Sreća u nesreći

Prva prespavana noc nakon oceve pogibije protekla je sa puno buđenja i loših snova! Zabrinutost  za punca i punicu, što nisu mogli otići u svoju vikendicu u Kršama, natjera me da ranije ustanem iz kreveta. Znao sam da je punac ranoranilac, pa odmah cim sam ustao uzeh telefon da im se javim. Telefon zazvoni i vec na drugo zvonjenje javi se punica. Punica nije puno okolišala, nego odmah nakon što smo razmijenili uobicajene pozdrave preko telefona, rece: "Sine, mi odosmo u Sarajevo!"
Bilo mi je jasno da je u ovim ratnim trenutcima za njih bilo najbolje rješenje otici iz Vogošce i tako izbjeći nepotrebne traume kroz koje su prolazili u tom periodu, pa se u njihovu odluki nisam želio mješati. Rekoh punici da sacekaju da dođem do njih u stan i da se barem pozdravimo.
"Nemoj sine, mi smo se vec spakovali i krecemo, ne možemo te cekati, moram krenuti odmah", rece punica.

"Sacekajte dolazim odma", rekoh joj, spuštam slušalicu i polazim prema ulaznim vratima od stana.
U međuvremenu mama je ustala i pocela da kuva kafu. Ja joj rekoh da nemam vremena za kafu, jer mi punac i punica odoše iz Vogošce i moram krenuti da se pozdravim sa njima.
Mama reće: "Idi, idi sine, brzo", i ja bez gubljenja vremena izlazim iz stana.
Iako je bila nestašica benzina i teško se dolazilo do goriva, odluci da idem sa autom. Sjedam u svoju "peglicu" uplaim je i krecem prema Omladinskoj ulici. Za nekoliko minuta stigoh pred zgradu! Ustrcah uz stepenice na peti sprat, uhvatim za šteku, ali vrata bijahu zakljucana. Izvadim kljuc iz đepa pantolona, pa ih otkljucah. Otvorim vrata, a u stanu mukla tišina!
Otišli su, prođe mi kroz glavu! Stisnu mi se nešto u grudima! Nakon gubitka moga tate, sad odoše od mene i moji drugi roditelji! Odoše, a ja im ni sretan put ne stigoh poželjeti! Hodam po stanu, gledam i vidim, ništa nisu odnijeli sa sobom! Otišli su praznih ruku, pomislih u sebi! Priđem balkonu sa kojeg se pogled pružao u pravcu Ugorskog i Uglješića. Kroz to selo bio je jedini put koji je srpska strana ostavila za izlazak iz naselja. Pade mi na pamet da nisu daleko odmakli i da bi ih mogao vidjeti kako odlaze. Bez razmišljanja da bi to moglo biti opasno po mene izađoh na balkon, ali od njih ne bi ni traga.
Vracam se u stan, instiktivno pogledam na trpezarijski sto i primjetih papir sa nekom porukom.  Na poruci prepoznadoh rukopis moga punca. Bio je to predivan rukopis citko ispisanih slova.
Sjecam se kako smo ga mi clanovi njegove porodice cesto molili da nam nešto napiše, gledajuci predivne oblike slova i divili se tome!
Uzeh papir sa stola i pocinjem da citam: "Sine, mi smo otišli u Sarajevo! Nismo smjeli više da cekamo! Molim te, ako mogneš otiđi u Krše, otvori vrata na kavezu da kokoši mogu izaci da ne pocrkaju od gladi. Krava je steona, pa ako imaš mogucnosti ti je prebaci na neko sigurnije mjesto dok se ne oteli.
Vole te tvoji Đemka i Nezir!"
Suze mi udariše na oci! Gledam u papir i placem!
Poceh se prisjecati svega šta se dešavalo na tim prostorima. Shvatim da je za njih veoma opasno da ostanu u stanu u kojem nema mene da ih zaštitim, a po naselju haraju "psi rata", koje ni vlast nije bila u stanju da zaustavi.
Pomislih da je to za njih najbolje rješenje, pa me to malo smiri. Nakon što sam iz tog stana otišao u srpski dio Vogošce, nisam imao mogucnost da im pružim sigurnu zaštitu i utocište. U Sarajevu su živile još dvije njihove kcerke sa porodicama, gdje ce vjerovatno naci sigurnije utocište. Sve to je uticalo da njihovu odluku još lakše podnesem i prihvatim, kao najbolje rješenje.
Kroz glavu mi u trenutku prođoše misli, koliko su se ti ljudi žrtvovali za svoju djecu i unucad i koliko su pomagali meni i moju porodici. Zbog toga odlucih da po svaku cijenu odem ponovo u Krše i pokušam ispuniti njihovu molbu. Izađoh iz stana i sa automobilom krecem na Kremeš. Na Kremešu je živo Relja, punac moga brata. Imao je seosko domacinstvo pa mi pade na pamet da bi najbolje bilo da kravu smjestim kod njega u štalu.
Stigoh na Kremeš kod Relje. Ispricah mu da se nešto strašno desilo u Kršama, zbog cega su moji punac i punica morali da odu iz Vogošce. Upitah ga dali je voljan da se brine o kravi dok se sve ovo smiri i oni se vrate kuci. Relja bez ustezanja pristade na moje pitanje i ponudi se da zajedno odemo u Krše i pomogne mi da dovedmo kravu u njegovu štalu.
Sjedosmo u automobil i spustismo se niz usku krivudavu cestu do naselja i moje zgrade. Parkirah auto pred zgradom. Kažem Relji da odo uzeti vojnu opremu jer ne znam šta sve može biti i ko nas može docekati u tom selu. Relja ostade da ceka, a ja uletih u stan, obukoh uniformu i uzimam pušku. Izađoh na ulicu i bez zadržavanja nastavismo pješke prema Kršama.
Put prema selu je bio od ranog jutra obasjan suncevim zracima, što je otežavalo kretanje prema vrhu brda. Relja je imao oko šesdeset godina, ali je svakodnevno išao takvim putem iz naselja prema Kremešu, pa je puno lakše savalđivao brdo u odnosu na mene. Prvi stiže do vrha brda na dio puta koji pod pravim uglom mota u desno i prelazi u ravan dio.
Na samom pocetku tog dijela puta naiđe žuti "Golf" i Relja ga zaustavi. Ja u njemu prepoznam mog komšiju Marinka Ivanovica, pa mi pade na pamet da on nema svoj automobil, nego da ga je oduzeo od svog komšije Mustafe sa treceg sprat i zadržao ga za sebe. Zbog toga ne htjedoh da prilazim Marinku i tom auto, nego stadoh po strani. Vidim da se njih dvojica dobro poznaju, pa ne htjedo ih prekidati i pustim Relju da sa njim razgovara. Relja ga upita jeli sigurno da se ide u Krše, a on slegnu ramenima i odgovori da nema pojma o tome. Relja je znao da je Marinko moj komšija. Pokuša da mu skrene pažnju na mene, pruži ruku u mom pravcu, pa ga upita: "Znašli ti ovog momka?"
Marinko nije pogledao u mene od trenutka kada sam se pojavio i ne okrecuci glavu da me vidi odricno otresa glavom i nekoliko puta glasno ponovi, da i ja cujem:"Ne poznajem, ne poznajem..."
Izgledao je poprilicno zbunjeno i prestrašen, ali ja ne obratih pažnju na to, nego produžim pored auta i krenuh dalje prema Kršama. Marinko produži dalje niz brdo, a Relja me pristiže i upita: "Poznajeteli se vas dvojica?"
"Naravno da se poznajemo, svi radnici TAS-a se međusobno poznaju. Ako ništa drugo onda se iz komšiluka znamo", odgovorih ja na njegovo pitanje.
A Relja ce na to. "Pa što se onda pravi da te ne poznaje?"
"Nemam pojma", rekoh i ukratko ispricam pricu oko frke sa Božurom zbog njegovog sina Mikija i Hastor Harisa. "Oni su bliža rodbina, vjerovatno je Božur ispricao šta je bilo, pa možda zbog toga", završi ja svoju pricu.
Tako tavrljajuci stigosmo do kraja ravnog dijala puta u Jefticima. Na samom izlazu iz Jeftica, kod kuće roditelja Vlace Braneta doceka nas Božo Jetic. On se isprijeci ispred nas i rece: Ne možete ici u to selo. Tamo je došla muslimanska vojska iz Sarajeva i veoma je opsano da se uđe u selo".
Tog covjeka nikako nisam voli i svaki susret sa njim stvarao je neku dodatnu nervozu i napetost u meni. Da bi izbjegao svađu i raspravu sa njim ignorisao sam ga kao da ne postoji. Rekoh Relji da pođe zamnom i mi krenusmo dalje.
On vidi da ne obracamo pažnju na njega pa se skloni i rece: "Idite, ali na vašu odogovornost, ja sam vas lijepo upozorio".
Pretostavio sam da je veoma opasno krenuti glavnim putem kojim sam par dana ranije išao i ja odlucim da idem putem koji se nije vidio iz tog sela. Poznavao sam taj dio terena, pa mi nije bio problem da nađem najsigurniji put do puncevog imanja. Dođosmo do vikendice od mog druga Pope i tu zastadosmo da oslušnemo dali se nešto dešava u okolini. Sve je bilo tiho i mi krenusmo dalje.
Prođosmo kroz šumu i stigosmo do jednog izvora, koji je moj punac nekad davno pronašao i koristio za pitku vodu. Izvor se nalazio ispod jednog drveta u gustom dijelu šume. Iz šume su se mogla vidjeti okolne kuce i cijelo puncevo imanje. Tu zastadosmo, pritajismo se neko vrijeme da vidimo dali u tom dijelu ima neke vojske.
Nakon petnaestak minuta cekanja, ubijeđan da u selu nema nikoga, rekoh Relji da me tu saceka i  krenuh prema štali. Prvi dio puta bio je uska šumska staza, pružala se niz brdo u pravcu jednog korita, koje je služilo da kišnica može bez zadržavanja oticati sa tog dijela terena. Dođoh do korita, preskocih ga iz jednog skoka i krenuh dalje uz brdo. Drugi dio puta pružao se uz brdo preko sredine livade, pa sam taj dio morao brzo da pređem. Polu saget sa puškom na gotovs, okrecuci se u svim mogucim pravcima, dođoh na vrh livade gdej se nalazila štala. Otvoram kokošinjac, koji se nalazio uz bocni zid štale i zatim uđoh unutra. Prilazim kravi koja je mirno stajala zureci u zid ispred sebe. Na moju pojavu ona polako zakrenu glavu i onim krupnim crnim ocima pogleda pravo u moje oci. Ja uzeh uže koje joj je bilo svezano oko vrata i poceh da je vucem prema izlaznim vratima. Ona stade kao ukopana, zape od zemljani pod sa sve cetri noge i nece da makne. Nekoliko puta pokušah da je povucem, a ona se sve više odupriala da krene zamnom. Pomislih da se prepala moje uniforme i raznih vojski koje su prodefilovale ovuda, pa odustadoh dalje da je vucem. Izađem iz štale i pogledam u pravcu šume, tražeci Reljin pogled. On to primjeti i mahnu mi rukom. Ja mu uzvrati mahanjem i rukom pokazujem da pođe prema meni. Relja se za tren oko stvori pored mene i ja mu rekoh da krava nece da ide. On uđe u štalu pomilova je po glavi  šapatom na uho progovori par rijeci. Uze za ono uže i krenu, a krava krenu za njim kao da je njegova. 
Spustismo se istim putem do šume i dalje preko vikendica, stigosmo do prvih kuca Jeftica. Tamo nas opet doceka Božo Jeftic. Ovoga puta ljubaznije se obrati prema nama. Iako ga niko nije ništa pitao on zapoce pricu. Vjerovatno zbog toga što je znao da sam zet od ljudi koji su gore živili on poce objašnjavati kako su bili mirni pregovori sa Kršama da predaju oružje i budu lojalni srpskoj vlasti. Kada su pregovori bili skoro gotovi u selo upade neka vojska iz Sarajeva, zapucaše i nastade haos u kojem poginu puno ljudi. Ne htjedoh da ga zapitkujem o detaljima, on prekinu svoje izlaganje odmaknu se od nas i ode u pravcu svoje kuce.
Dok se Božo udaljavao kroz misli mi prođe: "Ovo je sreca u mojoj nesreci"!
Tragedija u mojoj porodici i sahrana na kojoj su prisustvovali punac i punica, spasila je njihove živote! Razočaran nepotrebnim stradanjima nevinih ljudi, ali sretan što su oni izbjegli taj masakr, Relja i ja nastavismo da idemo dalje. Bez zaustavljnja odvedosmo kravu do njegove štale na Kremešu.