Ubiću Vikića...

 U vrijeme kada je svaki vojnik bio važan za odbranu srpskih teritorija na podrucju oko Vogošce dobili smo vijest da ce u našu jedinicu doci još jedan borac, Slaviša Corovic. Vijest o dolasku novog vojnika saopštio nam je tadašnji zamjenik komandanta Vogošcanskog bataljona, rezervni kapetan Momo Corovic.
Momo nam je rekao da su iz Sarajeva, putem razmijene došli kod njega u stan dva njegova rođaka, Siniša i Salaviša Corovic. Slaviša se aktivno bavi karateom i Momo je zbog toga što je znao da se ja i moji drugovi aktivno baviomo sportom odlucio da ga ubaci u našu jedinicu, a Siniša zbog kriticnog psihološkog stanja i iscrpljenosti u zatvoru nece biti vojno angažovan. Saznanje da se Slaviša aktivno bavio sportom privukla je našu pažnju. Jedva smo cekali kada ce se pojaviti u našoj jedinici.
O Slaviši i Siniši Corovic niko u Vogošci ništa nije znao. Preko Mome smo saznali da je bio zatvoren u privatni zatvor sarajevskog kriminalca, Juke Prazine i da je sa muslimanskom stranom izvršena razmjena, nakon koje su se njih dvojica našli na srpskoj teritoriji. Nakon oporavka od batina zadobijenih u privatnim sarajevskim kazamatima namijenjenim iskljucivo za Srbe, Slaviša je konacno stigao u prostorije naše cete u hotel Biokovo.
Prvi susret sa Slavišom bio je pomalo komican. Bio je visok oko metar devedeset, pa je popeglana vojnicka uniforma neskladno visila je na njegovom mršavom tijelu. Naglancane cizme i potpuno novi šljem, koji se sijao na njegovoj glavi od jakih svjetala u holu hotela ukazivao je da on nema nikakvo ratno iskustvo.
Okupili smo se oko Slaviše i kako to obicno biva kad stigne neko novi i nepoznat, stiže i pregršt pitanja. Međutim, on nije odgovarao na ta pitanja, samo su svjetlucale crne oci, kroz njegove crne cuperke kose koji su virili ispod oboda uljem uglancanog šljema. Lice mu je bilo blijedo Još uvijek su se vidjeli tragovi od krvnih podliva ispod ociju, na obrazima i krvave otekline na usnama.
Uvidjesmo da su posledice od batina ostavile kako fizicki tako i psihološki trag na njega, mi prestadosmo sa zapitkivanjima.
Ubrzo se krenulo na stražu, što je Slaviši vjerovatno i odgovaralo u tom momentu, kako bi prestala znatiželjna ispitivanja. Nakon odrađene stražarske smjene po brdima oko naselja, po povratku u Vogošcu pozvali smo Slavišu da dođe kod mog kuma u stan. Kum je imao stan nedaleko od hotela Biokovo i svako vece kada nismo na straži provodili bismo vrijeme u njegovom stanu.
Tamo bi se sakupljali pretežno naši drugovi iz jedinice. Pogledali bi Dnevnik TV SRNA i TV BiH i nakon toga izveli bi zakljucke, koja je TV kuca taj dan više lagao svoj narod. Nakon Dnevnika bi nastavili naše druženje do kasno u noc, uz poneku casicu rakijice, prepiricavali bi smješne događaje iz života. To je bilo naše svakodnevno uobicajeno "ubijanje" slobodnog vremena.
Slaviša je prihvatio naš poziv i tu vece došao je kod kuma u stan. Pokušaji da Slvišu ukljucimo u razogovor išli su veoma teško. Svi njegovi odgovori na naša pitanja uglavnom su se završavali sa "Da" ili "Ne", a nakon toga nastalo bi cutanje. Svjesni da je zbog doživljenih trauma u sarajevskim kazamatima Slaviša prolazio kroz teške psihološke trenutke, odlucili smo da ne vršimo pritisak na njega i da ga pustimo da polako stice naše povjerenje.
Pošto smo znali da je Slaviša bio sportista, moj kum i ja predložismo da ide sa nama na bodibilding treninge. Bez razmišljanja on prihvati poziv. Osjetismo da ga to malo oraspoloži i mi to iskoristismo da na taj nacin pokušamo da steknemo njegovo povjerenje.
Sutradan smo po dogovoru naišli kraj Slaviše i otišli na trening. Na treningu je bilo isto kao i predhodne noci, Slaviša samo šuti i sluša šta pricamo. Iz dan u dan ponavljala se isto, pa nas je to pocelo nervirati, a onda jedan dan dok smo trenirali Slaviša konačno progovori. Nakon završene jedne od vježbi, Slaviša je spustio teg na stalak, ustade sa klupe na kojoj je ležao, raširi ruke, riknu kao divlja zvijer i podviknu, "Ubicu Vikica".
Mi se zgledasmo međusobno, ne znajuci o cemu se radi! Pomislismo da je Slaviša potpuno pukao i da je poludio! Pocesmo ga zapitkivati zašto je to rekao i on konacno poce da prica!
"Vikic me je pravario, on je za sve kriv", kaže Slaviša!
Cutke smo slušali Slavišu dok prica, a on nastavlja dalje: "Vikic me je nagovorio da dođem u Sarajevo! Bio sam u Beogradu kada sam cuo da je Juka Prazina zarobio moga brata, dok je na trafici kupovao cigare. Zatvorio ga je samo zato što je Srbin! Moj brat Siniša je psihicki boletsan i ja sam morao da nađem nacina kako da ga izbavim iz tog zatvora. Pošto sam se sa Vikicem upoznao kroz "Karate Klub Bosna" za koji sam nekad radio kao treneri i takmicar. Iz tog razloga sam iz Beograda pozvao Vikica na telefon i zamolio da urgira kod Juke da mi pusti brata iz zatvora. Vikic mi je rekao da dođem kod njega i on ce to sve srediti. Ubijeđen da ce tako biti, spakovao sam se i iz Beograda došao kod Vikica u Sarajevo. Primio me je u kancelariju i umjesto da ode samnom do Juke i pomogne mi da riješim problem, Vikic je nazavao Juku na telefon i rekao da mu šalje Slavišu Corovica".
Slaviša malo zastade sa pricom i opet nastavi dalje: "Dao mi je adresu i rekao da odem sam do Juke i da ce sve biti uredu. Kada sam stigao u Jukinu komandu, oni su mi svezali ruke i zatvorili me zajedno sa bratom. Svezanih ruku izvodili su me iz te prostorije i pocinjali neprekidno udarati uz povike, " Karataš, a". Udarali su me dok ne izgubim svijest. Kada bi ponovo došao sebi oni bi postupak ponovili! Trajalo je to batinanje sve do dogovrene razmjene! Nisam imao pojma koliko dugo sam bio bez svijesti, niti koliko danas sam bio zatvoren," završava Slaviša svoju pricu, duboko zamišljen, a pogled mu odlazi negdje u daljinu!
Slušali smo pažljivio i bez rijeci gledali u Slavišu. Stislo mi se u grudima, oci mi se napuniše suzama, a srce hoce da mi pukne, zbog onoga šta je ovaj covjek proživio.
Prekinusmo Slavišine misli sa novim pitanjem: "Otkud to da poznaješ Vikica da bi mu vjerovao da ce ti pomoci?"
Slaviša se brecnu iz razmišljanja i nastavlja svoju nevjerovatnu pricu: "Dok sam bio trener KK Bosna, Vikic je cesto dolazi u klub. Bi sam vicešampion svijeta u karateu, u teškoj kategoriji, održanom u Francuskoj i nezvanicni prvak svijeta na otvorenom turniru najboljih karataša svijeta u Los Anđelosu. Vikicu je tada inponovalo da bude u mom društvu. A onda sam dobio ponudu od beogradskog Partizana, koju nisam mogao odbiti. Zadnju godinu dana živim u Beogradu i Vikic je to znao. Prevario me je i nagovorio da dođem, a vec unapred je znao kako cu završiti, ako dođem u Sarajevo!"
Prekidoh Slavišinu pricu u nevjerici da je on tako mršav bio teška kategorija sa pitanjem, "Koliko si bio težak kad si se borio u teškoj kategoriji"?
"Imao sam preko devedeset kilograma", odgovori on.
"Pa kako si sad tako mršav?", pitam ga.
"Za vrijeme boravka od dvadeste dana u zatvori nisam ništa dobijao za jelo i smorš'o sam oko dvadeset kliograma", kaže Slaviša
Sa cuđenjem gledam u Slavišu, na kojem se vidno primjecuje loše psihicko i fizičko stanje i zamišljam na njemu još dvadest kilograma mišicne mase! Bio je to grdosija od covjeka, mislim u sebi. Pomislih, kako se Sarajevo olako odreklo takvog Asa! Svetski poznati sportista prošao sa teškim batinama i psihickim posledicama, samo zato što je došao kao Srbin u Sarajevo!
Zmišljam, šta bi bilo sa nekim nepoznatim covjeko, ako je on tako završio?
Svestan da u Sarajevu nema više mjesta za Srbe koji ne podržavaju Alijinu politiku, cvrsto odlucujem da ne dozvolim da ikad živ padnem u ruke neprijatelju. Slavišinu pricu smo prepricavali na svim mjestima. Strahovitom brzinom prenosila se od usta do usat po drugim jedinicama.
Slaviša Corovic-Cora preko noci, nakon svjetske slave, postao je poznat i u Vogošci!

Da li ce te bajne sarajlije ikad saznati ko su im bili vođe, a ko su bili zrtve agresivne politike?


   

Moja analiza pogibije Bore Radića, Điđe, Lale i Razeta

Moja analiza pogibije Bore Radića, Srđana Amidžića, Željke Markovića i Dejana Lalića

Nakon što je obavljena sahrana poginulih vogošcanskih heroja niko sa sigurnošcu nije znao, šta se tacno dešavalo tog kobnog dana. Ostade velika tajna za mnoge vogošcane. Možda su u svemu tome kumovali pojedinci iz Borine jedinice, koji su na sav glas okrivljivali vogošcansku vlast da je zasjeda namještena, da bi Boro bio likvidiran, jer je Boro bio čovjek sa velikim autoritetom i da ga se vlast iz tog razloga bojala, pa su odlucili da ga likvidiraju.

Nakon što je Boro svojim autoritetom uticao da se po izbijanju sukoba, veliki broj građana srpske nacionalnosti odazove na mobilizaciju za odbranu Vogošce, a svjom hrabrom borbom pomogao da opština Vogošca ostane srpska teritorija, mnogi građani Vogošce povjerovali su u ovakvu price koju su širili njegovi saborci, a njihova prica glasila je ovako: "Boro je odradio posao za koji je vlastima bio potreban i nakon toga njegova likvidacija morala je da se desi"!

U svakom slučaju kad se sagledaju činjenice to je mogao biti planiran scenario za Boru ali je bilo puno lakših načina da se to organizuje, nego na način na koji je Boro stradao!

Sav dokaz za namještenu zasjedu koji se tad iznosio u jevnost bila je rečenica koja se čula na radio uređaju, "Ptićica je poletila"

Niko više ništa nije znao, ni ko je rekao, ni ko je primio poruku. Iskreno rečeno, nedovoljno da bi se koristilo kao dokaz, a i dešavanja tog dana ne garantuju da bi se Boro mogao pojaviti na tom mjestu, šta meni ukazuje da je i namještaljka te zasjede nemoguća. Pogotovo ako znamo da je dan ranije Motika Petar uspio izbjeci sigurnu smrt na tom putu. Upravo ta njegova sreca da preživi navela je pojedince da je baš on bio taj koji je učestvovao u namještanju zasjede za Boru! Veoma nerealno ali tako je priča potekla i niko nije želio da je ospori.

Šta se zapravo dešavalo tog tragicnog predvecerja?

Mjesto na kojem je muslimanska vojska dva dana pravila masakr na prolaznicima,  bilo je idealno za organizovanje  zasjede. Na dijelu puta kod kafane "Ranc" nalazilo se brdo zvano Mejtef . Brdo je preprecavalo pravac puta, pa su graditelji radi uštede novca, umjesto tunela, napravili zaobilaznicu. Put je iz pravca Semizovca išao direktno u brdo, a onda kod samog brda naglo skretao desno i nastavljao oko brda kao velika okuka od stoosamdest stepeni. Svako vozilo koje se kretalo putem moralo je na tom dijelu naglo da uspori, kako bi bezbjedno ušlo u krivinu.

Po sjecanju mog druga Željke, pripadnika Borine jedinice, u momnetu kada je kombi-bus stigao pred "Dom Zdravlja" u Semizovcu, on i Đoko, nekom pukom slučajnosti našli su se baš tu. Priskočili su u pomoć da se što brže unesu ranjeni i poginuli. Dok su još uvijek unosili postradale, u semizovačku ambulantu došao je Boro Radić.

Stao je kod doma zdravlja i vidio je da je kombi sa nastradalim uspio da izađe na sigurnu teritoriju. Raspitao se o detaljima, vratio se u svoj "Audi" i nastavio dalje prema mjestu gdje se desila ta zasjeda. Boro nije pozvao svoje saborce Željku i Đoku da pođu sa njim, što je ukazivalo da Boro nije očekivao da bi muslimanski vojnici iz zasjede još uvjek mogla da bude na tom mjestu, pa tako nije ni planirao da sa sobom povede još svojih saboraca, kako bi vojnom akcijom očistio teren i obezbjedio slobodan prolaz tim dijelom puta. Željko i Đoko nakon što se završilo unošenje povređenih, odlaze u Vogošcu. Po povratku u Vogšcu, nakon dva sata, Željko srece Gagu, koji mu je saopštio da je Boro Radic poginuo u Ljubini.

Po sječanju mog kuma Miše, njegova grupa krenula je sa tri vozila, kako bi se što prije priključili komandantu Kljunicu, koji je sa dva vozila bio prva grupa koja je krenula u pravcu Ljubine. Vođa njihove grupe koja je krenula za komandantom bio je tadašnji pomocnik komandanta za moral, nastavnik Juga. Juga je sjeo u prvo vozilo, "Gof 2" kojim je upravljao njegov mladi rukometni klubski drug Srđan Amidžic- Điđa. U drugo vozilo "Škoda", kojim je upravljao Peđa, sjeo je Željko Markovic-Raze, a u trece vozilo takođe "Golf 2", kojim je upravljao Mišo, sjeo je Dejan Lalić-Lala.

Na taj zadatak sa njima je trebao da krene i Boro Radić ali je Boro imao nekih obaveza, zbog kojih nije mogao da pođe u istom trenutku kad i oni. Juga i vojni policajci u želji da sustignu komandanta Kljunića, krenuli su munjevitom brzinom prema selu Ljubina. Ubjeđeni da će se na putu do Ljubine sresti sa komandantom Kljunićem, bez zaustavljanja prolaze semizovačku barikadu na kojoj je bila srpska vojska. Nastavljaju dalje put prema kafani "Ranč" i kod same kafane ulijeću u zasjedu. Muslimanska vojska spremno  je dočekala njihova vozila. Pocela je žestoka i neprekidna paljba i rešetanje vozila.

U prvom vozilu, od ispaljenih hitaca pogođen je Điđa. Juga uvidjevši Điđino nepomicno tijelo, shvati je o čemu se radi, napušta vozilo, trci prema najbližem zaklonu, jedan metak ga pogodi u srtažnjicu, ali on ne posustaje i uspjeva da se dočepa zaklona.

U drugom vozilu koje je vozio Peđa, nastrada njegov saborac Raze. Peđa ne čeka ni trena, iskače iz vozila, puzajući se prebacuje do neke uvale u kojem nalazi siguran zaklon. Nastavio je da se povlači tom uvalom, koju su graditelji puta namjerno ostavili da kišnica ima kuda da otiće i tako zahvaljući tom kanalu uspijeva da se prebaci do sigurnog zaklona i ostaje nepovrijeđen.

U treclćem vozilu metci prolijeću kroz lim i šoferšajbu, a jedan metak od mnogobrojnih pogađa Mišin zglob desne ruke, koja se u tom trenutku još uvijek nalazila na volanu. Mišo iskače iz vozila, bježi cestom prema nazad u pravcu Semizovca i uspijeva da se se spasi, ali Lala ne uspijede da izađe iz vozila, a rafali sa obližnjeg brda nađoše sigurnu i laku metu.

Muslimanske snage su uvidjele da više niko ne izlazi iz izrešetanih vozila, ali su i dalje neprestano pucali po njima. Po Mišinoj procjeni, nakon pola sata na mjesto zbivanja dolazi Boro Radic sa svojim vozilom "Audi". Iako su se pred njim ukazala tri izrešetana vozila, a pucnjava nije prestajala, Boro nije zaustavljao svoje vozilo.

Po pricama od Jose, koji se nalazio sa Borom u vozilu, Boro, njegov zamjenik Slava i Josa ulijecu direktno u zasjedu. Metci su probijali vozilo i Boro bijaše pogođen, a njegova glava klonu. Josa iskače iz vozila i u trku uspjeva da pobjegne do obližnje kuće i tako izbjegne pogodak od mase ispaljenih metke prema njemu.

Slava se izvukao iz auta ali zbog velikog broja metaka koji su praštali oko njega, odlučuje se da ne krene za Josom, nego zaliježe ispod Borinog automobila i tu ostade da čeka prestanak paljbe.

Za to vrijeme komandant Kljunić koji je prvi krenuo na taj zadatak sa jednom grupom od pet ljudi, iako je prvi otišao, zadnji stiže na mjesto dešavanja, tek nakon što je Boro uletio u zasjedi i poginuo.

U skoro isto vrijem na to mjesto stiže još jedna grupa koju je predvodio Zoka. Sa Zokom u autu bili su Boja, Miro Vukovic i M Jakovljevic. Oni su se probijali kroz korito potoka Ljubina i tako približavli muslimanskim vojnicima u zasjedi. Uspjeli su da se podvuku pod most, ali zbog loše pozicije za borbu ništa nisu mogli da učine osim nasumićnog pucanja.

U grupi sa Kljunićem nalazio Dragan G. Dragan mi je na moje insistiranje ispričao njegovo viđenje tog dešavanja.

Bilo je to ovako kaže on: "Kada smo se dovezli blizu mjesta na kojem je bila postavljna zasjeda, izašli smo iz vozila i polako krenuli pješke prema napred. Krenuli smo kroz šumu i više nismo mogli da vidimo put. U jednom trenutku čuli smo zvukove nekoliko vozila, kako velikom  brzinom prolaze putom. Ubrzo poslije toga čuli su se rafali. Ne znajući dali se puca na nas, mi zaliježemo, nakon čega opreznije krećemo prema naprijed u pravcu ispaljivanjih rafala. Pucnjava nije prestajala, šta je usporilo naše kretanje. Kada smo konačno stigli do jedne kuće iz koje smo mogli vidjeti dionicu puta, vidjeli smo četri vozila. Borin "Audi" bio je prvi. Nismo znali šta se dešava, ali smo počeli da pucamu u brdo isperd nas, u pravcu muslimanske vojske. Dok smo se kretali pored kuće u jednom trenutku vidjesmo nekog kako se krije iza nekakvih pritki,  koje su bile uspravno naslonjene na zid kuće. Bile su to pritke koje seljaci koriste u baštama za biljke puzavice, buraniju i pasulj. Prišli smo oprezno do pritki i poznodosmo Josu. Josa je bio blijed kao krpa, izbezumljen i prestravljen, ali je uspio reći da su uletili u zasjedu i da je Boro poginuo".

Dragan uzima dah, baš kao da je ponovo na tom mjestu i proživljava tu scenu, ali nastavlja da priča: "Metci su praštali sa svih strana, ali ni mi nismo štedili municiju. Razvila se žestoka borba. Ja ne čekam i kažem Kljuniću da krećem prema vozilima. Kljunić se složio sa mnom. Polako sam puzao prema napred sve dok nisam stigao blizu Borinog auta. Pod vozilom viđoh kako neko leži. Po dugoj kosi poznadoh Slavu. Od velike buke koja se stvorila od pušcane paljbe nije moga da me čuje, ali sreća i on mene viđe. Dopužem blizu njega, pokažem mu kojim putem može da se izvuče i dođe do Kljunića i ostalih, a on odmah krenu u tom pravcu. Slava mi reče da se puca sa svih strana i da je zbog toga pomislio da ga opkoljavaju. Dok se Slava izvlačio prema našim borcima, ja sam prišao Borinom vozilu, otvorio vrata i izvukao Borino tijelo napolje. Posle dugogo i velokog napora konačno sam uspio da dovućem Borino mrtvo tijelo u kanal i odatle nastavio dalje da ga vućem na sigurniju teritoriju. 

U međuvremenu stigao je Špiro sa jednom grupom semizovčana. Kada je vidio da je Borino tijelo izvućeno, preuzeo ga i odvukao u Vogošcu. Bližio se kraj dana, a ja nisam imao više snage da izvlaćim ostale poginule", sa vidnom tugom na licu završi Dragan svoju priču.

Nakon što sam saslušao priče od nekoliko ućesnika tog događaja, došao sam do zaključka da je velika vjerovatnoća da se ta tragedija mogla izbjeći. Ono što me iznenadilo niko od tri različite grupe nije znao gdje su drugi raspoređeni i dali su uopšte stigli na mjesto zločina. Postoji mogučnost da su međusobno pucali jedni na druge, jer po Draganovoj prici, Kljunić nije znao da je Zoka sa svojom grupom došao pod most, a po Zokinoj priči oni su ispod mosta pucali u pravcu kuće na brdu, u kojoj se u tom trenutku, vjerovatno nalazila Kljunićeva grupa.

Kada su muslimanski vojnici primjetili da se puca sa svih strana, vjerovatno su pomislili da ih srpska vojska opkoljava i da su se možda iz tog razloga povukli sa Mejtefa. To me navodi na sumnju da je tako bilo, jer je Slava došao do zaključka da ga opkoljavaju, a on dok je ležao ispod auta mogao najbolje i najlakše od svi ostalih da razabere iz kog pravca se ćuju ispaljeni hitci.

Stiće se utisak da je na Mejtefu muslimanska vojska provela dva dana i da je planirala da tu ostane, postavi svoju liniju odbrane i tako zaustavi sve učestalija kretanje vozila sa srpske teritorije u pravcu Srednjeg. Taj dio teritorije koji je do izbijanja sukoba bio naseljen pretežno Hrvatskim življem. Nakon što je domaće stanovništvo napustilo svoje domove ta teritorija je postala "ničija zemlja", pa se kretanje tim dijelom teritorije odvijalo neometano i bez pucanja, sve dok Enes Durak nije počeo da postavlja zasjede i ubija putnike namjernike.

Pričalo se da je Boro tim putem više puta prolazio do Srednjeg, jer na tom dijelu nije bilo borbenih dejstava, pa je to koristio da bi se tamo sastajao sa njegovim starim drugom Zajkom, kojeg je on izvukao iz Vogošće na tu teritoriju. Vjerovatno je to na Boru djelovalo opuštajuce i puno uticalo da neoprezno uleti u zasjedu. 

Postoji mogucnost da je Boro planirao tog dana da ode do Zajeke i ispita ko je postavio zasjedu i pucao u civile, pa iz tog razloga nije na vrijeme zaustavio svoje vozilo u trenutku kad je pred sobom vidi tri izrešetana vozila.

Iako je lako biti general poslije bitke, stiče se utisak da najveću krivicu za pogibiju Bore Radića, Srđana Amidžića-Điđe, Dejana Lalića-Lale i Željke Markovića-Razeta, snosi komanda koji je na opasan zadatak poslala više grupa na izvršenje, a nije ih uvezao radio uređajima, tako da nijedna grupa nije znala gdje se ko nalazio u datom trenutku, niti su znali tač̣ne informacije oko muslimanske zasjede...

Boro Radić