Prevodioc

Friday, December 25, 2015

Specijlna jedinica Bore Radića

Medijski rat koji se vodio protiv Srba na teritoiji BiH doprineo je brže formiranje srpskih vojnih jedinica u Vogošci. Paralelno su formirane ofanzivne i defanzivne jedinice. Defanzivne jedinice su imale zadatak da drže straže u smjenama. U početku straže su se držale po obodima naselja. Pošto je muslimanska stran stalno izvodila vojne operacije prema srpskim selima oko Sarajeva, srpska vojska je bila prisiljena da postavi sigurnije linije odbrane i pomjere ih izvan naselja, po šumama i brdima oko Vogošce.
U sastav defanzivnih jedinica ulazili su ljudi sa razlicitim politickim ubjeđenjima, ali sa zajednickim ciljem, zaštititi srpski narod. Otvorena prijetnja muslimanskih političara, strahovitom brzinom ujedinala je vecinu Srba u Vogošci. Zbog izvođenja vojnih operacija prema muslimanskim selima mnogi vogošcani su u tom periodu odlazili u jedinice za odbranu linija. Iz tog razloga donešena je odluka da se dadne prioritet za popunjavanje ofanzivne jedinice.
Međutim, mnogim građanima bili je jasno da izvođenjem ofanzivnih dejstava na okolna muslimanska sela, u slucaju njihovog otpora, bice prisiljeni da pucaju u svoje sugrađane, pa su se iz tog razloga odlucivali na mobilizaciju u defanzivne jedinice za odbranu Vogošce.
Prva formirana jedinica za ofanzivna dejstva na teritoriji Vogošće bili su Pena i njegovi borci. Još od prije pocetka izbijanja sukoba na prostoru opštine Vogošca, Pena je bio jedan od organizatora odbrane svog sela Krivoglavci. Sa bratom Pecom, formirao je udarnu grupu od lokalnih mladih momaka, svojih komšija iz sela. Bili su to momci iz poštovanih i poštenih domacinskih kuca. U pocetku rata njegova jedinica je korištena kao ispomoc srpskim selima oko Vogošce, na koja se ocekivao napad od moslimanske vojske. Pena je u svoju jedinicu primao iskljucivo momke iz svog sela i one koji su bježeci iz neizvjesnosti, neznajuci šta ce se dešavati u naselju, potražili spas i sklonište u srpskom selu Krivoglavci.
Zbog velike teritorije Srpske opštine Vogošcana, krizni štab donio je odluku da se fomira specijalna jedinica pod komandom Bore Radica. Boro je bio veoma poznat u svim elitnim krugovima u cijelom gradu Sarajevu i sa velikim autoritetom, što je znatno uticalo da se u njegovu jedinicu prijavljuju ljudi svih kalibara, od sportista do kriminalaca, pa i onih tek nadolazecih mladih momaka, kuji su željeli uz Boru da steknu slavu.
Za Boru je u tom periodu bili važno da se jedinica što brže popuni, racunajuci da ce sa velikim brojem ljudi imati jacu udarnu snagu, pa iz tog razloga nije birao svoje saborce. Primao je u jedinicu sve one koji su izrazili želju da uđu u njen sastav. Tako je u jedinicu primio i Gagu, iako je od pogibije Predraga Polovine-Mikija do tog trenutka, svaki put povlacio pištolj i pucao na njega kada ga vidi na vogošcanskim ulicama.
Jedinica Bore Radica, zbog njegovog licnog autoriteta veoma brzo se popunjavala. To je ubrzalo pomjeranje odbrambenih linija po okolnim brdima Vogošce u kojim je Borina jedinica dala svoj veliki doprinos. Specijalna jedinica nije imala obavezu da bude raspoređena na linijama odbrane. Njihov zadatak bio je da pomjeraju linije prema naprijed, kako se to tada popularno zvalo "cišcenje terena" i u slucaju napada na liniju odbrane, dođu na liniju kao ispomoc. Cišcenje terena u ratu zvali smo vojnu operaciju na neki važan dio terena pod neprijateljskom kontrolom. Kada nije bilo borbenih dejstava specijalci nisu imali nikakve vojne obaveze, pa su iz tog razloga imali puno slobodnog vremena.
Slobodno vrijeme najviše je koristio Gaga, pa je sa svojim sledbenicima cesto išao u pljacke po radnjama u kojem je bilo puno vrijednih stvari, a koje je mogao brzo i lako unovciti. To je puno uticalo na veliki broj pripadnika te jedinice da se bave kriminalnim radnjama po Vogošci. U Borinoj jedinicu prijavio se i veliki broj sportista. Gledajuci kako se kriminalci bogate dok oni hrabro vode bitke po brdima oko Vogošce, uticalo je da se pojedini uzorni sportisti nađu rame uz rame sa kriminalacima.
Boro je vjerovatno bio svjestan, ako se suprostavi kriminalcima, može doci do eskalacije sukoba između njega i pojedinih pripadnika jedinice, pa je pred takvim slucajevima svjesno žmirio, praveci se da to ne primjecuje. Zbog svega toga za svog zamjenika nije pasotavio nikog od ljudi sklonih kriminalnim radnjama, nego se odlucio da za zamjenika imenuje Slavu. Slava je bio prijeratni igrac RK UNIS-a. Pocetkom rata pokazao se kao jedan od najhrabrijih boraca u dotadašnjim borbenim zadatcima njihove jedinice.
Međutim, Slava je pogrešno shvatio svoju funkciju, Umjesto da pokuša zaustaviti kriminal on se udružio sa kriminalcima. Pošto nije imao autoritet da se suprostavi kriminalcima, podlegao je pritisku i sa njima zajedno krenuo  kriminalne radnje. Koliko je Slava bio siguran da na toj funkciji može raditi šta god hoce, govori slucaj koji se dugo vremena prepricavao među borcima po Vogošci.
Slava se jedne prilike pohvali svome tati kako je nabavi novo auto, GOLF
"Tata nabavio sam novog GOLF-a", rece on, kojeg je kao i mnogi drugi ukrao iz fabrickog kruga.
Njegov otac mu na to zabrinuto rece: "Sine pazi da ti taj GOLF ne ukrade vogošcanska mafija!"
Slava na to samouvjereno odgovorio i pohvalio se svom ocu: "Pa tata, ja sam ta mafija!"
Slava nije bio jedini u toj jedinici koji je mislio da su oni nedodirljivi ako su pripadnici Borene jedinice. Uvidjelo se da civilna milicija zbog pljacke nikog ne proganja, pa se uz Gagu krug lopova polako širio. U kriminalne radnje ukljucili su se Slava, Budi, Briga, Cube i još neki mladi nadolazeci magupi, nemilosrdno plajckajuci društvenu imovinu po naselju.
Pošto je specijlana jedinica Bore Radića imala ljude razlicitih kalibara, bilo je za ocekivati da među njima dođe do nesuglasica i otvorenih sukoba. Prvi sukobi poceli su krajem juna između Vitka i Đokica. Desilo se to u njihovj bazi, u prostorijama "Hotel Park"
Vitko je bio dugogodišnji clan Judo-kluba UNIS. Kako od tog sporta nije mogao napraviti novac za luksuzan život, kakav je voli da vodi, on je prije pocetka građanskog rata sa svojim velikim prijateljima, Gengom i Mujoj, cesto odlazio na put u inostranstvo i tamo se bavio kriminalnim radnjama. Vitko je sa novcem zarađenim od kriminala vodio luksuzan život i bio poznat  kao pokretac kavgi po vogošcanskim kafanam.
Međutim, ovoga puta Vital, kako su ga raja od milja tada zvala, naletio je na afirmisanog boksera Đokica, koji mu nije dao pardona i odlucno se suprostavio njegovom mangupluku.
Đokic i njegova dva mlađa brata bili su poznati u Vogošci kao veoma talentovani bokseri. Bili su prvotimci tadašnjeg jugoslovenskog prvoligaša BK Željeznicara. Za najmlađeg Đokica se pricalo da je najtaletovaniji bokser o trojice brace, za srednjeg da je najjaci, šta se moglo vidjeti po njegovoj građi i u mom bodibilding klubu u koji su dolazili, a najstarij od njih, na osnovu svojih kvaliteta i dobrih rezultata ušao je u širi spisak kandidata za boksersku reprezentaciju Jugoslavije na predstojecim "Olimpijskim igrama", koje su se održavale u Barseloni te '92 godine.
Nakon što su se uhvatili u koštac Vitko i najstariji Đokic, to nije mogao postrani da gleda i u tucu se umješao najmlađi Đokicev brat. Iako je najmlađi Đokic imao tek nešto više od osamnaest godina, takođe je bio pripadnik Borine jedinice.  Dva brata nisu dali Vitku priliku da bilo šta uradi i sa lakocom su ga savladali. Zadali su mu teške udarce u glavu sa kojim su ga lako smirili. Tuca je bila brzo završena, ali nakon toga, pocelo je ono cega su se svi prisutni pribojavali. Uslijedila je obostrana prijetnja oružjem, nakon cega su svi ucesnici sukoba napustili "Hotel Park" i otišli svojim kucama.
Po naselju se vjest prenosila od usta do usta i vemoa brzo proširila po cijeloj Vogošci.
Opasnost da taj sukob može izazvati šire razmjere i dovede do podjele među pripadnicima Borine jedinice i proširi se na sukob vogošcana i blagovcana, uznemirilo je sve građane Vogošce. Obje strane imale su svoje prijatelje u jedinici a i van nje, koji bi se u slucaju eskalacije sukoba između njih opredjelile na jednu od strana. Vitko je iza sebe imao jarane i rođake sa Blagovca koji su ga rado slijedili kao svog idola, dok su Đokici bili povezani sa vogošcanskom rajom, a njihov otac bio je od ranije poznat po tome da za takve slucajeve nikom nije davao pardona.
Sve je to ukazivalo da na vogošcanskim ulicama može da izbije mali građanski rat. U tom slucaju Borin autoritet bi izgubio vrijednost, jer sa uružjem u rukama svi imaju istu moc. Nakon toga nastala je neizvjesnost i iscekivanje kako ce se sve to završiti.
Vogošcani su znali da je Vitko sklon tucama pa se iz tog razloga se ocekivalo da ce Vitko pokrenuti svoju rodbinu i raju sa Blagovca i pokušati da se osveti za dobijene batine. Umjesto Vitka, u osvetu je krenuo njegov otac. Kada se Vitko pojavio u svoj kuci sa modricama po licu i kada je njegov otac saznao da su mu sina prebili Đokici, uzeo je bombu i krenu pješke sa Blagovca, u namjeri da je baci na stan porodice Đokic.
Đokici su stanovali u ulici  PVFO. Vitkov otac Savko došao je u tu ulicu u poprilicno pijanom stanju. U ruci je držao bombu i deruci se iz sveg glasa, prijetio Đokicima. Savko nije znao koji stan pripada Đokicima, pa je iz tog razloga galamom ispod prozora njihove zgrade, pokušavao da privuce njihovu pažnju i reakciju. Đokici ili nisu culi ili nisu htjeli da produbljuju taj sukob, pa se nisu pojavljivali na ulici, ni na prozorima svoga stana.
Galama koje se stvorila dopirala je do zgrade u kojoj sam živio i privukla je moju pažnju. U to vrijeme, kroz bodibilding-klubu, u koji su Đokici redovno dolazili stvorio sam veoma dobrim odnosima sa tom bracom, pa sam iz tog razloga odlucih da odem i pokušam smiriti situaciju.
Kada sam vidio Vitkovog oca u poprilicno pijanom stanju, bez naoružanja, sa bombom u ruci, znao sam da mi nece predstavljati veliku opasnost da mu se približim i pokušam ga ubijediti da to što je naumio ne uradi.
Prišao sam mu polako, stao blizu njega, da bi bio siguran da bombu nece baciti prama meni i tako ugroziti i svoj život, Poceo sam sa ubjeđivanjem kako nema smisla baciti bombu, jer ona može da povrijedi bilo koga na ulici. Vitkov otac nije imao namjeru da povrijedi nevine ljude, to sam osjetio jer prema meni nije poakzivao nikakvu agresivnost, pa mi je iz tog razloga bilo puno lakše da ga ubijedim da bombu ne upotrijebi.
Taman kada sam ga ubijedio i Savko mi predavao bombu u ruke, u tom trenutku pojavi se i Boro Radic. Vozio se u luksuznom AUDI-ju koji je pripadao Nijemcu Lajsneru, predratnom generalnom direktoru TAS-a . Dali je bio obavješten o ovome šta se dašavalo ili je slucajno naišao kraj obližnje poslasticarnice "Lili", u kojoj se u to vrijeme skupljalo puno vogošcanske raje, sa sigurnošcu ne mogu da tvrdim. Polako se vozilom prilažavao prema nama. Kroz otvoren prozor od auta izbacio je svoju veliku mišicavu ruku, kaja je naslonjena na vrata od auta izgledala još vece. Na licu mu se osjecala zabrinost. Na Bori se odmah primjetilo da je upoznat sa tucom u svojoj jedinici. Ja mu objasni ukratko šta se dešavalo na ulici i on rece da ne brinem, jer ce on ovo preuzeti na sebe i srediti situaciju.
Pružih bombu koju sam uzeo od Vitkovog oca, a on odmahnu rukom i rece: "Ne treba mi to, uzmi je sebi".
On rece Vitkovom ocu da sjedne na prednje sjedište od auta i ponudi se da ga odvuce kuci. Vitkov otac bez rijeci posluša Boru i sjede u auto. Njih dvojica produžiše sa autom niz cestu u pravcu Vasine mesare, a ja sa olakšanjem odoh svojoj kuci. Vitko je pokazao veliku zrelost i razumjevanje, pa ovaj slucaj nije želio dalje rasplamsavati, svejstan šta nastavak sukoba može donijeti!
Boro je smirio situaciju u svojoj jedinici tako što je vinovnike tuce udaljio iz jedinici. Nakon izlaska iz te jedinice, napravljena je velika greška, jer  nijedan od njih nije bio raspoređen u drugu vojnu formaciju. Postali su slobodni strelci, kako smo zvali ljude pod oružjem, a ne obavljaju vojničke zadatke ni u jednoj od vojnih jedinica. Pojedinci iz Borine jedinice uvidjevši da niko ne vodi potragu za odstranjenim ljudima iz njihove jedinice, poceli su masovna da izbjegavaju vojne obaveze.
Srednji brat od Đokica bio je redovan clan mog bodibilding-kluba i tako postao blizak priajtelj sa nama koji smo sa njim trenirali u klubu. Zbog našeg druženja u klubu odlucio je da bude pripadnik naše jedinice i do tada redovno izlazio sa nama na stražu. Kada je vidio da njegova braca ne idu nigdje i da ih na to niko ne prisljava i on je prestao da ide na liniju.
Neki iz Borine jedinicu, uglavnom oni koji su radili kriminalne radnje, primjetili su da mogu izbjegavati vojnu obavezu, pa se onog dana kada se izvode borbeni zadaci nisu se odazivali u jedinicu. Nakon završene bitke i dalje su ostajali pripadnici te jedinice, a niko ih nije pitao zašto se nisu odazvali na taj zadatak. Takvo stanje bilo je primjeceno među borcima na linjama, pa se negativno odražavalo na moral vojske, zbog cega se cesto oko toga podizao glas pobune u pretpostavljnoj komandi.

Tuesday, December 15, 2015

Etničko čišćenje ili spašavanje života

Od momenta napuštanja skupštine BiH, od strane velikog broja srpskih poslanika i stvaranja Srpske skupštine SRBiH, pocela je još žešca anti-srpska kampanja od koalicije na vlasti. Stranke SDA i HDZ stvorili su novu koaliciju sa multietnickom strankom SDP i iz njihovih redova izabrali Srbina, vogošcanina Miru Lazovica, na funkciju predsjednika skupštine BiH.
Od tog momenta, vec poprilicno poljuljano povjerenje među narodima počelo je strmoglavo da pada. Vecina u srpskom narodu nije podržala takvu vlast, što je dovelo do potpunog nepovjerenja prema novoj koaliciji.
Vlast u BiH iskoristila je monopol nad medijima i pokušala da diskriminiše SDS, dajuci joj negativne epitete. Svi Srbi koju su podržavali stavove SDS-a, okarakterisani su kao cetnici. Na teritoriji tadašnje, još uvijek zvanicno priznate države SFR Jugoslavije, za koju smo se svi zaklinjali, počelo je globalizovanje srpskog naroda u negativnom smislu, tako što je poređeno sa cetnicima iz "II Svjetskog Rata". U svemu tome najviše je zabrinjavalo što je muslimanski narod davao ogromnu podršku svojim idejnim vođama i tako se otvoreno zaprijetilo srpskom narodu!
Kroz kinematografiju ratnih filmova, stvorila se negativna slika prema cetnicima, karakterišuci ih kao prljave, bradate i krvolocne spodobe, sa noževima zadjevenim za opasace, sa kojim ubijaju svoje žrtve. To je puno uticalo na srpski živalj u BiH, zbog cega je bio poprilicno podijeljen u politickim pogledima i stavovima.
Međutim, politika SDA i vladajuca koalicija u BiH, masovno su podržane od muslimanskog naroda, što je dovelo do ubrzanog ujedinjenja stavova i velikog procenta odaziva srpskog naroda na poziv za mobilizaciju od "neposredne ratne opasnosti".
Stalni strah od moguceg upada muslimanskih snaga na teritorije pod srpskom kontrolom, motivisao je i jedan dio ženske populacije da se prikljuce "srpskom pokretu otpora". Zbog velikog broja prijavljenih djevojaka i žena, formirana je "Ženska ceta". U sastav te jedinice ušlo je više od cetrdeset žena, mješovite vjerske i nacionalne pripadnosti. Dobri odnosi Srba i Hrvata u centralnoj Bosni doprinijeli su da se u sastavu jedinice našao i jedan broj  Hrvatica.
Pocetkom jula mjeseca '92 godine "Ženska ceta" pocela je sa pješadijskom obukom. Nakon mjesec dana obuke, raspoređene su po četama u svim bataljonima Crnovrške brigade. Zbog nedostatka medicinskog osoblja mnoge su bile borci, u svojstvu saniteta, na prvim borbenim linijama. U to vrijeme nije bilo poljskih, induktorskih telefona na liniji odbrane, pa su pojedine jedinice iskoristile njihovo prisustvo angažujuci ih na sredstvima za vezu. Pored dobrog rukovanja oružjem, žene su se pokazale veoma hrabre, prilazeci ranjenim borcima i ukazujuci prvu pomoc  u najtežim trenutcima borbenih dejstava. Bile su uzor i pravi junaci! Pokazaivale su vecu hrabrost i smirenost u borbi od vecine muškaraca.
U muški sastav srpske vojske na mobilizaciju su pozivani iskljucivo građani srpske nacionalnosti. Na mobilizaciju se prijavio i jedan broj muslimanskog stanovništva, a njihovi zahtjevi bili su odbijeni. Bez obzira što je i u drugim nacijama bilo onih koji su bili protiv samostalnosti BiH, a za ocuvanje zajednicke države Jugoslavije, srpska vlast nije ukazala povjerenje i dozvolila da se aktiviraju u odbrani srpskih teritorija. U satav srpske vojske ulazili su samo oni koji su se krstili u crkvi i prešli na pravoslavlje. Tako je jedan stari vogošcanin, Medo bio odbijen, a Suad koji je u međuvremenu postao Milorad, dobio prilku da stane na liniju odbrane Vogošce.
Sve je to uticalo da pojedinci pod oružjem okarakterišu svoje sugrađane kao unutrašnje neprijatelje. U prilog im je išao povecan broj izbjeglica koji su pristizali u Vogošcu bježeci sa teritorija pod muslimanskom kontrolom.
Haoticno stanje najviše su koristili ljudi skloni kršenju zakona i niskog morala. Iskoristili su takvu situaciju i samoinicijativno prisiljavali muslimansko stanovništvo da napuštaju svoje stanove. U svemu tome prednjacio je Pana, od ranije poznat kao sileđija, za šta je odležao i višegodišnju zatvorsku kaznu. Pana je bio angažovan u rezervnom sastavu civilne milicije. Iskoristio je uniformu i bez icijeg odobrenja u nocnim satima krenuo u obilazak muslimanskog stanovništva. Kada bi ih ubjedio da idu iz Vogošce, šta mu u to vrijeme nije bilo teško, prevozio bi ih do TAS-ove kapije i uputio prema Ugorskom. Bilo je to selo na periferiji Vogošce pod muslimanskom kontrolom. Niko sa sigurnošcu nije znao da li je Pana naplacivao njihovo prebacivanje na muslimansku teritoriju, ali ono što se znalo da je njihove kljuceve od stanova uzimao i stanove prodavao nezbrinutim izbjeglicama za tricavih 350 Njemackih maraka. Zbog zloupotrebe milicijske uniforme po naselju su se širile glasine da civilna milicija protjeruje muslimansko stanovništvo iz Vogošce. Panu niko nije sprecavao u njegovom pohodu pa se iz tog razloga nije znalo dali je to stav ljudi na vlasti ili Pana na svoju volju protjeruje stanovništvo Vogošce.
Međutim, niko nije sa sigurnošcu znao gdje su te kompletne porodice odlazile. Strah od takvih pojava stanovnici Vogošce pokušali su da sprijece tako što su se mnogi ponudili da pomognu muslimanskom stanovništvu, kako bi bezbjedno napustili srpsku teritoriju. Među-rodbinski odnosi, kumstva i dugogodišnja prijateljstva, kod velikog broja građana Vogošce davala su obavezu da pruže zaštitu i pomažu u teškim trenutcima. Zbog misterioznih nestanaka ljudi, postojala je bojazan i briga za muslimanskim stanovništvom, pa su mnogi građani samoinicijativno nudili svoju pomoc da se bezbjedno napusti teritorija pod srpskom kontrolom i ode u željenom pravcu. Veliki broj muslimaskog naroda to je iskoristilo i u svim mogucim pravcima napuštali su Vogošcu. Neki su odlazili preko Ugorskog u Sarajevo, neki su sa vozilima prebacivani na Hrvatsku teritoriju u Kiseljak, a nekim su se pravili lažni dokumenti i prebacivani su u Srbiju i dalje u druge države Evrope. Mnogi su po izlasku iz srpske teritorije ostavljali kljuceve od kuca i stanova na cuvanje svojim pomagacima.

Smatrao sam to moralnom obavezom svakog građanina, pa sam i ja gledao kako da pomognem mojim prijateljima. Jednog dana sasvim slucajno šetajuci najprometnijom ulicom Vogošce vidim svoga starog prijatelja Sancu. Iako sam svaki slobodan dan koristio da prošetam tom ulicom, Sancu od pocetka sukoba do tog trenutka nisam viđao, pa sam bio ubjeđen da je on vec odavno napustio Vogošcu.
 Sjedio je Sanco sam na stepenicama od ulaza zgrade u kojoj je živio. Cim sam ga vidio priđoh i pozudravih se sa njim. Na njegovm licu osjecao se i strah i tuga, zbog svega ovog što nam se dešava.
Sanco je još kao mlad momak bio aktivno ukljucen u sve omladinske akcije. Zbog njegovog zalaganja i vrijednog rada, dobio je povjerenje od "Omladinske organizacije Vogošca", da zajednickim snagama sa Šocom, renovira i ponovo oživi prostorije vogošcanskog "disko-kluba" i bazen. Njih dovjica su u vemo kratkom vremenskom roku uspijeli da poprave i otvore "disko-kluba", jedini prostor koji je omladina tada imala za druženje.
"Disko-klub" je nakon doceka "Nove godine" 1979/80. u požaru bio uništeni, a zbog nedostatka novca duži period bio je zatvoren. Njih dvojica su marljivim radom uz pomoc još nekoliko omladinaca uspjeli da obnove prostorije i povrate omladini mjesto na kojem ce se sakupljati i družiti. Te iste godine, uspili su nakon dužeg niza godina osposobiti i otvoriti, već otpisani, vogošcanski bazen.
Iako je Sanco bio stariji od mene par godina, to nas nije sprijecilo da otpocne naše druženje, On, Feđa i ja u isto vrijeme zaljubili smo se u tri drugarice, pa nas je ljubavna veza sa tim djevojkama spojila i zbližila. Naše intezivno druženje došlo je do te mjere da smo skoro svaki dan bili zajedno, pa smo poceli organizovati i zajednicka ljetovanja na moru.
Međutim nakon više od tri godine našeg druženja i zabavljanja sa djevojkama, Feđina ljubav krunisana je brakom u aprilu, a moja u maju mjesecu '85 godine, dok je u tom istom periodu Sancina veza bila u raspadu. Sanco je to sa velikim bolom prebrodio, ali od tog momenta naše druženje je prestalo! Smatrao sam da je on tako želio, da bi lakše prebolio svoju veliku ljubav, pa se nisam naturao da mu povecavam njegovu ionako veliku muku!
Ovoga puta ratna situacija je iziskivala da priđem Sanci i ponudim pomoc, koliko je bilo u mojoj moci. Sanco je sjedio na stepeniku ispred ulaza njegove zgrade i zamišljeno gledao negdje u daljinu. Stisnute obrve i ozbiljno lice pokazivalo je njegovu veliku zabrinutost.
Cim mu priđoh, pozdravismo se i odmah ga upitah dali mu nešto treba?
On naprci nos i odricno klimnu glavom, pa rece: "Ne treba ništa jarane".
U momentu pomislih da ne želi moju pomoc, a onda se Sanco sjeti da nema cigara, pa rece: "Daj majketi jednu cigaru".
Sanco nije volio da se grebe. Grebatore smo nazivali ljude koji vole da uzimaju od drugih neke stvari da bi sacuvali svoj novac, pa se u njegovoj molbi osjetila neprijatnost što je morao da traži cigaru. Po njemu sam osjetio da je zbog nedostatka cigara zapao u psihološku krizu! Bila su to teška vremena za sve pušace i veliki problem za nabavku cigara, pa i ja cesto nisam imao dovoljno za sebe.
Kroz glavu mi prođe, koliko je tek njemu teško da dođe do njih. Izvadim kutiju cigara iz džepa i ponudim ga da zapali. On izvuce jednu i odmah je stavi u usta. Izvadim upaljac i pružim ga Sanci da zapali. Dok je zapaljivao, ja iz kutije istresoh nekoliko cigareta i pružih mu da uzme kako bi imao i za kasnije. Kad viđe pružene cigare on prestade da bude smrknut, usne se razvukoše i na licu mu se pojavi osmijeh.
Iako sam se Sanci ponudio za pomoc, on je to odbio, rekavši mi da ne treba ništa, ali na moj prvi utisak nije tako izgledalo. Dok smo razgovarali u meni se stvorio osjecaj da je Sanci neko vec dolazio na vrata, što ga je vidno i uznemirilo. Pomislih da je sa nekim dogovorio pomoc za napuštanje Vogošce, pa to nije želio da mi kaže. Kako ne bi iskomplikovao njegovu vec dovoljno tešku sitaciju, nisam želio da mu se naturam. Ostao sam pored njega dok nismo do kraja ispušili zapaljenu cigaru, a onda sam morao da krenem. Pozdravim se sa Sancom i pođem dalje za svojim obavezama. Od tog momenta Sancu više nisam viđao u Vogošci. Bilo je to naše zadnje druženje!




Saturday, December 5, 2015

Seksualna zlostavljanja dječaka u Vogošći

Nakon što se saznalo da je Kenedi u Vogošci, morao sam pod hitno da nađem nacin kako da ga zaštitim od neželjenih scena. Pomislih da je najbolje da ga izvodim u šetnju po naselju. Racunao sam da ce to doprinjeti njegovoj sigurnosti, kao što se vec pokazalo pozitivnim u slucaju sa Feđem. Bojao sam se da on to nece željeti, jer je vec dvije godine sjedio u stanu, a da to niko od njegovih prijatelja nije znao.
Dok smo Keka, Feđa i ja sjedili sa Kenedijem pred ulazom njegove zgrade u razgovoru saznadosmo zbog cega toliki period nije izlazio na ulicu, među svoje drugove. Slušajuci njegovu pricu shvatili smo da je Kenedi upao u duboku depresiju! Njegov razlog za ne izlazak iz kuce bio je, kada se vratio u Vogošcu nakon odležane zatvorske kazne pokojni Miki mu je rekao da nije prolupao, kako se o njemu pricalo dok je još uvjek bio u zatvoru. Sa nevjericom sam slušao njegovo opravdanje dvogodišnjeg sjedenja među cetri zida!
Kenedi je '88 godine uhvacen u Njemackoj zbog pljacke zlatare. Iako je pljacka odrađena bez vecih problema, prilikom prevoza ukradene velike kolicine robe, Kenedi i njegov partner bili su zaustavljeni sa nekoliko policijskih vozila i uhapšeni. Što bi se u raji reklo, bila je to izdaja! Sumnjalo se da su bili prijavljeni njemackoj policiji od covjeka koji im je bio veza za prodaju robe. Petpostavljalo se da je to bio Šmeka, vogošcanski stari kriminalaca, koji je u Njemackoj podnio zahtjev za azil. U želji da mu zahtjev bude što prije odobren pomagao je policiji da naše kriminalce lakše otkriju i uhvate. Tako je Kenedi umjesto da proda skupocjenu ukradenu robu, upao u policijsku zasjedu. Bio je osuđen na osamnaest mjeseci, ali po Njemackim zakonima za prvu zatvorsku kaznu, na koju je Kenedi bio osuđen, umjesto osamnaest odležao je samo devet mjeseci. Do nas u Vogošcu došla je vijest da je Kenedi u vrijeme izdržavanja kazne psihicki obolio. Što bi se po ulicnom žargonu reklo prolupao. Kada je stigao u Vogošcu u ljeto '89 u razgovoru sa njim, on je izgledao normalno kao i svi mi. Sjecam se tacno mjesta i trenutka kada se Miki obratio Kenediju. Bilo je to u našoj uobicajenoj šetnji ulicom, tacno ispred opštinske zgrade u ulici Moša Pijade. Pokojni Miki je konstatovao da je Kenedi potpuno normalan, on mu se bez uvijanja iskreno obratio i rekao: "Jarane mi smo ovde culi da si ti u zatvoru prolup'o, ali ti izgedaš sasvim normalno". Kenedi na to nije odgovorio ništa, ali od tog dana više nikad nije izašao na ulicu da bi se sa nama druži.
Sve je to ukazivalo da Kenedi i nije bio psihicki dobar, kada je moga sam sebe da kazni dvogodišnjim sjedenjem u kuci. Iz tog razloga morao sam da budem oprezan sa njim, kako ne bi ponovo kod njega izazvao slicnu reakciju. Predložih mu da dođemo do njega u popodnevnim satima, da iskoristimo lijepo ljetno vrijeme i izađemo malo u šetnju po Vogošci. On to prihvati bez ikakvog izmotavanja.
Tako i bi, popodne sam sa Kekom i kumom došao po Feđu i Kenedija. Izašli smo u šetnju po glavnoj i najprometnijoj ulici u Vogošci, ulici Moša Pijade. Dan je bio suncan, pa su mnogi stanovnici Vogošce iskoristili divan ljetni dan da prošetaju po naselju. To mi je odgovaralo, jer je moj cilj i bio da mnogi građani Vogošce vide Kenedija u mom društvu. Kada se dan bližio kraju, otpratio sam Feđu i Kendija do njihovih kuca. Po povratku u centar naselja, na ogradi mosta ispred opštine sjedila je jedna grupica vogošcanske raje. Među njima bio je Tore, koji mi se obrati dok sam prolazio kraj njega.
"Đe si jarane", rece mi.
"Vozdra Tore", rekoh.
"Znaš jarane da bi ubio Kenedija sam da ga ti ne štitiš", kaže Tore.
Ja zastadoh pa ga upita: "A što jarane?"
Kako bolan što, pa i ti znaš šta mi je sve radio", kažeo on.
A onda mi prođe kroz glavu kako ga je Kenedi seksualno zlostavljao, dok je ovaj bio mali djecak.
Tore je kao mali sa samohranom majkom u Vogošcu doselio iz Hotonja. Bio je cesto blizu našeg društva. Koristili smo njegovo prisustvo da nam bude potrcko za naše sitne potrebe. Tore to nije smetalo, jer je volio da bude blizu nas. Međutim, Gaga je osjetio da bi Toreta mogao još više da iskoristiti pa ga je počeo seksualno zadovoljati. Gaga se bez ustezanja hvalio na šta je prisiljavao malog Toreta. Kenedi je to cuo i poceo je i on da ga tjera na bludne radnje. Kada je Tore odrastao sve je to konacno prestalo, ali on je ostao dosta slabašan da bi mogao nešto da uradi njegovim muciteljima za nanešene posledice. Ali u ratu sa oružjem u rukama, kao i mnogi drugi, osjecao se jacim, racunajuci da mu je to idealna prilika da se osveti.
Znajuci da ce se zbog mene Tore ustrucavati da to uradi, rekoh mu: "Ned'o ti Bog!", i ja produžih dalje svojim putem.
Bilo mi je žao Toreta, jer sam bio siguran da je to ostavilo velike traume u njemu, ali mi je smetalo što Gagu i njegovo ime nije pominjao u svojoj osveti. Zapravo Gaga je bio glavni pokretac svega toga što je doživio. Nije to bio jedini slucaj u kojem je Gaga seksualno zlostavljao dječake. Sjecam se još u osnovnoj školi dok smo bili djeca, kad god je imao priliku uhvatio bi jednog mentalno zaostalog dječaka  i seksualno ga zlostavljao.
Iako je u to vrijeme po zakonu bilo zabranjeno istopolni seksualni odnos, Gaga se nije ustrucavao da se pred rajom pohvali na šta je sve prisiljavao tog djecaka. Zbog svog hvalisanja i mene je uvalio u nevolju. Mi tada klinci iz osnovne škole volili smo da se vrtimo oko starijih vogošcanskih mangupa. Gaga se i pred njima hvali kako u školi seksualno zlostavlja jednog djecaka. Njegovu pricu cuo je stariji vogošcanski kriminalac Meka, inace njegov komšija iz ulice. Meka me nije doboro poznavao, pa je nekako došao do zakljucka da sam ja taj djecak o kojem Gaga prica. Meka je bio stariji od nas pet-šest godina i nama klincima je inponovalo da budem u njegovom društvu.
Jedne ljetne veceri '76 godine našao sam se u društvu sa Mekom. Išli smo ulicom u pravcu spomenika "Igmanski marš" On me je zagrlio, a meni je bilo drago, jer sam pomislio da sa mu drag momak. A onda je skrenuo sa ceste i poveo me u mrak ispod spomenika. Legao je na travu i rece da i ja legnem kraj njega. Ja ne sluteci šta su njegove krajnje namjere legoh. On je poceo da svlaci pantolone i rece mi: "Hajde malo!", pokazujuci rukom šta od mene ocekuje.
Shvativši šta je njegov cilj skocih na noge i bez okretanja šprintom poceh da bježim niz livadu prema ulici, pravo svojoj kuci. Meka je dok sam bježao poceo  zamnom da vice: "Stani, stani, stani...", ali ja se nisam obazirao, trcao sam kao lud, koliko su me noge brže mogle da nose. Trcao sam bez zaustavljanja, sve dok nisam stigao kuci. Kada sam ušao u kucu bilo me je sramota da bilo kome od ukucana kažem šta mi se desilo.
Od tog dana Meku sam uvijek vješto izbjegavao, sve dok moja raja nije odrasla i postala opasna za one koji nas pokušavaju maltretirati i ponižavati. Nismo se bojali i ustrucavali da skocimo i prebijemo bilo koga, pa se za nas culo da smo opasni momci, zbog cega su se mnogo jaci ljudi od Meke pred nam sklanjali u stranu.
Meka je često išao na put, kako smo to u raji zvali kada kriminalci odu u inostranstvo da zarade para, pa zbog cestog boravka van naše zemlje nije bio dovoljno upoznat o našim tadašnjim mnogobrojinim tucama po sarajevskim ulicama. Sve do jednog dana kada smo se nas dvojica ponovo susreli. Bilo je to tacno na dan JNA, 22 decembra '79 godine.
U Vogošci se taj dan otvarala tek izgrađena moderna sprotska dvorana. Sa svojom rajom sam na proslavi u baru, u sklopu dvorane popio poprilican broj piva. Nakon toga otišli smo u vogošcanski "Disko-klub", gdje smo nastavili da pijemo.
U disku se sakupila veliki broj vogošcanskih kriminalaca. Bila je to scena kao iz poznatog bosansko-hercegovackog filma "Praznik u Sarajevu". Poznata elita kriminalaca Vogošce, a pred njima se skoro prolamio sto od punih i praznih flaša piva. Utrkivali su se da pokažu jedan drugom, koje više donio para sa puta! Među njima bio je i Meka. Kada su nam se susreli pogedi ignorisao sam ga, praveci se da ga ne vidim. Ali on, cim me je vidio diže ruku u vis da i ja njega vidim i obrati mi se, "Hej ti, dođi vamo" i rukom mi pokaza da mu priđem i sjedem kraj njega. Kroz glavu mi prođe ona scena kako svlaci pantolone i ja mu bez okilijevanja drsko odbrusih, "Odjebi", odmahnem rukom i odmaknem se od njihovog stola. On se zbog toga nađe uvrijeđen i ponižen, ustade iz kifle i pođe prema meni. Kifle smo zvali secije, oko stola na kojim se sjedilo, a licile su na pekarske kifle. Ustade i krenu prema meni, a u ruci je nosio pivsku flašu. Priđe do mene, udari me flašom po glavi, okrenu se i bez rijeci ode nazad za svoj sto. Pored mene su bili moji drugovi pokojni Miki i Keka. Cim su vidili šta se desilo stadoše pred mene i poceše da me smiruju: "Nemoj sad, ima ih puno!" Shvatio sam njihovu poruku i mirno sam, bez histerisanja prihvatio njihov prijedlog!
Za stolom sa Mekom sjedili su braca Miko i Kokan, Njih dvojicu smo svi iz moje raje veoma cijenili i poštovali. Miko je bio poznat kao opasan momak, ali to nikada nije koristio prema slabijim od sebe, a nas, nove klince mangupe posebno je volio.
Kokan je bio madžionicar među rukometašima. Zbog svojih kvaliteta i madžionicarskih trikova koje je izvodio za vrijeme utakmice na terenu, zahvaljuci njemu rukomet u Vogošci postao je veoma popularan sport. On je zbog svojih kvaliteta bio primjecen van granica naše zemlje, pa je dobio ponude iz Francuske i tamo je uspješno nastavio rukomentnu karijeru. Prisustvo njih dvojice me je najviše sprecavalo da Meki uzvratim udarac, odmah tu za stolom disko-kluba.
Boro Radic te godine vratio se iz Francuske i u disko-klubu se zaposlio kao izbacivac. Tog trenutka nije bio prisutan, pa se ovaj incident završilo bez njegovog znanja. Kada se Boro vratio, otišao sam do njegai rekao mu šta se desilo. Tražio sam njegovo odobrenje da prebijem Meku. On mi je rekao da se ne slaže da to uradim unutar kluba. Predložio mi je da to uradim izvan prostorija disko-kluba, kad bude fajront. a kad ga prebijem da slobodno uđem unutra i on ce me zaštititi, u slucaju da to bude trebalo. Prijedlog mi se svidio, a posebno mi je bilo važno da imam njegovu podršku. Tu noc sam bio poprilicno pijan pa sam ranije otišao kuci. Sutra-dan sam sakupio dovoljno moje raje za obracun sa Mekom. Miki, Keka, Gaga, Feđa i ja stali smo ispred  ulaznih vrata disko-kluba i tu cekali Mekin dolazak. U jednom trenutku on se pojavi. Išao je prema nama, samouvjereno, baš kao da mu se ništa nece desiti. Imao je na sebi svijetle samotne pantolone i neobicne krzneme zimske cizme. Kada je prišao ulaznim vratima, rekoh mu "E hajde sad", skocio sam na njega i poceo da ga udaram. U tom trenutku sva moja raja skocila su na njega. Svi smo ga udarali, a on se valjao po blatu, koje je bilo raskvašeno od sniježmih padavina. To je bilo naše pravilo, nema fer tuce protiv takvih tipova!
Kada smo prestali da ga tucemo, on je ustao. Svijetle pantolone na njemu bile skoro crne od crne zemlje koja je bila podloga ispred ulaza u disko-klub. Nakon što se sve smirilo među prvima od njegove raje pojavio se Kokan. Kokan kad je vidio Meku onako prljavog, upita šta je bilo i ovaj mu rece da smo svi skocili na njega i da smo ga pretukli. Kokan je bio ljut što smo ga svi tukli, zbog cega je nastala žestoka rasprava, a mi na Mikijev zahtjev i iz poštovanja prema njegovom bratu Miki, kojeg je pokojni Miki iskreno volio i poštovao, nismo skocili i na Kokana.
Sve se završilo bez novih obracuna i prijetnji. Ubrzo posle toga dobio sam poziv iz JNA i otišao u vojsku. Po odsluženju vojnog roka moja i Mekina zajednicka raja nas je spojila, nakon cega smo cestu bili u istom društvu. To je, evo sve do ovog trenutka ostala moja tajna o kojoj sam se stidio bilo kome da pircam. Niko od ucesnika u tuci, osim mene i Meke, nije znao pravi razlog našeg sukoba! Ni jedan od nas nije potezao pitanje iz prošlost, a sjecanje na taj slucaj i dan danas su mi u mislima. Osim traume kroz koju sam prošao, ostala mi je velika žal što sa mojim rukometnim idolom, Kokanom, nikad više nisam ostvario prijateljski kontakt!
Trauma kroz koju sam prošao u meni je stvorila veliku odbojnost prema ljudima koji zlostavljaju djecu. Iako moj slucaj nije bio ni blizu u odnosu na Torontov, suosjecao sam njegovu bola, ali ipak morao sam da ga sprijecim da pocini zlocin iz osvete i ubije mog druga.
Bludne radnje sa istim polom u to vrijeme bile su zakonom zabranjen ali oni koji su sebe smatrali "mangupima" zbog seksuanog zlostavljanja djece, nisu se ustrucavali da pocine tako nešto i nanesu traume i trajne posledice svojim žrtvama.
Vrhunac seksualnog zlostavljanja djece bio je slucaj kada je Medenica u toku rata silovao maloljetnog djecaka. Kada mu je njegov drug Pike rekao da je djecak musliman, on je to iskoristio i uz prijetnju pištoljem brutalno ga silovao. Kod našeg naroda u to vrijeme bilo je bolje da mu dijete pogine, nego da se sazna da je "ne daj Bože, gej", pa je Medenica iskoristio nastalu situaciju i bez straha da ce biti osuđen za svoje djelo, zadovoljio svoja seksualna osjecanja.
Civilna milicija u to vrijeme nije imala hrabrosti da rješava kriminalne probleme ni kada su bili slucajevi povređenih osoba srpske nacionalnosti. Sve je to ponukalo zlocince da mogu raditi šta god žele, a da ne budu kažnjeni za pocinjeni zlocin. Na sonovu toga, silovani djecak i da je htjeo, nije imao kome da se obrati. Tako ovaj djecak ostade da pati u nanešenom bolu od fizickih i psihickih povreda, a Medenica postade još jedan neosuđeni ratni sileđija.
Pretpostavljam da su na svim zaracenim stranama ovakvi zlocinci, poput Medenice, ostali nekažnjeni! Zbog lošeg  rad civilne milicije, srpski narod u Vogošci je globalizovan sa ovakvim zlikovcima!


Thursday, November 26, 2015

U rezidenciji kod presjednika države

Bližio se kraj juna '92. Konacno sam se i ja odlucio da uzmem GOLF-a iz fabrickog kruga. Zahvaljuci Bori Radicu to se i obistinilo. Imao sam auto ali nedostatak goriva postao je novi problem da bih mogao da ga koristim. Saznao sam da u Koricevoj kuci postoji velika kolicina nafte, koju je on  u zimskom periodu koristio za centralno grijanje svoje kuce.. Pricalo se da to gorivo koristi za svoja vozila Boro i pripadnici njegove jedinice. Sa kumom sam se dogovorio da i mi odemo u Koricevu kucu i iz cisterne uzmemo gorivo za naše auto.
Koric je u prije-ratnom periodu bio poznat u cijlom Sarajevu po proizvodnji i instaliranju satelitskih antena. Došli smo u njegovu kucu, koja se nalazila u ulici Skendera Kulenovica. Bila otkljucana i potpuno prazna. Neko je temeljno odradio posao u njoj! Odmah smo otišli u podrum, i pronašli gdje se nalazila cisterna. Vidjeli smo da u cisterni još uvijek ima goriva i zadovoljni tim saznanjem odmah smo poceli sa pretakanjem goriva. Dok smo prebacivali naftu iz cisterne u kante, koje smo donijeli sa sobom, u kucu je došao moj rođak Cube. Kada nas je vidio da uzimamo gorivo poce se buniti i govori da je to Borino gorivo i ako ga ne vratimo nazad da ce nas prijaviti Bori. Cube je u to vrijeme bio Borin licni vozac. Pošto je bio poznat kao velika ulizica prema ljudima kod kojih je imao interes, bio sam siguran da ce on to prijaviti Bori, zbog cega bi mogli imati ozbiljnih problema. Nisam se na to puno obazirao, pa sam iz tog razloga zagalamio na Cubeta. Rekoh mu da odjebe i da može da prijavi kome god hoce ali da gorivo necemo vratiti. Nakon što smo napunili kante sa gorivom, ubacili smo ih u gepek od auta i napustili Koricevu kucu.
Kada je izgledalo da je naša posjeta Koriceve kuce prošla bez posledica, do mene dođe moj veliki i dugogodišnji prijatelj Keka. Naše druženje pocelo je još u osnovnoj školi, Bio mi je drag covjek. Kada sam poceo da stavljam tetovaže po tijelu njegovo ime je bilo jedno od prvih napisano na mojoj ruci. Keka je bio pripadnik Borine jedinice. Rece mi da je Cube prijavio Bori naš ulazak i uzimanje goriva iz Koriceve kuce i poce da mi prica detalje sa sastanka na kojem je i on prisustvovao. Cube je na satstanku, prijavio Bori krađu goriva. Boro je na to samo nezainteresovano odmahnuo rukom, kao da ga to ne interesuje i nastavio dalje vođenje sastanka, tako da se oko toga nece praviti nikakva frka, na kraju rece Keka.
Sve je izgledalo da ce taj slucaj biti mirno završen, ali Boro je smislio bolji nacin kako da naplati GOLF-a kojeg mi je dao na "poklon" i uzimanje goriva iz Koriceve kuce. Naravno, za taj dio posla nije želio da se licno obrati meni, nego je poslao Kizu, takođe pripadnika njegove jedinice. Kiza je došao pred hotel "Biokovo" u kojem je bila komanda našeg bataljona. Bio je veoma temperamentan momak i veliki šalđija, zbog cega su ga sva raja u Vogošci volila slušati kad prica. Znao je kako da nenapadno priđe ljudima i uklopi se u njihovu pricu. Pri samom dolasku pred komandu vidio je mene i mog kuma kako stojimo na stepenicama ispred glavnog ulaza u hotel i odmah nam priđe. Poce da se raspituje za našeg komandanta, navodno iz nekog razloga ga je trebao posjetiti, jer ga je na taj zadatak poslao Boro. Nije ni sacekao naš odgovor i vec prelazi na temu zbog koje je zapravo i došao: Hej, zbog vas dvojice me posl'o Boro ovamo. Hoce da pređete kod njega u jedinicu.
Boro Radic je još daleke 1979 godine, kada se konacno vratio iz Francuske, gdje je, kako se pricalo radio mutne poslove za DB Jugoslavije, postao covjek od autoriteta u cijelom Sarajevu. Bojali su ga se svi, od kriminalaca pa do ljudi na vlasti. Tada sam imao tek nekih osamnaest godina, mangup u usponu, pa mi je druženje sa Borom veoma inponovalo. Bila mi je cast da budem tu, dio njegovog društva. On je bio naš idol, naš Arkan! On je to znalacki iskoristio i sve sukobe po gradu koje je trebao i morao da riješi tucom, moja raja su bila njegova desna ruka. Bili smo ludaci koji su mu trebali da zaštiti svoj autoritet. Ali sad sam bio, što bi naš narod rekao, zreo covjek. Nisam mogao da dozvolim sebi da se prikljucim jedinici u kojoj je bilo puno vogošcanskih kriminalaca. Iako je u jedinici bio poprilican broj casnih i poštenih momaka, Gagino prisustvo u toj jedinici mi je posebno smetalo. Bez cekanja šta ce moj kum na to reci, presjekao sam pricu na tu temu. Kizi sam rekao da mi ne pada na pamet da sa Gagom rame uz rame ratujem, jer bih ga najradije ubio kao psa. Gagu sam smatrao glavnim krivcem, što je Uglješa Aranitovic-Ugo godinu i po prije  pocetka rata ubio mog velikog prijatelja Predraga Polovinu-Mikija.
Kiza je bio iznenađen i zatecen mojim oštrim i prijetecim odgovorom. U to vrijeme Bori dati negativan odgovor, bilo je ravno samoubistvu i to je Kiza dobro znao. Iako je u svakoj situaciji bio spreman kako da reaguje, u ovom slucaju bio je zbunjen i nije znao šta da radi, pa me upita: "Jarane, pa šta da kažem Bori?"
Bez ustezanja mu rekoh: "Reci mu da sam rek'o, ja sa Gagom, rame uz rame necu da ratujem!"
Kiza slegnu ramenima i rece: "Dobro jarane, recu mu ako ti tako kažeš!" Okrenu se i ode, zaboravljajuci da je trebao da se nađe sa našim komandantom bataljona, Kljunicem.
Nakon što sam odbio poziv u Borinu jedinicu, u mene se uvukla nervoza i napetost u iscekivanju šta ce se desiti nakon toga. Ipak to me nije sprijecilo da i dalje u slobodno vrijeme, nakon odrađene dežure u šumi, sa svojim prijateljima šetam po vogošcanskim ulicama. U svim tim šetnjama neizostavan je bio i moj drug Feđa.  Iako sam osjecao da prema meni nema više ono povjerenje koje je imao do izbijanja rata u BiH. bio sam spreman  za njega i poginuti, ako ne daj Bože to bude trebalo. Ocerupanog Feđinog Yugo 45 u Uglješicima i saznanje da nije imao povjerenja da mi ga da na cuvanje dok ovo ludilo ne prođe i da me je slagao da je njegova supruga otišla sa tim automobilom u Hrvatsku, u meni nije poremetilo prijateljski odnos prema njemu. Upozorio sam ga da se civilna milicija raspitivala oko pištolja 7,65 mm, koji je ostao iza njegovog rahmetli oca i da sam im rekao da je taj pištolj sada kod mene.
Uz put sam milicioneru pokazao moj pištolj, koji je visio u koricama na kaišu mojih pantolona. Tapšuci se po pištolju rekao sam mu: "Evo ga, sad je kod mene!"
Milicioner mi na to rekce: "Ma dobro, htjeo sam samo da znaš da mi znamo za taj pištolj ali mu ga nismo oduzeli zbog tebe".
Taj razgovor sa milicionerom mi je bio od velike važnosti, jer sam osjecao da me u miliciji uvažavaju i respektuju.
Kada sam Feđi ispricao o susretu sa milicionerom ,on mi na to rece: "Imam samo dva metka, koje cuvam za nedaj Bože, jedan za onog koji mi dođe na vrata, a drugi za sebe. Obecah mu da cu mu nabaviti dovoljno metaka sa kojom ce moci, ako zatreba voditi i rat protiv napasnika.
Moj prijatelj Dule Karadžic obecao mi je nabaviti municiju za moj pištolj pa sam planirao da jedan dio metaka dam i Feđi da mu se nađe pri ruci. Dule Karadžic, kako smo ga zvali u toku rata, bio je na Palama u obezbjeđenju predsjednika Srpske Republike BiH. Dule je od prije rata bio pratilac politickih licnosti i u licnom obezbjeđenje predsjednika SDS-a Radovana Karadžica. Pocetkom izbijanja rata više nije mogao da putuje na posao, pa je od izbijanja sukoba neprekidno bio u našoj jedinici. Nakon što je dobio poziv da se vrati na svoju predratnu dužnost, obecao mi je prilikom odlaska na Pale obezbjediti metke za moj pištolj.
Kada sam konacno došao do auta i goriva, sa koji mogu da odem na Pale, odlucio sam da sa kumom posjetim Duleta, na radnom mjestu u predsjednikovoj rezidenciji na Palama. Iako sam imao svoj auto, ali "PEGLICA" i nedostatak benzina nisu davali veliku mogucnost da se kroz vukojebine stigne do civilizacije. Jedno jutro smo se kum i ja spakovali i sa GOLF-om bezbijedno stigosmo do Pala. Dule nas je lijepo docekao i upoznao sa svojim radnim kolegama. Rece im bez ustezanja da nam treba municije 7,65 mm za pištolj i ko može da na je da. Svaki od njih potvrdi da imaju dovoljno metaka, koje koriste za svoje "Škorpione", automatske pištolje, koji koriste taj kalibar municije. Oni odoše do svojih prostorija i za tili cas se opet stvoriše pred nama sa nekoliko kutija metaka u rukama. Dule nas je ocito dobro nahvalio svojim prijateljima, pa sam imao osjecaj kao da im je velika cast da mogu da nam daju tu municiju. Bio je lijep osjecaj i velika cast biti u palati predsjednika države za koju se borimo, a u njoj sjediti sa ljudima koji su prema nama pokazali veliko poštovanje.
Dan se bližio kraju i mi smo morali da krenemo nazad za Vogošcu. Pozdravili smo se sa svim prisutnim i krenuli kuci.
Kada smo stigli u Vogošcu, sutradan sam otišao do Feđe i donio jednu punu kutiju od 75 komada metaka, baš onako kako sam mu i obecao.
"Evo ti jarane,  donio sam ti kutiju od našeg predsednika licno", rekoh mu.
Osjetio sam na njemu da mu je bilo drago što  sam donio metke, jer taj kalibar municije bilo je teško nabaviti i u mirnodobskim uslovima a kamoli sad u ratnim. Rekao sam mu kao kroz šalu da nikom ne prica, jer mi može doci glave to što naoružavam muslimane po Vogošci.
"Necu ne brini", rece on i strpa kutiju metaka u đep.
Znao sam da nece nikome pricati, jer bi to i njega došlo glave kao i mene.
No bilo kako bilo, osjecao sam se ponosnim što sam mogao koliko toliko dati sigurnost mom dragom prijatelju. Od Feđe sam bezbrižno pošao kuci niz ulicu Trifka Đokica. Na samom spoju te ulice i ulice Radovana Šucura, ponovo srecem Keku. Na njemu osjetih neko uzbuđenje i pomislih da je opet nešto saznao u vezi mene, u Borinoj jedinici.
On me upita: "Znašli šta ima novo?"
"Ne znam! Šta?", sa nestrpljenjem iscekujuci njegov odgovor!
"Kenedi je u Vogošci", rece on.
Ma otkud sad Kenedi, zar nije u Njemackoj?, upitah ga.
Nije jarane i nije ni bio. to je bila laž! On je cijelo vrijeme bio kod kuce", rece Keka!
Kenedi je muslimanske vjeroispovjesti, a takođe je bio naš jaran iz djetinstva sa kojim smo se puno družili. Pokušao je da okuša srecu u kriminalu po zapadnim zemljama i tamo zaglavio zatvora. Nakon odslužene pola kazne u dužini od 9 mjeseci otpušten je ranije iz zatvora, protjeran iz Njemacke i tako se vratio u Vogošcu. Ubrzo poslije toga gubi mu se svaki trag, a njegove sestre Suada i Mirsada su nam rekle da je sa svojim rođacima Pekar, poznatim kriminalcima sa Baršcaršije opet otišao u Njemacku. Nije bilo razloga da u to ne vjerujemo i živili smo skoro 2 godine u ubjeđenju da je Kenedi u Njemackoj.
Keka mi predloži da skinemo uniforme i u civilnom odijelu odemo do Feđe, a sa njim odemo kod Kenedija, tako da ne pravimo sumnjivu situaciju, kako se ne bi prepao novonastale situacije i našeg dolaska! Složih se sa njim i dogovorismo se da se u civilnoj odjeci nađemo kod pijace, odakle cemo otici po Feđu! Ubrzo smo se ponovo sastali. Otišli smo do Feđe i Keka mu isprica šta je saznao u vezi Kenedija. Feđa sa nevjericom prihvati naš poziv i mi krenusmo prema Kendijevom stanu. Kenedi je stanovao u blizini Feđine zgrade, ali u ulici Spasoja Jovandica, u zadnjoj zgradi te ulice u pravcu Radica Potoka.
Došli smo na vrata, Feđa pokuca, jer nije bilo struje, pa zvono nije radilo. Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Suada, Kenedijeva sestra.  Kada je vidjela Feđu laknu joj! Mi je zamolismo da nam zovne Kenedija, jer se saznalo da je on tu. Ona ode u stan i za kratko vrijeme na vratima se pojavi Kenedi. Mi se izljubismo tri puta, jer je to tada bilo sasvim normalno da se toliko puta ljubimo prilikom susreta, nakon dužeg vremena, ako nismo bili zajedno. Sjeli smo na stepenice ispred ulaza u njegovu zgradu i stalno sam ga doticao rukom, ne vjerujuci da on sjedi pored mene! Bilo mi je drago da ga vidim, ali isto tako teško što je u ovim teškim trenutcima ipak bio u Vogošci!

Sunday, October 18, 2015

Vogošćanska golfomanija

Bližio se kraj juna '92, a borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Osim velikog broja žrtava, drasticnih promjena na terenu nije bilo. Nadanje Alijinih politickih saveznika da ce vojno pobjediti srpsku vojsku i tako ovaladti cijelom Bosnom, nisu se ostvarivala. Za razliku od teritorija pod kotrolom muslimaske vojske, linije odbrane srpske teritorije postajale su iz dana u dan sve stabilinije. Na terenu se osjecalo da mulimanska teritorija nema svoje linije odbrane i da srpska vojska u organizovanom napadu može da uđe u Sarajevo kad god to poželi. Međutim, na taj korak Skupština Srpske Republike BiH nije željela da se odluci, nadajuci se da ce se postici politicki dogovor.
Nakon zauzimanja Uglješica i pomjerenih linija odbrane Vogošce u pravcu Ugorskog, pocele su samoinicijativne akcije pojedinaca, pretresi stanova muslimanskog stanovništva u Omladinskoj ulici.
Jedan od takvih slucajeva desio se u žutoj zgradi, na samom kraju naselja. Zgrada je bila sa više ulaza, izgledala je u obliku slova "Z". Nalazila se u blizini rijecnog korita rijecice Vogošca i pružala se u pravcu Saobracajnog fakulteta.
Jedne noci nekoliko dobrovoljaca iz Srbije upada u stan starijih ljudi muslimanske vjeroispovjesti. To su cule njihove dugogodišnje komšije i na celu sa porodicom Petrovic, odlucno se suprostaviše nasilnicima. Izašli su iz svojih stanova sa oružjem u rukama i stali u zaštitu svojih komšija. Dvojica dobrovoljaca iz Srbije zateceni u stanu kako pretresaju stvari po sobama i regalima, dolaskom komšija, bili su zaustavljeni.
Na pitanje zašto vrše pretres, obrazlagali su da se iz tog stana u toku noci sa baterijskom lampom šalju signali prema muslimanskoj teritoriji i na taj nacin odaju važne informacije. Bila je to smišljena laž, kao opravdanje za pretres stanova. Komšije su to dobro znale, jer su tokom noci bili na straži po linijama odbrane ispred Omladinske ulice i sigurno bi vidjeli da neko šalje svijetlece signale prema neprijateljskoj strani.
Znajuci da se radi o zloupotrebi ratne situacije i pokušaju pljacke, grubo su se suprostavili i otjerali nasilnike iz ulaza svoje zgrade. Stanari zgrade su nakon toga na ulazna vrata postavili rešetku sa bravom, kako bi zaustavili nepoželjne osobe da ulaze u zgradu.
Aferu oko pretresa stana prijavili su u Opštini. Bilaje to poslednja kap koja je prelila prepunu casu, zbog cega je vlas izdala naredbu da dobrovoljci iz Srbije napuste teritoriju Vogošce, šta su ovi potom i uradili.
Ubrzo posle protjerivanja dobrovoljaca iz Srbije, stiže nova grupa boraca na celu sa Ostojicem i Bokanom. Nepovjerenje steceno predhodnom grupom, ucinilo je svoje i nova pridošla pomoc docekana je sa velikim nepovjerenjem kod građana Vogošce.
Veoma brzo se ustanovilo da se radi o pravoj jedinica hrabrih dobrovoljaca, odlucnih da pomogne srpskom narodu u Bosni u odbrani svojih ognjišta. Zbog nepovjerenja prema njima koje je stvoreno u lokalnom stanovništu, nisu željeli da budu smješteni u naselju, nego su insistirali da se na koti 850 postavi šator u kojem ce se smjestiti njihova jedinica.
Nakon gubitka dijela teritorije Žuci, postavljena je nova linija odbrane koja je išla po vrhu kote 850 u pravcu Rajlovca. Na samoj koti u jednoj uvali dovucen je jedan kontejner u koji se smjestila novoformirana komanda linije odbrane Žuci, a kraj komande postavljen je veliki vojnicki šator.
Za komandanta linije na Žuci određen je rezervni kapetan Markovic Anđelko, bivši presednik omladine Opštine Vogošca, sa pomocnicima porucnicima iz rezervnog sastava T.O., M. Zoranom i K. Draganom i sanitet sa sanitetlijom Biljom, koja je bila zadužena za zbrinjavanje ranjenika na liniji. U šatoru su se smjestili dobrovoljci iz Srbije. Njih oko tridesetak, pod Bokanovom komandom, imali su zadatak da kao interventna jedinica pomažu u odbrani postavljene nove linije odbrane na Žuci.
Sva ta dešavanja docekana su sa oduševljenjem među građanima Vogošce, zbog straha i napete situacije koja je vladala u tom ratnom periodu. Dobrovoljci nisu silazili u naselje i tim cinom povratili su izgubljeno povjenje koje su stvorili njihovi predhodnici.
Komanda Žuci nije imala svoju vojsku, nego je na taj prostor izlazila vojska iz Krivoglavackog i Vogošcanskog bataljona. Naš ceta imala je zadatak da pokriva Omladinsku ulicu. Ostale dvije cete Vogošcanskog bataljona su se pobunile zbog toga što mi cuvamo stražu po naselju, a oni moraju da idu po blatnjavim putevima, brdima i šumama. Zbog njihove pobune, naša ceta takođe je dobla zadatak da pokriva dio linije koja se pružala od kote 850 u pravcu Vogošce. Tako je naša četa osim držanja linije u Omladinskoj ulici, dobila zadatak da izlazi i na dio linije Žuci.
Ratno stanje postajalo je sve teže podnošljivo ali se nije imalo izbora i nazad se više nije moglo. Cesti izlasci moje jedinice na brdo iznad Vogošce uticali su i na mene da i ja kao i mnogi drugi, izvucem za sebe jednog Golf-a iz fabrickog kruga i sa autom olakšam sebi odlazak na ta brda.
U to vrijeme Boro Radic imao je monopol na sva TAS-ova vozila u krugu fabrike. Otišao sam do njega u njegovu kancelariju u hotelu "Park" i rekao mu da do sada nisam uzeo ni jedno auto iz fabrickog kruga i da to sad želim da uradim. Boro bez ustezanja rece da nema nikakvih problema. Napisao je poruku na papiru A4 formata i otkinu od papira samo taj dio na kojem je napisana poruka. Na poruci je pisalo pisanim, necitkim slovima, "Božure obezbjedi jedan auto za Koku, Boro". Pruži mi mali papiric i rece da sa njim odem u fabriku, javim se Božuru i dadnem mu tu poruku.
Izađoh iz kancelarije i vec na samom izlasku pomislih da je ovo neka glupa igra. Kroz glavu mi prođe sukob sa Božurom oko Hastor Harisa i ubistvo moga tate. Pomislih da me je Boro iz tog razloga uputio da se baš njemu javim. Pokajah se što sam uopšte dolazio po tom pitanju i odlucih da odustanem od toga.
Na ulazu iz hotela sretoh se sa Stanicem. Za njega se pricalo da je u to vrijeme izvukao veliki broj auta i sve ih uspio prebaciti u Srbiju. On cim me viđe priđe, pozdravi se i poce da se raspituje zašto sam bio kod Bore. Rekoh mu za poruku, ali i da necu ici po auto, ne objašnjavajuci moje razloge. Stanic me poce ubjeđivati da ne odustajem kad imam papir. Ponudi se da mi pomogne oko izvlacenja auta.
Nekako me ubjedi i ja se predomislih. Pozovem svog kuma da pođe sa nama i nas tojica krenusmo prema fabrickom krugu. Na glavnoj PRETIS-ovoj kapiji vidim Božura da stoji po strani i ja mu bez oklijevanja priđoh, Kažem da me je poslo Bori i pružim mu cjeduljicu. On procita poruku i rece da nema problema. Moje ocekivanje da cu ponovo sa njim uci u sukob se ne ostvari. On bi veoma ljubazan prema meni. Rece da su sva auta iz TAS-a zbog krađe prebacena u KONES i da moram otici tamo da ga uzmem.
KONES je bio PRETIS-ov pogon u kojem su se izvodili završni radovi na granata velikih kalibara. Pogon je bio daleko oko dva kilometra od glavne kapije. U mirnodobsko vrijeme u taj dio fabrike su autobusi ispred glavne kapije vozili radnike KONES-a do te druge kapije. Da bi se ušlo u taj dio fabrike, bila je još jedna kapija na kojoj se vršila posebna kontrola ljudi koji u ulaze u KONES-ov pogon. Pušaci su morali ostavljati cigarete i upaljac na prijavnici, kod fabrickog obezbjeđenja i po izlasku iz tog dijela ponovo bi preuzimali svoje stvari.
Dok sam se udaljavao od Božura, on me onako kao usput upita, "Što si bolan poveo ovog šupka?" i glavom pokaza prema Stanicu.
"Nisam ga poveo, sam je po'šo za mnom", rekoh mu.
A on nastavlja da prica, "Znaš li ti koliko je on Golf-ova odvuko za Srbiju i prod'o. a pobjego iz rata. Šupak je pravi! Doš'o ponovo da uzme još jednog, e nece dok sam ja ovde! Nemam ja ništa protiv da svi borci uzmu po jedan auto za sebe i da ostanu da ratuju, jer ce ih svakako razgrabiti ove guzonje, ali ovakvim k'o on, nedam ništa".
Okrenu se prema Stanicu i upita ga "Jeli što si ti do'šo?"
Stanic mu kratko odgovori, "Doš'o nako".
"Mo'š se slobodno vratiti, neceš moci izvuci auto, dok sam ja ovde".
Stanic mu ne odgovori ništa i šutke krenu za mnom. Dok smo išli prema KONES-u on oškrinu svoju tanku ljetnu jaknu i pokaza unutrašnji džep pun saobracajnih dozvola. Poce da se hvali kako je prilikom akcije upada Borine jedinice u policijsku stanicu u kojoj je i on ucestvovao, uletio u kancelariju sa saobracajnim dozvolama i sve ih pokupio. Kaže da je oko pedeset komada bilo ovjerenih, a ostale su bile ne ovjerene i da ih je sve pokupio i ponio sa sobom. Rece da ovjerene prodaje po 200 DM a prazne  po 50 DM. Nisam se ponudio da kupim ni jednu, što vjerovatno nije ocekivao i on prestade da prica o tome. Požali se kako mu je iz njegove garaže ukraden Golf i da je zbog toga htjeo da uzme drugog ali da mu ga Boro i Božur ne daju.
Caskajuci tako stigosmo do KONES-a. Auta su bila parkirana na jednoj livadi. Priđosmo vozilima i pocesmo ih redom otvarati. Kljucevi od auta nisu bili u bravama, kako je to bilo uobicajeno da vozaci koji parkiravaju auta na parkingu ostavljaju kljuceve u bravi od volana, Stanic mi pomože da nađemo vozilo koje ima kljuceve i usput se pohvali da je iz TAS-a ukrao mašinu za pravljenje kljuceva. Sjetih se da su se Golf-ovi i pred rat krali od vlasnika. Stanic je bio jedan od onih koji su ucestvovali u tim krađama. Nisam mu se ponudio da mi napravi kopiju kljuceva i na tome se završi ta naša prica.
Nakon što smo našli vozilo sa kljucevima, upali smo ga i sa novim Golf-om krenusmo nazad prema glavnoj kapiji. Pri dolasku do nje Božur nas primjeti i rece momku na kapiji da nas propusti. Kapija se otvori i mi bez zadržavanja krenusmo prema Vogošci.
Tako i ja upado u Golfomaniju!
 

Monday, September 28, 2015

Zločini i zločinci u Vogošći

Junske borbe 1992 godine oko Sarajeva donosile su veliku mržnju na svim zaracenim stranama. To nije zaobišlo ni opštinu Vogošcu. Eskalacija sukoba dovela je u nezavidnu situaciju muslimansko stanovništvo po naselju. Nakon Šešinog odlaska, novi presednik opštine, Rajko Koprivica nije ucinio ništa da bi se nasilje nad stanovništvom zaustavilo. Takav odnos vlasti, pojedincima je dao hrabrost da mogu da urade šta god žele i za to djelo nece biti ni procesuirani. Nakon nestanaka nekih ljudi po naselju pod sumnjivim okolnostima, pocele su javne egzekucije. Po naselju se pricalo da neki Mico cetnik, dobrovoljac iz Srbije, odlazio na vrata i ubijao ljude u njihovim stanovima.
Tog monstruma vidio sam jednom priliko u ulici Spasoja Blagovcanina, dok sam cekao kuma ispred njegove zgrade. Neko od prisutnih na ulici šapatom mi rece, "Ovo je Mico cetnik". Bio je star nekih cetrdesetak godina, visok oko metar sedamdeset pet centimetara, sa ponekom sijedom, koja se nije puno primječivala u njegovoj plavoj cickavoj kosi. Samouvjereno išao je tom ulicom, gegajuci se dok hoda, zbog njegovih, u obliku slova "O", krivih noga. Na kukovima njegovog vojnog opasaca, sa lijeve strane u kožnoj korici bio je poprilicno veliki nož, a sa desne strane visio je cekic u koricama kakve su nosili majstori na građevinskim radilištima, a u rukama automatska puška.
Za Micu cetnika se pricalo da je još u Hrvatskoj kao dobrovoljac sa cekicem ubijao svoje žrtve. Došao je u Ilijaš i iz te sarajevske opštine bio protjeran zbog sumnje da ubija nevino stanovništvo, nakon cega se skrasio u Vogošcu. Ono što me je posebno zbunjivalo kod tadašnjih vlasti i policije u Vogošci da su se ustrucavali da sprijece i zaustave ubistva tog idiota. Micini zlocini ohrabrili su vogošcanske psihopate da pocine zlocine nad nevinim ljudima. Nakon što su bez ikakvog razloga ubijeni Nedžad Gruhonjic, Izan Kusturica - Đango i još nekoliko nedužnih ljudi iz Vogošce, niko za ta zlodjela nije bio priveden pred lice pravde. Tada se pricalo po Vogošci da je Đango imao odobrenje od civilnih vlasti za neometano kretanje na relaciji Vogošca - Ulica Kralja Tomislava, na Koševu, gdje je njegova rodbina imala poslasticarnu i da je velika vjerovatnoca da je iz tog razloga ubijen. Međutim, Cvrle je to demantova, hvaleci se kako je on licno ubio Đanga i njegovo tijelo bacio u rijeku Bosnu sa mosta u Krivoglavcima. Njegova prica i povod za to ubistvo bila je zato što ga je, navodno, kao malog djecaka Đango puno puta maltretirao zbog govorne mane, jer je Cvrele mucao u svom govoru.
Vlast u Vogošci pokazala je svoju veliku slabost, kada je nakon svih tih ubistava nestao Slobodan Peric - Muto. Niko za to djelo nije imao hrabrosti da pokrene istragu. Perica sam poznavao još iz TAS-ove lakirnice, gdje je bio zaposlen kao autolakirer. Bio je gluho-nijem i kako takav završio specijalnu školu. Bio je omiljen među svojim radnim kolegama, jer ga njegovi fizicki nedostaci nisu sputavali da zbija šale na svoj i tuđi racun i druži se sa ostalim ljudima.
Vijest o Pericevom nestanku posebno je uzbudila i dala nesigurnost za sve građane Vogošce. Po naselju se širila prica da je Peric ubijen zbog Bore Radica, a da je pocinilac zlocina Borina dotadašnja uzdanica i desna ruka, Božur.
Peric je bio zbunjen i nije potpuno shvatao novonastalu ratnu situaciju. Vidjevši da se pojedinci iživljavaju nad stanovnicima muslimanske vjeroispovjesti, došao je do zakljucka da i on može tako nešto da uradi. Otišao je u ulicu Tome Mendeša, kod Zehrine majke na vrata. Ne znajuci da se radi o Borinoj punici, pokušao je da je prepadne i nasilno izbaci iz njenog stana. Kad je to došlo do Bore, on je poslao Božura da uhapsi Perica. Božur ga je doveo u prostorije Borine jedinice, u hotel "PARK". Nakon saslušanja, gubi se svaki trag za Slobodanom Pericem. Po naselju se pricalo da ga je Božur sa svojim autom odvezao na krivoglavacku petlju, tamo izvršio egzekuciju i bacio tijelo sa mosta u rijeku Bosnu, da bi tim cinom stekao još vece Borino povjerenje.


Iako se nisam bojao da bi mogao da nastradam i završim kao Peric, to me je natjeralo da budem oprezniji sa svojim stavovima prema nasilnicima, jer sam se sa Božurom sukobio oko Hastor Harisa, nakon cega je moj otac ubijen.
U tim junskim danima došao sam do prvih saznanja da moj tata nije ubijen u nesretnom slucaju, nego da je glavni razlog njegove smrti, moj sukob sa Božurom. Bilo je to neočeikvan razgovor sa moji dobrim prijateljem Adom crnim, koji je na moje sugestije i prijedlog, još u aprilu pobjegao iz Vogošce. Iako je telefonska veza između srpskog i muslimanskog dijela Sarajeva bila prekinuta zbog toga što je muslimanska strana ukinula za Srbe sve što je bilo pod njihovom kontrolom, a išlo prema teritoriji kuju je kontrolisala srpska strana.
Dio grada u kojem je vladao SDA imao je kontrolu nad gradskim vodovodom i glavnom telefonskom centralom, pa se to iskoristilo, iškljucili su telefonske veze na centrali i zatvorili ventile na cijevima za vodu kiji su preko Kobilje Glave išli za Vogošcu. Vogošca je u to vrijeme bila bez vode, a telefoni su radile samo za lokalnu upotrebu po naselju. Veza sa ostatkom grada i linje izvan naselja radile su se samo onda kad je muslimanskoj strani to odgovaralo.
Jedan takav trenutak iskoristio je moj dobri drug Ado. Pozvao me telefonom, sugerišuci da moj otac nije slucajno ubijen, da trebam da bježim iz Vogošce i dođem kod njega u Sarajevo. Predložio mi je Vikicevu jediunicu u kojoj je i on angažovan, jer je po njegovoj procjeni to mješovita jedinica i najbolja na tim prostorima. Nisam povjerovao u price da mi je otac ubijen, pogotovo što su price dolazile iz dijela grad pod muslimanskom kontrolom, a na izgled sve je licilo da je to bio nesretan slucaj. Odbio sam Adin poziv, obrazlažuci da je veci dio moje rodbine vec pod oružjem u zaštiti srpskog naroda i da nemam namjeru ratovati protiv mojih trideset i šest bližih rođaka koji su u Vogošci mobilisani u srpskoj vojsci.
Naš razgovor se završio sa Adinim razocarenjem, ali sa prijateljskim pozdravom. Adina prica stalno se vrtila po mojoj glavi. Veoma brzo nakon našeg razgovora došao sam do prvih informacije koje su ukazivale da je Ado bio u pravu i da mi je otac planski ubijen. Samo nekoliko dana nakon našeg razgovora, susreo sam se sa Vidom Kubura, ženom koja je živila u komšiluku, preko puta moje zgrade. Prilikom njenog izjavljivanja saucešca za mog pokojnog oca, ispricala mi pricu koja je ukazivala na tok događaja te kobne noci.
Vida mi rece da ju je te noci Miki Ivanovic pozvao telefonom i rekao da sam ja pogino. Ona ga je upitala kad i gdje, a on joj odgovri da sam prije petnaestak minuta pogino u stanu mojih roditelja. Vida mu je rekla da je nemoguce, jer je prije par minuta vidjela mene kako pretrcavamo ulicu kod Vasine mesare. Miki joj je na to odgovorio da onda ne zna ko je pogino, ali da je siguran da jest neko, jer se čuje kuknjava iz mog stana.
Nakon te price Vida mi isprica kako se Miki hvalio da je te noci pucao iz automatske puške, štiteci svoga tatu dok je pretrcavao preko mosta u pravcu šume, koja se nalazila preko puta naše zgrade. Vidi ne htjedoh ništa da kažem, da to ukazuje da je Mikijeva pucnjava bio dio plan za otvarnje pušcane vatre na prozore od roditeljskog stanasamo. Pažljivo sasluša šta govori, kako je ne bi doveo u situaciju da prekine svoje izlaganje i saznanje o tom događaju.
Mozaik oko ubistva moga oca polako se sklapao. Sjecam se te kobne noci, Šojic Gojko upao je u stan mojih roditelja, zagalamio na sve prisutne, okrecuci se sa puškom u ruci u svim pravcima oko sebe, vicuci, "Ko je puc'o u vojnika na mostu". Svi ovi detalji ukazivali su da je Marinko sve dobro isplanirao. Iskoristio je zvukove od ispaljenih hitaca iz puške njegovog petnaestogodišnjeg sina Mikija, koji su dopirali iz pravca naše zgrade. Uletio je u šumu gdje su bili vojnici iz njegove jedinice i povikao da neko puca na njega. Dobro je poznava svakog stanara u zgradi i prozor koji je pripadao svakom od stanova. Uperio je prstom u prozor mojih roditelja, iza kojeg se u tom trenutku nalazio moj otac. Uznemireni od pucnjave koju su culi, pet vojnika, bez provjere o istinitosti Marinkove price zauzeli su svoje borbene pozicije i bjesomocno poceli pucati u pravcu moga tate. Jedan od metaka smrtno pogodi moga oca !
Marinko je zadovoljno trljao ruke, misleci da sam ja nastradao. Vijest je prenio svojoj porodici, zbog cega je misleci da sam ja pogino, Miki tu vijest širio dalje među komšijama. Za vrijeme dok je tijelo bilo u stanu u iscekivanju sahrane, porodica Ivanovic bila je jedina iz te zgrade koja nije došla u našu kucu da nam izjavi saucešće, niti je iko od clanova njihove porodice prisustvao sahrani.
Sva ta dešavanja tjerala su me da budem oprezniji i ne govorim nikome svoje namjere, pa čak ni mom rođenom bratu Lazi, a ni mom kumu! Spremao sam plan kako da se osvetim i uzvratim udarac toj porodici!

Sunday, September 20, 2015

Tragične borbe oko Sarajeva

Period pocetkom rata bio je veoma težak za srpski narod u BiH. Nakon napuštanja skupštine i pozicija u vlasti od strane srpskih predstavnika, formirana je Skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, pregovori koji su se vodili sa SDA strankom oko državnog uređenja nisu urodili plodom i vladajuce pozicije na mjesta srpskih prestavnika popunjena su Srbima iz opozicije, koji su bili lojalni Alijinoj politici. Nova koalicija na vlasti, na celu sa Alijom Izetbegovicem odlucila je da se ne uvaži mišljenje vecine iz srpskog naroda, o buducem državnom uređenju zajednicke države. Priliku da dođe na vlast, iskoristio je clan SDP-a, vogošcanin Miro Lazovic. Iako nije imao podršku vecine bosanskih Srba, u ime srpskog naroda preuzeo je na sebe odgovornost da donosi odluke u njihovo ime. Sve je to stvaralo dodatnu napetost i neizvjesnost kod srpskog naroda u BiH
Novoformirana vlast po Alijinoj mjeri, uz podršku Amerike krenula je u ofanzivna dejstva na teritorije pod kontrolom SDS-a, a na kojoj je živio vecinski srpski narod. Mjesec juni izgledao je kao da je određen za konacan obracun sa Srbima lojalnim SDS-u!
Mržnju i anti-srpsku politiku raspirivale su medijske kuce pod kontrolom SDA stranke. Sve je to bilo kontra-produktivno, jer je srpski narod uvidio ogromne laži na svim medijima u Sarajevu, u cemu su prednjacili voditelji dnevnika Senad Hadžifejzovic i Mufid Memija. Predstavljanje vojske bosanskih Srba kao srbo-cetnickog agresora i lažni izvještaji sa ratišta podizao je moral kod srpske vojske. Bijes i inat srpskih boraca zbog lažnih izvještaja uticao je puno da su mnoge linije odbrane iz tog razloga postajale neprobojne za muslimansku vojsku.
Pocetni uspjesi muslimanske vojske u njihovoj ofanzivi osokolili su vlast u Sarajevu. Krenulo se još jace u pokušaj osvajanja srpskih teritorija. Napadi su izvođeni na svim mogucim pravcima oko Sarajeva! Na udaru muslinske vojske ponovo se našlo brdo Žuc. Glavni pravac napada bio je usmjeren u pravcu Rajlovca, sa ciljem da se dio Sarajeva pod kontrolom srpskih snaga presijece na dva dijela i tako srpski narod na tim prostorima dovede u bezizlaznu situaciju.
Bezuspješni svakodnevni napadi donijeli su veliko krvoprolice na obje zaracene strane. Iako se na medijima u izvještajima sa ratišta nije mogao saznati tacan broj poginulih, svaka od zaracenih strana objavljivala je ogromne gubitke na suprotnoj strani, umanjujuci svoje žrtve i gubitke. Zahvaljujuci podacima dobijenim od UNPROFOR-a, nakon završene muslimanske ofanzive oko Sarajeva, došlo se do informacija da muslimaska strana potražuje petsto mrtvackih vreca da bi sahranili svoje poginule borvce. Na srpskoj strani se nije znao tacan broj poginulih ali se pretpostavljalo da je drasticno manji, zbog toga što snage u odbrani imaju više mogucnosti da u direktnoj borbi budu zaklonjene. Bez obzira na veliki broj poginuli, napadi muslimanske vojske nisu jenjavali. Sve napadnute linije odbrane oko Sarajeva bile su cvrste, a srpski borci svjesni opasnosti koja prijeti njihovim porodicama, odlucni da se odbrane.
Na veliko iznenađenje, 19 juna, samo dan nakon što je naša jedinica osvojila Uglješice, ceta iz Jeftica bez razloga povukla se sa linije odbrane. Vidoja komandir voda, povukao je svoje borce sa kote 850, iako njihova zona odbrane u tom momentu nije bila napadnuta. Takav Vidojin potez sa nevjericom je docekan među našim borcima. Selo Jeftici u kojem su živjeli ti borci bilo je najbliže liniji odbrane Vogošce i prvo na udaru, u slucaju proboja muslimanske vojske, pa je to borce još više iznenadilo, da se baš njihova jedinica povukla sa linije.
Ceta Jeftici pripadala je Krivoglavackom bataljonu, pa je na taj dio linije za kratko vrijem stigao Pena sa svojom jurišnom jedinicom. Bila je to najhrabrija i najspremnija jedinica u cijeloj brigadi. Sve teške i opasne zadatke komanda brigade uglavnom je povjeravala njima. Bila je to nevjerovatno hrabra ekipa! Sve sami junak do junaka, Nešo, Zajko, Bodan, Rašo, Predo i ostali bez pogovora popuniše prazan dio linije. Saznanje da je Penina jedinica pokrila prazan prostor linije odbrane, docekan je sa velikim oduševljenjem kod svih vogošcanskih boraca na liniji.
Nedugo za tom vijesti, stiže nova vijest, pogino Milorad Škrkar - Zajko!


Zajku sam prvi put vidio i upoznao u jesen daleke 1968 godine, kada mi je bilo sedam, a njemu samo dvije-tri godine. Živko, njegov otac bio je jedini zaposlen u svojoj šestoclanoj porodici. Imao je cetvero djece, najstarijeg sina, mog školskog duga Peru, kcerku Petru i dva sina blizanca Mitra i Milorada. Zbog velike porodice i malih primanja, Živko je dopunjavao svoj novcani nedostatak tako što je pravio rakiju i prodavao svojim prijateljima i radnim kolegama. Živko bi kada dođe vrijeme za pravljenje rakije pozivao svoje radne kolege da dođu kod njega kuci i zajednički ispeku rakiju. Uz pecenje i probavanje vruce rakije cesto bi se našlo nešto na roštilju, pa bi taj teški posao prešao u pravi užitak i zabavu. Moj otac bio je dugogodišnji radni kolega sa Živkom i cest kupac njegove, prave domace rakije. Tako smo '68 godine moj brat i ja bili sa ocem kod Živka, u vrijem pripremanja i pecenja rakije.
U Krivoglavace u to vrijeme moglo se doci pomocu žicanog mosta na rijeci Bosni. Prilikom prelaska preko mosta. most se ljuljao pa mnoga gradska djeca nisu ni smjela da pređu preko njega. Bio je to tada jedini nacin da se dođe do sela. Most preko kojih je moglo preci, u to vrijeme mali broj vozila, bio je daleko i niko od pješaka ga nije koristio.
Jedne prilike rijeka Bosna toliko je nadošla od silnih kiša da je voda preplavila most, pa djeca iz Krivoglavaca sedam dana nisu išla u školu. Bio sam im svima zavidan zbog toga, pa sam poželio da i ja živim u tom selu.
Sjecam se kada sam došao sa ocem kod Živkove kuce, gdje se pekla rakija, bila je to žuta kuca. Bila je jedina žuta kuca u Krivoglacima i uopšte kuca koju sam u svom životu vidio takve boje. Mene kao dijete tad nije cudila kuca u toj boji, nego sam sa cuđenjem i zbunjeno gledao u Milorada. Bio je jedini u porodici svijetle kose, žute boje. Za razliku od Mitra, brata blizanca, koji je bio veoma miran, bio je izrazito crne kose, kao i svi njegovi ostali clanovi porodice, Milorad je bio plav i veoma živahno dijete. Dok su sva djeca mirno sjedila kraj svojih oceva oko kazana za rakiju, Milorad je bio pun energije, neprekidno je skakao i penjao se po stablima oko kuce.  Kao takav ostao mi je duboko urezan u mom sjecanju!
Sa Miloradom Škrkar - Zajkom u toku mog odrastanja nikad se nisam družio. Gledao sam na njega kao mlađeg brata mog školskog durga, sve dok se nismo igrom slucaja našli zajedno u istom rovu. Sa njim sam tad proveo sedam dana na Žuci. Tada sam prvi put od kada sam ga upoznao kao malog nemirnog djecaka, vidio da je to odrastao i zreo covjek.
Oduševljavao nas je svojom sposobnostima koje je imao. Iako se pricalo da nije služio vojni rok u JNA, bio je veoma snalažljiv u borbi i sposoban u rukovanju oružjem. Uz tu vještinu, hrabrost i inteligenciju koju je posjedovao, bio je glavna uzdanica kod svojih saboraca u svim dotadašnjim borbama. Nakon pogibije Pece, Peninog brata, zahvaljujuć svojim sposobnostima i hrabrosti, postao je Penina desna ruka u tada najboljoj i najhrabrijoj jedinici Crnovrške brigad.
Zajkina hrabra pogibija dugo vremena se prepricavala među vogošcanskim borcima. On je na vrhu cijevi njegove puške imao metalnu cašicu iz koje se pomocu manevarskog metka rucna bomba mogla izbaciti prema neprijatelju više od 150 metara. Kod njega sam u vrijeme boravka na Žuci prvi put u životu vidio taj izum i kako se koristi u borbi.
Zajko je po dolasku na kotu 850 prilikom osmatranja terena primjetio nekoliko neprijateljskih vojnika ispred rova u kojem je bio na straži. Pokušao je da ih iznenadi. Stavio je bombu u cašicu, izvukao osigurac, ubacio manevarski metak u cijev i ispalio ga. Bomba je izletila iz cašice, pogodila u granu u neposrednoj blizini iznad njegove glave i vratila se u njegov rov. Zajko je u tom momentu bio sa još cetri svoja saborca, među kojim je bio i njegov komandir Pena. Svjestan da ce bomba eksplodirati, bacio se na nju. Zajko je na sebi imao pancir, ali zelena bomba sa velikom razornom moci, prilikom eksplozije rasturila je pancir i uz veliko oštecenje trbušnih organa, Zajkina smrt bila je neizbježna. Tako je Zajko poslednji put u svom životu još jednom pokazao koliku je hrabrost imao da svojim tijelom zaštiti i spasi svoje ratne drugove!
Zajko nas za uvjek napusti a njegovi drugovi ostadoše nepovrijeđeni da ga pamte i prepricavaju buducim pokoljenjima o viteštvu tog heroja!


Friday, September 11, 2015

Snajperisti u Omladinskoj ulici

Junska ofanziva '92 godine od strane muslimanske vojske oko Sarajeva nije jenjavala. Strah od te ofanzive pokrenuo je srpsku vojsku u Vogošvci. Pocelo je osvajanje muslimanskih sela oko Vogošce, u cilju bolje zaštite srpske teritorije. Osvojeno je selo Uglješici i formirana nova linija odbrane.
Prvu noc na novoj liniji odbrane zapalo je moje drugove i mene. Noc je bila mirna, pa su moj kum, Popa, Zoran Rosic - Gliga i ja to iskoristili i poceli kopati zaklon sa vojnim ašovcicima, koje smo uvijek nosili sa sobom.
Nocni mir prekide plamen iz jedne kuce, koja se nalazila iza naših leđa. Bili smo iznenađeni da je kuca zapaljena jer je po našem mišljenju bila idalno mjesto za sklonište rezervnih snaga u kojoj bi se smejstili naši borci u slucaju vremenskih nepogoda ili neprijateljskog napada. Poceli smo da se raspitujemo, ko je taj što je zapalio kucu. Saznadosmo da je Srele sa Kremeša sa ukradenim TAS-ovim bjelim Golf-om došao da pljacka kuce.
Za njega se pricalo da je u pokušaju da izvuce auto iz kruga fabrike, uništio nekoliko automobila, pokušavajuci da izvuce vozilo koje je želio. Do pocetka rata Srele nije imao položen vozacki ispit, pa je prvo vozacko iskustvo sticao sa ukradenim vozilima.
Kad je vidio da u kucama nema ništa vrijedno što bi uzeo za sebe, zapalio je kucu od Softica, koja se nalazila neposredno uz liniju, iza naših leđa. Srele nije ucestvovao u akciji na Uglješicima, niti je njegova jedinica imala obavezu da cuva liniju na tom dijelu terena. Bili smo ljuti zbog toga, pa smo nas nekoliko pronašli Sreleta i napali ga za ovo šta je uradio. Njegovo opravdanje za to djelo bilo je da muslimani po svom vjerskom ubjeđenju nikad se ne vracaju na zapaljeno ognjište, pa je iz tog razloga i zapalio. Vidjevši da nema našu podršku, nakon rasprave sjeo je u auto i odvezao se iz sela.
Ostatak noci protekao je uz poglede na visoki plamen, koji je izgedao kao da se proteže do neba, stvarajuci neprijatnu i stravicnu sliku nad tim prostorom. Iz zapaljene kuce plameni jezicci izlijetali su na sve strane. Krovna konstrukcija pocela je da puca i zarušava od vatre. Cika crijepova prilikom pada, stvarao je jezive zvukove u mukloj noci. Zvukovi koju se stvarali od siline vatre i rušenja krova, licili su na teško jecanje i plac nekog oronulog starca. Sav taj prizor stvorio je beskrajno dugu noc, zbog cega se sa nestrpljenjem cekao dolazak naše smjene na liniji. U popodnevnim satima, konacno stigla je željno iscekivana smjena.
Povratak kuci sa linije, nakon osvojene nove teritorije bio je najkraci kroz selo Uglješice, Krenusmo niz linuju u pravcu sela. Pri ulasku u selo primjetismo da su sve kuce otvorene. Selo je bilo avetinjski prazno!
Put nas nanese pored kuce Feđinog punca. Kuca je bila prazna, a ispred kuce stajao je parkiran "Yugo 45". Bio je to Feđin automobil, za koji mi je rekao da je njegova supruga prilikom odlaska iz Vogošce sa njim odvukla dijecu za Hrvatsku.
Tada shvatih da me je drug slagao za svoj automobil. Saznanje da je lagao stvori u meni sumnju da je i on podlegao izvještajima muslimanskih medija i da me vidi kao zlobnog srbo-cetnika, kako su nas nazivali sarajevski voditelji dnevnika na TV ekranima.
Feđin automobile bio je bez tockova, stajao je na klocovima i poskidano je bilo sve što se moglo skinuti sa njega. Bio sam razocaran da moj drug nije imao povjerenje u mene da mi dadne na cuvanje svoj auto, kako bi ga zaštitio od ovakvog scenarija.
Nakon što smo prošli kroz selo, pređosmo most na Jošanickoj rjecici, koji je dijelio selo od naselja. Ja se zaputi u puncev stan, a moji drugovi nastaviše dalje niz ulicu, u pravcu naše komande u hotel Biokovo.
Pri samom ulasku u Omladinsku ulicu sretoh se sa mojim komšijom Kostom. Kosta je bio ulaz do mog punca i veom cesto dolazio na kafu kada punac dođe iz vikendice u svoj stan. Bili su dugogodišnje radne kolege, pa se njihovo prijateljstvo i druženje nastavilo i u penzinerskim danima.
Kosta kao da je znao da cu naici tim putem, stajao je ispred zgrade i kada me viđe, priđe mi, pozdravi se i rece da mi je obijen stan i da su ljudi koji su ga obili još uvijek u njemu.
Zadnjih par godina, do izbijanja rata sa svojom porodicom živio sam u tom stanu. Punac i punica su mi ga ustupili, kako se moja supruga, sin i ja ne bi potucali po postanarima, po bjelosvjetskim kucama, kako su to oni volili da kažu.
Oni su otišli u vikendicu u kojoj nije bilo vode i stroje, osnovnih uslova za život, samo da bi nama udovoljili i napravili naš život ugodniji i bolji. To me je tjeralo na veliko poštovanje prema njima i da puncevu imovinu po svaku cijenu sacuvam dok ovo ludilo ne prođe i oni se ponovo vrate u svoj stan.
Dok sam se penjao stepenicama koje su spajale prezadnji i zanji sprat vidim da su ulazna vrata odškrinuta. Skinem pušku sa ramena, priđem polako vratima i lagano ih gurnem nogom da se širom otvore. Sa puškom na gotovs uđem u predsoblje stana. Okrenem se oko sebe u svim pravcima i vidim trojicu ljudi. Među njima prepoznam Miru Vukovica. Svaki od njih se nalazio u jednoj od soba, zarovljeni među stvarima u regalima, ne primjetiše moj dolazak.
"Šta to radite?" Podviknuh!
Nisu ocekivali da ce neko da ih prekida u njihovom poslu, pa ih iznenadi i brecnu moj dolazak i oštar povišen ton. Sa Mirom sam se poznavao još iz osnovne škole. Iduci u isti razred, cesto smo zajednicki pravili probleme nastavnicima po školskim ucionicama.
On kad me viđe, izađe iz sobe i priđe da se pozdravi, a za njim to isto uradiše i ostali. Drugu dvojicu što su bili u stanu, nisam poznavao. Kad su progovorili, po njihovom ekavskom govoru pretpostavih da su dobrovoljci koji su došli iz Srbije da pomognu svojim sunarodnicima u Bosni.
Stojeci na sred stana i okrecuci se naokolo, gledajuci razbacane stvari po podu upitah Miru: "Zašto ste obili i pretresli moj stan?"
Miro poce da objašnjava i pravda se zašto su ušli u stan: "Ovde smo na ovoj zgradi na zadnjem spratu u neke stanove postavili snajpersko i mitraljesko gnijezdo, zbog akcije na Uglješice. Jarane izvini, nisam znao da je ovo tvoj stan! Vidim ja tvoje slike u foto albumu i regalu, ali nisam skonto da je tvoj, jer na vratima piše muslimansko ime!"
Nisam želio da skidam natpis sa vrata na kojem je pisalo Omerovic Nezir, jer to nije bio moj, nego njegov stan. Pretpostavljajuci da je Miro pogriješio, pa iz tog razloga ne htjedoh da podižem tenzije između mene i njih. Objasnih Miri da je to stan od mog punca i da ja živim u njemu. Miro se još jednom izvinu i povede dvojicu saboraca sa sobom.
Dok sam ih ispracao, vidim preko puta puncevog stana širom otvorena vrata. Prilikom dolaska u stan, nisam obratio pažnju, pa nisam ni primjetio da je i taj stan otvoren. Pitam ih jeste i ovaj stan vi otvorili, a oni odgovoriše da jesu, jer im je i on trebo za osmatranje u vrijeme akciju. Svjesni da mi je jasno zašto to rade, pognuše glave i bez zadržavanja sjuriše niz stepenice.
Bio je to stan od roditelja Finke i Zdravke Petrovic. Bili su Hrvati po nacionalnosti, pa su u tom varljivom ratnom vihoru napustili stan i pobjegli na sigurnije prostore. Priđem vratima i zavirim u stan. Vidim razbacane stvari na sve strane, kao da je tajfun prošao kroz njega. Pokušam da zatvorim vrata, ali je štok toliko bio razvaljen da ih je bilo nemoguce zatvoriti. Privucem ih, kako bi izgledala zatvorena i pređem nazad u svoj stan. Vratim fotografije i razbacane stvari na svoje mjesto u regal. Popravim razvaljenu bravu, zakljucao vrata i odem iz stana.
Miro je sa svojom ekipom prešao u drugi ulaz i nastavio da obija stanove pod izgovorom da se postavlja mitraljesko i snajpersko gnijezdo. Zgrada je bila prilicno dugacka. Imala je pet ulaza i pružala se uz korito rejcice Jošanica. Zbog mjesta na kojem je bila izgrađena imala je odlican pogled na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, u pravcu Ugorskog i Saobracajnog fakulteta, pa se iz tog razloga komšije u zgradi nisu bunile zbog nasilnog otvaranja stanova.
Domišljati Miro iskoristi takvu situaciju i sa ekipom snajperista opljacka puno praznih stanova u zgradi.


Friday, September 4, 2015

Osvajanje Uglješića

Nakon borbi i povlacenja srpske vojske sa velikog dijela brda Žuc, u kojoj je stradalo puno ljudi na obje strane, muslimanska vojska krenula je u pretres terena i u tom pohodu pobila je preostalo stanovništvo po selima i zaseocima i tako potpuno ocistila tu teritoriju od srpskog naroda. Osokoljeni uspjesima na Žuci, ofanziva nije zaustavljena. Pretpostavka da je srpska vojska u rasulu ponukala je muslimansku komadu da krene u nove napada. Krenulo se dalje na svim pravcima oko Sarajeva.
Zbog gubitka teritorije na Žuci, oslabljena je kompletna odbrana teritorije pod srpskom kontrolom. Opasnost od ocekivanog napada na Vogošcu pokrenula je srpsku  vojsku u kontraofanzivu. Iz mjera predostrožnosti krenulo se u napad u popravljanje pozicija oko urbane sredine. Prvo selo na udaru bilo je selo Uglješici
Prigradsko selo Uglješići, bilo je etnicki cisto muslimansko selo. Imalo je povezanu teritoriju preko Ugorskog sa teritorije pod kontrolom vojske lojalne SDA i Aliji Izetbegovicu.
Korito rjecice Jošanica razdvajalo je selo od naseljenog dijela Vogošće, koje je bilo pod kontrolom vojske lojalno SDS-u i Radovanu Karadžicu. Najveca opasnost za Vogošcu prijetila je upravo preko sela Uglješica, zbog čega je komanda Crnovrške brigade donijela odluku da se selo pod hitno mora staviti pod srpsku kontrolu.
Nastao je veliki problem u brigadi za taj poduhvat, jer još se uvjek gajila nada za politicki dogovor među zaracenim stranama. Domace mobilisano srpsko stanovništvo pod motom "bratskva i jedinstva" je odbijalo da krene u napad na to selo i njene malobrojne preostale stanovnike.
Po naselju se među građanima pricalo da su srpsko selo Blagovac i muslimasko selo Uglješici u "Drugom svjetskom ratu" međusobno se pomagali i spašaval, tako što bi jedni drugima dojavljivali o nailasku ustaša ili četnika na tom prostoru, nakon cega bi se mještani skrivali po okolnim šumama ili u međusobnim selima, ovisno koja vojska dolazi. Bio je to rat u kojem su narod svih vjeroispovjesti imali zajedničkog neprijatelja, pa je borba za komšiju bila uobicajena i normalna pojava.
Ovaj novi, "Građanski rat" među stanovnicima tih sela stvorio je međusobno nepovjerenje, strah i neprijateljstvo. Ipak, stare price iz prošlosti uticale su puno na svijest ljudi, pa je kontra-napad u pravcu Uglješica docekan sa velikim otporom među lokalnim srpskim vođama jurišnih jeinica.
Pena je sa svojom jurišnom jedinicom izbjagao tu naredbu, tako što je pomagao u zaštiti i odbrani kote 850 i sela Zabrđe, koje je bilo pod velikim udarom muslimanskih snaga. Boro Radic je trebao da sa svojom jedinicom izvede kontra-napad na Uglješice. Boro nije prihvatio da izvede taj napad i naredba je prebacena na komandanta Vogošcanskog bataljona, kapetana Milorada Zorica.
Vogošcanski bataljon nije imao jurišnu jedinicu, pa je za taj zadatak za pomoc dodijeljen jedan vod od petnaestak dobrovoljaca iz Srbije. Njima je pridodato nekoliko boraca iz Borine jedinice, služeci iskljucivo kao vodici, jer dobrovoljci nisu dovoljno poznavali taj dio terena. Moja ceta, to jest I ceta Vogošcanskog bataljona dobila je zadatak od komandanta da bude rezervni sastav za popunjavanje osvojene teritorije. Po rasporedu cetnih zapovjesti prvi vod naše cete tog dana bio je slobodan, pa je na osnovu toga dobijen zadataka da bude jedinica za posjedanje prilikom postvljanja nove odbranbene linije. Sve je bilo spremno za kontra-napad. Planirana akcija trebala je da krene u ranim jutarnjim satima 18. juna '92 godine.
U cik zore naš vod je izašao u rejon Krša. Selo je izgledalo avetinjski pusto, a izgorjele napuštene kuce izgledale su jezivo. Ispred nas nalazila se velika livada sa laganim padom u pravcu Vogošce. Livada je bila nepokošena, pa je njena visoka trava zaklanjala pogled prema tom prostoru. Iako je trava ometala da se vidi cjelokupan prostor, ipak se kroz nju moglo vidjelo nekoliko kuca koje su bile smještene povrh Uglješica. Vlasnici kuca bili su Softici pa se taj dio sela među lokalnim stanovništvo zvao po njihovom prezimenu.
U ranim jutarnjim satima pocela je da rominja sitna kišica. U iscekivanju prestanka padavina pocetak akcije se stalno odgađao. Iako se pretpostavljalo da su stanovnici Uglješica napustili selo od dana kada smo preuzeli kontrolu nad Omaldinskom ulicom, ipak nismo bili sigurni dali su neke jedinice iz Sarajeva bile u blizini sela, zbog cega se sa nestrpljenjem iscekivao pocetak akcije. Sve je to stvaralo velku napetost među našim borcima.
Oko podne kiša je prestala da pada, a kroz oblake pocelo su da probijaju slabi suncevi zraci. Ubrzo posle toga, bez artiljeriske pripreme, krenulo se u napad. Rafalna paljba iz pušcanog naoružanja razlijegala se cijelom vogošcanskom kotlinom. Pošto nije bilo uzvratne paljbe, za veoma kratko vrijeme sve se smirilo, nakon cega je nastala mukla tišina. Među vojskom se sa nestrpljenjem iscekivala vijest, šta se dešavalo u toku napada.
Dok se cekala naredba da se preuzme osvojena teritorija, do nas dođe Kiza, pripadnik Borine jedinice. Kiza je bio poznat među rajom da volio da karikira i zbija šale, prepricavajuci neki događaj. Ovoga puta izgledao je potpuno drugacije nego obicno. Bio je sav izbezumljen! U glasu i ocima mu se osjecao neki cudan strah. Poceo je da prica kako je kao vodic išao sa jednom grupom dobrovoljaca iz Srbije. Kada su ovladali prostorom upali su u jednu od kuca. U kuci nije bilo nikoga ali su zatekli tek zapocetu tepsiju pite koja se još uvijek pušila od svoje toplote i otvoren kur'an na trpezarijskom stolu. A onda dok su gledali u taj prizor na stolu kod jednog od dobrovoljaca puška opali i on rani sam sebe u nogu. U jednom dahu Kiza isprica cijeli tok tog događaja.
Nakon što je Kiza ispricao svoju pricu, osjecali smo da se on od tog šoka psihicki nije doboro osjecao, pa mu predložismo da ide kuci da se malo odmori i smiri. On nas posluša i krenu putem koji je vodio iza naših leđa, u pravcu Jeftica i naselja.
Sve ovo što je Kiza ispricao ukazivalo je da selo nije bilo potpuno prazno kako se pretpostavljalo i da je neka porodica pobjegla ispred naleta naše vojske, ostavljajuci na stolu tek postavljen rucak.

Iscekivanje da preuzmemo novu liniju trajalo je nekoliko sati. Dok se cekalo da stigne naredba za posjedanje linije među voskom potekla je prica da se pretresaju kuce i iz njih iznose vrijedne stvari, pa se iz tog razloga ceka naredba da se prebacimo na novu liniju. Negdje iza tri sata popodne dođe naredba za posjedanjem osvojene teritorije.
Komandant bataljona, kapetan Zoric licno nas povede u pravcu nove linije. Visoka trava nakvašena kišom za cas nam je do pojasa natopila pantolone. Komandant nas rasporedi po zamišljenoj liniji. Na njoj nije bilo ništa da nas zaštiti u slucaju borbe, pa smo potražili prirodne zaklone i tu postavili osmatracka mjesta.
Ispred nas se pružala livada sa ponekim stablom voca i niskim grmovima. Sa linije se pružao pogled prema naselju i potpuno praznom i napuštenom selu Uglješici.
Nismo imali dovoljno ljudstva da pokrijemo cijelu liniju pa je komandant zahtjevao da se sa minama zaprijeci nepregledan prostor  ispred nas, kako bi se zaštitili od eventualnog diverzantskog napada. Nakon uspješno izvedene akcije u kojoj osim jednog samoranjavanja, nije bilo poginulih, krenulo se u miniranje terena. Miniranje je opet povjereno dobrovoljcima, iskusnim borcima sa hrvatskog ratišta.
Stigla je vijest da je nepokriveni prostor miniran i komandant Zoric kao odgovoran covjek odluci da pregleda i provjeri kvalitet minskih polja. Bližila se kraj dana, pa je morao da požuri kako bi prije mraka uspio da pregleda minska polja. Pošao je ispred linije niz brdo u pravcu Uglješica prema dijelu terena sa puno malih žbunova, za koji se smatralo da je pogodan za ivođenje diverzantskog napada. Sa komandantom je pošao i njegov zamjenikom T. Bakoc. Na dijelu gdje je bilo postavljeno misko polje, Bakoc je ostao iza linije, a komandant je prišao bliže prema minama. Na strmom dijelu terena, komandant se okliznu na mokroj travi, nakvašenoj kišom i skliznu u minsko polje. Dok je padao zakacio je jednu poteznu minu i ona eksplodira. Mina mu prilikom ekspolzije otkinu donji dio jedne nogu.
Kapetan Zoric bio je veoma jak i hrabar covjek. Završio je fakultet za fizicku kulturu i kao profesor radio u nekolio sarajevskih srednjih škola. Njegova pedagoška profesija mu je davalo mogucnost da se lijopo ophoditi sa ljudima svih uzrasta, što je za srpsku vojsku bilo veoma važno u tim prvim ratnim danima. Još kao mladic sa svojom dvadeset i nekom godinom života bio je vicešampion Jugoslavije u bodibildingu. Aktivno se bavio sportom i tako održavao svoju snagu i lijep izgled. U tim ratnim godinama, bio je omiljen, pogotovo među vogošcanima, zbog cega je imao veliki autoritet i njihovu naklonost i poštovanje.
Bakoc kada je vidio šta se desilo, uhvatila ga je panika. Nisu imali radio uređaj sa sobom, kako bi javio šta im se desilo, pa je bio izbezumnjen, neznajuci šta da radi. Kapetan Zoric nakon gubitka noge nije gubio kontrolu nad sobom. Komadant je bio visok oko metar i devedeset i težak oko devedest kilograma mišicne mase. Znao je da ga Bakoc sam nece moci podici pa mu rece da ode po pomoc kako bi ga bezbijedno mogli iznijeti iz minskog polja. Bakoc je otišao, a kapetan Zoric za to vrijeme pokuša sa kajišem svojih pantolona, sam sebi da podveže nogu i zaustavi krvarenje. Snaga mu je bila na izmaku zbog velikog gubitka krvi, pa iz tog razloga nije uspio snažno da zategne i podveže ranu. Krvarenje je nastavilo i kapetan je izgubio svijest prije nego što je pomoc stigla.
Bakoc je u međuvremenu stigao i zatekao komandanta bez svijesti. Sa nekoliko momaka uspio je izvuci komandanta iz minskog polja. Ponijeli su ga prema ambulanti ali dok je stigao do doktorske pomoci bilo je vec kasno.  Komandant Vogošcasnkog bataljona kapetan Milorad Zoric zbog velikog gubitka krvi nije imao mogucnost da preživi.
Da tragedija bude veca, njegova supruga koja je bila u izbjeglištvu u Srbiji dolazi u Vogošcu da preuzme muževo tijelo, odveze u Beograd i tamo ga sahrani.  U ambulanti, prilikom preuzimanja muževih stvari, traži njegov trofejni pištolj "Valter", koji se sa koljena na koljeno prenosio u njegovoj porodici  i zlatni sat koji je imao kod sebe u vrijem pogibije. Ljudi u ambulanti zbonjeno su konstatovali da prilikom prijema tijela u mrtvacnicu pištolj i sat nisu bili uz komandanta i tako nisu stavljeni ni na spisak stvari koje su predali porodici poginulog.
Njegova supruga nakon obavljene sahrane ponovo vraca u Vogošcu da bi pronašla izgubljeni pištolj i zlatni sat. Više od mjesec dana traganja nije uspjela da pronađe vrijedne stvari svog muža. Za nestanak tih stvari neki ljudi su sumnjali da ih je jedini Bakoc moga uzeti i zadržao za sebe. Te stvari nikad nisu nađene a Bakoc je veomo brzo nakon toga dezertirao iz jedinice i otišao za Srbiju. Uz gubitak komanda bataljona u najtežim trenucima ostali smo i bez njegovog zamjenika.
Na mjesto komandanta Vogošcanskog bataljona postavljen je porucnik Kljunic.