Etničko čišćenje ili spašavanje života

Od momenta napuštanja skupštine BiH, od strane velikog broja srpskih poslanika i stvaranja Srpske skupštine SRBiH, pocela je još žešca anti-srpska kampanja od koalicije na vlasti. Stranke SDA i HDZ stvorili su novu koaliciju sa multietnickom strankom SDP i iz njihovih redova izabrali Srbina, vogošcanina Miru Lazovica, na funkciju predsjednika skupštine BiH.
Od tog momenta, vec poprilicno poljuljano povjerenje među narodima počelo je strmoglavo da pada. Vecina u srpskom narodu nije podržala takvu vlast, što je dovelo do potpunog nepovjerenja prema novoj koaliciji.

Vlast u BiH iskoristila je monopol nad medijima i pokušala da diskriminiše SDS, dajuci joj negativne epitete. Svi Srbi koju su podržavali stavove SDS-a, okarakterisani su kao cetnici. Na teritoriji tadašnje, još uvijek zvanicno priznate države SFR Jugoslavije, za koju smo se svi zaklinjali, počelo je globalizovanje srpskog naroda u negativnom smislu, tako što je poređeno sa cetnicima iz "II Svjetskog Rata". U svemu tome najviše je zabrinjavalo što je muslimanski narod davao ogromnu podršku svojim idejnim vođama i tako se otvoreno zaprijetilo srpskom narodu!
Kroz kinematografiju ratnih filmova, stvorila se negativna slika prema cetnicima, karakterišuci ih kao prljave, bradate i krvolocne spodobe, sa noževima zadjevenim za opasace, sa kojim ubijaju svoje žrtve. To je puno uticalo na srpski živalj u BiH, zbog cega je bio poprilicno podijeljen u politickim pogledima i stavovima.
Međutim, politika SDA i vladajuca koalicija u BiH, masovno su podržane od muslimanskog naroda, što je dovelo do ubrzanog ujedinjenja stavova i velikog procenta odaziva srpskog naroda na poziv za mobilizaciju od "neposredne ratne opasnosti".
Stalni strah od moguceg upada muslimanskih snaga na teritorije pod srpskom kontrolom, motivisao je i jedan dio ženske populacije da se prikljuce "srpskom pokretu otpora". Zbog velikog broja prijavljenih djevojaka i žena, formirana je "Ženska ceta". U sastav te jedinice ušlo je više od cetrdeset žena, mješovite vjerske i nacionalne pripadnosti. Dobri odnosi Srba i Hrvata u centralnoj Bosni doprinijeli su da se u sastavu jedinice našao i jedan broj  Hrvatica.
Pocetkom jula mjeseca '92 godine "Ženska ceta" pocela je sa pješadijskom obukom. Nakon mjesec dana obuke, raspoređene su po četama u svim bataljonima Crnovrške brigade. Zbog nedostatka medicinskog osoblja mnoge su bile borci, u svojstvu saniteta, na prvim borbenim linijama. U to vrijeme nije bilo poljskih, induktorskih telefona na liniji odbrane, pa su pojedine jedinice iskoristile njihovo prisustvo angažujuci ih na sredstvima za vezu. Pored dobrog rukovanja oružjem, žene su se pokazale veoma hrabre, prilazeci ranjenim borcima i ukazujuci prvu pomoc  u najtežim trenutcima borbenih dejstava. Bile su uzor i pravi junaci! Pokazaivale su vecu hrabrost i smirenost u borbi od vecine muškaraca.
U muški sastav srpske vojske na mobilizaciju su pozivani iskljucivo građani srpske nacionalnosti. Na mobilizaciju se prijavio i jedan broj muslimanskog stanovništva, a njihovi zahtjevi bili su odbijeni. Bez obzira što je i u drugim nacijama bilo onih koji su bili protiv samostalnosti BiH, a za ocuvanje zajednicke države Jugoslavije, srpska vlast nije ukazala povjerenje i dozvolila da se aktiviraju u odbrani srpskih teritorija. U satav srpske vojske ulazili su samo oni koji su se krstili u crkvi i prešli na pravoslavlje. Tako je jedan stari vogošcanin, Medo bio odbijen, a Suad koji je u međuvremenu postao Milorad, dobio prilku da stane na liniju odbrane Vogošce.
Sve je to uticalo da pojedinci pod oružjem okarakterišu svoje sugrađane kao unutrašnje neprijatelje. U prilog im je išao povecan broj izbjeglica koji su pristizali u Vogošcu bježeci sa teritorija pod muslimanskom kontrolom.
Haoticno stanje najviše su koristili ljudi skloni kršenju zakona i niskog morala. Iskoristili su takvu situaciju i samoinicijativno prisiljavali muslimansko stanovništvo da napuštaju svoje stanove. U svemu tome prednjacio je Pana, od ranije poznat kao sileđija, za šta je odležao i višegodišnju zatvorsku kaznu. Pana je bio angažovan u rezervnom sastavu civilne milicije. Iskoristio je uniformu i bez icijeg odobrenja u nocnim satima krenuo u obilazak muslimanskog stanovništva. Kada bi ih ubjedio da idu iz Vogošce, šta mu u to vrijeme nije bilo teško, prevozio bi ih do TAS-ove kapije i uputio prema Ugorskom. Bilo je to selo na periferiji Vogošce pod muslimanskom kontrolom. Niko sa sigurnošcu nije znao da li je Pana naplacivao njihovo prebacivanje na muslimansku teritoriju, ali ono što se znalo da je njihove kljuceve od stanova uzimao i stanove prodavao nezbrinutim izbjeglicama za tricavih 350 Njemackih maraka. Zbog zloupotrebe milicijske uniforme po naselju su se širile glasine da civilna milicija protjeruje muslimansko stanovništvo iz Vogošce. Panu niko nije sprecavao u njegovom pohodu pa se iz tog razloga nije znalo dali je to stav ljudi na vlasti ili Pana na svoju volju protjeruje stanovništvo Vogošce.
Međutim, niko nije sa sigurnošcu znao gdje su te kompletne porodice odlazile. Strah od takvih pojava stanovnici Vogošce pokušali su da sprijece tako što su se mnogi ponudili da pomognu muslimanskom stanovništvu, kako bi bezbjedno napustili srpsku teritoriju. Među-rodbinski odnosi, kumstva i dugogodišnja prijateljstva, kod velikog broja građana Vogošce davala su obavezu da pruže zaštitu i pomažu u teškim trenutcima. Zbog misterioznih nestanaka ljudi, postojala je bojazan i briga za muslimanskim stanovništvom, pa su mnogi građani samoinicijativno nudili svoju pomoc da se bezbjedno napusti teritorija pod srpskom kontrolom i ode u željenom pravcu. Veliki broj muslimaskog naroda to je iskoristilo i u svim mogucim pravcima napuštali su Vogošcu. Neki su odlazili preko Ugorskog u Sarajevo, neki su sa vozilima prebacivani na Hrvatsku teritoriju u Kiseljak, a nekim su se pravili lažni dokumenti i prebacivani su u Srbiju i dalje u druge države Evrope. Mnogi su po izlasku iz srpske teritorije ostavljali kljuceve od kuca i stanova na cuvanje svojim pomagacima.

Smatrao sam to moralnom obavezom svakog građanina, pa sam i ja gledao kako da pomognem mojim prijateljima. Jednog dana sasvim slucajno šetajuci najprometnijom ulicom Vogošce vidim svoga starog prijatelja Sancu. Iako sam svaki slobodan dan koristio da prošetam tom ulicom, Sancu od pocetka sukoba do tog trenutka nisam viđao, pa sam bio ubjeđen da je on vec odavno napustio Vogošcu.
 Sjedio je Sanco sam na stepenicama od ulaza zgrade u kojoj je živio. Cim sam ga vidio priđoh i pozudravih se sa njim. Na njegovm licu osjecao se i strah i tuga, zbog svega ovog što nam se dešava.
Sanco je još kao mlad momak bio aktivno ukljucen u sve omladinske akcije. Zbog njegovog zalaganja i vrijednog rada, dobio je povjerenje od "Omladinske organizacije Vogošca", da zajednickim snagama sa Šocom, renovira i ponovo oživi prostorije vogošcanskog "disko-kluba" i bazen. Njih dovjica su u vemo kratkom vremenskom roku uspijeli da poprave i otvore "disko-kluba", jedini prostor koji je omladina tada imala za druženje.
"Disko-klub" je nakon doceka "Nove godine" 1979/80. u požaru bio uništeni, a zbog nedostatka novca duži period bio je zatvoren. Njih dvojica su marljivim radom uz pomoc još nekoliko omladinaca uspjeli da obnove prostorije i povrate omladini mjesto na kojem ce se sakupljati i družiti. Te iste godine, uspili su nakon dužeg niza godina osposobiti i otvoriti, već otpisani, vogošcanski bazen.

Iako je Sanco bio stariji od mene par godina, to nas nije sprijecilo da otpocne naše druženje, On, Feđa i ja u isto vrijeme zaljubili smo se u tri drugarice, pa nas je ljubavna veza sa tim djevojkama spojila i zbližila. Naše intezivno druženje došlo je do te mjere da smo skoro svaki dan bili zajedno, pa smo poceli organizovati i zajednicka ljetovanja na moru.
Međutim nakon više od tri godine našeg druženja i zabavljanja sa djevojkama, Feđina ljubav krunisana je brakom u aprilu, a moja u maju mjesecu '85 godine, dok je u tom istom periodu Sancina veza bila u raspadu. Sanco je to sa velikim bolom prebrodio, ali od tog momenta naše druženje je prestalo! Smatrao sam da je on tako želio, da bi lakše prebolio svoju veliku ljubav, pa se nisam naturao da mu povecavam njegovu ionako veliku muku!
Ovoga puta ratna situacija je iziskivala da priđem Sanci i ponudim pomoc, koliko je bilo u mojoj moci. Sanco je sjedio na stepeniku ispred ulaza njegove zgrade i zamišljeno gledao negdje u daljinu. Stisnute obrve i ozbiljno lice pokazivalo je njegovu veliku zabrinutost.
Cim mu priđoh, pozdravismo se i odmah ga upitah dali mu nešto treba?
On naprci nos i odricno klimnu glavom, pa rece: "Ne treba ništa jarane".
U momentu pomislih da ne želi moju pomoc, a onda se Sanco sjeti da nema cigara, pa rece: "Daj majketi jednu cigaru".
Sanco nije volio da se grebe. Grebatore smo nazivali ljude koji vole da uzimaju od drugih neke stvari da bi sacuvali svoj novac, pa se u njegovoj molbi osjetila neprijatnost što je morao da traži cigaru. Po njemu sam osjetio da je zbog nedostatka cigara zapao u psihološku krizu! Bila su to teška vremena za sve pušace i veliki problem za nabavku cigara, pa i ja cesto nisam imao dovoljno za sebe.
Kroz glavu mi prođe, koliko je tek njemu teško da dođe do njih. Izvadim kutiju cigara iz džepa i ponudim ga da zapali. On izvuce jednu i odmah je stavi u usta. Izvadim upaljac i pružim ga Sanci da zapali. Dok je zapaljivao, ja iz kutije istresoh nekoliko cigareta i pružih mu da uzme kako bi imao i za kasnije. Kad viđe pružene cigare on prestade da bude smrknut, usne se razvukoše i na licu mu se pojavi osmijeh.
Iako sam se Sanci ponudio za pomoc, on je to odbio, rekavši mi da ne treba ništa, ali na moj prvi utisak nije tako izgledalo. Dok smo razgovarali u meni se stvorio osjecaj da je Sanci neko vec dolazio na vrata, što ga je vidno i uznemirilo. Pomislih da je sa nekim dogovorio pomoc za napuštanje Vogošce, pa to nije želio da mi kaže. Kako ne bi iskomplikovao njegovu vec dovoljno tešku sitaciju, nisam želio da mu se naturam. Ostao sam pored njega dok nismo do kraja ispušili zapaljenu cigaru, a onda sam morao da krenem. Pozdravim se sa Sancom i pođem dalje za svojim obavezama. Od tog momenta Sancu više nisam viđao u Vogošci. Bilo je to naše zadnje druženje!

Podjela Vogošće

U momentu dok je Boro izvodio oružani napad na zgradu opštine i policije, nalazio sam se u stanu u Omladinskoj ulici, koji je bio u vlasništvu moga punca. Stan se nalazio u dugačkoj zgradi koja se pružala uz obalu Vogošćanskog potoka i bio je na petom spratu . U trenutku kada su se čuli rafali, iz znatiželje odakle dolaze zvukovi od pucnjave, izašao sam na balkon sa kojeg je bio predivan pogled na okolna brda. Od "Saobračajnog fakulteta" pa do kuća od Vlača, vidjela se božanstvena panorama okolnih brda. Bio je to prostora na kojem je živjelo isključivo muslimansko stanovništvo.  Ne razmišljajući da bi u trenutcima dok se puca po ulicama, izlazkom na balkon dovodim sebe u životnu opasnost, izašao sam i stao uz ogradu, nageo se naprijed preko ograde, kako bi što bolje vidio šta se dešava. U tim trenucima, stanovnici Uglješića su sa oružjem u rukama izlijetali iz svojih kuća, trčeći prema potoku, koji je u blagom luku krivudao između sela i stambenih zgrada, zauzimajući zaklone, spremajući se za borbu. Tek kada se sve smirilo, svatih da su ljudi iz sela bili dobro organizovani i da  svi znaju, gdje ko treba da ide u slučaju oružanog sukoba.
Tog dana radio sam popodnevnu smjenu i nakon pucnjave po ulicama, morao sam da krenem na posao. Na radno mjesto sam stigao na vrijeme i bio jedan od rijetkih koji je uspio tog dana da dođe u krug fabrike. Zbog nedostatka ljudi, ostao sam samo par sati na poslu kako bi pripremio postrojenje za sledeći radni dani. Dok sam se vraćao kući, još uvjke je bio dan, ali sam, kao i svaki put, morao proći između dvije linije, po kojim su raspoređene seoske straže. Napet kao struna, konačno sam stigao kući!

Saznanje da je Boro sa svojom jedinicom osvojio zgradu opštine Vogošća, tjerala me je da što prije odem tamo i provjerim tu vijest! Sutradan sam ustao i prošetao do opštine da vidim šta s edešava. Srpska trobojka se viorila na opštinskom jarbolu. Bio je to trn u oku za mnoge stanovnike Vogošće. Nekoliko dana nakon njenog postavljanja ljudi su dolazili i zagledali u zastavu kao u neko čudo. U vazduhu se osjećala opasnost i neizvjesnost, šta će se dalje dešavati!
Među rajom se pričalo da su stranke na vlasti, koalicija SDS i SDA dogovorile  oko podjele Vogošće na dva dijela. Granica srpskog dijela sa sjedištem u zgradi opštine Vogošća, protezala se od kuća Vlača, preko "Sportskog centra", do Jovanovića kuća i dalje lijevom stranom puta za Sarajevo, do Gornjeg Hotonja, a muslimanski dio, od Piknjaća kuća i Uglješića, kompletna Omladinska ulica, preko Đindinog brda, desnom stranom puta do Gornjeg Hotonja, sa sjedištem opštine u zgradi "Saobračajnog fakulteta" u Ugorskom.
Podjela na etnički čiste nacionalne opštine, tjerala me na razmišljanje dali je to moguće i realno izvodljivo! Dumajući šta se sve iz toga može izroditi, shvatih da je izuzev samog naselja, koje je bilo više nacionalno, dogovoreni dijelovi teritorija od uvjek su bili preko 99% etnički čista jednonacionalna struktrura stanovništva.  Sjetio sam se priča starijih ljudi da su u vogošćanskim selima od uvjek pazilo da se zemlja ne proda nekome ko je bio druge vjeroispovjesti.
Ovu priču su potvrdila dvojica velikih prijatelja različitih vjera, još u vrijeme komunizma, kada su zbog velikog prijateljstva odlučili da kupe placeve za vikendicu jedan pored drugog. Tragali su oni neko vrijeme i u svakom selu na koje su naišli na prodaju parcela, bilo je da ima zemlje da se kupi za pravoslavca a nije bilo za muslimana ili obrnuto. Posle dužeg vremena, shvatili su da neće uspjeti kupiti zemlju u istom selu, pa su se dogovorili da ne gube više vrijeme, kupili su u dva susjedna, tako je Lola kupio zemlju u srpskom selu, Blagovcu, a njegov prijatelj otišao preko puta u muslimansko selo, Ugorsko.
Nove nevolje koje su uzele maha, ove velike prijatelje su dovele do još veće podjele, ovoga puta jedan na drugog morali su da nišane i pucaju!
Po svoj prilici i mene je čekala slična sudbina!
Zbog mog miješanog braka, vrlo teško sam dolazio do pravih informacija, a medijskim TV kućama se sve manje moglo vjerovati. Živio sam u Omladinskoj, koja je po novim opštinskim granicama pripadala muslimanskom dijelu, pa iz tog razloga još manje sam mogao znati šta se tačno dešava!
Često sam zbog toga izlazio iz kuće da bi šetajući po naselju sretao svoje drugove i poznanike, kako bi došao do nekih pouzdanijih informacija. Nakon radne sedmice od kojih je za mnoge bilo više neradnih, nego radnih dana, stigao je željno isčekivani vikend. Došla je subota, 10 april '92. Osvanu je lijep sunčan, pravi proljetni dan. Odlučio sam da iskoristim lijepo vrijeme, da se prošetam po Vogošći i uz put saznam nešto više  o trenutnoj situaciji u naselju.

Hodajući jednom od najljepših ulica Vogošće, kroz hladovinu ispod širokih i gustih krošnji stabala, poredanih u drvored,  stigoh do "Pošte". Pred samim ulaznim vratima pojavi se ispred mene nepoznat mladić, mogao je imati nekih dvadest pet godina, svijetlo smeđe kose, okruglog lica, sa neobrijanom bradom od nekoliko dana, a na glavi zelena beretka sa zašivenim amblemom ljiljana. Poznavao sam većinu građana Vogošće, a ovog momka do tada nikad ranije  nisam vidio, pa pomislih, ovaj ili je lud ili je ludo hrabar, da sa ovom kapom dođe u ovom trenutku u Vogošću. On uđe kroz ulazna vrata od "Pošte", a ja još uvjek iznenađen, sa nevjericom u ono šta sam vidio, zurio sam u staklena vrata na kojim sam maločas vidio tog momka.

Pribrah se od iznenađenja i nastavih dalje laganim koracima u pravcu opštinske zgrade, koja se nalazila stotinjak metara odatle. Samo što sam krenuo dalje, a ispred mene kroz prolaz između zgrade i prodavnice "Nova Nada" izbi moj dugogodišnji prijatelj Ado. Odmah primjetih na njemu da nešto nije u redu!
"Hej Ado, vozdra", pozdravih uobićajenim pozdravom svog jarana.
"Vozdra jarane", reče on.
Vidim po njemu da je nervozan i zabrinut, pa ga upitah, "Šta ima"?
"Ma, ništa", kaže, ali vidim da se nešto dvoumi da mi kaže.
 Nakon nekoliko trenutaka čutnje, otpoče on, "Jarane, jesi ti ćuo priče o meni da sam u "Zelenim beretkama?"
 "Nisam, od koga ću to ćuti", rekoh mu!
"Vidi jarane, priča se po Vogošći da sam bio mjesec dana na obuci sa "Zelenim beretkama" i da svaku noć sastančimo kod Semira u "Sebastijanu", na brzinu, u kratkim crtama, isprića sve šta je saznao šta se pričalo o njemu!
"Ja to sad prvi put čujem od tebe", iznenađeno mu odgovorih!
"Ne znam ni sam šta da radim, dali da ostanem, ili da bježim iz Vogošće", reče,  kao da naglas razmišlja, a vidim da je to pitanje za moje mišljenje i savjet oko svega toga!
"Pa, jesili li?", pitam ga sa nevjericom!
"Jarane, znaš da nisam od tog posla", zabrinuto odgovori Ado!
Poznavajući ga veoma dobro, osjetih da za njegovu odluku treba istinski prijateljski savjet, pa ne oklijevajući ni trena, rakoh mu, "Bježi jarane, nemoj čekati ni tren!
"U pravu si, idem ja odavde", reče i pruži mi ruku!
Nije bilo sigurno ostati u naselju, pod okolnostima koje su vladale u tom trenutku i Ado odluči da odma krene! 
Uz čvrst stisak ruke, pozdravih se sa prijateljem! Ne okrećući se, on ode i nestade iz mog vidokruga, a ja sam još dugo stajao i gledao u pravcu u kojem je nestao! Od tog dana Adu više nisam sretao na vogošćanskim ulicama, a za mene je ostala velika nepoznanica, dali je moj prijatelj uspio bezbjedno napustiti Vogošću!