Etničko čišćenje ili spašavanje života

Od momenta napuštanja skupštine BiH, od strane velikog broja srpskih poslanika i stvaranja Srpske skupštine SRBiH, pocela je još žešca anti-srpska kampanja od koalicije na vlasti. Stranke SDA i HDZ stvorili su novu koaliciju sa multietnickom strankom SDP i iz njihovih redova izabrali Srbina, vogošcanina Miru Lazovica, na funkciju predsjednika skupštine BiH.
Od tog momenta, vec poprilicno poljuljano povjerenje među narodima počelo je strmoglavo da pada. Vecina u srpskom narodu nije podržala takvu vlast, što je dovelo do potpunog nepovjerenja prema novoj koaliciji.

Vlast u BiH iskoristila je monopol nad medijima i pokušala da diskriminiše SDS, dajuci joj negativne epitete. Svi Srbi koju su podržavali stavove SDS-a, okarakterisani su kao cetnici. Na teritoriji tadašnje, još uvijek zvanicno priznate države SFR Jugoslavije, za koju smo se svi zaklinjali, počelo je globalizovanje srpskog naroda u negativnom smislu, tako što je poređeno sa cetnicima iz "II Svjetskog Rata". U svemu tome najviše je zabrinjavalo što je muslimanski narod davao ogromnu podršku svojim idejnim vođama i tako se otvoreno zaprijetilo srpskom narodu!
Kroz kinematografiju ratnih filmova, stvorila se negativna slika prema cetnicima, karakterišuci ih kao prljave, bradate i krvolocne spodobe, sa noževima zadjevenim za opasace, sa kojim ubijaju svoje žrtve. To je puno uticalo na srpski živalj u BiH, zbog cega je bio poprilicno podijeljen u politickim pogledima i stavovima.
Međutim, politika SDA i vladajuca koalicija u BiH, masovno su podržane od muslimanskog naroda, što je dovelo do ubrzanog ujedinjenja stavova i velikog procenta odaziva srpskog naroda na poziv za mobilizaciju od "neposredne ratne opasnosti".
Stalni strah od moguceg upada muslimanskih snaga na teritorije pod srpskom kontrolom, motivisao je i jedan dio ženske populacije da se prikljuce "srpskom pokretu otpora". Zbog velikog broja prijavljenih djevojaka i žena, formirana je "Ženska ceta". U sastav te jedinice ušlo je više od cetrdeset žena, mješovite vjerske i nacionalne pripadnosti. Dobri odnosi Srba i Hrvata u centralnoj Bosni doprinijeli su da se u sastavu jedinice našao i jedan broj  Hrvatica.
Pocetkom jula mjeseca '92 godine "Ženska ceta" pocela je sa pješadijskom obukom. Nakon mjesec dana obuke, raspoređene su po četama u svim bataljonima Crnovrške brigade. Zbog nedostatka medicinskog osoblja mnoge su bile borci, u svojstvu saniteta, na prvim borbenim linijama. U to vrijeme nije bilo poljskih, induktorskih telefona na liniji odbrane, pa su pojedine jedinice iskoristile njihovo prisustvo angažujuci ih na sredstvima za vezu. Pored dobrog rukovanja oružjem, žene su se pokazale veoma hrabre, prilazeci ranjenim borcima i ukazujuci prvu pomoc  u najtežim trenutcima borbenih dejstava. Bile su uzor i pravi junaci! Pokazaivale su vecu hrabrost i smirenost u borbi od vecine muškaraca.
U muški sastav srpske vojske na mobilizaciju su pozivani iskljucivo građani srpske nacionalnosti. Na mobilizaciju se prijavio i jedan broj muslimanskog stanovništva, a njihovi zahtjevi bili su odbijeni. Bez obzira što je i u drugim nacijama bilo onih koji su bili protiv samostalnosti BiH, a za ocuvanje zajednicke države Jugoslavije, srpska vlast nije ukazala povjerenje i dozvolila da se aktiviraju u odbrani srpskih teritorija. U satav srpske vojske ulazili su samo oni koji su se krstili u crkvi i prešli na pravoslavlje. Tako je jedan stari vogošcanin, Medo bio odbijen, a Suad koji je u međuvremenu postao Milorad, dobio prilku da stane na liniju odbrane Vogošce.
Sve je to uticalo da pojedinci pod oružjem okarakterišu svoje sugrađane kao unutrašnje neprijatelje. U prilog im je išao povecan broj izbjeglica koji su pristizali u Vogošcu bježeci sa teritorija pod muslimanskom kontrolom.
Haoticno stanje najviše su koristili ljudi skloni kršenju zakona i niskog morala. Iskoristili su takvu situaciju i samoinicijativno prisiljavali muslimansko stanovništvo da napuštaju svoje stanove. U svemu tome prednjacio je Pana, od ranije poznat kao sileđija, za šta je odležao i višegodišnju zatvorsku kaznu. Pana je bio angažovan u rezervnom sastavu civilne milicije. Iskoristio je uniformu i bez icijeg odobrenja u nocnim satima krenuo u obilazak muslimanskog stanovništva. Kada bi ih ubjedio da idu iz Vogošce, šta mu u to vrijeme nije bilo teško, prevozio bi ih do TAS-ove kapije i uputio prema Ugorskom. Bilo je to selo na periferiji Vogošce pod muslimanskom kontrolom. Niko sa sigurnošcu nije znao da li je Pana naplacivao njihovo prebacivanje na muslimansku teritoriju, ali ono što se znalo da je njihove kljuceve od stanova uzimao i stanove prodavao nezbrinutim izbjeglicama za tricavih 350 Njemackih maraka. Zbog zloupotrebe milicijske uniforme po naselju su se širile glasine da civilna milicija protjeruje muslimansko stanovništvo iz Vogošce. Panu niko nije sprecavao u njegovom pohodu pa se iz tog razloga nije znalo dali je to stav ljudi na vlasti ili Pana na svoju volju protjeruje stanovništvo Vogošce.
Međutim, niko nije sa sigurnošcu znao gdje su te kompletne porodice odlazile. Strah od takvih pojava stanovnici Vogošce pokušali su da sprijece tako što su se mnogi ponudili da pomognu muslimanskom stanovništvu, kako bi bezbjedno napustili srpsku teritoriju. Među-rodbinski odnosi, kumstva i dugogodišnja prijateljstva, kod velikog broja građana Vogošce davala su obavezu da pruže zaštitu i pomažu u teškim trenutcima. Zbog misterioznih nestanaka ljudi, postojala je bojazan i briga za muslimanskim stanovništvom, pa su mnogi građani samoinicijativno nudili svoju pomoc da se bezbjedno napusti teritorija pod srpskom kontrolom i ode u željenom pravcu. Veliki broj muslimaskog naroda to je iskoristilo i u svim mogucim pravcima napuštali su Vogošcu. Neki su odlazili preko Ugorskog u Sarajevo, neki su sa vozilima prebacivani na Hrvatsku teritoriju u Kiseljak, a nekim su se pravili lažni dokumenti i prebacivani su u Srbiju i dalje u druge države Evrope. Mnogi su po izlasku iz srpske teritorije ostavljali kljuceve od kuca i stanova na cuvanje svojim pomagacima.

Smatrao sam to moralnom obavezom svakog građanina, pa sam i ja gledao kako da pomognem mojim prijateljima. Jednog dana sasvim slucajno šetajuci najprometnijom ulicom Vogošce vidim svoga starog prijatelja Sancu. Iako sam svaki slobodan dan koristio da prošetam tom ulicom, Sancu od pocetka sukoba do tog trenutka nisam viđao, pa sam bio ubjeđen da je on vec odavno napustio Vogošcu.
 Sjedio je Sanco sam na stepenicama od ulaza zgrade u kojoj je živio. Cim sam ga vidio priđoh i pozudravih se sa njim. Na njegovm licu osjecao se i strah i tuga, zbog svega ovog što nam se dešava.
Sanco je još kao mlad momak bio aktivno ukljucen u sve omladinske akcije. Zbog njegovog zalaganja i vrijednog rada, dobio je povjerenje od "Omladinske organizacije Vogošca", da zajednickim snagama sa Šocom, renovira i ponovo oživi prostorije vogošcanskog "disko-kluba" i bazen. Njih dovjica su u vemo kratkom vremenskom roku uspijeli da poprave i otvore "disko-kluba", jedini prostor koji je omladina tada imala za druženje.
"Disko-klub" je nakon doceka "Nove godine" 1979/80. u požaru bio uništeni, a zbog nedostatka novca duži period bio je zatvoren. Njih dvojica su marljivim radom uz pomoc još nekoliko omladinaca uspjeli da obnove prostorije i povrate omladini mjesto na kojem ce se sakupljati i družiti. Te iste godine, uspili su nakon dužeg niza godina osposobiti i otvoriti, već otpisani, vogošcanski bazen.

Iako je Sanco bio stariji od mene par godina, to nas nije sprijecilo da otpocne naše druženje, On, Feđa i ja u isto vrijeme zaljubili smo se u tri drugarice, pa nas je ljubavna veza sa tim djevojkama spojila i zbližila. Naše intezivno druženje došlo je do te mjere da smo skoro svaki dan bili zajedno, pa smo poceli organizovati i zajednicka ljetovanja na moru.
Međutim nakon više od tri godine našeg druženja i zabavljanja sa djevojkama, Feđina ljubav krunisana je brakom u aprilu, a moja u maju mjesecu '85 godine, dok je u tom istom periodu Sancina veza bila u raspadu. Sanco je to sa velikim bolom prebrodio, ali od tog momenta naše druženje je prestalo! Smatrao sam da je on tako želio, da bi lakše prebolio svoju veliku ljubav, pa se nisam naturao da mu povecavam njegovu ionako veliku muku!
Ovoga puta ratna situacija je iziskivala da priđem Sanci i ponudim pomoc, koliko je bilo u mojoj moci. Sanco je sjedio na stepeniku ispred ulaza njegove zgrade i zamišljeno gledao negdje u daljinu. Stisnute obrve i ozbiljno lice pokazivalo je njegovu veliku zabrinutost.
Cim mu priđoh, pozdravismo se i odmah ga upitah dali mu nešto treba?
On naprci nos i odricno klimnu glavom, pa rece: "Ne treba ništa jarane".
U momentu pomislih da ne želi moju pomoc, a onda se Sanco sjeti da nema cigara, pa rece: "Daj majketi jednu cigaru".
Sanco nije volio da se grebe. Grebatore smo nazivali ljude koji vole da uzimaju od drugih neke stvari da bi sacuvali svoj novac, pa se u njegovoj molbi osjetila neprijatnost što je morao da traži cigaru. Po njemu sam osjetio da je zbog nedostatka cigara zapao u psihološku krizu! Bila su to teška vremena za sve pušace i veliki problem za nabavku cigara, pa i ja cesto nisam imao dovoljno za sebe.
Kroz glavu mi prođe, koliko je tek njemu teško da dođe do njih. Izvadim kutiju cigara iz džepa i ponudim ga da zapali. On izvuce jednu i odmah je stavi u usta. Izvadim upaljac i pružim ga Sanci da zapali. Dok je zapaljivao, ja iz kutije istresoh nekoliko cigareta i pružih mu da uzme kako bi imao i za kasnije. Kad viđe pružene cigare on prestade da bude smrknut, usne se razvukoše i na licu mu se pojavi osmijeh.
Iako sam se Sanci ponudio za pomoc, on je to odbio, rekavši mi da ne treba ništa, ali na moj prvi utisak nije tako izgledalo. Dok smo razgovarali u meni se stvorio osjecaj da je Sanci neko vec dolazio na vrata, što ga je vidno i uznemirilo. Pomislih da je sa nekim dogovorio pomoc za napuštanje Vogošce, pa to nije želio da mi kaže. Kako ne bi iskomplikovao njegovu vec dovoljno tešku sitaciju, nisam želio da mu se naturam. Ostao sam pored njega dok nismo do kraja ispušili zapaljenu cigaru, a onda sam morao da krenem. Pozdravim se sa Sancom i pođem dalje za svojim obavezama. Od tog momenta Sancu više nisam viđao u Vogošci. Bilo je to naše zadnje druženje!

Panika među građanima Vogošće

Nakon što je izveden napad na "PRETIS" od strane "Patriotske lige" i "Vikićevih specijalaca", u kojem su imali mrtvih ali su uspjeli da izvuku veliki dio eksplozivnih srestava, Vogošćom je zavladao strah od novih napada iz Sarajeva. To je izazvalo negativne reakciju među stanovništvom, zbog čega su mnogi hrlili ka izlazu iz Bosne. Svakodnevno se osječalo osipanje stanovništa! Neki su išli za Sarajevo, neki ka Kiseljaku, a neki ka Srbiji i zemljama Evrope, napuštajući srpsku opštinu Vogošća.
Moj šurak Haris bio je dobar drug sa mnogim vogošćanskim mangupima mlade generacije. Od njih je saznao da se pričalo o njemu, baš kao i o Adi, da je član organizacije "Zelene beretke", da je bio na njihovj vojnoj obuci i da će ga zbog toga ubiti. Haris je došao u stan, sav uzbuđen nakon tog saznanja, ukratko nam ispričao šta je čuo o sebi i reće, "Moram što prije bježati iz Vogošće". Moja žena i ja smo podržali njegovo mišljenje i savjetovali ga da je ipak bolje da odmah ode do sestara koje su živjele u Sarajevo. Na brzinu je pokupio nešto neophodnih stvari da ponese sa sobom, pozdravili smo se i preko Uglješića i "samačkih baraka" otišao prema Ugorskom i dalje za Sarajevo. Haris je tad imao jedva devetnaest godina i nije bio ni ukakvoj vojnij organizaciji, ali kada se o njemu počele takve  pričate, bilo je bolje otići, nego čekati u neizvjesnosti, šta će se desiti ako zbog toga dođe neko po njega!

Borina uspješna odbrana "PRETIS"-a, dala je podstrek mlađim generacijama, pa se njegova jedinica nakon toga veoma brzo popunjavala sa finim i poštenim mladim momcima, što je za Vogošću i vogošćane bilo od veoma velikog značaja. Uz tu  jedinicu, stvarale su se i nove, koje su građani organizovali i formirali u različitim kvartovima po naselju. Nakon što se u kratkom roku veliki broj momaka prijavio za odbranu, u monogim se osječalo da su uživali u svemu tome, ne razmišljajući šta rat može da nam donese! Neki su sa oružjem u rukama smatrali sebe superiornijim nad drugim, pa im je to davalo dodatnu hrabrost i samopouzdanje.
Bio je to znak da što prije nađem sklonište za svoju porodicu, dok ovo ludilo u narodu ne prođe!
Moj brat je planirao da svoju porodicu prebaci kod naše rodbine u Suboticu, pa sam i ja došao na ideju da sina pošaljem sa njim i tako ga sklonim iz neminovnog rata, koji je bio neizbježan, zahvaljujući strankama na vlasti!
Rat je već bio počeo po monogim sarajevskim kvartvima i ulicama!
Razgovarao sam sa suprugom i ona je bila neodlučna da pošaljemo sina, bez našeg prisustva! Ubjedio sam je da je bolje da ide jer sa bratovom porodicom ide i moja majka, koja će tamo paziti na njega. Bilo je dugo razmišljanje i nećkanje, ali smo se ipak na kraju složili da je to trenutno najbolje rješenje.
Pred sami početak rata, zahvaljujući Miroslavu-Bradi, koji je radio u TAS-ovoj kablaži, uspjeli smo dobiti novac od uzajamne kase u vrijednosti "YUGO 45". U vrijeme dok još nije bilo ni priče o ratu, Brada je organizovao grupu od dvadest ljudi, koja je svakog mjese udruživala novčana sretstva i jednom iz grupe kupovao ili davao novac u vrijednosti "YUGA". Kako je moja supruga radila u kablaži, ona je bila u toj grupi i kao devetnaesta na spisku dobila novac. Iako je nastala velika kriza oko uplata i podizanja novca u banci, Brada je ipak je prije početka rata, svima po spisku uspio da isplati taj novac! Gotovina mi je u tom trenutku dobro došla, jer se puno novca uložilo u klub, od kojeg zbog političke situacije nismo imali finasijsku korist.
Moj brat sa svojom porodicom već je bio spraman za polazak, ali se pred samo kretanje probušila guma na njegovoj ladi "Samari". U to vrijeme Vogošća je ostala bez vulkanizera jer su, jedan Albanac, koji je radio u Krivoglavcima, a drugi musliman u Semizovcu, već bili napustili tu teritoriju i otišli na "sigurnija" mjesta. Nismo imali izbora, morali smo da idemo kod Daneta, koji je imao radnju u Gornjem Hotonju, a koja se nalazila pod muslimanskom kontrolom, na glavnom putu za Sarajevo. Ne sluteći šta nas može strefiti, ubacili smo probušenu gumu, sjeli u auto i krenuli u pravcu Sarajeva.
Svi su bili spremni za polazak, ali se moralo sačekati da rezervna guma  bude zakrpljena i auto bude spremno za dug put, pun neizvjesnosti zbog seoskih barikada po svim putevima širom Bosne! Kroz Vogošću smo se bezbrižno vozili i na putu nismo sretali, ni vojsku, ni barikade. Nakon što smo izašli iz naselja, prošli pored "Saobračajnog fakulteta", PSC-a i TAS-ove teretne kapije, uputili smo se prema Barici. Na samom ulazu u Baricu nailazimo na prvu barikadu. Na njoj su stajali četvorica naoružanih ljudi sa civilnom odjećom i beretkama na glavi. Stajali su pored improvizovane rampe sa uperenim puškama u pravcu našeg auta. Mi se ne kolebamo i ne oklijevamo, nego produžavamo dalje vožnju i pred samom barikadom moj brat zausatavlja vozilo.
Prilazi nam jedan momak, dok ostali sa pažnjom gledaju u nas!
Moj buraz otvara prozor, a ovaj ga bez ustezanja pitak, "Kuda vi momci?"
"Pošli smo do Daneta da zakrpimo gumu od auta", kaže Lazo njemu.
"Pa što ne zakrpite u Vogošći?", reče on nama.
"Ne radi nijedan vulkanizer!" odgovara mu moj buraz.
"Pa ne radi kad ste ih otjerali, nego dajte vamo vaše lične karte da vidim", kao kroz ljutnju progovara.
Vadimo mi lične, on zagleda u njih, pa u nas, kao da ne može da nas prepozna na slikama. Bez rijeći pruža nam karte nazad i okreće se ovim svojim pored rampe i povika, "Otvaraj".
Ubrzo zatim rampa se podiže i mi nastavismo put. Do Daneta nije bilo više ni jedne barikade pa smo za desetak minuta već bili kod njega. Ušli smo u radnju i zatekli mrzovoljnog Daneta, negodujući što smo mu baš sad došli.
Ukratko smo mu objasnili zašto smo došli i on nam reće, "Nema problema, daj vamo gumu".
Izvadili smo gumu iz auta, unijeli je u radnju i on se lati posla. Bez rijeći počeo je krpiti gumu. Brzo je završi, čini mi se nismo ni cigaretu stigli do kraja ispušiti on povika, "Evo je, gotova".
Uzeli smo gumu, platili i bacili mu nešto na kafu, u znak zahvalnosti za odrađen posao. Poželio nam je sreću, koja nam je već u narednih petnaestak minuta bila prijeko potrebna. Krenuli smo nazad i brzo stigli do barikade, sada sa druge strane. Zaustavljamo se pred njom, a onaj isti momak ponovo nam prilazi.
Ovoga puta  ne traži dokumente, samo se nasmija i reče, "Ala ste vi momnci hrabri, imate petlju, nema šta, svaka vam čast".
Pogleda prema rampi i pokretom ruke pokaza svom kolegi da je podigne.
"Vozi i sretan put", povika za nama, dok smo se bez žurbe udaljavali od njih.
Stigli smo pred zgradu, a tamo su nas svi sa velikim nestrpljenjem isčekivali. Ne čekajući ni tren, odmah su posjedali u auto, kako bi uspjeli proči kroz mnogobrojne barikade po Bosni i prije mraka izaći u Srbiju, na sigurnu teritoriju.
Nakon što smo sina poslali u Vojvodinu, suprugine i moje muke su tek nastale! Nezadovoljna što je dijete pustila bez sebe, zbog nervoze nekoliko noći nije mogla da spava. Krivila je mene što sam je ubijedio da to uradi. A onda kao da je od nekud sve to gledao moj brat, nakon nekoliko dana se ponovo pojavi u Vogošći. Došao je po dokumenta od fakulteta, koja je zaboravio da ponese sa sobom. Ostala su mu bila nedovršena još dva predmeta na fakultet u Novom Sadu i planirao je da iskoristi ovu situaciju i izađe na ispite i konačno dobije diplomu inžinjera protivpožarne zaštite. Iskoristio sam taj njegov dolazak i kada je ponovo krenuo za Suboticu, poslao sam suprugu sa njim, da tamo bude sa našim sinom.
Ostao sam sam!