Mobilizacija u Vogošći

Borin juriš na spomenik, doprineo je da se svakodnevno sve više i više primječivao veči broj vojnika po vogošćanskim ulicama. Ja sam takođe odlučio da se mobilišem. Mediji koji su učinili svoju propagandu, okrivljujući SDS terorističkom strankom i time usporili dobrovoljnu mobilizaciju kod srpskog naroda. Kod mene nisu uticali na odluku da se mobilišem. Kroz proces otvaranja bodibilding kluba uvidio sam da SDA stvara državu u kojoj ću biti pritisnut antisrpskom političkom čizmom i zbog toga sam već ranije bio odlučio, "ako dođe do rata, boriću se protiv takve države "!
Počeo sam aktivno da radim na pronalaženju jedinice u kojoj ću se vojno angažovati. Pošto sam uvidio da je među ljude ušlo ratno bjesnilo, da su pojedini sa oružjem u rukama smatrali sebe močnijim od drugih, morao sam pronači način kako de sebe i svoje najmilije zaštitim od takvih likova. Još uvjek nisam odlučio u koju jedinicu da se prijavim ali sam bio siguran, sa takvim tipovima, rame uz rame neću ratovati.
Iako ne mog da kažem da sam kroz život odrastao i družio se sa finim i poštenim ljudima, ali u ratnim uslovima, kućni odgoj preovladavao je u meni i zbog toga sam gledao da se priključim jedinici u kojoj su se nalazili časni i pošteni ljudi. Smatrao sam da u ovom ratu, prije svega treba sačuvati čast i obraz svog naroda, pa je moje traganje za vojnom jedinicom bilo pod strogim kriterijumima. Svaki detalj, od nacionalizma do poštenja, za moju odluku bio je veoma važan,, !
Česte šetnje po naselju u društvu sa Feđom bile su primječene od pojedinih ljudi. Neki od njih koji su to primjetili bili su komandiri novo-formiranih jedinica. Idući mojom uobičajenom maršutom od Omladinske do bodibilding kluba, prolazim pored opštine i samo što sam prešao most na Vogošćanskom potoku, susrečem se sa Točetom i par njegovig drugova, koji su bili u vojnim uhiformama. Za njega sam čuo od raje na ulici da je jedan od komandira novih jedinica.
Kako sam ga dobro poznavao, pozdravih ga, a on umjesto pozdrava kaže, "Šta ti čekaš, što se ne prijavljuješ u vojsku, vidiš da je rat počeo".
Ja se nasmija i ne odogovorih mu ništa, a on nastavlja, "Smij se ti, tebi je važno da šetaš sa Feđom po Vogošći, jebe se tebi za rat".
Nisam mu odgovorio ništa, sa osmijehom na licu nastavio sam svoj put prema teretani, ali mi nije bilo drago za ovu provokaciju, pogotovo što sam znao da je i on sa Feđom bio dugogodišnji prijatelj i komšija i da sam ga upznao, upravo preko Feđe. Iako sam ga smatrao poštenim momkom, njegova provokacije uticala je na moju odluku da se ne angažujem u jedinicu pod njegovom komandom.

Taj isti dan, vračajući se sa treninga, idući prema Omladinskoj ulic, ispred hotela "Biokovo",srečem Brenju, još jednog od komandira srpske vojske. On me primjeti i bez oklijevanja reče, "Šta se čeka komšija". Znao sam na šta misli, ali mu nisam odogovorio, samo sam ga pozdravio, nasmijao se i nastavio dalje svojim putem.
Brenjo mi se nije učinio provokativnim sa svojim komentarom, pa me njegov poziv natjera na razmišljanje. On je bio stariji oko pet godina od mene i kao dobar i primjeran omladinac jedno vrijeme  bio je politički radnik na poziciji presednika omladine Vogošće. Kroz glavu mi prođe misao, kod njega ću se prijaviti u vojsku. Ovaj susret sa njim i njegova nekadašnja funkcija za mene je igrala ključnu ulogu u odabiru jedinice u koju se planiram prijaviti. Vjerovao sam u njegovo poštenje i čast, u koju nisam sumnjao ni jednog trena i to mi pomože da donesem takvu odluku. Pošto sam sa kumom Tešom dogovarao da budemo zajedno u nekoj od jedinica, Brenji nisam ništa rekao, dok sa kumom ne popričam i zajedno odlučimo gdje ćemo se angažovati.
Sutra-dan za vrijeme treninga pričao sam sa Tešom i predložio da se prijavimo u Brenjinu jedinicu. On ga je takođe dobro poznavao i bez razmišljanja složio se da je ta jedinica za nas najprihvatljivija. Znali smo mnoge momke koji su se već angažovali u tu jedinicu, što je za nas igralo veliku ulogu pri odluci sa kim ćemo bti u vrijeme kada su se veoma lako gubili životi.
U to vrijeme sa nama je na treningu bio Zoran Rosić-Gliga, slušajući naš razgovor iskaza želju da i on hoće da se prijavi i sa nama bude u toj jedinici. Gliga je bio mlad momak sa kojim smo u tom periodu stvorio lijepe prijateljske odnose, jer je kao i mi volio da vježba sa tegovima, a pošto nije nigdje radio, zaposlio se u klub i tako dobio priliku besplatnog vježabanja i uz put da zarađuje novac za svoj đeparac. Bio je veoma fin i kulturan momak, pa nam je bilo drago da je htjeo da bude sa nama u nekoj od jedinica.
Nakon završenog treninga uputismo se u hotel "Biokovo" da se prijavimo za odbranu Vogošće. Došli smo u hotel i našli smo se sa Brenjom. On nam ukratko obrazloži stanje u njegovoj jedinici, predstavi nam Tomu Milovića, njegovog zamjenika i reće, "pođite sad sa njim da zadužite vojnu opremu".

Tomu do tada nisam poznavao, ali mi se na prvi susret učini da se radi o veoma finom i poštenom čovjeku. Bio je ranjen i polako se kretao. Od njega saznadosmo pravu istinu o "Borinom jurišu na spomenik". Reče da mu je Boro tada spasio život i otpoče svoju priču, "Išao sam ulicom Moša Pijade u prvcu Omladinske i kad sam došao do spoja tih ulica čujem pucanj i jak bol na tijelu, padoh na zemlju i ne znam šta se dešava, okrečem glavu oko sebe da vidim šta je bilo. Vidim Boru sa puškom u ruci projuri pored mene ispaljujuči rafale prema spomeniku i ne obaziruči se da će ga nešto pogoditi. Za njim trče Cvrle i Božur, a onda ponovo počeše pucnjevi iz pravca spomenika, Boro pada pogođen, dvojica njegovih pratilaca neprekidno ispaljujući rafale stižu do Bore. Od tog trenutka nisam više čuo pucnjavu, sve se smirilo! Zahvaljujući njima ostadoh živ!", u kratkim crtama ispriača Tomo cijeli tok borbe.
Nakon toga nastaje tajac i on onako ranjen okrenu se polako ispred nas i reče, "hajte za mnom". Pođosmo i on nas dovede u hotelski magacin, gdje nas zaduži sa vojnom opremom. Objasni nam da nemaju dovoljno naoružanja i da se oružje prilikom dolaska na dežuru preuzima od stražara kojeg smjenjujemo na stražarskom mjestu. Upozori nas da je rizično u uniformi odlaziti kući, a posebno za one kuji su živjeli u Omladinskoj ulici, pa predloži da u hotelu držimo vojnu opremu. Za mene je to bilo razuman prijedlog, jer sam živio u toj ulici, a po nekom dogovoru taj dio naselja bio je pod muslimanskom kontrolom, što je davalo još veći rizik za mobilisane srpske borce. Nakon što smo zadužili opremu, insistirali smo od Tome da nas trojicu ne razdvaja kad određuje vojničke zadatke. On se složio sa tim i odmah je napravio raspored za naredni dan da budemo zajedno na straži. Opremu smo ostavili u hotelskoj kuhinji u garadrobi gdje su se nekad presvlačili radnici tog restorana. Posle toga otišli smo svako svojoj kući.
Nakon što sam se konačno mobilisao u srpsku vojsku, osjetih neko čudno olakšanje!

Boro Radić, juriš na spomenik

Po pričama građana Vogošća je bila podijeljena na srpski i muslimanski dio. Stanovao sam u Omladinskoj ulici i samom tom činjenicom, živio sam na muslimanskoj teritoriji. Iako danju nije bilo nikakvih znakova da u tom dijelu naselja ima bilo koje vojske, noću nije bilo baš tako. Pred prvi sumrak, ispred Mićine piljare su se sakupljali mladići koji su živjeli u tom dijelu naselja. Kroz prozor stana sam primječivao da su se svako veče sastajali tu, pušili bi cigarete, a nakon što bi došao  potpuni mraka, oni bi nestajali. Bilo je očito da su se u nastavku noći raspoređivali po nekim stražarskim mjestima. Računao sam da Pice, Rere, Nine i ostali koje sam viđao, nisu opasni da bi mi ugrozili život. Mnoge sam od njih poznavao, pa me to i nije toliko zabrinjavalo. Jednostavno, nisam moga da shvatiom ljude koji su mislili da nećije ime može da odredi, dali je on prjatelj ili neprijatelj. Računao sam da veliko prijateljstvo sa Feđom, može da mi daje zaštitu u muslimanskom, a njemu u srpskom dijelu naselja. U početku je tako i bilo. Prvi pozitivni znakovi zbog našeg prijateljstva pokazali su stanovnici muslimaskog sela Uglješići.
Feđa je svoju porodicu sklonio u Hrvatsku, ali je i dalje svako drugo jutro odlazio Uglješiće po mlijeko. Znao sam od ranije da je tamo kupovao domaće mlijeko za svoju diječicu, jer je često u povratku iz sela svraćao kod mene u stan. Zgrada u kojoj sam živio bila je najbliža tom selu, dijelio ih je samo jedan potok. Jednog dana Feđa se vračao iz sela i pošto je znao da nisam nigdje otišao, svratio je do mene. Čim je ušao, ispriča mi da su mještani zabrinuti, što sam u vrijeme Borinog napada na policijsku stanicu i opštinu, izašao na balkon i gledao kako se sa oružjem u rukama raspoređuju za odbranu sela. Rekli su mu, ako se to ponovi i ja se pojavim na balkonu, da će bez upozorenja pucati u mene. Shvatio sam ozbiljno tu poruku i  uopšte više nisam koristio taj balkon da na njemu provodim vrijeme.
Misli o ratu, smeli su vjerski praznici, došao je "Vaskrs"! Taj dan sam uglavnom provodio sa svojom porodicom kod mojih roditelja. Pošto mi je porodica otišla u Suboticu, rano u jutro sam ustao i uputio se kod oca. Otac je bio komunistički opredijeljen, ali ovo je za njega bio "sveti dan", koji je veom poštovao i još dok sam bio mali, sječam se da je taj dan puno vremena provodi sa mnom i mojim bratom. Bio je to za njega dan, kad se sav posvećivao svojo dijeci i porodici! Ovaj "Vaskrs" ostao je sam u stanu, baš kao i ja, ali ga to nije spriječilo da pripremi jaja i lijep ručak za nas dvojicu. Proveo sam sa njim lijepo vaskršnje prijepodne i odlučio sam da se vratim u svoj stan. Negdje oko dva sata popodne došao sam kući. Samo što sam ušao u stan, počeše rafali. Po zvuku sam osjetio da da dolaze iz Uglješića. Sjetih se poruke koju sam par dana ranije dobio od svog druga, pa odlučih da ne idem na taj balkon. Stan je imao dva balkona i ja sam odlučio da izađem onaj drugi koji nije gledao na selo, nego na Omladinsku ulicu. Pojedini građani koji su se zatekli tog trena na ulici u žurbi su se sklanjali, očekujući da će ova pucnjava eskalirati u veće sukobe. Sve se polako smirilo i nastavilo se normalno kretanje građana po ulici. Izašao sam na polje i saznao da je Ado- Guz, tako smo ga zvali, u pijanom stanju pucao po selu. Iako se očekivala reakcije, jer je to izgledala kao provokacija za pravoslavni praznik, ipak sve je bilo mirno i taj dan reakcija je izostala.

Par dana nako "Vaskrsa", ponovo pucnjava po gradu. Ovoga puta bilo je puno ozbiljnije. Čujem komšije kako silaze niz stepenište i ja odlučih da ne čekam kraj ishoda u stanu. Siđoh u podrum u kojem sam zatekao veliki broj svojih komšija. Rasporedili su se svuda kroz podrumski hodnik koristeći pojedine stvari da ne bi sjedili na hladnom betonu. Pozdravi ih i pogleda gdje bi mogao da sjednem. U jednom čošku sjedio je Čofa, brat od moje vjenčane kume. Kako sam sa njim bio u najboljim odnosima od svih prisutnih, ja mu priđoh i sjedoh odma do njega. Samo što sam sjeo, a on kao da je samo mene čekao, kao navijen otpoče priču protiv Srba i Karadžića. Pokuša da mu objasnim da su svi krivi za ovo stanje i de se ne može kriviti samo jedna stran,  ali on ne konta šta mu govorim i ne  daje mi to za pravo, okrivljujući samo jednu stranu. Ne mogu da vjerujem da su ljudi postali ovakvi i da nisu vidjeli krivca za rat na svakoj strani, okrivljujući samo onu koju su smatrali svojom protivničkom. To me baš dobro naljuti, nemogoh da se suzdržim, pa mu kroz bijes rakoh, "Slušaj ti mene sad, ako tako misliš, onda znaj da ti i ja nećemo biti ista vojska". Nakon toga on zaćuta i shvati da je moja poruka veoma ozbiljna. Na tu temu nismo više razgovarali. Uskoro se i na ulici sve smirilo. Krenuli smo iz podruma svako svojim putem. On je otišao uz stepenice u svoj stan, a ja sam pošao u naselje da saznam šta se dešavalo, zašto se toliko pucalo.
U naselju se osječala napetost i sam moj dolazak u taj dio doživio sam nekako čudnovato, kao da nije očekivan moj dolazak sa te strane naselja. Počeo sam da se raspitujem i veoma brzo sam saznao da je Boro Radić izveo juriš na spomenik "Igmanskog marša".  Kraj samog spomenika se nalazila kuća Naila Bešlije, za kojeg se tada pričalo da je jedan od organizatora straži u Omladinskoj ulici. Iz njegove kuće je bez ikakvog razloga otvorena vatra prema Tomi Miloviću. Tomo je išao kroz Omladinsku ulicu u pravcu "Super-marketa. Od rafala je bio pogođe i lakše ranjeni legao je na zemlju.Boro Radić je u tom momentu naišao i vidio da je Tomo pogođen. Bijesan što se to dogodilo krenuo je u trk prema spomeniku i izveo pravi juriš, a za njim je krenuo i Cvrle. Tog trenutka, kao da se baš to od Bore i očekivalo, iz Nailove kuće počeli su novi rafali nakon kojeg je Boro, a sa njim i Cvrle bili  pogođeni. Cvrleta je metak pogodio u njegov rap, koji je visio na njegovom ramenu i metalni okvirovi su ga spasilo da ne bude ozlijeđen. Nakon tih ranjavanja, prestala je pucnjava iz kuće, oni su se povukli i nastao je tajac.


U dijelu naselja oko spomenika stanovnici islamske vjeroispovjesti su nakon sukoba osjetili da će biti meta novih napada, pa su napustili svoje kuće i uputili se u pravcu Ugorskog, dublje u teritoriju pod muslimanskom kontrolon. Na ulicama se nisu više primječivali momci koji su se do tada noću okupljali oko Mićine radnje. Svi su polako napuštali Vogošću i samim tim, svijesno ili  nesvijesno prepuštali je srpskoj strani. U Uglješićima se stanovništvo još uvjke mogla vidjeti u svakodnevnim seoskim poslovima. Večina ih nije više odlazila u naselje, a jedan od rijetkih koji je svakodnevno išao u centar bio je Ale Softić, živio je u prvoj kuću do mosta, na samom početku sela.
Rat se polako zahuktavao, a narod Vogošće još uvjek je živio u nadi da će političari iznaći mogučnost dogovora i izbječi nepotrebno krvoproliće naroda!

Bijesnilo među ljudima

Borbena dejstva u i oko Vogošće tokom aprila '92 uzdrmale su i moj bodibilding klub, pa su mnogi članovi odustali od vježbanja, rješavajući važna životna pitanja. Krajem aprila ponovo smo zatvoriti klub. Na treninge je dolazio mali broj članova, a to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi. To nije uticalo na mene, iako je rat zvanično već bio počeo i dalje sam redovno odlazio na trenig.

Jedan dan vračajući se sa treninga, idući ulicom Moša Pijade, ispred hotela Bikovo srećem se sa Zajkom. Vidm da je zbog nečega dobro zabrinut, pa ga pitam, Šta ima jarane?"
"Ma ne znam šta da ti kažem", kaže on meni i nastavlja dalje da priča, "Sad me zaustavio Sima, okačio puško preko ramena, zovem me po imenu i kaže Zajko 'odi vamo, ja mu prilazim, a on mi traži ličnu, e mo'š mislit koji je šupak".
Bilo mi je neprijatno zbog toga i nisam znao šta da mu kažem. Da nije žalosno, bilo bi smiješno!
I sam sam osječao kod nekih ljudi netrpeljivost prema meni, ali ovakvu drskost još nisam doživio! Slegao sam ramenim i rekao, jarane, od njega se ništa drugo ne može ni očekivati. Simu sam dugo vremena poznavao, pa me ovo njegovo ponašanje nije iznenadilo, jer sam znao da je još kao dijete pokazivao da ima velikog sadizma u sebi. Sjećam se jedne prilike u osnovnoj školi, dobio je "ukor nastavničkog vijeća", zbog toga što je došao u svoj razred i pod prijetnjom nožom, natjerao svoje školske drugove iz Bradića da jedu slaninu. Bradići su bili muslimansko selo, on je pretpostavljao da ne jedu svinjetinu i zbog toga ih je tjerao da jedu tu masnoću. Kad su učenici iz razreda prijavila šta je uradio, nastavnici su bili u šoku. Taj slučaj se zataškao, jer je u vrijeme komunizma to bilo nezamislivo, posebno među djecom tog uzrasta!
U normalna vremena prije rata Sima nije mogao lako doći u priliku da bude u društvu sa Zajkom. Jednom ga je Miki poveo sa nama u kafanu "Kod Cige". Sjedio za istim stolom i bio je presretan što može da bude u Zajkinom društvu. Zajko je u to vrijeme bio na glasu kao veoma jak i opasan frajer, ne samo u Vogošći nego i u širem regionu. Ali sad, Sima sa puškom u ruci preko noći postade "frajer", pa je htjeo da pokaže" da je i on postao "baja" u gradu. Došlo je i to vrijeme da i Sima konačno pokaže "svoju vrijednost"!
Zajko je bio dugogodišnji i veliki prijatelj sa Borom Radićem. Kroz treninge i druženje provodili su puno zajedničkog vremena, pa sam pretpostavio da će otići do njega i ispričati šta mu je se desilo. Tako je i bilo, požalio mu se, a Boro ga je nakon toga sa svojim automobilom odvezao u Srednje, za njega bezbjedniju teritoriju. Od tog dana, Zajku više nisam sretao u šetnji po naselju! Jedan po jedan, odlazili su moji stari prijatelji!
Sima nije bio jedini takav! Bilo je još takvih kao on, čekali su svoju priliku i kada su se dočepali oružja, pokazali su svoje pravo lice. Jedan od takvih bio je i Briga!
Nakon što sam napustio radnu obavezu u TAS-ovoj lakirnici, moje hodanje po cesti ponovo se nastavilo. Jedan dan vraćajući se sa treninga, idem prema pijaci da bi kupio cigarete, do kojih je u to vrijeme bilo veoma teško doći. Moj školski drug Nerma, u to vrijeme bio je glavni švercer i nabavljać cigareta na vogošćanskoj pijaci. Našao sam ga, ali on reče da su putevi zatvoreni i da je postalo veoma teško nabaviti, a nema više ni jadnu kutiju zalihe.
Bio sam strastven pušać, pa me dobro razočarala činjenica da ću opet morati da štedim na zalihama koje sam imao. Nervozan i ljut, odlazim od njega. Na samom izlazu iz pijace srećem Brigu. Sa Brigom sam se poznavao, ali nikada nismo bili bliski. Iako je po naravi  bio provokativan i šaljivđija, prema meni to nikada nije primjenjivao.
Ovoj put pri samo susrtu, on me i ne pozdravi nego kao iz topa kaže, "Ej, ubićemo ti Žuću"!
Moj šurak Haris, zbog svijetle kose dobio je nadimak Žućo. Briga je u to vrijeme bio Jojin pratilac, pa mu je to dalo hrabrost da mi se obrati na ovakav način. Znao je da nisam nigdje vojno angažovan, a pošto sam oženjen muslimankom, vjerovatno je pomislio da će me tim svojim drskim stavom prepasti, pa je pokušao to izvesti ovom pričom.
Za njega sam čuo da je već imao incidente takve vrste. Jedne prilike u kafe-slastčarni "Vitraž" sa heklerom u ruci naručivao je "picu". U to vrijeme  približavao se kraj radnog vremena i kuhinja je bila zatvorena. Konobarica Željka, koja je tu noć, radila rekla mu je da nakon jedanaset sati u veče kuhinja ne radi i da mu u ovo doba noći ne mogu napraviti "picu". On je zagalamio i pljunuo joj u lice, obračajući se prijetećim glasom, da naručuje večeru za uvažene članove SDS-a i da ga ne intersuje ništa, nega da pale peć, jer moraju napraviti naručeno jelo.
Željku sam znao kao jednu veoma dobru djevojčicu, pa sam o saznanju o tom slučaju već bio kivan na njega. Odmah sam krenuo prema njemu, šereći ruke, kao da ga pitam šta hoće sa tim da kaže, počeo sam da mu psujem sve po spisku. Kad sam mu prišao na dohvat ruku,  onako bijesan počeo sam da mašem rukama i vičem, "Ima pola da vas pobijem dok vi do dođete do Žuće, majku vam vašu, jesi čuo".
Palo mi je na pamet da je sa ovakvim tipovima, isto kao sa bijesnim psom, ako pokažeš da se bojiš, postaju još gori i opasniji. Zato nisam dopusti da situcija izmakne kontroli i moja reakcija je urodila plodom! Briga je znao iz priča po Vogošći da sa sobom uvjek nosim pištolj i da ću ga potegnuti ako zatreba. Svejstan da je sitacija kritična pokuša je smiriti, šireći ruke kao da daje znak da se nećemo svađati, "Ma šalim se, šta ti je bolan, šta se odma pališ, vidi ga", bez oklijevanja reče, kako bi me što prije smirio!
Svatih da svađa ne vodi ničemu, ja se malo smirih pa mu rekoh:"Nemoj mi se sa tim šalit", i još uvijek bijesan, okrenuh se i ne gledajući više  prema njemu, napustim pijaćni prostor!
Od tog trenutka shvatio sam da ratna situacija može donijeti velike neprijatnosti i da moram pod hitno nešto uraditi na pronalaženju jedinice u kojoj ću se vojno angažovati i tako sa puškom u rukama stvoriti realniju mogučnost da zaštitim sebe, svoju rodbinu i prijatelje od ovakvih tipova!

Boro Radić, komandant vogošćanskih "specijalaca"

Boro Radić

Nakon nedeljnih protesta pred Skupštinom, na kojima je bilo i borbe iz puščanog naoružanja, ponovo se krenulo na posao. Po nekim dijelovima Sarajeva bile su postavljene barikade, pravile se linije razdvajanja i rat je već počeo. Osvanuo je ponedeljak i po uobičajenom jutarnjem redosledu spremao sam se za polazak na posao. Tu sedmicu moja žena i ja po rasporedu, radili smo prvu smjenu, a naš polazak iz stana bio je u samo svitanje. Krenuli smo zajedno, vodeći se ispod ruke. Pred samim ulazom naše zgrade sreli smo dvojicu komšija. Osim što sam znao da žive tu u blizini, nismo se poznavali, pa se nismo međusobno ni pozdravljali. Tako je bilo i tog jutra. Jednom od te dvojice, pade na pamet da glasno prodiskutuje jučerašnje proteste pred Skupštinom, vjerovatno da bi i ja čuo njegovo mišljenje, pa na kraju dodade, "Jesi vidio Srba šta nama rade, majku im j...m četničku. U trenutku pomislih da zna više o meni nego što sam mislio, zbog čega je glasno opsovao, da bi ga i ja čuo, pokušavajući da me isprovocira. Naglo sam se okrenuo prema njima i taman da zaustim da mu j...m sve po spisku, osjetih jak stisak na mojoj desnoj ruci. Pogledah u ženu a ona sva u strahu, osječajući da ću žustro reagovati, stisnu se uz mene nasloni glavu na moje rame. Osjetivš njen strah, svjestan u šta bi mogao uvući sebe i svoju suprugu odustadoh od bilo kakvog komentara. Nakon što sam se smirio, smatrajući da ovi bezlični tipovi, kako sam i ranije imao mišljenje o njima, nisu vrijedni pažnje, malo usporismo kretanje i pustismo ih da prođu ispred nas. Držeći se sa suprugom za ruku, nastavismo dalje u pravcu fabričkog kruga.
Ubrzo smo stigli pred fabrički kompleks! Na portirnici, koja je bila na ulazu kruga fabrike, stakla su bila polupana, a radnici obezbeđenja radili su kao da se ništa nije desilo. Prođosmo pored obezbeđenja i krenusmo prema glavnoj TAS-ovoj zgradi. Idući dalje, prema radnom mjestu, pored fabričkih objekata, sve je izgledalo kao u ratnim filmovima. Stakla razbijenih prozora, nalazila su svuda oko objekata. Avion koji je dan ranije u niskom letu nadletio iznad Vogošće, probio je zvučni zid i tom prilikom napravio ogromnu štetu, razbivši mnoga prozorska stakla, kako po naselju, tako i u krugu fabrike, zbog čega je izazvao veli gnjev kod večine stanovnika Vogošće!
Tog ponedeljka, od mojih jarana saznao sam da Boro Radić organizuje protestni miting protiv rata, pozivao je na okupljanje vogošćansku raju!
Boro je bio među vodećim sarajevskim frajerima tog vremena i zahvaljujući tome zarađivao je velike pare, radeći po gradu u  elitnih kafanam i kafićima, kao zaštitnik tih lokala. U ranoj mladosti trenirao je više vrsta borilačkih vještina i u svim bio veoma uspješan, ali naj više od svih voli je "karate" . Početkom sedamdesetih otišao u Parizu i tamo usavršavao borilačke vještine. Vratio se iz Pariza u Vogošću '79 godine i od tada postaje jedan od najopasnijih tipova među najpoznatijim sarajevskim frajerima. Boro je uživao veliko poštovanje u gradu na Miljacki i zbog toga je bio omiljen među vogošćanskom rajom. Iza sebe je imao dva braka  u kojim je dobio djecu, a njegove voljene osobe bile su islamske vjeroispovjesti, zbog borilačkih vještina i neustrašivog stila života, veliko poštovanje imao je i kod ljudi koji su bili u kriminalu i kao takav bio je čovjek koji je u svakom trenutku mogao za sobom povesti veliki broja vogošćanske omladine.

Razmišljajući o Bori i njegovim ljudskim vrijednostima, odlučih da se i ja prikljućim protestnom mitingu. Miting je organizovan u sportskoj dvorani, sa početkom u 16:00. Na njemu se odazvao veliki broj mladih ljudi, a među njima i moji prijatelji, Feđa, Teša i Ado, što mi je posebno bilo drago da još uvjek postoji mogućnost da ostanemo zajedno. Sva četvorica uđosmo u dvoranu.  Na sredini velike sale koja je služila za održavale sportskih manifestacija, bio je postavljen sto, na njemu razvučen bijeli stoljnjak, a iza stola stajale su tri stolice na kojima su sjedili organizatori skupa. U jednoj od stolica sjedio je Boro. Njegove skupljene široke šake, koje je držao preko papira na stolu ispred sebe, košćato lice, široke vilice i vratne žile odavale su nadprirodnu snagu i sposobnost tog čovjeka.  Priđosmo stolu i pozdravismo se sa njim. U kratkim crtama nam objasniše šta se dešavao, da se prave spiskovi, ko posjeduje naoružanje i ko želi da se prikljući pokretu protiv rata. Na spisak su mogli da se upišu i ljudi koji nemaju oružje a žele da brane Vogošću. Među nama četvoricom, Teša je bio jedini od nas četvorice koji nije posjedovao pištolj, pa smo zbijali šale na račun toga, Srbin, a bez oružja, dali je to moguće.
U spiskove se upisalo puno stanovnika Uglejšića i Omladinske ulice, ali niko nije prijavio da posjeduje naoružanje, iako se već znalo da mnogi od njih noću čuvaju stražu po selu uz Jošanički potok, na Đindinom brdu i kod spomenika. 
Nakon što su se napravili spiskov ljudi i naoružanja, krenula je kolona u protesnu šetnju vogošćanskim ulicama, prvo kroz Omladinsku a potom dalje i kroz ulicu Moša Pijade.
Sve je izgledalo kao da će se narod Vogošće ujediniti protiv rata, a onda, jedno veće oko ponoći odjeknu jaka detonacija, koja se čula po cijlom naselju.
Pogođen je krov Semirove kuće, u kojoj je bio popularni vogošćanski kafić "Sebastijan"...