupa, vrijeđajući psovkama i ružnim riječima Ranku Kuzman, zbog toga što je preuzela na sebe obavezu da organizuje prenošenje našeg heroja Bore Radića!
Ipak sve se dobro završilo zahvaljujući članovima Organizacionog Odbora, koji su svojom smirenošću uspjeli da smanje nepotrebne tenzije na tako važnom skupu!
Još jednom hvala svima koji su prisustvovali parastosu, hvala donatorima bez kojih ovo ne bi bilo moguće organizovati, hvala svima koji su na bilo koji način pomogli i hvala Organizacionom Odboru na velikoj humanosti koju su ovom prilikom iskazali!
Svim našim poginulim herojima ovom prilikom u ime Organizacionog Odbora dajem obečanje da ćemo učiniti sve, da sječanje na njihove date živote neće prestati, da se neće zaboraviti i da će ostati besmrtni na vijeke vijekova!
Vječna vam slava junaci!

Saturday, June 10, 2017

Posjeta porodici

Juli mjesec '92 godine bližio se kraju. Ratni dani su prolazili, samo kraja rata nije bilo ni na vidiku. Komandant bataljona pri povratku naše jedinice sa linije odbrane nas je sačekao pred zgradom komande i obratio mi se sa obečanjem da bi uskoro mogao dobiti dozvolu za odsustvo iz jedinice i priliku da posjetim svoju porodici. Želja da što prije vidim svoju porodicu bila je svakog dana veća, pa sam od komandanta tražio da me pusti odmah da krenem, ali komandant je objašnjavao da trebam sačekati da neko od onih koji su dobili dozvolu za odsustvo da se vrati u jedinicu, pa tek onda ja mogu da odputujem.
U to vrijeme bilo je puno onih koji su iskoristili dozvolu za odsustvo i više nego što je dozvoljeno ostajali izvan jedinice, a bilo je i onih koji se nisu nikad više vratili na ratište. Posebno je iritiralo sve borce u rovu što su pojedine jedinice, koje nemaju obavezu da pokrivaju borbenu liniju, više od pola svojih pripadnika jedinice puštali da odsustvuju sa ratišta. Mnogi od njih iz takvih jedinica su koristili slobodno vrijeme za kriminalne radnje i odlazak u Srbiju. Kad god im se ćefne, ili ukaže prilika da imaju šta da prodaju od ukradene robe, odlazili su sa ratišta  i neko vrijeme se uz basnosnovne luksuzne troškove, provodili po beogradskim hotelima i kafanam.
Sve je to ugrožavalo  borbenu gotovost jedinica, pa je bilo logično da ne dobijem dozvolu dok je odbrana Vogošće bila ugrožena. Nisam želio da svojim ponašanjem naudim svojim drugovima iz jedinice, pa sam odlučio da strpljivo sačekam povoljan trenutak za moje odsustvo iz jedinice. Iščekivanje dozvole za putovanje me je psihološki opterećavalo, a svaki naredni dan bio sve duži. Stalne borbe oko Sarajeva sve više su uvlačile sumnju u mene dali ću ikad dobiti priliku da bar još jednom za svoga živata vidim porodicu.
Neočekivano, tih dana u Vogošću stiže vijest da će pripadnici našeg bataljona, Siniša Đurđić i Savo Dragojević, zarobljeni u borbama na Žuči, biti razmijenjeni 31 jula. Vijest je primljena sa nevjericom, jer do tada se nije dešavalo da na nekoj okupiranoj srpskoj teritori zarobljeni Srbi budu živi razmenjeni. Bili su to jedini preživjeli Srbi, koji su bili zarobljeni kada je muslimanska vojska ovladala velikim dijelom brda Žuč i srpskim selima koji su se nalazili na tom brdu.
Nakon masakra nad Srbima u Pofaličima, na još gori i svirepiji način završili su i mještani sela Grahovišta. Muslimanska vojska nakon što je ovladala velikim dijelom brda Žuč, bila je sigurna da Grahovište nije bilo pod zaštitom srpskih vojnika, slobodno su ušli u selo u kojem su bili samo starci i žene. Muslimanska vojska nije imala milosti prema njima, svi su bili živi zarobljeni i nakon toga njih jedanaest spaljeni u jednoj od kuća u kojoj su bili zatočeni, pa je iz tog razloga vijest o razmjeni živih srpskih vojnika još više dočekana sa nevjericom.
Ipak, vijest o razmjeni zarobljenika meni je dala nadu da bi brojno stanje moje jedinice moglo da se promjeni i dobijem priliku za posjetu moje porodice. Otišao sam kod komandanta da tražim dozvolu, ali komandant me odmah odbio, objašnjavajući da na njih dvojicu ne možemo računati jer je upitno kakvo će biti njihovo psihološko stanje i ponovno angažovane u našoj jedinici. Bilo je to sasvim razuman odgovor, ali sam ipak njegovu kancelariju napustio razočaran.
Ubrzo nakon toga u Vogošću su stigli razmjenjeni Srbi. Baš onako je bilo kako je komandant Kljunić i predpostavljao, bili su u potpunom šoku. Savo Dragojević, jedan or razmjenjenih, u toku borbe na Žuči bio je ranjen u ruku i zbog nebrige o rani tokom zarobljeništva, rana se inficirala i bilo je upitno dali će se njegova ruka moći spasiti i oporaviti zbog infekcije koja je uzela maha.
Siniša Đurđić bio je u teškom psihološkom stanju od preživljenog straha i šoka, samo je šutio i nije davao nikakve odgovore na postavljena pitanja. Bilo je sasvim jasno da se na njihov povratak u jednicu dugo vremena neće moći računati.
Moju mučninu u isčekivanju dozvole napokon je prkinuo komandant Kljunić. Jedno jutro prilikom povratka sa linije Kljunić me je obavjestio da nakon mog sljedečeg povratka sa linije dođem kod njega u kancelariju i da ću dobiti taj željno isčekivani komad papira. Mojoj radosti nije bilo kraja. Sledeća moja smjena padala je tek za dva dana, četvrtog avgusta.
Vrijeme do polaska, a potom i boravak na liniji pretvorilo se u vječnost. Stražarska noć napokon se bližila kraju. Prvi zraci svjetlost dana počeli su da prodiru kroz guste krošnje crnogorične šume. Željno iščekivani dolazak zore prekide moj komšija Vid. Prilazio je izbezumljeno mom rovu, šta me je natjeralo da uperim pušku u njegovom pravcu i sa oprezom sačekam njegov dolazakna. Vid mi je saopštio da je sa njim u rovu tu noć bio Milišić Danilo, takođe moj komšija, ali da je u toku noći umro i da mu treba pomoć da se Danilovo tijelo odnese sa linije u "Dom Zdravlja".
Bila je to srijeda 05, 08, 1992 godine, dana kada sam trebao da krenem u posjetu porodici. Dobio sam nekakav čudan osječaj zbog vijesti o Danilovoj smrti. Nisam mogao nikome da kažem, ali u meni je u tom trenutku bila prikrivena radost, jer mi je davala priliku da ponesem mrtvo tijelo svog saborca i mogučnost da ranije siđem sa linije. Sve je to izgledalo kao da se ubrzavao moj susret sa porodicom, zbog ćega sam se potajno radovao.
Danilo je bio poprilično visok i krupan čovjek, pa su zbog toga morali šestvorica da ga nose. Ja sam se odmah javio da ću nositi Danila, a i moj Kum takođe. Bio je svjestan zašto sam se javio, pa je i on odlučio da krene samnom, jer mi je već ranije obećao da će me sa svojim autom voziti do autobuske stanice na Pale.
Nosili smo Danilovo mrtvo tijelo uskim puteljkom kroz šumu, koji do izbijanja sukoba vjerovatno nije ni postojao, ali su vojnici svojim čizmama utabali taj put za kratak vremenski period, idući do svojih rovova. Zbog nizbrdice i krivudavog puta često smo posrtali. pa nam je to dodatno otežavalo nošenje mrtvog tijela. Neko od nas šestorice poće da prigovara što je baš ovoliki čovjek kao što je bio Danilo, morao umrijeti u rovu.
To moj Kum iskoristi da svojom dovitljivom šalom razbije nervozu, koja je bila vidno prisutna, pa reče, "fala Bogu da konačno sahranimo nekog ko je umro u ovom ratu, do sada smo samo poginule sahranjivali". I stvarno, Danilo Milišić je bio prvi borac u Vogošći da je umor, a da to nije bilo od posledica ranjavanja.
Čim smo Danila donijeli i predali osoblju "Doma zdravlja" moj Kum i ja produžismo dalje do komande bataljona. Po ulasku u kancelariju komandant je ustao iz stolice i odmah uručio dozvolu koja je sprena i potpisana čekala moj dolazak. Zgrabio sam papir i povikao, "hajmo Kume"! Kum se glasno nasmija i odmah krenuo zamnom. Usput smo isplanirali detalje za putovanje do Pala. Na mostu kod zgrade opštine smo se rastavili, Kum je krenuo svojoj kući, a ja sam otišao svojo.
Nedugo zatim Kum je sa automobilom već stigao pred moju zgradu. Odmah sam ga primjetio i ustao sa stolice. Pozdravio sam se sa majkom, zgrabio torbu sa ličnim stvarima, nabacio je na rame i brzo krenuo prema Kum.
Put koji nas je čekao bio je prepun neizvjesnosti. Veliki dio puta neprijateljska strana je mogla da nadgleda i kontroliše sa svojim snajperima i mitraljezima.
U tom periodu nije bilo drugog sigurnijeg puta, pa smo na svoj rizik, što smo brže mogli, profurali taj opasni dio puta. Nakon dva sata truckanja po livadama i seoskim putevima, konačno smo se dočepali prije svega onog sigurnijeg a poslije i asfaltiranog dijela puta. Najvažnije je bilo da smo stigli na vrijeme, prije polaska autobusa. Pošto je u tom ratnom periodu bio samo jedan autobus dnevno i to isključivo za Beograd, nisam imao izbora, kupio sam kartu u tom pravcu.
Put do Beograda takođe je bio pun neizvjesnosti i opasnosti zbog čestih upada muslimanskih diverzantskih jedninica. Bio je to jedini mogući put sa kojim se moglo doći do Beograda i Srbije, pa su muslimanski diverzaniti čestim upadima presjecali kolone automobila. Veoma često na srpskoj televizi tih ratnih dana objavljivalo se o masakrima nedužnih civila, koje su na putu za Srbiju muslimanske diverzantske jedinice svirepo ubijale iz zasjede. Bio sma siguran dok budem na putu, da će moji ukućani i ratni drugovi biti napeti od neizvjesnosti i straha od takvih vijesti.
Ipak putovanje se dobro završilo, stigao sam bezbjedno u Beograd. Odmah sam kupio kartu za Suboticu, tako da se ne bi desilo da ih nestane i da me to spriječi za nastavak putovanja. Sve je izgledalo da ću usukoro biti sa mojom porodicom. Autobus je iz Beogradske stanice krenuo na vrijeme za Suboticu. A onda iznenađenje, nedaleko od Novog Sada, autobus je bio prisiljen da se zaustavi zbog kvara na motoru. Putnicu su izašli iz autobusa i po vrelom avgustovskom suncu hvatali se hladovine koju je pravila sijenka pokvarenog autobusa. Satima smo čekali da stigne novi autobus i prebaci putnike do njihovih destinacija. Sunce se približavalo zalasku, od ćega se umanjila neizdrživa vručin. Putnici su konačno mogli da odahnu.
Približavala se noć kada smo dobili vijest da će drugi autobus doći po putnike. Napokon je stigao drugi autobus da pokupi putnike za Suboticu. Ukrcali smo se u njega, ali već je bilo kasno, zbog ćega nisam gajio nadu da ću tu noć imati priliku da se susretnem sa svojim najmilijim.
Iako je moj rođak, kod kojeg je bila smještena moja porodica, u telefonskom razgovoro, koji sam prije polaska uspio obaviti iz kancelarije "Državne Bezbjednosti", obečao da će doći pred mene na autobusku stanicu i voziti me njegovoj kući, zastoj autobusa koji je predugo trajao sve je poremetio. Bio sam siguran da će rođak nakon dugog čekanja izgubiti strpljenje i da me na autobuskoj stanici neće niko sačekati.
Iza ponoći autobus je konačno stigao u Suboticu. Izašao sam na peron, okrenuo se oko sebe da vidim kojim ću pravcom krenuti, a predamnom se ukazalo veliko iznenađenje. Nisma mogao da vjerujem svojim oćima, na peronu su stajali moja supruga i moj rođak. Mislio sam da sanjam, nisam vjeorvao da su još tu i da su me toliko dugo čekali. Priđoše i izljubiše se samnom. Rođak je odmah zgrabi torbu iz mojih ruku, a moja supruga ostade pripijene uz mene. Srce mi je lupalo i poigravalo od uzbuđenja, od sreće što su tu i nježnih dodira moje supruge. Gledao sam je bez rijeći, pravo u oći milujući njene gole ruke i ramena.
Rođak prekinu naše nježne zagrljaje, povikavši, "ajmo sad".
Nasmijali smo se znajući tačno na šta je mislio, sjeli smo u auto i krenuli za Đurđin, selo u kojem je živio moj rođak. Selo je bilo oko dvadesetak kilometara udaljeno od grada. Rođak je vozio što je brže moga. Čini mi se da smo u trenu stigli pred njegovu kuću.
Ušli smo u kuću a svi osim male djece bili su budni u isčekivanju mog dolaska. Čim smo se izljubili, rođak prekide započetu ratnu priču i predloži da idemo na spavanje, pa ćemo u jutro kad ustanemo nastaviti razgovor.
Iako je kuća bila mala da primi sedmoro odraslih i petoro djece,  koji su u tom trenutku bili pod tim krovom, rođak je smisli način kako da ja i moja porodicom bude sama u istoj sobi. Svako je krenuo u svoj krevet, a ja sa mojom suprugom sam otišao u našu sobu. U sobi je spavao naš četvorogodišnji sin. Prišao sam mu i počeo lagano da ga milujem i ljubim njegove rumene obraze. On se trgnuo iz sna, i sa nevjericom počeo da gleda u mene.
Pružio sam ruke i povikao, "odi tati". On se okrenu od mene i pružio ruke majci, kako bi ga ona uzela u krilo. Bio je ljut na mene i zbog toga nije htjeo da mi priđe. Na moje neprekidne pozive i raširene ruke, on je samo okretao glavu prema majci i nije htjeo da mi priđe. Stalono je ponavljao "neću, što si nas ostavio"!
Srce mi se cijepalo od tuge, što moj sin nakon toliko vremena od kada smo se rastali, sad kad sam kraj njega, neće da mi priđe, da me zagrli i poljubi. Tu noć, moja borba i ubjeđivanje nije urodila plodom. Sjedio je u majčinom krilu, čvrsto pripijen uz njezino tijelo, sa vidnim strahom da mu ne priđem i uzmem iz njenog naručja. Svojim okicama tužno je gledao u mene. Nisam znao šta da mu kažem, da bi pridobio njegovu naklonost. Tuga koja me je obuzela dodatno je iscrpljivala moje umorno tijelo.
Moj dugački put i preko dvadeset sati iscrpljujuće vožnje me je potpuno slomio, Tu noć nisam izdržao da pridobijem sinovu naklonost, prije njega utonuo sam u dubok san. Sutradan sve je bilo drugačije, moj sin čim se probudio, odmah je potrčao i prišao u moj zagrljaj, poljubio me i nije se odvajao iz mog naručja! Bio sam presrećan zbog njega!