Prevodioc

Monday, April 27, 2015

Borba za Svrake

 "Prvi maj" praznik rada, bio je na pragu. Narod u neizvjesnosti šta će se dešavati i dalje je napuštao Vogošću. Još uvjek su neki putevi bili prohodni i moglo se otputovati, pa sam pokušvao ubijediti oca da odemo do Subotice u posjetu svojim najmilijim. Moj otac je bio penzioner, pa sam mislio da kroz ovo ludilo ne treba i ne zaslužuje da prolazi. On nije želio da ode iz  Vogošće smatrajući da je to dužnost i obaveza svakog građanina Jugoslavije. Računao sam da ću ga nagovorititi da odemo u posjetu i kad ga dovedem imaću veču mogučnost da ga ubijedim da tamo i ostane. Moje ubjeđivanje da odputujemo bilo je uzaludno. On mi reče, "Idi ti sine vidi ženu i dijete, znam ja šta znači poželjeti porodicu, pusti ti mene, meni je mjesto ovde i neću nigdje da idem dok se ovo ne završi!! Njegov odgovor je bio za očekivati nakon svih naših priča o ovom ratu. Nakon što sam shvatio da od mog ubjeđivanja nema vajde, nisam želio da ga ostavim i odlučih da ostanem sa njim.
Ratni vihor nadvijen nad Bosnom političke stranke nisu smirivale. Sjećam se priča među rajom, u vrijeme dok je bila zajednička policija, policajci islamske vjeroispovjesti su naoružavali sela u kojim je bilo pretežno muslimansko stanovništvo. Jedan od glavnih ljudi bio je Alija Delimustafić, ministar unutrašnjih poslova i vlasnik, u to vrijeme čuvene po mutnim poslovima, firme "Ceneks".
U to vrijeme sam se intezivno družio sa Graletom. On je u meni stekao povjerenje, pa jedan dan poče on priču, pa mi reče, "Delimustafić sa svojom firmom prevozi naoružanje po Bosni. Kamioni se kreću autoputom Sarajevo-Zenica i prolaze kroz Krivoglavce. Šoferi se uvjek svraćaju u kafanu "Zelena dolina", u Reljevu, završi on svoju priču.
Nije mi bilo drago što se to dešava, jer sam osječao da takve stvari razbijaju narod po nacionalnim šavovima, ali nisam mogao ništa uraditi po tom pitanju, pa mu rekoh, "Pa šta ćemo sad", više konstatacije radi, nego kao pitanje.
Grale nastavlja, "Pa hajmo ga zaskočiti i sve mu oteti"!
"Kako?", pitam ja.
Poče on iznositi svoj predlag, a ja ga pažljivo slušam,"Ja preko nekih ljudi mogu saznati tačno kad će naići kamion sa oružjem, kad dođe na parking od kafane izaći ćemo sa maskama na licu i automatskim puškama koje ću nam nabaviti, otećemo mu sve i gotova stvar", završi on sa svojim planom.
Pomislih, kako se Čelo nakon ubistva srpskog svata na Barščaršiji preko stranke sakrio, tako ćemo i mi moći preko stranke SDS, ako neko sazna da smo mi to učinili. Dadoh svoj pristanak i on reče, "Budi spreman, kad ti javim idemo u akciju". 
Ubrzo nakon toga naš plan propade, jer krajem marta Pena i njegovi ljudi na srpskoj barikadi koja je bila postavljena u Krivoglavcima uhvatiše jedan kamion od CENEKS-a pun naoružanja. Zbog tog kamiona sve se diglo na noge pa se cijeli slučaj digao na viši nivo. Delimustafić je naredio policiji da odu i preuzmu njegov kamion. Na čelu mješovite patrole, komandiri smjene Motika Petar došao je u Krivoglavce, a Pena sa svojim ljudima uz pucnjavu iz pušaka, najuri ih iz Krivoglavaca. Patrola bježeći iz sela trčala je preko rijeke Bosne, ostavivši vozilo "Golf", sa kojim su se tu dovezli. Vogošća je brujala i smijala se tom slučaju. Pena je cijeli toko rata vozio to policijsko vozili, a da se niko iz vlasti nije usudio da pokuša da mu ga oduzme i vrati u policijsku stanicu.
Taj slučaj nije zaustavio trku u naoružavanju naroda, pa je vojska naoružavala srpska, a policajci muslimanska sela. U Vogošći se pročulo da su se koristila službena vozila policije za naoružavanje naroda. Neka od imena koja su se pominjala bio su rođeni brat poznatog vogošćanskog sudije za prekršaje, Čuture Murata i Edib Spahić. Njih dvojica u vrijeme kada su bili na dužnosti sa policijskim vozilu su prevozili oružje i noružavali su okolna muslimanska sela. 
Nakon fabričkih borbi, krajem aprila počela su prepucavanja i u Semizovcu, naselju koje je pripadalo opštini Vogošća. Prvi sukobi počeli su oko kioska u centru naselja. Nekadašnjii pripadnici zajedničke vogošćanske policije Mirso i Hiko htjeli da ga odvuku u selo Svrake. Oružani sukob je izbjegnut tako što se srpska strana povukla i dozvolila da se kiosk odvuće bez krvoprolića, koje je več bilo na pomolu, jer su obadvije strane bile naoružane i sa puškama uperenim jedini u druge, čekalo se ko će prvi povući obarač.
Sve se smirilo i kiosk je odvučen na ulaz u selo. Svrake su bile smještene uz samu obalu rijeke Bosne, podijeljene na dva dijela, Donje sa pretežno muslimanskim i Gornje Svrake, sa srpskim življem. Nakon što je kiosk odvučen i postavljen kao punkt, počele su kontrole stanovnika koji ulaze u selo.  Svi koji su bili na punktu bili su iz tog sela, pa svi koji su prolazili kroz punt međusobno poznavali , zbog čega je pokazivanje lične karte bilo nepotrebno. Legitimisanje prolaznika iritiralo je srpsko stanovništvo, jer na punktu su stajali isključivo  mještani islamske vjeroispovjesti. Stanovnici Gornjih Svraka nisu imali drugu mogučnost da sa vozilima dolaze do svojih kuća, pa su pojedinci na punktu koristili tu sitaciju provocirajući prolaznike.
A onda dođe "Prvi Maj"!
Tu noć neko otvori vatru u pravcu Gornjih Svraka, a pošto su bili svijetleći metci, jasno se vidjelo da dolaze iz donjeg dijela sela. Taj slučaj je prouzrokovao oštru reakciju srpskog stanovništva nakon čega se rasplamsa žestoka borba. Počela je pucnjava iz svih raspolživih sredstava. Uz pješadijsko naoružanje, u ključena je i artiljera sa okolnih brda.  Sutradan iznad Svraka nadletio je vojni avion i izbacio kasetnu bombu na selo. Svrake su bile u potpunom okruženju, jer su sva okolna sela bila pretežno srpsko stanovništvo, pa je bilo nemoguće njihovo povlačenje sa te teritorije. Nakon dva dana borbe, osim Fejzovića koji je zbog nespretnog rukovanja sa puškom ručne izrade, koju je sam napravio u UTL-ovoj alatnici, niko više nije poginuo.   Mještani sela uvidjevši da neće dobiti neophodnu pomoć iz Sarajeva, odlučiše da se predaju! Treči dan stanovnici Svraka položili su oružje i predali se srpskoj vojsci.
Prilikom izlaska iz sela sa sobom su ponijeli improvizovano naoruženje, koje je pravljeno u fabričkom krugu pred izbijanje sukoba. Srpska stran je znala da se u selu nalazi puno modernijeg naoružanja. Nebojša Špirić-Špiro je posjedovao spisak ljudi po imenu i broju zaduženih pušaka, pa je insistriao da se to naoruženje preda. U akciji razoružavanja svračana, uspejlo se pronači puna dva kamiona naoružanja, raznih kalibara, među kojem je između ostalog bilo i nekoliko minobacača 82 milimetra. Nakon saznanja da su posjedovali minobacače, pričalo se da su  nabavljeni još daleke 87-me godine. To je veoma uznemirilo stanovnike Vogošće, pitajući se zašto je nekome tada trebao minobacač tog kalibra!
Prilikom saslušavanja, mještani Svraka bili su smješteni u kasarni u Semizovcu. Srpska strana se još uvijek nadala da će pregovori sa SDA uroditi plodom i da će se zaustaviti daljnje eskaliranje sukoba, pa su nakon obavljenog informativnog razgovora zarobljenici bili pušteni svojim kućama. Neki nisu željeli da se vrate u kuće pa su se uputili prema Srednjem i Sarajevu, teritorije koje su bile pod muslimanskom kontrolom.
Pošto se uvidjelo da mirnog rješenje neće doći, nakon što su po gradu svirepo ubijani vojnici JNA, srpska strana je sredinom maja krenulo u hapšenja muškaraca koji su učestvovali u borbi u Svarakama. Neki od njih saznali su za tu akciju, pa su na vrijeme kroz nezaštičene teritorije uspjeli proči na muslimansku teritoriju.  Jedan od njih bio je Hiko, poznati vogošćanski policajac, iskoristio je boravak na slobodi i tako uspio izbjeći zatvarsku kaznu.
U Vogošći nije postojao zatvor za ratne zarobljenika, pa su zarobljeni muškarce iz Svraka bili smješteni u vulkanizersku radnju, u Krivoglavce.

Thursday, April 23, 2015

Prvi stražarski dani

U vrijeme kada sam se prijavio u srpsku vojsku, izgledao mi je kao da se mobilizacija sprovodila "tajno", isključivo na dobrovoljnoj bazi. Vrlo mali broj ljudi u uniformi mogao se vidjeti u toku dana po ulicama u naselju. Tako sam i ja radio, u prvi sumrak dođem u hotel "Biokovo" i presvučem se u vojnu uniformu. Kada sam se prijavio za odbranu Vogošće, još uvijek nisam znao gdje se po naselju drže straže i jedava sam čekao da dođe noć i vidim koja su to mjesta.
Konačno dođe vrijeme da pođem na stražu! U prvi sumrak krenuh iz stana u Omladinskoj ulici, na svoj prvi ratni zadatak. Stigao sam u hotel, ušao u gardarobu, presvukao se u vojnu uniformu i priključio se ostalim vojnicima, koji su stigli raije i sjedili po namještaju namjenjenim za goste hotela, raspoređenom po predvorju. Bilo je tu jedva oko penaestak ljudi, Šulc, Piće, Dule, Šima..., sve poznati fini vogošćanski likovi, koji su sa oduševljenjem pozdravili moj prvi dolaza u jedinicu. Zbunjen tim njihovim gestom, pokuša da izbjegnem da budem u centru pažnje, pa stadoh pored Džakule i njegovog druga, koji su mi bili najbliži u tom momentu. Sa Džakulom sam se poznavao dugo vremena i znao sam ga kao veoma dobrog i inteligentnog momka. Za njega sam ranije čuo da je u ovoj jedinici, pa je to saznanje za mene i Tešu dodatno uticalo da se i mi prijavimo baš tu. Ubrzo posle mog dolaska, dođoše Teša i Gliga i njihovom dolasku se raja obradova, oni stadoše pored mene, pa mi tako stojeći jedan do drugog napravismo mali krug.
Đakula nam predstavi svog druga Kelju i reče da je to prvi ratni izbjeglica u Vogošći. Njega nismo poznavao, ali je na prvom konaktu ostavio takav utisak, kao da smo odrastali sa njim. Bio je veselog duha i pun šala na svoj račun. Dok je pričao imao je običaj trzajem obraza da iskrivi usta u jednu stranu i zbog toga onaj ko ga sluša nikad nije bio siguran dali je njegova priča ozbiljna ili je to neka njegova uobičajena šala! Svojim šarmom plijenio je simpatije svih oko sebe.
U svom stilu on poće svoju priču, pa kaže, "Mo'š mislit jarane moja lična karta izdata na Palama a ja živim u Saraj'vu, po ulicama barikada do barikade. Gdje god krenem neke zajebancije, zbog toga sam mor'o pobjeć, nisam mog'o više izdržat i ja evo doš'o vamo kod vas"!
Kelja je bio rodom sa Pala, cijeli svoj život proveo je u gradu, ali igrom slučaja ličnu karu je izvadio u rodnom mjestu i sad kad je rat počeo, to ga umalo nije koštalo glave. Nije imao gdje da ode iz svog Sarajeva, pa se pješice sa rukama u đepovima uputio prema svojim školskim drugovima Džakuli i Maliću, da kod njih potraži sigurnije utočište.
Naše ćaskanje dok smo isčekivali polazak na stražu i žamor raje oko nas prekinu otvaranje tamnobraun kožom presvučnih vrata na kancelariji u predvorju. Na vratima sa papirima u rukama pojaviše se Brenjo i Tomo. Postrojili smo se svi uza zid odma  pored vrata i Tomo bez gubljenja vremena,  sa svojih papira pročita imena ljudi po smjenama.  Nakon što je završio prozivku, ljudi iz prve smjene se izdvojiše iz grupe i krenuše u pravcu magacina u kojem su bile puške. Gliga, Teša i ja bili smo sledeća smjena za stražu. Tomo se vrlo brzo vratio što je bio znak da stražarska mjesta nisu bila daleko.

Nakon nepuna dva sata isćekivanja koja smo svi zajedno provodili u holu hotela, uz šale i smijeh, prepričavajući dogodovštine iz ranijih vremena, na vratima se ponovo pojavi Tomo. Na ramenu mu je bio okaćen remen na kojem je visio stari šmajser, a za pojasmo pištolj u kožnoj futroli. Pročita naša imema za sledeću smjenu, krenu prema izlaznim vratima i trzajem glave pokaza da idemo za njim. Bez oružja u rukama u koloni po jedan pratili smo njegovo kretanje. Tome se malo sporije kretao zbog rana koje je zadobio nekoliko dana ranije, ali i dalje je davao sve od sebe u želji da pomogne oko organizacije odbrane Vogošći. Prvi dio maršute kojom smo se kretali do stražarskih mjesta bila je poprilčno osvijetljen uličnom rasvjetom sve do glavne kapije stadiona FK UNIS, a onda kroz mračni dio uz samu ogradu prema dvorani. Dok smo išli uz ogradu   tomo je zastajkivao da bi nam  pokazivao stanove na koje bi trebali posebno da obratimo pažnju u vrijeme stražarenja, zbog opasnosti da sa njih može neko pucati u nas. Posebno je naglasio da je stan od Skenderagića prazana ali da se u toku dana kad nema straže na ulici neko može uvući u njega i izvesti napad na stražare. Nastavili smo dalje hodati, a on je objašnjavao iz kojih stanovi može prijetiti opasnost, utom stigosmo do čoška ograde, gdje nas dočeka Đakula, stražar prve smjene. Tomo odredi mene za to stražarsko mjesto i  ja preuze pušku i okaćih je o rame. Ukratko objasni šta je moj reon osmatranja i oni nastaviše dalje prema drugom stražarskom mjestu, koje se nalazilo kod supermarketa i pivnice. Na tom mjestu bila su dva stražara, pa me iznenadi da kompletno naselje sa te strane obezbjeđuju samo tri čovjeka. Pričalo se da u Jovanovićima ima postavljeno mitraljesko gnijezdo, ali niko sa sigurnošću ne zna dali je neko bio u njemu. Sa mog stražarskog mjesta pogled se pružao lijevo prema spomeniku, pravo prema Omladinskoj ulici, desno prema Spotskoj dvorani i tribinama stadina. Bila je to granica o kojoj se pričalo da je po toj liniji podjeljena Vogošća.
Prva stražarska noć protekla je mirno, kao što sam i očekivao! Pred samu zoru svi smo se povukli sa ulice u hotelske prostorije kako u jutro građani ne bi primjetili da se noću stražari. Nakon što sam se presvukao, sačekao sam da svane i krenuo u stan u Omladinsku ulicu na psavanje. Idući prema stanu počeo sam razmišljati kako idem u neprijateljsku teritoriju. Bio sam siguran da je neko primjetio kao i ja što sam primjetio momke iz dijela naselja u kojem sam živio da idu noću na stražu, tako će i oni da shvate da i ja to isto radim. Dolazak do stana bio mi je neprijatan, uz stalni razmišljanje da idem u pravo u ruke neprijatelju. Ušao sam u stan i spremio se na spavanje, ali neke čudne misli su  me obuzimale, pa nisam mogao da zaspem. Sinu mi kroz glavu da bježim odavde, ustadoh iz kreveta, spremio neophodne stvari i pribor za higijenu, strpah u torbu i krenuh niz ulicu prema očevom stanu. Došao sam na vrata, pozvonih, otac mi ubrzo otvori vrata i odmah pokazao zadovoljstvo što sam došao kod njega. Ispričah mu da sam se angažovao u srpsku vojsku i da se ne osječam sigurnim u Omladinskoj ulici, pa sam došao kod tebe. Otac je bio zagriženi komunista, bio je okorjeli "Jugosloven", mene i brata je isto tako odgajao, pa zbog toga nisma znao kako će reagovati na ovu vijest. Moja mobilizacija ga je strašno obradovala i tu sreću nije krio i naglas prokomentarisa svoje mišljenje "Uh sine moj, mislio sam da ćeš nas izdati"!
Nikad do tada moj otac nije sa mnom razgovaro o političkoj situaciji, vjerovatno iz razloga što sam u miješanom braku, pa svojim stavovima nije želio da utiče na mene. Nakon što je počeo da priča na tu temu uvidih koliko mu je bilo drago što sam se prijavio u vojsku. Svatih koliko mu je to važno, rekoh mu ne brini tata, nikada te neću po tom pitanju izdati. Obečanje dato tati i dešavanja nakon toga,  ostala su duboko urezano u mojoj glavi tokom cijelog rata!

Nakon što sam preselio kod oca, odlučio sam da opremu iz hotela donesem u njegov stan. Smatrajući sebe časnim srpskim vojnikom. Od tog dana više nisam želi da krijem da sam se priključio u pokret otpora nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Vogošćom sam se kretao ponosno u uniformi spskog vojnika!

Tuesday, April 21, 2015

Mobilizacija u Vogošći


Borin juriš na spomenik, doprineo je da se svakodnevno sve više i više primječivao veči broj vojnika po vogošćanskim ulicama. Ja sam takođe odlučio da se mobilišem. Mediji koji su učinili svoju propagandu, okrivljujući SDS terorističkom strankom i time usporili dobrovoljnu mobilizaciju kod srpskog naroda. Kod mene nisu uticali na odluku da se mobilišem. Kroz proces otvaranja bodibilding kluba uvidio sam da SDA stvara državu u kojoj ću biti pritisnut antisrpskom političkom čizmom i zbog toga sam već ranije bio odlučio, "ako dođe do rata, boriću se protiv takve države "!
Počeo sam aktivno da radim na pronalaženju jedinice u kojoj ću se vojno angažovati. Pošto sam uvidio da je među ljude ušlo ratno bjesnilo, da su pojedini sa oružjem u rukama smatrali sebe močnijim od drugih, morao sam pronači način kako de sebe i svoje najmilije zaštitim od takvih likova. Još uvjek nisam odlučio u koju jedinicu da se prijavim ali sam bio siguran, sa takvim tipovima, rame uz rame neću ratovati.
Iako ne mog da kažem da sam kroz život odrastao i družio se sa finim i poštenim ljudima, ali u ratnim uslovima, kućni odgoj preovladavao je u meni i zbog toga sam gledao da se priključim jedinici u kojoj su se nalazili časni i pošteni ljudi. Smatrao sam da u ovom ratu, prije svega treba sačuvati čast i obraz svog naroda, pa je moje traganje za vojnom jedinicom bilo pod strogim kriterijumima. Svaki detalj, od nacionalizma do poštenja, za moju odluku bio je veoma važan,, !
Česte šetnje po naselju u društvu sa Feđom bile su primječene od pojedinih ljudi. Neki od njih koji su to primjetili bili su komandiri novo-formiranih jedinica. Idući mojom uobičajenom maršutom od Omladinske do bodibilding kluba, prolazim pored opštine i samo što sam prešao most na Vogošćanskom potoku, susrečem se sa Točetom i par njegovig drugova, koji su bili u vojnim uhiformama. Za njega sam čuo od raje na ulici da je jedan od komandira novih jedinica.
Kako sam ga dobro poznavao, pozdravih ga, a on umjesto pozdrava kaže, "Šta ti čekaš, što se ne prijavljuješ u vojsku, vidiš da je rat počeo".
Ja se nasmija i ne odogovorih mu ništa, a on nastavlja, "Smij se ti, tebi je važno da šetaš sa Feđom po Vogošći, jebe se tebi za rat".
Nisam mu odgovorio ništa, sa osmijehom na licu nastavio sam svoj put prema teretani, ali mi nije bilo drago za ovu provokaciju, pogotovo što sam znao da je i on sa Feđom bio dugogodišnji prijatelj i komšija i da sam ga upznao, upravo preko Feđe. Iako sam ga smatrao poštenim momkom, njegova provokacije uticala je na moju odluku da se ne angažujem u jedinicu pod njegovom komandom.

Taj isti dan, vračajući se sa treninga, idući prema Omladinskoj ulic, ispred hotela "Biokovo",srečem Brenju, još jednog od komandira srpske vojske. On me primjeti i bez oklijevanja reče, "Šta se čeka komšija". Znao sam na šta misli, ali mu nisam odogovorio, samo sam ga pozdravio, nasmijao se i nastavio dalje svojim putem.
Brenjo mi se nije učinio provokativnim sa svojim komentarom, pa me njegov poziv natjera na razmišljanje. On je bio stariji oko pet godina od mene i kao dobar i primjeran omladinac jedno vrijeme  bio je politički radnik na poziciji presednika omladine Vogošće. Kroz glavu mi prođe misao, kod njega ću se prijaviti u vojsku. Ovaj susret sa njim i njegova nekadašnja funkcija za mene je igrala ključnu ulogu u odabiru jedinice u koju se planiram prijaviti. Vjerovao sam u njegovo poštenje i čast, u koju nisam sumnjao ni jednog trena i to mi pomože da donesem takvu odluku. Pošto sam sa kumom Tešom dogovarao da budemo zajedno u nekoj od jedinica, Brenji nisam ništa rekao, dok sa kumom ne popričam i zajedno odlučimo gdje ćemo se angažovati.
Sutra-dan za vrijeme treninga pričao sam sa Tešom i predložio da se prijavimo u Brenjinu jedinicu. On ga je takođe dobro poznavao i bez razmišljanja složio se da je ta jedinica za nas najprihvatljivija. Znali smo mnoge momke koji su se već angažovali u tu jedinicu, što je za nas igralo veliku ulogu pri odluci sa kim ćemo bti u vrijeme kada su se veoma lako gubili životi.
U to vrijeme sa nama je na treningu bio Zoran Rosić-Gliga, slušajući naš razgovor iskaza želju da i on hoće da se prijavi i sa nama bude u toj jedinici. Gliga je bio mlad momak sa kojim smo u tom periodu stvorio lijepe prijateljske odnose, jer je kao i mi volio da vježba sa tegovima, a pošto nije nigdje radio, zaposlio se u klub i tako dobio priliku besplatnog vježabanja i uz put da zarađuje novac za svoj đeparac. Bio je veoma fin i kulturan momak, pa nam je bilo drago da je htjeo da bude sa nama u nekoj od jedinica.
Nakon završenog treninga uputismo se u hotel "Biokovo" da se prijavimo za odbranu Vogošće. Došli smo u hotel i našli smo se sa Brenjom. On nam ukratko obrazloži stanje u njegovoj jedinici, predstavi nam Tomu Milovića, njegovog zamjenika i reće, "pođite sad sa njim da zadužite vojnu opremu".

Tomu do tada nisam poznavao, ali mi se na prvi susret učini da se radi o veoma finom i poštenom čovjeku. Bio je ranjen i polako se kretao. Od njega saznadosmo pravu istinu o "Borinom jurišu na spomenik". Reče da mu je Boro tada spasio život i otpoče svoju priču, "Išao sam ulicom Moša Pijade u prvcu Omladinske i kad sam došao do spoja tih ulica čujem pucanj i jak bol na tijelu, padoh na zemlju i ne znam šta se dešava, okrečem glavu oko sebe da vidim šta je bilo. Vidim Boru sa puškom u ruci projuri pored mene ispaljujuči rafale prema spomeniku i ne obaziruči se da će ga nešto pogoditi. Za njim trče Cvrle i Božur, a onda ponovo počeše pucnjevi iz pravca spomenika, Boro pada pogođen, dvojica njegovih pratilaca neprekidno ispaljujući rafale stižu do Bore. Od tog trenutka nisam više čuo pucnjavu, sve se smirilo! Zahvaljujući njima ostadoh živ!", u kratkim crtama ispriača Tomo cijeli tok borbe.
Nakon toga nastaje tajac i on onako ranjen okrenu se polako ispred nas i reče, "hajte za mnom". Pođosmo i on nas dovede u hotelski magacin, gdje nas zaduži sa vojnom opremom. Objasni nam da nemaju dovoljno naoružanja i da se oružje prilikom dolaska na dežuru preuzima od stražara kojeg smjenjujemo na stražarskom mjestu. Upozori nas da je rizično u uniformi odlaziti kući, a posebno za one kuji su živjeli u Omladinskoj ulici, pa predloži da u hotelu držimo vojnu opremu. Za mene je to bilo razuman prijedlog, jer sam živio u toj ulici, a po nekom dogovoru taj dio naselja bio je pod muslimanskom kontrolom, što je davalo još veći rizik za mobilisane srpske borce. Nakon što smo zadužili opremu, insistirali smo od Tome da nas trojicu ne razdvaja kad određuje vojničke zadatke. On se složio sa tim i odmah je napravio raspored za naredni dan da budemo zajedno na straži. Opremu smo ostavili u hotelskoj kuhinji u garadrobi gdje su se nekad presvlačili radnici tog restorana. Posle toga otišli smo svako svojoj kući.
Nakon što sam se konačno mobilisao u srpsku vojsku, osjetih neko čudno olakšanje!

Monday, April 20, 2015

Boro Radić, juriš na spomenik

Po pričama građana Vogošća je bila podijeljena na srpski i muslimanski dio. Stanovao sam u Omladinskoj ulici i samom tom činjenicom, živio sam na muslimanskoj teritoriji. Iako danju nije bilo nikakvih znakova da u tom dijelu naselja ima bilo koje vojske, noću nije bilo baš tako. Pred prvi sumrak, ispred Mićine piljare su se sakupljali mladići koji su živjeli u tom dijelu naselja. Kroz prozor stana sam primječivao da su se svako veče sastajali tu, pušili bi cigarete, a nakon što bi došao  potpuni mraka, oni bi nestajali. Bilo je očito da su se u nastavku noći raspoređivali po nekim stražarskim mjestima. Računao sam da Pice, Rere, Nine i ostali koje sam viđao, nisu opasni da bi mi ugrozili život. Mnoge sam od njih poznavao, pa me to i nije toliko zabrinjavalo. Jednostavno, nisam moga da shvatiom ljude koji su mislili da nećije ime može da odredi, dali je on prjatelj ili neprijatelj. Računao sam da veliko prijateljstvo sa Feđom, može da mi daje zaštitu u muslimanskom, a njemu u srpskom dijelu naselja. U početku je tako i bilo. Prvi pozitivni znakovi zbog našeg prijateljstva pokazali su stanovnici muslimaskog sela Uglješići.
Feđa je svoju porodicu sklonio u Hrvatsku, ali je i dalje svako drugo jutro odlazio Uglješiće po mlijeko. Znao sam od ranije da je tamo kupovao domaće mlijeko za svoju diječicu, jer je često u povratku iz sela svraćao kod mene u stan. Zgrada u kojoj sam živio bila je najbliža tom selu, dijelio ih je samo jedan potok. Jednog dana Feđa se vračao iz sela i pošto je znao da nisam nigdje otišao, svratio je do mene. Čim je ušao, ispriča mi da su mještani zabrinuti, što sam u vrijeme Borinog napada na policijsku stanicu i opštinu, izašao na balkon i gledao kako se sa oružjem u rukama raspoređuju za odbranu sela. Rekli su mu, ako se to ponovi i ja se pojavim na balkonu, da će bez upozorenja pucati u mene. Shvatio sam ozbiljno tu poruku i  uopšte više nisam koristio taj balkon da na njemu provodim vrijeme.
Misli o ratu, smeli su vjerski praznici, došao je "Vaskrs"! Taj dan sam uglavnom provodio sa svojom porodicom kod mojih roditelja. Pošto mi je porodica otišla u Suboticu, rano u jutro sam ustao i uputio se kod oca. Otac je bio komunistički opredijeljen, ali ovo je za njega bio "sveti dan", koji je veom poštovao i još dok sam bio mali, sječam se da je taj dan puno vremena provodi sa mnom i mojim bratom. Bio je to za njega dan, kad se sav posvećivao svojo dijeci i porodici! Ovaj "Vaskrs" ostao je sam u stanu, baš kao i ja, ali ga to nije spriječilo da pripremi jaja i lijep ručak za nas dvojicu. Proveo sam sa njim lijepo vaskršnje prijepodne i odlučio sam da se vratim u svoj stan. Negdje oko dva sata popodne došao sam kući. Samo što sam ušao u stan, počeše rafali. Po zvuku sam osjetio da da dolaze iz Uglješića. Sjetih se poruke koju sam par dana ranije dobio od svog druga, pa odlučih da ne idem na taj balkon. Stan je imao dva balkona i ja sam odlučio da izađem onaj drugi koji nije gledao na selo, nego na Omladinsku ulicu. Pojedini građani koji su se zatekli tog trena na ulici u žurbi su se sklanjali, očekujući da će ova pucnjava eskalirati u veće sukobe. Sve se polako smirilo i nastavilo se normalno kretanje građana po ulici. Izašao sam na polje i saznao da je Ado- Guz, tako smo ga zvali, u pijanom stanju pucao po selu. Iako se očekivala reakcije, jer je to izgledala kao provokacija za pravoslavni praznik, ipak sve je bilo mirno i taj dan reakcija je izostala.

Par dana nako "Vaskrsa", ponovo pucnjava po gradu. Ovoga puta bilo je puno ozbiljnije. Čujem komšije kako silaze niz stepenište i ja odlučih da ne čekam kraj ishoda u stanu. Siđoh u podrum u kojem sam zatekao veliki broj svojih komšija. Rasporedili su se svuda kroz podrumski hodnik koristeći pojedine stvari da ne bi sjedili na hladnom betonu. Pozdravi ih i pogleda gdje bi mogao da sjednem. U jednom čošku sjedio je Čofa, brat od moje vjenčane kume. Kako sam sa njim bio u najboljim odnosima od svih prisutnih, ja mu priđoh i sjedoh odma do njega. Samo što sam sjeo, a on kao da je samo mene čekao, kao navijen otpoče priču protiv Srba i Karadžića. Pokuša da mu objasnim da su svi krivi za ovo stanje i de se ne može kriviti samo jedna stran,  ali on ne konta šta mu govorim i ne  daje mi to za pravo, okrivljujući samo jednu stranu. Ne mogu da vjerujem da su ljudi postali ovakvi i da nisu vidjeli krivca za rat na svakoj strani, okrivljujući samo onu koju su smatrali svojom protivničkom. To me baš dobro naljuti, nemogoh da se suzdržim, pa mu kroz bijes rakoh, "Slušaj ti mene sad, ako tako misliš, onda znaj da ti i ja nećemo biti ista vojska". Nakon toga on zaćuta i shvati da je moja poruka veoma ozbiljna. Na tu temu nismo više razgovarali. Uskoro se i na ulici sve smirilo. Krenuli smo iz podruma svako svojim putem. On je otišao uz stepenice u svoj stan, a ja sam pošao u naselje da saznam šta se dešavalo, zašto se toliko pucalo.
U naselju se osječala napetost i sam moj dolazak u taj dio doživio sam nekako čudnovato, kao da nije očekivan moj dolazak sa te strane naselja. Počeo sam da se raspitujem i veoma brzo sam saznao da je Boro Radić izveo juriš na spomenik "Igmanskog marša".  Kraj samog spomenika se nalazila kuća Naila Bešlije, za kojeg se tada pričalo da je jedan od organizatora straži u Omladinskoj ulici. Iz njegove kuće je bez ikakvog razloga otvorena vatra prema Tomi Miloviću. Tomo je išao kroz Omladinsku ulicu u pravcu "Super-marketa. Od rafala je bio pogođe i lakše ranjeni legao je na zemlju.Boro Radić je u tom momentu naišao i vidio da je Tomo pogođen. Bijesan što se to dogodilo krenuo je u trk prema spomeniku i izveo pravi juriš, a za njim je krenuo i Cvrle. Tog trenutka, kao da se baš to od Bore i očekivalo, iz Nailove kuće počeli su novi rafali nakon kojeg je Boro, a sa njim i Cvrle bili  pogođeni. Cvrleta je metak pogodio u njegov rap, koji je visio na njegovom ramenu i metalni okvirovi su ga spasilo da ne bude ozlijeđen. Nakon tih ranjavanja, prestala je pucnjava iz kuće, oni su se povukli i nastao je tajac.


U dijelu naselja oko spomenika stanovnici islamske vjeroispovjesti su nakon sukoba osjetili da će biti meta novih napada, pa su napustili svoje kuće i uputili se u pravcu Ugorskog, dublje u teritoriju pod muslimanskom kontrolon. Na ulicama se nisu više primječivali momci koji su se do tada noću okupljali oko Mićine radnje. Svi su polako napuštali Vogošću i samim tim, svijesno ili  nesvijesno prepuštali je srpskoj strani. U Uglješićima se stanovništvo još uvjke mogla vidjeti u svakodnevnim seoskim poslovima. Večina ih nije više odlazila u naselje, a jedan od rijetkih koji je svakodnevno išao u centar bio je Ale Softić, živio je u prvoj kuću do mosta, na samom početku sela.
Rat se polako zahuktavao, a narod Vogošće još uvjek je živio u nadi da će političari iznaći mogučnost dogovora i izbječi nepotrebno krvoproliće naroda!


Sunday, April 12, 2015

Pljačka Golf-ova

Ratna napetost prouzrokovana napadima na UNIS-ovu fabriku, uticala je da su svi radnici potpuno prestali odlaziti na poslove u taj kompleks. Tako sam i ja odlučio da više ne idem u među-prostor zaraćenih strana. Odlazak moje supruge i sina, stvorili su u meni veliki teret i brigu. Mislio sam da ih više nikad neću vidjeti! Dani su bili beskrajno dugi. Samoća me je ubijala pa sam svaki slobodan trenutak izlazio iz stana i provodio vrijeme po vogošćanskim ulicama.
Nakon nekoliko neradih dana dolazi kurir na vrata i uručuje mi poziv za radnu obavezu! Sav sretan, jedva sam dočekao da na neki način ispunim dugačke dane i skrenem svoje misli na neke druge stvari.

Sutradan sam se javio u TAS, svoju radnu organizaciju. U upravnoj zgradi me je dočekao Mirko, nekadašnji upravnik lakirnice. Mirko je bio smijenjen sa te funkcije nakon demokratskih izbora, a na njegovo mjesto došao je Čelik Suad. Zbog rata, sitaucije se promjenila i Mirko je po naređenju "Kriznog štaba Vogošće" postavljen za vršioca te dužnosti.
Upravnik me je ukratko izvjestio o novonastaloj situaciji i objasnio da u nedostatku ljudstva moram preuzeti dužnost mašiniste na "Kataforezi". Radnu obavezu na uređaju dobili su Rajko Smiljanić, Novak Cvijanović, Brane Hajder i ja. Postrojenje je moralo imati stalni nadzor zbog sedmog kupatila u kojem se nalazila temeljna boja.
"Kataforeza" je bila najsavršenije postrojenje u automobilskoj industriji. U to vrijeme imali su ga Japan i Njemačka, a zahvaljujući Volkswagen-ovim stručnjacima i TAS je posjedovao takav uređaj. Postrojenje je bilo postavljeno na tri sprata, dugačko oko osamdeset i široko oko dvadeset metara i služilo je za predobradu za lakiranje automobila. U svom sastavu imao je dugačke tunele kroz koju su išle karoserije pomoću lančane trake, sa jedne strane kroz šest kupatiala u kojim su se školjke prale od masnoće i zaštičivale od korozije uz pomoć fosforne i kromne kiseline i na kraju te obrade prelazila u tunel u kojem lanci vuku školjke u drugom smijeru, da bi se potopila u sedmom kupatilu, u kojem se uz pomoć električne energije temeljna boja dubinski nanosila u limove. Proces je završavao u dugačkoj peći u kojoj se na visokoj temperaturi pekla zaštitna boja, da bi dobijala lijep sivi sjaj. U slučaju nestanka električne energije, temeljna boja bi  prestala da cirkuliše i u roku od dva sata pretvorila bi se u plastičnu masu. Dužnost mašiniste u tom slučaju bila je da ručno upalimo generator i osposobimo cirkulisanja boje u kupatilu, da bi ostala u tečnom stanju.
Prihvatio sam radnu obavezu i počeo sa dežurstvima. Boravak u praznom pogonu, u kojem osim dežure, nisam imao nikve druge obaveze, postajale su mi još gore od samoće u stanu. A onda samoću po praznom pogonu počela da se pretvara u pakao, zahvaljujući raznoraznim vojnicima, koji su svakodnevno marširali kroz krug fabrike, dolazeći na  TAS-ov parking na kojem je bili parkirano oko tri hiljade automobila, spremnih za prodaju. Završeni Golf-ovi koji su sišli sa trake parkirani su na veliki parking namjenjen za skladištenje gotovih vozila, gdje su čekali svog kupca. U bravi kraj volana ostavljali su se kljućevi, pa je to olakšavalo lopovima da lako i bez problema odvezu automobil sa parknga.
Napad na fabriku ostavio je velike traume na obezbjeđenje, pa više nije imalo hrabrosti da se suprostavi naoružanim ljudima, koji su dolaskom sa na kapiju potezali oružje i prijetili ako im ne dozvole da prođu. Umjeto obavezne kontrole koju su morali da izvrše oni su se sklanjali, otvorili bi kapiju i propustili vozilo da prođe kroz nju. Pročulo se da se vozila kradu sa TAS-ovog parkinga, pa mnogi koji su uzeli pušku da brane Vogošću dolazili su u fabriku i sa novim automobilom odlazili u nepoznatim pravcima. Neki su vidjeli da se vozila mogu lako prodati pa svakog dana su ponovo dolazili i uzimali sebi još Golf-ova. Među njima su prednjačili brača Stanići. Oni su iskoristili funkciju presednika srpske opštine Vogošća, svoga strica Šešu i angažovanost u Borinoj jedinici, pa su bez ikakvih problema, svaki dan dolazili i slobodno  odvozili vozila. Stanići su prilikom napada na policijsku stanicu u kojoj su učestvovali, došli do velikog broja ovjerenih saobračajnih dozvola. Popunjavali su podatke od vozila koji je bio ukraden sa parkinga i tako posjedovali dokument da su vlasnici automobila, šta im je olakšalo prebacivanje vozila za Srbiju. Nakon što su prebacili auto u Srbiju, odmah bi se vraćali po drugi. Mnoga od tih vozila su prodavana po bagatelnim cijenama, pa je Čube bio rekorde po najnižoj cijeni, prodao je Golf-a u Ilijašu, za šteku Malbora. Neki nisu imali ni vozačku dozvolu, ali su koristili ukazanu priliku, da bi došli do skupocjenog automobila. Neko ko bi se zatekao na parkingu pokazao bi im kako da ubaci mjenjač u prvu brzinu i oni su bez mjenjanja brzina vozili auta do sigurne teritorije. Pričalo se da je Miro Vuković odabrao auto sa određenom bojom, a pošto je bilo zatvoreno sa drugim autima i njie bilo lagano za izvesti sa parkinga, on je sa drugim autima koja su mu smetala, kao sa bagerom raskrčio  prolaz da bi izvukao on koje mu se sviđalo. Za mnoge od njih bio je životni san imati takav automobil. Ovo stanje im je dalo priliku i snovi su im postala stvarnost!
Od gledanja pljačke koja se odvijala na moje oči, postajalo mi je sve mučnije, ali nisam imao nikakvu moć da zaustavim pljačku imovine moje radne organizacije!
Fabrički krug nije bio vojnički zaštićen pa je u njega mogla sa oružjem uči bilo koja vojska u svako doba dana i noći. Jednog dana, dok sam šetao po pogonu, na TAS-ov parking dolaze dvije zaraćene vojske. Jedna iz Vogošće kroz glavnu kapiju, druga iz Barice preko teretne kapije, koja se koristila za dovoz i odvoz razne robe. Bila je napeta situacija prilikom njihovog susreta, isčekivala se žestoka borba. Umjesto očekivane pucnjave, zbog mržnje koju su stvorili mediji, između njih se sklapa primirje i dok traje akcija pljačke izostaje "bratoubilački rat". Po dogovoru sjedaju u svoje nove automobile i u punoj brzini, svaki na svoju stranu izlaze iz kruga fabrike. Jedna kolona odlazi preko TAS-ove teretne kapije u pravacu Barice na muslimansku stranu, a druga na srpsku na glavnu PRETIS-ovu kapiju u pravcu Vogošće. Za mene je to bila poslednja kap u prepunoj čaši, odlučujem da napustim radnu obavezu i potražim jedinicu u kojoj ću se vojno angažovati. Po završetku smjene javljam upravniku da više ne želim dolaziti na posao. Upravnik mi je zaprijetio, ukoliko ne budem dolazio, da ću za uvjek izgubiti posao u TAS-u. Rekao sam mu da više volim izgubiti posao, nego glavu od kojekavih vojski koje se neprekidno smjenjuju sa oružjem u rukama marširajući kroz krug fabrike. Objašnjavao sam da ne želim više dolaziti na posao jer sam dolazak, pa i boravak u fabrici bio je veći rizik da se izgubi život, nego ako se mobilišem u neku od vojnih jedinica. Upravnik mi je ponudio automobil kojim bi me svakog dana dovozio na posao, a ja sam i to odbio!
Nakon našeg razgovora, više nisam dolazio na posao, odlučio sam da potražim, po mom mišljenju, najbolju jedinicu i mobilišem se u srpskoj vosci u cilju odbrane Vogošće!

Friday, April 10, 2015

Bijesnilo među ljudima

Borbena dejstva u i oko Vogošće tokom aprila '92 uzdrmale su i moj bodibilding klub, pa su mnogi članovi odustali od vježbanja, rješavajući važna životna pitanja. Krajem aprila ponovo smo zatvoriti klub. Na treninge je dolazio mali broj članova, a to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi. To nije uticalo na mene, iako je rat zvanično već bio počeo i dalje sam redovno odlazio na trenig.

Jedan dan vračajući se sa treninga, idući ulicom Moša Pijade, ispred hotela Bikovo srećem se sa Zajkom. Vidm da je zbog nečega dobro zabrinut, pa ga pitam, Šta ima jarane?"
"Ma ne znam šta da ti kažem", kaže on meni i nastavlja dalje da priča, "Sad me zaustavio Sima, okačio puško preko ramena, zovem me po imenu i kaže Zajko 'odi vamo, ja mu prilazim, a on mi traži ličnu, e mo'š mislit koji je šupak".
Bilo mi je neprijatno zbog toga i nisam znao šta da mu kažem. Da nije žalosno, bilo bi smiješno!
I sam sam osječao kod nekih ljudi netrpeljivost prema meni, ali ovakvu drskost još nisam doživio! Slegao sam ramenim i rekao, jarane, od njega se ništa drugo ne može ni očekivati. Simu sam dugo vremena poznavao, pa me ovo njegovo ponašanje nije iznenadilo, jer sam znao da je još kao dijete pokazivao da ima velikog sadizma u sebi. Sjećam se jedne prilike u osnovnoj školi, dobio je "ukor nastavničkog vijeća", zbog toga što je došao u svoj razred i pod prijetnjom nožom, natjerao svoje školske drugove iz Bradića da jedu slaninu. Bradići su bili muslimansko selo, on je pretpostavljao da ne jedu svinjetinu i zbog toga ih je tjerao da jedu tu masnoću. Kad su učenici iz razreda prijavila šta je uradio, nastavnici su bili u šoku. Taj slučaj se zataškao, jer je u vrijeme komunizma to bilo nezamislivo, posebno među djecom tog uzrasta!
U normalna vremena prije rata Sima nije mogao lako doći u priliku da bude u društvu sa Zajkom. Jednom ga je Miki poveo sa nama u kafanu "Kod Cige". Sjedio za istim stolom i bio je presretan što može da bude u Zajkinom društvu. Zajko je u to vrijeme bio na glasu kao veoma jak i opasan frajer, ne samo u Vogošći nego i u širem regionu. Ali sad, Sima sa puškom u ruci preko noći postade "frajer", pa je htjeo da pokaže" da je i on postao "baja" u gradu. Došlo je i to vrijeme da i Sima konačno pokaže "svoju vrijednost"!
Zajko je bio dugogodišnji i veliki prijatelj sa Borom Radićem. Kroz treninge i druženje provodili su puno zajedničkog vremena, pa sam pretpostavio da će otići do njega i ispričati šta mu je se desilo. Tako je i bilo, požalio mu se, a Boro ga je nakon toga sa svojim automobilom odvezao u Srednje, za njega bezbjedniju teritoriju. Od tog dana, Zajku više nisam sretao u šetnji po naselju! Jedan po jedan, odlazili su moji stari prijatelji!
Sima nije bio jedini takav! Bilo je još takvih kao on, čekali su svoju priliku i kada su se dočepali oružja, pokazali su svoje pravo lice. Jedan od takvih bio je i Briga!
Nakon što sam napustio radnu obavezu u TAS-ovoj lakirnici, moje hodanje po cesti ponovo se nastavilo. Jedan dan vraćajući se sa treninga, idem prema pijaci da bi kupio cigarete, do kojih je u to vrijeme bilo veoma teško doći. Moj školski drug Nerma, u to vrijeme bio je glavni švercer i nabavljać cigareta na vogošćanskoj pijaci. Našao sam ga, ali on reče da su putevi zatvoreni i da je postalo veoma teško nabaviti, a nema više ni jadnu kutiju zalihe.
Bio sam strastven pušać, pa me dobro razočarala činjenica da ću opet morati da štedim na zalihama koje sam imao. Nervozan i ljut, odlazim od njega. Na samom izlazu iz pijace srećem Brigu. Sa Brigom sam se poznavao, ali nikada nismo bili bliski. Iako je po naravi  bio provokativan i šaljivđija, prema meni to nikada nije primjenjivao.
Ovoj put pri samo susrtu, on me i ne pozdravi nego kao iz topa kaže, "Ej, ubićemo ti Žuću"!
Moj šurak Haris, zbog svijetle kose dobio je nadimak Žućo. Briga je u to vrijeme bio Jojin pratilac, pa mu je to dalo hrabrost da mi se obrati na ovakav način. Znao je da nisam nigdje vojno angažovan, a pošto sam oženjen muslimankom, vjerovatno je pomislio da će me tim svojim drskim stavom prepasti, pa je pokušao to izvesti ovom pričom.
Za njega sam čuo da je već imao incidente takve vrste. Jedne prilike u kafe-slastčarni "Vitraž" sa heklerom u ruci naručivao je "picu". U to vrijeme  približavao se kraj radnog vremena i kuhinja je bila zatvorena. Konobarica Željka, koja je tu noć, radila rekla mu je da nakon jedanaset sati u veče kuhinja ne radi i da mu u ovo doba noći ne mogu napraviti "picu". On je zagalamio i pljunuo joj u lice, obračajući se prijetećim glasom, da naručuje večeru za uvažene članove SDS-a i da ga ne intersuje ništa, nega da pale peć, jer moraju napraviti naručeno jelo.
Željku sam znao kao jednu veoma dobru djevojčicu, pa sam o saznanju o tom slučaju već bio kivan na njega. Odmah sam krenuo prema njemu, šereći ruke, kao da ga pitam šta hoće sa tim da kaže, počeo sam da mu psujem sve po spisku. Kad sam mu prišao na dohvat ruku,  onako bijesan počeo sam da mašem rukama i vičem, "Ima pola da vas pobijem dok vi do dođete do Žuće, majku vam vašu, jesi čuo".
Palo mi je na pamet da je sa ovakvim tipovima, isto kao sa bijesnim psom, ako pokažeš da se bojiš, postaju još gori i opasniji. Zato nisam dopusti da situcija izmakne kontroli i moja reakcija je urodila plodom! Briga je znao iz priča po Vogošći da sa sobom uvjek nosim pištolj i da ću ga potegnuti ako zatreba. Svejstan da je sitacija kritična pokuša je smiriti, šireći ruke kao da daje znak da se nećemo svađati, "Ma šalim se, šta ti je bolan, šta se odma pališ, vidi ga", bez oklijevanja reče, kako bi me što prije smirio!
Svatih da svađa ne vodi ničemu, ja se malo smirih pa mu rekoh:"Nemoj mi se sa tim šalit", i još uvijek bijesan, okrenuh se i ne gledajući više  prema njemu, napustim pijaćni prostor!
Od tog trenutka shvatio sam da ratna situacija može donijeti velike neprijatnosti i da moram pod hitno nešto uraditi na pronalaženju jedinice u kojoj ću se vojno angažovati i tako sa puškom u rukama stvoriti realniju mogučnost da zaštitim sebe, svoju rodbinu i prijatelje od ovakvih tipova!

Panika među građanima Vogošće

Nakon što je izveden napad na "PRETIS" od strane "Patriotske lige" i "Vikićevih specijalaca", u kojem su imali mrtvih ali su uspjeli da izvuku veliki dio eksplozivnih srestava, Vogošćom je zavladao strah od novih napada iz Sarajeva. To je izazvalo negativne reakciju među stanovništvom, zbog čega su mnogi hrlili ka izlazu iz Bosne. Svakodnevno se osječalo osipanje stanovništa! Neki su išli za Sarajevo, neki ka Kiseljaku, a neki ka Srbiji i zemljama Evrope, napuštajući srpsku opštinu Vogošća.
Moj šurak Haris bio je dobar drug sa mnogim vogošćanskim mangupima mlade generacije. Od njih je saznao da se pričalo o njemu, baš kao i o Adi, da je član organizacije "Zelene beretke", da je bio na njihovj vojnoj obuci i da će ga zbog toga ubiti. Haris je došao u stan, sav uzbuđen nakon tog saznanja, ukratko nam ispričao šta je čuo o sebi i reće, "Moram što prije bježati iz Vogošće". Moja žena i ja smo podržali njegovo mišljenje i savjetovali ga da je ipak bolje da odmah ode do sestara koje su živjele u Sarajevo. Na brzinu je pokupio nešto neophodnih stvari da ponese sa sobom, pozdravili smo se i preko Uglješića i "samačkih baraka" otišao prema Ugorskom i dalje za Sarajevo. Haris je tad imao jedva devetnaest godina i nije bio ni ukakvoj vojnij organizaciji, ali kada se o njemu počele takve  pričate, bilo je bolje otići, nego čekati u neizvjesnosti, šta će se desiti ako zbog toga dođe neko po njega!


Borina uspješna odbrana "PRETIS"-a, dala je podstrek mlađim generacijama, pa se njegova jedinica nakon toga veoma brzo popunjavala sa finim i poštenim mladim momcima, što je za Vogošću i vogošćane bilo od veoma velikog značaja. Uz tu  jedinicu, stvarale su se i nove, koje su građani organizovali i formirali u različitim kvartovima po naselju. Nakon što se u kratkom roku veliki broj momaka prijavio za odbranu, u monogim se osječalo da su uživali u svemu tome, ne razmišljajući šta rat može da nam donese! Neki su sa oružjem u rukama smatrali sebe superiornijim nad drugim, pa im je to davalo dodatnu hrabrost i samopouzdanje.
Bio je to znak da što prije nađem sklonište za svoju porodicu, dok ovo ludilo u narodu ne prođe!
Moj brat je planirao da svoju porodicu prebaci kod naše rodbine u Suboticu, pa sam i ja došao na ideju da sina pošaljem sa njim i tako ga sklonim iz neminovnog rata, koji je bio neizbježan, zahvaljujući strankama na vlasti!
Rat je već bio počeo po monogim sarajevskim kvartvima i ulicama!
Razgovarao sam sa suprugom i ona je bila neodlučna da pošaljemo sina, bez našeg prisustva! Ubjedio sam je da je bolje da ide jer sa bratovom porodicom ide i moja majka, koja će tamo paziti na njega. Bilo je dugo razmišljanje i nećkanje, ali smo se ipak na kraju složili da je to trenutno najbolje rješenje.
Pred sami početak rata, zahvaljujući Miroslavu-Bradi, koji je radio u TAS-ovoj kablaži, uspjeli smo dobiti novac od uzajamne kase u vrijednosti "YUGO 45". U vrijeme dok još nije bilo ni priče o ratu, Brada je organizovao grupu od dvadest ljudi, koja je svakog mjese udruživala novčana sretstva i jednom iz grupe kupovao ili davao novac u vrijednosti "YUGA". Kako je moja supruga radila u kablaži, ona je bila u toj grupi i kao devetnaesta na spisku dobila novac. Iako je nastala velika kriza oko uplata i podizanja novca u banci, Brada je ipak je prije početka rata, svima po spisku uspio da isplati taj novac! Gotovina mi je u tom trenutku dobro došla, jer se puno novca uložilo u klub, od kojeg zbog političke situacije nismo imali finasijsku korist.
Moj brat sa svojom porodicom već je bio spraman za polazak, ali se pred samo kretanje probušila guma na njegovoj ladi "Samari". U to vrijeme Vogošća je ostala bez vulkanizera jer su, jedan Albanac, koji je radio u Krivoglavcima, a drugi musliman u Semizovcu, već bili napustili tu teritoriju i otišli na "sigurnija" mjesta. Nismo imali izbora, morali smo da idemo kod Daneta, koji je imao radnju u Gornjem Hotonju, a koja se nalazila pod muslimanskom kontrolom, na glavnom putu za Sarajevo. Ne sluteći šta nas može strefiti, ubacili smo probušenu gumu, sjeli u auto i krenuli u pravcu Sarajeva.
Svi su bili spremni za polazak, ali se moralo sačekati da rezervna guma  bude zakrpljena i auto bude spremno za dug put, pun neizvjesnosti zbog seoskih barikada po svim putevima širom Bosne! Kroz Vogošću smo se bezbrižno vozili i na putu nismo sretali, ni vojsku, ni barikade. Nakon što smo izašli iz naselja, prošli pored "Saobračajnog fakulteta", PSC-a i TAS-ove teretne kapije, uputili smo se prema Barici. Na samom ulazu u Baricu nailazimo na prvu barikadu. Na njoj su stajali četvorica naoružanih ljudi sa civilnom odjećom i beretkama na glavi. Stajali su pored improvizovane rampe sa uperenim puškama u pravcu našeg auta. Mi se ne kolebamo i ne oklijevamo, nego produžavamo dalje vožnju i pred samom barikadom moj brat zausatavlja vozilo.
Prilazi nam jedan momak, dok ostali sa pažnjom gledaju u nas!
Moj buraz otvara prozor, a ovaj ga bez ustezanja pitak, "Kuda vi momci?"
"Pošli smo do Daneta da zakrpimo gumu od auta", kaže Lazo njemu.
"Pa što ne zakrpite u Vogošći?", reče on nama.
"Ne radi nijedan vulkanizer!" odgovara mu moj buraz.
"Pa ne radi kad ste ih otjerali, nego dajte vamo vaše lične karte da vidim", kao kroz ljutnju progovara.
Vadimo mi lične, on zagleda u njih, pa u nas, kao da ne može da nas prepozna na slikama. Bez rijeći pruža nam karte nazad i okreće se ovim svojim pored rampe i povika, "Otvaraj".
Ubrzo zatim rampa se podiže i mi nastavismo put. Do Daneta nije bilo više ni jedne barikade pa smo za desetak minuta već bili kod njega. Ušli smo u radnju i zatekli mrzovoljnog Daneta, negodujući što smo mu baš sad došli.
Ukratko smo mu objasnili zašto smo došli i on nam reće, "Nema problema, daj vamo gumu".
Izvadili smo gumu iz auta, unijeli je u radnju i on se lati posla. Bez rijeći počeo je krpiti gumu. Brzo je završi, čini mi se nismo ni cigaretu stigli do kraja ispušiti on povika, "Evo je, gotova".
Uzeli smo gumu, platili i bacili mu nešto na kafu, u znak zahvalnosti za odrađen posao. Poželio nam je sreću, koja nam je već u narednih petnaestak minuta bila prijeko potrebna. Krenuli smo nazad i brzo stigli do barikade, sada sa druge strane. Zaustavljamo se pred njom, a onaj isti momak ponovo nam prilazi.
Ovoga puta  ne traži dokumente, samo se nasmija i reče, "Ala ste vi momnci hrabri, imate petlju, nema šta, svaka vam čast".
Pogleda prema rampi i pokretom ruke pokaza svom kolegi da je podigne.
"Vozi i sretan put", povika za nama, dok smo se bez žurbe udaljavali od njih.
Stigli smo pred zgradu, a tamo su nas svi sa velikim nestrpljenjem isčekivali. Ne čekajući ni tren, odmah su posjedali u auto, kako bi uspjeli proči kroz mnogobrojne barikade po Bosni i prije mraka izaći u Srbiju, na sigurnu teritoriju.
Nakon što smo sina poslali u Vojvodinu, suprugine i moje muke su tek nastale! Nezadovoljna što je dijete pustila bez sebe, zbog nervoze nekoliko noći nije mogla da spava. Krivila je mene što sam je ubijedio da to uradi. A onda kao da je od nekud sve to gledao moj brat, nakon nekoliko dana se ponovo pojavi u Vogošći. Došao je po dokumenta od fakulteta, koja je zaboravio da ponese sa sobom. Ostala su mu bila nedovršena još dva predmeta na fakultet u Novom Sadu i planirao je da iskoristi ovu situaciju i izađe na ispite i konačno dobije diplomu inžinjera protivpožarne zaštite. Iskoristio sam taj njegov dolazak i kada je ponovo krenuo za Suboticu, poslao sam suprugu sa njim, da tamo bude sa našim sinom.
Ostao sam sam!

Saturday, April 4, 2015

Boro Radić odbranio "PRETIS" i Vogošću


Aprilski dani '92 su prolazili, a narod je još uvjek živio u nadi da će se naći neki kompromis između vladajučih stranaka i tako izbjeći građanski rat u koji su političar u Bosni, narod svakog dana sve više uvlačili!
Nakon što je završavala radna sedmica, u kojoj sam bio prva smjena, imao sam obavezu da u prvi neradni dan organizujem rad na postrojenju koje se zvalo kataforeza, na kojem sam obavljao dužnost mašiniste. Obično sam zadnjim radnim danom u sedmici tražio dobrovoljce, radnike iz proizvodnje da se jave za prekovremeni rad i pomognu mi na remontima koji su se obavljali svake sedmice. Kataforeza je bio najsavremeniji poluautomatizovano postrojenje koji je u to vrijeme postojao u automobilskoji industriji, a koji je zahvaljući njemačkim stručnjacima posjedovala i Tvornica Automobila Sarajevo.
Tog dana, vjerovatno iz straha od ratne opasnosti, niko se nije javio da dođe samon na prekovremeni rad. Nisam imao izbora, morao sam doći i sam obaviti taj posao!
Uveće 17 aprila, spremao sam se ranije na spavanje, da bi u jutro bio naspavan i odmoran za posao. Pred sami polazak u krevet, na televiziji je počinjao, za taj dan, poslednje izdanje TV YUTEL dnevika. Veliki broj građana u Bosni, pretežno srpske nacionalnosti, su željeli da se održi Jugoslavija, pa su iz tog razloga najviše vjerovali baš u njihovo izvještavanje, jer su po svom nazivu bili "jugoslovenski orijentisani", tako da se njihov dnevnik sa nestrpljenjem isćekivao svako veće. Narod je u to vrijeme smatrao da u cilju opstanka zajedničke države u kojoj je bratstvo i jedinsvo bilo osnova življenaja u zajdeničkoj državi, pa će davati izvještaje koji će doprinjeti tom putu, zato sam i ja u to vrijeme davao veliku pažnju njihovom izvještavanju i vjerovao u ovu TV kuću!
Na ekranu se pojavio Senad Hadžifezović, jedan od voditelja dnevnika, počeo je da čita tekst u kojem se obračao građani Vogošće, "Kolona teretnih vozila od JNA je krenula iz Ilijaša u pravcu Vogoće, sa ciljem da iz PRETIS-ovih magacina podigne eksplozivno materijalna sredstva...!" Na kraju  saopštenja, molio je sve građane Vogošće da izađu na ulice i svojim tijelima blokiraju vojne kamione koji su se kretali prema UNIS-ovoj fabrici.
Sa velikom dozom neizvjesnosti, šta će se te noći dešavati, otišao sam na spavanje! U ranim jutarnjim časovima, kada se bližio trenutak za ustajanje, umjesto sata za buđenje, probudili su me neprekidni rafali iz pušćanog naoružanja. Trznuo sam se iz sna i ustao da vidim šta se dešava. Pošto sam živio u zgradi na kraju Omldaniske, a put prema fabrici bio otvoren bez stambenih zgrada, lako sam došao do zaključka, da odjeci naoružanja dolaze iz pravca UNIS-ovog kompleksa. Ustao sam, ne čekajući alarm od sata i počeo se spremati. Nešto mi je govorilo da taj dan neću moći odraditi planirani zadatak. Potražio sam u telefonskom imeniku broj telefona TAS-ove kapije i odmah pozvao da provjerim dali je moguće doći na posao. Telefon je zvonio duže vremena nego što je bilo uobičajeno i taman kad je mom strpljenju doša kraj, neko se javi sa druge strane žice. Prestavio sam se po imenu i odmah ga upitah dali mogu da dođem na posao da uradim redovni remont na postorjenju. Sa druge strane javi se neki krupniji muški glas,  kratko mi odgovori da ne dolazim, jer trenutno imaju nekih manjih problema, nakon čega spusti slušalicu, na dajući mi priliku za dodatna pitanja. Pomislih u sebi, a kavi su vam veći, ako vam je ovakva pucnjava po krugu fabrike predstavlja mali problem!
Tog dana nisam otišao na posao!
Iz radoznalosti krenuo sam u centar naselja da saznam, šta se tačno dešava. Sreo sam neke poznanike, koji su mi rekli da su "Patriotska liga" i "Vikićevi specijalci", u toku noći napali  na PRETIS, iz magacina izvukli velike količine ručnih raketa, Zolja i Osa, koje su se mogle koristiti protiv oklopnih vozila. U toku napada su razoružali fabričko obezbjeđenje, radnike srpske nacionalnosti pustili kući, a muslimane kao svoju vojsku zadržali da i dalje čuvaju objekte.
U međuvremenu ljudi iz obezbjeđenja koji su pušteni kućama, otišli su prvo u  Blagovca i ispričali šta se dešava u fabrici. Blagovčani su se odmah međusobno organizovali i krenuli u akciju spašavanja fabrike. Javili su kriznom štabu Vogošće o tome i tražili pomoć. Za tili čas u pomoć im je stigla Borina jedinica. Krenuli su zajedničkim snagama i veoma brzo ovladali fabrikom. Na putu prema kapiji iza koje su se nalazili magacini, susretali su se sa pojedinim borcima iz "Patriotske lige". Brzo su uspjeli likvidirati malobrojnu grupu vojnika, a obezbjeđenje koje su zatekli pustili su da idu svojim kućama. Po onome šta su zatekli, pretostavljali su da će uslijediti novi napadi i pokušaj pljačke. U išćekivanju napada rasporedili su se po okolnim zaklonima ispred glavne kapije. Preko puta kapije nalazila se mala crnogorićna šumica. U  nju su se smjestili mještani Blagovca, Borini momci rasporedili se po okolnim zaklonima, a jedan bro ljudi ostao je na prijavnici da bi izgledalo sve kao što je uobičajno.

Njihova očekivanja su se ubrzo i ostvarila! Vidili su vozila da dolaze iz pravca koji nije pod njihovm kontrolom, pritajili su se i čekali. Prilikom novog dolaska u fabriku,  Vikićevih "Specijalaca" i "Patriotske lige", samouvjereni da oni kontrolišu fabriku,  sa autobusima i automobilima, krenuli su direktno na glavnu PRETIS-ovu kapiju. Kada su prišli samom ulazu, srpski borci su iz svojih zaklona otvorili žestoku paljbu. Uvidjevši da fabrika nije pod njihovom pod kontrolo, okrenuli su svoja vozila i pobjegli prema sigurnoj teritoriji.
Nakon što se sve smirilo, Boro je sa svojim i ljudima iz Blagovca preuzeo kompletan kompleks UNIS-ovih tvornica, obezbjeđujući ga od eventualnih novih napada. Ponovo su vraćeni na posao radnici iz obezbjeđenja, isključivo srpske nacionalnosti i nastavili su dalje svoj posao čuvanja kompletnog kruga fabrike.

Saznanja da te noći nije bilo nikakvo kretanje vojnih vozila kroz Vogošću i saopštenje sa televizije da je bilo lažno, izgubio sam povjerenje i u ovu jedinu medijesku kuću kojoj sam tada vjerovao. Za stanovništvo Vogošće bilo je potpuno jasno da se TV YUTEL stavio pod komandu SDA i HDZ stranaka i apelom na stanovništvo, direktno je učestvovao u organizaciji napada na fabriku i veliku pljačku koja se desila te noći. Nakon ovog izvještavanja TV YUTEL više nisam gledao sa povjerenjem u njega, a koliko mogu da se sjetim, dvadesetak dana nakon toga i ta TV kuća se raspala po nacionalnim šavovima. Svako je krenuo svome narodu! Izvještaji o stradanjima ljudi u PRETIS-u bili su veoma kratki i netačni!

To je bila prekretnica za mnoge stanovnike Vogošće, koji su bili svjesni da će nakon ovoga događaja doći do novih napada, zbog čega se naglo povečavao broj dobrovoljaca za odbranu, stvarajući time realne mogučnosti da naselje ostane pod srpskom kontrolom.

Od tog dana, haos je zavladao po mnogim sarajevskim naseljima, a radnici više nisu odlazili na posao! Stranke na vlasti su gledale koja će prije da zaokruži svoju teritoriju, ne birajući sredsva za taj cilj, okrivljujući druge za isto ono što je svaka strana u sukobu radila!
Izuzimajući okolna sela, u kojim se već duži vremenski period na svim stranama organizovala vojska za odbranu, u samom naselju, osim policije, do tada je  bila jedino malobrojna Borina jedinica, koja je bila namjenjena za odbranu Vogošće. Po naselju se pričalo, da je Vikić nakon borbi u fabričkom krugu, preko nekih svojih tajnih kanala ponudio Bori dva miliona maraka da napusti Vogošću i tako da priliku da on sa svojom jedinicom uđe u naselje i preuzme vlast. Bori Radiću, navodno je odbio njegovu ponudu i zahvaljujući tome i njegovim akcijama koje je izvodio u tom periodu, Vogošća i krug UNIS-ove fabrike ostali su pod srpskom kontrolom!
 

Friday, April 3, 2015

Kome treba ovakva država?

Konačno 11 septembra '91 bodibilding klub krenuo je sa radom! Prostor nije imao riješen mokri čvor, ali nije bilo izbora pa smo tu planirali privremeni smještaj, dok ne nađemo nešto sa boljim uslovima za rad. Politička kriza na prostoru Jugoslavije se rasplamsavala i to klubu nije išlo na ruku. Pred sami kraj '91 ponovo se zahuktala inflacija dinara, zbog čega se zakupnina naglo povećala, pa je klub zbog finansijske krize morao prestati sa radom. Početkom '92 godine podnijeli smo zahtjev za sklonište u ulici Skendera Kulenovića. Za taj opštinski prostor bilo je zainteresovano više ljudi sa različitim namjenama, Jovan Tintor, bi u njemu otvorio streljanu, za svoju prodavnicu oružja, Huso Fazlić za magacinski prostor i mi za preselenje kluba. Huso je radio kao referent "Odbrane i  zaštite" i na osnovu toga ima je prednost prilikom dodjele tog skloništa. Sa njim smo nakon što je dobio rješenje za prostor sklopili ugovor sa znatno manjom zakupninom u odnosu na prijašnji prostor od Željka Kajića, što je davalo realne šanse da se održi rad kluba.
Nakon potpisanog ugovora odlazim u opštinski "Izvršni odbor" da prijavim preselenje kluba. U kancelariji me dočekao referent Slavko Todorović. Predao sam mu papire i kada je pročitao našu novu adresu, sav se zacrvenio u licu od bijesa, iako je po prirodi bio veoma tih i smiren čovjek, počeo je ljutito da maše rukama i galami.
Pomislih da nešto nije uredu, upitah ga "U čemu je problem?"
"Problem je što Joji i tebi nismo dali ovaj  prostro, jer je SDA smatrao da Huso ima prednost u odnosu na vas, mi smo se složili sa tim i prihvatili takvu odluku. Sad on potpisuje sa vama ugovor o zakupu prostora, u tome je problem, ne može to tako", izgovori Slavko u jednom dahu sve šta se dešavalo oko tog prostora.
Odmah nastavlja sa predlogom, kako taj ugovor sa Husom ne bi trebao biti realizovan i govori, "Evo tebi rješenje za onaj objekat na bazenu, malo je neuredno, ali sa malim ulaganjima brzo će biti osposobljen za funkcionisanje".
Znao sam da je nekadašnji "disko klub" bio dodijeljen Radničkom Kulturno Umjetničko Društvu "UNIS" da bi folklorne gupe u njemu izvodili probe. Probe se unutar tog objekta nikada nisu izvodile, a sekretar kluba Meho Alić taj prostor mi je jednom prilikom nudio pod zakup.
Upitah Slavka, "pa zar to nije dodijeljeno za folklor?"
"Jeste bilo, ali ima više od godinu dana kako su ga dobili, a po zakonu ako u roku od pola godine ne pokreneš ništa, automatski gubiš pravo na dodjeljeno rješenje", reče on i već kuca drugi papir na moje ime.
Uzeo sam potpisan i ovjeren papir na kojem je pisalo da se dodjeljuje za rad bodibilding kluba, zahvalio sam se i presretan izletio iz kancelarije. Otišao sam do mog brata i saopštio mu najnoviju vijest. Odmah smo krenuli u te prostorije i procijenili koliko nam treba vremena i novca da se osposobi za preselenje i ponovno otvaranje kluba. Sutra dan smo donijeli alat i započeli sa uređivanjem prostora nekadašnjeg disko kluba "TRUBADUR", jednog od najpoznatijih disko klubova u Sarajevu 60-tih godina.
Kako su prostorije u RKUD UNIS-a bile preko puta tog objekta, Meho je veoma brzo vidio da se izvode radovi. Došao je do nas i pitao šta se dešava, izvadio sam rješenje i drugarski mu ga pokazao. On je pročitao rješenje, vratio mi ga u ruke i gotovo trčeći otišao odatle. U toku dana došao je Slavko i pozvao me da dođem ponovo kod njega u kancelariju. Nakon poziva sam otišao i on mi je saopštio da SDA insistira da povućem rješenje, a da objekat mora da ostane i dalje pod Mehinom kontrolom, što znači za korištenje RKUD "UNIS"-a. Slavko se izvinuo zbog toga, pa smo ponovo aktivirali još uvjek postojeći ugovor sa Husom.
Klub je nastavio da radi u skloništu koje je bilo na novoj adresi u ulici Skendera Kulenovića.  Nakon toga neprekidno smo tragali za prostorom koji bi mogao imati mokri čvor, zbog neophodnih boljih higijenskih uslova!
O problemima koje smo imali oko kluba, zbog političkih nesuglasica stranki na vlasti, pričao sam mojim drugovima po ulici. To je čuo moj dugogodišnji poznanik Duško "Karađić", tako smo ga zvali, jer je bio u grupi za obezbjeđenje Radovana Karađića. Duleta sam poznavao još od djetinstva, iako se nismo družili, bliskost se uvjek osjećala u našim susretima. Vjerovatno je to bilo iz razloga što su naši roditelji bili iz istog kraja, pa je to davalo nekakav poseban osječaj između nas, kao neki članovi rodbine. Pretpostavljao sam da je on osječao isto, pa iz tog razloga  mi je predložio da je njegovoj djevojci Elmi, Sirbubalovoj kćerki, presednika opštine Vogošća, iznesem moj problem i zamolim je da mi zakaže sastanak sa njenim ocem. Dodao je da je ona velika drugarčina i ako kaže da će pomoći, onda će sigurno to i uradit.
Dogovorili smo se da dođem da se vidim sa njima u toku noći u hotel "Biokovo", gdje je on zakazao njihov satanak. Došao sam po dogovoru u hotelsku salu, u kojoj je bila otvorena kockarnica, desetak stolova za biliar i svuda okolo uz zidove bili su poredani poker aparati. Šank u toj sali držao je Boro Radić, koji je ujedno bio zadužen za održavanje reda i mira.. Ulazeći u salu odmah sam primjetio njih dvoje, sjedili su prvi sto desno do vrata.  Priđoh  i sjedoh za njihov sto. Dule bez čekanja da se udobno smjestim u stolicu i pozdravim sa Elmom reče, " 'ajde pričaj svoj problem. U kratkim crtama sam ispričao sve kroz šta sam prolazio u poslednjih godinu dana. Zamolio sam je da mi zakaže sastanak sa njenim ocem u kojem ću ga zamoliti da SDA ne bude protiv dodjele opštinskog prostora, kada budem sledeći put podnosio zahtjev. Rekla je da ne brinem i da će ga i ona od sebe posebno zamoliti da mi to učini.
Bio sam siguran da ću nači put kako da ostvarim željeni cilj!
Sutradan sam se ponovo, na istom mjestu našao sa Duletom i Elmom. Elma mi je ja saopštila da je odgovor negativan i da će SDA biti uvijek protiv mene!
"Pa koji je razlog", upitah je ja"?
Ona bez ustezanja kaže, "razlog je jer si Srbin, eto to je razlog"!
Sa ne vjericom gledam u njeno lijepo lice i pitam je ponovo, "pa moželi onda da otvorim klub na ženino ime, ona nije Srpkinja".
"Razgovaraću večeras sa njim, pa ću ti sutra javiti", kao kroz stid, prozbori ona.
Ponovo sam se našao sa njima sledeću noć, sjedili su za istim stolom kao i predhodnih noći.
Dok sam još prilazio, ona odrično klima glavom!
"Šta je sad problem", rekoh joj?
"Problem je što svi znaju da si ti vlasnik i da je to samo maska, koju oni neće prihvatiti", kaže ona i sliježe ramenima.
Bio sam razočaran svim tim političkim igrama koalicije na vlasti, koji su preko mojih leđa vodili svoj rat  prepucavanja! Shvatio sam da moje političko ubjeđenje ne igra nikakvu ulogu u ovoj situaciji i da je moje ime odlučujući faktor za sve.
Zahvaljujući Sirbubalu, presjedniku opštine Vogošća, Zineti Omerbegović direktorici "Sportskog centra", Hilmiji Selimović direktoru "Sarajevske pivare" i Ibrici Poljak direktoru "Hotel Park" pred sami početak izbijanja rata konačno sam progledao i shvatio da je bratstvo i jedinstvo naša prošlost, koje su novizabrane "demokratske stranke" na vlasti potpuno uništeno! Mojoj naivnosti došao je kraj! Tada sam donio odluku, ako kojim slučajem dođe do rata, protiv takve države borit ću svim silama!