Panika među građanima Vogošće

Nakon što je izveden napad na "PRETIS" od strane "Patriotske lige" i "Vikićevih specijalaca", u kojem su imali mrtvih ali su uspjeli da izvuku veliki dio eksplozivnih srestava, Vogošćom je zavladao strah od novih napada iz Sarajeva. To je izazvalo negativne reakciju među stanovništvom, zbog čega su mnogi hrlili ka izlazu iz Bosne. Svakodnevno se osječalo osipanje stanovništa! Neki su išli za Sarajevo, neki ka Kiseljaku, a neki ka Srbiji i zemljama Evrope, napuštajući srpsku opštinu Vogošća.
Moj šurak Haris bio je dobar drug sa mnogim vogošćanskim mangupima mlade generacije. Od njih je saznao da se pričalo o njemu, baš kao i o Adi, da je član organizacije "Zelene beretke", da je bio na njihovj vojnoj obuci i da će ga zbog toga ubiti. Haris je došao u stan, sav uzbuđen nakon tog saznanja, ukratko nam ispričao šta je čuo o sebi i reće, "Moram što prije bježati iz Vogošće". Moja žena i ja smo podržali njegovo mišljenje i savjetovali ga da je ipak bolje da odmah ode do sestara koje su živjele u Sarajevo. Na brzinu je pokupio nešto neophodnih stvari da ponese sa sobom, pozdravili smo se i preko Uglješića i "samačkih baraka" otišao prema Ugorskom i dalje za Sarajevo. Haris je tad imao jedva devetnaest godina i nije bio ni ukakvoj vojnij organizaciji, ali kada se o njemu počele takve  pričate, bilo je bolje otići, nego čekati u neizvjesnosti, šta će se desiti ako zbog toga dođe neko po njega!

Borina uspješna odbrana "PRETIS"-a, dala je podstrek mlađim generacijama, pa se njegova jedinica nakon toga veoma brzo popunjavala sa finim i poštenim mladim momcima, što je za Vogošću i vogošćane bilo od veoma velikog značaja. Uz tu  jedinicu, stvarale su se i nove, koje su građani organizovali i formirali u različitim kvartovima po naselju. Nakon što se u kratkom roku veliki broj momaka prijavio za odbranu, u monogim se osječalo da su uživali u svemu tome, ne razmišljajući šta rat može da nam donese! Neki su sa oružjem u rukama smatrali sebe superiornijim nad drugim, pa im je to davalo dodatnu hrabrost i samopouzdanje.
Bio je to znak da što prije nađem sklonište za svoju porodicu, dok ovo ludilo u narodu ne prođe!
Moj brat je planirao da svoju porodicu prebaci kod naše rodbine u Suboticu, pa sam i ja došao na ideju da sina pošaljem sa njim i tako ga sklonim iz neminovnog rata, koji je bio neizbježan, zahvaljujući strankama na vlasti!
Rat je već bio počeo po monogim sarajevskim kvartvima i ulicama!
Razgovarao sam sa suprugom i ona je bila neodlučna da pošaljemo sina, bez našeg prisustva! Ubjedio sam je da je bolje da ide jer sa bratovom porodicom ide i moja majka, koja će tamo paziti na njega. Bilo je dugo razmišljanje i nećkanje, ali smo se ipak na kraju složili da je to trenutno najbolje rješenje.
Pred sami početak rata, zahvaljujući Miroslavu-Bradi, koji je radio u TAS-ovoj kablaži, uspjeli smo dobiti novac od uzajamne kase u vrijednosti "YUGO 45". U vrijeme dok još nije bilo ni priče o ratu, Brada je organizovao grupu od dvadest ljudi, koja je svakog mjese udruživala novčana sretstva i jednom iz grupe kupovao ili davao novac u vrijednosti "YUGA". Kako je moja supruga radila u kablaži, ona je bila u toj grupi i kao devetnaesta na spisku dobila novac. Iako je nastala velika kriza oko uplata i podizanja novca u banci, Brada je ipak je prije početka rata, svima po spisku uspio da isplati taj novac! Gotovina mi je u tom trenutku dobro došla, jer se puno novca uložilo u klub, od kojeg zbog političke situacije nismo imali finasijsku korist.
Moj brat sa svojom porodicom već je bio spraman za polazak, ali se pred samo kretanje probušila guma na njegovoj ladi "Samari". U to vrijeme Vogošća je ostala bez vulkanizera jer su, jedan Albanac, koji je radio u Krivoglavcima, a drugi musliman u Semizovcu, već bili napustili tu teritoriju i otišli na "sigurnija" mjesta. Nismo imali izbora, morali smo da idemo kod Daneta, koji je imao radnju u Gornjem Hotonju, a koja se nalazila pod muslimanskom kontrolom, na glavnom putu za Sarajevo. Ne sluteći šta nas može strefiti, ubacili smo probušenu gumu, sjeli u auto i krenuli u pravcu Sarajeva.
Svi su bili spremni za polazak, ali se moralo sačekati da rezervna guma  bude zakrpljena i auto bude spremno za dug put, pun neizvjesnosti zbog seoskih barikada po svim putevima širom Bosne! Kroz Vogošću smo se bezbrižno vozili i na putu nismo sretali, ni vojsku, ni barikade. Nakon što smo izašli iz naselja, prošli pored "Saobračajnog fakulteta", PSC-a i TAS-ove teretne kapije, uputili smo se prema Barici. Na samom ulazu u Baricu nailazimo na prvu barikadu. Na njoj su stajali četvorica naoružanih ljudi sa civilnom odjećom i beretkama na glavi. Stajali su pored improvizovane rampe sa uperenim puškama u pravcu našeg auta. Mi se ne kolebamo i ne oklijevamo, nego produžavamo dalje vožnju i pred samom barikadom moj brat zausatavlja vozilo.
Prilazi nam jedan momak, dok ostali sa pažnjom gledaju u nas!
Moj buraz otvara prozor, a ovaj ga bez ustezanja pitak, "Kuda vi momci?"
"Pošli smo do Daneta da zakrpimo gumu od auta", kaže Lazo njemu.
"Pa što ne zakrpite u Vogošći?", reče on nama.
"Ne radi nijedan vulkanizer!" odgovara mu moj buraz.
"Pa ne radi kad ste ih otjerali, nego dajte vamo vaše lične karte da vidim", kao kroz ljutnju progovara.
Vadimo mi lične, on zagleda u njih, pa u nas, kao da ne može da nas prepozna na slikama. Bez rijeći pruža nam karte nazad i okreće se ovim svojim pored rampe i povika, "Otvaraj".
Ubrzo zatim rampa se podiže i mi nastavismo put. Do Daneta nije bilo više ni jedne barikade pa smo za desetak minuta već bili kod njega. Ušli smo u radnju i zatekli mrzovoljnog Daneta, negodujući što smo mu baš sad došli.
Ukratko smo mu objasnili zašto smo došli i on nam reće, "Nema problema, daj vamo gumu".
Izvadili smo gumu iz auta, unijeli je u radnju i on se lati posla. Bez rijeći počeo je krpiti gumu. Brzo je završi, čini mi se nismo ni cigaretu stigli do kraja ispušiti on povika, "Evo je, gotova".
Uzeli smo gumu, platili i bacili mu nešto na kafu, u znak zahvalnosti za odrađen posao. Poželio nam je sreću, koja nam je već u narednih petnaestak minuta bila prijeko potrebna. Krenuli smo nazad i brzo stigli do barikade, sada sa druge strane. Zaustavljamo se pred njom, a onaj isti momak ponovo nam prilazi.
Ovoga puta  ne traži dokumente, samo se nasmija i reče, "Ala ste vi momnci hrabri, imate petlju, nema šta, svaka vam čast".
Pogleda prema rampi i pokretom ruke pokaza svom kolegi da je podigne.
"Vozi i sretan put", povika za nama, dok smo se bez žurbe udaljavali od njih.
Stigli smo pred zgradu, a tamo su nas svi sa velikim nestrpljenjem isčekivali. Ne čekajući ni tren, odmah su posjedali u auto, kako bi uspjeli proči kroz mnogobrojne barikade po Bosni i prije mraka izaći u Srbiju, na sigurnu teritoriju.
Nakon što smo sina poslali u Vojvodinu, suprugine i moje muke su tek nastale! Nezadovoljna što je dijete pustila bez sebe, zbog nervoze nekoliko noći nije mogla da spava. Krivila je mene što sam je ubijedio da to uradi. A onda kao da je od nekud sve to gledao moj brat, nakon nekoliko dana se ponovo pojavi u Vogošći. Došao je po dokumenta od fakulteta, koja je zaboravio da ponese sa sobom. Ostala su mu bila nedovršena još dva predmeta na fakultet u Novom Sadu i planirao je da iskoristi ovu situaciju i izađe na ispite i konačno dobije diplomu inžinjera protivpožarne zaštite. Iskoristio sam taj njegov dolazak i kada je ponovo krenuo za Suboticu, poslao sam suprugu sa njim, da tamo bude sa našim sinom.
Ostao sam sam!

Postizborne rukovodeće promjene u TAS-ovim pogonima

Postizborne rukovodeće promjene u TAS-ovim pogonima

Nakon prvih demokratskih izbora '90 godine, Bosansko-hercegovački političari krenuli su putem ratne retorike! U predizbornim aktivnostima političkih stranaka osjećala se nacionalna i vjerska netrpeljivost, posebo onih stranaka koje su nakon izbora došle na vlast. Iako je narod u BiH bio svjestan u predizbornoj trci, čemu teže ove stranke, ipak je dao glas nacionalistima i tako svoju životnu sigurnost gurnuo u propast. Moj tadašnji glas koji sam dao za reformiste Ante Markovića nije spriječio da pobjede stranke koje su nas vodile u rat!
Čini mi se, te '90-e godine  Volkswagen je postao većinski vlasnik TAS-a i sa 51% vlasništva odlučivao o rukovodečim funkcijama. Na čelo fabrike je došao Lajsner, novi generalni direktor Tvornice Automobila Sarajevo, (TAS). Lajsner je svojim dolaskom najavio promjene rukoivodilaca od direktora do šefova pogona. Pošto je najveći broj glasova na izborima dobila SDA stranka, njemački vlasnici su odlučili da u dogovoru sa SDA strankom postavljaju nove rukovodeće kadrove. Tako je TAS postao SDA kolektiv!
Smijenjeni su neki stari upravinici i šefovi a na njihova mjesta došli novi, po preporuci SDA stranke! Jedne od največih političkih promjena u rukovdećim strukturama doživila je, upravo lakirnica. Sa tim promjenama su se pojavili prvi nacionalistički ispadi. Prvi problemi zbog nacionalizma i pobjede nacionalističkih stranaka doživio sam kada sam mom šefu smjene Smaji, obratio da mi pomogne oko postrojenja na kojem sam bio mašinista. Na tom postrojenju u dvije smjene, radili smo Vlado i ja, a od kada je uvedena treća smjena sa nama je  u timu bio i Izo. Vlado je besprekorno obavljao svoj posao, ali dolaskom Ize, kojeg sam ja dolaskom na posao smjenjivao, postrojenje je bilo u katastrofalnom stanju. Mislio sam da bi Izi neko trebao stučno pomoći i uputiti ga kako da rukuje postrojenjem, kako se ne bi poremetili važni parametri u spremnicima postrojenja, zbog čega sam se obratio šefu Smaji! Rekao sam mu da je nakon Izine smjene stanje na kataforezi očajno i da nešto po tom pitanju moramo uraditi. Kataforeza je bilo postrojenje na kojem sam radio, a bilo je dugačko 80 metara i na tri nivoa! Bio je to najsavršeniji uređaj u automobilskoj industriji. Služio je da se limovi od karoserije odmaste, pripreme za lakiranje i zaštite od korozije. Kompletan uređaj je bio robotika i ljudska ruka je je na njemu vrlo malo radila! Zamolio sam Smaju da nešto riješimo po tom pitanju, a on mi je na grub način odgovorio, "Šta ti pričaš, Izo je bolji od tebe"! Na tome se sva priča sa šefom završila, a Izo je i dalje loše radio, što je pruzrokovalo da su hemijski inžinjeri morali često da dolaze i provjeravaju nastale hemijske promjene koje prouzrokuju probleme na karoserijama automobila.
Nakon tog nemilog doživljaja, više se nisam obraćao Smaji po tom pitanju. Znao sam da je Smajo rodom iz Ćajnića, odakle je bio i Izo, pa sam pomislio da je to razlog zbog čega ga je zaštitio od moje kritike. Nekom igrom slučaja u smjeni u kojoj sam radio, od 6 radnika iz proizvodnje koji su opsluživali uređaj, njih 5 su bili muslimanske vjeroispovjesti. Meni to nije smetalo, niti sam primjećivao, jer sam oženjen muslimankom, pa sjedenja sa rodbinom sa ženine strane su bila česta, u kojem sam bio jedini član rodbine srpske nacionalnosti. Osim toga od svoje rodbine islamske vjeroispovjesti sam osjećao veliku ljubav svih ćlanova, pa o tome nisam nikad ni razmišljao!
Pobjedom nacionalnih stranaka neki ljudi su sebi dali za pravo da neke stvari malo glasnije kažu. Jedan od takvih bio je Adem! Adem je bio mali čovjećuljak koji je ličio na Čika iz Zagorovih romana. Visok oko metar i pedeset, debeljuco sa izbačenim stomačićem, uočljivih brčića na licu. Adem je bio porijeklom sa Kosova i to smo svi znali. Iako je bio tako mali i naizgled bezopasan, njegov jezik je bio oštar i često prijeteći u svojim političkim izlaganjima. Počelo mi je smetati njegov način izlaganja i obratio sam se Smaji da nešto učini po tom pitanju. Adem je svoje poitičke istupe uvjek izlagao sa povišenim tonom lupajuči šakom od sto i gledajući mene, pravo u oči! Sve sam to rekao Smaji i on je rekao da će razgovarati sa njim u vezi toga. Nakon nekoliko dana, ponovo sam sjedio sa radnicima iz prizvodnje, a Adem je ponovo počeo svoju diskusiju. Diskusiju je završio ponovo gledajući mene u oči, rekao je: "Neće meni niko ovde braniti da ja iznesem svoje mišljenje! Ako dođe do nečega ja ću prvi uzeti puško i početi pucati! Ako neko ima šta da mi kaže, neka mi to kaže u brk, a ne tamo iza leđa"! Bilo je očito da mu je Smajo prenio ono što sam rekao, ali da nije uticao na njegov govor mržnje! Tog momenta sam ustao i udaljio se od stola, od tada sam se vrlo rijetko duže vremena zadržavao na tom mjestu!
Tako su počeli privi znakovi buđenja moje svijesti da je bratstvo i jedinstvo prošlost na tim prostorima!

 

Krajem 1991 godine, počela proizvodnja "lovačke puške" u TAS-u

Krajem 1991 godine,počela proizvodnja "lovačke puške" u TAS-u

Prije-ratni period radio sam kao mašinista na predobradi za lakiranje automobila u TAS-ovoj lakirnici. Krajem '91 i početkom '92 godine u lakirnici je uvedena treća smjena, zbog povečanja godišnjeg plana proizvodnje, a lakirnica u dvije smjene nije imala kapacitete da ostvari zacrtani plan. Tako sam i ja dobio obavezu da uz radnike u proizvodnji radim treću smjenu. Sa mnom je ostajala i ekipa majstora za održavanje, jedan električar i jedan bravar. U njihovim timovima je bilo više majstora, pa je njihov krug za smjenjivanje u trećoj smjeni dugo trajao, dok je mene kačilo svake treće sedmice. Pošto smo svi imali svako svoju radionicu, koja se nalazila u samoj lakirnici, oni su u njima provodili svoje slobodno vrijeme, a ja sam u trećoj smjeni uglavnom svoje vrijeme provodio uz radnike iz proizvodnje. 

Moji radni dani su bili sa puno slobodnog vremena, jer je moj posao bio nadglednje rada postojenja i u slučaju kvara dužnost mi je bila da obavjestim ekipu za održavanje, a oni bi tada otklanjali kvar što je brže bilo moguće. Kada sam radio u prvoj i drugoj smjeni, a na postrojenju nema kvarova, često sam ga provodio po drugim pogonima u krugu fabrike. Pošto je u TAS-ovoj radionici za održavanje radio moj,  veliki prijatelj Feđa, ja sam, kada se naše dvije smjene uklope, pošto je on radio samo prvu i drugu smjenu, puno vremena smo provodili zajedno. Njihova radionica se nalazila u podrumu TAS-ove zgrade ispod varionice. Često sam dolazio u njihovu radionicu.  Oni su kad dođem, svi zajedno pili kafu, tako sam i ja postao dio njihove ekipe, jer sam puno vremena provodio sa njima

U tom periodu su počele velike političke nesuglasice između nacionalnih vođa. Takav odnos je uveliko poremetio i odnose među ljudima. Različita shvatanja ljudi u vezi političke situacije su poremetile, uobičajene zajedničko ispijanje kafe radnih kolega. Počele su međusobne podjele, na jednoj strani Srbi a na drugoj strani muslimani. Kako nisam bio pripadnik ni jedne političke opciji, meni je bilo sasvim svjedno da dođem u tu radionicu i sa mojim drugovima popijem kafu. U tom društvu bio sam jedini Srbin. Mnogi od ovih sa kojima sam sjedio i ispijao kafe nisu to ni znali. Pošto sam dugo vremena poznavao Feđu, bio sam uvjeren da on nije nacionalista. Nakon prvih demokratskih izbora u BiH, na kojima su pobijedile nacionalne stranke, mnogi su preko noći postali vjernici pa je i on počeo da pozdravlja svoje radne kolege muslimane sa pozdravom "merhaba". Sa Feđom sam se družio još iz dijetinstva i on nikada do tad nije koristio taj način pozdrava, pa mi je to bilo čudno, ali mi nije smetalo. Feđa i ja smo bili kao braća i sve slobodne trenutke smo planirali i provodili zajedno sa porodicama , pa čak i državne praznike i godišnje odmore.

 Zbog našeg bliskog odnosa, neki muslimani u fabrici su mislili da sam i ja musliman, pa su se slobodno ponašali u mom prisustvu, ne skrivajući svoje misli o drugim nacijama. Tako sam sjedeći sa Feđom u jednoj od bravarskih radionica saznao za Zemira, bravara iz lakirnice, da pravi najbolje lovačke puške u krugu UNIS-ove fabrike. Zemira smo svi koji smo se družio sa njim, od mila zvali Zemo. To je bio divan, tridesetrogodišnji mladić, vrijedan i zbog toga veoma poštovan među radnim kolegama. Sa Zemom sam imao veoma dobre odnose, koje smo stvorili susretajući se na zajedničkim ispijanjima kafa, a i one, on kao bravar, ja kao mašinista na postrojenju u lakirnici. Mene je veoma zaintersovalo kako Zemo pravi te puške, pa sam ga zamolio da mu pomognem prilikom izrade, pa da i ja sa njim napravim jednu pušku za sebe. Za izradu puške Zemo je imao i nekakav crtež koji mi je tada pokazao. Na crtežu je bilo više dijelova od puške pa sam na osnovu tog ctreža shvatio da Zemo ne pravi samo jednu pušku za sebe, nego cijelu seriju ručne izrade. Bio sam oduševljen crtežom i izgledom puške, jer je izgladala kao kratež, što je u to vrijeme bilo popularno, a  prilikom izlaska iz kruga fabrike bila je idealna za sakriti i iznijeti, a da to fabričko obezbjeđenje na izlazu ne može lako da primjeti. 

Poznavajući Zemu kao dobrog mladića, nijednog trena nisam posumnjao da razlo za pravljena pušaka nacionalna pozadina. Sa Zemom sam se dogovorio da zajednički pravimo puške kada budemo u trećoj smjeni. On je rekao je da smo tada sami i da možemo bez problema njegovu radionicu zaključati iznutra i mirno izvoditi radove. Sve je bilo dogovoreno i jedva sam čekao da dođe treća smjena u kojoj će on biti na dežuri. Dani su prolazili, a ja sam i dalje ispijao kafe sa bravarima i alatničarima muslimanske vjeroispovjesti. Nisam znao da mnogi od njih ne znaju da ja nisam musliman, a meni vjeroispovjest nije bila prioritet za izbor ljudi za druženje. Sve je to tako teklo, dok jednog dana politička situacija nije došla do vrhunca kritične tačke. Sjedili smo u bravatiji lakirnice, kad Bendžo iz Semizovca poče političke priče. Kada je završio izlaganje počeo govoriti "svi su Srbi ista govna". Meni je ta njegova konstatacija zasmetala i ozbiljno sam se suprostavio njegovoj tvrdnji. Međutim, Bendžo nije znao da sam ja Srbin pa je nastavio sa svojom nacionalističkom pričom. Ja sam mu tad rekao, "Evo, ja sam Srbin, znači da i o meni tako misliš". On je pogledao u mene i sa nevjericom me upitao, "Ti Srbin?" Odlučno sam klimanjem glave potvrdio, on se okrenu, pogledao u Feđu, ovaj mu takođe potvrdno klimnuo glavo i on tada shvatio da je pogriješio. Skočio sa stolice na kojoj je sjedio, opsovao Feđi mater i brzim koracima skoro trčeći, udalji se od našeg stola. Bendžo od tag trenutka nikada više nije sjeo za sto za kojim sa mja sjedio. Osjetio sam da se nakon tog događaja puno toga promijenilo. Pojedini su se polako udaljavaju od mene, i na kraju skroz prestali sadruženjima. Shvatio sam da sam tu posato suvišan i nakon toga i ja sam smanjio dolaženje u njihovu radionicu. Sa Feđom sam se viđao svakodnevno i od njega sam saznao da je Bendžo bio ubjeđen da sam ja musliman. Bendžo je bio ljut na Feđu zato što mu to ranije nije rekao, da ga spriječi da se ne izda o "mržnji" prema Srbima. 

Dani su prolazili i konačno sam dočekao da Zemo radi treću smjenu! Svaku noć sam dolazio do Zemine radionice i pitao ga kada ćemo početi sa izradom "lovačke puške". Zemo mi je uvjek odgovarao da ima puno posla i da nema vremana, tvrdeći da će me pozvati kada ne bude puno zauzet. Zemo je bio na dežuri da popravi nešto u slučaju ako se postrojenje pokvari, uglavnom na postrojenju na kojem sam ja bio mašinista. Pošto nije bilo nikakvih kvarova u toku tih radnih noći, znao sam da on nije zauzet nikakvim poslom i da iz nekog razloga neće izbjegava da me zovne kod sebe u radinicu. Kako je vrijeme odmicalo politička situacija je bila sve gora, a meni sve jasnije zašto Zemo zajedno sa mnom neće praviti "lovačke puške"! Kako sam ja Srbin po nacionalnosti, a puške su bile pripremane za ratne potrebe, moje prisustvo tim radovima nikako nije odgovaralo. Bio sam siguran da Zemo i dalje izrađuje puške, jer je sve češće tražio da radi treću smjenu, obrazlažući da mu tako odgovara, da on i njegova žena na smjenu sami čuvaju svoju dijecu.

Mislim da je Zemo dobro profitirao sa tim poslom, ali da je morao biti još sa nekim u vezi, jer profil cijevi koje su mu bile potrebne za izradu pušaka nije imao u TAS-ovim pogonima. Po svemu sudeći, u krugu fabrike sve alatničarske i bravarske radionice su pravile naoružanje takozvane "lovčke puške", a da su njeni proizvođači bili isključivo, majstori iste vjeroispovjeti! Sva razdvajanja u druženju po vjerskoj osnovi su uveliko počela u svim radnim pogonima, što je još više doprinijelo međunacionalnom nepovjerenju i "Građanskom ratu"

Bilo, ne ponovilo se!