Vogošca pod ratnim pritiskom

Juli mjesec '92 godine bio je prepun ratnih i politickih pritisaka. Zlocini koji su se dešavali po Vogošci, niko od civilne vlasti i policije nije pokušavao da sprijeci. Sva ta pasivnost stvarala je strah i kod onih najhrabrijih građana koji su pokušavali da se suprostave zlocincima. Osjecalo se da su zlocinci spremni pucati u one koji pokušaju zaštititi svog komšiju, a da vlast nece poduzeti ništa da zaštiti građane, pokrenu krivicni postupak i kazne pocinioce zlocina. Stanovništvo Vogošce bilo je ogorceno na takvo stanje, jer je izgledalo da je vlastima bilo važnije, da po svaku cijenu, imaju što vecu brojcanu pomoc u odbrani srpske teritorije.
Nakon ubistva Biser Raseme, civilna vlast u Vogošci konacno se trgla iz pasivnosti i pokušala je da zaustavi mistriozne nestanke i ubistva njenih građana! Sumnje da su pojedini dobrovoljci iz Srbije glavni krivci za zlocine po Vogošci, konacno je i potvrđena, kada su Rasemine komšije cule dvojicu zlikovaca dok su razgovarali ekavskim narecjem.
Predsjednik opštine Koprivica Rajko, zahtjevao je da dobrovoljci iz Srbije pod hitno i bezuslovno napuste teritoriju Srpske opštine Vogošca, šta se vrlo brzo i ostvarilo.  Ubrzo nakon odlaska ove jedinice dobrovoljaca, u naselje stiže nova! Ovoga puta, vlasti Vogošce pouceni lošim iskustovm, postavili su uslove pod kojim tek pridošla grupa dobrovoljaca može ostati u Vogošci.

U tom periodu muslimanska vojska iz Sarajeva svakodnevno je atakovala na brdo Žuc, na kojem je uspjela da ovlada srpskim selima i nanese velike gubitke srpskim braniocima. Vođe tek pridošlih dobrovoljaca, Ostojic iz Baranje i Bokan iz Beograda, shvatili su da je stanovništvo Vogošce izgubilo povjerenje u dobronamjernost dobrovoljaca. Zbog toga su odlucili da njihova jedinica ne bude smještena u naselju, nego na samom brdu Žuc, kao pojacanje linije odbrane Vogošce . Postavljen je veliki vojnicki šator u jednom nagibu ispod same kote 850, gdje se nalazio i kontejner u kojem je bila smještena komanda odbrane brda Žuc. Šator je bio dovoljno veliki da se u njega smjestilo oko tridesetak doborovoljaca. Njihova odluka da se smjeste direktno na lijniji odbrane Vogošce, podržana je od srpskih boraca i srpsog stanovništva Vogošce, što je djelomicno povratilo poljuljano povjerenje o dobronamjernosti pojedinih dobrovoljaca.

Bio je to period kada su TV mediji iz Sarajeva jako puno uticale na svijest srpskog naroda. Srpski narod u BiH koji se nije slagao sa politikom Alije Izedbegovica i vojnicki se suprostavio, nazivan je srbo-cetnickim agresorom. Zbog toga su mnogi ljudi, uglavnom po selima odbijali da uđu u sastav srpske vojske, govoreci da oni nece da ratuju, nego žele samo da odbrane svoju kucu.
U Vogošci se to najviše osjecalo u Hotonju. Stanovnici Hotonja jedan period su iskljucivo branili svoje kuce i kraj njih cuvali stražu. Međutim,  to je tako trajalo sve dok nisu shvatili da zbog takavog nacina odbrane, na teritoriji Vogošce najviše stradaju baš oni u Hotonju. U tom periodu na teritoriji Vogošce najviše je stradalo stanovništvo Hotonja, uglavnom od pogodaka iz snajpera.
Primjeceno je da muslimanska vojska u tom periodu nije postavljala linije odbrane na svojoj teritoriji, nego samo isturene straže, kao predostrožnost od moguceg srpskog napada. Uvidjelo se da u tom periodu srpska vojska nema namjeru da izvodi vece napade na prostore pod muslimanskom kontrolom, nego pokušava da organizuje odbranu teritorija koje je smatrala da je naseljena pretežno srpskim stanovništvom, pa je vlast u Sarajevu to iskorištavala da organizuje napade na srpske teritoorije sa što vecim brojem svojih vojnika.
Iako su pregovori o društvenom uređenju BiH, bili stalno u toku, borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Nije se znalo kada i kako ce se završiti pregovori između zaracenih strana, pa se iz tog razloga veliki dio srpskog stanovništva Vogošce trudio da što casnije i svijetla obraza doceka kraj sukoba i povratak svojih komšija, koji su zbog sukoba napustili naselje Vogošce.

Sva ta dešavanja u i oko Vogošce prošla su uz žestoke borbe oko Ilijaša. Stalno granatiranje Ilijaša sa okolnih brda, odnosila su mnogobrojne civilne žrtve u kojim su nerijetko ginuli i Ilijaški muslimani. Artiljerijski udari po Ilijašu dolazili su sa okolnih brda, a pretežno iz sela Gornja Misoca. Granatiranje i stradanje Ilijašana bila je svakodnevnica. Nije bilo zgrade ili kuce na kojoj su prozorska okna bila od stakla. Ilijaški prozori bili su zavijeni u najlone. Sve je to uticalo da se pokrenu borbe oko Ilijaša i pokuša da se neprijatelj odmakne što dalje od naselja.
U junu mjesecu u Ilijaš stiže ljuti Krajišnik, Banjalucanin major Josipovic. Za kratko vrijeme uspio je da organizuje odbranu Ilijaša i razbije lokalizam koji je, kao i u Vogošci, vladao među stanovnicima Ilijaša. Krenuo je u ofanzivu i jedno po jedno selo oko Ilijaša stavljao pod srpsku kontrolu.
Međutim, granatiranja iz Gornje Misoce nisu prestajala. Selo je bilo teško za osvojiti zbog svog geografskog položaja, ali nije bilo izbora i još od sredine juna srpski napadi na Gornju Misocu su se uzaludno smjenjivali. Pricalo se u to vrijeme da ga ni Tito u Drugom svjetsko ratu sa svojom vojskom nije pokušavao osvojiti zbog njegovog povoljnog odbrambenog položaja. Ovoga puta situacija je bilo takva da se to moralo što prije uraditi, kako bi Ilijaški stanovnici mogli slobodnije da se krecu gradskim ulicama..

Kroz selo Gornja Misoca prolazila je rijeka Misoca. Kako se njeno korito pružalo kroz predivnu nezagađenu prirodu, rijeka je iskorištena da se na njoj izgradi vodovod za napajanje Iljaša sa pitkom vodom. Osim vodovoda, u Gornjoj Misoci se nalazili i dalekovodovi za napajanje Ilijaša sa elektricnom energijom. Muslimanska strana iskoristila je taj monopol i još prije izbijanja sukoba zatvorili vodu i presjekla dotok elektricne energije za stanovnike Ilijaša. Ilijašani su bili nekoliko mejseci u mraku, a snadbjevanje sa pitkom vodom imali su iz kasarne Rajlovac. Voda se dovlacila sa cisternama, zbog cega su  se po ulicama Ilijaša stvarali dugacki redovi ljudi. Tako su građani Ilijaša bili cesta i laka meta artiljerijskim projektilima. Po Srpskom Sarajevu se u to vrijeme najviše pricalo o Ilijaškim stradanjima. Bila je u to vrijeme Sarajevska opština sa najvecim procentom broja poginulih! Sve ih je to prisiljavalo da što prije krenu u napad. Jedna od glavnih udarni tacki bilo je selo Gornja Misoca.
Selo Gornja Misoca se nalazilo na uzvišenju. a do njega se morala preci jedna velika dolina.  Pred samim selom nalazile su se velika brda. Iza tih brda pružalo se selo Gornja Misoca. Selo se zbog svog položaja moglo braniti sa malim brojem ljudi. Međutim, iako se predpostavljalo da ce biti veoma teško ovladati selom, nije se odustajalo od izvođenja napada. Smatralo se da je akcije neophodna za spas i sigurniji život Ilijaškog stanovništva.
Selo Misoca bilo je dobro opremljeno artiljerijskim oruđima i granatama, odakle su gađane i ostale opštine Srpskog Sarajeva. Sve je to uticalo da je major Josipovic uspio da vojska iz druge opštine dođe na Ilijaško ratište i zajednickim snagama krenu u napad na Gornju Misocu. Do tada je bilo nezamislivo da vojska iz druge opštine dođe u borbu na tuđu teritoriju. Ali ta barijera je probijena i za pomoc u ofanzivi na Misocu, 19 jula 1992 godine, iz Vogošce krenule su dvije jurišne jedinice, Specijalna jedinica Bore Radica i Krivoglavacka, Penina jurišna jedinica!

Boro Radic, plan osvajanja Ugorskog

Nakon što sam shvatio da me Ilija Maletic zamajava i da od povratka GOLF-a nema ništa, odustao sam od daljih pokušaja da auto vratim u svoj posjed. U fabrici je bilo još GOLF-ova i postojala su dvije mogucnosti da ponovo dođem do takvog vozila. Prva mogucnost bila je da odem u fabriku i sa prijetnjom oružjem, nasilno izvucem vozilo van kruga fabrike i druga mogucnost da odem ponovo kod Bore Radica, objasnim šta se desilo i zamolim ga da mi ponovo dopusti da izvucem automobil za sebe.
Bio sam ubjeđen da bi mi Boro to udovoljio, jer sam ga na neki nacin u našem druženju, svojim odnosom prema njemo, zadužio da mi to ucini. Osim toga, njega to ništa ne košta, a tim gestom pridobija još jednog borca za svoju jedinicu.
Prije pocetka rata Boro je bio poznat kao "opasna faca" u gradu. Radio je kao "izbacivac" u mnogim elitnim lokalima u Sarajevu i okolini. Kada bi se desilo da kao izbacivac mora napraviti red i miri i zbog toga mora uci u sukob sa opasnim momcima, zvao je moje prijatelje u pomoc da mu pomognemo da zaštitimo taj lokal. Svaki put smo bez pogovora išli u te frke. Iako nisam dobijao direktan poziv od Bore, svaki put sam išao sa njim. Boro je to cijenio i poštovao i ja sam to osjecao u našim kontaktima!
Međutim, u tome i jeste bi moj veliki problem zbog kojeg nisam želio ponovo da mu se obratim za dozvolu da dođem do drugog automobila. Znao je Boro moju narav, da se ja nikada necu povuci iz bitke, ako se bitka nije završila, zato je želio i pokušao da me dovede u svoju jedinicu. Prvi Borin poziv u jedinicu sam viješto izbjegao, ali ako bi ponovo došao i zatražio drugi automobil, siguran sam da bi dobio njegov ponovni poziv u jedinicu, koji ne bih mogao tako lako izbjeci. To sam po svaku cijenu želio da izbjegnem! Zbog toga sam definitivno odustao od želje da na takav nacen posjedujem taj automobil.
Bilo je više razloga zbog kojih nisma želio da se prikljucim toj jedinici. Jedan od razloga je bio što se u jedinici nalazio moj nekadašnji prijatelj Radomir Prodanovic - Gaga. Ali to nije bio jedini i glavni razlog. Jedan od najvecih razloga bio je moje ubjeđenje da ce se naci politicki dogovor i da ce rat vrlo brzo biti zaustavljen. Želio sam kao i mnogi moji  saborci da taj dan docekam kao castan srpski borac, cista obraza, bez mrlje na mom imenu, kako ljudske, tako i kriminalne.
U tom periodu smjenjivali su se napadi muslimanske vojske na teritorije pod srpskom kontrolom. Glavni udari bili su usmjereni na Vogošcu i Rajlovac, sa ciljem spajanja muslimanske teritorije sa Bezom. Breza je bila jako muslimansko uprište, iz kojeg su cesto letjeli artiljerijski projektili i padali po Ilijašu, pa cak i po Vogošci. U Vogošci se u tom ratnom vremenu pricalo da su na brezanskom otvorenom bazenu, bez ikakvog povoda bili zatvoreni Srbi iz tog grada.
Sva sela sa pretežno muslimanskim življem korištena su za napade na okolna srpska sela. Tako je i Ugorsko imalo taj zadatak. Ugorsko, muslimansko selo bilo je uklinjeno u srpsku teritoriju Vogošce, pa se iz tog razloga odlucilo da se primora milom ili silom da uđu u sastav srpske teritorije, kako bi se sprijecila ceste pogibije vogošcana i opasnost za napad iz sela.
Jedinica Bore Radica od pocetka rata imala je nezahvalan zadatak, da sela, od kojih se procijeni da ima potencionalna opasnost od izvođenja napada na teritoriju pod srpskom kontrolom, primora muslimansko stanovništvo da budu srpska teritorija i prihvate srpsku vlast. Posebno me je zabrinjavalo što je Boro pocetkom jula planirao upad i osvajanje sela Ugorsko. Za mene je u to vrijem osvajanje muslimanskih sela bio necastan i prljav posao i ja u tome nisam želio da ucestvujem! Bio je to još jedan od razloga zbog kojih nisam želio da uđem u sastav te jedinice.

Iz tog selo, tacnije sa jednog uzvišenja iznad sela, kojeg smo tokom rata zvali Glavica, imalo je veliku kontrolu nad vecim dijelom teritorije Vogošce. Svakodnevna opsanost od snajperskih i mitraljeskih dejstava sa tog uzvišenja, smanjivala je mogucnost kretanja i držala vogošcane pod neprekidnim strahom. Selo je bilo povezano sa muslimanskom teritorijom. Osim što je zbog pucnjave sa tog uzvišenja svakodnevno bilo stradanja vogošcana, prijetila je najveca opasnost da se iz tog sela izvrši vojni napad i sa lakocom ovlada cijelim naseljem. Plan da se osvoji selo Ugorsko dodatno je povecala moju odbojnost od te Borine jedinice.
Posebno je zabrinjavao nacin na koji je Boro planirao da osvoji selo. Njegova ideja koju je iznio na sastanku u svojoj jedinici mnoge je iznenadila i prestravila. Ali strah da mu se suprostave, prisilila ih je da prešute brigu i nezadovoljstvo oko nacina izvođenja akcije. Boro je iznio plan na koji niko nije reagovao! Boro je bio ludo hrabar i uvijek na celu svoje jedinice, pa su mnogi njegovi borci cutke išli za njim u te akcije. Zbog takvog nacina ratovanja mnogo srpski borci radije su se opredjeljivali da ostanu u jedinicama za odbranu teritorija, ne želeci da se prikljuce jurišnim jedinicama i ucestvuju u tim zadacima.
Borin plan osvajanja Ugorskog bio je da sa desetak automobila, punim vojnika, u punoj brzini prođe pored  zgrade "Saobracajnog fakulteta", uleti u sred sela, tacnije da dođu do đamije, izlete iz automobila i raštrkaju se svukuda okolo i tako na prepad osvoji selo. Bio je to potpuno nevojnicki plan, koji je mogao da uspije, ali isto tako se moglo desiti da niko iz te elitne jedinice ne preživi u toj akciji. Akcija, biti ili ne biti, pripremala se za njeno izvođenje!
Znalo se da u Ugorskom u to vrijeme nije bilo civilnog stanovništva, jer je Gipso sa svojim artiljerijskim oruđem sa Blagovca nemilosrdno granatirao to selo. Iako je "Saobracajni fakultet" bio pogođen sa mnogo artiljerijskih projektila, niko sa sigurnošcu nije znao dali i koliko u tom objektu ima muslimanskih vojnika.
Sve je bilo spremno za akciju, za koju niko od vojnih i civilnih vlasti, niti je smio, niti je pokušao da ubjedi Boru da odustane od takvog nacina njenog izvođenja. Uslijedilo je iznenadno odgađanje Borine akcije zbog poziva iz Ilijaša da jurišne jedinice iz Vogošce pomognu Ilijaškoj brigadi u ofanzivnim dejstvima koja pocinju da se izvode na selo Gornja Misoca!
Poceo je napad na G. Misocu i Boro je sa svojom i Peniom jedinicom otišao u pomoc Ilijašanima!