Policijski čas, čas lopova

Nakon prvomajskih praznika koji su protekli u znaku borbi za Svrake i granatiranja Blagovca, na teritoriji opštine Vogošća uveden je "policijski čas". Za mnoge građane nakon 21 časa bilo je zabranjeno kretanje po naselju.
Policijski čas nije važio za svakog isto, pa su neki iz specijalne jedinice koristili to vrijeme da pljačkaju po naselju. U tom poslu prednjačio je Gaga. Sa njima je uvjek bilo nekoliko pripadnika iz njegove jedinice, koji su ga se ili bojali ili su se ulizivali svom vođi. Oni su tokom noći nasilno otvarali radnje mješovite robe i iz njih iznosili vrijedne artikle. Gaga je za taj posao često angažovao kamione, jer roba koju je uzimao iz prodavnica nije mogla da se transportuje sa malim vozilima. Kamioniđija Boro, zbog straha od Gage bio je najčešće korišten za transport te robe.
Nakon što je Šešo podnio ostavku na funkcju presednika opštine i napustio Vogošću, civilna vlast na čelu sa novim presednikom opštine, Rajkom Korpivicom, nije učinila ništa da spriječi provalnike.  Policija se sklanjala kako ne bi vidjela šta se dešava i zbog toga došla u sukob sa razbojnicima, a često su i njeni pripadnici bili učesnici u takvim radnjama. U to vrijeme je bila javna tajna da se u vrijeme policijskog časa dešavaju razne stvari, pa su se mnogi građani iz tog razloga još više bojali i izbjegavali da se u to vrijeme zateknu na vogošćanskim ulicama.
Nakon što je opljačkao sve prodavnice i iz njih pokupio alkoholna i bezalkoholna pića, Gaga je u zanatskom centru otvorio prodavnicu Hame pekara, iako je Hamo u to vrijeme još uvijek bio u Vogošći i sa svojom pekarom obezbjeđivao hljeb za stanovništvo. Vjerovatno iz straha da mu se nešto ne dogodi nije se suprostavio ovom činu. Hamina radnja se nalazila na jednom od najboljeh mjesta u naselju, u zanatskom centru, preko puta opštinske zgrade. Nakon što je sakupio velike količine pića, smislio je najbolji način da to unovči. Smjestio je robu  u Haminu radnju i otvorio kafanu pod nazivom "Čiča Dražina koliba". Da bi dobio odobrenje od opštinskih organa, naveo je da je taj objekat namjenjen za sakupljanje i odmor pripadnika Borine jedinice. Zbog alkohola i lokacije na kojoj je bila ta radnja, Gaga je prodavao alkohol po nevjerovatno visokim cijenama. Pošto nijedan lokal u Vogošći nije radio u kojem se prodavao alkohol, Gagina koliba je bila najposjećenije mjesto u naselju.
Iako je bio jedini lokal u to vrijeme u kojem se točio alkohol, zbog Gagine krivice za ubistvo pokojnog Predraga Polovine-Mikija u tu kafanu nisam išao! Nedaleko od moje zgrade nalazila se kafe-slastičarna "Lili". To je bilo moje omiljeno mjesto za druženje sa rajom, ne samo moje nego i svih drugih vogošćana koji su izbjegavali mjesta u kojim se sakupljaju ljudi skloni potezanju oružja. Prvih dana rata u Vogošći puno lokala prestalo je sa radom, a "Lili" i "Vitraž" su bili jedini koji su imali odobrenje za rad.  "Vitraž" je takođe radio u vrijeme prvih ratnih dana. Taj lokal se nalazio iza zgrade u kojoj se nalazila "Pošta" i "Nova Nada". Bio je moderno opremljen i raja su volila da svraćaju na "espreso kafu", koju su šankeri Điđa i Peđa majstorski znali napraviti.
Do lokala "Vitraž" nalazila se "Bosanska kafana". Unutrašnjost kafane je bila uređena sa pravim bosanskim stilo i u njoj je bilo lijep osjećaj sjediti i sa uživanjem popiti pravu domaću, "tusku kafu". Vlasnik kafane bio je Ibro Softić. Od onog dana kada je Boro uletio sa svojom jedinicom u opštinu, postavio srpsku zastavu  i proglasio Vogošću srpskom opštinom, Ibro više nije dolazio u svoju radnji, tako da u Vogošći u to vrijeme nije bilo lokala u kojem bi se mogla popiti "turska kafa" 
Od početka izbijanja rata i odlaska moje porodice iz Vogošće moje svakodnevnice bile su uobičajene. Svako jutro po povratku sa noćne straže obišao bi sve te lokale u kojim sam moga mirno popiti svoju jutarnju kafu.

Ostatak dana provodio bi sa rajom iz komšiluka, najčešće sjedeći u parkiću ispred zgrade. Nakon sukoba sa Božurom, komšije su osjetila da u meni mogu imati zaštitnika, ali ipak se osjecao strah na ljudima, koji su sve manje vremena provodili izvan svojih stanova. Jedan od takvih bio je Haris! Sve rjeđe je izlazio iz stana i provodio vrijeme sa nama. Iako nije ništa pričao o tome, pretpostavljao sam da je i on shvatio da je iza svega što mu se desilo stajao Marinko i njegov sin Miki. Strah od Marinka Ivanovića koji je često u pijanom stanju sa puškom u rukama izlijetao na ulicu i rastjerivao svoje komšije, tjerao je mnoge iz tog dijela naselja da radije ostajao u svojim stanovima. Pričalo se da je Marinko imao podršku od nekog iz policije, pa je dao sebi za pravo da dođe na vrata svojim komšijama, TAS-ovim rukovodiocima nesrpske nacionalnosti, koji su koristil vozila firme, uzme im ključeve od automobila i vozila prebaci na samo njemu poznate lokacije.
Zbog toga što je Marinko često rastjerivao okupljene ljude ispred zgrade, moja druženja u parkiću ispred te zgrade postale su svakodnevnica. Ljutilo me je što se jedan alkoholičar razmeće silom prema svojim komšijama, a niko iz lokalsne vlasti nije učino ništa da ga smiri. Odlučio sam da ja to uradim i čekao sam priliku da ga uhvatim na djelu i pokažem da se to ne može tako raditi. Dani i noći postajale su topliji, pa se moje druženje sa komšijama nastavljalo i po mraku u vrijeme policijskog časa. Po nekad bi se našla i flaša ljutog pića, koju su Dado i Olja Petrović znali nabaviti i obezbijediti za sjedeljke u tim majskim noćima. Međutim moje druge obaveze nisu dozvoljavale da puno vremena provodim sa njima, a Marinko je svoje hirove provodio uvijek u mom odsustvu.
Zbog mog angažovanja u srpskoj vosci moji odlasci u stan u Omladinskoj ulici bili su sve rijeđi. Taj dio naselja je planski prepušten muslimanskom dijelu Vogošće. Dodatnu nesigurnost za prelazak na tu teritoriju bio je uzrok što je Nail Bešlija iz svoje kuće otvorio vatru iz naoružanja i ranio Tomu Milovića koji se u tom trenutku nalazio kod UPI-jevog SUPERMAKET-a, zbog čega je Boro kad je to vidio izveo juriš na spomenik i njegovu kuću. Svaki put kada sam ulazio u tu ulicu osječao sam veliku nesigurnost da mogu slobodno da se krećem kroz nju zbog čega sam potpuno prestao ići u punčev stan. Momci koje sam viđao noću da u tom dijelu naselja izlaze na stražu, iz bezbijednosnih razloga napustili su svoje kuće i stanove. Večina njih otišla je u dio grada pod muslimanskom kontrolo i tamo se vojno angažovala, pa je za srpsko štanovništvo to bio dovoljan razlog da se i oni bezbjedno osjećaju. U to vrijeme puno mladih sposobnih momaka srpske nacionalnosti iz Omladinske ulice dobrovoljno se javilo u srpsku vojsku. Na noćnoj straži okretali su puške u pravcu svojih zgrada i stanova, a u jutro bi se vraćali u njih na spavanje. Omladinska ulica je za muslimansko stanovništvo bila bezbijednija teritorija, jer srpska vojska sa oružjem nije zalazila u taj dio naselja, pa iz tog razloga stariji ljudi islamske vjeroispovjesti nisu se odlučivali da napusti svoje domove.
Moji punac i punica su u tom periodu danju odlazili u Krše da nahrane domaće životinje koje su  u svom seoskom domaćinstvu držali u tom selu. Preko noći iz bezbjednosnih razloga vraćali se u svoj stan. Bilo je to nevjerovatno ratno stanje, u kojem se u svako doba dana moglo otići na bilo koju od zaraćenih strana i vratiti nazad.

Borba za Svrake

 "Prvi maj" praznik rada, bio je na pragu. Narod u neizvjesnosti šta će se dešavati i dalje je napuštao Vogošću. Još uvjek su neki putevi bili prohodni i moglo se otputovati, pa sam pokušvao ubijediti oca da odemo do Subotice u posjetu svojim najmilijim. Moj otac je bio penzioner, pa sam mislio da kroz ovo ludilo ne treba i ne zaslužuje da prolazi. On nije želio da ode iz  Vogošće smatrajući da je to dužnost i obaveza svakog građanina Jugoslavije. Računao sam da ću ga nagovorititi da odemo u posjetu i kad ga dovedem imaću veču mogučnost da ga ubijedim da tamo i ostane. Moje ubjeđivanje da odputujemo bilo je uzaludno. On mi reče, "Idi ti sine vidi ženu i dijete, znam ja šta znači poželjeti porodicu, pusti ti mene, meni je mjesto ovde i neću nigdje da idem dok se ovo ne završi!! Njegov odgovor je bio za očekivati nakon svih naših priča o ovom ratu. Nakon što sam shvatio da od mog ubjeđivanja nema vajde, nisam želio da ga ostavim i odlučih da ostanem sa njim.
Ratni vihor nadvijen nad Bosnom političke stranke nisu smirivale. Sjećam se priča među rajom, u vrijeme dok je bila zajednička policija, policajci islamske vjeroispovjesti su naoružavali sela u kojim je bilo pretežno muslimansko stanovništvo. Jedan od glavnih ljudi bio je Alija Delimustafić, ministar unutrašnjih poslova i vlasnik, u to vrijeme čuvene po mutnim poslovima, firme "Ceneks".
U to vrijeme sam se intezivno družio sa Graletom. On je u meni stekao povjerenje, pa jedan dan poče on priču, pa mi reče, "Delimustafić sa svojom firmom prevozi naoružanje po Bosni. Kamioni se kreću autoputom Sarajevo-Zenica i prolaze kroz Krivoglavce. Šoferi se uvjek svraćaju u kafanu "Zelena dolina", u Reljevu, završi on svoju priču.
Nije mi bilo drago što se to dešava, jer sam osječao da takve stvari razbijaju narod po nacionalnim šavovima, ali nisam mogao ništa uraditi po tom pitanju, pa mu rekoh, "Pa šta ćemo sad", više konstatacije radi, nego kao pitanje.
Grale nastavlja, "Pa hajmo ga zaskočiti i sve mu oteti"!
"Kako?", pitam ja.
Poče on iznositi svoj predlag, a ja ga pažljivo slušam,"Ja preko nekih ljudi mogu saznati tačno kad će naići kamion sa oružjem, kad dođe na parking od kafane izaći ćemo sa maskama na licu i automatskim puškama koje ću nam nabaviti, otećemo mu sve i gotova stvar", završi on sa svojim planom.
Pomislih, kako se Čelo nakon ubistva srpskog svata na Barščaršiji preko stranke sakrio, tako ćemo i mi moći preko stranke SDS, ako neko sazna da smo mi to učinili. Dadoh svoj pristanak i on reče, "Budi spreman, kad ti javim idemo u akciju". 
Ubrzo nakon toga naš plan propade, jer krajem marta Pena i njegovi ljudi na srpskoj barikadi koja je bila postavljena u Krivoglavcima uhvatiše jedan kamion od CENEKS-a pun naoružanja. Zbog tog kamiona sve se diglo na noge pa se cijeli slučaj digao na viši nivo. Delimustafić je naredio policiji da odu i preuzmu njegov kamion. Na čelu mješovite patrole, komandiri smjene Motika Petar došao je u Krivoglavce, a Pena sa svojim ljudima uz pucnjavu iz pušaka, najuri ih iz Krivoglavaca. Patrola bježeći iz sela trčala je preko rijeke Bosne, ostavivši vozilo "Golf", sa kojim su se tu dovezli. Vogošća je brujala i smijala se tom slučaju. Pena je cijeli toko rata vozio to policijsko vozili, a da se niko iz vlasti nije usudio da pokuša da mu ga oduzme i vrati u policijsku stanicu.
Taj slučaj nije zaustavio trku u naoružavanju naroda, pa je vojska naoružavala srpska, a policajci muslimanska sela. U Vogošći se pročulo da su se koristila službena vozila policije za naoružavanje naroda. Neka od imena koja su se pominjala bio su rođeni brat poznatog vogošćanskog sudije za prekršaje, Čuture Murata i Edib Spahić. Njih dvojica u vrijeme kada su bili na dužnosti sa policijskim vozilu su prevozili oružje i noružavali su okolna muslimanska sela. 

Nakon fabričkih borbi, krajem aprila počela su prepucavanja i u Semizovcu, naselju koje je pripadalo opštini Vogošća. Prvi sukobi počeli su oko kioska u centru naselja. Nekadašnjii pripadnici zajedničke vogošćanske policije Mirso i Hiko htjeli da ga odvuku u selo Svrake. Oružani sukob je izbjegnut tako što se srpska strana povukla i dozvolila da se kiosk odvuće bez krvoprolića, koje je več bilo na pomolu, jer su obadvije strane bile naoružane i sa puškama uperenim jedini u druge, čekalo se ko će prvi povući obarač.
Sve se smirilo i kiosk je odvučen na ulaz u selo. Svrake su bile smještene uz samu obalu rijeke Bosne, podijeljene na dva dijela, Donje sa pretežno muslimanskim i Gornje Svrake, sa srpskim življem. Nakon što je kiosk odvučen i postavljen kao punkt, počele su kontrole stanovnika koji ulaze u selo.  Svi koji su bili na punktu bili su iz tog sela, pa svi koji su prolazili kroz punt međusobno poznavali , zbog čega je pokazivanje lične karte bilo nepotrebno. Legitimisanje prolaznika iritiralo je srpsko stanovništvo, jer na punktu su stajali isključivo  mještani islamske vjeroispovjesti. Stanovnici Gornjih Svraka nisu imali drugu mogučnost da sa vozilima dolaze do svojih kuća, pa su pojedinci na punktu koristili tu sitaciju provocirajući prolaznike.
A onda dođe "Prvi Maj"!
Tu noć neko otvori vatru u pravcu Gornjih Svraka, a pošto su bili svijetleći metci, jasno se vidjelo da dolaze iz donjeg dijela sela. Taj slučaj je prouzrokovao oštru reakciju srpskog stanovništva nakon čega se rasplamsa žestoka borba. Počela je pucnjava iz svih raspolživih sredstava. Uz pješadijsko naoružanje, u ključena je i artiljera sa okolnih brda.  Sutradan iznad Svraka nadletio je vojni avion i izbacio kasetnu bombu na selo. Svrake su bile u potpunom okruženju, jer su sva okolna sela bila pretežno srpsko stanovništvo, pa je bilo nemoguće njihovo povlačenje sa te teritorije. Nakon dva dana borbe, osim Fejzovića koji je zbog nespretnog rukovanja sa puškom ručne izrade, koju je sam napravio u UTL-ovoj alatnici, niko više nije poginuo.   Mještani sela uvidjevši da neće dobiti neophodnu pomoć iz Sarajeva, odlučiše da se predaju! Treči dan stanovnici Svraka položili su oružje i predali se srpskoj vojsci.
Prilikom izlaska iz sela sa sobom su ponijeli improvizovano naoruženje, koje je pravljeno u fabričkom krugu pred izbijanje sukoba. Srpska stran je znala da se u selu nalazi puno modernijeg naoružanja. Nebojša Špirić-Špiro je posjedovao spisak ljudi po imenu i broju zaduženih pušaka, pa je insistriao da se to naoruženje preda. U akciji razoružavanja svračana, uspejlo se pronači puna dva kamiona naoružanja, raznih kalibara, među kojem je između ostalog bilo i nekoliko minobacača 82 milimetra. Nakon saznanja da su posjedovali minobacače, pričalo se da su  nabavljeni još daleke 87-me godine. To je veoma uznemirilo stanovnike Vogošće, pitajući se zašto je nekome tada trebao minobacač tog kalibra!
Prilikom saslušavanja, mještani Svraka bili su smješteni u kasarni u Semizovcu. Srpska strana se još uvijek nadala da će pregovori sa SDA uroditi plodom i da će se zaustaviti daljnje eskaliranje sukoba, pa su nakon obavljenog informativnog razgovora zarobljenici bili pušteni svojim kućama. Neki nisu željeli da se vrate u kuće pa su se uputili prema Srednjem i Sarajevu, teritorije koje su bile pod muslimanskom kontrolom.
Pošto se uvidjelo da mirnog rješenje neće doći, nakon što su po gradu svirepo ubijani vojnici JNA, srpska strana je sredinom maja krenulo u hapšenja muškaraca koji su učestvovali u borbi u Svarakama. Neki od njih saznali su za tu akciju, pa su na vrijeme kroz nezaštičene teritorije uspjeli proči na muslimansku teritoriju.  Jedan od njih bio je Hiko, poznati vogošćanski policajac, iskoristio je boravak na slobodi i tako uspio izbjeći zatvarsku kaznu.
U Vogošći nije postojao zatvor za ratne zarobljenika, pa su zarobljeni muškarce iz Svraka bili smješteni u vulkanizersku radnju, u Krivoglavce.