8 juna '92 ljeta gospodnjeg pokrenuta je velika ofanziva u svim pravcima na Srpsko Sarajevo, sa planom etnickog ciscenja Srpskog naroda sa tog prostora!
Nakon sto su uspjeli da ovladaju nekim srpskim selima oko Sarajeva u kojim su nakon ovladjivanja nemilosrdno i zvjerski poubijali preostalo srpsko stanovnistvo koje nije uspjelo pobjeci pred njihovim naletom. Ohrabreni tim uspjesima, krenuli su u ofanzivu sa planom protjerivanja kompletnog srpskog naroda.
Vlastima u Srpskom Sarajevu konacno je pocelo dolaziti u glavu da sa muslimanskom stranom sve sto je dogovoreno prije pocetka sukoba nece se postovati i da predstoji teska borba za opstanak srpskog naroda.
Uvidjelo se konacno da se na teritorijama pod muslimanskom kontrolom srpski narod tretira kao srbocetnicki neprijatelj, koji hoce da okupira cijelu BiH, pa se iz tog razloga dalo opravdanje da se hapse i pritvaraju u formirane logore i privatne zatvore za Srbe. Srpska vlast u Vogosci iako je nakon saslusanja muslimanskih boraca iz Svraka donijela odluku da ih sve pusti svojim kucama, sa odobrenjem da mogu napustiti teritoriju Vogosce, ako to zele, sta su mnogi iskoristili i napustili Vogoscu, donijeli su novu odluku da osnuju zatvor i u njega zatvore muslimanske borce koji su bili zarobljeni prilikom oslobadjanja sela Svrake.
Razlog za to bio je zato sto su morali da prave razmjenu, kako bi oslobodili nevino zatvorene Srbe na muslimanskoj teritoriji.
Za razliku od muslimanske strane, koja je hapsila Srbe samo zato sto su Srbi, srpska strana nije hapsila muslimanske stanovnike ako nisu imali razlog da ih hapse, sto znaci da su svi muslimani lojalni srpskim vlastima mogu ostati da slobodno zive u svojim stanovima i kucama.
Konacno se shvatilo i to koliku vaznost ima izlazak srpske vojske na rubne dijelove Vogosce. Ukinute su pjesacke patrole i napokon postavljene neprekidne linije odbrane srpske teritorije. Linije su bile predugacke, jer se postovala dogovorena podjela teritorije, zbog cega je takvo stanje jako iscrpljivalo srpsku vojsku. Na strazu se islo svaki drugi dan, tako da se imalo malo vremena da se posveti drugim obavezama, sta je uticalo da vlast promjeni odluku o postivanju dogovora.
Ubrazano se poceo praviti plan odbrane, sa ciljem popravljanja losih polozaja i skracivanja predugacke linije odbrane za koju nije bilo dovoljno srpskih boraca za sigurnu odbranu srpske teritorije....
Dana 11 juna 1992 ljeta gospodnjeg muslimanska vojska počinila je još jedan genocid u nizu!
Nakon masovnog ubijanja Srba iz Pofalića i Čemerna došao je ponovo red na Grahovište!
Nakon što je muslimanska vojska ovladala velikim dijelom platoa na brdu Žuč vratila se u selo Grahovište. U selu su zatekli samo starce i žene, jer su mjesec ranije iz sela odveli sve vojno sposobne muškarce i streljali ih kod fudbalskog stadiona Koševo, a neke od zarobljenih su iz mržnje spalili. U to vrijeme mještani Grahovišta nisu znali šta se desilo njihovom komšijama koji su živi odvedeni iz sela, a selo nije bilo u mogućnosti da se vojno brani. Mještani su odlučili da ostanu u selu, računajući da će muslimanski vojnici poštovati njihove godine i to što nisu bili vojno angažovani i da će ih ostaviti mirno da ostanu da žive u svom selu.
Međutim muslimanski vojnici nisu tako mislili, zadojeni mrznjom prema srpskom narodu odlučili su da ih sve ubiju, bez obzira što su u selu bili samo starije žene i muškarci nesposobni za vojsku.
Sve su is skupili na jedno mjesto, uveli ih u kuću Obrena Sikiraša i žive ih zaplalili u toj kući.
Neđo Sikiraš prilikom zatvaranja u Obrenovu kuću, prikrio je svoj pištolj i kada su ga zatvorili izvršio je samoubistvo i na taj način spasio sebe teških muka koje su mu namjenile njegove komšije sa Kobilje glave!
Svim stradalim neka je vječna slava!
No comments:
Post a Comment