Prevodioc

Saturday, February 25, 2017

Medicinski heroji

Početak građanskog rat u BiH, mnoge zdravstvene radnike sprečavao je u dolasku na njihova radna mjesta, a to su naj više osjetile opštine Srpskog Sarajeva. Sve bolnice koje su u to vrijeme postojale, ostale se u dijelu grada pod muslimanskom komntrolom. Nešto se pod hitno moralo uraditi po tom pitanju. U kratkom vremenskom roku u jednom od planinskih odmarališta na Palama formirana je ratna bolnica. Veliki broj zdrvstvenih radnika koji su bili srpske nacionalnosti, a koji su izbjegli iz muslimnskog dijela Sarajeva nastavili su svoj rad u tom planinskom naselju. Bivši Vogošćani, dr Babić i dr Guzina, vrhunski jugoslovenski urolozi tog vremena, uspjeli su da pobjegnu sa teritorije pod muslimanskom kontrolom i nastave svoj rad u ratnoj bolnici "Koran" na Palama.
Bila je poprilično dobro opremljna bolnica, kako sa osobljem, tako i sa medicinskim materijalom, ali za građane Srpskog Sarajeva dovoljno daleko, pa je to za njih bilo kao da bolnica i ne postoji. Loš put do Pala, koji je svojim velikim dijelom išao preko livada, pa se u vrijem kišnih dana put nije mogao ni koristiti, otežavao je transport ranjenika i bolesnih građana. Sve je to prisiljavalo srpsku vlast da se prije zime nađe mogučnost da se formira bolnica u Srpskom Sarajevu. Krenulo se u realizaciju tog projekta, u koji su bile uključeni i međunarodni zdravstveni radnici, pa je već u kasnu jesen Srpsko Sarajevo dobilo još jednu ratnu bolnicu, pod nazivom "Žica", smještenu u Blažuju. Objekat je nazvan "Žica", jer se do izbijanja sukoba u tom objektu proizvodila žica.
Ovako je srpski heroj Dr. Miodraga Lazić, u sojoj knjizi, "Dnevnik ratnog hirurga" opisao medicinsku katastrofu na prostoru Srpskog Sarajeva.

20. septembar 1992. godine Bolnica "Koran" Pale - ratna bolnica. 
Stigao sam helikopterom iz Beograda. Pale - centar, Televizija, Radio, Vlada, Predsedništvo. Sigurnost. Bolnica ,dobro opremljena. Operišem. Odlazim na Ilidžu, na drugu stranu Sarajeva. Slepo crevo. Sa svih strana su "oni", samo jedan put slobodan - severnim obodom Sarajeva. Njive, potoci, puteljci, četiri sata putovanja. Ovim jezivim putem, nazvanim "srpska magistrala" (humor svojstven našem čoveku i u najtežim situacijama) putuju ranjenici sa "najžešćeg" dela sarajevskog fronta do prvog hirurga i spasa. Četiri do pet sati užasa. Putuju kamionom, sanitetskim, koji prima pet do šest ranjenika. Ko se jednom vozio tom "stodesetkom", zna kako je teško i najzdravijem, na asfaltu, a kamoli ranjeniku po rupama, njivama i klizištima. A kad padne sneg, prolaza nema. Od pet ranjenih, dva umiru, tri prežive. Preživeli su u teškom šoku, na granici života. Ranjenici dolaze iz šest sarajevskih opština: Ilidže, Neđarića, Hadžića, Vogošće, Rajlovca i Ilijaša. Drugi put za život nisu imali. Na Ilidži imaju bolnicu, ali nemaju opšteg hirurga. Sa instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost, i, sigurno, najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, jedan kilometar od Vrela Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Lep objekat, ali na čistini, osamsto-devetsto metara vazdušne linije od njihovih položaja. S jedne strane Igman, s druge - Otes. Igman, svuda oko i iza nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalno, na putu.

26. novembar 1992. godine 
Juče sam bio na Ilidži i greškom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve, izuzev glave. Jedini "radim" trbuh i grudni koš. Do sada, oko trideset teških operacija i više od sto ranjenih. Vodim i postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć, i kada je videla Intenzivnu negu, broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam operisao. Kada sam odgovorio pozitivno, rekla je da mora da sam ili fantastičan hirurg, ili lud čovek. Pre pola sata gađani smo teškim granatama. Sedam ih je palo u krug od sto metara oko nas. Nije prijatno. Inače, imamo dosta ranjenih i poginulih. Bolnica i ja, kao jedini hirurg za grudni koš i trbuh, pokrivamo ogroman prostor, koji je, ujedno, i najžešća linija sukoba na sarajevsko- romanijskom ratištu, koja čini osamdeset odsto celokupnog ratišta. Mnogo radim. Fizički sam sposoban, psihički se držim. Za sada imamo materijala za rad. Kako će biti dalje - ne znam. Kompletnu bolnicu, lekove, opremu, instrumente, hranu, dobijamo od Francuza. Verovali ili ne, ali je istina. Iz Srbije, iz Jugoslovenskog crvenog krsta pomoć uopšte ne stiže. Da nije pripadnika Francuskog bataljona, francuskih "Lekara bez granica" i njihovih novinara, bolnice ne bi bilo.

Tako je u svom dnevniko zabilježio naš veliki doktor, doktor heroj, za kojeg se u to vrijeme pričalo da svojim rukama mrtve može da oživi! Ilidža je imala još jednu sretnu okolnost. Njihov sugrađanin, poznati ginekolog, Vlado Mehmedbašić kada je uvidio da stanovnici Srpskog Sarajeva nemaju svoje porodilište, formirao je porodillište na Ilidži.
Vlado je bio sin poznatog jugoslovenskog revolucionara Muhameda Mehmedbašića, pripadnika pokreta "Mlada Bosna", koji su svojom herojskim činom navanim "Sarajevski atentat" za uvijek ostali upisani zlatnim slovima u istoriju naroda na prostoru Jugoslavije. Vlado je bio još jedan medicinski idol u kojeg su se kleli građani Srpskog Sarajeva. To su Ilidžanci dokazali kada je jedne prilike načelnik bolnice "Žica" u Blažuju, Dr Milan Pejić pokušao da smijeni Vladu Mehmedbašića sa mjesta direktora ratnog porodilišta. Građani i borci Ilidže su se pobunili, pojedinci su posegli i za oružjem kako bi zaštitili svog idola. Odluka o njegovoj smjeni odmah je povučena, a Vlado je do kraja rata ostao na toj funkciji.
Međutim, iako je vazdušnom linijom Ilidža bila veoma blizu Vogošće, zbog zaobilaznica borbenih položaja i loši ne asfaltirani putevi otežavali su transport ljudi do tih bolnica. Prevoz je trajao po nekoliko sati i veoma često smrtno ugrožavao ranjenike i trudnice . Vogošća i Ilijaš najviše su osjetili medicinsku katastrofu u Srpskom Sarajevu.
Međutim da sve nije crno i bijelo, potrudile su se vogošćanske medicinske sestre.  Još početkom maja '92 godine babica sa sarajevskog porodilišta Pejka Čodo preuzela je na sebe obavezu da otvori porodilište u Vogošći. Tačnije trečeg maj '92 godine Pejka se vratila iz koševskog porodilišta iz noćne smjene, a već je morala da ode u "Dom zdravlja" u Vogošći, sa novom obavezom da kao  babica, preuzme novu ulogu na mjesto doktora akušera.
Igrom slučaja prva od Pejkinih porodilja u vogošćanskom novom porodilišti bila je Zahida iz ulice Spasoja Jovandića, pa onda Dobrinka Motika-Balorda. Poslije toga stižu i dvojke od Save i Milanke Dragojević.
U Vogoću stižu prve izbjeglice iz Zenice, pa se izbjeglica iz Kaknja, supruga jednog od hrabrih boraca sa "Ježeva", Braneta Glišića, Nevenka dala u ruke već provjerenoj vogošćanskoj akušerskoj babici.
Pejka je uz redovan rad kao medicinska sestra u "Domu zdravlja" Vogošća, obavljala i herojsku dužnost akušerske babice svo do oktobra '94. i dolaska ginekologa iz Zenice, dr Božić Aleksandra. Do oktobar '94 za sve teže slučajeve Pejki je pomagao Vlado Mehmedbašić. Pejka Čodo i Vlado Mehmedbašić, kritične slučajeve slali su za Beograd, a sve što su oni odradili, odradili su bez ijednog smrtog slučaja. U tim teškim vremenima sve do kraja rata uspješno su porađali žene i donosili na svijet dijecu u Srpskom Sarajevu.



No comments:

Post a Comment