Krajem 1991 godine, počela proizvodnja "lovačke puške" u TAS-u

Krajem 1991 godine,počela proizvodnja "lovačke puške" u TAS-u

Prije-ratni period radio sam kao mašinista na predobradi za lakiranje automobila u TAS-ovoj lakirnici. Krajem '91 i početkom '92 godine u lakirnici je uvedena treća smjena, zbog povečanja godišnjeg plana proizvodnje, a lakirnica u dvije smjene nije imala kapacitete da ostvari zacrtani plan. Tako sam i ja dobio obavezu da uz radnike u proizvodnji radim treću smjenu. Sa mnom je ostajala i ekipa majstora za održavanje, jedan električar i jedan bravar. U njihovim timovima je bilo više majstora, pa je njihov krug za smjenjivanje u trećoj smjeni dugo trajao, dok je mene kačilo svake treće sedmice. Pošto smo svi imali svako svoju radionicu, koja se nalazila u samoj lakirnici, oni su u njima provodili svoje slobodno vrijeme, a ja sam u trećoj smjeni uglavnom svoje vrijeme provodio uz radnike iz proizvodnje. 

Moji radni dani su bili sa puno slobodnog vremena, jer je moj posao bio nadglednje rada postojenja i u slučaju kvara dužnost mi je bila da obavjestim ekipu za održavanje, a oni bi tada otklanjali kvar što je brže bilo moguće. Kada sam radio u prvoj i drugoj smjeni, a na postrojenju nema kvarova, često sam ga provodio po drugim pogonima u krugu fabrike. Pošto je u TAS-ovoj radionici za održavanje radio moj,  veliki prijatelj Feđa, ja sam, kada se naše dvije smjene uklope, pošto je on radio samo prvu i drugu smjenu, puno vremena smo provodili zajedno. Njihova radionica se nalazila u podrumu TAS-ove zgrade ispod varionice. Često sam dolazio u njihovu radionicu.  Oni su kad dođem, svi zajedno pili kafu, tako sam i ja postao dio njihove ekipe, jer sam puno vremena provodio sa njima

U tom periodu su počele velike političke nesuglasice između nacionalnih vođa. Takav odnos je uveliko poremetio i odnose među ljudima. Različita shvatanja ljudi u vezi političke situacije su poremetile, uobičajene zajedničko ispijanje kafe radnih kolega. Počele su međusobne podjele, na jednoj strani Srbi a na drugoj strani muslimani. Kako nisam bio pripadnik ni jedne političke opciji, meni je bilo sasvim svjedno da dođem u tu radionicu i sa mojim drugovima popijem kafu. U tom društvu bio sam jedini Srbin. Mnogi od ovih sa kojima sam sjedio i ispijao kafe nisu to ni znali. Pošto sam dugo vremena poznavao Feđu, bio sam uvjeren da on nije nacionalista. Nakon prvih demokratskih izbora u BiH, na kojima su pobijedile nacionalne stranke, mnogi su preko noći postali vjernici pa je i on počeo da pozdravlja svoje radne kolege muslimane sa pozdravom "merhaba". Sa Feđom sam se družio još iz dijetinstva i on nikada do tad nije koristio taj način pozdrava, pa mi je to bilo čudno, ali mi nije smetalo. Feđa i ja smo bili kao braća i sve slobodne trenutke smo planirali i provodili zajedno sa porodicama , pa čak i državne praznike i godišnje odmore.

 Zbog našeg bliskog odnosa, neki muslimani u fabrici su mislili da sam i ja musliman, pa su se slobodno ponašali u mom prisustvu, ne skrivajući svoje misli o drugim nacijama. Tako sam sjedeći sa Feđom u jednoj od bravarskih radionica saznao za Zemira, bravara iz lakirnice, da pravi najbolje lovačke puške u krugu UNIS-ove fabrike. Zemira smo svi koji smo se družio sa njim, od mila zvali Zemo. To je bio divan, tridesetrogodišnji mladić, vrijedan i zbog toga veoma poštovan među radnim kolegama. Sa Zemom sam imao veoma dobre odnose, koje smo stvorili susretajući se na zajedničkim ispijanjima kafa, a i one, on kao bravar, ja kao mašinista na postrojenju u lakirnici. Mene je veoma zaintersovalo kako Zemo pravi te puške, pa sam ga zamolio da mu pomognem prilikom izrade, pa da i ja sa njim napravim jednu pušku za sebe. Za izradu puške Zemo je imao i nekakav crtež koji mi je tada pokazao. Na crtežu je bilo više dijelova od puške pa sam na osnovu tog ctreža shvatio da Zemo ne pravi samo jednu pušku za sebe, nego cijelu seriju ručne izrade. Bio sam oduševljen crtežom i izgledom puške, jer je izgladala kao kratež, što je u to vrijeme bilo popularno, a  prilikom izlaska iz kruga fabrike bila je idealna za sakriti i iznijeti, a da to fabričko obezbjeđenje na izlazu ne može lako da primjeti. 

Poznavajući Zemu kao dobrog mladića, nijednog trena nisam posumnjao da razlo za pravljena pušaka nacionalna pozadina. Sa Zemom sam se dogovorio da zajednički pravimo puške kada budemo u trećoj smjeni. On je rekao je da smo tada sami i da možemo bez problema njegovu radionicu zaključati iznutra i mirno izvoditi radove. Sve je bilo dogovoreno i jedva sam čekao da dođe treća smjena u kojoj će on biti na dežuri. Dani su prolazili, a ja sam i dalje ispijao kafe sa bravarima i alatničarima muslimanske vjeroispovjesti. Nisam znao da mnogi od njih ne znaju da ja nisam musliman, a meni vjeroispovjest nije bila prioritet za izbor ljudi za druženje. Sve je to tako teklo, dok jednog dana politička situacija nije došla do vrhunca kritične tačke. Sjedili smo u bravatiji lakirnice, kad Bendžo iz Semizovca poče političke priče. Kada je završio izlaganje počeo govoriti "svi su Srbi ista govna". Meni je ta njegova konstatacija zasmetala i ozbiljno sam se suprostavio njegovoj tvrdnji. Međutim, Bendžo nije znao da sam ja Srbin pa je nastavio sa svojom nacionalističkom pričom. Ja sam mu tad rekao, "Evo, ja sam Srbin, znači da i o meni tako misliš". On je pogledao u mene i sa nevjericom me upitao, "Ti Srbin?" Odlučno sam klimanjem glave potvrdio, on se okrenu, pogledao u Feđu, ovaj mu takođe potvrdno klimnuo glavo i on tada shvatio da je pogriješio. Skočio sa stolice na kojoj je sjedio, opsovao Feđi mater i brzim koracima skoro trčeći, udalji se od našeg stola. Bendžo od tag trenutka nikada više nije sjeo za sto za kojim sa mja sjedio. Osjetio sam da se nakon tog događaja puno toga promijenilo. Pojedini su se polako udaljavaju od mene, i na kraju skroz prestali sadruženjima. Shvatio sam da sam tu posato suvišan i nakon toga i ja sam smanjio dolaženje u njihovu radionicu. Sa Feđom sam se viđao svakodnevno i od njega sam saznao da je Bendžo bio ubjeđen da sam ja musliman. Bendžo je bio ljut na Feđu zato što mu to ranije nije rekao, da ga spriječi da se ne izda o "mržnji" prema Srbima. 

Dani su prolazili i konačno sam dočekao da Zemo radi treću smjenu! Svaku noć sam dolazio do Zemine radionice i pitao ga kada ćemo početi sa izradom "lovačke puške". Zemo mi je uvjek odgovarao da ima puno posla i da nema vremana, tvrdeći da će me pozvati kada ne bude puno zauzet. Zemo je bio na dežuri da popravi nešto u slučaju ako se postrojenje pokvari, uglavnom na postrojenju na kojem sam ja bio mašinista. Pošto nije bilo nikakvih kvarova u toku tih radnih noći, znao sam da on nije zauzet nikakvim poslom i da iz nekog razloga neće izbjegava da me zovne kod sebe u radinicu. Kako je vrijeme odmicalo politička situacija je bila sve gora, a meni sve jasnije zašto Zemo zajedno sa mnom neće praviti "lovačke puške"! Kako sam ja Srbin po nacionalnosti, a puške su bile pripremane za ratne potrebe, moje prisustvo tim radovima nikako nije odgovaralo. Bio sam siguran da Zemo i dalje izrađuje puške, jer je sve češće tražio da radi treću smjenu, obrazlažući da mu tako odgovara, da on i njegova žena na smjenu sami čuvaju svoju dijecu.

Mislim da je Zemo dobro profitirao sa tim poslom, ali da je morao biti još sa nekim u vezi, jer profil cijevi koje su mu bile potrebne za izradu pušaka nije imao u TAS-ovim pogonima. Po svemu sudeći, u krugu fabrike sve alatničarske i bravarske radionice su pravile naoružanje takozvane "lovčke puške", a da su njeni proizvođači bili isključivo, majstori iste vjeroispovjeti! Sva razdvajanja u druženju po vjerskoj osnovi su uveliko počela u svim radnim pogonima, što je još više doprinijelo međunacionalnom nepovjerenju i "Građanskom ratu"

Bilo, ne ponovilo se!