Vogoscanski bataljona postrojen za svoju prvu smotru cekao je komandanta Kriznog Staba Vogosca Jovan Tintor-Joju da izvrsi prvu smotru vogoscanskih dobrovoljaca. Tom prilikom Joja je izvjestio vojsku da je stanje tesko, alarmantno i da na brdu Zuc nemamo dovoljno ljudstva da zastitimo srpsko stanovnistvo i njihovu imovinu.
Bilo je svima jasno da se Zuc nalazi u poluokruzenju brojcano jaceg neprijatelja i da u slucaju napada nece imati velike sanse da se odbrane. Uprkos tome vrlo brzo su se bez oklijevanja javili dobrovoljci koji ce izaci u pomoc u odbran strateski vaznog brda Zuc.
Komandiri ceta popisali su dobrovoljce i odmah prije nego sto su se jedinice razisle predali spiskove u prostorije kriznog staba.
Plan Kriznog Štaba Vogosce bio je da se pred vece dobrovoljci okupe na istom mjestu i da u toku noci pokusaju neprimjeceno sa kamionom da izadju na Zuc vaznom dominantnom kotom nad kompletnim sarajevskim platoom.
Bilo je u to vrijeme vrlo tesko neopazen kretati sa sa kamionima i prevoziti borce i MTS, a da ne budete primjeceni, pa je noc iz tog razloga bila najpogodnija za takve aktivnosti. U to vrijeme, ako bi se primjetio vojni kamio kako transportuje vojsku i opremu, muslimanska strana je bez ustezanja upotrebljavala vatreno oruzje i pucala po srpskoj teritoriji kako bi sprecili tu radnju, zbog cega je odluceno da se je bilo veoma vazno da se krene nocu. Vidljivost ce bilti slaba, pa nece koristiti vatreno oruzje da se puca na nesto sta se ne vidi.
Pred prvi sumrak dvadest srpskih dobrovoljaca sa punom ratnom opremom su se okupili na platou pred komandom Kriznog Stabs. Stigao je vojni kamion i svi su se ukrcali u njega. Bez duzeg zadrzavanja na tom platou, kamion je krenuo preko srpskih teritorija, Vogosce i Rajlovca, dalje perivojskim putem do sela Perivoji, koje se nalazilo u podnozju brda Zuc. Po dolasku u selo vojnici su se smjestili u kucama srpskih domacina, gdje se cekalo do kasno u noc. Kada su docekali gluvu noc, stigla je naredba da se krene dalje. Ponovo su se ukrcali u kamion i bez svjetala livadskim putem krenuli prema odredistu. Put je bio naporan, jer vozac nije imao mogucnost da bira putanju tockova na svom kamionu, pa je svaka rupa na zemljanom putu borcima stresala bubrege.
Oko ponoci kamion sa vojskom se zaustavio.
Pocelo je iskrcavanje. U mrkloj noci culi su se samo zveskanje vojnicke opreme. Bez suvisne price, u tisini formira se kolona. U koloni jedan po jefan krenuse krivudavim putem kroz olistalu sumu, koja je u noc cinila jos tamnijom.
Kolona stize do nekih kuca. Rekose da su to kuce Zivkovica, u kojoj je smjestena komanda odbrane Zuci.
Ispred komande borce docekase Pena i Peca, komandir i zamjenik krivoglavacke jurisne jedinice. Ubrzo posle toga Pena povede novopridosle borce i poce ih rasporedjivati u rovove. U nekim od rovova su vec bili rasporedjeni vojnici koji su nekoliko dana ranije stigli na brdo kao obezbjede.
Tek pridosli borci se smjestise u svoja sklonista, upoznavajuci se sa svojim nove saborce i zonom osmatranja. Umorni od napornog puta brzo se odlucise da legno i odmore.
U cim zore 16 maj 1992 ljeta Gospodnjeg kroz okolne sume u daljini odjekivali su puscani rafali. Niko nije znao sta se desava, pa se u pripravnosti sa velikom napetoscu iscekivao neprijateljski napad. U to vrijeme muslimanska vojska na sve nacine trazila je mogucnost kako da otjera srpski narod sa tih prostora, pa je iz tog razloga srpska vojska na Zuci iscekivala svakog trenutka njihov pokusaj da ovladaju tim prostorom.
Neizvjesnost i iscekivanje prekinula je vijest da su muslimanske formacije potpomognute stanovnistvom iz Pofalica izveli napad na Gornje Pofalice, selo u kojem je nastanjeno iskljucivo srpskim stanovnistvo.
Jos se rafali nisu stisali, a vrh brada Zuc preplavilo je od srpskog naroda iz Gornjih Pofalica, izbjeglih ispred smrti koju su im namjenile njihove dugogodisnje komsije iz Pofalica.
Mnogi od njih djelovali su izbezumljeno, uzbudjeni od straha i panike. Bili su oskudno obuceni, neuobicajeno za to doba godine. Neki su bili samo u pidzamama i spavacicam, a neki cak nisu imali ni to. Neki su imali jednu carapu, a drugu u strahu i panici nisu stigli da navuku, bjezeci od smrti koja im je u cik zore zakucala na vrata.
Po njihovom izgledu moglo se naslutiti da su prosli kroz strasa pakao i da su mnogi od njih pukom srecom, necekajuci ni casa uspjeli da izbjegnu pokolj.
Culi su se nevjerovatne price prezivjelih koji su uspjeli da se dokopaju vrha brda Zuc! Slusajuci te jezive price sa nevjericom smo gledali u pofalicane. Iz tih prica saznalo se da mnogi Srbi bjezeci iz svojih kuca nisu se uspjeli docepati osnovnih stvari da se obuku, a mnogi nisu stigli do Zuci, koje je za njih u tim trenucima bilo brdo spasa i nade za zivot.
Bilo je zastrasujuce slusati da se muslimanske snage nisu zadovoljile sto su ih protjerali iz njihovih kuca, pa su uvidjevsi da pofalicani ne pruzaju otpor, nego samo pokusavaju da spase zivu glavu, jurili za njima. U toj jurnjavi zvjerski su ubijani ljudi koji su bjezeci pokusavali da izbjegnu potjeri.
Muslimanske horde zla pucali su im u ledja, dok su se progonjeni borili da se docepaju suma i zaklona za svoj spas.
Dugo se stajalo na otvorenom prostoru, slusajuci nevjerovatne price o stradanju pofalicana. Nije se moglo ni zamisliti da takva mrznja postoji u tom narodu sa kojim smo godinama djelili dobro i zlo, radili u istim firmama, kumili se, orodjavali!
Prijetila je opasnost da se muslimanski napad prosiri i na Zuc, pa je komanda hitno organizovala prebacivanje pofalicana u kasarnu u Rajlovcu, kako bi im se tamo obezbjedio privremeni smjesta i pomoc u hrani i odjeci.
Mnogi su vec sami u strahu i panici prosli preko Zuci i zavrsili po livadama u Rajlovcu. Po pricama rajlovcana, bili su goli, bosi i promrzli, jer goluzdravo tijelo i strah u mnogome uticu da se covjekovo tijelo pocne tresti od hladnoce i kad temperatura ne ukazuje da je hladno.
Rajlovcani vidjevsi goluzdrave ljude oko svojih kuca, odmah si im prisli i pruzili pomoc u odjeci i hrani. Neki od pofalicana cim su se docepali sigurne teritorije polijegali su na travu utonivsi u san, ne cekajuci da im se pomogne u smjestaju
Bio je to jeziv prizor, gledati ispred sebe masu muskaraca i zena, mladih i starih. koji su potrosili veliki dio svog zivota da bi stvorili topli dom za sebe i svoje clanove porodice. Neki izbezumljeni ljudi unistise im zivote samo zato sto su bili etiketirani kao Srbi, pa iz tog razloga planirase da ih pobiju i etnicki ociste sa tih prostora. Koristili su razne lazi da bi opravdali taj svoj gnusni plan, okrivljujuci te ljude da su planirali napad iz svog sela, kako bi presjekli grad na dva dijela.
Neki od pofalicana su ipak uspjeli izbjeci sa oruzjem. Komanda na Zuci od njih je trazila da se prikljuce srpskoj vojsci i pomognu u odbrani Zuci.
Pofalicani onako izbezumljni, ne znajuci sta se desava prihvatili su poziv i bjehu rasporedjeni po liniji odbrane. Ubrzo zatim stigla je naredba da se krene u kontra-napad. Pravac napada bio je Kobilja glava.
Nakon pocetnih uspjeha i ovladjivanje prvim kucama na Kobiljoj glavi, muslimansko stanovnistvo je uplaseno ispred srpske vojske pobjeglo iz svojih kuca i uputilo se u pravcu brda Hum, prema TV repetitoru. Komanda srpske vojske na Zuci visjevsi sta se desava, zaustavila je napad i daljnji prodor ka muslimanskoj teritoriji. Medjutim muslimanski talas izbjeglica po dolasku na brdo Hum, umjesto da traze sklonista gdje ce se smjestiti, poceli su da pale srpske kuce koje su se nalazile pod samim vrhom brda. Sve je to izgledalo nestvarno, sa koliko mrznje i sa kavom lakocom muslimani donose odluke da napakoste srposkom narodu. Plamen se dizao visoko iznad kuca. Zvukovi pucanje crepova i drvenih greda jezivo su odjekivali kroz kotlinu, dopiruci i do usiju boraca na Zuci. Bospomocno se gledalo sta se desava srpskom narodu po tim brdima. Nakon sto je primjeceno paljenje srpskih kuca na Humu stigla naredba da se organizuje odbrana na dostignutim linijama. Iako su srpske vojne jedinice usle u Kobilju glavu, niko se nije odlucio da pali napustene kuce unatoc tome sto srpske kuce na Humu gore.
Uz rominjanje proljetne kise, srpski borci su utvrdjivali svoje polozaje, kopajuci svoje nove zaklone.
Pred sami mrak sve se smirilo, samo se jos culo pucanje greda i rusenje crepova u daljini. Zastavnik Torbica, koji je bio rodom sa sarajevskih prostora, tacnije iz Rajlovca bio je jedan od pretpostavljenih u komandi na Zuci. Po dolasku na dostignute linije naredio je da se vojska povuce i ponovo zaposjedne svoje stare rovove. Obrazlagao je tu naredbu da srpska vojska nije dosla da osvaja muslimanske teritorije, nego da brani srpsku zemlju i narod. Srpska vojska se pobunila toj odluci, znajuci kroz sta su Srbi iz Pofalica prosli to jutro. Ali zastavnik je bio uporan, tvrdeci da ce srpska artiljerija uskoro poceti da dejstvuje po Kobiljoj glavi, a da komanda sa Zuci nema sa njima vezu da ih obavjesti da je srpsla vojska tu. Iz straja da ce granate poceti padati na taj prostor vojska se spakovala i brzo povukla na stara mjesta. Nakon toga uvidjelo se da artiljerija nije djelovala po Kobiljoj glavi ali je ipak izvrsena zastavnikova naredba i srpska vojska se povukla na stare polozaje, gdje se docekala noc.
Situtradan kada je svanulo svi pofalicani su napustili liniju na Zuci i uputili se prema Rajlovcu da potraze svoje clanove porodica.
Iako se pokazalo da pofalicani nisu bili ustanju da odbrane sebe i svoje kuce, muslimanska strana je na svim medijima objavljivala protjerivanje pofalicana kao svoju veliku herojsku pobjedu nad srbocetnickim agresorom...
Stanovnici Pofalica potrazili su svoj novi dom na slobodnim srpskim teritorijama u Rajlovcu i Vogosci.
U Rajlovcu su bili smjesteni u vojnickim spavaonama u kasarni, u kojim nije bilo privarnosti ali ni sigurnosti, jer su muslimanski snajperisti nemilosrdno ubijali i ranjavali narod koji se kretao po kasarni i ulicama Rajlovca. Zbog toga su se odlucivali da u Vogosci potraze prazne stanove i sigurniji smjestaj.
Najveci problem za pofalicane koji su goloruki izbjegli ispred dusmana bio je kako naci odjecu i donji ves da bi se mogli konacno presvuci.
Za to su se pobrinule granate koje su padale po Vogosci i zbog kojih su mnogi izlozi bili razbijeni.
Tek sto sam se vratio sa zuci 21 maja 1992 krenuo sam po kuma kako bi uz druzenje sa njim ponovo osjetio uzitak civilizacije. Na putu do njega naisao sam kraj prodavnice "Nova Nada" u kojoj se prodavala razna roba, pa i gardaroba. Vidio sam da je izlog razbijen i da se u unutrasnjosti prodavnice neko krece.
Prosao sam kroz razbijeno staklo i ugledao zenu koja je bilo priblizno godina kao moja majka.
Bila je zaklonjena jednom metalnim stalkom na kojem je na ofingerima visila gardaroba za prodaju. Bio sam razocaram da zena tih godina sebi dozvoli da krade robu, pa sam bez oklijevanja poceo da je kritikujem zbog toga.
Ona je sa tugom gledala u mene.izasla je iza metalnog stalka i rasirila kucnu haljinu, gotovo placnim glasom mi je rekla,
"Sine ja sam ovako izbjegla iz Pofalica!"
Pogledao sam je od glave do pete, na nogama je imala kucne papuce, a ispod kucne haljine bila je spavacica!
Srce mi se steglo u grudima, ostao sam bez dah, izgubio sam glas govora, suze su mi krenule na oci, okrenuo sam se i bez rijeci, bez izvinjenja, izasao na onom istom mjestu na kojem sam i usao.
Taj prizor me i danas muci, proganja me, tjera mi suze naoci pri svakoj pomisli na tu zenu, na pofalicane koji prodjose kroz golgotu koju su im priredile njihove komsije...
