Prevodioc

Sunday, March 29, 2015

Politički bojkot "bodibilding kluba"

Nakon što smo završili neuspjele pregovore u kojim smo uvidili da sa direktoricom Sportskog Centra Vogošća Zinetom Omerbegović nećemo imati dogovor, krenuli smo dalje u traganje za prostorom, koji bi odgovarao za otvaranje bodibilding kluba. Preko puta "Sportskog centra" nalazila se restoran "Pivnica". "Pivnica" je bila lokalni naziv za restoran u vlasništvu "Sarajevske pivare", koji je nakon Mikijeve pogibije, bio zatvoren. Planirani naziv "Bodibilding klub Miki", i Mikijeva pogibija u tom restoranu potakla me je da pregovaramo sa direktorom "Sarajevske pivare", Hilmom Selimović, oko tog prostora. Podnijeli smo zahtjev o zakupu i predali biznis plan kluba u službene prostorije od Sarajevske pivare.
Zbog veličine objekta koji je bio na dva nivoa sa ukupno šest stotina kvadratnih metara poslovnog prostora, planirali smo da u donjem nivou obezbjedimo "saunu" i "masažu" u kojoj bi radio fizioterapeut Saša Miušković. Sa njim smo oko toga zajedničkog poslovanja, usmeno već bili sklopili dogovor i napravili plan. Na gornjem nivo, planirali smo da bude "vitaminski bar", prodavnica sportske opreme i teretana. Zbog blizine fabričkog kruga u kojem je radilo puno stranaca, uglavnom Njemaca, pretpostavljali smo da će mnogi iz radnih organizacija učlaniti se i svojom članarinomu obezbjediti novčana sretstva za održavanje kluba.
U biznis planu smo detaljno obrazložili na koji naći će fukcionisati klub i predali u "UPI" na uvid. Direktoru pivare plan se veoma svidio, pa smo dogovorili datum potpisivanja ugovora nakon čega smo moj brat i ja zadovoljni otišli kući. Došao je dan potpisivanje ugovora. U dogovoreno vrijeme sa bratom sam stigao u upravnu zgradu "Sarajevske pivare". Dočekao na je referent opštih poslova koji je trebao da pripremi potrebnu papirologiju za potpis. Ne čekajući ni da uđemo u kancelariju, odmah na vratima nam reće: "Direktor se predomislio i smatra da vaš plan nije dobar, da nećete imati dovoljno novčanih sredstava za plačanje, pa iz tog razloga neće potpisati dogovoreni Ugovor o zakupu". Sastanak je bio završen, prije nego što je i počeo!
Bio sam veoma razočaran zbog toga, ali nije bilo puno vremena za tugovanjem, krenuli smo dalje u traganje za prostorom!

Sledeća stanica bio je "Hotel Park", još jedno od povoljnih mijesta koje smo planirali za naš klub, zbog čega smo pozvali telefonom direktoru hotela, Ibrici Poljak. U razgovoru Ibrica je bio oduševljen našim pozivom uz obrazloženje da ima prostor za naš klub. Zakazao je satanak, na koji smo otišli. Na satstanku smo iznijeli naš plan rada, a Ibrica je bio zainteresovan za izdavanje praznih hotelskih prostorija. Istakao je da u poslednje vrijeme imaju puno sportskih klubova koji odsjedaju u hotelu i spremajući se za važne mečeve, među kojima je najčešći bio "FK Sarajevo", prvoligaš sa Koševa! Direktor predloži da nam pokaže prostor za izdavanje . Povede nas kroz hotel i pokazao neiskorišten prazan prostor, a koji planira da ga izdaje pod zakup.
U sklopu hotela postojao je trim kabinet, sauna i poslovni prostor u kojem je nekad bio frizerski salon "Pipica". Pipica je prestala da radi u tom salonu i prostor je bio prazan. Sve je to odgovaralo za otvaranje našeg klub! Bio je dosta manji od onog iz "Pivnice", ali sa vema malim ulaganjima u njegovo renoviranje, mogli smo brzo osposobiti taj prostor. Oko stotinu pedeset kvadrata poslovnog prostora davalo je mogučnosti za uspješan rad kluba! Brzo smo se usaglasili oko detalja i dogovorili cijenu kirije i dan za potpisivanje ugovora. Nakon toga ponovo iznenađenje, bili smo odbijeni skoro isto kao i sa direktorom pivare, samo ovoga puta sa drugačijim razlogom. Direktor Ibrica nas je primio u svoju kancelariju i saopštio da ne može potpisati ugovor, jer u hotelu već postoji takva vrsta djelatnosti!
U "Hotelu Park" nalazila se medicinska ustanova za oporavak od povreda radnika iz UNIS-ove fabrike, a njen direkto doktor Džemo Pecar, navodno nije dozvoljavao da u hotel uđe neko sa sličnim zanimanjem. Razlog nije imao osnovu, jer mi nismo imali nikakve dodirne tačke sa medicinom i to smo pokušali da objasnimo direktoru. Ipak, naše ubjeđivanje nije urodilo plodom i ugovor nije potpisan!
Ubrzo nakon toga Fikret Hođić nam se javio i rekao da su sprave završeno i da moramo doći po njih  što je prije moguće. Nije više bilo vremena za čekanje, morali smo da nađemo bilo kakav prostor da bi smjestili opremu za klub.
Nakon što smo izgubili svaku nadu da ćemo pronaći prostor u vlasništvu opštine i društvenih organizacijama, krenuli smo u u potragu u privatni sektor. Sa privatnicima je išlo puno lakše, pa smo vrlo brzo sklopili ugovor sa Željkom Kajićem da u njegovj kući u kojoj je bio neiskorišten prostor od oko stotinu kvadratnih metara otvorimo naš klub. Prostor nije imao adekvatne uslove za rad, ali više nismo imali izbora, pa smo morali prihvatiti jedini prostor koji nam se nudio u tom trenutku! Angažovali smo Duška Bunjevca sa kamionom da sa nama ode u Kozarac i dovuće opremu.

Sve je bilo spremno za otvarnje! Otišao sam kod Ilije, Mikijevog oca, rekao mu da planiram otvoriti klub i da će klub nositi ime njegovog sina! U trenutku kada sam pomislio da će ga to veoma obradovai, on se oštro suprostavio tome i nije dozvolio da ime kluba nosi naziv po Mikju. Nisam želio sa Ilijom ulazim u sukob oko toga pa a je na reklamnom natpisu na ulazmi vratima pisalo samo "Bodibilding klub"!
 Na godišnjicu pogibije Predrag Polovine - Mikija, jedanaestog septembra '91 godine klub je zvanično počeo sa radaom!

Thursday, March 26, 2015

Predrag Polovina - Miki

Mikija sam poznavao od našeg ranog djetinstva! Još kao prvačići u osnovnoj školi, počelo je naše druženje! Bio je nemirnog duha, pa mi je iz tog razloga njegovo društvo uvjek prijalo. Zajedno smo pravili razne dječije nestašluke, a njegov otac je zbog toga branio da se družimo, često prijeteći da će mi isčupati uši, ako me vidi ponovo sa njim!
Početkom 70-ih, nakon teške bolesti  umrla je njegova majka, a on nakon njene smrti na temu "Majka", iz srpsko-hrvatskog jezika napisao je sastav, koji je dirnuo njegovu nastavnicu, pročitavši tekst u svim razredima u OŠ "Igmanski marš"! O tome je pričala cijela Vogošća, a ljudi su često  puštali suze, komentrišući emotivne osjećaje jedanaestogodišnjeg dječaka!

U toku djetinstva Miki je doživio saobračajnu nesreću u kojoj je dobio teže tjelesne povrede, pa su doktori savjetovali da bude aktivniji u sportovima, kako bi se ubrzao njegov oporavak od povreda. On je od tog trenutka marljivo trenirao u podrumu svoje zgrade, u kojem je sakupio veliki broj sprava za bodibilding. Nakon što je ojačao tijelo i kosti, nastavio je sa vježbanjem. Zahvaljući  tome postao jedan od najljepše građenih momaka naše generacije. Njegov lijep izgled je prouzrokovalo veliku popularnost tog sporta kod njegovih drugova, a posle i kod velikog dijela maldih ljudi u Vogošći.



U vrijeme komunizma, Miki je bio jedan od rijetkih vijernika mlađe generacije! Poštovao je sve vjere ali je iznad svega volio svoju, pravoslavnu! Imao je dosta rodbine u Vojvodini i češto odlazio kod njih u posjete. Po povratku kući uvjek je blio puno dogodovština koje je sa užitkom prepričavao, pokušavajući slikovito da ih opiše svojim drugovima. Dok je pričao o srpskim slavama, dočaravao ih je na nekakav poseban način. Bio je jedini od mlađe generacije koga sam poznavao, da je u to vrijeme javno proslavljao "Pravoslavnu Novu godinu"! Te januarske noć kada se organizuje doček, ko god bi se našao u društvu za njegovim stolom, bio bi počašćen i on bi platio kompletan ceh, svega što se tu noć jelo i pilo!

Prijateljstvo koje smo stvarali kroz druženje dugi niz godina, krunisali smo kumstvom! Tada je kod mlađih generacija, posebno kod mješovitih brakova bilo popularno, umjesto krštenja u crkvi, da se dijete šiša na prvi rođendan. Moja supruga i ja smo uradili isto tako, pozvali smo Mikija i Slavu, jedan od najljepših vogošćanskih mladih parova, da kao kumovi ošišaju našeg sina.



A onda jednog dana, ubiše našeg Mikija!


Tog kobnog dana jedanaestog septembra '90, Miki je šetao vogošćanskim ulicama sa svojim jaranima. Pred samo veče sreo se sa još jednim "prijateljem", Gagom i njegovim šurakom Ugom. Ugu je poznavao od ranije, pa su se tom prilikom poljubili, kao što rade dobri drugovi,  nakon dužeg vremenskog perida, ako se nisu sretali. Razmijenili su par drugarskih rečenica i nakon toga svako je krenuo svojim putem.
U to vrijeme restoran "Pivnica" bilo je jedno od najpopularnijih mijesta za noćni izlazak. U restoranu noću je svirala muzika, zbog čega je uvjek bilo puno gostiju. Vlasnik lokala bio je poznati vogošćanski biznismen Braco Komar, a jedan od najvećih sarajevskih mangupa Boro Radić bio je zadužen za red i mir u lokalu.
Gaga i Ugo su izabrali da tu noć provedu u "Pivnici". Tokom noći Ugo sjedeći za stolom često je potezao pištolj, da bi gosti koji sjede za drugim stolovima to mogli vidjeti. On je bio mršave građe, pa je bilo veoma lako da ga neko prebije zbog mangupluka, koji je često provodio u kafanama. Zbog toga je nosio pištolj i bio je poznat u gradu kao momak "lak na obaraču", jer je već u nekoliko navrata u uličnim i kafanskim tučama potezao pištolj i ranjavao ljude sa kojima se sukobio.U to vrijeme već je bio na uslovnoj kazni zbog nekoliko ranjavanja po gradu.
Boro nije bio tu noć u lokalu, pa su Gaga i Ugo iskoristili sitauciju kako bi se mangupirali ispred ostalih gostiju. Žrtve za provokaciju su smišljeno birali, a na meti je bio Zećo Grobar, poznat kao stari vogošćanski kriminalac. Njih dvojica su ga pozvali za sto, a kada je ovaj prišao, Ugo ga je udarao u glavu kundakom od pištolja! Zećo je znao da je ovaj drogiran i pijan, bojeći se da će pucati, ćutke je trpio udarce po glavi.

Pred samo zatvaranje restorana,  pojavio se Boro. Sa njim u društvu došli su, Miki, Zajko i Smajo, sjeli su za prvi sto do muzike, koji je uvjek bio rezervisan za Bracino i Borino društvo. Ubrzo su od osoblja koje je radilo te noći saznali šta se dešavalo, ali pošto više nije bilo nikakvih problema, Boro nije poduzimao ništa, kako bi izbjegao gužvu u restoranu. Ugo više nije smio da pravi probleme, a na njemu se primjećivalo da je u velikom strahu. Bojeći se zbog problema koje je pravio, da će ga Boro prebiti, pa zbog toga  nije smio da ustane od stola i ode u toalet. Uzeo je pivsku falšu i malu nuždu izvršio u sred lokala, zaklonivši se stoljanjakom od stola za kojim je sjedio.

Došao je kraj radnog vremena i muzika je prestala da svira, a gosti su polako počeli da se razilaze. Ugo i dalje nije smio da napusti restoran, kada je izgledalo da će ustati i otići, izvukao je pištolj i uperio ga prema Borinom stolu. Gaga je ustao, stao ispred njega, zaštitio ga svojim tijelom, dok je ovaj ludački počeo da puca!  Miki je prvi reagovao, ustao i krenuo prema njima, misleći da se dobro poznaju i da u njega neće pucati. Kada je prišao na dohvat ruke, ovaj je iz neposredne blizine okrenuo cijev u njega, opali metak , koji ga pogodi pravo u vrat, Miki pada na pod, a Ugo nastavlja dalje da puca, ispaljeni metak pogađa Boru u butinu, Boro pada, a Smajo i Zajko vidjevši da nišani u njih, bacaju se na stranu prema šanku i uspjevaju da izbjegnu sledeća dva pucnja. Gaga i Ugo koriste priliku dok svi leže na podu, preskaću preko Mikijevog tijela i u mrkloj noći gubi im se svaki trag.

Nakon petnaestodnevne potrage za ubicom, Gaga se prijavio policiji, tvrdeći da je pod prijetnjom pištolja morao da vozi ubicu! Iako je to bio njegov izgovor, svi u Vogošći su znali da je uz njegovu pomoć Uglješa Aranitović - Ugo uspio pobjeći iz Vogošće, a kasnije preko granice u Italiju.

Mikijevo mrtvo tijelo je odvezeno u vogošćansku ambulantu, gdje je po mišljenu ljekara, nakon zadobijene povrede, vrlo brzo uslijedila smrt!

Nakon Mikijeve pogibije, odlučio sam da otvorim bodibilding klub koji će nositi njegovo ime! Popularnost tog sporta u Vogošći bila je u usponu, ponajviše zahvaljujući njemu, pa sam iz tog razloga, odlučio da preko kluba probudim uspomene i sačuvam sjećanje na našeg Mikija!
Početkom '91 godine počeo sam pripreme za otvarnje kluba. Iz tog razloga otišao sam kod njegovog oca Ilije i saopštio moj plan! Ilija se oštro suprostavio ideji da klub nosi njegov ime. Iz poštovanja prema Mikiju, da se ne bi sukobio sa njegovim ocem, odustao od tog naziva!

Monday, March 23, 2015

Podjela Vogošće


U momentu dok je Boro izvodio oružani napad na zgradu opštine i policije, nalazio sam se u stanu u Omladinskoj ulici, koji je bio u vlasništvu moga punca. Stan se nalazio u dugačkoj zgradi koja se pružala uz obalu Vogošćanskog potoka i bio je na petom spratu . U trenutku kada su se čuli rafali, iz znatiželje odakle dolaze zvukovi od pucnjave, izašao sam na balkon sa kojeg je bio predivan pogled na okolna brda. Od "Saobračajnog fakulteta" pa do kuća od Vlača, vidjela se božanstvena panorama okolnih brda. Bio je to prostora na kojem je živjelo isključivo muslimansko stanovništvo.  Ne razmišljajući da bi u trenutcima dok se puca po ulicama, izlazkom na balkon dovodim sebe u životnu opasnost, izašao sam i stao uz ogradu, nageo se naprijed preko ograde, kako bi što bolje vidio šta se dešava. U tim trenucima, stanovnici Uglješića su sa oružjem u rukama izlijetali iz svojih kuća, trčeći prema potoku, koji je u blagom luku krivudao između sela i stambenih zgrada, zauzimajući zaklone, spremajući se za borbu. Tek kada se sve smirilo, svatih da su ljudi iz sela bili dobro organizovani i da  svi znaju, gdje ko treba da ide u slučaju oružanog sukoba.
Tog dana radio sam popodnevnu smjenu i nakon pucnjave po ulicama, morao sam da krenem na posao. Na radno mjesto sam stigao na vrijeme i bio jedan od rijetkih koji je uspio tog dana da dođe u krug fabrike. Zbog nedostatka ljudi, ostao sam samo par sati na poslu kako bi pripremio postrojenje za sledeći radni dani. Dok sam se vraćao kući, još uvjke je bio dan, ali sam, kao i svaki put, morao proći između dvije linije, po kojim su raspoređene seoske straže. Napet kao struna, konačno sam stigao kući!

Saznanje da je Boro sa svojom jedinicom osvojio zgradu opštine Vogošća, tjerala me je da što prije odem tamo i provjerim tu vijest! Sutradan sam ustao i prošetao do opštine da vidim šta s edešava. Srpska trobojka se viorila na opštinskom jarbolu. Bio je to trn u oku za mnoge stanovnike Vogošće. Nekoliko dana nakon njenog postavljanja ljudi su dolazili i zagledali u zastavu kao u neko čudo. U vazduhu se osjećala opasnost i neizvjesnost, šta će se dalje dešavati!
Među rajom se pričalo da su stranke na vlasti, koalicija SDS i SDA dogovorile  oko podjele Vogošće na dva dijela. Granica srpskog dijela sa sjedištem u zgradi opštine Vogošća, protezala se od kuća Vlača, preko "Sportskog centra", do Jovanovića kuća i dalje lijevom stranom puta za Sarajevo, do Gornjeg Hotonja, a muslimanski dio, od Piknjaća kuća i Uglješića, kompletna Omladinska ulica, preko Đindinog brda, desnom stranom puta do Gornjeg Hotonja, sa sjedištem opštine u zgradi "Saobračajnog fakulteta" u Ugorskom.
Podjela na etnički čiste nacionalne opštine, tjerala me na razmišljanje dali je to moguće i realno izvodljivo! Dumajući šta se sve iz toga može izroditi, shvatih da je izuzev samog naselja, koje je bilo više nacionalno, dogovoreni dijelovi teritorija od uvjek su bili preko 99% etnički čista jednonacionalna struktrura stanovništva.  Sjetio sam se priča starijih ljudi da su u vogošćanskim selima od uvjek pazilo da se zemlja ne proda nekome ko je bio druge vjeroispovjesti.
Ovu priču su potvrdila dvojica velikih prijatelja različitih vjera, još u vrijeme komunizma, kada su zbog velikog prijateljstva odlučili da kupe placeve za vikendicu jedan pored drugog. Tragali su oni neko vrijeme i u svakom selu na koje su naišli na prodaju parcela, bilo je da ima zemlje da se kupi za pravoslavca a nije bilo za muslimana ili obrnuto. Posle dužeg vremena, shvatili su da neće uspjeti kupiti zemlju u istom selu, pa su se dogovorili da ne gube više vrijeme, kupili su u dva susjedna, tako je Lola kupio zemlju u srpskom selu, Blagovcu, a njegov prijatelj otišao preko puta u muslimansko selo, Ugorsko.
Nove nevolje koje su uzele maha, ove velike prijatelje su dovele do još veće podjele, ovoga puta jedan na drugog morali su da nišane i pucaju!
Po svoj prilici i mene je čekala slična sudbina!
Zbog mog miješanog braka, vrlo teško sam dolazio do pravih informacija, a medijskim TV kućama se sve manje moglo vjerovati. Živio sam u Omladinskoj, koja je po novim opštinskim granicama pripadala muslimanskom dijelu, pa iz tog razloga još manje sam mogao znati šta se tačno dešava!
Često sam zbog toga izlazio iz kuće da bi šetajući po naselju sretao svoje drugove i poznanike, kako bi došao do nekih pouzdanijih informacija. Nakon radne sedmice od kojih je za mnoge bilo više neradnih, nego radnih dana, stigao je željno isčekivani vikend. Došla je subota, 10 april '92. Osvanu je lijep sunčan, pravi proljetni dan. Odlučio sam da iskoristim lijepo vrijeme, da se prošetam po Vogošći i uz put saznam nešto više  o trenutnoj situaciji u naselju.
Hodajući jednom od najljepših ulica Vogošće, kroz hladovinu ispod širokih i gustih krošnji stabala, poredanih u drvored,  stigoh do "Pošte". Pred samim ulaznim vratima pojavi se ispred mene nepoznat mladić, mogao je imati nekih dvadest pet godina, svijetlo smeđe kose, okruglog lica, sa neobrijanom bradom od nekoliko dana, a na glavi zelena beretka sa zašivenim amblemom ljiljana. Poznavao sam većinu građana Vogošće, a ovog momka do tada nikad ranije  nisam vidio, pa pomislih, ovaj ili je lud ili je ludo hrabar, da sa ovom kapom dođe u ovom trenutku u Vogošću. On uđe kroz ulazna vrata od "Pošte", a ja još uvjek iznenađen, sa nevjericom u ono šta sam vidio, zurio sam u staklena vrata na kojim sam maločas vidio tog momka.

Pribrah se od iznenađenja i nastavih dalje laganim koracima u pravcu opštinske zgrade, koja se nalazila stotinjak metara odatle. Samo što sam krenuo dalje, a ispred mene kroz prolaz između zgrade i prodavnice "Nova Nada" izbi moj dugogodišnji prijatelj Ado. Odmah primjetih na njemu da nešto nije u redu!
"Hej Ado, vozdra", pozdravih uobićajenim pozdravom svog jarana.
"Vozdra jarane", reče on.
Vidim po njemu da je nervozan i zabrinut, pa ga upitah, "Šta ima"?
"Ma, ništa", kaže, ali vidim da se nešto dvoumi da mi kaže.
 Nakon nekoliko trenutaka čutnje, otpoče on, "Jarane, jesi ti ćuo priče o meni da sam u "Zelenim beretkama?"
 "Nisam, od koga ću to ćuti", rekoh mu!
"Vidi jarane, priča se po Vogošći da sam bio mjesec dana na obuci sa "Zelenim beretkama" i da svaku noć sastančimo kod Semira u "Sebastijanu", na brzinu, u kratkim crtama, isprića sve šta je saznao šta se pričalo o njemu!
"Ja to sad prvi put čujem od tebe", iznenađeno mu odgovorih!
"Ne znam ni sam šta da radim, dali da ostanem, ili da bježim iz Vogošće", reče,  kao da naglas razmišlja, a vidim da je to pitanje za moje mišljenje i savjet oko svega toga!
"Pa, jesili li?", pitam ga sa nevjericom!
"Jarane, znaš da nisam od tog posla", zabrinuto odgovori Ado!
Poznavajući ga veoma dobro, osjetih da za njegovu odluku treba istinski prijateljski savjet, pa ne oklijevajući ni trena, rakoh mu, "Bježi jarane, nemoj čekati ni tren!
"U pravu si, idem ja odavde", reče i pruži mi ruku!
Nije bilo sigurno ostati u naselju, pod okolnostima koje su vladale u tom trenutku i Ado odluči da odma krene! 
Uz čvrst stisak ruke, pozdravih se sa prijateljem! Ne okrećući se, on ode i nestade iz mog vidokruga, a ja sam još dugo stajao i gledao u pravcu u kojem je nestao! Od tog dana Adu više nisam sretao na vogošćanskim ulicama, a za mene je ostala velika nepoznanica, dali je moj prijatelj uspio bezbjedno napustiti Vogošću!