Nakon što smo završili neuspjele pregovore u kojim smo uvidili da sa direktoricom Sportskog Centra Vogošća Zinetom Omerbegović nećemo imati dogovor, krenuli smo dalje u traganje za prostorom, koji bi odgovarao za otvaranje bodibilding kluba. Preko puta "Sportskog centra" nalazila se restoran "Pivnica". "Pivnica" je bila lokalni naziv za restoran u vlasništvu "Sarajevske pivare", koji je nakon Mikijeve pogibije, bio zatvoren. Planirani naziv "Bodibilding klub Miki", i Mikijeva pogibija u tom restoranu potakla me je da pregovaramo sa direktorom "Sarajevske pivare", Hilmom Selimović, oko tog prostora. Podnijeli smo zahtjev o zakupu i predali biznis plan kluba u službene prostorije od Sarajevske pivare.
Zbog veličine objekta koji je bio na dva nivoa sa ukupno šest stotina kvadratnih metara poslovnog prostora, planirali smo da u donjem nivou obezbjedimo "saunu" i "masažu" u kojoj bi radio fizioterapeut Saša Miušković. Sa njim smo oko toga zajedničkog poslovanja, usmeno već bili sklopili dogovor i napravili plan. Na gornjem nivo, planirali smo da bude "vitaminski bar", prodavnica sportske opreme i teretana. Zbog blizine fabričkog kruga u kojem je radilo puno stranaca, uglavnom Njemaca, pretpostavljali smo da će mnogi iz radnih organizacija učlaniti se i svojom članarinomu obezbjediti novčana sretstva za održavanje kluba.
U biznis planu smo detaljno obrazložili na koji naći će fukcionisati klub i predali u "UPI" na uvid. Direktoru pivare plan se veoma svidio, pa smo dogovorili datum potpisivanja ugovora nakon čega smo moj brat i ja zadovoljni otišli kući. Došao je dan potpisivanje ugovora. U dogovoreno vrijeme sa bratom sam stigao u upravnu zgradu "Sarajevske pivare". Dočekao na je referent opštih poslova koji je trebao da pripremi potrebnu papirologiju za potpis. Ne čekajući ni da uđemo u kancelariju, odmah na vratima nam reće: "Direktor se predomislio i smatra da vaš plan nije dobar, da nećete imati dovoljno novčanih sredstava za plačanje, pa iz tog razloga neće potpisati dogovoreni Ugovor o zakupu". Sastanak je bio završen, prije nego što je i počeo!
Bio sam veoma razočaran zbog toga, ali nije bilo puno vremena za tugovanjem, krenuli smo dalje u traganje za prostorom!
Sledeća stanica bio je "Hotel Park", još jedno od povoljnih mijesta koje smo planirali za naš klub, zbog čega smo pozvali telefonom direktoru hotela, Ibrici Poljak. U razgovoru Ibrica je bio oduševljen našim pozivom uz obrazloženje da ima prostor za naš klub. Zakazao je satanak, na koji smo otišli. Na satstanku smo iznijeli naš plan rada, a Ibrica je bio zainteresovan za izdavanje praznih hotelskih prostorija. Istakao je da u poslednje vrijeme imaju puno sportskih klubova koji odsjedaju u hotelu i spremajući se za važne mečeve, među kojima je najčešći bio "FK Sarajevo", prvoligaš sa Koševa! Direktor predloži da nam pokaže prostor za izdavanje . Povede nas kroz hotel i pokazao neiskorišten prazan prostor, a koji planira da ga izdaje pod zakup.
U sklopu hotela postojao je trim kabinet, sauna i poslovni prostor u kojem je nekad bio frizerski salon "Pipica". Pipica je prestala da radi u tom salonu i prostor je bio prazan. Sve je to odgovaralo za otvaranje našeg klub! Bio je dosta manji od onog iz "Pivnice", ali sa vema malim ulaganjima u njegovo renoviranje, mogli smo brzo osposobiti taj prostor. Oko stotinu pedeset kvadrata poslovnog prostora davalo je mogučnosti za uspješan rad kluba! Brzo smo se usaglasili oko detalja i dogovorili cijenu kirije i dan za potpisivanje ugovora. Nakon toga ponovo iznenađenje, bili smo odbijeni skoro isto kao i sa direktorom pivare, samo ovoga puta sa drugačijim razlogom. Direktor Ibrica nas je primio u svoju kancelariju i saopštio da ne može potpisati ugovor, jer u hotelu već postoji takva vrsta djelatnosti!
U "Hotelu Park" nalazila se medicinska ustanova za oporavak od povreda radnika iz UNIS-ove fabrike, a njen direkto doktor Džemo Pecar, navodno nije dozvoljavao da u hotel uđe neko sa sličnim zanimanjem. Razlog nije imao osnovu, jer mi nismo imali nikakve dodirne tačke sa medicinom i to smo pokušali da objasnimo direktoru. Ipak, naše ubjeđivanje nije urodilo plodom i ugovor nije potpisan!
Ubrzo nakon toga Fikret Hođić nam se javio i rekao da su sprave završeno i da moramo doći po njih što je prije moguće. Nije više bilo vremena za čekanje, morali smo da nađemo bilo kakav prostor da bi smjestili opremu za klub.
Nakon što smo izgubili svaku nadu da ćemo pronaći prostor u vlasništvu opštine i društvenih organizacijama, krenuli smo u u potragu u privatni sektor. Sa privatnicima je išlo puno lakše, pa smo vrlo brzo sklopili ugovor sa Željkom Kajićem da u njegovj kući u kojoj je bio neiskorišten prostor od oko stotinu kvadratnih metara otvorimo naš klub. Prostor nije imao adekvatne uslove za rad, ali više nismo imali izbora, pa smo morali prihvatiti jedini prostor koji nam se nudio u tom trenutku! Angažovali smo Duška Bunjevca sa kamionom da sa nama ode u Kozarac i dovuće opremu.
Sve je bilo spremno za otvarnje! Otišao sam kod Ilije, Mikijevog oca, rekao mu da planiram otvoriti klub i da će klub nositi ime njegovog sina! U trenutku kada sam pomislio da će ga to veoma obradovai, on se oštro suprostavio tome i nije dozvolio da ime kluba nosi naziv po Mikju. Nisam želio sa Ilijom ulazim u sukob oko toga pa a je na reklamnom natpisu na ulazmi vratima pisalo samo "Bodibilding klub"!
Na godišnjicu pogibije Predrag Polovine - Mikija, jedanaestog septembra '91 godine klub je zvanično počeo sa radaom!
Zbog veličine objekta koji je bio na dva nivoa sa ukupno šest stotina kvadratnih metara poslovnog prostora, planirali smo da u donjem nivou obezbjedimo "saunu" i "masažu" u kojoj bi radio fizioterapeut Saša Miušković. Sa njim smo oko toga zajedničkog poslovanja, usmeno već bili sklopili dogovor i napravili plan. Na gornjem nivo, planirali smo da bude "vitaminski bar", prodavnica sportske opreme i teretana. Zbog blizine fabričkog kruga u kojem je radilo puno stranaca, uglavnom Njemaca, pretpostavljali smo da će mnogi iz radnih organizacija učlaniti se i svojom članarinomu obezbjediti novčana sretstva za održavanje kluba.
U biznis planu smo detaljno obrazložili na koji naći će fukcionisati klub i predali u "UPI" na uvid. Direktoru pivare plan se veoma svidio, pa smo dogovorili datum potpisivanja ugovora nakon čega smo moj brat i ja zadovoljni otišli kući. Došao je dan potpisivanje ugovora. U dogovoreno vrijeme sa bratom sam stigao u upravnu zgradu "Sarajevske pivare". Dočekao na je referent opštih poslova koji je trebao da pripremi potrebnu papirologiju za potpis. Ne čekajući ni da uđemo u kancelariju, odmah na vratima nam reće: "Direktor se predomislio i smatra da vaš plan nije dobar, da nećete imati dovoljno novčanih sredstava za plačanje, pa iz tog razloga neće potpisati dogovoreni Ugovor o zakupu". Sastanak je bio završen, prije nego što je i počeo!
Bio sam veoma razočaran zbog toga, ali nije bilo puno vremena za tugovanjem, krenuli smo dalje u traganje za prostorom!
U sklopu hotela postojao je trim kabinet, sauna i poslovni prostor u kojem je nekad bio frizerski salon "Pipica". Pipica je prestala da radi u tom salonu i prostor je bio prazan. Sve je to odgovaralo za otvaranje našeg klub! Bio je dosta manji od onog iz "Pivnice", ali sa vema malim ulaganjima u njegovo renoviranje, mogli smo brzo osposobiti taj prostor. Oko stotinu pedeset kvadrata poslovnog prostora davalo je mogučnosti za uspješan rad kluba! Brzo smo se usaglasili oko detalja i dogovorili cijenu kirije i dan za potpisivanje ugovora. Nakon toga ponovo iznenađenje, bili smo odbijeni skoro isto kao i sa direktorom pivare, samo ovoga puta sa drugačijim razlogom. Direktor Ibrica nas je primio u svoju kancelariju i saopštio da ne može potpisati ugovor, jer u hotelu već postoji takva vrsta djelatnosti!
U "Hotelu Park" nalazila se medicinska ustanova za oporavak od povreda radnika iz UNIS-ove fabrike, a njen direkto doktor Džemo Pecar, navodno nije dozvoljavao da u hotel uđe neko sa sličnim zanimanjem. Razlog nije imao osnovu, jer mi nismo imali nikakve dodirne tačke sa medicinom i to smo pokušali da objasnimo direktoru. Ipak, naše ubjeđivanje nije urodilo plodom i ugovor nije potpisan!
Ubrzo nakon toga Fikret Hođić nam se javio i rekao da su sprave završeno i da moramo doći po njih što je prije moguće. Nije više bilo vremena za čekanje, morali smo da nađemo bilo kakav prostor da bi smjestili opremu za klub.
Nakon što smo izgubili svaku nadu da ćemo pronaći prostor u vlasništvu opštine i društvenih organizacijama, krenuli smo u u potragu u privatni sektor. Sa privatnicima je išlo puno lakše, pa smo vrlo brzo sklopili ugovor sa Željkom Kajićem da u njegovj kući u kojoj je bio neiskorišten prostor od oko stotinu kvadratnih metara otvorimo naš klub. Prostor nije imao adekvatne uslove za rad, ali više nismo imali izbora, pa smo morali prihvatiti jedini prostor koji nam se nudio u tom trenutku! Angažovali smo Duška Bunjevca sa kamionom da sa nama ode u Kozarac i dovuće opremu.
Sve je bilo spremno za otvarnje! Otišao sam kod Ilije, Mikijevog oca, rekao mu da planiram otvoriti klub i da će klub nositi ime njegovog sina! U trenutku kada sam pomislio da će ga to veoma obradovai, on se oštro suprostavio tome i nije dozvolio da ime kluba nosi naziv po Mikju. Nisam želio sa Ilijom ulazim u sukob oko toga pa a je na reklamnom natpisu na ulazmi vratima pisalo samo "Bodibilding klub"!
Na godišnjicu pogibije Predrag Polovine - Mikija, jedanaestog septembra '91 godine klub je zvanično počeo sa radaom!
No comments:
Post a Comment