Ubiše nam Pecu!

Ubiše nam Pecu!

Dok se na Rosuljama odvijala sahrana Branislavu Kondiću na koju za divno čudo muslimani iz Ugorskog nisu otvarali vatru, u Kršama se pregovaralo sa muslimanskom stranom o predaji oružja i lojalnosti srpskim vlastima u Vogošći.

Brane Vlačo bio je najbliži komšija muslimanima iz Krša, pa je sa njima napravio dogovor da srpska delegacija dođe u njihovo selo iznese predlog o mirnom razrešenju napete situacije na teritoriji Vogošće. 

Naime, Krše su bile duboko uvučene u srpsku teritoriju, pa su muslimanake snage u svakom trenutku mogle kroz njihovo selo da zađu srpskoj vojsci iza leđa i naprave pokolj, koje je već viđen na svim mjestima gdje su uspjeli da uđu u srpska sela i naselja.

Takva mogućnost morala je da se spreči po svaku cijenu, a da bi se izbjegao masakr Krša, koji realo u tom peridu nisu imali nikakvih mogućnosti da se odbrane od eventualnog srpskog napada, jedino rješenje bilo je predaja naoružanja, pa je donesena odluka u kriznom štabu da im se ponudi mogucnost opstanka na srpskoj teritoriji.

Brane Vlačo iz tog razloga sa sobom nije poveo veliki broj vojnika, kako bi steko povjerenje muslimanske strane da su došli u mirovnu misiju. 

Stanovnici sela bili su svjesni da nisu imali kapacitet da se bore, pa su mirno dočekali srpsku delegaciju da uđe u selo. 

Kada su muslimani iz Ugorskog i Uglješića čuli za te pregovore odlučili su da ih spreĉe po svaku cijenu. Upali su nenajavljeni u selo i otvorili vatru na srpsku mirovnu delegaciju. U tom haosu pucalo je sa više strana na srpsku delegaciju. Sa vrha sela sa mitraljezom iz svoje štale pucao je Ismet Kršo, muslimanske snage iz Ugorskog i Uglješića su neopaženo prisle grupi pregovarača i iz neposredne blizine usmrtili Petra Kuzmana-Pecu, jednog od najvecih srpskih heroja tog vremena, koji je u misiju doša samo sa pištolje. 

Prvi moji borbeni okrsaji bili su pored Pece! Divio sam se njegovoj hrabrosti, bilo je to kao iz holivudskih filmova! Neke od njegovih ratnih ideja i ja sam tokom rata nekad primjenjivao.

Sjecam se jedne prilike na Zuci, nedaleko od kuca Zivkovica pocela je pucnjava sa muslimanske strane. Srpska vojska je zestoko uzvratila, nastao je veliki oblak dima na livadi ispred nas, gotovo da se nista nije vidilo. Iz tog oblaka odnekud izbi Peca, gleda u nas u rovu i kaziprstom preko usta pokusava da nas zaustavi u pucnjavi. Mi prestajemo pucati, a on se poce sunjati bez pucanja u stojecem stavu prema muslimanima odakle su se culi rafali, pokusavajuci da odgonetne odakle dopiru...

Njegovim odlaskom izgubili smo herojskog lidera za kojim bi mnogi borci bez razmisljanja krenuli u borbu prsa u prsa sa neprijateljom...

Vjecna ti slava dobri nas Peca!

Zarobili su Pavla Terzića, koji je bio tako blizu njih da su ga bukvalno uhvatili za rever njegove uniforme i odvukli na svoju stranu. U masovnoj pucnjavi ranili su nekoliko ljudi koje je doveo Jovo Maunaga kao ispomoć misiji. 

U tom haosu stradali su i stanovnici Krša, dok su muslimanski napadači uspjeli nepovređeni da se povuku i sa sobom odvedu Pavla Terzića. 

Prilikom povlačenja na svoju teritoriju prošli su kroz srpski zaseok zvani Bogdanovići koji je zbog nemogučnosti da se brani srpski narod bio već napustio svoje kuće. Jedini stanovnici sela bili su otac Neđo Močevića i njegovog šesnaestogodišnjeg sina Rade koji su ostao u selu da čuva stoku i domaćinstvo. Neđo, znajući da u selo može lako i u svako doba upasti muslimanska vojska i da su već na mnogim mjestima gdje su uspjeli da uđu napravili pokolj nad srpskim narodom, naslućivao je da bi se i njima moglo desiti tako nešto, pa je još ranije poslao u Vogošću svoju suprugi i kćerku i na taj naćin spasio im živote. Međutim obaveza prema domaćim životinjama koju je imao i obrađivanje njive da bi porodica preživjela dođe im glave. Iako nisu bili naoružani niti m9bilisani u srpsku vojsku muslimami iz Uglješića i Ugorskog svirepo ih pobiše, samo zaro što su bili Srbi!

Nakon što se sve smirilo, a muslimanska vojska se povukla, Srbi su izvukli Pecino tijelo.

Poginule iz sela Krše položili su na jedan lim pokraj puta i nakon toga se puvukli iz sela, jer srpska strana u tom periodu nije željela da osvaja muslimanske teritorije.

Pošto su u Uglješićima živili muslimani, a seko Krše bilo teritorijalno povezano sa njima, javljeno im je da su Krše stradale i ako žele da ih sahrane da mogu slobodno doći po njih i da srpska strana neće otvarati vatru na njih dok izvlaće mrtva tijela.

Muslimani iz Uglješića su ignorisali taj poziv, pa su tijela dugo ostala tu, sve dok nisu potpuno istrula. Širio se neugodan miris po livadama i okolnim šumama. Životinje su nailazile kraj leševa i raznosile kosti. 

Nakon duzeg vremena ono sta je ostalo od kostiju poginulih Krša razmjenjene su, a muslimanske TV kuce nakon toga objavljivale su da su tijela Krša bila iskasapljena, jer su im nedostaju neke kosti.

Bila je to još jedna velika obmana muslimanskog Sarajeva uperena protiv srpskog naroda.

Za zločine nad Močevićima kao i za stanovnike Grahovišta nikad niko nije odgovarao!

Bila je to prekretnica za srpsku vojsku, nakon koje je donosena odluke o formiranju neprekidne linije odbrane Srpske Vogošće i Sarajeva, kroz koju neprijatelj neće moći proći.