Prevodioc

Friday, April 10, 2015

Bijesnilo među ljudima

Borbena dejstva u i oko Vogošće tokom aprila '92 uzdrmale su i moj bodibilding klub, pa su mnogi članovi odustali od vježbanja, rješavajući važna životna pitanja. Krajem aprila ponovo smo zatvoriti klub. Na treninge je dolazio mali broj članova, a to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi. To nije uticalo na mene, iako je rat zvanično već bio počeo i dalje sam redovno odlazio na trenig.

Jedan dan vračajući se sa treninga, idući ulicom Moša Pijade, ispred hotela Bikovo srećem se sa Zajkom. Vidm da je zbog nečega dobro zabrinut, pa ga pitam, Šta ima jarane?"
"Ma ne znam šta da ti kažem", kaže on meni i nastavlja dalje da priča, "Sad me zaustavio Sima, okačio puško preko ramena, zovem me po imenu i kaže Zajko 'odi vamo, ja mu prilazim, a on mi traži ličnu, e mo'š mislit koji je šupak".
Bilo mi je neprijatno zbog toga i nisam znao šta da mu kažem. Da nije žalosno, bilo bi smiješno!
I sam sam osječao kod nekih ljudi netrpeljivost prema meni, ali ovakvu drskost još nisam doživio! Slegao sam ramenim i rekao, jarane, od njega se ništa drugo ne može ni očekivati. Simu sam dugo vremena poznavao, pa me ovo njegovo ponašanje nije iznenadilo, jer sam znao da je još kao dijete pokazivao da ima velikog sadizma u sebi. Sjećam se jedne prilike u osnovnoj školi, dobio je "ukor nastavničkog vijeća", zbog toga što je došao u svoj razred i pod prijetnjom nožom, natjerao svoje školske drugove iz Bradića da jedu slaninu. Bradići su bili muslimansko selo, on je pretpostavljao da ne jedu svinjetinu i zbog toga ih je tjerao da jedu tu masnoću. Kad su učenici iz razreda prijavila šta je uradio, nastavnici su bili u šoku. Taj slučaj se zataškao, jer je u vrijeme komunizma to bilo nezamislivo, posebno među djecom tog uzrasta!
U normalna vremena prije rata Sima nije mogao lako doći u priliku da bude u društvu sa Zajkom. Jednom ga je Miki poveo sa nama u kafanu "Kod Cige". Sjedio za istim stolom i bio je presretan što može da bude u Zajkinom društvu. Zajko je u to vrijeme bio na glasu kao veoma jak i opasan frajer, ne samo u Vogošći nego i u širem regionu. Ali sad, Sima sa puškom u ruci preko noći postade "frajer", pa je htjeo da pokaže" da je i on postao "baja" u gradu. Došlo je i to vrijeme da i Sima konačno pokaže "svoju vrijednost"!
Zajko je bio dugogodišnji i veliki prijatelj sa Borom Radićem. Kroz treninge i druženje provodili su puno zajedničkog vremena, pa sam pretpostavio da će otići do njega i ispričati šta mu je se desilo. Tako je i bilo, požalio mu se, a Boro ga je nakon toga sa svojim automobilom odvezao u Srednje, za njega bezbjedniju teritoriju. Od tog dana, Zajku više nisam sretao u šetnji po naselju! Jedan po jedan, odlazili su moji stari prijatelji!
Sima nije bio jedini takav! Bilo je još takvih kao on, čekali su svoju priliku i kada su se dočepali oružja, pokazali su svoje pravo lice. Jedan od takvih bio je i Briga!
Nakon što sam napustio radnu obavezu u TAS-ovoj lakirnici, moje hodanje po cesti ponovo se nastavilo. Jedan dan vraćajući se sa treninga, idem prema pijaci da bi kupio cigarete, do kojih je u to vrijeme bilo veoma teško doći. Moj školski drug Nerma, u to vrijeme bio je glavni švercer i nabavljać cigareta na vogošćanskoj pijaci. Našao sam ga, ali on reče da su putevi zatvoreni i da je postalo veoma teško nabaviti, a nema više ni jadnu kutiju zalihe.
Bio sam strastven pušać, pa me dobro razočarala činjenica da ću opet morati da štedim na zalihama koje sam imao. Nervozan i ljut, odlazim od njega. Na samom izlazu iz pijace srećem Brigu. Sa Brigom sam se poznavao, ali nikada nismo bili bliski. Iako je po naravi  bio provokativan i šaljivđija, prema meni to nikada nije primjenjivao.
Ovoj put pri samo susrtu, on me i ne pozdravi nego kao iz topa kaže, "Ej, ubićemo ti Žuću"!
Moj šurak Haris, zbog svijetle kose dobio je nadimak Žućo. Briga je u to vrijeme bio Jojin pratilac, pa mu je to dalo hrabrost da mi se obrati na ovakav način. Znao je da nisam nigdje vojno angažovan, a pošto sam oženjen muslimankom, vjerovatno je pomislio da će me tim svojim drskim stavom prepasti, pa je pokušao to izvesti ovom pričom.
Za njega sam čuo da je već imao incidente takve vrste. Jedne prilike u kafe-slastčarni "Vitraž" sa heklerom u ruci naručivao je "picu". U to vrijeme  približavao se kraj radnog vremena i kuhinja je bila zatvorena. Konobarica Željka, koja je tu noć, radila rekla mu je da nakon jedanaset sati u veče kuhinja ne radi i da mu u ovo doba noći ne mogu napraviti "picu". On je zagalamio i pljunuo joj u lice, obračajući se prijetećim glasom, da naručuje večeru za uvažene članove SDS-a i da ga ne intersuje ništa, nega da pale peć, jer moraju napraviti naručeno jelo.
Željku sam znao kao jednu veoma dobru djevojčicu, pa sam o saznanju o tom slučaju već bio kivan na njega. Odmah sam krenuo prema njemu, šereći ruke, kao da ga pitam šta hoće sa tim da kaže, počeo sam da mu psujem sve po spisku. Kad sam mu prišao na dohvat ruku,  onako bijesan počeo sam da mašem rukama i vičem, "Ima pola da vas pobijem dok vi do dođete do Žuće, majku vam vašu, jesi čuo".
Palo mi je na pamet da je sa ovakvim tipovima, isto kao sa bijesnim psom, ako pokažeš da se bojiš, postaju još gori i opasniji. Zato nisam dopusti da situcija izmakne kontroli i moja reakcija je urodila plodom! Briga je znao iz priča po Vogošći da sa sobom uvjek nosim pištolj i da ću ga potegnuti ako zatreba. Svejstan da je sitacija kritična pokuša je smiriti, šireći ruke kao da daje znak da se nećemo svađati, "Ma šalim se, šta ti je bolan, šta se odma pališ, vidi ga", bez oklijevanja reče, kako bi me što prije smirio!
Svatih da svađa ne vodi ničemu, ja se malo smirih pa mu rekoh:"Nemoj mi se sa tim šalit", i još uvijek bijesan, okrenuh se i ne gledajući više  prema njemu, napustim pijaćni prostor!
Od tog trenutka shvatio sam da ratna situacija može donijeti velike neprijatnosti i da moram pod hitno nešto uraditi na pronalaženju jedinice u kojoj ću se vojno angažovati i tako sa puškom u rukama stvoriti realniju mogučnost da zaštitim sebe, svoju rodbinu i prijatelje od ovakvih tipova!

No comments:

Post a Comment