Panika među građanima Vogošće

Nakon što je izveden napad na "PRETIS" od strane "Patriotske lige" i "Vikićevih specijalaca", u kojem su imali mrtvih ali su uspjeli da izvuku veliki dio eksplozivnih srestava, Vogošćom je zavladao strah od novih napada iz Sarajeva. To je izazvalo negativne reakciju među stanovništvom, zbog čega su mnogi hrlili ka izlazu iz Bosne. Svakodnevno se osječalo osipanje stanovništa! Neki su išli za Sarajevo, neki ka Kiseljaku, a neki ka Srbiji i zemljama Evrope, napuštajući srpsku opštinu Vogošća.
Moj šurak Haris bio je dobar drug sa mnogim vogošćanskim mangupima mlade generacije. Od njih je saznao da se pričalo o njemu, baš kao i o Adi, da je član organizacije "Zelene beretke", da je bio na njihovj vojnoj obuci i da će ga zbog toga ubiti. Haris je došao u stan, sav uzbuđen nakon tog saznanja, ukratko nam ispričao šta je čuo o sebi i reće, "Moram što prije bježati iz Vogošće". Moja žena i ja smo podržali njegovo mišljenje i savjetovali ga da je ipak bolje da odmah ode do sestara koje su živjele u Sarajevo. Na brzinu je pokupio nešto neophodnih stvari da ponese sa sobom, pozdravili smo se i preko Uglješića i "samačkih baraka" otišao prema Ugorskom i dalje za Sarajevo. Haris je tad imao jedva devetnaest godina i nije bio ni ukakvoj vojnij organizaciji, ali kada se o njemu počele takve  pričate, bilo je bolje otići, nego čekati u neizvjesnosti, šta će se desiti ako zbog toga dođe neko po njega!

Borina uspješna odbrana "PRETIS"-a, dala je podstrek mlađim generacijama, pa se njegova jedinica nakon toga veoma brzo popunjavala sa finim i poštenim mladim momcima, što je za Vogošću i vogošćane bilo od veoma velikog značaja. Uz tu  jedinicu, stvarale su se i nove, koje su građani organizovali i formirali u različitim kvartovima po naselju. Nakon što se u kratkom roku veliki broj momaka prijavio za odbranu, u monogim se osječalo da su uživali u svemu tome, ne razmišljajući šta rat može da nam donese! Neki su sa oružjem u rukama smatrali sebe superiornijim nad drugim, pa im je to davalo dodatnu hrabrost i samopouzdanje.
Bio je to znak da što prije nađem sklonište za svoju porodicu, dok ovo ludilo u narodu ne prođe!
Moj brat je planirao da svoju porodicu prebaci kod naše rodbine u Suboticu, pa sam i ja došao na ideju da sina pošaljem sa njim i tako ga sklonim iz neminovnog rata, koji je bio neizbježan, zahvaljujući strankama na vlasti!
Rat je već bio počeo po monogim sarajevskim kvartvima i ulicama!
Razgovarao sam sa suprugom i ona je bila neodlučna da pošaljemo sina, bez našeg prisustva! Ubjedio sam je da je bolje da ide jer sa bratovom porodicom ide i moja majka, koja će tamo paziti na njega. Bilo je dugo razmišljanje i nećkanje, ali smo se ipak na kraju složili da je to trenutno najbolje rješenje.
Pred sami početak rata, zahvaljujući Miroslavu-Bradi, koji je radio u TAS-ovoj kablaži, uspjeli smo dobiti novac od uzajamne kase u vrijednosti "YUGO 45". U vrijeme dok još nije bilo ni priče o ratu, Brada je organizovao grupu od dvadest ljudi, koja je svakog mjese udruživala novčana sretstva i jednom iz grupe kupovao ili davao novac u vrijednosti "YUGA". Kako je moja supruga radila u kablaži, ona je bila u toj grupi i kao devetnaesta na spisku dobila novac. Iako je nastala velika kriza oko uplata i podizanja novca u banci, Brada je ipak je prije početka rata, svima po spisku uspio da isplati taj novac! Gotovina mi je u tom trenutku dobro došla, jer se puno novca uložilo u klub, od kojeg zbog političke situacije nismo imali finasijsku korist.
Moj brat sa svojom porodicom već je bio spraman za polazak, ali se pred samo kretanje probušila guma na njegovoj ladi "Samari". U to vrijeme Vogošća je ostala bez vulkanizera jer su, jedan Albanac, koji je radio u Krivoglavcima, a drugi musliman u Semizovcu, već bili napustili tu teritoriju i otišli na "sigurnija" mjesta. Nismo imali izbora, morali smo da idemo kod Daneta, koji je imao radnju u Gornjem Hotonju, a koja se nalazila pod muslimanskom kontrolom, na glavnom putu za Sarajevo. Ne sluteći šta nas može strefiti, ubacili smo probušenu gumu, sjeli u auto i krenuli u pravcu Sarajeva.
Svi su bili spremni za polazak, ali se moralo sačekati da rezervna guma  bude zakrpljena i auto bude spremno za dug put, pun neizvjesnosti zbog seoskih barikada po svim putevima širom Bosne! Kroz Vogošću smo se bezbrižno vozili i na putu nismo sretali, ni vojsku, ni barikade. Nakon što smo izašli iz naselja, prošli pored "Saobračajnog fakulteta", PSC-a i TAS-ove teretne kapije, uputili smo se prema Barici. Na samom ulazu u Baricu nailazimo na prvu barikadu. Na njoj su stajali četvorica naoružanih ljudi sa civilnom odjećom i beretkama na glavi. Stajali su pored improvizovane rampe sa uperenim puškama u pravcu našeg auta. Mi se ne kolebamo i ne oklijevamo, nego produžavamo dalje vožnju i pred samom barikadom moj brat zausatavlja vozilo.
Prilazi nam jedan momak, dok ostali sa pažnjom gledaju u nas!
Moj buraz otvara prozor, a ovaj ga bez ustezanja pitak, "Kuda vi momci?"
"Pošli smo do Daneta da zakrpimo gumu od auta", kaže Lazo njemu.
"Pa što ne zakrpite u Vogošći?", reče on nama.
"Ne radi nijedan vulkanizer!" odgovara mu moj buraz.
"Pa ne radi kad ste ih otjerali, nego dajte vamo vaše lične karte da vidim", kao kroz ljutnju progovara.
Vadimo mi lične, on zagleda u njih, pa u nas, kao da ne može da nas prepozna na slikama. Bez rijeći pruža nam karte nazad i okreće se ovim svojim pored rampe i povika, "Otvaraj".
Ubrzo zatim rampa se podiže i mi nastavismo put. Do Daneta nije bilo više ni jedne barikade pa smo za desetak minuta već bili kod njega. Ušli smo u radnju i zatekli mrzovoljnog Daneta, negodujući što smo mu baš sad došli.
Ukratko smo mu objasnili zašto smo došli i on nam reće, "Nema problema, daj vamo gumu".
Izvadili smo gumu iz auta, unijeli je u radnju i on se lati posla. Bez rijeći počeo je krpiti gumu. Brzo je završi, čini mi se nismo ni cigaretu stigli do kraja ispušiti on povika, "Evo je, gotova".
Uzeli smo gumu, platili i bacili mu nešto na kafu, u znak zahvalnosti za odrađen posao. Poželio nam je sreću, koja nam je već u narednih petnaestak minuta bila prijeko potrebna. Krenuli smo nazad i brzo stigli do barikade, sada sa druge strane. Zaustavljamo se pred njom, a onaj isti momak ponovo nam prilazi.
Ovoga puta  ne traži dokumente, samo se nasmija i reče, "Ala ste vi momnci hrabri, imate petlju, nema šta, svaka vam čast".
Pogleda prema rampi i pokretom ruke pokaza svom kolegi da je podigne.
"Vozi i sretan put", povika za nama, dok smo se bez žurbe udaljavali od njih.
Stigli smo pred zgradu, a tamo su nas svi sa velikim nestrpljenjem isčekivali. Ne čekajući ni tren, odmah su posjedali u auto, kako bi uspjeli proči kroz mnogobrojne barikade po Bosni i prije mraka izaći u Srbiju, na sigurnu teritoriju.
Nakon što smo sina poslali u Vojvodinu, suprugine i moje muke su tek nastale! Nezadovoljna što je dijete pustila bez sebe, zbog nervoze nekoliko noći nije mogla da spava. Krivila je mene što sam je ubijedio da to uradi. A onda kao da je od nekud sve to gledao moj brat, nakon nekoliko dana se ponovo pojavi u Vogošći. Došao je po dokumenta od fakulteta, koja je zaboravio da ponese sa sobom. Ostala su mu bila nedovršena još dva predmeta na fakultet u Novom Sadu i planirao je da iskoristi ovu situaciju i izađe na ispite i konačno dobije diplomu inžinjera protivpožarne zaštite. Iskoristio sam taj njegov dolazak i kada je ponovo krenuo za Suboticu, poslao sam suprugu sa njim, da tamo bude sa našim sinom.
Ostao sam sam!

Političke podjele među prijateljaima

Bližio se kraj zime '92 godine i sve je mirisalo da će proljeće donijeti "Građanski rata u Bosni"!
Narod potpuno nacionalno podijeljen, zbog čega su se mogle čuti političke rasprave i kod ljudi koji su godinama bili bliski i nerazdvojni prijatelji. To je bila jedina tema na svim skupovima, bez obzira kojim se povodom društvo sastalo. Još uvijek sam se nadao da će "nacionalne vođe" naći zajednički dogovor i smiriti ratne tenzije! Sjačam se da je na popisu stanovništva '91 godine bilo ubačeno novih nacionalnih pitanja, pa su građani Bosne i Hercegovine imali mogučnost da se izjasne kao "Bosanci", sa govoromo "bosanskog jezika". Večina stanovništva u Bosni smatrala je da to nije dobro i da bi tako nešto moglo narušiti bratstvo i jedinstva, zbog čega mnogi nisu prihvatili takvu ideju. Moja supruga i ja smo takođe mislili da to nije dobro, pa smo se oboje izjasnili kao Jugosloveni i da govorimo srpsko-hrvatskim jezikom, kao i večina stanovništva Bosne i Hercegovine. Za mene su pokušaji uvođenja nove nacije i jezika bili znakovi razbijanja Jugoslavije i početak podjele bosanskog naroda, pa sam zato imao i takav stav!
Zbog još uvjek čvrstih jugoslovenskih državnih temelja i mog izjašnjavanja na popisu osječao sam moralno-političko pravo, pa sam sve koji su podržavali promjene državnih granica smatrao rušiocima države za koju smo se zaklinjali da ćemo je istinski braniti! Pokušavajući promijeniti mišljenje mojih drugova, česte smo dolazili u neželjene rasprave.

Nacionalna podjeljenost građana počela je da potresa mene i moje drugove. Politička situacija u Bosni poremetila je svakodnevne uobičajene životne priče, pa je tema ratne opasnosti izbila u prvi plan. Moji prijatelji Teša, Ado, Feđa i ja sa njima, bio sam siguran da nas politika ne interesuje i da nikada nećemo dozvoliti da nas političari razdvoje svojim nacionalizmom. Međutim, vremenom je politika uticalo i na nas i sve češće smo raspravljali o političkoj krizi na prostorima Jugoslavijemo i u tome se vidilo da nismo imali zajednički stav.
Teša, osim što je bio moj veliki prijatelj, bio mi je i kum na vjenčanju. On je uvjek bio momak od akcije i njegov život se svodio na lijepo oblačenje i provode sa dobrim "trebama". Radio je u ŽTP-u na glavnoj sarajevskoj željezničkoj stanici, ali zbog potreba UNIS-ovih tvornica prebačen je u fabrički krug, kao otpravnik teretnih vozova. Radio je u kancelariji od ŽTP-a koja je bila smještena u zgradi pored PRETIS-ove glavne kapije. Tu zgradu smo svi zvali "Zdravljak", a nikad mi nije bilo jasno, zbog čega je zgrada imala takav naziv.
U istoj zgradi gdje je radio Teša, radio je i Ado, kao službenik za saobraćaj u PRETIS-ovim kancelarijama. Sa Adom sam se sprijateljio kroz školovanje u osnovnoj školi i naše dječaćko druženje preraslo je u veliko prijateljstvo. On je volio mnoge sportove, a kao veliki talenat u golmanskim vještinama, trenirao je u RK UNIS-u. Ado je imao isti stil života kao i Teša. Volili su lijepu i skupu garderobu za kojom su često znali posegnuti i do Italije. Njih dvojica, tako nacifrani, obožavali su ganjati dobre djevojke po sarajevskim lokalima, pa smo zbog njihovog načina života i oblačenja, govorili da su šminkeri. To je bio popularan naziv za mlade momke kojim osim lijepe odjeće i dobrog provoda, ništa drugo nije bilo važno. Ado i Teša su na svojim radnim zadatcima radili samo dnevnu smjenu, pa su imali mogućnost svake noći provoditi se po elitnim sarajevskim kafićima. Bili su drugovi još iz djećijih dana kada su ih njihovi roditelji kao male dječake odvodili u obdanište, pa je to druženje nastavljeno dalje kroz njihov život. Obojica su bili lijepi i zgodni momci, bili su lafčine, to je sarajevski žargon, za lijepe momke, pa im je zbog njihovg izgleda vodanje dobrih "treba", lako polazilo za rukom! Zbog dobrog fizičkog izgleda i mangupske priče,  imali su čest prolaz kod mnogih lijepih djevojaka, pa im nije bilo uopšte važno kako se one zovu i koje su vjeroispovjesti. Bilo im je bitno uhvatiti zgodnu djevoju za ruku da raja vidi kako ih vodaju po sarajevskim ulicama.
Osim Ade i Teše, u tom periodu imao sam još jednog velikog prijatelja Feđu, kojeg sam stekao još u ranom djetinstvu. Feđa je radio na održavanju u TAS-ovoj alatnici. Naša radna mjesta su bila blizu, pa smo druženje po ulici proširili i u toku radnog vremena. Nas dvojica  smo se mladi oženili, stvorili svoje porodice i druženja su se prošila na porodićne, kućne sjedeljke, uz večernju trpezu i dobru kapljicu. Ado i Teša su izbjegavali takva druženja, smatrajući ih dosadnim bračnim životom! Njihovo mišljenje o našim bračnim životima nisu uticalo na naše stečeno prijateljstvo iako su, njih dvojica zbog toga često pravili šala na naš račun.
Feđa i ja smo radili u više smijena, ali kad smo radili danju, često smo odlazili u kancelarije kod Teše ili Ade. Nas četvoric nismo bili  vjerski nacionalno odgajani i to se u dugogodišnjem druženju veoma dobro osječalo i znalo, zbog čega smo se još više međusobno volili i poštovali. Iako smo u to vrijeme Feđa i ja zbog porodičnog života, manje provodili vremena nego što je to bilo u ranoj mladosti, to nije uticalo naša prijateljstva.

Stanje u Bosni je postajalo sve gore i gore, što je vremenom počelo da ugrožava i naše druženje. Od prvih demokratskih izbora, dolaskom na vlas nacionalnih stranaka, svakodnevno u razgovorima moglo se osjetiti nacionalna podjela među ljudima različitih vjera i nacija, pa je to uhvatilo maha i kod nas četvorice. Početkom političke krize, naši različiti pogledi nisu uticali na druženje, pa smo svaki momenat kada smo imali priliku koristili da sastanemo i ispričamo šta se novo dešavalo od našeg zadnje viđenja. U našim razgovorima sve manje je bilo priča o "trebama", a sve više o političkoj situaciji i nacionalizmu koji je sve više uzimao maha u Bosni. Uobičajene muške priče za nas su postale prošlost!
U to vrijeme bio sam"zadojen" bratsvom i jedinstvom što je pokazivao i moj brak, pa zbog mog ubjeđenja nisam mogao podržavati ni jednu opciju koja je bila u tadašnjem "političkom bosanskom loncu". Iako sam imao takav stav, ipak sam imao zajedničko mišljenje sa Tešom koji se izjašnjavao kao Srbin, često smo se suprostavljali mišljenjima Feđe i Ade. Oni su nas ubjeđivali da treba čuvati bratstvo i jedinsrtvo, a Teša i ja smo smatrali da je rušenjem Jugoslavije to već uništeno. Iako je iz moje tačke gledišta bilo moguće to sačuvati, vladajuće nacionalne stranke dovele su srpski narod do potpunog nepovjerenja, zbog čega je bilo nemoguće prihvatiti Bosnu u takvom stanju kako su je oni priželjkivali.
Naše neslaganje sve se više osječalo, što je vremenom prouzrokovalo i sve rijeđe sastajanje. Pred samo izbijanje rata kada su barikade počele po sarajevskim ulicama, naši kontakti su potpuno prestali! Nacionalne stranke su konačno uspjele da razbiju i naše prijateljstvo!
Bio sam siguran da će se mnoga prijateljstva raspasti u slučaju izbijanja rata, večina će biti podjeljeni po nacionalnim vojnim jedinicama! Bio je to cilj vladajućih stranaka koji se polako ali sigurno i ostvarivao! Zbog sve bližeg ratnog sukoba, bio sam svjestan da moja neutralnost neće donijeti ništa dobro, morao sam brzo odlučiti između dva zla nadvijena nad bosanskim narodom, da izaberem koje je manje zlo po mene i moju porodicu!
Žestok nacionalizam od stranke SDA koji smo moj brat i ja doživili još tokom '91, prilikom otvaranja našeg privatnog "Bodibilding kluba" u Vogošći, jasno je govorilo da je bratstvo i jedinstvo u Bosni postalo prošlost. Njihov odnos koji su pokazali prema nama u tom periodu dao mi je mogučnost za opredijeljenje, kojoj ratnoj jedinici treba da se priklonim u slučaju sukoba!