Prevodioc

Saturday, March 14, 2015

Boro Radić, komandant vogošćanskih "specijalaca"


Boro Radić

Nakon nedeljnih protesta pred Skupštinom, na kojima je bilo i borbe iz puščanog naoružanja, ponovo se krenulo na posao. Po nekim dijelovima Sarajeva bile su postavljene barikade, pravile se linije razdvajanja i rat je već počeo. Osvanuo je ponedeljak i po uobičajenom jutarnjem redosledu spremao sam se za polazak na posao. Tu sedmicu moja žena i ja po rasporedu, radili smo prvu smjenu, a naš polazak iz stana bio je u samo svitanje. Krenuli smo zajedno, vodeći se ispod ruke. Pred samim ulazom naše zgrade sreli smo dvojicu komšija. Osim što sam znao da žive tu u blizini, nismo se poznavali, pa se nismo međusobno ni pozdravljali. Tako je bilo i tog jutra. Jednom od te dvojice, pade na pamet da glasno prodiskutuje jučerašnje proteste pred Skupštinom, vjerovatno da bi i ja čuo njegovo mišljenje, pa na kraju dodade, "Jesi vidio Srba šta nama rade, majku im j...m četničku. U trenutku pomislih da zna više o meni nego što sam mislio, zbog čega je glasno opsovao, da bi ga i ja čuo, pokušavajući da me isprovocira. Naglo sam se okrenuo prema njima i taman da zaustim da mu j...m sve po spisku, osjetih jak stisak na mojoj desnoj ruci. Pogledah u ženu a ona sva u strahu, osječajući da ću žustro reagovati, stisnu se uz mene nasloni glavu na moje rame. Osjetivš njen strah, svjestan u šta bi mogao uvući sebe i svoju suprugu odustadoh od bilo kakvog komentara. Nakon što sam se smirio, smatrajući da ovi bezlični tipovi, kako sam i ranije imao mišljenje o njima, nisu vrijedni pažnje, malo usporismo kretanje i pustismo ih da prođu ispred nas. Držeći se sa suprugom za ruku, nastavismo dalje u pravcu fabričkog kruga.
Ubrzo smo stigli pred fabrički kompleks! Na portirnici, koja je bila na ulazu kruga fabrike, stakla su bila polupana, a radnici obezbeđenja radili su kao da se ništa nije desilo. Prođosmo pored obezbeđenja i krenusmo prema glavnoj TAS-ovoj zgradi. Idući dalje, prema radnom mjestu, pored fabričkih objekata, sve je izgledalo kao u ratnim filmovima. Stakla razbijenih prozora, nalazila su svuda oko objekata. Avion koji je dan ranije u niskom letu nadletio iznad Vogošće, probio je zvučni zid i tom prilikom napravio ogromnu štetu, razbivši mnoga prozorska stakla, kako po naselju, tako i u krugu fabrike, zbog čega je izazvao veli gnjev kod večine stanovnika Vogošće!
Tog ponedeljka, od mojih jarana saznao sam da Boro Radić organizuje protestni miting protiv rata, pozivao je na okupljanje vogošćansku raju!
Boro je bio među vodećim sarajevskim frajerima tog vremena i zahvaljujući tome zarađivao je velike pare, radeći po gradu u  elitnih kafanam i kafićima, kao zaštitnik tih lokala. U ranoj mladosti trenirao je više vrsta borilačkih vještina i u svim bio veoma uspješan, ali naj više od svih voli je "karate" . Početkom sedamdesetih otišao u Parizu i tamo usavršavao borilačke vještine. Vratio se iz Pariza u Vogošću '79 godine i od tada postaje jedan od najopasnijih tipova među najpoznatijim sarajevskim frajerima. Boro je uživao veliko poštovanje u gradu na Miljacki i zbog toga je bio omiljen među vogošćanskom rajom. Iza sebe je imao dva braka  u kojim je dobio djecu, a njegove voljene osobe bile su islamske vjeroispovjesti, zbog borilačkih vještina i neustrašivog stila života, veliko poštovanje imao je i kod ljudi koji su bili u kriminalu i kao takav bio je čovjek koji je u svakom trenutku mogao za sobom povesti veliki broja vogošćanske omladine.

Razmišljajući o Bori i njegovim ljudskim vrijednostima, odlučih da se i ja prikljućim protestnom mitingu. Miting je organizovan u sportskoj dvorani, sa početkom u 16:00. Na njemu se odazvao veliki broj mladih ljudi, a među njima i moji prijatelji, Feđa, Teša i Ado, što mi je posebno bilo drago da još uvjek postoji mogućnost da ostanemo zajedno. Sva četvorica uđosmo u dvoranu.  Na sredini velike sale koja je služila za održavale sportskih manifestacija, bio je postavljen sto, na njemu razvučen bijeli stoljnjak, a iza stola stajale su tri stolice na kojima su sjedili organizatori skupa. U jednoj od stolica sjedio je Boro. Njegove skupljene široke šake, koje je držao preko papira na stolu ispred sebe, košćato lice, široke vilice i vratne žile odavale su nadprirodnu snagu i sposobnost tog čovjeka.  Priđosmo stolu i pozdravismo se sa njim. U kratkim crtama nam objasniše šta se dešavao, da se prave spiskovi, ko posjeduje naoružanje i ko želi da se prikljući pokretu protiv rata. Na spisak su mogli da se upišu i ljudi koji nemaju oružje a žele da brane Vogošću. Među nama četvoricom, Teša je bio jedini od nas četvorice koji nije posjedovao pištolj, pa smo zbijali šale na račun toga, Srbin, a bez oružja, dali je to moguće.
U spiskove se upisalo puno stanovnika Uglejšića i Omladinske ulice, ali niko nije prijavio da posjeduje naoružanje, iako se već znalo da mnogi od njih noću čuvaju stražu po selu uz Jošanički potok, na Đindinom brdu i kod spomenika. 
Nakon što su se napravili spiskov ljudi i naoružanja, krenula je kolona u protesnu šetnju vogošćanskim ulicama, prvo kroz Omladinsku a potom dalje i kroz ulicu Moša Pijade.
Sve je izgledalo kao da će se narod Vogošće ujediniti protiv rata, a onda, jedno veće oko ponoći odjeknu jaka detonacija, koja se čula po cijlom naselju.
Pogođen je krov Semirove kuće, u kojoj je bio popularni vogošćanski kafić "Sebastijan"...

No comments:

Post a Comment