Na praznik "Dan žena", 8-og mart 1992 u motelu koji smo svi zvali "Kod Sonje", a njegovo pravo ime bilo je "Kon Tiki", održavala se svadba. Bila je to svadba mog rođaka Tome, pa sam iz tog razloga kao i veliki broj moje rodbine prisustvovao toj svadbi. Moja supruga i ja smo se odazvali Tominom pozivu i došli smo prvo u opštinu na vjenčanje a posle i na slavlje u motel. Sala je bila prepuna gostiju i bilo je veselo! Igralo se i pjevalo, a neki od svatova kada su popili koju više, pokušavali su da me isprovociraju pružajući tri prsta u pravcu mene i moje žene. Moja supruga i ja smo to ignorisali i pravili se kao da se ništa ne dešava, kako ne bi pokvarili to divno rodbinsko veselje. Pošto motel nikada nije radio do kasno u noć, vlasnica motela Sonja, tražila je da se svatovi ranije raziđu, kako ona ne bi morala raditi duže od uobičajenog radnog vremena. Organizatori svadbe su se složili sa tim i svadba je iz tog razloga bila završena oko deset sati uveče. Svatovi su se polako razilazili prema svojim kućama, a ja smatrajući da je rano za razlaz, mojim rođacima sa kojima sam sjedio za stolom na svadbenom slavlju, predložih da produžimo naše veselje u obližnjoj kafani koju su svi u Sarajevu znali pod nazivom "Kod Cige".
Moja supruga nije htjela poći sa mnom, jer je morala da preuzme našeg sina, kojeg smo ostavili na čuvanje dok smo bili na svadbi. Moji rođaci su se složili sa mojim predlogom i bili smo spremni za nastavak slavlja. Sa nama je krenuo moj brat Lazo, rođaci Zoran, Mladen i Željko sa svojom djevojkom Minkom.
Kafana "Kod Cige" bila je blizu motela u kojem smo bili na svadbi, pa smo vrlo brzo stigli do nje. U kafani je bilo puno gostiju, ali moj brat se obratio vlasniku kafane Ljubi, sa kojem je bio u kumstvu, pa mu je on brzo obezbijedio sto i stolice da sjednemo. Muzika je svirala, a gosti su naručivali željene pijesme koje su po narudžbi i plačali. Bili smo dobro raspoloženi i počeo sam naručivati pjesme koje smo od uvijek voljeli da slušamo. Nisam ni razmišljao o kojim se pjesmama radi, a naručivao sam samo one koje smo svi oduvjek volili i rado slušali. Svaku pijesmu koju sam pokušao naručiti, muzika je odbijala da pjeva, a kada je pjevač vidio da sam ljut, prišao mi je do stola i šapnuo na uho, "Jarane, ne smijem to pjevati ovde"!
Bio sam zbunjen, pa sam počeo da razmišljam zašto neće da mi pjevaju pjesme koje sam naručivao! A onda mi se upališe lampice da se nalazimo u kafani koja je u okruženju srpskih kuća i da je sa nama muslimanka, djevojka mog rođaka. Iako su tu djevojku kao i mog rođaka koji je bio golman u FK UNIS-u, svi u Vogošći veoma dobro poznavali, nisam mogao vjerovati da je to razlog, što muzika neće pjevati naše naručene pjesme. Kako sam i ja bio u miješanom braku pomislio sam da bi i ja mogao biti jedan od razloga. Nismo htjeli da izazovemo tuču, pa sam zbog toga ustao, raširio ruke i glasno se obratio muzici i gostima u cijeloj kafani, "Pjevajte bolan, ne bojte se i ja sam Srbin". Moja molba i nakon toga nije urodila plodom pa sam sjeo na stolicu i nastavi da pijem sa svojim društvom. Nisam se više obračao muzičarima, ali vrag nije dao mira drugoj grupi u kafani za susjedim stolom. Pored mog stola sjedio je moj dugogodišnji poznanik, Veki. Vekija sam poznavao još iz djetinstva, pa sam iz tog razloga znao da je veoma ozbiljan i iskren. On mi se obrati i kaže, "Pazi se jarane, čuo sam sad kad sam proš'o kraj njihovog stola, kako pričaju da će baciti bombu za tvoj sto!"
Bilo mi je čudno da neko hoće da mi baci bombu samo zato što sam naručivao pjesme, pa sam upitao Vekija, A ko hoće da mi baci bombu?"
"Grila, eno ga sjedi sa Vitkom za stolom", reče Veki onako više kroz zube da ga drugi okolo ne čuju šta govori.
Vitka sam poznavao od ranije kao jednog velikog mangupa, nove generacije mlađih momaka, pa mi je bilo lako da shvatim koji je njegov sto. On je bio đudista iz UNIS-ovog kluba i tu vještinu koju je stekao koristio je na ulicu, i tako uspio da postane poznat frajer na vogošćanskim ulicama. U tom predratnom periodu sam čuo da je neke od starijih mangupa u Vogošći pokušavao da izmlati, baš u ovoj kafani u kojoj smo sjedili, a gdje je on bio redovan gost. Pošto sam i ja u to vrijeme bio poznat među Vogošćanima, jer sam bio vlasnik privatnog Bodibilding kluba, a bio sam često u društvu vodećih vogošćanskih mangupa, pomislih da je Vitko odlučio da i mene tu noć pokuša prebiti, kako bi se na osnovu toga još više pročuo kao opasan momak.
Počeo sam gledati prema Vitkovom stolu pokušavajući da skontam, ko je Grila što sjedi sa njim.
Sve me je to navelo na razmišljanje da će Vitkovi jarani sigurno pokušati baciti bombu za moj sto. Neki od njih u to vrijeme su bili Jojini pratioci, a Joja je bio vodeći političar SDS-a, pa im je to davalo dodatno samopouzdanje i hrabrost da mogu skočiti na nekog pa ga prebiju a da se ne boje posledica. Zbog svega toga bio sam ubijeđen da će me napasti i da je mojim rođacima i meni život u opasnosti. Pomislio sam da ću morati prvi potegnuti oružje kako bi imao priliku da izvučem živu glavu iz ovog grotla. Kod sebe imao pitšolj 7,65mm, ali sam ga pri ulasku u kafanu ostavim u bratovom autu. Ustao sam od stola, izašao na polje, otišao da auta i uzeo pištolj. Na parkingu sam stavio metak u cijev i gurnuo pištolj za pojas pantolona. U međuvremenu dok sam se vraćao sa parkinga, u kafani je odjeknuo pucanj. Pomislio sam da je borba počela, brzo sam utrčao u kafanu da vidim šta se dešava. Svi su sjedili na svoji mjestima, samo je Ali stajao pored Vitkovog stola. Ali je bio Vitkov drug i takođe jedan od mlađih mangupa.
Odmah sa vrata sam uzviknuo, "Ko je to puc'o?"
Prvi se javi Ali, naizgled cinično, kao kroz podsmijeh reče, "Ma nije niko, ja se zajebav'o i bacio petardu!"
Znajući po zvuku koji sam čuo da je bio ispaljen metak, počeo sam da vičem na Alija da me ne pravi budalom, a onda se javi jedan momak kojem nisam znao ime, ali mi kroz glavu prođe misao da bi on mogao biti taj Grila, jer jedino njegovo ime nisam znao. Nisam ni saslušao šta je rekao, nego odmah na njegov glas pođoh prema njemu i povukoh pištolj u kojem je metak već bio u cijevi. Ma šta se ti javljaš, pi*ka ti materina!", rekoh mu ja, a on ne oklijevajući skoći od stola i potrča prama zadnjoj strani kafane, gdje se nalazio jedan od sporednih izlaza . Brzo sam krenuo za njim računajuči da kod sebe ima bombu koju bi mogao baciti na mane. U tom trenutku pred mene se isperčio Vitko, a ja ne razmišljajući ni trena, udarih ga kundakom pištolja po glavi. Vitko pade, na pod i dok je ležao dobi nekoliko udaraca nogom u glavu i tijelo, od mojih rođaka, koji su se već stvorili pored mene. Potrčao sam za momkom za kojeg sam pretpostavljao da se zove Grila, ali on pobježe u mrak, tako da ga nisam više vidio. Vratio sam se nazad, a Vitko je u međuvremenu bio već ustao sa poda. Vitko je bio veoma inteligentan momak i bez ustezanja počeo je smirivati napetu situaciju. Počeo sam da se raspituje koje momak što je pobjegao, rekoše mi da se zove Grila. Vitko, njegov brat Dule i ostala raja pokušavali su da me ubjede da Grila nije ništa loše mislio i da sam sve pogrešno shvatilo. Iako nikome od njih nisam vjerovao, sjeli smo svi zajedno sastavivši više stolova skup,a krajičkom oka prati sam sve šta se dešava oko nas. Sve se smirilo, a muzičari su iskoristila frku i potpuno prestala sa svirkom i brzo su počeli pakovati svoje instrumente. Sjedeći sa Vitkom i njegovim momcima, vidio sam da je on glavni koji se najviše pita međunjima. Kroz razgovor sam došao do zaključka da je Vitko veoma iskren momak, pa sam mu vjerovao da se ova frka neće nikada više nastaviti.
Kada je sve leglo na svoje mijesto, za sto je prišao Ljubo vlasnik kafane i rekao nam da će uskoro doći policija da pretrese kafanu. Tražio je da mu svi predamo oružje i da će ga on sakriti pod šank dok policija bude vršila pretres, kad pođemu kući on će nam ga vratiti. Kako sam znao da je u to vrijeme specijalna policija pod komandon Dragana Vikića često obilazila gradske kafane i vršila pretres ljudi zbog velikog broja ilegalnog naoružanja, pomislio sam da je to sasvim moguće. Nisam Ljubi dao pištolj jer mu nisam puno vjerovao, nego sam otišao ponovo do bratovog auta i tamo ostavio pištolj. Vrati sam se nazad, nastavili smo sjediti i potekla je priča o našem dobrom prijatelju Predragu Polovini-Mikiju koji je dvije godine ranije izgubi život u kafanskoj tuči. Uz priče o Mikiju proradile su emocije kod Vitka i mene, pa su nam zbog toga poteklse i suze. Sve je to uticalo da se smire strasti i da se noć mirno privede krju.
U međuvremenu je došla vogošćanska policija, uvidjevši da nema nikakvih problema i da je kafana pred zatvaranjem, popili su piće i otišli dalje. Nakon njhovog odlaska i mi smo se međusobno izpozdravljali i krenuli sako svojoj kući.
Sve se dobro završilo, a ja sam došao do zaključka da Vitko nije bio nacionalista i kod njega nije bio problem oko naručenih pjesama, nego mangupluk njega i njegovih prijatelja.
Bio sam razouzičaran poloitičkom sitacijom u Bosni, jer nacionalizam je uzeo toliko maha da su se muzičari bojali svirati sve pijesme koje smo ranije svi zajedno pjevali po kafanama i raznim feštama. Narod je doveden do tolikog stepena mržnje i podjele da su se i pjesme koje smo svi do tada volili, dijeljene na nacionalne! Tako je "Pjesma o Emini" koju sam najviše voli, zbog njenog naslova prestala biti srpska, iako je Aleksa Šantić, autor pjesme bio Srbin! Narod je bio potpuno izgubljen, zadojen nacionalalizmom svih političkih stranaka, nakon ćega nije bio problem pokrenuti bratoubilački rat u BiH
Moja supruga nije htjela poći sa mnom, jer je morala da preuzme našeg sina, kojeg smo ostavili na čuvanje dok smo bili na svadbi. Moji rođaci su se složili sa mojim predlogom i bili smo spremni za nastavak slavlja. Sa nama je krenuo moj brat Lazo, rođaci Zoran, Mladen i Željko sa svojom djevojkom Minkom.
Kafana "Kod Cige" bila je blizu motela u kojem smo bili na svadbi, pa smo vrlo brzo stigli do nje. U kafani je bilo puno gostiju, ali moj brat se obratio vlasniku kafane Ljubi, sa kojem je bio u kumstvu, pa mu je on brzo obezbijedio sto i stolice da sjednemo. Muzika je svirala, a gosti su naručivali željene pijesme koje su po narudžbi i plačali. Bili smo dobro raspoloženi i počeo sam naručivati pjesme koje smo od uvijek voljeli da slušamo. Nisam ni razmišljao o kojim se pjesmama radi, a naručivao sam samo one koje smo svi oduvjek volili i rado slušali. Svaku pijesmu koju sam pokušao naručiti, muzika je odbijala da pjeva, a kada je pjevač vidio da sam ljut, prišao mi je do stola i šapnuo na uho, "Jarane, ne smijem to pjevati ovde"!
Bio sam zbunjen, pa sam počeo da razmišljam zašto neće da mi pjevaju pjesme koje sam naručivao! A onda mi se upališe lampice da se nalazimo u kafani koja je u okruženju srpskih kuća i da je sa nama muslimanka, djevojka mog rođaka. Iako su tu djevojku kao i mog rođaka koji je bio golman u FK UNIS-u, svi u Vogošći veoma dobro poznavali, nisam mogao vjerovati da je to razlog, što muzika neće pjevati naše naručene pjesme. Kako sam i ja bio u miješanom braku pomislio sam da bi i ja mogao biti jedan od razloga. Nismo htjeli da izazovemo tuču, pa sam zbog toga ustao, raširio ruke i glasno se obratio muzici i gostima u cijeloj kafani, "Pjevajte bolan, ne bojte se i ja sam Srbin". Moja molba i nakon toga nije urodila plodom pa sam sjeo na stolicu i nastavi da pijem sa svojim društvom. Nisam se više obračao muzičarima, ali vrag nije dao mira drugoj grupi u kafani za susjedim stolom. Pored mog stola sjedio je moj dugogodišnji poznanik, Veki. Vekija sam poznavao još iz djetinstva, pa sam iz tog razloga znao da je veoma ozbiljan i iskren. On mi se obrati i kaže, "Pazi se jarane, čuo sam sad kad sam proš'o kraj njihovog stola, kako pričaju da će baciti bombu za tvoj sto!"
Bilo mi je čudno da neko hoće da mi baci bombu samo zato što sam naručivao pjesme, pa sam upitao Vekija, A ko hoće da mi baci bombu?"
"Grila, eno ga sjedi sa Vitkom za stolom", reče Veki onako više kroz zube da ga drugi okolo ne čuju šta govori.
Vitka sam poznavao od ranije kao jednog velikog mangupa, nove generacije mlađih momaka, pa mi je bilo lako da shvatim koji je njegov sto. On je bio đudista iz UNIS-ovog kluba i tu vještinu koju je stekao koristio je na ulicu, i tako uspio da postane poznat frajer na vogošćanskim ulicama. U tom predratnom periodu sam čuo da je neke od starijih mangupa u Vogošći pokušavao da izmlati, baš u ovoj kafani u kojoj smo sjedili, a gdje je on bio redovan gost. Pošto sam i ja u to vrijeme bio poznat među Vogošćanima, jer sam bio vlasnik privatnog Bodibilding kluba, a bio sam često u društvu vodećih vogošćanskih mangupa, pomislih da je Vitko odlučio da i mene tu noć pokuša prebiti, kako bi se na osnovu toga još više pročuo kao opasan momak.
Počeo sam gledati prema Vitkovom stolu pokušavajući da skontam, ko je Grila što sjedi sa njim.
Sve me je to navelo na razmišljanje da će Vitkovi jarani sigurno pokušati baciti bombu za moj sto. Neki od njih u to vrijeme su bili Jojini pratioci, a Joja je bio vodeći političar SDS-a, pa im je to davalo dodatno samopouzdanje i hrabrost da mogu skočiti na nekog pa ga prebiju a da se ne boje posledica. Zbog svega toga bio sam ubijeđen da će me napasti i da je mojim rođacima i meni život u opasnosti. Pomislio sam da ću morati prvi potegnuti oružje kako bi imao priliku da izvučem živu glavu iz ovog grotla. Kod sebe imao pitšolj 7,65mm, ali sam ga pri ulasku u kafanu ostavim u bratovom autu. Ustao sam od stola, izašao na polje, otišao da auta i uzeo pištolj. Na parkingu sam stavio metak u cijev i gurnuo pištolj za pojas pantolona. U međuvremenu dok sam se vraćao sa parkinga, u kafani je odjeknuo pucanj. Pomislio sam da je borba počela, brzo sam utrčao u kafanu da vidim šta se dešava. Svi su sjedili na svoji mjestima, samo je Ali stajao pored Vitkovog stola. Ali je bio Vitkov drug i takođe jedan od mlađih mangupa.
Odmah sa vrata sam uzviknuo, "Ko je to puc'o?"
Prvi se javi Ali, naizgled cinično, kao kroz podsmijeh reče, "Ma nije niko, ja se zajebav'o i bacio petardu!"
Znajući po zvuku koji sam čuo da je bio ispaljen metak, počeo sam da vičem na Alija da me ne pravi budalom, a onda se javi jedan momak kojem nisam znao ime, ali mi kroz glavu prođe misao da bi on mogao biti taj Grila, jer jedino njegovo ime nisam znao. Nisam ni saslušao šta je rekao, nego odmah na njegov glas pođoh prema njemu i povukoh pištolj u kojem je metak već bio u cijevi. Ma šta se ti javljaš, pi*ka ti materina!", rekoh mu ja, a on ne oklijevajući skoći od stola i potrča prama zadnjoj strani kafane, gdje se nalazio jedan od sporednih izlaza . Brzo sam krenuo za njim računajuči da kod sebe ima bombu koju bi mogao baciti na mane. U tom trenutku pred mene se isperčio Vitko, a ja ne razmišljajući ni trena, udarih ga kundakom pištolja po glavi. Vitko pade, na pod i dok je ležao dobi nekoliko udaraca nogom u glavu i tijelo, od mojih rođaka, koji su se već stvorili pored mene. Potrčao sam za momkom za kojeg sam pretpostavljao da se zove Grila, ali on pobježe u mrak, tako da ga nisam više vidio. Vratio sam se nazad, a Vitko je u međuvremenu bio već ustao sa poda. Vitko je bio veoma inteligentan momak i bez ustezanja počeo je smirivati napetu situaciju. Počeo sam da se raspituje koje momak što je pobjegao, rekoše mi da se zove Grila. Vitko, njegov brat Dule i ostala raja pokušavali su da me ubjede da Grila nije ništa loše mislio i da sam sve pogrešno shvatilo. Iako nikome od njih nisam vjerovao, sjeli smo svi zajedno sastavivši više stolova skup,a krajičkom oka prati sam sve šta se dešava oko nas. Sve se smirilo, a muzičari su iskoristila frku i potpuno prestala sa svirkom i brzo su počeli pakovati svoje instrumente. Sjedeći sa Vitkom i njegovim momcima, vidio sam da je on glavni koji se najviše pita međunjima. Kroz razgovor sam došao do zaključka da je Vitko veoma iskren momak, pa sam mu vjerovao da se ova frka neće nikada više nastaviti.
Kada je sve leglo na svoje mijesto, za sto je prišao Ljubo vlasnik kafane i rekao nam da će uskoro doći policija da pretrese kafanu. Tražio je da mu svi predamo oružje i da će ga on sakriti pod šank dok policija bude vršila pretres, kad pođemu kući on će nam ga vratiti. Kako sam znao da je u to vrijeme specijalna policija pod komandon Dragana Vikića često obilazila gradske kafane i vršila pretres ljudi zbog velikog broja ilegalnog naoružanja, pomislio sam da je to sasvim moguće. Nisam Ljubi dao pištolj jer mu nisam puno vjerovao, nego sam otišao ponovo do bratovog auta i tamo ostavio pištolj. Vrati sam se nazad, nastavili smo sjediti i potekla je priča o našem dobrom prijatelju Predragu Polovini-Mikiju koji je dvije godine ranije izgubi život u kafanskoj tuči. Uz priče o Mikiju proradile su emocije kod Vitka i mene, pa su nam zbog toga poteklse i suze. Sve je to uticalo da se smire strasti i da se noć mirno privede krju.
U međuvremenu je došla vogošćanska policija, uvidjevši da nema nikakvih problema i da je kafana pred zatvaranjem, popili su piće i otišli dalje. Nakon njhovog odlaska i mi smo se međusobno izpozdravljali i krenuli sako svojoj kući.
Sve se dobro završilo, a ja sam došao do zaključka da Vitko nije bio nacionalista i kod njega nije bio problem oko naručenih pjesama, nego mangupluk njega i njegovih prijatelja.
Bio sam razouzičaran poloitičkom sitacijom u Bosni, jer nacionalizam je uzeo toliko maha da su se muzičari bojali svirati sve pijesme koje smo ranije svi zajedno pjevali po kafanama i raznim feštama. Narod je doveden do tolikog stepena mržnje i podjele da su se i pjesme koje smo svi do tada volili, dijeljene na nacionalne! Tako je "Pjesma o Emini" koju sam najviše voli, zbog njenog naslova prestala biti srpska, iako je Aleksa Šantić, autor pjesme bio Srbin! Narod je bio potpuno izgubljen, zadojen nacionalalizmom svih političkih stranaka, nakon ćega nije bio problem pokrenuti bratoubilački rat u BiH
No comments:
Post a Comment