Bosanska kafana

Svanula je subota 23 maj '92! Nebo je bilo vedro, bez ijednog oblacka. Topli suncevi zraci od ranog jutra ukazivali su na skorašnji dolazak ljeta. Bio je to prvi vikend nakon povratka sa Žuci. Iako nisam radio u firmi, po starom obicaju vikend dani su mi bili dani za opuštanje i odmor. Nakon jutranje kafe popijene sa roditeljima, izašao sam iz stana i po vec ranijem dogovoru sreo sam se sa Tešom ispred moje zgrade. U tom periodu veliki dio slobodnog vrijeme provodili smo zajedno. Vremena su bila takva da se nikom nije moglo vjerovati, pa je to bio neki vid naše međusobne zaštite. Osjecala se ta naša složnost, pa su mnogi zbog toga pokazivali veliki respekt prema nama. Bilo je neko nepisano pravilo da on, pošto je stanovao na kraju naselja, dođe po mene i zajedno krenemo dalje u šetnju  po vogošcanskim ulicama.

Tako je bilo i tog jutra. Krenuli smo u kafe-slasticarnu "Vitraž". Lokal nije bio na prometnom mjestu. Bio je zavucen između zgrada i nalazio se tacno iza zgrade u kojo se nalazila ispostava pošte. Do njega se dolazilo iz ulice Moša Pijade, kroz prolaz između stambene zgrade i male prodavnice koja se u to vrijeme zvala "Nova nada". Lokal je imao malu ali moderno uređenu baštu sa stolovima i stolicama pokrivenim suncobranima od drveta i platna. Bio je luksuzno uređen, kako sa vana tako i u unutrašnjem dijelu objekta.

Vlasnici lokala Željko i Labud, koliko se sjecam u to vrijeme bili su jedini u cijeloj Bosni koji su proizvodili suncobrane te vrste. Suncobrani su zbog svog lijepog izgleda bili dobro i lako prodavani, pa su zahvaljujuci tome stvorili kapital da otvore ovako lijep i moderan lokal.
Dolaskom pred "Vitraž" saznadosmo od Peska, našeg druga iz jedinice, a Željkovog bratana, da se radnja zatvara do daljnjeg. Razlog za to je bio što granate padaju po Vogošci, a lokal sa zidovima od stakla ne može zaštiti svoje goste, iz tog razloga oni ne žele da rizikuju da neko strada u njihovoj radnji.
Do Vitraža se nalazila "Bosanska kafana", koja je imala zidove od cvrstog materijala. Dijelio ih je samo zajednicki zid između dvije radnje. U unutrašnjem dijelu su se nalazile secije u bosanskom stilu, a u sredini radnje bio je sto za bilijar, zbog kojeg se u predratnom periodu sakupljalo puno omladine i dobrih igraca bilijara. Vlasnik kafane Ibro Softic nije otvarao svoju kafanu od dana kada se pred opštinom Vogošca zaviorila srpska zastava. Neki od prisutnih ispred lokala predložiše da se kafana nasilno otvorti i uzme za potrebe vojske. Pomislih da bi na taj nacin kafana bila vrlo brzo uništena i da bi bilo najbolje da ja i Teša preuzmemo brigu oko radnje do povratka njenog vlasnika i tako sacuvam njegovu imovinu. Predložih da se lokal ne obija, nego da cu otici kod Ibre i uzeti kljuc od radnje. Zapitaše me kako cu otici po kljuc kad on živi u muslimanskom selu. Odgovorih da ne brinu zbog toga jer moj punac tamo ima vikendicu i cijeli dan provodi vrijeme o njoj brinuci se oko domacih životinja. Moj dolazak u selo nece okarakterisati kao napad, nego kao posjetu njemu i ja cu to pokušati da iskoristim
Ibro je živio u Kršama do kojeg koje se moglo doći sa jedne strane kroz Jeftice ili sa druge strane Vogošce, kroz Uglješice. Bilo je veoma rizicno u tom periodu otici u selo, pogotovo što smo do njega morali doći od strane gdje su bile srpske kuce. Rat je vec bio poceo pa su seoske straže postale normalna pojava.
U nadi da  Krše nece pucati u mene i da cu od Ibre dobiti kljuceve od radnje, odlucih da odem u to selo i tako sprijecim razvaljivanje i uništavanje imovine od njegove kafane. Bio sam ubjeđen da ce moj dobar odnos sa Ibrom uticati na njega da mi vjeruje u dobronamjernost mog dolaska.
Ibrina kucu u Kršama je bila na putu do vikendice od mog punca. Cesto sam prolazio pored nje i svi mještani tog seal su me dobro poznavali. Ibro je mog punca Nezira veoma cijenio kao dobrog i poštenog covjeka. Znajuci da sam Nezirov zet, Ibro je iz tog razloga pokazivao naklonost i poštovanje prema meni.
U predratnom peridu cesto sam dolazio kod Ibre u kafanu na partiju biliajra. Sto za bilijar se u toplijem vremenskom periodu nalazio u bašti koja je bila natkrivena sa žutom tendom. Tu su se igrale uzbudljive partije biliajra, u kojoj poraženi osim što placa žeton za sledecu partiju, ispada iz igre, cekajuci dugo da ponovo dođe na red. Jednom prilikom se okupio prilican broj igraca. Bašta je bila puna gostiju cekajuci da dođu na red za bilijar. Dok smo igrali jednu takvu uzbudljivu partiju prekide nas veli oblak prašine koji se širo po bašti kafane. Mnogi od prsutnih nisu mogli disati pa su svojom majicom prekrivali lice i usta kako bi mogli doci do daha. Svi smo bili iznenađeni i zateceni tom situacijom.
U zgradi u kojoj se nalazila pošta pripremao se prostor u kojem ce se otvoriti nova radnja, prodavnica "Auto dijelova". Vlasnici te radnje bili su otac i sin Đuric iz Krivoglavaca. Cistili su unutrašnjost prostora, bezobzirno izbacivajuci lopatom  prašinu kroz otvor koji je bio namjenjen za prozor. Pošto je u tom periodu nacionalna netrpeljivost uveliko pocela davlada među narodima, osjetih da otac i sin  iz tog razloga ovo rade Ibri, kako bi mu rastejarili goste iz radnje. Nešto me natjera i ja reagovah na njihovu bahatost.
"Ej bolan šta to radite", povikah ja na njih.
"Čistimo", cuje se neki glas iz prostorije.
"Pa zašto tako radite?, upith ga.
Na moje pitanje pojavi se nepoznat lik na otvoru namjnjenom za vrata. Bio je krupan momak, okrugle glave, nekih dvadestepet godina starosti. Nismo se do tada nikad sretali, pa se nismo ni poznavali. Zbog svoje korpulentnosti on pomisi da cemo ga se prepasti, pa odvažno i samouvjereno me upita: " A kako bi ti ovo radio".
Nisam imao namjeru da remetim mir gostima, pa pokušah uljudno da objasnim kako bi to trebalo da se radi: "Uzmeš jednu kutiju i svo to smece sa lopatom ubaciš u nju i onda lijepo izneseš vani i baciš u kantu za smece, tako da ne praviš toliku prašinu".
Vjerovatno zbog mog blagog pokušao da mu objasnim  on pomisli ga se bojim. Pođe prema meni, šireci ruke, kao kad se nekom ljutito obraca, pa povika: "Šta se ti mješaš, nije to tvoja kafana".
Bez nervoze i uzbuđenja pustih da mi priđe i kad mi dođe na dohvat ruke, desnim aperktom ga pogodih u bradu. On se kao pokošen sruci na zemlju i pade u korito za mješanje maltera, koje se nalazilo to blizu nas. Ja mu nedadoh da se snađe! Priletih mu dok je još zbunjeno sjedio u koritu. Navukoh majicu na glavu i zadah još nekloko udaraca u glavu. U tom trenutku izleti njegov otac iz radnje sa lopatom u rukama. Pođe prema meni i zamhnu da me udari. Skociše moji drugovi koji su bili tu, povališe starog odma pored sina i sprijeciše da me stari udari. Bi mi neprijatno da tucemo starijeg covjeka, pa pozvah Nešu i Mišu da idemo dok nije došla milicija i mi zajedno pobjegosmo odatle.
Sve je to uticalo da od Ibre dobijem još vece poštovanje, koje sam uvjek osjecao prilikom naših razgovora. Smatrajuci da ce on shvatiti dobronamjernost mog dolaska, odlucih da odem u Krše i zatražim kljuc od radnje. Sa Tešom se dogovorih da obucemo uniforme, uzmemo svoje naoružanje, zlu ne treablo i da odemo zajedno u Krše.
Otišli smo svako svojoj kuci i vrlo brzo smo se ponovo našli ispred moje zgrade. Do Krša smo morali proci kroz Jeftice, selo sa srpskim stanovništvom. Kroz samo sela pružao se uski asfaltini put, na kojem se dva automobila nisu mogla mimoici, a da pri tome jedno od vozila ne siđe na travu pored puta. Dio puta kroz Jeftice bio je veoma strm, pa su nas vojnicke uniforme poprilicno preznojile dok smo savlađivali taj uspon. Put je na vrhu sela pravio naglu okuku pod pravim uglom, prelazeci u ravan dio, presijecajuci brdo na gornji i donji dio. Prolazeci kroz selo nismo primjetili nikakve straže, pa smo bez zaustavljanja produžili prema Kršama. Izlaskom iz sela, dio puta se pružao kroz jednu veliku livadu . Bila je zaobljena na sve strane pa je njen oblik licio na neku veliku polu-loptu. Po najvišoj tacki te obline pružao se put laganog uspona u pravcu prvih kuca pri vrhu brda. Livada je bila bez kuca i stabala, praveci tako prirodnu razdvojenost između srpskog i muslimanskog sela. Dolaskom na tu livadu, na čistinu, po koj se mogla vidjeti i muha u letu, bio sam siguran da je naš ulazak u selo primjecen. Neka cudna tišina ukazivala je da su mještani tog sela na svojim osmatrackim mjestima.
Cesto sam do izbijanja rata sa svojim puncem prolazio kroz to selo. Iako sam na sebi imao uniformu, bio sam siguran da su me mještani prepoznali. Vjerovao sam u dobrotu stanovnika tog sela i da u mene imaju povjerenje, pa sam se nadao da iz tog razloga nece pokušati da pucaju na nas. Lagano smo se kretali, ne praveci pokrete koji mogu da izazovu bilo kakvu sumnju, kako bi ostavili utisak da smo došli sa prijateljskim namjerama. Iako je bilo nelagodno kretati se sa ubjeđenjem da vas sa druge strane brda drže na nišanu, nismo se kolebali u našoj namjeri. Ubrzo stigosmo do kuce, u kojoj je živio Ibro Softic. Kuca je bila na dva sprata od ciglanskih blokova. Na kuci nije bilo zvonceta, pa smo laganim kucanjem pokušali da dozovemo stanare. Nakon nekoliko pokušaja, niko se nije javljao i mi odustasmo od daljnjih pokušaja. Pretpostavljali smo da su ukucani unutra i da iz straha ne žele da nam otvore, pa iz tog razloga nismo željeli još više ih uznemiravati .
Prilikom vracanaj u naselje bio sam još uvjereniji da niko nece otvoriti vatru prema nama, pa smo se opuštenije kretali putem koji je u blagim lukovima krivudao niz livdu. Pri ulasku u Jeftice pred nas izađe Božo Jeftic i poce da se buni što smo bez njegovog znanja otišli u muslimansko selo. On se postavi kao neka važna licnost i uzjoguni se što se nismo nikom javili kada smo pošli u Kreše i što smo otišli u selo.
Tog covjeka nisam volio još iz školskih dana kada sam sa njegovim sinom Slobodanom išao u školu.
Kad sam bio dijete dok sam išao u osnovnu školu Bože sam se bojao, pa je taj strah vremenom prešao u mržnju. Njegovi hitlerovski brkovi koje je oduvjek nosio u meni su dodatno povecavali odbojnost prema tom covjeku. Sjetih se jednog slucaja koji se desio u cetvrtom razredu u osnovnoj školi. Momo Đurić-Šajka, njegov sin Slobodan i ja igrali smo se u kruga bazena koji se nalazio u blizini školskog kruga. Tom prilikom Šajka je u igri slucajno gurnuo Slobodana, ovaj je pao u prazan bazen i slomio nogu. Bio je to nesretan slucaj u nestašnoj djecijoj igri. Međutim Božo nije misli tako! On je nakon toga došao u školu, upao u ucionicu na cas kod uciteljice Šiljegovic Gordane. Upita uciteljicu ko je gurnuo njegovog sina i ona bez razmišljanja rece Momo Đuric, ne racunajuci da bi ova drcna seljacina mogla nauditi Šajki zbog toga.  Šajka je sjedio u prvoj klupi u srednjem redu. Osjacaj kajanja i stida ga povede da sagne glavu i pogled obori prema knjigama ispre sebe koje su se nalazile na đackoj klupi. Božo zagalami na Šajku, iz sve snage udari ga preko lica sa kišobranom koji je držao u desnoj ruci. Kišobran se raspade od jakog udarca, a Šajkine naocare koje je imao na glavi se slomiše i odletiše na dva kraja ucionice. U ucionici se cu uzdah i nastade tajac. Svi su bili zateceni i iznenađeni Božinom reakcijom. Uciteljica Gordana iako se teško kretala zbog problema sa kukom, priskoci i stade ispred tog razgopacenog covjeka. Nekako uspjede da ga smiri, a mi djeca sa nevjericom smo zurili u njega. Nakon što je Božo kišobranom udario Šajku, Šajkin loš vid se drasticno pogoršao, zbog cega je u vrijeme svog školovanja imao sedam operacionih zahvata na ocima, kako ne bi potpuno oslijepio.
Kroz glavu su mi prolazila sjecanja na taj događaj, pa bi mu zbog toga najradije svezao šamarcinu. Svjestan da to nece doprinjeti smirivanju ove situacije, ignorišuci šta govori, prođoh pokraj njega kao i da ne postoji. Vratili smo se u Vogošcu bez kljuceva, ali smo uspjeli zaustaviti nasilno otvaranje radnje. Bili smo zadovoljni što smo bar u tome uspjeli, jer smo bili protivnici da se uništava bilo cija imovina, pa nam nije bilo teško što smo pješke prešli toliki put po jakim suncevim zracima bez obavljenog posla. Nakon što smo obavjestili raju da kljuc nismo dobili, razišli smo se svako svojoj kuci.

Pljačka stanova

Druga polovina maja '92 u Vogošci prolazila je u znaku izbjeglica. Svakodnevne odlaske stanovništva niko nije pokušava zaustaviti. U iscekivanju politickog dogovora i prekidu ratnog stanja građani su postajali sve napetiji. Među narodima se osjecalo sve vece nepovjerenje. Neke ljude sa kojima sam godinama živio i odrastao, nisam više mogao da prepoznam. Nisam mogao da shvatim da je politicko neslaganje moglo da stvori toliku mržnju u porodicama, rodbini, među bliskim prijateljima i komšijama. Politicko mišljenje snažno je uticalo na svijest ljudi, bez obzira na škole koje su završili i pozicije na kojima su se nalazili. Došlo je do tolikog nepovjerenja u kojem su mješoviti brakovi nemilosrdno poceli da pucaju.
Jedan slucaj, baš u dijelu naselja u koje sam zbog rata preselio, ostao mi je duboko urezan u sjecanje. Preko puta moje zgrade, cini mi se u stanu instruktora vožnje Drage Kraljevica živio je jedan mješoviti bracni par. Mislim da su se zvali Sejo i Vesna. Sejo je radio negdje u PRETIS-u. Sjecam se da je nekad ranije pjevao u hotelu Biokovo, u periodu kada je u hotelskom restoranu nastupala muzika u živo. Znao je dobro da odpjeva Šabanove pjesme, pa je iz tog razloga cesto dobijao prilike da nastupa po raznim lokalima. Njegova supruga Vesna, radila je u TAS-ovoj kablaži. Imali su dvogodišnjeg sina. Nisu bili vogošcani, ali ih je radno mjesto vezalo za Vogošcu pa su se kao postanari nastanili u njoj.
Zgrada u kojoj je stanovao ovaj mejšoviti par, moj rođak Cube ju je koristio za prevare taksi vozaca. On je par godina prije rata sa roditeljima preselio u novi stan na Ciglanama, ali privrženost Vogošci ga je vukla da svoje nocne izlaske provodi u vogošcanskim lokalima. Zgrada koju je cesto koristio za svoje prevare imala je tri ulaza, a na vrhu je bila povezana velikom zajednickom terasom. Cube je u vogošcanskoj raji bio poznat kao prevarant. Cesto je svoje prevare pricao po lokalima, raja bi se cijepala od smijeha, slušajuci kakve su mu sve budalaštine padale na pamet da vara ljude oko sebe. Oblacio bi se lijepo i oni koji ga ne poznaju nikad ne bio posumnjali da ce nekog da prevari. Sarajevski taksisti su dobro osjetili o kakvom se prevarantu radi. On bi u gradu uzeo taksi i zaustavio bi se na prvom ulazu te zgrade. Rekao bi vozacu da ga saceka dok donese pare iz stana, ušao bi u ulaz, a ovaj bi ostao u vozilu sa ubjeđenjem da Cube tu stanuje. Cube bi preko terase izašao na treci izlaz i završio bi u obližnjim kaficima. Tasksita bi ponekad uspio procitati cijele novine cekajuci pare, da bi nakon toga shvatio da je prevaren. U toj zgradi je nekad stanovao Marceta Vitomir-Šopa, pa bi Cube cesto iz lokala nazvao Šopu na telefon i reko mu da siđe dole i kaže tom "papku" ispred zgrade da je prevaren i da ne ceka više, jer ako bude još cek'o neci ni za hljeba zaraditi. Cube je pricao kroz nos, nosio je naocare i na osnovu toga izgledao smiješan, pa bi mnogi pomislili da se radi o obicnom momku, ali oni koji su ga poznavali, znali su dobro o kakvom se prevarantu radilo. Tako je Cube prevario mnoge, pa je na osnovu toga postao poznat i među taksistima u gradu.

Jedno jutro ispred te zgrade nastade nekakva gužva i galama. Zainteresovan šta se dešava, pošao sam prema njoj. Pred ulazom stajao je Sejo, obucen u potkošulju i pantalone, a na nogama je imao papuce.
Vikao je na sav glas da ga sve komšije cuju: "Ljudi šta se ovo dešava, ljudi šta se ovo dešava...", okrecuci se oko sebe tražeci pomoc i zaštitu.
Oko njega se okupilo nekoliko komšija iz njegovog ulaza, pokušavajuci da ga smire. On se malo pribra, pa poce da govori okupljenom narodu oko sebe: "Ima više od petnaest dana kako moja žena dok spava drži nož ispod jastuka! Pitam je, ženo božija šta ce ti to, a ona kaže da mi ne vjeruje i da mora da se odbrani ako je napadnem. Ona je nacisto poludila zbog ovog nacionalizma. Sad me je istjerala skroz iz stana. Ne znam šta da radim, ljudi moji. Pomagajte!" Okretao se oko sebe tražeci podršku od ljudi okupljenih ispred zgrade.
Bila je to nevjerovatna situacija u kojoj niko nije znao kako da pomogne. Sejo je nakon toga, svjestan da nema šta da traži u takvoj situaciji, napustio Vogošcu! 
Tako je Vogošca polako ali sigurno ostajala bez svojih stanovnika. Mnogi su odlazili ostavljajuci svojim komšijama na cuvanje kljuceve od stanova. Napušteni stanovi poceli su se nasilno useljavati. U samom pocetku rata u prazne stanove prvo su poceli useljavati izbjeglice. Opštinska vlast im je to odobravala racunajuci da na taj nacin mođe da obezbijedi više boraca za rat. Takvo stanje dalo je za pravo i drugima da se bore za tuđu imovinu, pa je ta manija zahvatila sve vojno angažovane da useljavaju u prazne stanove. Veliki broj ljudi bio je na taj nacin obmanut, živeci u tuđim stanovima sa lažnom nadom da ce nakon rata ostati u njihovom vlasništvu.
Međutim, bilo je i onih koji nisu bili zainteresovani da usele u stan. Mnogi su poceli da koriste haoticno stanje, nasilno otvore vrata od stana, iz njega pokupe vrijedne stvari i odu dalje u sledeci. Kao po nekom spisku, prvo su se obijali stanovi od ljudi za koje se znao da su imale bolje životne standarde i živili na višem nivo. Tako se dešavalo i u zgradi TAS-a. Ta zgrada je napravljena 1984 godine po najluksuznijim standardima. U zgradi je bio veliki broj kadrovskih stanova u kojima su živjeli TAS-ovi rukovodioci.

Vracajuci se kuci, gdje sam sa nevjericom gledao kako žena istjeruje svog muža na ulicu zbog politickih nesuglasica, ulazim u ulaz moje zgrade. Primjetih da su vrata stana Ivana Kucare razvaljena. Prilazim vratima, otvaram ih širom, a tamo zaticem mog komšiju Žuketa i jednog nepoznatog covjeka. Oni me primjetiše i krenuše da izađu iz stana. Žuke je bio angažovan u Vojnoj policiji pri našem bataljonu. Nigdje nije išao na linju, pa sam imao osjecaj da je njegov posao da otvara tuđe stanove. Sa njim je bio momak kojeg do tada nikad nisam vidio, Bio je visok, mršav, uredno ošišane crne kose i lijepih crta lica. Znajuci da se stanovi zbog izbjeglica nasilno otvaraju, pomislih da je i on izbjeglica i da ce to biti moj novi komšija. Priđoh mu i upitah ga: "Hoceš li useliti u njega".
"Necu", odgovori on i nastavlja sa obrazloženjem:"Nema ništa u njemu, ne treba mi ovakav stan".
To me naljuti, jer bilo ocito da je o stanarima u zgradi bio dobro informisan. Ivan je bio dugogodišnji upravni CKD-a, TAS-ovog departmenta proizvodnje automobila, a Ljilja je bila doktor opšte prakse. Imali su petogodišnju djevojcicu Ivanu. Iako su oboje bili školovani ljudi, na žalost i njihov brak se raspao zbog politicke situacije. Ivan, poveden nacionalizmom, napustio je funkciju upravnika CKD-a. Svoju porodicu ostavio samu u tom stanu, par mejseci prije nego što su izbili prvi ratni sukobi u Bosni i nestao u nepoznatom pravcu. Poslije par mejseci Ljilja je sa kćerkom otišla u Hrvatsku, u nadi da ce se u tom slučaju Ivan vratiti svojoj porodici.
Upitah ovog ljepotan što je otvori stan: "Zašto si to uradio, ako neceš useliti u njega?"
On prolazi pored mene, ignorišuci me, malo zakrenu glavu prema meni i preko ramena mi kaže: "Mislio sam da u njemu ima nekih stvari koje mi trebaju, ali nema ništa, pa nisam zainteresovan da u njega uselim. 
Njegov bezobrazluk mi povuce živac i ja povika na njega:"Sad si to uradio i nemoj više slučajno da te vidim u ovom ulazi, jesi cuo", a on ne okrecuci se prema meni, bez rijeci, sa Žuketom ode niz stepenište, u pravcu izlaznih vrata.
Dok sam pokušavao da zatvorim razvaljena vrata priđe mi komšija Salko, pokuca me po ramenu i pruži kljuceve od stana. Rece da mu ih je dala Ljilja pri odlasku u Rijeku, gdje je sa svojom kcerkom izbjegla iz Vogošce. Predloži mi da popravim bravu i uselim u njega i rece da je Ljilja tako rekla. Bio sam zbunjen, otkud Ljilja da to kaže, kad je vec odavno otišla iz Vogošce. Pozva me u svoj stan, sa obrazloženjem da je pozvao Ljilju, da je ona na telefonskoj liniji i da želi razgovarati sa mnom. Sišli smo zajedno niz stepenice i uđoh u njegov stan u prizemlju. On mi pruži telefonsku slušalicu, koja je stajala pored telefona na ormaricu za cipele. Javim se i stvarno Ljlja je bila na vezi. Nakon uobicajenog halo koje smo međusobno razmijenili, pozdravi se ona sa mnom i bez okolišanja predloži mi da uselim u stana. Rece da je sve vrednije stvari odnijela sa sobom a tehnicku robu dala Okcu, sa kojim je bila kucni prijatelj. Poce objašnajvati kako bi volila da baš ja uđem u taj stan. Prihvatio sam njen priejdlog i zahvalio se Salki, jer je po svemu sudeci on je bio taj koji je uticao na ovakvu Ljiljinu odluku! 
Salko je bio komšija u prizemlju, a on i njegova supruga u prijeratnom periodu cuvali su kcerku od Ljilje i Ivana. Zbog toga mu je Ljilja prilkom odlaska iz Vogošce dala kljuceve od svog stana. Salko je bio penzioner, pa mu je dodatno novcano primanje pomagalo da podiže svoju porodicu. On je imao dva sina blizanca. Momci su bili tinejđeri oko osamnaest godina starosti i postojala je opasnost da im se u ovom ratnom ludilu nešto dogodi, zbog cega je nakon što mi je urucio kljuceve od stana, spakovao najnužnije stvari i  sa svojom porodicom vec sutra dan napustio Vogošcu.

Vogošćani u strahu

Nakon mog provratka sa Žuci, Vogošca više nije bila ista! Struktura stanovništva poprilicno se promjenila. Izbjeglice iz Pofalica, bježeci od snajpera koji su sa Sokolja ugrožavali njihove živote u rajlovackoj kasarni, potražili su sigurniji smještaj. Neki od njih odlucili su da novo sklonište potraže u Vogošci. Veliki broj stanova ostao je prazan, pa je useljavanje u njih postala svakodnevnica.
Krizni štab Vogošce nakon izlaska JNA izvan granica Bosne i Hercegovine sproveo je mobilizaciju na teritoriji pod svojom kontrolom. Pretpostavka i bojazan da u slucaju napada na naselje, srpsko stanovništvo može završiti kao u Pofalicima, doprinjelo je da odziv na mobilizaciju bude uspješniji.
Za vrijeme mog boravka na Žuci, na oceva vrata stigao je poziv za mobilizaciju i na moje ime. Otac je vratio poziv sa obarzloženjem da je njegov sin vec moblisan i da se nalazi kao dobrovoljac na Žuci. Nakon mog povratka, tata mi je u detalje ispricao kako je otišao u opštinu u kancelariju narodne odbrane i vratio poziv. Osjetio sam njegov ponos i veliko zadovoljstvo što je imao priliku i mogao tako nešto da uradi.
Sprovođenje mobilizacije po etnickoj podjeli, u stanovnicima Vogošce dodatno je povecavalo vec dobro poljuljano povjerenje. Takav stav SDS-a doprineo je da muslimani koji nisu podržavali politiku SDA nisu imali mogucnost da se protiv te politike bore. Samim tim svi stanovnici Vogošce islamske vjeroispovjesti automatski su  bili predodređeni kao neprijatelji, pa su neki zli ljudi zloupotrebljavali takvu situaciju.
Misteriozni nestanci stanovništva nisu se zaustavili! Sve je to prouzrokovalo strah građana. Neznajuci kako ljudi nestaju, mnogi su potražili pomoc svojih komšija. Komšija Omer Đonlic, stanovao je vrata do mojih roditelja. Veoma dugo se poznavao sa mojim tatom, pa je zbog straha da mu neko ne dođe i u toku noci ga odvede u nepoznatom pravcu, zamoli da ponekad spava kod nas. Na njegovom licu se osjecao strah, pa otac bez kolebanja udovolji njegovoj molbi. U to vrijeme teta Ifeta, Omerova supruga bila je teško bolesna, pa Omer rece da ona iz tog razloga mora ostajati u svom stanu. Omer i tata bi uz poneku cašicu rakije sjedili i pricali do kasno u noc. Nakon prespavane noci, Omer bi radi svoje sigurnosti cesto dolazio i danju. Uz njihovo ucestalo druženje na Omeru se osjetilo olakšanje, iako ga strah nije prolazio. Njihovo danonocno sjedenje poremetio je strah koji se pojavio i u srpskom stanovništvu.

Progon stanovništva iz Pofalica uzbudio je srpsko stanovništvo u Omladinskoj ulici. Kako je po dogovoru između politckih stranaka na vlasti  ta ulica pripadala muslimanskom dijelu Vogošce, vlasti nisu ucinile ništa da zaštiti srpsko stanovništvo. Iako u tom dijelu naselja nije bilo vojske, sprovedena je mobilizacija, na koju su se mnogi odazvali. Srpski vojnici iz Omladinske ulice nakon nocne straže vracali su se na spavanje u svoje stanove. Bila je to nevjerovatna situacija, puna neizvjesnosti! Taj dio naselja bio je "nicija zemlja", iako je bilo realno za ocekivati da se u kratko vrijeme preko Ugorskog i Uglješica, u svako doba dana i noci mogla ubaciti muslimanska vojska iz Sarajeva!
Uglješici su bili selo sa iskljucivo muslimanskim stanovništvom. Nalazilo se na samom kraju Omladinske ulice. Između naselja i sela nalazio se potok. Korito potoka kroz naseljeni dio bilo je od betona. Planirano šetalište uz obalu potoka nikad nije završeno, pa su obale pomalo zarastale u travu i grmove. U selo se ulazilo direktno iz Omladinske ulice preko mosta, kojim su mogli da se kreću vozila i pješaci. Odmah sa druge strane mosta nalazile su se prve kuce. Bilo je to prigradsko selo, pa su kuce bile prilicno gusto sagrađene.
Od tog sela u pravcu Saobracajnog fakulteta i Ugorskog pružala se velika ravna livada. Još kao mali djecak zavolio sam tu livadu. Moji roditelji subotom i nedeljom cesto su dolazili tu na piknik. U jednom dijelu livade, uz sami potok nalazile su se bašte, koje su sijali uglavnom ljudi koji su živili u barakama, koje su se nalazile iznad livade sa suprotne strane potoka. Ostatak livade obrastao je travom sa po nekim stablom koje su koristili kao hladovinu ljudi što su obrađivali bašte da mogu da se sklone od jakog popodnevnog sunca. Livada je završavala sa hrastovom šumom, koja je pravila granicu između ravnog i strmog dijela terena. U proljece kada trava pocne da buja iz zemlje su izbijali livadski cjetovi, sa puno raznih boja, a šuma olista, pa mladi listovi zalepršaju na vjetru presijavajuci se na suncevim zrakama, stvarajuci predivnu sliku cjelokupnog prostora.
Sjacam se kako smo se brat i ja kao djeca bezbrižno igrali po njoj dok bi tata i mama spremali rucak. Tata bi raspalio vatru, a mama bi spremila nešto za jelo. Za to vrijeme tata je brao mlade listove od maslacka koji su se nalazili svugdje oko nas, isjeckane bi ubacivao u salatu od maldog luka i kuvanih jaja. Bila je to tako ukusna salata, koju sam kao mali najviše volio. Mama bi na kraju dana pripremila šiš u kojem je na vatri pržila sirovu kafu. Livadom bi se razlijegao dima, koji bi zbog jakog i lijepog mirisa cesto privlačio i druge žene iz baraka da i one sa svojim šišom dođu i na pripremljenoj vatri isprže svoju kafu.
Na pola puta od Uglješica do zgrade Saobracajno fakulteta, iznad same livade nalazile su se "Samacke barake", u kojim sam nakon rođenja napravio svoje prve djecije korake. Bilo je tu destak baraka, u kojim su nekad davno kada je Vogošca bila u izgradnji, bili smješteni samci. Iz nekog razloga su ih zvali "Ledicni", ali nikada nisam odgonetnuo zašto. Bili su to radnici u tek otvorenoj fabrici "PRETIS". Mnogi od njih zasnovali su svoje porodice i ostali da žive u barakama. Iako je fabricko pravilo bilo da samci ostaju u barakama, a oni koji zasnuju porodicu moraju da isele, ipak bilo je obrnuto. Samci su bili svjesni da je za porodice bilo skuplje i teže obezbjediti smještaj, pa su iz solidarnosti oni napuštali barake. Vjerovatno je  takav odnos ljudi u tom dijelu naselja doprineo da se svi međusobno više volimo i poštujemo. Vremenom kako se naselje gradilo, preseljavali smo svi u svoje nove stanove. Iako sam kao djecak od šest godina otišao iz tog dijela naselja, sjecanje na taj period ostalo je duboko urezano u moje misli. Porodice: Starcevic, Mešic, Ferhatovic, Ružojcic, Drmac, Kasum, Džuderija, Jovic, Krupalija, Kajšarevic, Avdic, Balaban, moji Petrovici i Kondici i mnoge druge porodice, svoje prve dane u Vogošci proživjele su tu, baš u tim barakama. Vjerovatno zbog bliskosti svih koji su tamo živjeli, na neki nacin te porodice sam volio i doživljavao kao svoju rodbinu. Ovaj rat, svu tu bliskost i ljubav što je postojala među ljudima, uništio je za veoma kratko vrijeme!
Preko te teritorije ovaj dio Vogošce bio je povezan sa ostalim dijelovima Sarajeva, koji su bili pod muslimanskom kontrolom. Građani koji su napuštali svoje stanove i bježali prema Sarajevu, tim putem bezbjedno su napuštali Vogošcu. Stanovnici Uglješica idalje su živili u svojim kucama, ali se osjecala napetost i strah, pa su sve manje dolazili u naselje. Feđa je i dalje redovno odlazio po mlijeko u to selo. Iz prve kuce, odmah do mosta, kada se uđe u selo zivio je Softic. On je cesto dolazio u naselje, a  naša komanda iz nekog razloga imala je veliku naklonost i poštovanje prema tom covjeku. Cesto su nam naglašavali, kada vidimo da dolazi u naselje da ga bez ometanja i zaustaljanja obavezno propustimo da ide svojim putem.
Srpska vlast nije pokušavala da zatvori taj dio naselja i sprijeci osipanje stanovništva. Prepušteni iscekivanju od upada muslimanske vojske, uznemireni građani iz Omladinske ulice, u strahu, pred zalazak sunca, napuštali bi svoje stanove. Odlazili bi kod rodbine i prijatelja, u dio naselja u kojem je bila srpska vojska i nakon što bi svanulo ponovo bi se vracali u svoje stanove.
Jedni od preplašenih iz tog dijela naselja, bili su moj ujak Milan i ujna Vela. Njihov sin Mladen u tom periodu bio je angažovan u srpskoj vojsci i kao dobrovoljac u drugu smjenu otišao na Žuc. Samim tim postojala je realna opasnost pri dolasku muslimanske vojske da zbog toga budu ugroženi njihovi životi. Zbog straha od takve situacije potražili su spas, isto kao i ja, kod mojih roditelja u ulici Partizanskog Visocko Fojnickog Odreda. Nakon što su ujak i ujna poceli dolaziti kod nas na spavanje, Omer je razumio takvu situaciju, pa je samo danju dolazio na komšijsku kafu i casicu travarice, a nocu je ostajao u svom stanu.
U zgradi mojih roditelja, za vrijeme mog boravka na Žuci, Hastor Haris bio je ponovo uhapšen, a njegov stan opljackan i useljen. Ljubo Curcic i Meho sa petog sprata misteriozno su nestali! Iako su njih dvojica vec ranije svoje porodice izveli iz Vogošce i odveli na bezbjedniju teritoriju, oni su ostali da sacuvaju svoju imovinu. Ljubo je bio jedan fini gospodin, kao vozac TAS-ovog direktora dobio stan u toj zgradi, a Mehe sam se sjecao kao clana naše velike porodice iz "Samackih barka". Njihov nestanak me je iz tog razloga zainteresovao, pa sam uzeo na sebe obavezu da se raspitam kod komšija o njihovom nestanku. Međutim, niko nije znao pouzdano da mi kaže, dali su sami napustili svoje stanove ili su nasilno odvedni. Stanje u Vogošci bilo je haoticno, a mnogi nisu znali šta se dešava i kada ce tom haosu doci kraj!

U zatvoru "Kod Sonje"

Dugih kao vjecnost šest dana i noci provedenih na Žuci, konacno je prošlo. Stigla nam je željno iscekivana smjena! Spakovali smo svoje stvari i pješice se uputili prema "civilizaciji"! Dolazak kuci doživio sam sa velikim oduševljenjem. Na vratima od stana docekala me je moja mama, vrativši se iz Subotice.
Presretan zbog njenog i mog povratka zagrlih je, izljubih i zagrljeni uđosmo u stan. U trpezariji za stolom sjedila je majka milicionera Mirse Prutine. Pozdravih svoju komšinicu i sjedoh za sto pored nje. Na licu joj se osjecala zabrinutost za sinom i mužem, koji su nakon borbe u Svrakama bili zatvoreni sa ostalim muškarcima iz tog sela. Zapocesmo pricu oko toga i ona mi se izjada da njih dvojica vec dvije sedmice od kada su u zatvoru nisu presvukli donji veš. Ja joj se ponudih da donese veš do mene i ja cu im odmah u jutro odnijeti to u zatvor, da se presvuku.
Ona nije mogla da vjeruje da želim to da uradim pa mi rece: "Nemoj ti sinko da se izlažeš opasnosti zbog toga!"
"Ma ne brini ti ništa, samo ti donesi i ja cu to sigurno uraditi za Mirsu", kažem ja.
A majka ko svaka majka, zbog brige za sinom, pade joj na pamet šta bi mogla da im olakša boravak u zatvoru, pa dodade: "A moguli da im napravim pitu, pa da i to poneseš", rece ona.
Ja se nasmijah, shvatajuci potpuno njenu brigu, pa rekoh: "Samo ti donesi, sve cu im to odnijeti, nema problema."
Sva sretna od uzbuđenja odmah ustade i krenu svojoj kuci. Na vratima mi se još jednom zahvali zbog toga i rece: "U jutro cu ja poraniti da napravim pitu, da bude vruca kad  im poneseš!"
Dok je izlazila iz stana još jednom joj cvrsto obecah da cu odnijeti sve što donese kod mene!
Od Mirse sam bio stariji nekoliko godina. Nikada se nismo družili. Vjerovatno zbog mog društva sa kojim sam se družio i škole za milicionera koju je on završio. Ali to nije uticalo na moje poštovanje prema mom komšiji.
Mirsu sam upoznao daleke 1981 godine. Te godine vratio sam se sa odsluženja vojnog roka i sa Feđom i Tešom otišao na ljetovanje u Makrasku. Naš boravak na moru bio je u kampu "Slovenac" u kojem je u ljetnom periodu svako vece svirala muzika. Bilo je to nešto kao disko-klub na otvorenom prostoru. Jedno vece smo se potukli sa nekim tipovima iz Zvornika, gdje sam ja zaradio rasjekotinu od noža po rebrima i desnoj nadlaktici. U toj tuci našli su se Mirso i njegovi drugovi iz Semizovca, Špiro i Guto. Njihovu pomoc u tuci nikada nisam zaboravio, pa sam osjetio da je ovo moja prilika da uzvratim pomoc.
Pri povratku sa Žuci sa Tešom sam se dogovorio da nakon što se raspremimo i odmorimo, odemo do Feđe da se vidimo sa njim, da prekinemo sedmodnevnu pauzu odlaska u klub i zajdeno odradimo bodibilding trening. Nakon što sam se ispricao sa roditeljima krenuh prema Tešinoj zgradi. Iako smo dogovorili da on dođe po mene, nakon dužeg perioda provedenog u šumi poželio sam da prošetam Vogošcom, pa iz tog razloga odlucih da odem po njega. Na putu prema Tešinoj zgradi prođoh pokraj prodavnice "Nova Nada", u kojoj se prodavala tekstilna roba.

Prolazeci kraj samog ulaza radnje primjetih da je izlog razbijen i da unutra neko hoda. Radnja je od pocetka rata bila zatvorena. Šef te radnje bi je moj dugogodišnji komšija, Ostoja Jajcanin. Ostoja je bio poznat u Vogošci kao jedan veliki i ugledan gospodin, a njegov sin Slava bio je moj dobar drug. Iz tog razloga osjetih potrebu da reagujem i naružim onoga ko je došao da pljacka tu prodavnicu.
Uđoh kroz razbijeno staklo u unutrašnji dio objekta. Zatekoh jednu ženu približnih godina kao moja mama. Poceh da joj govorim da je sramota da žena njenih godina tako nešto radi. Žena je stajala iza stalka na kojem je visila gardaroba, pa nisam mogao potpuno da je vidim. Ona izađe pred mene. Bila je obucena u kucnu haljinu, kako to obicno rade žene u svojoj kuci.  Raširi haljinu ispod koje se vidila tanka bijela spavacica, a na nogama je imala kucne papuce.
Sa suzama u ocima poce da mi se obraca: "Drago djete, ovakva sam izbjegla iz Pofalica!"
Znajuci šta se desilo sa pofalicanima, u tom trenutku osjetih svu njenu muku i suze mi pođoše na oci. Okrenuh se da ne vidi moje suze, zbunjen njenom reakcijom, ne izvinuvši se što sam je napao, izađoh napolje kroz ono isto razbijeno staklo.
Sa grižom savjesti što sam napao tu ženu, sklonih se ispred njenih ociju i nastavih dalje prema Tešinoj zgadi, koja se nalazila stotinjak metara niže niz ulicu. Nakon što sam se sastao sa Tešom, otišli smo do Feđe i od njega saznali da je u našem odsustvu redovno udlazio na treninge. Bilo mi je drago da se nije bojao i da se osjecao slobodno i bez našeg prisustva. Nakon treninga smo se razišli, svako svojoj kuci.
Prespavana noc u krevetu, dala mi je neku dodatnu energiju, osjecao sam se kao da sam se ponovo rodio. Jutarnju kaficu prekide Mirsina mama sa pitom koja je zamirisala po cijelom stanu. Punudismo joj da sjedne i popije kafu sa nama, ali ona ne imade vremena, jer joj je kuca ostala nesređena od razvijanja jufki.
Brzo sam završio sa ispijanjem kafe i krenuh prema zatvoru, kako bi pita još uvijek vruca stigla do Mirse. Krenuo sam pješke i za petnaestak minuta stigoh pred motel koji smo zvali "Kod Sonje". Na ulazu me doceka Golub, poznati vogošcanski prijeratni policajac. Rekoh mu šta želim i on me povede prema kancelariji od upravnika zatvora. On pokuca na vrata, otvori ih i rece da se obartim njima za moj zahtjev.
U kancelariji za dva odvojena stola sjedili su Ristan i Vlaco. Vlacu sam poznavo iz viđenja a Ristan je stanovao jeda sprat ispod mene u Omladinskoj ulici. Rekoh im da želim posjetiti Mirsu i njegovog oca u zatvoru i da sam im donio veš da se presvuku i pitu da pojedu.
Vlaco skoci sa stolice, uhvati me za vrat i poce tako da me gura niz hodnik, vicuci na mene rece: "Znašli ti kome si došao u posjetu?"
Držeci za vrat, dogura me do jedne od kancelarija, otvori vrata i ubaci me unutra!
Tamo zatekoh dva  poznata lika, Mujo iz Tihovica i Safet Ribic. Muju sam poznavao iz đackih dana, a Safeta sam znao kao polu-brata mog kucnog prijatelja  Aziza Đencic-Zizeta. Raspricasmo se međusobno, zbog cega smo se našli svi zajedno u pritvoru. Mujo rece da je uhvacen kako krade iz PRETIS-a barut i sa konjem ga prebacuje u Nahorevo. Safet je bio zatvoren jer su kod njega u stanu nađene plakate od SDA stranke.
Safet je imao svoju privatnu štampariju pa je u predizbornoj kampanji štampao plakte za sve stranke. U stanu su mu nađene plakate i od drugih stranaka, ali SDS i ratno stanje su mu stvorili probleme zbog SDA plakata. Zanemarujuci sve ostale cinjenice, našao se na ispitivanju.
Nakon par sati neizvijesnosti i iscekivanja otvoriše se vrata kancelarije. Na njima se pojavi opet onaj Golub. Rece da pođem za njim i ja ustadoh i krenuh. Ponovo me dovede do onih istih vrata, a ja osjetih da mi se noge i ruke poceše da tresu. Uđoh unutra. Ristan se pravio kao da me ne poznaje, ali sam nekako osjecao da je on uticao na Vlacu da me ponovo pozove u kancelariju.
Onog dana kada je Boro Radic izveo juriš na spomenik, Ristan je bio zajedno sa mnom u podrumu zgrade. Cuo je politicku raspravu između mene i Cofe, pa je dobro znao moje politicko ubjeđenje, koje tada nisam krio. Bio sam siguran da je to vec ispricao Vlaci.
Vlaco mi se ponovo obrati sa onom istom recenicom: "Znašli ti kome si došao u posjetu?"
"Znam ja Mirsu veoma dobro vec duže vremena, tako da mi ovo što se dešava sad nece promjeniti mišljenje o njemu", odgovorih mu.
"Pa jeli ti i sad misliš da treba da mu ovo odneseš?", upita on.
"Mislim", kao iz topa odgovorih.
"Ma ti si budala", kaže on meni i pogleda preko mog ramena u pravcu Goluba, koji je stajao iza mojih leđa.

 Rece mu da uzme auto, odvede me do zatvora i nakon toga da me odvuce mojoj kuci.
Vremena su bila ratna i meni kroz glavu prođoše misli da to može biti neka njihova šifra, koja ukazuje da me likvidiraju. Nisam imao izbora i prepustih da situacije ide svojim tokom. Vlaco mi dade onu kesu u kojoj su bili pita i donji veš i ja izađoh iz kancelarije.
Sjedoh sa Golubom na prednje sjedište od policijskog GOLF-a i osjetih olakšanje, jer je to ukazivalo da me ne tretira kao zatvorenika.
Ubrzo stigosmo do zatvora. Zatvor se nalazio u Krivoglavcima, u velikoj garaži vulkanizerske radnje.
Izađoh iz auta i priđoh duplim velikim vratima na objektu. Vrata niko nije otvarao pa sam kroz rešetku po vrhu vrata poceo da dozivam Mirsu. Ubrzo se ispred mene sa druge strane vrata pojaviše on njegov otac i ja im dadoh stvari što sam donio. Bili su presretni što me vide i to se osjecalo na njihovom licu. Dok sam razgovarao sa njima, nekako bojažljivo priđe nam jedan mladic. Unutrašnjost nije bila dovoljno osvjetljena pa u prvi mah ne prepoznah Hastor Harisa, momka kojeg sam uspio spasiti iz Božurovih ruku. Moj boravak na Žuci je ucinio svoje i zbog toga nisam znao da je on uhapšen i da se nalazio u tom zatvoru. Kratko porazgovarah sa njima i stražar rece da je vrijeme za posjetu isteklo. Haris me zamoli, ako budem dolazio kod njih da i njemu donesem nešto da se presvuce. Cvrsto obecah da cu to uciniti sto prije budem mogao.
Sa policijskim kolima dođoh konacno kuci. Mirsina mama odmah je primjetila moj dolazak i siđe da dobije informacije o svojim clanovima pordice. Ispircah joj šta mi se desilo i ona izvinjavajuci se, zaplaka zbog toga. Rekoh joj da ne brine, a kad ponovo bude htjela da im nešto pošalje, da cu to ponovo uciniti za njih.
Nakon uzbudljivog dana sve se doboro završilo!