Etnicko ciscenje Pofalica 16 maj '92

Vogoscanski bataljona postrojen za svoju prvu smotru cekao je komandant Kriznog Staba Jovan Tintor-Joju da informise vojskuje o stanju na terenu. Tom prilikom Joja je izvjestio vojsku da je stanje tesko, alarmantno i da na brdu Zuc nema dovoljno ljudstva da zastite srpsko stanovnistvo i tehniku. Trazio je od komadira ceta da iz svake cete odredi po pet dobrovoljaca koji bi izasli na brdo Zuc kako bi ojacajli odbranu na Zuci. Nakon toga komandiri ceta su se obratili svojim borcima, trazeci dobrovoljce za taj zadatak. Iako su cete bile malobrojne, brojcano jacine jednog voda od dvadesetak, a neke i manje vojnika, a radilo se o borcima koji ne poznaju taj teren, bez razmisljanja vrlo brzo napravlje je spisak boraca za odlazak na Zuc. Bilo je svima jasno da se Zuc nalazi u okruzenju brojcano jaceg neprijatelja i da u slucaju napada nece imati velike sanse da se odbrane. Uprkos tome vrlo brzo su se bez oklijevanja javili dobrovoljci za taj zadatak. 

Komandiri ceta popisali su dobrovoljce i odmah prije nego sto su se jedinice razisle predali spiskove dobrovoljaca u prostorije kriznog staba.

Plan Kriznog Štaba Vogosce bio je da se dobrovoljci okupe na istom mjestu pred prvi sumrak i da u toku noci sa kamionom izadju na Zuc i zaposjednu polozaje sa kojih ce se braniti kompletno brdo, koje je bila vazna dominantna kota na kompletnom sarajevskom platou. Na brdu ce borce sacekati komandiri odbrane Zuci, nakon cega ce rasporediti vojsku po strazarskim mjestima.

Bilo je u to vrijeme vrlo tesko neopazen kretati sa sa kamionima i prevoziti borce i MTS, a da ne budete primjeceni, pa je noc iz tog razloga bila najpogodnija za takve aktivnosti. U to vrijeme, ako bi se primjetio vojni kamio kako transportuje vojsku i opremu, muslimanska strana je bez ustezanja upotrebljavala vatreno oruzje i pucala po srpskoj teritoriji kako bi sprecili tu radnju, zbog cega je odluceno da se krene nocu. Iako kamion pravi veliku buku dok se krece po brdu, nece biti vidljiv i nece se koristiti vatreno oruzje da se puca na nesto sta se ne vidi.

Pred prvi sumrak dvadest srpskih dobrovoljaca sa punom ratnom opremom su se okupili na platou pred komandom Kriznog Stabs. Stigao je vojni kamion i svi su se ukrcali u njega. Bez duzeg zadrzavanja na tom platou, kamion je krenuo preko srpskih teritorija, Vogosce i Rajlovca, dalje perivojskim putem do sela Perivoji, koje se nalazilo u podnozju brda Zuc. Po dolasku u selo vojnici su se smjestili u kucama srpskih domacina, gdje se cekalo kasna noc. Kada su docekali gluvu noc, stigla je naredba da se krene dalje. Ponovo su se ukrcali u kamion i bez svjetala livadskim putem krenuli prema odredistu. Put je bio naporan, jer vozac nije imao mogucnost da bira putanju tockova na svom kamionu, pa je svaka rupa na zemljanom putu borcima stresala bubrege.

Oko ponoci kamion sa vojskom stigao je do kuce Zivkovica, u kojoj je bila formirana komanda odbrane Zuci. 

Ispred komande borce su docekali Pena i Peca, komandir i zamjenik krivoglavacke jurisne jedinice. Ubrzo posle toga Pena je poveo pridosle borce i rasporedio ih u rovove u kojim su vec bili rasporedjeni vojnici koji su nekoliko dana ranije stigli da obezbjede to brdo.

Tek pridosli borci su se smjestili u svoja sklonista, upoznali svoje nove saborce i zonu osmatranja i umorni od puta legli da malo da odkunjaju, osvanulo je jutro. Subota 16 maj -92 ljeta Gospodnjeg. Kroz okolne sume  u daljini odjekivali su puscani rafali. Niko nije znao sta se desava, pa se u pripravnosti iscekivao neprijateljski napad. Ubrzo je stigla vijest da su muslimanske paravojne formacije potpomognute stanovnistvom iz Pofalica izveli napad na Gornje Pofalice, selo nastanjeno iskljucivo srpskim stanovnistvo. Jos se rafali nisu stisali, a vrh brada Zuc preplavilo je od srpskog stanovnistva izbjeglih ispred smrti koju su im namjenile njihove dugogodisnje komsije iz Pofalica. 

Mnogi od njih djelovali su izbezumljeno i uzbudjeno od straha i panike. Neki su bili lose obuceni, a neki su bili u pidzamama i spavacicam. Po njihovom izgledu moglo se pretpostaviti da su pofalicani prosli kroz pakao i da su pristigli pukom srecom uspjeli da izbjegnu pokolj. Cule su se razne pric prezivjelih! Slusajuci njihovih prica sa nevjericom su pratili price o  tragediji unesrecenih pofalicana. Iz tih prica saznalo se da mnogi Srbi bjezeci iz svojih kuca nisu se uspjeli docepati osnovnih stvari da se obuku, a mnogi nisu stigli do Zuci, koje im je bilo brdo spasa.

Bilo je jezivo slusti, da se muslimanske snage nisu zadovoljile sto su etnicki ocistili teritoriju, nego su ih samouvjereno gonili, uvidjevsi da pofalicani ne pruzaju otpor, nego samo pokusavaju da spase zivu glavu. U toj bjezaniji zvjrrski su ih ubijali pucajuci im u ledja, dok su se progonjeni borili da se docepaju suma i zaklona za svoj spas.

Dugo se stajalo na otvorenom prostoru, slusajuci nevjerovatne price o stradanju pofalicana. Prijetila je opasnost da se muslimanski napad prosiri i na Zuc, pa je komanda hitno organizovala prebacivanje pofalicana u kasarnu u Rajlovcu, kako bi im se tamo obezbjedio privremeni smjesta i pomoc u hrani i odjeci. 

Bio je to jeziv prizor, gledati ispred sebe masu oko hiljadu muskaraca i zena, mladih i starih. koji su potrosili veliki dio svog zivota da bi stvorili topli dom za sebe i svoje clanove porodice. Neki izbezumljeni ljudi unistise im zivote samo zato sto su bili etiketirani kao Srbi, sa planom etnickog ciscenja sa tih prostora, koristeci razne lazi da bi opravdali taj svoj gnusni cin, okrivljujuci te ljude da su planirali napad iz svog sela, kako bi presjekli grad na dva dijela. Iako se pokazalo da oni nisu bili ustanju da odbrane sebe i svoje kuce, muslimanska strana je na svim medijima objavljivala protjerivanje pofalicana kao svoju veliku herojsku pobjedu nad srbocetnickim agresorom...

Neki od pofalicana su uspjeli izbjeci sa oruzjem, pa je komanda od njih trazila da se prikljuce odbrani Zuci. Pofalicani su onako izbezumljni, ne znajuci sta se desava prihvatili poziv i rasporedjeni su po liniji odbrane. Ubrzo zatim stigla je naredba da se krene u kontra-napad. Pravac napada bio je Kobilja glava. 

Nakon pocetnih uspjeha i ovladjivanje prvim kucama na Kobiljoj glavi, muslimansko stanovnistvo je uplaseno ispred srpske vojske pobjeglo iz svojih kuca i uputilo se u pravcu brda Hum, prema repetitoru. Po dolasku na brdo Hum, umjesto da traze sklonista gdje ce se smjestiti, poceli su da pale srpske kuce koje su se nalazile pod samim vrhom brda. Plamen se dizao visoko iznad kuca, a zvukovi pucanje srepova  i drvenih greda jezivo su dopirali do usiju boraca na Zuci. Ubrzo nakon sto je primjeceno paljenje srpskih kuca na Humu stigla naredba da se zaustavi napad i da se organizuje odbrana na dostignutim linijama.

Pred sami mrak sve se smirilo, a zastavnik Torbica, koji je bio sa sarajevskih prostora, bio jedan od pretpostavljenih na Zuci naredio je da se vojska povuce i ponovo zaposjedne svoje stare rovove. Obrazlagao je tu naredbu da srpska vojska nije dosla da osvaja muslimanske teritorije, nego da brani srpsku zemlju i narod.

Borci su sa negodovanjem izvrsila je tu naredbu, znajuci sta su to jutro dozivjeli pofalicani. Ipak izvrsena je naredba 8 srpska vojska se povukla na stare polozaje, gdje se docekala noc.

Svakodnevno muslimanski izvidjaci prilazili su srpskim polozajima na Zuci, sa nekoliko hitaca bi isprovocirala srpsku vojsku i nakon toga bi se povukla na svoje treitorije. 

Hrana na liniji odbrane Zuci bila je neredovna zbog cestih muslimanskih provokacija zbog cega se cesto nije mogao donijeti obrok do boraca u rovovima.

Cigara nije bilo da se kupi u prodavnicama. Samo crna je berza imala cigare po znatno skupljim cijenama od uobicajenih. Strastveni pusaci zbog te situcije susili su mlado bukovo lisce i motali ih u papirice napravljene od novinskih clanaka. Bilo je najvaznije nabaviti neki novinski casopis i vec si imao pljugu da zapalis...

Boro Radic je znao za taj problem pa je u nekoliko navrata nabavljao i dovlacio cigare da se podjeli medju borcima u rovovima...

Dani su prolazili mnogo sporoije nego u gradskoj sredini, a opasnost je vrebala iza svakog drveta iz guste tek olistale bukove sume...

Ofanziva na Ugorsko, 10-i avgust '92

Povratak u Vogošću tog avgustovskog vrelog ljeta '92 godine doživio sam sa velikim razočarenjem. Umjesto potpisanog mira dočekalo me je vrelo ratište zaračenih strana. Te noći nakon što sam stigao u Vogošću, odmorio sam se, osvježio od dugog i iscrpljujućeg puta, pa odlučih da odem u komandu bataljona i stavim se svojoj jedinici na raspolaganje. Pri samom ulasku u hol hotela Biokovo u kojem se nalazila komanda bataljona, saznadoh od svojih prijatelja da sam propustio, kako oni rekoše, izbjegao neprijateljsku ofanzivu, koja je počela od dana mog odlaska i koja je bila pred slomom, ali da već sutra kreće naša kontra-ofanziva, kako bi se ojačale i zaštitile loše pozicije srpske teritorije i dala veća sigurnost za stanovnike Vogošće, ali da nju neću moći izbječi.
U to vrijeme Srpska vojska držala je svoje linije po rubnim dijelovima samog naselja, ostavljajući pred sobom muslimanska sela, pretpostavljajući da će njima ta teritorija pripasti, pa nema potrebe za njenim osvajanjem. Ali, u to vrijeme najveća prijetnja za stanovnike Vogošće i često snajpersko djelovanje po samom naselju, upravo je dolazilo sa tih teritorija. Najveća opasnost dolazila je iz sela Ugorsko, na kojem se nalazilo jedno uzvišenje koje smo često spominjali tih ratnih dana.
Uzvišenje se zvalo Glavica, a do ovih tragičnih sukobao nikada za taj naziv nisam čuo. Glavica se nalazila na samom vrhu sela Ugorsko i svojim izgledom podsječala je na svježu humku, koja se istezala prema brdu Žuč. Njen položaj davao je mogučnost snajperistima da do nje neprimjetno dođu i lako pronađu ciljeve u bliskom podnožju tog uzvišenja. Svakodnevni snajperski hitci sa Glavice odnosili su živote nevinih građana Vogošće, zbog toga je stanovnicima Hotonja, Blagovca i Omladinske ulice, selo Ugorosko postalo trn u oku.
U to vrijeme moje shvatanje cijele te političke situacije bilo je da se treba zaustaviti rat i početi pregovori, ma koliko trajali i kakav konačan ishod dogovora bio. Zbog toga sam vijest o ofanzivi na Ugorsko doživio kao veliko razočarenje i strah da će u toj ofanzivi stradati nevini ljudi iz tog sela. U selu Ugorsko živjelo je nekoliko mojih dugogodišnjih radnih kolega, pa mi je to dodatno davalo pritisak du ću ih zateći tamo i da i oni mogu stradati.
Moj strah za stradanje nevinih ljudi imao je velike i jake razloge, jer se već pokazalo da su od izbora nacionalnih stranki, i njihovim dolaskom na vlast u Bosni i Hercegovini, sva sela svojom politikom prisilili da se naoružaju i budu spremna za odbranu od izmišljenog neprijatelja, dojučerašnjeg komšije, koji je do tada u nevolji uvijek bio desna ruka.
Kroz glavu su mi prolazili svi ti prostori oko Sarajeva, koji su se do tada vojno osvajali, kako su njeni stanovnici tragićno završavali, pa čak i oni sa kojim su se vodili mirovni pregovori, bili su krvlju zaliveni. Grahovište, Pofalići, Krše, Čemerno, Tihovići, bili su svježa rana tih nesretnih dešavanja. Svaka od tih teritorija bila je etnički čista srpskim ili muslimanskim življem, ali nakon vojnih intervencija ili mirovnih pregovora, svaka od njih bila je etnički očišćena sa krvoprolićem njenih mještana.
Nakon što sam obavio razgovor u komandi bataljona, sa svojim prijateljima sam otišao da proslavimo moj povratak u jedinicu. Stan od mog Kuma bio je najbliži komandi, pa su uglavnom tu završavale naše sjedeljke, uz neku rakijicu, ćaskali bi о dnevnim dešavanjima sa ratšta, odgledali bi dnevnik, koji je u to vrijeme vodio Risto Đogo, uz njegov crni humor upučen građanima Sarajeva, uvijek smo se slatko ismijali.
Te noći meni uglavnom ništa nije bilo smiješno, bilo mi je sve žаlosno i tužno, porodica u izbjeglištvu, povratak u razbuktali rat i šlag na tortu od gljiva otrovnica, pada ova nesretna ofanziva.
Kum je osjetio tu moju tugu, pa mi onako usput nabaci da sam ja došao ranije nego što bi trebalo i da sutra ne moram sa njima da idem u akciju na Ugorsko. Odbio sam njegov prijedlog, rekavši mu sad sam tu i idem sa vama. Ne želim da neko pomisli da sam se prepao. Kum reće, "dobro, kako god ti hoćeš" i promjeni temu sa svojim vještim humorom kojim je samo on tako znao da izvede i tako zabavi svu našu raju.
Bližila se ponoć i polako smo se počeli razilaziti svojim kućama. Krenuo sam u stan, u  koji sam na molbu i insistiranje vlasnice stana, doktorice Ljilje Kučera uselio početkom rata. Brzo sam se raspremio i krenuo na spavanje, kako bi do jutra bio odmoran i naspavan. Sat nisam navijao, jer od početka ovog rata u glavi mi se pojavio nekakav čudan sat, koji me je budio uvijek na vrijeme, koje je bilo potrebno da ustanem.
Moji pokušaji da zaspem bili su bezuspješni, misli su navirale, pa sam se često okretao na drugu stranu kreveta, kako bi promjenio neudoban položaj. Tek negdje pred zoru utonuo sam u san. Ni duga neispavana noć nije spriječila moj prirodni budilnik da me probudi na vrijeme. Otvorio sam oči, pogledao na sat i vidio da je vrijeme ustajanju. Ustao sam, spremio se i po običaju, kako sam tih dana radio, otišao kod mama na kafu. Mama je već bila budna i čekala me sa spremnom đezvicom za kafu, koja je stajala na vrhu šporeta na drva, izmaknuta na stranu kako ne bi proključala prije mog dolaska. Iako je bilo ljeto, šporet na drva je bio glavno sredstvo za kuhanje, jer zbog borbenih dejstava i granatiranja struja je bila prekinuta i niko se nije usuđivao da izađe na dalekovod da bi ga popravio i pustio struju na upotrebu građanima. Mama je ustala i pomjerila đezvicu na dio vruče plate. Ubrzo voda je proključala i kafa je bila na stolu. Dok sam sa mamom pio kafu osjetio sam malaksavost i iscrpljenost, koju je i mama primjetila. Stavila mi je ruku na čelo i povika, "uh sine pa ti goriš od temperature"!
Skočila je sa stolice i za tren se stvorila predamnom sa toplomjerom u ruci. Pružila mi ga je i reče "ajde izmjeri".
Stavio sam toplomjer ispod pazuha i sačekao nekoliko minuta, pa ga izvadih i pogledah koliko je živa odskočila na skali. Na toplomjeru je stajalo 39,2 podioka. Mama mi reče da takav ne mogu ići da moram ostati kod kuće da se liječim.
Znao sam da ta temperatura nije došla od bolesti, nego od jada i tuge, pa rekoh mami da ne želim danas ostaviti svoje drugove na cjedilu i da ću ovakav da idem u akciju. Izašao sam iz stana uprkos majčinom ubjeđivanju da ne idem. Stigao sam pred komandu bataljona, a većina mojih saboraca već je bila na zbornom mjestu.
Kum me je dobro poznavao i pri samom mom dolasku primjeti da nisam dobro, pa me upita šta mije? Rekoh mu da imam temperaturu i da sam je vjerovatno dobio od iscrpljujućeg putovanja od predhodnog dana. On poće da me ubjeđuje da ostanem i idem kući da se liječim, ali ja ga odbih, rekavši mu da sam tek stigo iz Srbije i da ne želim da ostavim drugove na cjedilu u ovom trenutku, jer neko može pogrešno protumačiti, što nikako ne želim. Kum reće, dobro kako ti hoćeš, ali ja ti savjetujem da ne ideš takav.
Nisam ga poslušao i svi zajedno krenusmo na polazni položaj, koji je bio planiran sa trenutne naše linije odbrane. Nekako sam uspio da se doteturam do te linije. Čim smo stigli do naših rovova, rekli su nam da ćemo tu sačekati početak akcije i da ćemo pratiti jurišnu grupu, pa kako ona bude osvajala teren mi ćemo za njima ići i pokrivati osvojenu liniju.
Osječao sam iscrpljenost i pospanost, pa sam se odmah spustio na livadu kraj rova, koristeći borbeni ranac kao naslon i podupirač na kojem mogu da otkunjam. Odmah sam utonuo u san. Ne znam koliko dugo sam spavao, kad me probudi Kumov glas, "krećemo drugovi"!
On se okrenu i pođe nekim puteljkom u pravcu Ugorskog. Ja skočih sa livade i kako je to obično bivalo, odmah krenem za njim. Pratio sam ga u stopu mojim olovnim nogama, ali nisam odustajao. Ne znam koliko dugo smo hodali, kad nam rekoše da ponovo stanemo i tu sačekamo dalje pomjeranje linije. Nalazili smo se u nekakvoj hrastovoj šumi. Ja to iskoristih i uz jedno stablo sjedo i istog trenutka ponovo zaspah.
Opet me je probudio Kumov glas, za pokret. Ja oped skočih i pođo za njim, a Kum mi preko ramena reče, nisi trebao takav da pođeš, vrati se, nije ti kasno. Ja mu samo dobacih, "neka Kume", i nastavismo dalje.
Ubrzo smo došli na jedan proplanak iznad kojeg se ispred nas vidjela prednja strana brda.
Glavica i kompletno selo Ugorsko bili su kao na dlanu. Rekoše nam da se ovde zaustavljamo i da ćemo sutra nastaviti dalje prema Menjaku.
Kum krenu duž nove linije da rasporedi naše borce i odredi stražarska mjesta i brojeve rovova, po kojim će se prepoznavati stražarsko mjest. Ja sam to iskoristio i odmah sjedo uz jedan hrast i zaspah.
Kada se Kum vratio dođe do mene i udarime vrhom vojničke čizme u đon moje čizme. Izvadi iz svog ranca komad slanine sapunjare i glavicu bijelog luka, pruži je prema meni i reče, "uzmi, jedi, ovo će ti pomoći". Sapunjaru smo zvali onu bijelu slaninu bez ijednog traga mesnatog dijela. Uzeh onaj komad slanine, a ona miriše, ko duša. Izvadim iz svog đepa čakiju, švicarkinju, kako smo je popularno zvali. To je ona crvena čakija sa debelim krstom, oznaka koja stoji na Švicarskim proizvodima, a i na njihovoj zastavi. Bio je to poklon od mog pokojnog tate, od kojeg se nisam odvajao od kada je otac ubijen. Sjeckam ja polako onu slaninicu, a moji drugovi samo dobacuju, joj kako miriše, ne bili ih ponudio da probaju. Ne nudim ja nikog, a i kako ću kad nije moja, nego samo sjeckam, malo luka malo slanine. Lijepo sam se ja napucao toga, a onda Kum reče idi sad malo lezi da budeš nočas spreman za srtažu. Nije trebalo dva puta da mi kaže, jer sam već bio spraman za spavanje.
Nakon što sam se probudio snaga se već bila potpuno povratila. Osjetim ja svježinu u tijelu i skočim na noge, otkačim sa mog ranca vojnički ašovčić, rasklopim ga i priključim se Gligi, Kumu i Popi u kopanju našeg novog rova, stražarskog mijesta broj deset. Iako je Kum bio komandir, nikada nije izbjegavao nijednu radnju, kako stražarsku, tako i kopanje rovova. Kum je sebi kao komadir čete uvjek određivao Istureno Komandno Mjesto u rovu u kojem bi Gliga, Popa i ja bili na straži, a sa nama se smjenjivao na straži, kao da je običan vojnik.
Kada je Kum vidio kako kopam i da sam se oporavio od temperature, poče da zbija šalu, koja nam je bila prijeko neophodna da se opustimo nakon teškog iscrpljujućeg dana, pa reče, "draga gospodo, borbeni ranac mora u sebi da ima, slaninu sapunjaru, bjeli luk, a ostalo po želi svakog pojedinca.
Svi smo se slatko nasmijali, znajući da on misli da mi je slanina i luk pomogla da mi se povrati snaga. Ali samo sam ja znao pravi razlog moje temperature. Neprospavana noć i strah za stanovnike Ugorskog, bili su uzrok moje temperature. Kako se nije desio nijedan zločin, niti pogibija nekog od mještana, olakšanje zbog toga, kao rukom odnijelo je moju temperaturu. Mislim se u sebi, e moj Kume da je tebi znati šta je mene mučilo! Nastavili smo kopanje rova, a nikada, nikome, pa ni majci i Kumu nisam htjeo da kažem pravi razlog moje temperature.

Sve se završilo bez ijedne žrtve, a stanovništvo Ugrskog nije bilo zateknuto u svojim kućama, pa se zahvaljujući tome izbjeglo da ofanziva na Ugorsko donese žrtve i krvoproliće. Mnogi borci su očekivali da će se sutradan krenuti na Menjak, pa iz tog razloga nisu kopali svoje zaklone. Poučeni iskustvom, viđenim granatiranjem srpskih teritorija od strane muslimanskih snaga, Zoran Rosić-Gliga, Popa, Kum i ja kopali smo svaki put rov na dostignutim linijama. Naši saborci su nam se smijali što kopamo rov, kada već sutra idemo dalje prema Menjaku. Mi se nasmijasmo na njihovu provokaciju, rekosmo im, "danas kopamo ovde, a sutra ako Bog da kopačemo na Menjaku" i nastavismo kopanje našeg rova.
Kada smo bili pri kraju kopanja rova, a sunce došlo do zalaska ya šumu iza naših leđa, praveči nam hladovinu i olakšanje za kopanje, stadosmo malo da odmorimo. Priđoše nam iz susjednog rova naši prijatelji Zoran Jeličić-Piće, Pesak i Slava, a mi izvadismo rakiju iz borbenog ranca i pružismo im flašu da nazdravimo sretan završetak akcije.
Zbog nedostatka čaša, naginjali smo rakiju direktno iz flaše. Kada je došao red na mene, ja povika, ajd živili, gdje ove tu i do godine. Svi zagraktaše na mene kao da će da me tuku, pa povikaše, ih jezik pregriz'o.  Od tog dana pa do kraja rata Srpska vojska ostala je na dostigmutim položajima i nije pomjerila svoju liniju prema Ugorskom i Menjaku, a mene su moji drugovi često kroz šale okrivljivali da sam ja to ukleo sa svojom zdravico.
Menjak je bilo brdo iznad srpskog sela Hotonj i pravilo je velike probleme stanovnicima Hotonja. U tom periodu mještani Hotonja imali su najviše poginulih ljudi, uglavnom pored svojih kuća, radeći po njivama i obilazeći porodična groblja svojih mrtvih članova porodice. Bili su česta i laka metao snajperski i mitraljeskih hitaca sa Menjaka.  Menjak i Glavica ostale su bolne tačke Srpske opštine Vogošća, sa kojeg su mnogi civili i borci izgubili svoje živote od mitraljeza i snajpera, koji su često dejstvovali sa tih područja!