Bližio se kraj juna '92, a borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Osim velikog broja žrtava, drasticnih promjena na terenu nije bilo. Nadanje Alijinih politickih saveznika da ce vojno pobjediti srpsku vojsku i tako ovaladti cijelom Bosnom, nisu se ostvarivala. Za razliku od teritorija pod kotrolom muslimaske vojske, linije odbrane srpske teritorije postajale su iz dana u dan sve stabilinije. Na terenu se osjecalo da mulimanska teritorija nema svoje linije odbrane i da srpska vojska u organizovanom napadu može da uđe u Sarajevo kad god to poželi. Međutim, na taj korak Skupština Srpske Republike BiH nije željela da se odluci, nadajuci se da ce se postici politicki dogovor.
Nakon zauzimanja Uglješica i pomjerenih linija odbrane Vogošce u pravcu Ugorskog, pocele su samoinicijativne akcije pojedinaca, pretresi stanova muslimanskog stanovništva u Omladinskoj ulici.
Jedan od takvih slucajeva desio se u žutoj zgradi, na samom kraju naselja. Zgrada je bila sa više ulaza, izgledala je u obliku slova "Z". Nalazila se u blizini rijecnog korita rijecice Vogošca i pružala se u pravcu Saobracajnog fakulteta.
Jedne noci nekoliko dobrovoljaca iz Srbije upada u stan starijih ljudi muslimanske vjeroispovjesti. To su cule njihove dugogodišnje komšije i na celu sa porodicom Petrovic, odlucno se suprostaviše nasilnicima. Izašli su iz svojih stanova sa oružjem u rukama i stali u zaštitu svojih komšija. Dvojica dobrovoljaca iz Srbije zateceni u stanu kako pretresaju stvari po sobama i regalima, dolaskom komšija, bili su zaustavljeni.
Na pitanje zašto vrše pretres, obrazlagali su da se iz tog stana u toku noci sa baterijskom lampom šalju signali prema muslimanskoj teritoriji i na taj nacin odaju važne informacije. Bila je to smišljena laž, kao opravdanje za pretres stanova. Komšije su to dobro znale, jer su tokom noci bili na straži po linijama odbrane ispred Omladinske ulice i sigurno bi vidjeli da neko šalje svijetlece signale prema neprijateljskoj strani.
Znajuci da se radi o zloupotrebi ratne situacije i pokušaju pljacke, grubo su se suprostavili i otjerali nasilnike iz ulaza svoje zgrade. Stanari zgrade su nakon toga na ulazna vrata postavili rešetku sa bravom, kako bi zaustavili nepoželjne osobe da ulaze u zgradu.
Aferu oko pretresa stana prijavili su u Opštini. Bilaje to poslednja kap koja je prelila prepunu casu, zbog cega je vlas izdala naredbu da dobrovoljci iz Srbije napuste teritoriju Vogošce, šta su ovi potom i uradili.
Ubrzo posle protjerivanja dobrovoljaca iz Srbije, stiže nova grupa boraca na celu sa Ostojicem i Bokanom. Nepovjerenje steceno predhodnom grupom, ucinilo je svoje i nova pridošla pomoc docekana je sa velikim nepovjerenjem kod građana Vogošce.
Veoma brzo se ustanovilo da se radi o pravoj jedinica hrabrih dobrovoljaca, odlucnih da pomogne srpskom narodu u Bosni u odbrani svojih ognjišta. Zbog nepovjerenja prema njima koje je stvoreno u lokalnom stanovništu, nisu željeli da budu smješteni u naselju, nego su insistirali da se na koti 850 postavi šator u kojem ce se smjestiti njihova jedinica.
Nakon gubitka dijela teritorije Žuci, postavljena je nova linija odbrane koja je išla po vrhu kote 850 u pravcu Rajlovca. Na samoj koti u jednoj uvali dovucen je jedan kontejner u koji se smjestila novoformirana komanda linije odbrane Žuci, a kraj komande postavljen je veliki vojnicki šator.
Za komandanta linije na Žuci određen je rezervni kapetan Markovic Anđelko, bivši presednik omladine Opštine Vogošca, sa pomocnicima porucnicima iz rezervnog sastava T.O., M. Zoranom i K. Draganom i sanitet sa sanitetlijom Biljom, koja je bila zadužena za zbrinjavanje ranjenika na liniji. U šatoru su se smjestili dobrovoljci iz Srbije. Njih oko tridesetak, pod Bokanovom komandom, imali su zadatak da kao interventna jedinica pomažu u odbrani postavljene nove linije odbrane na Žuci.
Sva ta dešavanja docekana su sa oduševljenjem među građanima Vogošce, zbog straha i napete situacije koja je vladala u tom ratnom periodu. Dobrovoljci nisu silazili u naselje i tim cinom povratili su izgubljeno povjenje koje su stvorili njihovi predhodnici.
Komanda Žuci nije imala svoju vojsku, nego je na taj prostor izlazila vojska iz Krivoglavackog i Vogošcanskog bataljona. Naš ceta imala je zadatak da pokriva Omladinsku ulicu. Ostale dvije cete Vogošcanskog bataljona su se pobunile zbog toga što mi cuvamo stražu po naselju, a oni moraju da idu po blatnjavim putevima, brdima i šumama. Zbog njihove pobune, naša ceta takođe je dobla zadatak da pokriva dio linije koja se pružala od kote 850 u pravcu Vogošce. Tako je naša četa osim držanja linije u Omladinskoj ulici, dobila zadatak da izlazi i na dio linije Žuci.
Ratno stanje postajalo je sve teže podnošljivo ali se nije imalo izbora i nazad se više nije moglo. Cesti izlasci moje jedinice na brdo iznad Vogošce uticali su i na mene da i ja kao i mnogi drugi, izvucem za sebe jednog Golf-a iz fabrickog kruga i sa autom olakšam sebi odlazak na ta brda.
U to vrijeme Boro Radic imao je monopol na sva TAS-ova vozila u krugu fabrike. Otišao sam do njega u njegovu kancelariju u hotelu "Park" i rekao mu da do sada nisam uzeo ni jedno auto iz fabrickog kruga i da to sad želim da uradim. Boro bez ustezanja rece da nema nikakvih problema. Napisao je poruku na papiru A4 formata i otkinu od papira samo taj dio na kojem je napisana poruka. Na poruci je pisalo pisanim, necitkim slovima, "Božure obezbjedi jedan auto za Koku, Boro". Pruži mi mali papiric i rece da sa njim odem u fabriku, javim se Božuru i dadnem mu tu poruku.
Izađoh iz kancelarije i vec na samom izlasku pomislih da je ovo neka glupa igra. Kroz glavu mi prođe sukob sa Božurom oko Hastor Harisa i ubistvo moga tate. Pomislih da me je Boro iz tog razloga uputio da se baš njemu javim. Pokajah se što sam uopšte dolazio po tom pitanju i odlucih da odustanem od toga.
Na ulazu iz hotela sretoh se sa Stanicem. Za njega se pricalo da je u to vrijeme izvukao veliki broj auta i sve ih uspio prebaciti u Srbiju. On cim me viđe priđe, pozdravi se i poce da se raspituje zašto sam bio kod Bore. Rekoh mu za poruku, ali i da necu ici po auto, ne objašnjavajuci moje razloge. Stanic me poce ubjeđivati da ne odustajem kad imam papir. Ponudi se da mi pomogne oko izvlacenja auta.
Nekako me ubjedi i ja se predomislih. Pozovem svog kuma da pođe sa nama i nas tojica krenusmo prema fabrickom krugu. Na glavnoj PRETIS-ovoj kapiji vidim Božura da stoji po strani i ja mu bez oklijevanja priđoh, Kažem da me je poslo Bori i pružim mu cjeduljicu. On procita poruku i rece da nema problema. Moje ocekivanje da cu ponovo sa njim uci u sukob se ne ostvari. On bi veoma ljubazan prema meni. Rece da su sva auta iz TAS-a zbog krađe prebacena u KONES i da moram otici tamo da ga uzmem.
KONES je bio PRETIS-ov pogon u kojem su se izvodili završni radovi na granata velikih kalibara. Pogon je bio daleko oko dva kilometra od glavne kapije. U mirnodobsko vrijeme u taj dio fabrike su autobusi ispred glavne kapije vozili radnike KONES-a do te druge kapije. Da bi se ušlo u taj dio fabrike, bila je još jedna kapija na kojoj se vršila posebna kontrola ljudi koji u ulaze u KONES-ov pogon. Pušaci su morali ostavljati cigarete i upaljac na prijavnici, kod fabrickog obezbjeđenja i po izlasku iz tog dijela ponovo bi preuzimali svoje stvari.
Dok sam se udaljavao od Božura, on me onako kao usput upita, "Što si bolan poveo ovog šupka?" i glavom pokaza prema Stanicu.
"Nisam ga poveo, sam je po'šo za mnom", rekoh mu.
A on nastavlja da prica, "Znaš li ti koliko je on Golf-ova odvuko za Srbiju i prod'o. a pobjego iz rata. Šupak je pravi! Doš'o ponovo da uzme još jednog, e nece dok sam ja ovde! Nemam ja ništa protiv da svi borci uzmu po jedan auto za sebe i da ostanu da ratuju, jer ce ih svakako razgrabiti ove guzonje, ali ovakvim k'o on, nedam ništa".
Okrenu se prema Stanicu i upita ga "Jeli što si ti do'šo?"
Stanic mu kratko odgovori, "Doš'o nako".
"Mo'š se slobodno vratiti, neceš moci izvuci auto, dok sam ja ovde".
Stanic mu ne odgovori ništa i šutke krenu za mnom. Dok smo išli prema KONES-u on oškrinu svoju tanku ljetnu jaknu i pokaza unutrašnji džep pun saobracajnih dozvola. Poce da se hvali kako je prilikom akcije upada Borine jedinice u policijsku stanicu u kojoj je i on ucestvovao, uletio u kancelariju sa saobracajnim dozvolama i sve ih pokupio. Kaže da je oko pedeset komada bilo ovjerenih, a ostale su bile ne ovjerene i da ih je sve pokupio i ponio sa sobom. Rece da ovjerene prodaje po 200 DM a prazne po 50 DM. Nisam se ponudio da kupim ni jednu, što vjerovatno nije ocekivao i on prestade da prica o tome. Požali se kako mu je iz njegove garaže ukraden Golf i da je zbog toga htjeo da uzme drugog ali da mu ga Boro i Božur ne daju.
Caskajuci tako stigosmo do KONES-a. Auta su bila parkirana na jednoj livadi. Priđosmo vozilima i pocesmo ih redom otvarati. Kljucevi od auta nisu bili u bravama, kako je to bilo uobicajeno da vozaci koji parkiravaju auta na parkingu ostavljaju kljuceve u bravi od volana, Stanic mi pomože da nađemo vozilo koje ima kljuceve i usput se pohvali da je iz TAS-a ukrao mašinu za pravljenje kljuceva. Sjetih se da su se Golf-ovi i pred rat krali od vlasnika. Stanic je bio jedan od onih koji su ucestvovali u tim krađama. Nisam mu se ponudio da mi napravi kopiju kljuceva i na tome se završi ta naša prica.
Nakon što smo našli vozilo sa kljucevima, upali smo ga i sa novim Golf-om krenusmo nazad prema glavnoj kapiji. Pri dolasku do nje Božur nas primjeti i rece momku na kapiji da nas propusti. Kapija se otvori i mi bez zadržavanja krenusmo prema Vogošci.
Tako i ja upado u Golfomaniju!
Nakon zauzimanja Uglješica i pomjerenih linija odbrane Vogošce u pravcu Ugorskog, pocele su samoinicijativne akcije pojedinaca, pretresi stanova muslimanskog stanovništva u Omladinskoj ulici.
Jedne noci nekoliko dobrovoljaca iz Srbije upada u stan starijih ljudi muslimanske vjeroispovjesti. To su cule njihove dugogodišnje komšije i na celu sa porodicom Petrovic, odlucno se suprostaviše nasilnicima. Izašli su iz svojih stanova sa oružjem u rukama i stali u zaštitu svojih komšija. Dvojica dobrovoljaca iz Srbije zateceni u stanu kako pretresaju stvari po sobama i regalima, dolaskom komšija, bili su zaustavljeni.
Na pitanje zašto vrše pretres, obrazlagali su da se iz tog stana u toku noci sa baterijskom lampom šalju signali prema muslimanskoj teritoriji i na taj nacin odaju važne informacije. Bila je to smišljena laž, kao opravdanje za pretres stanova. Komšije su to dobro znale, jer su tokom noci bili na straži po linijama odbrane ispred Omladinske ulice i sigurno bi vidjeli da neko šalje svijetlece signale prema neprijateljskoj strani.
Znajuci da se radi o zloupotrebi ratne situacije i pokušaju pljacke, grubo su se suprostavili i otjerali nasilnike iz ulaza svoje zgrade. Stanari zgrade su nakon toga na ulazna vrata postavili rešetku sa bravom, kako bi zaustavili nepoželjne osobe da ulaze u zgradu.
Aferu oko pretresa stana prijavili su u Opštini. Bilaje to poslednja kap koja je prelila prepunu casu, zbog cega je vlas izdala naredbu da dobrovoljci iz Srbije napuste teritoriju Vogošce, šta su ovi potom i uradili.
Ubrzo posle protjerivanja dobrovoljaca iz Srbije, stiže nova grupa boraca na celu sa Ostojicem i Bokanom. Nepovjerenje steceno predhodnom grupom, ucinilo je svoje i nova pridošla pomoc docekana je sa velikim nepovjerenjem kod građana Vogošce.
Veoma brzo se ustanovilo da se radi o pravoj jedinica hrabrih dobrovoljaca, odlucnih da pomogne srpskom narodu u Bosni u odbrani svojih ognjišta. Zbog nepovjerenja prema njima koje je stvoreno u lokalnom stanovništu, nisu željeli da budu smješteni u naselju, nego su insistirali da se na koti 850 postavi šator u kojem ce se smjestiti njihova jedinica.
Za komandanta linije na Žuci određen je rezervni kapetan Markovic Anđelko, bivši presednik omladine Opštine Vogošca, sa pomocnicima porucnicima iz rezervnog sastava T.O., M. Zoranom i K. Draganom i sanitet sa sanitetlijom Biljom, koja je bila zadužena za zbrinjavanje ranjenika na liniji. U šatoru su se smjestili dobrovoljci iz Srbije. Njih oko tridesetak, pod Bokanovom komandom, imali su zadatak da kao interventna jedinica pomažu u odbrani postavljene nove linije odbrane na Žuci.
Sva ta dešavanja docekana su sa oduševljenjem među građanima Vogošce, zbog straha i napete situacije koja je vladala u tom ratnom periodu. Dobrovoljci nisu silazili u naselje i tim cinom povratili su izgubljeno povjenje koje su stvorili njihovi predhodnici.
Komanda Žuci nije imala svoju vojsku, nego je na taj prostor izlazila vojska iz Krivoglavackog i Vogošcanskog bataljona. Naš ceta imala je zadatak da pokriva Omladinsku ulicu. Ostale dvije cete Vogošcanskog bataljona su se pobunile zbog toga što mi cuvamo stražu po naselju, a oni moraju da idu po blatnjavim putevima, brdima i šumama. Zbog njihove pobune, naša ceta takođe je dobla zadatak da pokriva dio linije koja se pružala od kote 850 u pravcu Vogošce. Tako je naša četa osim držanja linije u Omladinskoj ulici, dobila zadatak da izlazi i na dio linije Žuci.
Ratno stanje postajalo je sve teže podnošljivo ali se nije imalo izbora i nazad se više nije moglo. Cesti izlasci moje jedinice na brdo iznad Vogošce uticali su i na mene da i ja kao i mnogi drugi, izvucem za sebe jednog Golf-a iz fabrickog kruga i sa autom olakšam sebi odlazak na ta brda.
U to vrijeme Boro Radic imao je monopol na sva TAS-ova vozila u krugu fabrike. Otišao sam do njega u njegovu kancelariju u hotelu "Park" i rekao mu da do sada nisam uzeo ni jedno auto iz fabrickog kruga i da to sad želim da uradim. Boro bez ustezanja rece da nema nikakvih problema. Napisao je poruku na papiru A4 formata i otkinu od papira samo taj dio na kojem je napisana poruka. Na poruci je pisalo pisanim, necitkim slovima, "Božure obezbjedi jedan auto za Koku, Boro". Pruži mi mali papiric i rece da sa njim odem u fabriku, javim se Božuru i dadnem mu tu poruku.
Izađoh iz kancelarije i vec na samom izlasku pomislih da je ovo neka glupa igra. Kroz glavu mi prođe sukob sa Božurom oko Hastor Harisa i ubistvo moga tate. Pomislih da me je Boro iz tog razloga uputio da se baš njemu javim. Pokajah se što sam uopšte dolazio po tom pitanju i odlucih da odustanem od toga.
Na ulazu iz hotela sretoh se sa Stanicem. Za njega se pricalo da je u to vrijeme izvukao veliki broj auta i sve ih uspio prebaciti u Srbiju. On cim me viđe priđe, pozdravi se i poce da se raspituje zašto sam bio kod Bore. Rekoh mu za poruku, ali i da necu ici po auto, ne objašnjavajuci moje razloge. Stanic me poce ubjeđivati da ne odustajem kad imam papir. Ponudi se da mi pomogne oko izvlacenja auta.
Nekako me ubjedi i ja se predomislih. Pozovem svog kuma da pođe sa nama i nas tojica krenusmo prema fabrickom krugu. Na glavnoj PRETIS-ovoj kapiji vidim Božura da stoji po strani i ja mu bez oklijevanja priđoh, Kažem da me je poslo Bori i pružim mu cjeduljicu. On procita poruku i rece da nema problema. Moje ocekivanje da cu ponovo sa njim uci u sukob se ne ostvari. On bi veoma ljubazan prema meni. Rece da su sva auta iz TAS-a zbog krađe prebacena u KONES i da moram otici tamo da ga uzmem.
KONES je bio PRETIS-ov pogon u kojem su se izvodili završni radovi na granata velikih kalibara. Pogon je bio daleko oko dva kilometra od glavne kapije. U mirnodobsko vrijeme u taj dio fabrike su autobusi ispred glavne kapije vozili radnike KONES-a do te druge kapije. Da bi se ušlo u taj dio fabrike, bila je još jedna kapija na kojoj se vršila posebna kontrola ljudi koji u ulaze u KONES-ov pogon. Pušaci su morali ostavljati cigarete i upaljac na prijavnici, kod fabrickog obezbjeđenja i po izlasku iz tog dijela ponovo bi preuzimali svoje stvari.
Dok sam se udaljavao od Božura, on me onako kao usput upita, "Što si bolan poveo ovog šupka?" i glavom pokaza prema Stanicu.
"Nisam ga poveo, sam je po'šo za mnom", rekoh mu.
A on nastavlja da prica, "Znaš li ti koliko je on Golf-ova odvuko za Srbiju i prod'o. a pobjego iz rata. Šupak je pravi! Doš'o ponovo da uzme još jednog, e nece dok sam ja ovde! Nemam ja ništa protiv da svi borci uzmu po jedan auto za sebe i da ostanu da ratuju, jer ce ih svakako razgrabiti ove guzonje, ali ovakvim k'o on, nedam ništa".
Okrenu se prema Stanicu i upita ga "Jeli što si ti do'šo?"
Stanic mu kratko odgovori, "Doš'o nako".
"Mo'š se slobodno vratiti, neceš moci izvuci auto, dok sam ja ovde".
Stanic mu ne odgovori ništa i šutke krenu za mnom. Dok smo išli prema KONES-u on oškrinu svoju tanku ljetnu jaknu i pokaza unutrašnji džep pun saobracajnih dozvola. Poce da se hvali kako je prilikom akcije upada Borine jedinice u policijsku stanicu u kojoj je i on ucestvovao, uletio u kancelariju sa saobracajnim dozvolama i sve ih pokupio. Kaže da je oko pedeset komada bilo ovjerenih, a ostale su bile ne ovjerene i da ih je sve pokupio i ponio sa sobom. Rece da ovjerene prodaje po 200 DM a prazne po 50 DM. Nisam se ponudio da kupim ni jednu, što vjerovatno nije ocekivao i on prestade da prica o tome. Požali se kako mu je iz njegove garaže ukraden Golf i da je zbog toga htjeo da uzme drugog ali da mu ga Boro i Božur ne daju.
Caskajuci tako stigosmo do KONES-a. Auta su bila parkirana na jednoj livadi. Priđosmo vozilima i pocesmo ih redom otvarati. Kljucevi od auta nisu bili u bravama, kako je to bilo uobicajeno da vozaci koji parkiravaju auta na parkingu ostavljaju kljuceve u bravi od volana, Stanic mi pomože da nađemo vozilo koje ima kljuceve i usput se pohvali da je iz TAS-a ukrao mašinu za pravljenje kljuceva. Sjetih se da su se Golf-ovi i pred rat krali od vlasnika. Stanic je bio jedan od onih koji su ucestvovali u tim krađama. Nisam mu se ponudio da mi napravi kopiju kljuceva i na tome se završi ta naša prica.
Nakon što smo našli vozilo sa kljucevima, upali smo ga i sa novim Golf-om krenusmo nazad prema glavnoj kapiji. Pri dolasku do nje Božur nas primjeti i rece momku na kapiji da nas propusti. Kapija se otvori i mi bez zadržavanja krenusmo prema Vogošci.
Tako i ja upado u Golfomaniju!
