Prevodioc

Saturday, June 10, 2017

Posjeta porodici

Juli mjesec '92 godine bližio se kraju. Ratni dani su prolazili, samo kraja rata nije bilo ni na vidiku. Komandant bataljona pri povratku naše jedinice sa linije odbrane nas je sačekao pred zgradom komande i obratio mi se sa obečanjem da bi uskoro mogao dobiti dozvolu za odsustvo iz jedinice i priliku da posjetim svoju porodici. Želja da što prije vidim svoju porodicu bila je svakog dana veća, pa sam od komandanta tražio da me pusti odmah da krenem, ali komandant je objašnjavao da trebam sačekati da neko od onih koji su dobili dozvolu za odsustvo da se vrati u jedinicu, pa tek onda ja mogu da odputujem.
U to vrijeme bilo je puno onih koji su iskoristili dozvolu za odsustvo i više nego što je dozvoljeno ostajali izvan jedinice, a bilo je i onih koji se nisu nikad više vratili na ratište. Posebno je iritiralo sve borce u rovu što su pojedine jedinice, koje nemaju obavezu da pokrivaju borbenu liniju, više od pola svojih pripadnika jedinice puštali da odsustvuju sa ratišta. Mnogi od njih iz takvih jedinica su koristili slobodno vrijeme za kriminalne radnje i odlazak u Srbiju. Kad god im se ćefne, ili ukaže prilika da imaju šta da prodaju od ukradene robe, odlazili su sa ratišta  i neko vrijeme se uz basnosnovne luksuzne troškove, provodili po beogradskim hotelima i kafanam.
Sve je to ugrožavalo  borbenu gotovost jedinica, pa je bilo logično da ne dobijem dozvolu dok je odbrana Vogošće bila ugrožena. Nisam želio da svojim ponašanjem naudim svojim drugovima iz jedinice, pa sam odlučio da strpljivo sačekam povoljan trenutak za moje odsustvo iz jedinice. Iščekivanje dozvole za putovanje me je psihološki opterećavalo, a svaki naredni dan bio sve duži. Stalne borbe oko Sarajeva sve više su uvlačile sumnju u mene dali ću ikad dobiti priliku da bar još jednom za svoga živata vidim porodicu.
Neočekivano, tih dana u Vogošću stiže vijest da će pripadnici našeg bataljona, Siniša Đurđić i Savo Dragojević, zarobljeni u borbama na Žuči, biti razmijenjeni 31 jula. Vijest je primljena sa nevjericom, jer do tada se nije dešavalo da na nekoj okupiranoj srpskoj teritori zarobljeni Srbi budu živi razmenjeni. Bili su to jedini preživjeli Srbi, koji su bili zarobljeni kada je muslimanska vojska ovladala velikim dijelom brda Žuč i srpskim selima koji su se nalazili na tom brdu.
Nakon masakra nad Srbima u Pofaličima, na još gori i svirepiji način završili su i mještani sela Grahovišta. Muslimanska vojska nakon što je ovladala velikim dijelom brda Žuč, bila je sigurna da Grahovište nije bilo pod zaštitom srpskih vojnika, slobodno su ušli u selo u kojem su bili samo starci i žene. Muslimanska vojska nije imala milosti prema njima, svi su bili živi zarobljeni i nakon toga njih jedanaest spaljeni u jednoj od kuća u kojoj su bili zatočeni, pa je iz tog razloga vijest o razmjeni živih srpskih vojnika još više dočekana sa nevjericom.
Ipak, vijest o razmjeni zarobljenika meni je dala nadu da bi brojno stanje moje jedinice moglo da se promjeni i dobijem priliku za posjetu moje porodice. Otišao sam kod komandanta da tražim dozvolu, ali komandant me odmah odbio, objašnjavajući da na njih dvojicu ne možemo računati jer je upitno kakvo će biti njihovo psihološko stanje i ponovno angažovane u našoj jedinici. Bilo je to sasvim razuman odgovor, ali sam ipak njegovu kancelariju napustio razočaran.
Ubrzo nakon toga u Vogošću su stigli razmjenjeni Srbi. Baš onako je bilo kako je komandant Kljunić i predpostavljao, bili su u potpunom šoku. Savo Dragojević, jedan or razmjenjenih, u toku borbe na Žuči bio je ranjen u ruku i zbog nebrige o rani tokom zarobljeništva, rana se inficirala i bilo je upitno dali će se njegova ruka moći spasiti i oporaviti zbog infekcije koja je uzela maha.
Siniša Đurđić bio je u teškom psihološkom stanju od preživljenog straha i šoka, samo je šutio i nije davao nikakve odgovore na postavljena pitanja. Bilo je sasvim jasno da se na njihov povratak u jednicu dugo vremena neće moći računati.
Moju mučninu u isčekivanju dozvole napokon je prkinuo komandant Kljunić. Jedno jutro prilikom povratka sa linije Kljunić me je obavjestio da nakon mog sljedečeg povratka sa linije dođem kod njega u kancelariju i da ću dobiti taj željno isčekivani komad papira. Mojoj radosti nije bilo kraja. Sledeća moja smjena padala je tek za dva dana, četvrtog avgusta.
Vrijeme do polaska, a potom i boravak na liniji pretvorilo se u vječnost. Stražarska noć napokon se bližila kraju. Prvi zraci svjetlost dana počeli su da prodiru kroz guste krošnje crnogorične šume. Željno iščekivani dolazak zore prekide moj komšija Vid. Prilazio je izbezumljeno mom rovu, šta me je natjeralo da uperim pušku u njegovom pravcu i sa oprezom sačekam njegov dolazakna. Vid mi je saopštio da je sa njim u rovu tu noć bio Milišić Danilo, takođe moj komšija, ali da je u toku noći umro i da mu treba pomoć da se Danilovo tijelo odnese sa linije u "Dom Zdravlja".
Bila je to srijeda 05, 08, 1992 godine, dana kada sam trebao da krenem u posjetu porodici. Dobio sam nekakav čudan osječaj zbog vijesti o Danilovoj smrti. Nisam mogao nikome da kažem, ali u meni je u tom trenutku bila prikrivena radost, jer mi je davala priliku da ponesem mrtvo tijelo svog saborca i mogučnost da ranije siđem sa linije. Sve je to izgledalo kao da se ubrzavao moj susret sa porodicom, zbog ćega sam se potajno radovao.
Danilo je bio poprilično visok i krupan čovjek, pa su zbog toga morali šestvorica da ga nose. Ja sam se odmah javio da ću nositi Danila, a i moj Kum takođe. Bio je svjestan zašto sam se javio, pa je i on odlučio da krene samnom, jer mi je već ranije obećao da će me sa svojim autom voziti do autobuske stanice na Pale.
Nosili smo Danilovo mrtvo tijelo uskim puteljkom kroz šumu, koji do izbijanja sukoba vjerovatno nije ni postojao, ali su vojnici svojim čizmama utabali taj put za kratak vremenski period, idući do svojih rovova. Zbog nizbrdice i krivudavog puta često smo posrtali. pa nam je to dodatno otežavalo nošenje mrtvog tijela. Neko od nas šestorice poće da prigovara što je baš ovoliki čovjek kao što je bio Danilo, morao umrijeti u rovu.
To moj Kum iskoristi da svojom dovitljivom šalom razbije nervozu, koja je bila vidno prisutna, pa reče, "fala Bogu da konačno sahranimo nekog ko je umro u ovom ratu, do sada smo samo poginule sahranjivali". I stvarno, Danilo Milišić je bio prvi borac u Vogošći da je umor, a da to nije bilo od posledica ranjavanja.
Čim smo Danila donijeli i predali osoblju "Doma zdravlja" moj Kum i ja produžismo dalje do komande bataljona. Po ulasku u kancelariju komandant je ustao iz stolice i odmah uručio dozvolu koja je sprena i potpisana čekala moj dolazak. Zgrabio sam papir i povikao, "hajmo Kume"! Kum se glasno nasmija i odmah krenuo zamnom. Usput smo isplanirali detalje za putovanje do Pala. Na mostu kod zgrade opštine smo se rastavili, Kum je krenuo svojoj kući, a ja sam otišao svojo.
Nedugo zatim Kum je sa automobilom već stigao pred moju zgradu. Odmah sam ga primjetio i ustao sa stolice. Pozdravio sam se sa majkom, zgrabio torbu sa ličnim stvarima, nabacio je na rame i brzo krenuo prema Kum.
Put koji nas je čekao bio je prepun neizvjesnosti. Veliki dio puta neprijateljska strana je mogla da nadgleda i kontroliše sa svojim snajperima i mitraljezima.
U tom periodu nije bilo drugog sigurnijeg puta, pa smo na svoj rizik, što smo brže mogli, profurali taj opasni dio puta. Nakon dva sata truckanja po livadama i seoskim putevima, konačno smo se dočepali prije svega onog sigurnijeg a poslije i asfaltiranog dijela puta. Najvažnije je bilo da smo stigli na vrijeme, prije polaska autobusa. Pošto je u tom ratnom periodu bio samo jedan autobus dnevno i to isključivo za Beograd, nisam imao izbora, kupio sam kartu u tom pravcu.
Putovanje do Beograda takođe je bilo pun neizvjesnosti i opasnosti zbog čestih upada muslimanskih diverzantskih jedninica, koje su presjecale pojedine dionice puta i ubijali putnike namjernike koji su se kretali tim putem. Veoma često na srpskoj televizi tih ratnih dana objavljivale su se vijesti o masakrima nedužnih civila, koje su na putu za Srbiju muslimanske diverzantske jedinice svirepo ubijale iz zasjede. Bio je to jedini mogući način da bi se moglo doći do Beograda i Srbije, pa su stanovnici Srpske Repulike bili svjesni u kakav rizik ulaze vozeći se tim drumovima.
Bio sma siguran dok budem na ovo putovanju da će moji najmiliji i ratni drugovi biti napeti, pod strahom, sa neizvjesnosti, svakodnevno isćekivati noćni "Dnevnik" dali ima takvih crnih vijesti.
Autobu je krenuo iz stanice na Palama, a na putnicima se osjećal napetost i nervoza. Ipak prvi dio mog putovanja se dobro završilo, stigao sam bezbjedno u Beograd. Bojao sam se da bi se moglo desiti da karte budu rasprodate, pa sam odmah otišao na bilateralnicu autobuske stanice i kupio kartu za Suboticu.
Putovanje do Subotice bi trebalo da traje puno kraće nego dolazak do Beograda, zbog čega se ponadao da ću usukoro biti sa mojom porodicom. Autobus iz Beograda za Suboticu krenuo na vrijeme, a ja osjetih da mi srce poče brže da kuca. A onda iznenađenje, nedaleko od Novog Sada, autobus zbog kvara na motoru bio prisiljen da se zaustavi.
U autobusu je nastala nesnosna vrućina, pa su putnicu bili prisiljeni da izađu na vrelo avgustovsko sunce. Okolina je bilo neka ravnica, bez ikakvih objekata i stabala da bi se moglo zakloniti od prejakog sunca, pa su se svi putnici zavukli pod hladovinu koju je stvorio pokvareni autobus. Vozač autobusa nam je saopštio da će uskoro stići drug sretstvo sa kojim ćemo nastaviti putovanje. Satima smo čekali da stigne novi autobus. Sunce se približavalo zenitu, zbog ćega je osjetno umanjila neizdrživa vručinu.
Uveliko je pala noć kada se pojavio drugi autobus. Ukrcali smo se u njega i veoma brzo krenuli dalje. Već je bilo poprilićno kasno, a do Subortice dovoljno dug put, zbog ćega sam izgubio nadu da ću tu noć imati priliku da stignem do svojim najmilijim. Nakon toga čekao me je još jedan dio putovanja. Trebalo se prebaciti iz Subotice do Đurđina, u kojem je živio moj rođak, kod kojeg je bila smještena moja porodica.
Moj rođak iz Đurđina, u telefonskom razgovoro, koji sam prije polaska uspio obaviti iz kancelarije "Državne Bezbjednosti", rekao mi jeda će me sakčekati na autobuskj stanici u Subotici i sa svojim autom će me prebaciti njegovoj kući. Međutim, zastoj autobusa koji je predugo trajao sve je poremetio. Bio sam siguran da će rođak nakon dugog čekanja izgubiti strpljenje i nadu da dolazim i da me zbog toga na autobuskoj stanici neće niko sačekati.
Tek iza ponoći autobus je konačno stigao u Suboticu. Izašao sam na peron, okrenuo se oko sebe da vidim u kojem pravcu da krenem, a predamnom se ukazalo veliko iznenađenje. Sa velikim omijehom na licu pred mene su izašli moja žena i rođak! Zbunjeno, sa nevjericom sam zurio u njih. Mislio sam da sanjam, nisam mogao ni zamisliti da će neko može biti tu i da me toliko dugo može čeka.
Odmah priđoše i izljubiše se samnom. Rođak zgrabi torbu iz mojih ruku, a moja supruga ostade nježno pripijene uz moje tijelo. Srce mi je jako lupalo i poigravalo od uzbuđenja, od sreće što su tu i od osjećaja nježnog dodira tijela mene i moje supruge. Gledao sam je pravo u oći, bez ijedne rijeći, milujući njenu kosu, gole ruke i ramena.
Rođak prekinu naše nježne zagrljaje, povikavši, "dosta je, ajmo sad".
Nasmijali smo se znajući tačno na šta je mislio, sjeli smo u auto i krenuli za Đurđin. Selo je bilo oko dvadesetak kilometara udaljeno od grada. Rođak je vozio što je brže moga. Čini mi se da smo u trenu stigli pred njegovu kuću.
Ušli smo u kuću a svi osim male djece bili su budni u isčekivanju mog dolaska. Izljubismo se i počesmo priču o ratu i dešavanjima u Bosni. Rođak prekide započetu ratnu priču i predloži da idemo na spavanje, pa da uz jutarnju  kaficu nastavimo razgovor.
Iako je rođakova kuća bila mala da primi sedmoro odraslih i petoro djece,  koji su u tom trenutku bili pod tim krovom, rođak je smisli način kako da ja i moja porodicom bude sama u istoj sobi. Svako je krenuo u svoj krevet, a ja sa mojom suprugom sam otišao u "našu sobu". U sobi je spavao naš četvorogodišnji sin. Prišao sam mu i počeo lagano da ga milujem i ljubim njegove rumene obraze. On se trgnuo iz sna, i sa nevjericom počeo da gleda u mene.
Pružio sam ruke i povikao, "odi tati". On iskolači oći kao da se prepao, okrenu se od mene i brže bolje pružio ruke majci, kako bi ga ona uzela u krilo i zaštitila od mene. Bio je ljut na mene i zbog toga nije htjeo da mi priđe. Na moje neprekidne pozive i raširene ruke, on je samo okretao glavu prema majci i nije htjeo da mi priđe. Stalono je ponavljao "neću, što si nas ostavio"!
Srce mi se cijepalo od tuge, što moj sin nakon toliko vremena od kada smo se rastali, sad kad sam kraj njega, neće da mi priđe, da me zagrli i poljubi. Tu noć, moja borba i ubjeđivanje nije urodila plodom. Sjedio je u majčinom krilu, čvrsto pripijen uz njeno tijelo, sa vidnim strahom da mu ne priđem i uzmem iz njenog naručja. Svojim okicama tužno je gledao u mene. Nisam znao šta da mu kažem, da bi pridobio njegovu naklonost. Tuga koja me je obuzela dodatno je iscrpljivala moje umorno tijelo.
Moj dugački put i preko dvadeset sati iscrpljujuće vožnje me je potpuno slomio, Tu noć nisam izdržao da pridobijem sinovu naklonost, prije njega utonuo sam u dubok san. Sutradan sve je bilo drugačije, moj sin čim se probudio, odmah je potrčao i prišao u moj zagrljaj, poljubio me i nije se odvajao iz mog naručja! Bio sam presrećan zbog njega!


1 comment:

  1. Dobrica Cosic vas je dobro opisao, u svakoj prici uporno pises muslimanska vojska hahaha, pa 30% u armiji BiH bili pravoslavci,krscani itd, e cuj muslimanska vojska🤣🤣🤣

    ReplyDelete