Bližio se kraj juna '92. Konacno sam se i ja odlucio da uzmem GOLF-a iz fabrickog kruga. Zahvaljuci Bori Radicu to se i obistinilo. Imao sam auto ali nedostatak goriva postao je novi problem da bih mogao da ga koristim. Saznao sam da u Koricevoj kuci postoji velika kolicina nafte, koju je on u zimskom periodu koristio za centralno grijanje svoje kuce.. Pricalo se da to gorivo koristi za svoja vozila Boro i pripadnici njegove jedinice. Sa kumom sam se dogovorio da i mi odemo u Koricevu kucu i iz cisterne uzmemo gorivo za naše auto.
Koric je u prije-ratnom periodu bio poznat u cijlom Sarajevu po proizvodnji i instaliranju satelitskih antena. Došli smo u njegovu kucu, koja se nalazila u ulici Skendera Kulenovica. Bila otkljucana i potpuno prazna. Neko je temeljno odradio posao u njoj! Odmah smo otišli u podrum, i pronašli gdje se nalazila cisterna. Vidjeli smo da u cisterni još uvijek ima goriva i zadovoljni tim saznanjem odmah smo poceli sa pretakanjem goriva. Dok smo prebacivali naftu iz cisterne u kante, koje smo donijeli sa sobom, u kucu je došao moj rođak Cube. Kada nas je vidio da uzimamo gorivo poce se buniti i govori da je to Borino gorivo i ako ga ne vratimo nazad da ce nas prijaviti Bori. Cube je u to vrijeme bio Borin licni vozac. Pošto je bio poznat kao velika ulizica prema ljudima kod kojih je imao interes, bio sam siguran da ce on to prijaviti Bori, zbog cega bi mogli imati ozbiljnih problema. Nisam se na to puno obazirao, pa sam iz tog razloga zagalamio na Cubeta. Rekoh mu da odjebe i da može da prijavi kome god hoce ali da gorivo necemo vratiti. Nakon što smo napunili kante sa gorivom, ubacili smo ih u gepek od auta i napustili Koricevu kucu.
Kada je izgledalo da je naša posjeta Koriceve kuce prošla bez posledica, do mene dođe moj veliki i dugogodišnji prijatelj Keka. Naše druženje pocelo je još u osnovnoj školi, Bio mi je drag covjek. Kada sam poceo da stavljam tetovaže po tijelu njegovo ime je bilo jedno od prvih napisano na mojoj ruci. Keka je bio pripadnik Borine jedinice. Rece mi da je Cube prijavio Bori naš ulazak i uzimanje goriva iz Koriceve kuce i poce da mi prica detalje sa sastanka na kojem je i on prisustvovao. Cube je na satstanku, prijavio Bori krađu goriva. Boro je na to samo nezainteresovano odmahnuo rukom, kao da ga to ne interesuje i nastavio dalje vođenje sastanka, tako da se oko toga nece praviti nikakva frka, na kraju rece Keka.
Sve je izgledalo da ce taj slucaj biti mirno završen, ali Boro je smislio bolji nacin kako da naplati GOLF-a kojeg mi je dao na "poklon" i uzimanje goriva iz Koriceve kuce. Naravno, za taj dio posla nije želio da se licno obrati meni, nego je poslao Kizu, takođe pripadnika njegove jedinice. Kiza je došao pred hotel "Biokovo" u kojem je bila komanda našeg bataljona. Bio je veoma temperamentan momak i veliki šalđija, zbog cega su ga sva raja u Vogošci volila slušati kad prica. Znao je kako da nenapadno priđe ljudima i uklopi se u njihovu pricu. Pri samom dolasku pred komandu vidio je mene i mog kuma kako stojimo na stepenicama ispred glavnog ulaza u hotel i odmah nam priđe. Poce da se raspituje za našeg komandanta, navodno iz nekog razloga ga je trebao posjetiti, jer ga je na taj zadatak poslao Boro. Nije ni sacekao naš odgovor i vec prelazi na temu zbog koje je zapravo i došao: Hej, zbog vas dvojice me posl'o Boro ovamo. Hoce da pređete kod njega u jedinicu.
Boro Radic je još daleke 1979 godine, kada se konacno vratio iz Francuske, gdje je, kako se pricalo radio mutne poslove za DB Jugoslavije, postao covjek od autoriteta u cijelom Sarajevu. Bojali su ga se svi, od kriminalaca pa do ljudi na vlasti. Tada sam imao tek nekih osamnaest godina, mangup u usponu, pa mi je druženje sa Borom veoma inponovalo. Bila mi je cast da budem tu, dio njegovog društva. On je bio naš idol, naš Arkan! On je to znalacki iskoristio i sve sukobe po gradu koje je trebao i morao da riješi tucom, moja raja su bila njegova desna ruka. Bili smo ludaci koji su mu trebali da zaštiti svoj autoritet. Ali sad sam bio, što bi naš narod rekao, zreo covjek. Nisam mogao da dozvolim sebi da se prikljucim jedinici u kojoj je bilo puno vogošcanskih kriminalaca. Iako je u jedinici bio poprilican broj casnih i poštenih momaka, Gagino prisustvo u toj jedinici mi je posebno smetalo. Bez cekanja šta ce moj kum na to reci, presjekao sam pricu na tu temu. Kizi sam rekao da mi ne pada na pamet da sa Gagom rame uz rame ratujem, jer bih ga najradije ubio kao psa. Gagu sam smatrao glavnim krivcem, što je Uglješa Aranitovic-Ugo godinu i po prije pocetka rata ubio mog velikog prijatelja Predraga Polovinu-Mikija.
Kiza je bio iznenađen i zatecen mojim oštrim i prijetecim odgovorom. U to vrijeme Bori dati negativan odgovor, bilo je ravno samoubistvu i to je Kiza dobro znao. Iako je u svakoj situaciji bio spreman kako da reaguje, u ovom slucaju bio je zbunjen i nije znao šta da radi, pa me upita: "Jarane, pa šta da kažem Bori?"
Bez ustezanja mu rekoh: "Reci mu da sam rek'o, ja sa Gagom, rame uz rame necu da ratujem!"
Kiza slegnu ramenima i rece: "Dobro jarane, recu mu ako ti tako kažeš!" Okrenu se i ode, zaboravljajuci da je trebao da se nađe sa našim komandantom bataljona, Kljunicem.
Nakon što sam odbio poziv u Borinu jedinicu, u mene se uvukla nervoza i napetost u iscekivanju šta ce se desiti nakon toga. Ipak to me nije sprijecilo da i dalje u slobodno vrijeme, nakon odrađene dežure u šumi, sa svojim prijateljima šetam po vogošcanskim ulicama. U svim tim šetnjama neizostavan je bio i moj drug Feđa. Iako sam osjecao da prema meni nema više ono povjerenje koje je imao do izbijanja rata u BiH. bio sam spreman za njega i poginuti, ako ne daj Bože to bude trebalo. Ocerupanog Feđinog Yugo 45 u Uglješicima i saznanje da nije imao povjerenja da mi ga da na cuvanje dok ovo ludilo ne prođe i da me je slagao da je njegova supruga otišla sa tim automobilom u Hrvatsku, u meni nije poremetilo prijateljski odnos prema njemu. Upozorio sam ga da se civilna milicija raspitivala oko pištolja 7,65 mm, koji je ostao iza njegovog rahmetli oca i da sam im rekao da je taj pištolj sada kod mene.
Uz put sam milicioneru pokazao moj pištolj, koji je visio u koricama na kaišu mojih pantolona. Tapšuci se po pištolju rekao sam mu: "Evo ga, sad je kod mene!"
Milicioner mi na to rekce: "Ma dobro, htjeo sam samo da znaš da mi znamo za taj pištolj ali mu ga nismo oduzeli zbog tebe".
Taj razgovor sa milicionerom mi je bio od velike važnosti, jer sam osjecao da me u miliciji uvažavaju i respektuju.
Kada sam Feđi ispricao o susretu sa milicionerom ,on mi na to rece: "Imam samo dva metka, koje cuvam za nedaj Bože, jedan za onog koji mi dođe na vrata, a drugi za sebe. Obecah mu da cu mu nabaviti dovoljno metaka sa kojom ce moci, ako zatreba voditi i rat protiv napasnika.
Moj prijatelj Dule Karadžic obecao mi je nabaviti municiju za moj pištolj pa sam planirao da jedan dio metaka dam i Feđi da mu se nađe pri ruci. Dule Karadžic, kako smo ga zvali u toku rata, bio je na Palama u obezbjeđenju predsjednika Srpske Republike BiH. Dule je od prije rata bio pratilac politickih licnosti i u licnom obezbjeđenje predsjednika SDS-a Radovana Karadžica. Pocetkom izbijanja rata više nije mogao da putuje na posao, pa je od izbijanja sukoba neprekidno bio u našoj jedinici. Nakon što je dobio poziv da se vrati na svoju predratnu dužnost, obecao mi je prilikom odlaska na Pale obezbjediti metke za moj pištolj.
Kada sam konacno došao do auta i goriva, sa koji mogu da odem na Pale, odlucio sam da sa kumom posjetim Duleta, na radnom mjestu u predsjednikovoj rezidenciji na Palama. Iako sam imao svoj auto, ali "PEGLICA" i nedostatak benzina nisu davali veliku mogucnost da se kroz vukojebine stigne do civilizacije. Jedno jutro smo se kum i ja spakovali i sa GOLF-om bezbijedno stigosmo do Pala. Dule nas je lijepo docekao i upoznao sa svojim radnim kolegama. Rece im bez ustezanja da nam treba municije 7,65 mm za pištolj i ko može da na je da. Svaki od njih potvrdi da imaju dovoljno metaka, koje koriste za svoje "Škorpione", automatske pištolje, koji koriste taj kalibar municije. Oni odoše do svojih prostorija i za tili cas se opet stvoriše pred nama sa nekoliko kutija metaka u rukama. Dule nas je ocito dobro nahvalio svojim prijateljima, pa sam imao osjecaj kao da im je velika cast da mogu da nam daju tu municiju. Bio je lijep osjecaj i velika cast biti u palati predsjednika države za koju se borimo, a u njoj sjediti sa ljudima koji su prema nama pokazali veliko poštovanje.
Dan se bližio kraju i mi smo morali da krenemo nazad za Vogošcu. Pozdravili smo se sa svim prisutnim i krenuli kuci.
Kada smo stigli u Vogošcu, sutradan sam otišao do Feđe i donio jednu punu kutiju od 75 komada metaka, baš onako kako sam mu i obecao.
"Evo ti jarane, donio sam ti kutiju od našeg predsednika licno", rekoh mu.
Osjetio sam na njemu da mu je bilo drago što sam donio metke, jer taj kalibar municije bilo je teško nabaviti i u mirnodobskim uslovima a kamoli sad u ratnim. Rekao sam mu kao kroz šalu da nikom ne prica, jer mi može doci glave to što naoružavam muslimane po Vogošci.
"Necu ne brini", rece on i strpa kutiju metaka u đep.
Znao sam da nece nikome pricati, jer bi to i njega došlo glave kao i mene.
No bilo kako bilo, osjecao sam se ponosnim što sam mogao koliko toliko dati sigurnost mom dragom prijatelju. Od Feđe sam bezbrižno pošao kuci niz ulicu Trifka Đokica. Na samom spoju te ulice i ulice Radovana Šucura, ponovo srecem Keku. Na njemu osjetih neko uzbuđenje i pomislih da je opet nešto saznao u vezi mene, u Borinoj jedinici.
On me upita: "Znašli šta ima novo?"
"Ne znam! Šta?", sa nestrpljenjem iscekujuci njegov odgovor!
"Kenedi je u Vogošci", rece on.
Ma otkud sad Kenedi, zar nije u Njemackoj?, upitah ga.
Nije jarane i nije ni bio. to je bila laž! On je cijelo vrijeme bio kod kuce", rece Keka!
Kenedi je muslimanske vjeroispovjesti, a takođe je bio naš jaran iz djetinstva sa kojim smo se puno družili. Pokušao je da okuša srecu u kriminalu po zapadnim zemljama i tamo zaglavio zatvora. Nakon odslužene pola kazne u dužini od 9 mjeseci otpušten je ranije iz zatvora, protjeran iz Njemacke i tako se vratio u Vogošcu. Ubrzo poslije toga gubi mu se svaki trag, a njegove sestre Suada i Mirsada su nam rekle da je sa svojim rođacima Pekar, poznatim kriminalcima sa Baršcaršije opet otišao u Njemacku. Nije bilo razloga da u to ne vjerujemo i živili smo skoro 2 godine u ubjeđenju da je Kenedi u Njemackoj.
Keka mi predloži da skinemo uniforme i u civilnom odijelu odemo do Feđe, a sa njim odemo kod Kenedija, tako da ne pravimo sumnjivu situaciju, kako se ne bi prepao novonastale situacije i našeg dolaska! Složih se sa njim i dogovorismo se da se u civilnoj odjeci nađemo kod pijace, odakle cemo otici po Feđu! Ubrzo smo se ponovo sastali. Otišli smo do Feđe i Keka mu isprica šta je saznao u vezi Kenedija. Feđa sa nevjericom prihvati naš poziv i mi krenusmo prema Kendijevom stanu. Kenedi je stanovao u blizini Feđine zgrade, ali u ulici Spasoja Jovandica, u zadnjoj zgradi te ulice u pravcu Radica Potoka.
Došli smo na vrata, Feđa pokuca, jer nije bilo struje, pa zvono nije radilo. Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Suada, Kenedijeva sestra. Kada je vidjela Feđu laknu joj! Mi je zamolismo da nam zovne Kenedija, jer se saznalo da je on tu. Ona ode u stan i za kratko vrijeme na vratima se pojavi Kenedi. Mi se izljubismo tri puta, jer je to tada bilo sasvim normalno da se toliko puta ljubimo prilikom susreta, nakon dužeg vremena, ako nismo bili zajedno. Sjeli smo na stepenice ispred ulaza u njegovu zgradu i stalno sam ga doticao rukom, ne vjerujuci da on sjedi pored mene! Bilo mi je drago da ga vidim, ali isto tako teško što je u ovim teškim trenutcima ipak bio u Vogošci!
Koric je u prije-ratnom periodu bio poznat u cijlom Sarajevu po proizvodnji i instaliranju satelitskih antena. Došli smo u njegovu kucu, koja se nalazila u ulici Skendera Kulenovica. Bila otkljucana i potpuno prazna. Neko je temeljno odradio posao u njoj! Odmah smo otišli u podrum, i pronašli gdje se nalazila cisterna. Vidjeli smo da u cisterni još uvijek ima goriva i zadovoljni tim saznanjem odmah smo poceli sa pretakanjem goriva. Dok smo prebacivali naftu iz cisterne u kante, koje smo donijeli sa sobom, u kucu je došao moj rođak Cube. Kada nas je vidio da uzimamo gorivo poce se buniti i govori da je to Borino gorivo i ako ga ne vratimo nazad da ce nas prijaviti Bori. Cube je u to vrijeme bio Borin licni vozac. Pošto je bio poznat kao velika ulizica prema ljudima kod kojih je imao interes, bio sam siguran da ce on to prijaviti Bori, zbog cega bi mogli imati ozbiljnih problema. Nisam se na to puno obazirao, pa sam iz tog razloga zagalamio na Cubeta. Rekoh mu da odjebe i da može da prijavi kome god hoce ali da gorivo necemo vratiti. Nakon što smo napunili kante sa gorivom, ubacili smo ih u gepek od auta i napustili Koricevu kucu.
Kada je izgledalo da je naša posjeta Koriceve kuce prošla bez posledica, do mene dođe moj veliki i dugogodišnji prijatelj Keka. Naše druženje pocelo je još u osnovnoj školi, Bio mi je drag covjek. Kada sam poceo da stavljam tetovaže po tijelu njegovo ime je bilo jedno od prvih napisano na mojoj ruci. Keka je bio pripadnik Borine jedinice. Rece mi da je Cube prijavio Bori naš ulazak i uzimanje goriva iz Koriceve kuce i poce da mi prica detalje sa sastanka na kojem je i on prisustvovao. Cube je na satstanku, prijavio Bori krađu goriva. Boro je na to samo nezainteresovano odmahnuo rukom, kao da ga to ne interesuje i nastavio dalje vođenje sastanka, tako da se oko toga nece praviti nikakva frka, na kraju rece Keka.
Sve je izgledalo da ce taj slucaj biti mirno završen, ali Boro je smislio bolji nacin kako da naplati GOLF-a kojeg mi je dao na "poklon" i uzimanje goriva iz Koriceve kuce. Naravno, za taj dio posla nije želio da se licno obrati meni, nego je poslao Kizu, takođe pripadnika njegove jedinice. Kiza je došao pred hotel "Biokovo" u kojem je bila komanda našeg bataljona. Bio je veoma temperamentan momak i veliki šalđija, zbog cega su ga sva raja u Vogošci volila slušati kad prica. Znao je kako da nenapadno priđe ljudima i uklopi se u njihovu pricu. Pri samom dolasku pred komandu vidio je mene i mog kuma kako stojimo na stepenicama ispred glavnog ulaza u hotel i odmah nam priđe. Poce da se raspituje za našeg komandanta, navodno iz nekog razloga ga je trebao posjetiti, jer ga je na taj zadatak poslao Boro. Nije ni sacekao naš odgovor i vec prelazi na temu zbog koje je zapravo i došao: Hej, zbog vas dvojice me posl'o Boro ovamo. Hoce da pređete kod njega u jedinicu.
Boro Radic je još daleke 1979 godine, kada se konacno vratio iz Francuske, gdje je, kako se pricalo radio mutne poslove za DB Jugoslavije, postao covjek od autoriteta u cijelom Sarajevu. Bojali su ga se svi, od kriminalaca pa do ljudi na vlasti. Tada sam imao tek nekih osamnaest godina, mangup u usponu, pa mi je druženje sa Borom veoma inponovalo. Bila mi je cast da budem tu, dio njegovog društva. On je bio naš idol, naš Arkan! On je to znalacki iskoristio i sve sukobe po gradu koje je trebao i morao da riješi tucom, moja raja su bila njegova desna ruka. Bili smo ludaci koji su mu trebali da zaštiti svoj autoritet. Ali sad sam bio, što bi naš narod rekao, zreo covjek. Nisam mogao da dozvolim sebi da se prikljucim jedinici u kojoj je bilo puno vogošcanskih kriminalaca. Iako je u jedinici bio poprilican broj casnih i poštenih momaka, Gagino prisustvo u toj jedinici mi je posebno smetalo. Bez cekanja šta ce moj kum na to reci, presjekao sam pricu na tu temu. Kizi sam rekao da mi ne pada na pamet da sa Gagom rame uz rame ratujem, jer bih ga najradije ubio kao psa. Gagu sam smatrao glavnim krivcem, što je Uglješa Aranitovic-Ugo godinu i po prije pocetka rata ubio mog velikog prijatelja Predraga Polovinu-Mikija.
Kiza je bio iznenađen i zatecen mojim oštrim i prijetecim odgovorom. U to vrijeme Bori dati negativan odgovor, bilo je ravno samoubistvu i to je Kiza dobro znao. Iako je u svakoj situaciji bio spreman kako da reaguje, u ovom slucaju bio je zbunjen i nije znao šta da radi, pa me upita: "Jarane, pa šta da kažem Bori?"
Bez ustezanja mu rekoh: "Reci mu da sam rek'o, ja sa Gagom, rame uz rame necu da ratujem!"
Kiza slegnu ramenima i rece: "Dobro jarane, recu mu ako ti tako kažeš!" Okrenu se i ode, zaboravljajuci da je trebao da se nađe sa našim komandantom bataljona, Kljunicem.
Nakon što sam odbio poziv u Borinu jedinicu, u mene se uvukla nervoza i napetost u iscekivanju šta ce se desiti nakon toga. Ipak to me nije sprijecilo da i dalje u slobodno vrijeme, nakon odrađene dežure u šumi, sa svojim prijateljima šetam po vogošcanskim ulicama. U svim tim šetnjama neizostavan je bio i moj drug Feđa. Iako sam osjecao da prema meni nema više ono povjerenje koje je imao do izbijanja rata u BiH. bio sam spreman za njega i poginuti, ako ne daj Bože to bude trebalo. Ocerupanog Feđinog Yugo 45 u Uglješicima i saznanje da nije imao povjerenja da mi ga da na cuvanje dok ovo ludilo ne prođe i da me je slagao da je njegova supruga otišla sa tim automobilom u Hrvatsku, u meni nije poremetilo prijateljski odnos prema njemu. Upozorio sam ga da se civilna milicija raspitivala oko pištolja 7,65 mm, koji je ostao iza njegovog rahmetli oca i da sam im rekao da je taj pištolj sada kod mene.
Uz put sam milicioneru pokazao moj pištolj, koji je visio u koricama na kaišu mojih pantolona. Tapšuci se po pištolju rekao sam mu: "Evo ga, sad je kod mene!"
Milicioner mi na to rekce: "Ma dobro, htjeo sam samo da znaš da mi znamo za taj pištolj ali mu ga nismo oduzeli zbog tebe".
Taj razgovor sa milicionerom mi je bio od velike važnosti, jer sam osjecao da me u miliciji uvažavaju i respektuju.
Kada sam Feđi ispricao o susretu sa milicionerom ,on mi na to rece: "Imam samo dva metka, koje cuvam za nedaj Bože, jedan za onog koji mi dođe na vrata, a drugi za sebe. Obecah mu da cu mu nabaviti dovoljno metaka sa kojom ce moci, ako zatreba voditi i rat protiv napasnika.
Moj prijatelj Dule Karadžic obecao mi je nabaviti municiju za moj pištolj pa sam planirao da jedan dio metaka dam i Feđi da mu se nađe pri ruci. Dule Karadžic, kako smo ga zvali u toku rata, bio je na Palama u obezbjeđenju predsjednika Srpske Republike BiH. Dule je od prije rata bio pratilac politickih licnosti i u licnom obezbjeđenje predsjednika SDS-a Radovana Karadžica. Pocetkom izbijanja rata više nije mogao da putuje na posao, pa je od izbijanja sukoba neprekidno bio u našoj jedinici. Nakon što je dobio poziv da se vrati na svoju predratnu dužnost, obecao mi je prilikom odlaska na Pale obezbjediti metke za moj pištolj.
Kada sam konacno došao do auta i goriva, sa koji mogu da odem na Pale, odlucio sam da sa kumom posjetim Duleta, na radnom mjestu u predsjednikovoj rezidenciji na Palama. Iako sam imao svoj auto, ali "PEGLICA" i nedostatak benzina nisu davali veliku mogucnost da se kroz vukojebine stigne do civilizacije. Jedno jutro smo se kum i ja spakovali i sa GOLF-om bezbijedno stigosmo do Pala. Dule nas je lijepo docekao i upoznao sa svojim radnim kolegama. Rece im bez ustezanja da nam treba municije 7,65 mm za pištolj i ko može da na je da. Svaki od njih potvrdi da imaju dovoljno metaka, koje koriste za svoje "Škorpione", automatske pištolje, koji koriste taj kalibar municije. Oni odoše do svojih prostorija i za tili cas se opet stvoriše pred nama sa nekoliko kutija metaka u rukama. Dule nas je ocito dobro nahvalio svojim prijateljima, pa sam imao osjecaj kao da im je velika cast da mogu da nam daju tu municiju. Bio je lijep osjecaj i velika cast biti u palati predsjednika države za koju se borimo, a u njoj sjediti sa ljudima koji su prema nama pokazali veliko poštovanje.
Dan se bližio kraju i mi smo morali da krenemo nazad za Vogošcu. Pozdravili smo se sa svim prisutnim i krenuli kuci.
Kada smo stigli u Vogošcu, sutradan sam otišao do Feđe i donio jednu punu kutiju od 75 komada metaka, baš onako kako sam mu i obecao.
"Evo ti jarane, donio sam ti kutiju od našeg predsednika licno", rekoh mu.
Osjetio sam na njemu da mu je bilo drago što sam donio metke, jer taj kalibar municije bilo je teško nabaviti i u mirnodobskim uslovima a kamoli sad u ratnim. Rekao sam mu kao kroz šalu da nikom ne prica, jer mi može doci glave to što naoružavam muslimane po Vogošci.
"Necu ne brini", rece on i strpa kutiju metaka u đep.
Znao sam da nece nikome pricati, jer bi to i njega došlo glave kao i mene.
No bilo kako bilo, osjecao sam se ponosnim što sam mogao koliko toliko dati sigurnost mom dragom prijatelju. Od Feđe sam bezbrižno pošao kuci niz ulicu Trifka Đokica. Na samom spoju te ulice i ulice Radovana Šucura, ponovo srecem Keku. Na njemu osjetih neko uzbuđenje i pomislih da je opet nešto saznao u vezi mene, u Borinoj jedinici.
On me upita: "Znašli šta ima novo?"
"Ne znam! Šta?", sa nestrpljenjem iscekujuci njegov odgovor!
"Kenedi je u Vogošci", rece on.
Ma otkud sad Kenedi, zar nije u Njemackoj?, upitah ga.
Nije jarane i nije ni bio. to je bila laž! On je cijelo vrijeme bio kod kuce", rece Keka!
Kenedi je muslimanske vjeroispovjesti, a takođe je bio naš jaran iz djetinstva sa kojim smo se puno družili. Pokušao je da okuša srecu u kriminalu po zapadnim zemljama i tamo zaglavio zatvora. Nakon odslužene pola kazne u dužini od 9 mjeseci otpušten je ranije iz zatvora, protjeran iz Njemacke i tako se vratio u Vogošcu. Ubrzo poslije toga gubi mu se svaki trag, a njegove sestre Suada i Mirsada su nam rekle da je sa svojim rođacima Pekar, poznatim kriminalcima sa Baršcaršije opet otišao u Njemacku. Nije bilo razloga da u to ne vjerujemo i živili smo skoro 2 godine u ubjeđenju da je Kenedi u Njemackoj.
Keka mi predloži da skinemo uniforme i u civilnom odijelu odemo do Feđe, a sa njim odemo kod Kenedija, tako da ne pravimo sumnjivu situaciju, kako se ne bi prepao novonastale situacije i našeg dolaska! Složih se sa njim i dogovorismo se da se u civilnoj odjeci nađemo kod pijace, odakle cemo otici po Feđu! Ubrzo smo se ponovo sastali. Otišli smo do Feđe i Keka mu isprica šta je saznao u vezi Kenedija. Feđa sa nevjericom prihvati naš poziv i mi krenusmo prema Kendijevom stanu. Kenedi je stanovao u blizini Feđine zgrade, ali u ulici Spasoja Jovandica, u zadnjoj zgradi te ulice u pravcu Radica Potoka.
Došli smo na vrata, Feđa pokuca, jer nije bilo struje, pa zvono nije radilo. Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Suada, Kenedijeva sestra. Kada je vidjela Feđu laknu joj! Mi je zamolismo da nam zovne Kenedija, jer se saznalo da je on tu. Ona ode u stan i za kratko vrijeme na vratima se pojavi Kenedi. Mi se izljubismo tri puta, jer je to tada bilo sasvim normalno da se toliko puta ljubimo prilikom susreta, nakon dužeg vremena, ako nismo bili zajedno. Sjeli smo na stepenice ispred ulaza u njegovu zgradu i stalno sam ga doticao rukom, ne vjerujuci da on sjedi pored mene! Bilo mi je drago da ga vidim, ali isto tako teško što je u ovim teškim trenutcima ipak bio u Vogošci!