Stigli dobrovoljci iz Srbije

Granatiranje srpskog sela Blagovac iz pravca Kobilje Glave, koje se dogodio 3 maja, a u kojim je bilo ranjenih, nije proteklo bez odgovora.  Najrazvijenije selo na teritoriji grada Sarajeva sa isključivo srpskim stanovništvom, zbog čega je najvjerovatnije i bilo meta artiljrijskog napada, nalazilo se manje od pola kilometra od glavnog puta koji je spajao Vogošću sa glavnim gradom BiH. Početak sela bio je stotinjak metara od glavene kapije UNIS-ovih fabrika.  Pružalo se u širinu od par kilometara uz lagani uspon prema vrhu brda. Imali su svu infrastrukturu kao i samo naselje Vogošća, asfaltirane ceste, gradski prevoz, struju, telefonske linije, a osim gradske vode imali su i svoj rezervoar za snadbijevanje kuća, koristeći tu vodu za zaljevanje svojih bašta.  Zbog svega što je u selu postojalo, zemlja se prodavala po veoma visokoj cijeni, pa je dostizala vrijednost morskih parcela, zbog čega su samo ljudi sa "dubljim đepom" kupovali na Blagovcu parcele za gradnju kuća.
Pogled sa vrha sela imao je pregled teritorijeje pod muslimanskom kontrolom, pa je iz tog razloga selo dobio priliku da se po vrhovima brda postavi artiljerijsko oruđe. Tadašnji komandir tek formirane blagovačke artiljerijske jedinice, Željko Blagovčanin-Gipso iskoristi je krađu Golf-ova, pa vozila koja je izvozio iz fabrike nije prodavao da bi se obogatio, nego ih je davao nekim visoko rangiranim oficirima JNA, a oni su mu za uzvrat davali artiljeriska oruđa po njegovoj želji. Tako je Gipso uz minobacače i topove nabavio i Višecijevni Bacač Raketa. Imajući sva ta oruđa na raspolaganju, on je naredio da se iz svih raspoloživih sredstava silovito uzvratio artiljerijskom napadu sa Kobilje Glave.
Nakon tog dana artiljerijski napadi sa Blagovca bili su česti i nepredvidivi. Paljba iz artiljerije bi se izvodila u svako doba dan, bez obzira dali je imalo potrebe za njeno korištenje. Za kratak vremenski period ispaljeno je toliko raketa iz VBR-a, da se moglo cijeli rat koristiti za odbrnbene potrebe, za šta je to oruđe i bilo namjenjeno. Sjećam se da je u tom periodu dok je bilo raketa, VBR često korišten noću, pa su neki iz naselja odlazili na Blagovac i dok se ispaljuju rakete posmatrali bi eksplozije, koje su se razlijevaju u mraku i pravile krugove sa puno svijetlih iskrica. Sve me je to pomalo ljutilo, jer je to igledalo kao djećija igra vatrometa, a ne da se radi o raketama koje siju smrt. Istog mišljenja kao i ja bio je i Željko, jedan od vlasnika kafe-slastičarne "Vitraž". Željko, Labud i Pesak bili su momci sa Ilidže, ali poštop su u Vogošći bili vlasnici  Vitraža, zatvorili su lokal i početkom maja dobrovoljno pristupili u srpsku vojsku. Željko je po VES-u bio artiljerac, pa se iz tog razloga prijavio kod Gipse, Laba je otišao u tek formiranu bataljonsku vojnu policiju a Pesak je sa svojim velikim prijateljem Slavom došao u našu četu. Kada je Željko vidio kako Gipso bez ikakve potrebe koristi artiljeriju, počeo je da se buni protiv toga, a Gipso je na to pobijesnio, izvadio svoj "Magnum", strpao Željku u usta da ga ubije. Gipso to nije ozbiljno mislio, nego je to bio njegov način da održi svoj autoritet , ali Željko to nije shvatio tako, napustio je jedinicu i tišao iz Vogošće.
Nekontrolisana  paljba iz VBR-a uticala je na veoma brzu potrošnju zaliha raketa, a pošto je proizvođač bio na hrvatskoj teritoriji nije se imalo mogučnosti nabaviti nove, pa je tokom rata to oruđe ostalo kao strao gvožđe. Neselektivna upotreba artiljerije nije bila naredba viših komandi nego hir pojedinaca, a komande da ne bi iritirale ostale borce ignorisale su takvu upotrebu oruđa, što kod mnogih boraca u  Vogošći nije nailazilo na odobravanje, ali nisu mogli ništa učiniti da se takva praksa prekine!
Početak maja '92 godine osim što je Vogošća bila bez struje ostaće upamćeno i po nestanku vode. Nakon silnog granatiranja muslimanske teritorije sa blagovačkih artiljerijskih položaja, stanovnici Kobilje Glave su izveli još jednu odmazdu prema vogošćanima. Cijevi od gradskog vodovoda koji su išao u Vogošću, a ventili su bili na Kobiljoj Glavi, pa su ih ljudi te mjesne zajednice zavrnuli i tako je naselje uz nedostatak električne energije ostalo i bez vode. To je pruzrokovalo dugačke redove na svim izvorima na opštini Vogošća. Izvor u Radića potoku muslimansko stanovništvo nije koristiti jer je na ulazu u selo bio postavljen kontrolni punkt, pa su se ljudi osječali nelagodno i nesigurno da tim putem idu po vodu, tako da je za njih ostala jedina mogučnost korištenja izvora u ulici Moša Pijade.
Baš u tom periodu se desio dolazak prvih dobrovoljaca iz Srbije. Njih oko dvadesetak smješteni su u hotel "Park", gdje je bila stacionirana i Borina jedinica. Stanovnici Vogošće su imali povjerenje u Boru pa se pretpostavilo da njihov dolazak i boravak u hotelu gdje je on vodi glavnu rijeć, neće uznemiriti građane.
Međutim nije bilo tako!
Prva nezadovoljstva njihovim dolaskom su uzdrmala rukovodstvo SDS stranke u opštini. Šešo, koji je postavljen za presednika opštine nakon proglašenja Srpske Opštine Vogošća izrazio je nezadovoljstvo zbog njihovog dolaska, podnio je neopozivu ostavku na funkciju presednika opštine i demonstrativno napustio Vogošće.
Ubrzo nakon njihovog dolaska uvidjelo se da ih Boro neće moći držati pod kontrolom. Počelo se pričati da po  naselju bez ićijeg odobrenja vrše kontrole stanovništva. To je uznemirilo sve građane, pa je dodatno ubrzalo odlazke naroda iz naselja. Niko više nije znao sa sigurnošću dali su ljudi sami odlazili ili su misteriozno nestajali.

Moje saznanje da ljudi nestaju došlo je nakon što smo Teša i ja šetali ulicom Moša Pijade. Priđe nam supruga od Šerif Holujić-Šere, sva uznemirana i zabrinuta, požali se da je on prije dva sata otišao iz stana po vodu i da se još uvijek nije vratio. Pokuasmo da je smirimo i obećasmo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da ga pronađemo.
Šera je sa svojom suprugom držao videoteku u nekadašnjem frizerskom salonu kod Ede, preko puta njegove zgrade. Njegova polu-braća Kijo i Musa i sestra Mangala bili su poznati svim vogošćanima, pa nam je bilo čudno da bi njega neko mogao uznemiravati. Pošto je otiša na izvor po vodu odmah smo se tamo uputili. Šeru su svi u Vogošći poznavali pa nam je bilo lako objasniti koga tražimo. Na izvoru smo zatekli dugačak red ljudi koji su sa plastičnim kantama čekali da naspu vodu za piće. Počeli smo se raspitivati i tu saznadosmo da su dvojica nepoznatih i naoružanih ljudi, po njihovoj pretpostavci tek pristigli dobrovoljaci izveli Šeru iz reda i odveli ga u nepoznatom pravcu. Nastavili smo zapitkivanje kako bi dobili bar neke tragove po kojim bi mogli dalje da ga tražimo, ali neko nam iz reda reće da se ne raspitujemo puno jer bi zbog toga mogli izgubiti glavu. Ne obrati pažnju ko je to rekao ali mi kasnije pade na pamet da dobrovoljci nisu mogli znati Šerino ime, pa mi ovaj koji nas je upozorio ostade najsumnjiv da je on baš taj koji je krivac za Šerin nestanak. Uvidjevši da tu nećemo dobiti potrebne informacije otišli smo dalje. Taj dan Šeru nismo pronašli, a sutradana Vogošću je napustila i njegova supruga sa djecom. Nakon dvadesedvije godine od togo događaja zahvaljujući "Udruženju Vogošćana" saznao sam da Šerif Holujić-Šera nije više među živima. Šera je bio veoma dobar i plemenit čovjek.  Vogošća  je izgubila puno njegovim nestankom!
Par dana nakon nestanka Šere, štiteći komšiju dolazim u sukob sa Božurom!

Prvi stražarski dani

U vrijeme kada sam se prijavio u srpsku vojsku, izgledao mi je kao da se mobilizacija sprovodila "tajno", isključivo na dobrovoljnoj bazi. Vrlo mali broj ljudi u uniformi mogao se vidjeti u toku dana po ulicama u naselju. Tako sam i ja radio, u prvi sumrak dođem u hotel "Biokovo" i presvučem se u vojnu uniformu. Kada sam se prijavio za odbranu Vogošće, još uvijek nisam znao gdje se po naselju drže straže i jedava sam čekao da dođe noć i vidim koja su to mjesta.
Konačno dođe vrijeme da pođem na stražu! U prvi sumrak krenuh iz stana u Omladinskoj ulici, na svoj prvi ratni zadatak. Stigao sam u hotel, ušao u gardarobu, presvukao se u vojnu uniformu i priključio se ostalim vojnicima, koji su stigli raije i sjedili po namještaju namjenjenim za goste hotela, raspoređenom po predvorju. Bilo je tu jedva oko penaestak ljudi, Šulc, Piće, Dule, Šima..., sve poznati fini vogošćanski likovi, koji su sa oduševljenjem pozdravili moj prvi dolaza u jedinicu. Zbunjen tim njihovim gestom, pokuša da izbjegnem da budem u centru pažnje, pa stadoh pored Džakule i njegovog druga, koji su mi bili najbliži u tom momentu. Sa Džakulom sam se poznavao dugo vremena i znao sam ga kao veoma dobrog i inteligentnog momka. Za njega sam ranije čuo da je u ovoj jedinici, pa je to saznanje za mene i Tešu dodatno uticalo da se i mi prijavimo baš tu. Ubrzo posle mog dolaska, dođoše Teša i Gliga i njihovom dolasku se raja obradova, oni stadoše pored mene, pa mi tako stojeći jedan do drugog napravismo mali krug.
Đakula nam predstavi svog druga Kelju i reče da je to prvi ratni izbjeglica u Vogošći. Njega nismo poznavao, ali je na prvom konaktu ostavio takav utisak, kao da smo odrastali sa njim. Bio je veselog duha i pun šala na svoj račun. Dok je pričao imao je običaj trzajem obraza da iskrivi usta u jednu stranu i zbog toga onaj ko ga sluša nikad nije bio siguran dali je njegova priča ozbiljna ili je to neka njegova uobičajena šala! Svojim šarmom plijenio je simpatije svih oko sebe.
U svom stilu on poće svoju priču, pa kaže, "Mo'š mislit jarane moja lična karta izdata na Palama a ja živim u Saraj'vu, po ulicama barikada do barikade. Gdje god krenem neke zajebancije, zbog toga sam mor'o pobjeć, nisam mog'o više izdržat i ja evo doš'o vamo kod vas"!
Kelja je bio rodom sa Pala, cijeli svoj život proveo je u gradu, ali igrom slučaja ličnu karu je izvadio u rodnom mjestu i sad kad je rat počeo, to ga umalo nije koštalo glave. Nije imao gdje da ode iz svog Sarajeva, pa se pješice sa rukama u đepovima uputio prema svojim školskim drugovima Džakuli i Maliću, da kod njih potraži sigurnije utočište.
Naše ćaskanje dok smo isčekivali polazak na stražu i žamor raje oko nas prekinu otvaranje tamnobraun kožom presvučnih vrata na kancelariji u predvorju. Na vratima sa papirima u rukama pojaviše se Brenjo i Tomo. Postrojili smo se svi uza zid odma  pored vrata i Tomo bez gubljenja vremena,  sa svojih papira pročita imena ljudi po smjenama.  Nakon što je završio prozivku, ljudi iz prve smjene se izdvojiše iz grupe i krenuše u pravcu magacina u kojem su bile puške. Gliga, Teša i ja bili smo sledeća smjena za stražu. Tomo se vrlo brzo vratio što je bio znak da stražarska mjesta nisu bila daleko.

Nakon nepuna dva sata isćekivanja koja smo svi zajedno provodili u holu hotela, uz šale i smijeh, prepričavajući dogodovštine iz ranijih vremena, na vratima se ponovo pojavi Tomo. Na ramenu mu je bio okaćen remen na kojem je visio stari šmajser, a za pojasmo pištolj u kožnoj futroli. Pročita naša imema za sledeću smjenu, krenu prema izlaznim vratima i trzajem glave pokaza da idemo za njim. Bez oružja u rukama u koloni po jedan pratili smo njegovo kretanje. Tome se malo sporije kretao zbog rana koje je zadobio nekoliko dana ranije, ali i dalje je davao sve od sebe u želji da pomogne oko organizacije odbrane Vogošći. Prvi dio maršute kojom smo se kretali do stražarskih mjesta bila je poprilčno osvijetljen uličnom rasvjetom sve do glavne kapije stadiona FK UNIS, a onda kroz mračni dio uz samu ogradu prema dvorani. Dok smo išli uz ogradu   tomo je zastajkivao da bi nam  pokazivao stanove na koje bi trebali posebno da obratimo pažnju u vrijeme stražarenja, zbog opasnosti da sa njih može neko pucati u nas. Posebno je naglasio da je stan od Skenderagića prazana ali da se u toku dana kad nema straže na ulici neko može uvući u njega i izvesti napad na stražare. Nastavili smo dalje hodati, a on je objašnjavao iz kojih stanovi može prijetiti opasnost, utom stigosmo do čoška ograde, gdje nas dočeka Đakula, stražar prve smjene. Tomo odredi mene za to stražarsko mjesto i  ja preuze pušku i okaćih je o rame. Ukratko objasni šta je moj reon osmatranja i oni nastaviše dalje prema drugom stražarskom mjestu, koje se nalazilo kod supermarketa i pivnice. Na tom mjestu bila su dva stražara, pa me iznenadi da kompletno naselje sa te strane obezbjeđuju samo tri čovjeka. Pričalo se da u Jovanovićima ima postavljeno mitraljesko gnijezdo, ali niko sa sigurnošću ne zna dali je neko bio u njemu. Sa mog stražarskog mjesta pogled se pružao lijevo prema spomeniku, pravo prema Omladinskoj ulici, desno prema Spotskoj dvorani i tribinama stadina. Bila je to granica o kojoj se pričalo da je po toj liniji podjeljena Vogošća.
Prva stražarska noć protekla je mirno, kao što sam i očekivao! Pred samu zoru svi smo se povukli sa ulice u hotelske prostorije kako u jutro građani ne bi primjetili da se noću stražari. Nakon što sam se presvukao, sačekao sam da svane i krenuo u stan u Omladinsku ulicu na psavanje. Idući prema stanu počeo sam razmišljati kako idem u neprijateljsku teritoriju. Bio sam siguran da je neko primjetio kao i ja što sam primjetio momke iz dijela naselja u kojem sam živio da idu noću na stražu, tako će i oni da shvate da i ja to isto radim. Dolazak do stana bio mi je neprijatan, uz stalni razmišljanje da idem u pravo u ruke neprijatelju. Ušao sam u stan i spremio se na spavanje, ali neke čudne misli su  me obuzimale, pa nisam mogao da zaspem. Sinu mi kroz glavu da bježim odavde, ustadoh iz kreveta, spremio neophodne stvari i pribor za higijenu, strpah u torbu i krenuh niz ulicu prema očevom stanu. Došao sam na vrata, pozvonih, otac mi ubrzo otvori vrata i odmah pokazao zadovoljstvo što sam došao kod njega. Ispričah mu da sam se angažovao u srpsku vojsku i da se ne osječam sigurnim u Omladinskoj ulici, pa sam došao kod tebe. Otac je bio zagriženi komunista, bio je okorjeli "Jugosloven", mene i brata je isto tako odgajao, pa zbog toga nisma znao kako će reagovati na ovu vijest. Moja mobilizacija ga je strašno obradovala i tu sreću nije krio i naglas prokomentarisa svoje mišljenje "Uh sine moj, mislio sam da ćeš nas izdati"!
Nikad do tada moj otac nije sa mnom razgovaro o političkoj situaciji, vjerovatno iz razloga što sam u miješanom braku, pa svojim stavovima nije želio da utiče na mene. Nakon što je počeo da priča na tu temu uvidih koliko mu je bilo drago što sam se prijavio u vojsku. Svatih koliko mu je to važno, rekoh mu ne brini tata, nikada te neću po tom pitanju izdati. Obečanje dato tati i dešavanja nakon toga,  ostala su duboko urezano u mojoj glavi tokom cijelog rata!

Nakon što sam preselio kod oca, odlučio sam da opremu iz hotela donesem u njegov stan. Smatrajući sebe časnim srpskim vojnikom. Od tog dana više nisam želi da krijem da sam se priključio u pokret otpora nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Vogošćom sam se kretao ponosno u uniformi spskog vojnika!

Pljačka Golf-ova

Ratna napetost prouzrokovana napadima na UNIS-ovu fabriku, uticala je da su svi radnici potpuno prestali odlaziti na poslove u taj kompleks. Tako sam i ja odlučio da više ne idem u među-prostor zaraćenih strana. Odlazak moje supruge i sina, stvorili su u meni veliki teret i brigu. Mislio sam da ih više nikad neću vidjeti! Dani su bili beskrajno dugi. Samoća me je ubijala pa sam svaki slobodan trenutak izlazio iz stana i provodio vrijeme po vogošćanskim ulicama.
Nakon nekoliko neradih dana dolazi kurir na vrata i uručuje mi poziv za radnu obavezu! Sav sretan, jedva sam dočekao da na neki način ispunim dugačke dane i skrenem svoje misli na neke druge stvari.

Sutradan sam se javio u TAS, svoju radnu organizaciju. U upravnoj zgradi me je dočekao Mirko, nekadašnji upravnik lakirnice. Mirko je bio smijenjen sa te funkcije nakon demokratskih izbora, a na njegovo mjesto došao je Čelik Suad. Zbog rata, sitaucije se promjenila i Mirko je po naređenju "Kriznog štaba Vogošće" postavljen za vršioca te dužnosti.
Upravnik me je ukratko izvjestio o novonastaloj situaciji i objasnio da u nedostatku ljudstva moram preuzeti dužnost mašiniste na "Kataforezi". Radnu obavezu na uređaju dobili su Rajko Smiljanić, Novak Cvijanović, Brane Hajder i ja. Postrojenje je moralo imati stalni nadzor zbog sedmog kupatila u kojem se nalazila temeljna boja.
"Kataforeza" je bila najsavršenije postrojenje u automobilskoj industriji. U to vrijeme imali su ga Japan i Njemačka, a zahvaljujući Volkswagen-ovim stručnjacima i TAS je posjedovao takav uređaj. Postrojenje je bilo postavljeno na tri sprata, dugačko oko osamdeset i široko oko dvadeset metara i služilo je za predobradu za lakiranje automobila. U svom sastavu imao je dugačke tunele kroz koju su išle karoserije pomoću lančane trake, sa jedne strane kroz šest kupatiala u kojim su se školjke prale od masnoće i zaštičivale od korozije uz pomoć fosforne i kromne kiseline i na kraju te obrade prelazila u tunel u kojem lanci vuku školjke u drugom smijeru, da bi se potopila u sedmom kupatilu, u kojem se uz pomoć električne energije temeljna boja dubinski nanosila u limove. Proces je završavao u dugačkoj peći u kojoj se na visokoj temperaturi pekla zaštitna boja, da bi dobijala lijep sivi sjaj. U slučaju nestanka električne energije, temeljna boja bi  prestala da cirkuliše i u roku od dva sata pretvorila bi se u plastičnu masu. Dužnost mašiniste u tom slučaju bila je da ručno upalimo generator i osposobimo cirkulisanja boje u kupatilu, da bi ostala u tečnom stanju.
Prihvatio sam radnu obavezu i počeo sa dežurstvima. Boravak u praznom pogonu, u kojem osim dežure, nisam imao nikve druge obaveze, postajale su mi još gore od samoće u stanu. A onda samoću po praznom pogonu počela da se pretvara u pakao, zahvaljujući raznoraznim vojnicima, koji su svakodnevno marširali kroz krug fabrike, dolazeći na  TAS-ov parking na kojem je bili parkirano oko tri hiljade automobila, spremnih za prodaju. Završeni Golf-ovi koji su sišli sa trake parkirani su na veliki parking namjenjen za skladištenje gotovih vozila, gdje su čekali svog kupca. U bravi kraj volana ostavljali su se kljućevi, pa je to olakšavalo lopovima da lako i bez problema odvezu automobil sa parknga.
Napad na fabriku ostavio je velike traume na obezbjeđenje, pa više nije imalo hrabrosti da se suprostavi naoružanim ljudima, koji su dolaskom sa na kapiju potezali oružje i prijetili ako im ne dozvole da prođu. Umjeto obavezne kontrole koju su morali da izvrše oni su se sklanjali, otvorili bi kapiju i propustili vozilo da prođe kroz nju. Pročulo se da se vozila kradu sa TAS-ovog parkinga, pa mnogi koji su uzeli pušku da brane Vogošću dolazili su u fabriku i sa novim automobilom odlazili u nepoznatim pravcima. Neki su vidjeli da se vozila mogu lako prodati pa svakog dana su ponovo dolazili i uzimali sebi još Golf-ova. Među njima su prednjačili brača Stanići. Oni su iskoristili funkciju presednika srpske opštine Vogošća, svoga strica Šešu i angažovanost u Borinoj jedinici, pa su bez ikakvih problema, svaki dan dolazili i slobodno  odvozili vozila. Stanići su prilikom napada na policijsku stanicu u kojoj su učestvovali, došli do velikog broja ovjerenih saobračajnih dozvola. Popunjavali su podatke od vozila koji je bio ukraden sa parkinga i tako posjedovali dokument da su vlasnici automobila, šta im je olakšalo prebacivanje vozila za Srbiju. Nakon što su prebacili auto u Srbiju, odmah bi se vraćali po drugi. Mnoga od tih vozila su prodavana po bagatelnim cijenama, pa je Čube bio rekorde po najnižoj cijeni, prodao je Golf-a u Ilijašu, za šteku Malbora. Neki nisu imali ni vozačku dozvolu, ali su koristili ukazanu priliku, da bi došli do skupocjenog automobila. Neko ko bi se zatekao na parkingu pokazao bi im kako da ubaci mjenjač u prvu brzinu i oni su bez mjenjanja brzina vozili auta do sigurne teritorije. Pričalo se da je Miro Vuković odabrao auto sa određenom bojom, a pošto je bilo zatvoreno sa drugim autima i njie bilo lagano za izvesti sa parkinga, on je sa drugim autima koja su mu smetala, kao sa bagerom raskrčio  prolaz da bi izvukao on koje mu se sviđalo. Za mnoge od njih bio je životni san imati takav automobil. Ovo stanje im je dalo priliku i snovi su im postala stvarnost!
Od gledanja pljačke koja se odvijala na moje oči, postajalo mi je sve mučnije, ali nisam imao nikakvu moć da zaustavim pljačku imovine moje radne organizacije!
Fabrički krug nije bio vojnički zaštićen pa je u njega mogla sa oružjem uči bilo koja vojska u svako doba dana i noći. Jednog dana, dok sam šetao po pogonu, na TAS-ov parking dolaze dvije zaraćene vojske. Jedna iz Vogošće kroz glavnu kapiju, druga iz Barice preko teretne kapije, koja se koristila za dovoz i odvoz razne robe. Bila je napeta situacija prilikom njihovog susreta, isčekivala se žestoka borba. Umjesto očekivane pucnjave, zbog mržnje koju su stvorili mediji, između njih se sklapa primirje i dok traje akcija pljačke izostaje "bratoubilački rat". Po dogovoru sjedaju u svoje nove automobile i u punoj brzini, svaki na svoju stranu izlaze iz kruga fabrike. Jedna kolona odlazi preko TAS-ove teretne kapije u pravacu Barice na muslimansku stranu, a druga na srpsku na glavnu PRETIS-ovu kapiju u pravcu Vogošće. Za mene je to bila poslednja kap u prepunoj čaši, odlučujem da napustim radnu obavezu i potražim jedinicu u kojoj ću se vojno angažovati. Po završetku smjene javljam upravniku da više ne želim dolaziti na posao. Upravnik mi je zaprijetio, ukoliko ne budem dolazio, da ću za uvjek izgubiti posao u TAS-u. Rekao sam mu da više volim izgubiti posao, nego glavu od kojekavih vojski koje se neprekidno smjenjuju sa oružjem u rukama marširajući kroz krug fabrike. Objašnjavao sam da ne želim više dolaziti na posao jer sam dolazak, pa i boravak u fabrici bio je veći rizik da se izgubi život, nego ako se mobilišem u neku od vojnih jedinica. Upravnik mi je ponudio automobil kojim bi me svakog dana dovozio na posao, a ja sam i to odbio!
Nakon našeg razgovora, više nisam dolazio na posao, odlučio sam da potražim, po mom mišljenju, najbolju jedinicu i mobilišem se u srpskoj vosci u cilju odbrane Vogošće!