"Dom zdravlja" u Vogošći zbog početka rata izgubio je veliki broj svojih zdravstvenih radnika. Neki zbog nemogućnosti da dolaze na svoja radna mjesta, a neki zbog toga što im nije odgovarala srpska zastava koja se viorila ispred zgrade opštine, kao i aprilsko zvanično proglašenje Srpske opštine Vogošća.
Nacionalna netrpeljivost koja se širila po BiH znatno je uzdrmala vogošćansku zdravstvenu ustanovu. Mali broj preostalih doktora i medicinskih sestara stvorilo je više nego kritično stanje u "Domu zdravlja Vogošće". U prvim ratnim danima, neki medicinari bježeći sa teritorije pod muslimanskom kontrolom, dolazili su u Vogošću i tako poboljšali brojno stanje zdravstvenih radnika. Sve je to uticalo da Vogošća dobije nove zdravstvene radnike, ali i dalje je bilo nedovoljno da se zbrinu svi ranjenici, kojih je svakog dana sve više i više pristizalo na zbrinjavanje u vogošćanski "Dom zdravlja".
Loša politička situacija i ekstremni nacionalizam uticao je da su i zdravstveni radnici bili u teškoj situaciji na cijeloj teritoriji BiH. Takvo stanje nije zaobišlo ni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, zbog čega su medicionari srpske nacionalnosti bježeći iz Sarajeva, dolazili u Srpsko Sarajevo.
U to vrijeme u Vogošći se sumnjalo u istinitost o maltretiranju srpskog stanovništva po Sarajevu, jer se na BiH TV kućama pričalo o multieničkom gradu, pa su vijesti o stradanjima Srba smatrane našom ratnom propagandom, zbog čega građani Vogošće u početku nisu davali značaja takvim vijestima. Međutim, vremenom se to promjenilo jer je veliki broj uglednih građana koji su izbjegli iz Sarajeva, svojim iskazima potvrđivali su takve informacije.
Loše vijesti iz muslimanskog dijela Sarajeva svakodnevno su pumpane među stanovnike Srpskog Sarajeva. Nacionalne netrpeljivosti nisu zaobišla ni opštinu Vogošća, pa su se nacionalne nesuglasice i problemi prenijeli i u "Dom zdravlja Vogošća". Među prvim je to osjetila Halida Zeničanin. Halida je bila veoma cijenjena i poštovana, dugogodišnja vogošćanska medicinska sestra. Iako je bio manjak zdravstvenih radnika, Halida je zbog nacionalne netrpeljivosti bila prva koja je iz tog razloga izgubila svoje radno mjest.
Svakodnevni upadi vojnika u "Dom zdravlja", često sa prijetnjom oružjem, da njihov drug mora da preživi ranjavanje, ili u protivnom oni će sve zdravstvene radnike pobiti. Bilo je to nevjerovatno bjesnilo među pojedinim borcima. Panašali su se kao da su doktori željeli da ranjenik umre ili su prouzrokovali to ranjavanje. Svakodnevno takvo divljanje dovodili su u životnu opasnost sve medicinara, a posebno one koji nisu bili srpske nacionalnosti. Zdravstveni radnici su po pravilu na bijelim uniformama imali napisana svoja imena. Naoružani razjareni divljaci su tako znali, kako se ko zove, pa su još gore reagovali kada bi vidjeli ime medicionara druge nacionalnosti.
Tih ljetnih julskih dana '92 godine ni Franjo Đuriš nije ostao pošteđen od nacionalnih netrpeljivost. Mnogi vogošćani se sječaju kakve su probleme imali kada u Vogošći nije bila "Radiologija". Za neophodan snimak svaki put se uzimala uputnica i odlazilo se u sarajevske bolnice, u dugim redovima čekalo da se napravi rengenski snimak nekog dijela tijela. Dolaskom Franje Đuriša vogošćanski "Dom Zdravlja", stanovnici Vogošće konačno su bili odahnuli po tom pitanju.
Franjo je bio jedini vogošćanin koji se tim poslom bavio dugi niz godina. Uz velike muke, uz pomoć svojih poznanika i stručnog znanja, oko te grane medicine, Franjo je uspio da osposobi "Radiologiju" u Vogošći i tako smanji velike troškove i probleme svojim sugrađanima. Stari vogošćani bili su neizmjerno zahvalni Franji Đurišu na otvaranju "Radiologije"! A onda je došao rat i neko je sve to zanemario, jer mu je zasmetalo Franjino ime.
Moj drug Zoran Jeličić-Piće svakodnevno je u tom periodu išao na previjanje rane zadobijene prilikom granatiranja Vogošće. Dok su medicinske sestre previjali Pićeta, on je čuo u ambulantnom holu galamu, koja je ukazivala na prijetnju upučenu Franji Đurišu. Zasmetalo je nekima to što će Franjo da napravi snimak na ruci njihovog ranjenog druga. Bili su bijesni zbog toga i posegli su za oružjem, prijeteći kompletnom medicinskom osoblju da sledeći put kad dođu u "Dom Zdravlja", ako zateknu Franju na radnom mjestu, da će ga na licu mjesta ubiti.
Bili su to neki nepoznati naoružani ljudi, koje Piće do tada nije viđao u Vogošći. Piće je dobro znao ko je Franjo Đuriš. Znao je i to da sam ja dobar sa njegovim sinom Rankom, pa je po previjanju rane odmah potražio mene da mi to saopšti. Kada sam čuo šta se desilo, potpuno sam pobjesnio. Shvatio sam da neke stvari u Vogošći mogu da se spriječe samo silom i prijetnjom. Preuzo sam na sebe taj rizik i pozvao mog Kuma i ostale prijatelje da pođemo u "Dom Zdravlja" i spriječimo smjenjivanje Franje Đuriša.
Bez oklijevanja su dali svoj pristanak i za tren oka svi smo bili spremni za akciju. Stigli smo onako ljuti u "Dom Zdravlja". Kum je bio komandir naše jedinice i bio je najbolji među nama za verbalni dijalog. Znao je da bi ja na grub način pokušao sprovesti svoj plan u djelo, a on je znao na pravi način svoju ljutnu predstaviti drugima i da svoj plan sprovede u djelo, pa je preuzeo na sebe glavnu riječ. Več od samog početka Kumove priče, medicinari su shvatili našu poruku. Počeli su nas smirivati i ubjeđivati da do Franjine smjene neće doći i da nema potrebe za podizanjem tenzija.
U to vrijeme smo svi u Vogošći znali iz kog razloga je došlo da Halida Zeničanin izgubi posao, pa smo odmah spomenuli njen slučaj. Dobili smo uvjeravanja od direktora ambulante da je Halida sklonjena radi njene sigurnosti i da je dobila zadazak da obilazi i nosi lijekove za stare i nemoćne muslimane po Vogošći. Sve mi je to u tom momentu izgledao sasvim moguće, pa sam zbog Hipokratove zakletve prema kojoj medicinari moraju da se ponašaju, povjerovali smo u istinitost priče medicinskog osoblja.
Vjerovali smo medicinskom osoblju u to što govore, ali za nas je u tom trenutku bilo važnije da se što više podignu tenzije i stvori frka oko Franjinog imena, jer samo tako se moglo poručuti drugima u Vogošći, da Franjo nije repa bez korijena i da će ga njegovi sugrađani, ako zatreba i oružjem braniti od zlikovaca.
Sve se smirilo i dobro završilo, više niko nije dolazio da prijeti Franji i Franjo Đuriš uprkos svemo što mu se desilo, do kraja rata ostao je vijeran svojoj Vogošći, radeći kao šef radiološkog odjeljenja! Kada se rat završio, Franjo je zbog toga što je bio odan Hipokratovoj zakletvi, zbog koje je tokom rata bio obavezan da pomaže srpskoj vojsci, morao za uvijek da napustio svoju Vogošću i ode u Njemačku u kojoj i danas živi.
Nacionalna netrpeljivost koja se širila po BiH znatno je uzdrmala vogošćansku zdravstvenu ustanovu. Mali broj preostalih doktora i medicinskih sestara stvorilo je više nego kritično stanje u "Domu zdravlja Vogošće". U prvim ratnim danima, neki medicinari bježeći sa teritorije pod muslimanskom kontrolom, dolazili su u Vogošću i tako poboljšali brojno stanje zdravstvenih radnika. Sve je to uticalo da Vogošća dobije nove zdravstvene radnike, ali i dalje je bilo nedovoljno da se zbrinu svi ranjenici, kojih je svakog dana sve više i više pristizalo na zbrinjavanje u vogošćanski "Dom zdravlja".
U to vrijeme u Vogošći se sumnjalo u istinitost o maltretiranju srpskog stanovništva po Sarajevu, jer se na BiH TV kućama pričalo o multieničkom gradu, pa su vijesti o stradanjima Srba smatrane našom ratnom propagandom, zbog čega građani Vogošće u početku nisu davali značaja takvim vijestima. Međutim, vremenom se to promjenilo jer je veliki broj uglednih građana koji su izbjegli iz Sarajeva, svojim iskazima potvrđivali su takve informacije.
Loše vijesti iz muslimanskog dijela Sarajeva svakodnevno su pumpane među stanovnike Srpskog Sarajeva. Nacionalne netrpeljivosti nisu zaobišla ni opštinu Vogošća, pa su se nacionalne nesuglasice i problemi prenijeli i u "Dom zdravlja Vogošća". Među prvim je to osjetila Halida Zeničanin. Halida je bila veoma cijenjena i poštovana, dugogodišnja vogošćanska medicinska sestra. Iako je bio manjak zdravstvenih radnika, Halida je zbog nacionalne netrpeljivosti bila prva koja je iz tog razloga izgubila svoje radno mjest.
Svakodnevni upadi vojnika u "Dom zdravlja", često sa prijetnjom oružjem, da njihov drug mora da preživi ranjavanje, ili u protivnom oni će sve zdravstvene radnike pobiti. Bilo je to nevjerovatno bjesnilo među pojedinim borcima. Panašali su se kao da su doktori željeli da ranjenik umre ili su prouzrokovali to ranjavanje. Svakodnevno takvo divljanje dovodili su u životnu opasnost sve medicinara, a posebno one koji nisu bili srpske nacionalnosti. Zdravstveni radnici su po pravilu na bijelim uniformama imali napisana svoja imena. Naoružani razjareni divljaci su tako znali, kako se ko zove, pa su još gore reagovali kada bi vidjeli ime medicionara druge nacionalnosti.
Tih ljetnih julskih dana '92 godine ni Franjo Đuriš nije ostao pošteđen od nacionalnih netrpeljivost. Mnogi vogošćani se sječaju kakve su probleme imali kada u Vogošći nije bila "Radiologija". Za neophodan snimak svaki put se uzimala uputnica i odlazilo se u sarajevske bolnice, u dugim redovima čekalo da se napravi rengenski snimak nekog dijela tijela. Dolaskom Franje Đuriša vogošćanski "Dom Zdravlja", stanovnici Vogošće konačno su bili odahnuli po tom pitanju.
Franjo je bio jedini vogošćanin koji se tim poslom bavio dugi niz godina. Uz velike muke, uz pomoć svojih poznanika i stručnog znanja, oko te grane medicine, Franjo je uspio da osposobi "Radiologiju" u Vogošći i tako smanji velike troškove i probleme svojim sugrađanima. Stari vogošćani bili su neizmjerno zahvalni Franji Đurišu na otvaranju "Radiologije"! A onda je došao rat i neko je sve to zanemario, jer mu je zasmetalo Franjino ime.
Moj drug Zoran Jeličić-Piće svakodnevno je u tom periodu išao na previjanje rane zadobijene prilikom granatiranja Vogošće. Dok su medicinske sestre previjali Pićeta, on je čuo u ambulantnom holu galamu, koja je ukazivala na prijetnju upučenu Franji Đurišu. Zasmetalo je nekima to što će Franjo da napravi snimak na ruci njihovog ranjenog druga. Bili su bijesni zbog toga i posegli su za oružjem, prijeteći kompletnom medicinskom osoblju da sledeći put kad dođu u "Dom Zdravlja", ako zateknu Franju na radnom mjestu, da će ga na licu mjesta ubiti.
Bili su to neki nepoznati naoružani ljudi, koje Piće do tada nije viđao u Vogošći. Piće je dobro znao ko je Franjo Đuriš. Znao je i to da sam ja dobar sa njegovim sinom Rankom, pa je po previjanju rane odmah potražio mene da mi to saopšti. Kada sam čuo šta se desilo, potpuno sam pobjesnio. Shvatio sam da neke stvari u Vogošći mogu da se spriječe samo silom i prijetnjom. Preuzo sam na sebe taj rizik i pozvao mog Kuma i ostale prijatelje da pođemo u "Dom Zdravlja" i spriječimo smjenjivanje Franje Đuriša.
Bez oklijevanja su dali svoj pristanak i za tren oka svi smo bili spremni za akciju. Stigli smo onako ljuti u "Dom Zdravlja". Kum je bio komandir naše jedinice i bio je najbolji među nama za verbalni dijalog. Znao je da bi ja na grub način pokušao sprovesti svoj plan u djelo, a on je znao na pravi način svoju ljutnu predstaviti drugima i da svoj plan sprovede u djelo, pa je preuzeo na sebe glavnu riječ. Več od samog početka Kumove priče, medicinari su shvatili našu poruku. Počeli su nas smirivati i ubjeđivati da do Franjine smjene neće doći i da nema potrebe za podizanjem tenzija.
U to vrijeme smo svi u Vogošći znali iz kog razloga je došlo da Halida Zeničanin izgubi posao, pa smo odmah spomenuli njen slučaj. Dobili smo uvjeravanja od direktora ambulante da je Halida sklonjena radi njene sigurnosti i da je dobila zadazak da obilazi i nosi lijekove za stare i nemoćne muslimane po Vogošći. Sve mi je to u tom momentu izgledao sasvim moguće, pa sam zbog Hipokratove zakletve prema kojoj medicinari moraju da se ponašaju, povjerovali smo u istinitost priče medicinskog osoblja.
Vjerovali smo medicinskom osoblju u to što govore, ali za nas je u tom trenutku bilo važnije da se što više podignu tenzije i stvori frka oko Franjinog imena, jer samo tako se moglo poručuti drugima u Vogošći, da Franjo nije repa bez korijena i da će ga njegovi sugrađani, ako zatreba i oružjem braniti od zlikovaca.
Sve se smirilo i dobro završilo, više niko nije dolazio da prijeti Franji i Franjo Đuriš uprkos svemo što mu se desilo, do kraja rata ostao je vijeran svojoj Vogošći, radeći kao šef radiološkog odjeljenja! Kada se rat završio, Franjo je zbog toga što je bio odan Hipokratovoj zakletvi, zbog koje je tokom rata bio obavezan da pomaže srpskoj vojsci, morao za uvijek da napustio svoju Vogošću i ode u Njemačku u kojoj i danas živi.
