Približavala se noć i sa njom se smirivala napeta situacija na Žuči. Više od hiljadu stanovnika Pofalića uspjelo je izbjeći ispred naleta muslimanske vojske. Pred smiraj dana odvedeni su i smješteni u kasarnu Rajlovac.
Nakon njihovog odlaska vratili smo se svi u svoje stare rovove i spremili se za noćne straže. U šumi je noć ranije padala nego u gradu, pa je već u osam sati na veče bio potpuni mrak. Dogovorili smo se međusobno kako da vršimo smjene. Bodan i ja krenuli smo prvi na stražu, a Milorad Škrkar-Zajko i Slađan otišli su na spavanje u jednu malu zemunicu, koja je bila namještena da u njoj spavamo, a nalazila se odmah iza naših leđa.
Tog 16 maja '92 godine, jutro je osvanulo sunčano, ali preko dana se naoblačilo i povremeno je sipila sitna kišica. Iako njeno padanje nije natopilo naše uniforme, dovoljno je uticala na svježinu u vazduhu. Toplije sam se obukao, pripremio šatorsko krilo u slučaju padavina i sačekao dolazak noći. Nebo se potpuno razvedrilo, pa je mjesečina obasjavala kompletan prostor oko nas. Bila je dobra vidljivost, kako ispred nas, tako i u šumi u kojoj smo se nalazili. Sa Bodanom sam se dogovorio da jedan od nas ostane na straži, a drugi ako želi može da odmara. Bodan odluči da prvi odmara i odmah je zalegao pored mene i zakunjao, a ja ostadoh da osluškujem i osmatram prostor.
Vrijeme na straži sporo je prolazilo. Mukla tišina noći davala mi je mogučnost da ćujem svaki šum, tako da je na vjetriću koji je lagano duvao lepršanje listova po šumskim stablima zvučalo glasno kao žubor planinskog potoka Približavao se kraj moje dežure i spremao sam se da probudim Bodana. Noćnu tišinu prekide šum nekih koraka koji su dopirali do mojih ušiju. Lagano prodrmah Bodana da se razbudi. On osjeti moju ruku i bez rijeći se pridiže, uze pušku i uperi je prema zagrađenom putu koji se nalazio odmah ispred nas. Tiho mu šapnuh na uho da sam čuo nekakve korake i da bude oprezan. Nisam želio da pucam, da ne bi odao naš položaj i nepotrebno uzbunim ostale na liniji odbrane, nego sačekah da vidiom ko dolazi u šumu u to gluvo doba noći.
Na improvizovanoj kapiji koja je zagradila put ispred nas pojavi se tamna silueta. Nisam bio siguran šta je ispred kapije pa sačekah još koji trenutak da vidim dali će pokušati da prođe kroz nju i pođe prema nama. Bio sam napet od uzbuđenja i isčekivanja šta će se desiti. Držao sam prst na obaraču moje automatske puške, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudnog koša.Imao sam osječaj da moje teško disanje i kucanje srca može da čuje Bodan, koji je ležao tik pored mene.
Našu napetost prekide rzanje konja. Bodan i ja sa olakšanjem odahnusmo, shvativši da je ispred nas samo jedna pitoma domaća životinja, koja je zalutala tražeći svoje sklonište.
Nedugo zatim vidjevši da od ograde neće moći proći, silueta nestade u istom pravcu iz kojeg je došla. Bodan je preuzeo stražu, a ja sam se pokrio sa šatorskim krilom po glavi da bih se zaštitio od rose, zalegao i vrlo brzo i zaspao. Ostatak noći protekao je mirno. Jutro je svanulo i sva četvorica smo se razbudili u isćekivanju dolaska doručka. Mješovitu bukovu i grabovu šumu uljepšavalo je treperenje i svjetlucanje mladih listovi na vjetru i jutanjim sunčevim zracima i cvrkut ptica, koji se čuo svuda oko nas.
Isčekivanje doručka prekide pojava čovjeka na kapiji, na onoj istoj na kojoj se preko noći pojavila silueta pitome životinje. Nismo željeli nikakvo iznenađenje i sva četvorica uperismo svoje naoružanje u tog čovjeka. Odmah prepoznah dobro poznato lice starog trgovca Neđu Sikiraš!
Nakon njihovog odlaska vratili smo se svi u svoje stare rovove i spremili se za noćne straže. U šumi je noć ranije padala nego u gradu, pa je već u osam sati na veče bio potpuni mrak. Dogovorili smo se međusobno kako da vršimo smjene. Bodan i ja krenuli smo prvi na stražu, a Milorad Škrkar-Zajko i Slađan otišli su na spavanje u jednu malu zemunicu, koja je bila namještena da u njoj spavamo, a nalazila se odmah iza naših leđa.
Tog 16 maja '92 godine, jutro je osvanulo sunčano, ali preko dana se naoblačilo i povremeno je sipila sitna kišica. Iako njeno padanje nije natopilo naše uniforme, dovoljno je uticala na svježinu u vazduhu. Toplije sam se obukao, pripremio šatorsko krilo u slučaju padavina i sačekao dolazak noći. Nebo se potpuno razvedrilo, pa je mjesečina obasjavala kompletan prostor oko nas. Bila je dobra vidljivost, kako ispred nas, tako i u šumi u kojoj smo se nalazili. Sa Bodanom sam se dogovorio da jedan od nas ostane na straži, a drugi ako želi može da odmara. Bodan odluči da prvi odmara i odmah je zalegao pored mene i zakunjao, a ja ostadoh da osluškujem i osmatram prostor.
Vrijeme na straži sporo je prolazilo. Mukla tišina noći davala mi je mogučnost da ćujem svaki šum, tako da je na vjetriću koji je lagano duvao lepršanje listova po šumskim stablima zvučalo glasno kao žubor planinskog potoka Približavao se kraj moje dežure i spremao sam se da probudim Bodana. Noćnu tišinu prekide šum nekih koraka koji su dopirali do mojih ušiju. Lagano prodrmah Bodana da se razbudi. On osjeti moju ruku i bez rijeći se pridiže, uze pušku i uperi je prema zagrađenom putu koji se nalazio odmah ispred nas. Tiho mu šapnuh na uho da sam čuo nekakve korake i da bude oprezan. Nisam želio da pucam, da ne bi odao naš položaj i nepotrebno uzbunim ostale na liniji odbrane, nego sačekah da vidiom ko dolazi u šumu u to gluvo doba noći.
Na improvizovanoj kapiji koja je zagradila put ispred nas pojavi se tamna silueta. Nisam bio siguran šta je ispred kapije pa sačekah još koji trenutak da vidim dali će pokušati da prođe kroz nju i pođe prema nama. Bio sam napet od uzbuđenja i isčekivanja šta će se desiti. Držao sam prst na obaraču moje automatske puške, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudnog koša.Imao sam osječaj da moje teško disanje i kucanje srca može da čuje Bodan, koji je ležao tik pored mene.
Našu napetost prekide rzanje konja. Bodan i ja sa olakšanjem odahnusmo, shvativši da je ispred nas samo jedna pitoma domaća životinja, koja je zalutala tražeći svoje sklonište.
Nedugo zatim vidjevši da od ograde neće moći proći, silueta nestade u istom pravcu iz kojeg je došla. Bodan je preuzeo stražu, a ja sam se pokrio sa šatorskim krilom po glavi da bih se zaštitio od rose, zalegao i vrlo brzo i zaspao. Ostatak noći protekao je mirno. Jutro je svanulo i sva četvorica smo se razbudili u isćekivanju dolaska doručka. Mješovitu bukovu i grabovu šumu uljepšavalo je treperenje i svjetlucanje mladih listovi na vjetru i jutanjim sunčevim zracima i cvrkut ptica, koji se čuo svuda oko nas.
Isčekivanje doručka prekide pojava čovjeka na kapiji, na onoj istoj na kojoj se preko noći pojavila silueta pitome životinje. Nismo željeli nikakvo iznenađenje i sva četvorica uperismo svoje naoružanje u tog čovjeka. Odmah prepoznah dobro poznato lice starog trgovca Neđu Sikiraš!