Približavala se noć i sa njom se smirivala napeta situacija na Žuči. Više od hiljadu stanovnika Pofalića uspjelo je izbjeći ispred naleta muslimanske vojske. Pred smiraj dana odvedeni su i smješteni u kasarnu Rajlovac.
Nakon njihovog odlaska vratili smo se svi u svoje stare rovove i spremili se za noćne straže. U šumi je noć ranije padala nego u gradu, pa je već u osam sati na veče bio potpuni mrak. Dogovorili smo se međusobno kako da vršimo smjene. Bodan i ja krenuli smo prvi na stražu, a Milorad Škrkar-Zajko i Slađan otišli su na spavanje u jednu malu zemunicu, koja je bila namještena da u njoj spavamo, a nalazila se odmah iza naših leđa.
Tog 16 maja '92 godine, jutro je osvanulo sunčano, ali preko dana se naoblačilo i povremeno je sipila sitna kišica. Iako njeno padanje nije natopilo naše uniforme, dovoljno je uticala na svježinu u vazduhu. Toplije sam se obukao, pripremio šatorsko krilo u slučaju padavina i sačekao dolazak noći. Nebo se potpuno razvedrilo, pa je mjesečina obasjavala kompletan prostor oko nas. Bila je dobra vidljivost, kako ispred nas, tako i u šumi u kojoj smo se nalazili. Sa Bodanom sam se dogovorio da jedan od nas ostane na straži, a drugi ako želi može da odmara. Bodan odluči da prvi odmara i odmah je zalegao pored mene i zakunjao, a ja ostadoh da osluškujem i osmatram prostor.
Vrijeme na straži sporo je prolazilo. Mukla tišina noći davala mi je mogučnost da ćujem svaki šum, tako da je na vjetriću koji je lagano duvao lepršanje listova po šumskim stablima zvučalo glasno kao žubor planinskog potoka Približavao se kraj moje dežure i spremao sam se da probudim Bodana. Noćnu tišinu prekide šum nekih koraka koji su dopirali do mojih ušiju. Lagano prodrmah Bodana da se razbudi. On osjeti moju ruku i bez rijeći se pridiže, uze pušku i uperi je prema zagrađenom putu koji se nalazio odmah ispred nas. Tiho mu šapnuh na uho da sam čuo nekakve korake i da bude oprezan. Nisam želio da pucam, da ne bi odao naš položaj i nepotrebno uzbunim ostale na liniji odbrane, nego sačekah da vidiom ko dolazi u šumu u to gluvo doba noći.
Na improvizovanoj kapiji koja je zagradila put ispred nas pojavi se tamna silueta. Nisam bio siguran šta je ispred kapije pa sačekah još koji trenutak da vidim dali će pokušati da prođe kroz nju i pođe prema nama. Bio sam napet od uzbuđenja i isčekivanja šta će se desiti. Držao sam prst na obaraču moje automatske puške, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudnog koša.Imao sam osječaj da moje teško disanje i kucanje srca može da čuje Bodan, koji je ležao tik pored mene.
Našu napetost prekide rzanje konja. Bodan i ja sa olakšanjem odahnusmo, shvativši da je ispred nas samo jedna pitoma domaća životinja, koja je zalutala tražeći svoje sklonište.
Nedugo zatim vidjevši da od ograde neće moći proći, silueta nestade u istom pravcu iz kojeg je došla. Bodan je preuzeo stražu, a ja sam se pokrio sa šatorskim krilom po glavi da bih se zaštitio od rose, zalegao i vrlo brzo i zaspao. Ostatak noći protekao je mirno. Jutro je svanulo i sva četvorica smo se razbudili u isćekivanju dolaska doručka. Mješovitu bukovu i grabovu šumu uljepšavalo je treperenje i svjetlucanje mladih listovi na vjetru i jutanjim sunčevim zracima i cvrkut ptica, koji se čuo svuda oko nas.
Isčekivanje doručka prekide pojava čovjeka na kapiji, na onoj istoj na kojoj se preko noći pojavila silueta pitome životinje. Nismo željeli nikakvo iznenađenje i sva četvorica uperismo svoje naoružanje u tog čovjeka. Odmah prepoznah dobro poznato lice starog trgovca Neđu Sikiraš!
Neđo je bio poznat mnogim generacijama koje su živjele u Vogoći. Bio je to čovjek jednog divnog perioda vogošćanske epohe, koji će u meni ostati zapamćen kao jedan od najdražih likova koji je prošao kroz period mog djetinstva.
Stari Neđo prije nego što je otišao u penziju bio je poslovođa prodavnice "KONZUM", gdje su mnoge generacije iz osnovne škole "Moša Pijade" dolazili na velikom odmoru školske nastave da kupuju svoju omiljenu užinu. Neđo bi sa svojim radnicima pripremio vruć hljeb koji je iz obližnje vogošćanske pekare svako jutro u deset sati stizao u njegovu prodavnicu. Pred sami školski odmor koji je počinjao u deset sati i dvadeset pet minuta, pripremili bi velike količine vručeg hljeba, isječenog na četvrtine i čokolade koje smo zvali rum-pločiuce. U prodavnicu bi se slijevali redovi đaka da kupe najjeftiniju ali najdražu užinu tog vremena. Iako je vriska i skakanje nestašne djece nerviralo sve u prodavnici, Neđo je uvijek imao strpljenje za njih i sa veljikim poštovanjem svoje male kupce posluživao, kao da se radi o odraslim osobama. Bio je to čovjek kojeg su svi znali, ali i on je znao sve o svojim stalnim mušterijama.
Prepoznavši taj dragi lik spustismo svoje cijevi od pušaka u pravcu zemlje. Neđo iznenađen što nas vidi zastade pred kapijom, pa nam se obrati: "Aa djeco, koji ste vi?"
Da bi mu razbio strah i dilemu, pretpostavljajući na šta je mislio, bez oklijevanja ja mu odgovorih: "Naši smo Neđo!"
"A koji naši", upita on?
"Pa Srbi", rokoh mu.
"Ne vjerujem ja vama djeco, ja vam živ u ruke ne idem", reće i pomjeri svoj sako koji je bio okačen na njegovim ramenima kao kad visi na ofingeru, tako da otkri da se vidio pištolj koji je bio zadjeven za pojas od pantolona. Vidio sam neku čudnu hrabrost i odlučnost u oćima tog šesdestepetogodišnjeg starca. Poznavao je Neđo mnoge vogošćane, pa poče provjeraviti, ko sam i čiji sam.
"Či si ti", upita on mene?
"Branka i Cvijete Kondić", rekoh, da bi mu olakšao napetost koja se na njemu osječala.
Neđo je kroz trgovinu dobro poznavao moje roditelje i moju rodbinu, pa je bez oklijevanja počeo dalje da me provjerava: "Možda ti mene lažeš", kaže i postavlja dodatno pitanje: "Koga ti još imaš?"
Znajući da on dobro poznaje svu moju rodbinu počeo sam da nabrajam sve njih po redu. Nakon što sam ih nabrojao, osjetih na Neđi olakšanje i opuštanje.
Poće nam prilaziti i upuštati se dalje u razgovor: "Znam ja njih sve sinko moj, ali hoću da sam siguran. Star sam ja da idem bilo gdje iz mog Grahovišta, a krvnicima neću pasti živ u ruke. Ili će me ubiti ili ću sam sebi presuditi, ali živog me neće uhvatiti", u jednom dahu završi starina svoju misao.
Usput nam ispriča kako su početkom maja naoružani do zuba muslimanski vojinici sa Kobilje Glave na prevaru upali u selo, zarobli i odveli sa sobom sve vojno sposobne mladiće iz sela.
"Ne vjerujem ja njima ništa, draga djeco!", završi starac svoju priću i zaputi se putem u pravcu Živkovića.
Gledao sam za tim čovjekom kao da vidim nekog svog najmilijeg. Neđo je polako i bez žurbe išao šumskim putem, a ja nisam skidao pogled, prateći njegov odlazak, sve dok nije izašao iz mog vidika, zamaknuvši iza prvih staba u šumi. Bilo je to moje zadnje viđenje sa čovjkom koji je bio duboko urezan u sječanje na moje sretno i bezbrižno djetinstvo.
Ubrzo nakon toga, 8 juna Grahovište je palo u ruke muslimanskim vojnicima, a Neđo Sikiraš, ne vjerujući u svoju bezbjednost, kako nam je i rekao, sam sebi je presudio!
Da je stari Neđo ispravno postupio presuditi samom sebi govori cinjenica, svi mjesta i tog sela koji su ostali u svojim kućama bili su zatvoreni u istoj kuću kao i Neđo, nakon mučenja živi su spaljuju u podrmu kuće Srđan Sikiraša.
Nakon njihovog odlaska vratili smo se svi u svoje stare rovove i spremili se za noćne straže. U šumi je noć ranije padala nego u gradu, pa je već u osam sati na veče bio potpuni mrak. Dogovorili smo se međusobno kako da vršimo smjene. Bodan i ja krenuli smo prvi na stražu, a Milorad Škrkar-Zajko i Slađan otišli su na spavanje u jednu malu zemunicu, koja je bila namještena da u njoj spavamo, a nalazila se odmah iza naših leđa.
Tog 16 maja '92 godine, jutro je osvanulo sunčano, ali preko dana se naoblačilo i povremeno je sipila sitna kišica. Iako njeno padanje nije natopilo naše uniforme, dovoljno je uticala na svježinu u vazduhu. Toplije sam se obukao, pripremio šatorsko krilo u slučaju padavina i sačekao dolazak noći. Nebo se potpuno razvedrilo, pa je mjesečina obasjavala kompletan prostor oko nas. Bila je dobra vidljivost, kako ispred nas, tako i u šumi u kojoj smo se nalazili. Sa Bodanom sam se dogovorio da jedan od nas ostane na straži, a drugi ako želi može da odmara. Bodan odluči da prvi odmara i odmah je zalegao pored mene i zakunjao, a ja ostadoh da osluškujem i osmatram prostor.
Vrijeme na straži sporo je prolazilo. Mukla tišina noći davala mi je mogučnost da ćujem svaki šum, tako da je na vjetriću koji je lagano duvao lepršanje listova po šumskim stablima zvučalo glasno kao žubor planinskog potoka Približavao se kraj moje dežure i spremao sam se da probudim Bodana. Noćnu tišinu prekide šum nekih koraka koji su dopirali do mojih ušiju. Lagano prodrmah Bodana da se razbudi. On osjeti moju ruku i bez rijeći se pridiže, uze pušku i uperi je prema zagrađenom putu koji se nalazio odmah ispred nas. Tiho mu šapnuh na uho da sam čuo nekakve korake i da bude oprezan. Nisam želio da pucam, da ne bi odao naš položaj i nepotrebno uzbunim ostale na liniji odbrane, nego sačekah da vidiom ko dolazi u šumu u to gluvo doba noći.
Na improvizovanoj kapiji koja je zagradila put ispred nas pojavi se tamna silueta. Nisam bio siguran šta je ispred kapije pa sačekah još koji trenutak da vidim dali će pokušati da prođe kroz nju i pođe prema nama. Bio sam napet od uzbuđenja i isčekivanja šta će se desiti. Držao sam prst na obaraču moje automatske puške, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudnog koša.Imao sam osječaj da moje teško disanje i kucanje srca može da čuje Bodan, koji je ležao tik pored mene.
Našu napetost prekide rzanje konja. Bodan i ja sa olakšanjem odahnusmo, shvativši da je ispred nas samo jedna pitoma domaća životinja, koja je zalutala tražeći svoje sklonište.
Nedugo zatim vidjevši da od ograde neće moći proći, silueta nestade u istom pravcu iz kojeg je došla. Bodan je preuzeo stražu, a ja sam se pokrio sa šatorskim krilom po glavi da bih se zaštitio od rose, zalegao i vrlo brzo i zaspao. Ostatak noći protekao je mirno. Jutro je svanulo i sva četvorica smo se razbudili u isćekivanju dolaska doručka. Mješovitu bukovu i grabovu šumu uljepšavalo je treperenje i svjetlucanje mladih listovi na vjetru i jutanjim sunčevim zracima i cvrkut ptica, koji se čuo svuda oko nas.
Isčekivanje doručka prekide pojava čovjeka na kapiji, na onoj istoj na kojoj se preko noći pojavila silueta pitome životinje. Nismo željeli nikakvo iznenađenje i sva četvorica uperismo svoje naoružanje u tog čovjeka. Odmah prepoznah dobro poznato lice starog trgovca Neđu Sikiraš!
Neđo je bio poznat mnogim generacijama koje su živjele u Vogoći. Bio je to čovjek jednog divnog perioda vogošćanske epohe, koji će u meni ostati zapamćen kao jedan od najdražih likova koji je prošao kroz period mog djetinstva.
Stari Neđo prije nego što je otišao u penziju bio je poslovođa prodavnice "KONZUM", gdje su mnoge generacije iz osnovne škole "Moša Pijade" dolazili na velikom odmoru školske nastave da kupuju svoju omiljenu užinu. Neđo bi sa svojim radnicima pripremio vruć hljeb koji je iz obližnje vogošćanske pekare svako jutro u deset sati stizao u njegovu prodavnicu. Pred sami školski odmor koji je počinjao u deset sati i dvadeset pet minuta, pripremili bi velike količine vručeg hljeba, isječenog na četvrtine i čokolade koje smo zvali rum-pločiuce. U prodavnicu bi se slijevali redovi đaka da kupe najjeftiniju ali najdražu užinu tog vremena. Iako je vriska i skakanje nestašne djece nerviralo sve u prodavnici, Neđo je uvijek imao strpljenje za njih i sa veljikim poštovanjem svoje male kupce posluživao, kao da se radi o odraslim osobama. Bio je to čovjek kojeg su svi znali, ali i on je znao sve o svojim stalnim mušterijama.
Prepoznavši taj dragi lik spustismo svoje cijevi od pušaka u pravcu zemlje. Neđo iznenađen što nas vidi zastade pred kapijom, pa nam se obrati: "Aa djeco, koji ste vi?"
Da bi mu razbio strah i dilemu, pretpostavljajući na šta je mislio, bez oklijevanja ja mu odgovorih: "Naši smo Neđo!"
"A koji naši", upita on?
"Pa Srbi", rokoh mu.
"Ne vjerujem ja vama djeco, ja vam živ u ruke ne idem", reće i pomjeri svoj sako koji je bio okačen na njegovim ramenima kao kad visi na ofingeru, tako da otkri da se vidio pištolj koji je bio zadjeven za pojas od pantolona. Vidio sam neku čudnu hrabrost i odlučnost u oćima tog šesdestepetogodišnjeg starca. Poznavao je Neđo mnoge vogošćane, pa poče provjeraviti, ko sam i čiji sam.
"Či si ti", upita on mene?
"Branka i Cvijete Kondić", rekoh, da bi mu olakšao napetost koja se na njemu osječala.
Neđo je kroz trgovinu dobro poznavao moje roditelje i moju rodbinu, pa je bez oklijevanja počeo dalje da me provjerava: "Možda ti mene lažeš", kaže i postavlja dodatno pitanje: "Koga ti još imaš?"
Znajući da on dobro poznaje svu moju rodbinu počeo sam da nabrajam sve njih po redu. Nakon što sam ih nabrojao, osjetih na Neđi olakšanje i opuštanje.
Poće nam prilaziti i upuštati se dalje u razgovor: "Znam ja njih sve sinko moj, ali hoću da sam siguran. Star sam ja da idem bilo gdje iz mog Grahovišta, a krvnicima neću pasti živ u ruke. Ili će me ubiti ili ću sam sebi presuditi, ali živog me neće uhvatiti", u jednom dahu završi starina svoju misao.
Usput nam ispriča kako su početkom maja naoružani do zuba muslimanski vojinici sa Kobilje Glave na prevaru upali u selo, zarobli i odveli sa sobom sve vojno sposobne mladiće iz sela.
"Ne vjerujem ja njima ništa, draga djeco!", završi starac svoju priću i zaputi se putem u pravcu Živkovića.
Gledao sam za tim čovjekom kao da vidim nekog svog najmilijeg. Neđo je polako i bez žurbe išao šumskim putem, a ja nisam skidao pogled, prateći njegov odlazak, sve dok nije izašao iz mog vidika, zamaknuvši iza prvih staba u šumi. Bilo je to moje zadnje viđenje sa čovjkom koji je bio duboko urezan u sječanje na moje sretno i bezbrižno djetinstvo.
Ubrzo nakon toga, 8 juna Grahovište je palo u ruke muslimanskim vojnicima, a Neđo Sikiraš, ne vjerujući u svoju bezbjednost, kako nam je i rekao, sam sebi je presudio!
Da je stari Neđo ispravno postupio presuditi samom sebi govori cinjenica, svi mjesta i tog sela koji su ostali u svojim kućama bili su zatvoreni u istoj kuću kao i Neđo, nakon mučenja živi su spaljuju u podrmu kuće Srđan Sikiraša.
