Prevodioc

Wednesday, November 23, 2016

Vogošća u suzama

Tog tragicnog devetnaestog jula '92 godine, naša jedinica nalazila se u Uglješicima, na liniji odbrane Vogošce. Još prije našeg povratka sa linije, stigla je vijest da je na Misoci bilo mrtvih i ranjenih vogošcana. Vijest o stradanjima naših boraca donijeli su ljudi koji su nas tog dana smijenili na straži. Po povratku sa linije, došli smo u komandu bataljona, u zgradu hotela "Bikovo". Komandir našeg voda, inace moj kum, dao je voljno svim borcima, nakon cega su neki vojnici otišli na veceru u vojnicki restoran u hotelu, a neki produžili svojim kucama. 
Kum, po nekom nepisanom pravilu i ja kao njegova vijerna sijenaka, prvo svratismo u kancelariju komandanta bataljona, kako bi saznali nešto više o borbi na Misoci. U kancelariji zatekosmo njegovog zamjenika, rezervnog kapetana prve klase, Momu Corovica. Momo nam rece da je Kljunic otišao sa odjeljenjem bataljonske V. P. u Ljubinu da spašava žene i djecu, koji su u tom selu naletili na zasjedu muslimanske vojske. To je bila još jedna tragicna vijest tog dana, koja nas je kao mnoge vogošcane potresno iznenadila.
Momo dodaje, da je u komandu bataljona stigla ta vijest i da je nakon toga komandant Kljunic bez oklijevanja krenuo u pravcu Ljubine. Sluteci da ova zasjeda nece izaci na dobro, Kum rece Momi da cemo biti u blizini komande, pa ako zatreba, da nam javi, bicemo na raspolaganju za bilo kakvu pomoc.
Pošto Momo nije imao nikakvih pouzdanih informacija o zasjedi, Kum i ja izađosmo iz kancelarije. Otišlo smo u vojnicki restoran na veceru i nakon toga stajali neko vrijeme pred zgradom komande, u iscekivanju da ce ubrzo stici nove vijesti o zasjedi. Dan se bližio kraju i mi odlucismo da prošetamo niz ulici Moše Pijade.
Samo što krenusmo, pred nama se od nekud pojavi Josa. Bio je sav uznemiren! Pricao je nepovezano, ali shvatismo da je bio sa Borom u Ljubini, u pokušaju spašavanja civila. Priđosmo mu i pocesmo postavljati pitanja, ali šok koji je Josa doživio, izgledalo je kao da mu ne da da razborito govori, pa nam ništa nije bilo jasno, šta se u Ljubini stvarno dešavalo. Neprekidno je ponavljao, "Ubiše Boru, ovo je namješteno, ovo je izdaja"!
Kum i ja pokušasmo da ga smirimo i Josa poce razboritije da govori. Rece da su kod kafane "Ranč" uletili u muslimansku zasjedu i da je u toj zasjedi, naših boraca "kijamet" poginulo. Baš ovakvim rijecima Josa opisa pogibiju tih ljudi. Nije znao ko je još osim Bore poginuo, ali je znao da su tijela Bore i ostalih ubijenih ostali u okruženju i da im se od žestoke muslimanske pucnjave ne može prici.
Kum rece Josi da ce angažovati naš vod, a da on ode u hotel "Park", sakupi Borine speijalce, pa da zajednickom akcijom krenemo u cišcenje terene, kako bi došli do tijela poginulih. Međutim, Josa nije pokazao zainteresovanost za ucešce u takavoj akciji i ponovo poceo ponavljati istu pricu, "Ovo je namješteno, ovo je izdaja".
Shvatismo da Josi ne pada na pamet da se vraca na mjesto stradanja njegovih drugova i ukljuci u njihovo izvlacenje. Kum mi predloži da krenemo nazad u komandu i tamo ponovo ponudimo našu pomoc. Pođosmo prema komandi, a Josa krenu u drugom pravcu i nestade iz našeg vidokruga.
 
Boro Radić  

Uđosmo u zgradu komande, a tamo je vec stigla vijest da su Boro Radic, Srđan Amidžic-Điđa, Dejan Lalic-Lala i Željko Markovic-Raze poginuli, da je Mišo Živković ranjen u zglob desne ruke, a Juga moralista ranjen u stražnjicu, dok se prebacivao iz auta, prema zaklonu.
Tu saznadosmo da se tijelo Bore Radica
trenutno nalazi u mrtvacnici, a da su tijala Điđe, Lale i Razeta ostala u Ljubini u izrešertanim vozilima. Kum ponudi našu pomoc za izvlacenja ostalih poginulih, ali nam rekoše da zbog mraka koji je trebao uskoro da padne, akcija se odlažila do sutra u jutro.
Napustismo prostorije komande i zaputismo se u mrtvacnicu, u "Dom zdravlja Vogošca".
Mrtvacnica do pocetka rata nije ni postojala u Vogošci, ali zbog velikog broja poginulih improvizovala se u garaži vogošcanske zdravstvene ustanove, gdje je Boro Savic, jedini zvanicni grobar iz tog perioda, pripremao tijela za sahrane.
Stigosmo pred "Dom zdravlja", a tamo zatekosmo dugacku kolonu vogošcanskih boraca kako ulaze u improvizovanu mrtvacnicu, u namjeri da se uvjere u istinitost prica koje su sa nevjericom kružile po Vogošci, o pogibiji Bore Radica.
Garažna vrata, kroz koja se ulazilo u mrtvacnicu bijahu potpuno otvorena. Stadoh sa Kumom u kolonu. Još sa ulice viđoh prizor od kojeg se naježih! Tijelo Boro Radica nepomicno je ležao na mrtvackom stolu. Pripadnici njegove specijalne jedinice, sa puškama u rukama, na cetri strane oko tijela stajali su mirno, odavajuci poslednju pocast svom komandantu. Prizor od kojeg se ledila krv u venama!
Pocasna straža neprekidno se držala, od trenutka od kakada je Boro donešen u mrtvačnicu, pa do momenta kada je ponešen na groblje u Radića potk. Straža se držala u organizovaciji pripadnika Borine specijalne jedinice, kako to dolikuje za velike licnosti, dok su građani Vogošce dolazili i odavali poslednju pocast svom heroju! Bila je to scena, koja je mnoge građane Vogošce natjerala da puste suzu!

Dejan Lalić-Lala
Željko Marković-Raze
Srđan Amidžić-Điđa






















Sutradan još od ranog jutra krenulo se u akciju izvlacenja tijela preostali poginulih vogošcanskih heroja. Za vrijeme pretresa terena na kojem je bila organizovana zlocinacka zasjeda, nije bilo otpora od muslimanske vojske, pa se sa lakocom došlo do tijela postradalih.
Vec u podne u komandu Jošanickog bataljona stigla je vijest, akcija je privedena kraju, a tijela Lale, Điđe i Razeta bila su u vogošcanskoj mrtvacnici.
Mnogi vogošcani bili su u velikoj žalosti, ne skrivajuci suze, jer izgubiše svoju omladinu, najbolju, među najboljim!
Zbog vrucih ljetnih dana žurilo se da se tijela poginulih što prije sahrane. Samo dan kasnije sve je bilo spremno za poslednji pozdrav od naših junaka.

Ratna dejstva nisu dozvoljavala da se sahrana obavi na gradskom groblju Rosulje, zbog cega su Željko Marković-Raze, Dejan Lalić-Lala i Srđan Amidžic-Điđa sahranjeni na seoskom  groblju u Krivoglavcima.
Radici su imali svoje seosko groblje, pa je Boro Radić kao pripadnik te porodice sahranjen u Radića potuku u porodicnom groblju.
Sahrani Bore Radica prisustvovao je ogroman broj vogošcana, svih vijera i nacija. Groblje nije bilo dovoljno veliko da prime sve one koji su došli da odaju poslednju pocast vogošcanskom heroju, pa su mnogi morali ostati izvan ograde groblja.
Vjerski obred popa Stanka protekao je u mukloj tišini. Nakon što je pop završio molitvu, rijec je uzeo Bokan. Bokan je bio beograđanin, glumac i reditelj. Doveo je u Vogošcu jednu od najboljih dobrovoljnih jedinica i sa njima ostao da pomogne vogošcanima u odbrani.
Bokan je kratak period poznavo Boru. Za to vrijeme vidio je o kakvom se heroju radi pa je iz tog razloga, a i svojih glasovnih i glumackih kvaliteta uzeo na sebe obavezu da održi oproštajni govor za srpskog heroja.
Njegove dirljive izgovorene rijeci parale su srce udovice, Zehre (kršteno Zorica) Radić. Izgledalo je kao da ce svakog trenutka od bola i tuge izgubiti svijest i pasti na zemlju.
Jezivi jauci ucvijeljene udovice i Bokanov gromoglasni emotivnim govor, odjekivao je koritom Radica potoka.
U tom trenutku osjetih i ja suze kako mi teku niz obraze, ali shvatih da nisam jedini koji place. Poceh da brišem suze i nesvjesno podigoh pogled prema ostalima. Pored mene stajali su, Mirso Međuseljac-Deba, moj prijatelj Neđad Skenderovic- Feđa, a do njih moj kum. Pogledah naokolo po groblju, svi su bili uplakani, šmrcali su i brisali su suze sa obraza i ociju. Dirljiva scena koju je ovaj heroj istinski zaslužio, od svih koji su ga poznavali, od svih građana Vogošce!
Bokan na kraju govora obeca da cemo baš na tom mjestu gdje pociva Boro Radic, kad rat završi, izgraditi crkvu, njemu u cast,  svi prisutni se sa odobravanje složiše sa tim! Bokan završi govor sa rijecima, "vjecna mu slava", a Radica potokom, od svih prisutnih, kao jedan glas odjeknu, "slava mu i hvala".
Pripadnici Borine specijalni jedinice postrojeni u formaciju vojnickog odjeljenja, ispališe tri plotuna iz pušcanog naoružanja, u cast svom velikom komandantu. Kovceg sa Borinim tijelo poce da se spušta u raku, a njegova supruga Zehra kleknu na koljena, uhvati se za sanduk i zakuka iz sveg glasa. Srce od jezivog prizora i tuge hoce da mi pukne u grudima. Lagano priđoh raki, ubacih grumen zemlje, prekrstih se i krenuh niz strminu, prema cesti i izlazu iz groblja. Za mnom krenuše Feđa, Mirso i Kum, bez ijedne rijeci nastavismo ici u pravcu Vogošce.
Kada smo bili na domak naselja, našu cutnju prekide Feđa. Dok je izgovarao prve rijeci vec sam shvatio šta hoce da mi kaže. Tražio je od mene da ga izvedem iz Vogošce. U mojoj podsvijesti, vec dugo vremena sam priželjkivao da mi to kaže. Misao da mu je život u Vogošci u velikoj opasnosti, konacno je doprla i do njegovog  mozga. U pogledu mu se vidio ogroman strahu. Izgledao je kao da mu je neprijatno što to od mene traži, jer sam mu to isto već odavno predlagao. Onako stidno rece, sad kad više nema Bore, ja se bojim ostati u Vogošci, možeš li mi pomoci da izađem iz nje.
Iako je civilna vlast strogo zabranila izlazak stanovništva iz ratne zone, cvrsto mu obecah da cu uciniti sve da ga izvedem iz Vogošce. Zamoli me da to ucinim i za Mirsu Međuseljca, na šta mu rekoh da nema nikakvih problema, da može povesti koga god želi. Pocesmo odmah pripremati plan o njihovom izlasku iz Vogošce.
Vogošcanski ratni bilten koji je izlazio svaki dan pod nazivom "NAŠ GLAS", nakon godinu dana od pogibije vogošcanskih heroja objavio je IN MEMORIAM pod nazivom "Sjecanje na ratne heroje"