Prevodioc

Monday, April 20, 2015

Boro Radić, juriš na spomenik

Po pričama građana Vogošća je bila podijeljena na srpski i muslimanski dio. Stanovao sam u Omladinskoj ulici i samom tom činjenicom, živio sam na muslimanskoj teritoriji. Iako danju nije bilo nikakvih znakova da u tom dijelu naselja ima bilo koje vojske, noću nije bilo baš tako. Pred prvi sumrak, ispred Mićine piljare su se sakupljali mladići koji su živjeli u tom dijelu naselja. Kroz prozor stana sam primječivao da su se svako veče sastajali tu, pušili bi cigarete, a nakon što bi došao  potpuni mraka, oni bi nestajali. Bilo je očito da su se u nastavku noći raspoređivali po nekim stražarskim mjestima. Računao sam da Pice, Rere, Nine i ostali koje sam viđao, nisu opasni da bi mi ugrozili život. Mnoge sam od njih poznavao, pa me to i nije toliko zabrinjavalo. Jednostavno, nisam moga da shvatiom ljude koji su mislili da nećije ime može da odredi, dali je on prjatelj ili neprijatelj. Računao sam da veliko prijateljstvo sa Feđom, može da mi daje zaštitu u muslimanskom, a njemu u srpskom dijelu naselja. U početku je tako i bilo. Prvi pozitivni znakovi zbog našeg prijateljstva pokazali su stanovnici muslimaskog sela Uglješići.
Feđa je svoju porodicu sklonio u Hrvatsku, ali je i dalje svako drugo jutro odlazio Uglješiće po mlijeko. Znao sam od ranije da je tamo kupovao domaće mlijeko za svoju diječicu, jer je često u povratku iz sela svraćao kod mene u stan. Zgrada u kojoj sam živio bila je najbliža tom selu, dijelio ih je samo jedan potok. Jednog dana Feđa se vračao iz sela i pošto je znao da nisam nigdje otišao, svratio je do mene. Čim je ušao, ispriča mi da su mještani zabrinuti, što sam u vrijeme Borinog napada na policijsku stanicu i opštinu, izašao na balkon i gledao kako se sa oružjem u rukama raspoređuju za odbranu sela. Rekli su mu, ako se to ponovi i ja se pojavim na balkonu, da će bez upozorenja pucati u mene. Shvatio sam ozbiljno tu poruku i  uopšte više nisam koristio taj balkon da na njemu provodim vrijeme.
Misli o ratu, smeli su vjerski praznici, došao je "Vaskrs"! Taj dan sam uglavnom provodio sa svojom porodicom kod mojih roditelja. Pošto mi je porodica otišla u Suboticu, rano u jutro sam ustao i uputio se kod oca. Otac je bio komunistički opredijeljen, ali ovo je za njega bio "sveti dan", koji je veom poštovao i još dok sam bio mali, sječam se da je taj dan puno vremena provodi sa mnom i mojim bratom. Bio je to za njega dan, kad se sav posvećivao svojo dijeci i porodici! Ovaj "Vaskrs" ostao je sam u stanu, baš kao i ja, ali ga to nije spriječilo da pripremi jaja i lijep ručak za nas dvojicu. Proveo sam sa njim lijepo vaskršnje prijepodne i odlučio sam da se vratim u svoj stan. Negdje oko dva sata popodne došao sam kući. Samo što sam ušao u stan, počeše rafali. Po zvuku sam osjetio da da dolaze iz Uglješića. Sjetih se poruke koju sam par dana ranije dobio od svog druga, pa odlučih da ne idem na taj balkon. Stan je imao dva balkona i ja sam odlučio da izađem onaj drugi koji nije gledao na selo, nego na Omladinsku ulicu. Pojedini građani koji su se zatekli tog trena na ulici u žurbi su se sklanjali, očekujući da će ova pucnjava eskalirati u veće sukobe. Sve se polako smirilo i nastavilo se normalno kretanje građana po ulici. Izašao sam na polje i saznao da je Ado- Guz, tako smo ga zvali, u pijanom stanju pucao po selu. Iako se očekivala reakcije, jer je to izgledala kao provokacija za pravoslavni praznik, ipak sve je bilo mirno i taj dan reakcija je izostala.

Par dana nako "Vaskrsa", ponovo pucnjava po gradu. Ovoga puta bilo je puno ozbiljnije. Čujem komšije kako silaze niz stepenište i ja odlučih da ne čekam kraj ishoda u stanu. Siđoh u podrum u kojem sam zatekao veliki broj svojih komšija. Rasporedili su se svuda kroz podrumski hodnik koristeći pojedine stvari da ne bi sjedili na hladnom betonu. Pozdravi ih i pogleda gdje bi mogao da sjednem. U jednom čošku sjedio je Čofa, brat od moje vjenčane kume. Kako sam sa njim bio u najboljim odnosima od svih prisutnih, ja mu priđoh i sjedoh odma do njega. Samo što sam sjeo, a on kao da je samo mene čekao, kao navijen otpoče priču protiv Srba i Karadžića. Pokuša da mu objasnim da su svi krivi za ovo stanje i de se ne može kriviti samo jedna stran,  ali on ne konta šta mu govorim i ne  daje mi to za pravo, okrivljujući samo jednu stranu. Ne mogu da vjerujem da su ljudi postali ovakvi i da nisu vidjeli krivca za rat na svakoj strani, okrivljujući samo onu koju su smatrali svojom protivničkom. To me baš dobro naljuti, nemogoh da se suzdržim, pa mu kroz bijes rakoh, "Slušaj ti mene sad, ako tako misliš, onda znaj da ti i ja nećemo biti ista vojska". Nakon toga on zaćuta i shvati da je moja poruka veoma ozbiljna. Na tu temu nismo više razgovarali. Uskoro se i na ulici sve smirilo. Krenuli smo iz podruma svako svojim putem. On je otišao uz stepenice u svoj stan, a ja sam pošao u naselje da saznam šta se dešavalo, zašto se toliko pucalo.
U naselju se osječala napetost i sam moj dolazak u taj dio doživio sam nekako čudnovato, kao da nije očekivan moj dolazak sa te strane naselja. Počeo sam da se raspitujem i veoma brzo sam saznao da je Boro Radić izveo juriš na spomenik "Igmanskog marša".  Kraj samog spomenika se nalazila kuća Naila Bešlije, za kojeg se tada pričalo da je jedan od organizatora straži u Omladinskoj ulici. Iz njegove kuće je bez ikakvog razloga otvorena vatra prema Tomi Miloviću. Tomo je išao kroz Omladinsku ulicu u pravcu "Super-marketa. Od rafala je bio pogođe i lakše ranjeni legao je na zemlju.Boro Radić je u tom momentu naišao i vidio da je Tomo pogođen. Bijesan što se to dogodilo krenuo je u trk prema spomeniku i izveo pravi juriš, a za njim je krenuo i Cvrle. Tog trenutka, kao da se baš to od Bore i očekivalo, iz Nailove kuće počeli su novi rafali nakon kojeg je Boro, a sa njim i Cvrle bili  pogođeni. Cvrleta je metak pogodio u njegov rap, koji je visio na njegovom ramenu i metalni okvirovi su ga spasilo da ne bude ozlijeđen. Nakon tih ranjavanja, prestala je pucnjava iz kuće, oni su se povukli i nastao je tajac.


U dijelu naselja oko spomenika stanovnici islamske vjeroispovjesti su nakon sukoba osjetili da će biti meta novih napada, pa su napustili svoje kuće i uputili se u pravcu Ugorskog, dublje u teritoriju pod muslimanskom kontrolon. Na ulicama se nisu više primječivali momci koji su se do tada noću okupljali oko Mićine radnje. Svi su polako napuštali Vogošću i samim tim, svijesno ili  nesvijesno prepuštali je srpskoj strani. U Uglješićima se stanovništvo još uvjke mogla vidjeti u svakodnevnim seoskim poslovima. Večina ih nije više odlazila u naselje, a jedan od rijetkih koji je svakodnevno išao u centar bio je Ale Softić, živio je u prvoj kuću do mosta, na samom početku sela.
Rat se polako zahuktavao, a narod Vogošće još uvjek je živio u nadi da će političari iznaći mogučnost dogovora i izbječi nepotrebno krvoproliće naroda!


No comments:

Post a Comment