Pljačka TAS-a

Pocetkom jula '92 godineu u Vogošci se procula vijest da su iz Njemacke, tacnije iz fabrike automobila Volkswagen stigle pare za TAS-ove neisplacene radnicke plate za mjesec april. Pošto je TAS-ov generalni direktor Lajsner, a i uži rukovodeci kadar, jedan dio napustio teritoriju BiH, a drugi ostao na teritoriji pod muslimanskom kontrolom, predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica pokušao je da nađe rješenje za novog direktora, kako bi se mogle preuzeti ogromnom kolicinom TAS-ovog novca.
Za vršioca dužnosti direktora TAS-a, Koprivica je planirao da postavi dotadašnjeg direktora racunovodstva Zorana Šoju, magistra ekonomije i jednog od najškolovanijih kadrova te fabrike.
Šoja je u tome prepoznao prevaru i planirani kriminal, pa je bez razmišljanja odbio primamljivu ponudu od presjednika opštine, obrazlažuci svoju odluku da u ratnim uslovima ne želi biti direktor i da  ce sa puškom u ruci braniti svoj narod. Njegovo odbijanje funkcije direktora, oduševilo je građane Vogošce.
Šoja je sa porodicom stanovao u TAS-ovoj zgradi u ulici PVFO broj cetri, Taj stan dobio je kao strucni kadar i rukovodilac TAS-a. U toj zgradi živio sam sa mojim roditeljima i tako sam imao priliku da upozanm i mog komšiju Šoju. Bio je veoma pošten i dobra covjek. Odrastao je u Rajlovcu, pa je od samog izbijanaj građanskog rata, kao borac u rovu, rame uz rame sa svojim rajlovcanima stao u odbranu te teritorije.
Međutim presjednik opštien Rajko Koprivica morao je da nađe drugog covjeka koji ce svojim potpisom obezbjediti preuzimanje ogromne kolicine novca sa TAS-ovog racuna. Rajkova ponuda  za tu funkciju otišla je na Stokucinu adresu. Za Stokucu je ponuda vršioca dužnosti direktora TAS-a izgledala nevjerovatna i on nije mogao da joj odoli. Prihvatio je funkciju i Rajko Koprivica je zahvaljujuci njemu i njegovom  potpisu, konacno uspio da podigne  velike količine novca sa TAS-ovog racuna.
U Vogošci se među građanima procula vijest da je stigao novac za plate. Ta vijest strašno me je obradovao, jer sam u mjesecu aprilu imao puno radnih sati, koje sam trebao da naplatim. Zbog politickih nesuglasica, od pocetka marta, kada su pocele ulicne barikade, pa do sedamnaestog aprila, kada je muslimanska strana izvela napad na UNIS-ovu fabriku PRETIS, veoma cesto se dešavalo da radnicki autobusi nisu mogli dovluci radnike na posao, pa je šef smjene inistirao da produžim sa radom, kako bi ugasio postrojenje predobrade za lakiranje automobila, na kojem sam radio kao mašinista.
Kada završim posao na putu od fabrike do kuce na cesti nije bilo žive duše, a ja moram proci između kuca, srpskih sa jedne i muslimanskih sa druge strane puta. Svaki puta dok sam išao, pravio sam se da sam opušten, a bio sam toliko napet u iscekivanju da ce necija nervozna ruka povuci okidac na puški i da ce se nakon toga stvoriti panicna paljba sa obje strane, u mom pravcu.
Bio je to za mene veoma težak psilohološki period. Odvojene od porodice, a rat samo što nije buknuo. Kroz glavu mi se vrtilo da ovo ludilo necu moci preživjeti i da više nikada necu vidjeti svoju ženu i dijete.
Sve to me je izluđivalo pa sam šefu Smaji pokušao da objasnim kakvo je to psihološko opterecenje za mene i da to više ne želim da radim. Pošto sam bio jedini mašinista iz Vogošce i na osnovu toga uvijek moga doci na posao, Smajo me zamoli kad god bude trebalo da ostanem da radim, a on ce se licno postarati da svaki moj ostanak na radnom mjestu zbog barikada, nagradi prekovremenom dnevnicom. Nije mi to bilo drago, ali znao sam da neko mora to da odradi, a ja sam bio najpogodniji za taj zadatak.
Novac za radnicke plate koji je stigao na TAS-ov racun pocetkom rata, iznenadio je mnoge u Vogošci. Sa nevjericom se pricalo o toj novcanoj posiljci. U iscekivanju kada ce vršilac dužnosti direktora TAS-a poceti sa podjelom plata, stigla je vijest da je predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica stopirao podjelu novca na radnike te tvornice. Koprivica je promjenio njegovu namjenu i donio je odluku da novac podjeli vojsci, kao naknadu za vojno angažovanje u odbrani srpske teritorije Vogošca.
Sa nevjericom sam primio vijest da neko može tuđi novac da zadrži i donosi odluke o njegovoj podjeli. Bio sam ubijeđen da ce se radnici TAS-a podici na pobunu i sprijeciti takvu odluku predsjednika opštine. Međutim, pobuna je izostala i Koprivica je podjelio novac kao plate srpskim vojnicima. Tom kolicinski malom podjelom novcanih sredstava, predsjednik opštine zadovoljio je borce, a velika kolicina novca ostala je u opštinskoj kasi, koju je Koprivica iz mjera bezbjednosti ubacio u svoju kancelariju.
Nakon što je u aprilu okoncana borba za PRETIS, opljackana je kasa TAS-ove blagajne, u kojoj je po prici blagajnika Sekule, uvijek bilo oko tridest hiljada maraka gotovine, namjenjene za razna službena putovanja, a onda je uslijedila pljacka vozila sa fabrickog parkinga, pljački TAS-ove imovine prikljucio se i predsjednik opštine Vogošca, Rajko Koprivica.
Mome razocaranju u ovo šta se dešava nije bilo kraja, umjesto da dobijem teško zarađenu platu od skoro dvije hiljade maraka, dobio sam tromjesecnu vojnicku platu za period od aprila do juna, isplacenu u dinarima, u vrijednosti od šezdeset Njemackih maraka.
Nakon što sam ostao bez velike novcane nagrade za moju inovaciju u TAS-ovoj lakirnici, koja je više od dvije godine bila u upotrebi praveci uštedu od preko sto hiljada Njemackih maraka  na godišnjem nivou, sada sam zahvaljujuci predsjedniku opštine, uskraceni i za zarađenu platu.
Komisija za inovacije. sa predsjednikom komisije Mirkom na celu, odgađala je više od dvije godine odluku da usvoji moj izum. Rat je poce i tako me uskratiše za visoku novcanu nagradu, sad sam ostao i bez svoje zarađene plate.
Od svega ovoga hvatao me je bijes i nisam znao šta da radim!
Tu vece, kao i obicno sjedio sam sa rajom kod kuma u njegovom stanu. Uobicajeno smo gledali dnevnik TVBiH, koji je dramaticno lagao svoj narod o uspjesima moslimanske vojske na ratištu, da smo smijehom dolazili do zakljucka, da je srpska vojska nakon tolike izgubljene tehnike, morala vec odavno kapitulirati.
Ni dnevnik TVSRNA nije ostaja dužan u laganju. Njen voditelj Risto Đogo u toku informisanja izvodio je humor, da nas je sa tim skecevima nasmijavao do suza. Nakon dva dnevnika napravili smo našu analiza, ko nas je tu vece više nasmijao, iznioseci laži sa ratišta, a potom sam krenuo kuci.
Policijski cas vec je stupio na snagu. Krenuo sam bezbrižno kuci niz ulicu Moša Pijade, racunajuci da ta zabrana ne važi za srpske vojnike. Stigao sam do mosta ispred stanice milicije i opštinske zgrade, a tamo iz mraka ispred mene pojavi se Jovo milicioner. Ja se prepadoh njegovom iznenadnom pojavom i pođoh da ga zaobiđem. On me zaustavi i zatraži da mu pokažem licnu kartu
Jovo je bio poznat u Vogošci kao cuvar u sarajevskom Centralnom zatvoru, gdje su za vrijeme njegovog radnog vijeka,  kroz taj zatvor prošli Alija Izedbegovic, Radovan Karadžic i Momcilo Krajišnik, ležeci svoju zasluženu zatvorsku kaznu.
Jovo je otišao u svoju zasluženu penziju, a ova trojica su iskoristila loše politicko stanje u Jugoslaviji i došli na vlast.
Na Jovin zahtjev sam se zaustavio, izvadim licnu kartu i pružim mu je, smatrajuci kad procita moje ime da ce mi je vratiti i ja mogu mirno nastaviti put svojo kucu. Međutim Jovo je umjesto da me pusti, rece da je na snazi policijski cas i da sa njim krenem u stanicu milicije.
Kroz glavu mi u jednom djelicu sekunde prođe sve što se dešavalo tih dana, pljacka prodavnica dok vojska ratuje po brdima, otimacina radnickih plata, pa sad i ovo. Uviđoh da moj kulturan nacin ophođenja prema Jovi nece donijeti ništa dobro za mene. Shvatih da se civilna milicija sklanja ispred kriminalaca, kako ih ne bi uhvatila na djelu, a da na poštenom narodu trenira strogocu, odlucih da se suprostavim Jovinom zahtjevu.
Jovo je bio za glavu viši od mene, malo deblje građe, pa sam kraj njega izgledao kao mali djecak. To me nije sprijecilo da mu se suprostavim. Došao mi je kao kec na jedanaest, da iskalim sav svoj bijes koji se nakupio tih dana u meni. Nasrnem na njega, on se malo brecnu, iskoristim to i istrgnem mu moju licnu kartu iz ruku. Zagalamim na njega, "mene ceš da vodiš u stanicu, a ispred kriminalaca se sklanjate, majku vam vašu".
Baš onako kako sam i ocekivao, Jovo ustuknu pred mojim nasilnickim ponašanjem, ja se okrenuh i onako bijesan krenuh svojoj kuci. Koracajuci niz mracnu ulicu, kraickom oka pogledah nazad, Jovo je i dalje zbunjeno stajao kao ukopan na istom onom mjestu. Nastavio sam da idem, a dugo vremena osjecao sam Jovin pogled prema mojim leđima.

Ubiću Vikića...

 U vrijeme kada je svaki vojnik bio važan za odbranu srpskih teritorija na podrucju oko Vogošce dobili smo vijest da ce u našu jedinicu doci još jedan borac, Slaviša Corovic. Vijest o dolasku novog vojnika saopštio nam je tadašnji zamjenik komandanta Vogošcanskog bataljona, rezervni kapetan Momo Corovic.
Momo nam je rekao da su iz Sarajeva, putem razmijene došli kod njega u stan dva njegova rođaka, Siniša i Salaviša Corovic. Slaviša se aktivno bavi karateom i Momo je zbog toga što je znao da se ja i moji drugovi aktivno baviomo sportom odlucio da ga ubaci u našu jedinicu, a Siniša zbog kriticnog psihološkog stanja i iscrpljenosti u zatvoru nece biti vojno angažovan. Saznanje da se Slaviša aktivno bavio sportom privukla je našu pažnju. Jedva smo cekali kada ce se pojaviti u našoj jedinici.
O Slaviši i Siniši Corovic niko u Vogošci ništa nije znao. Preko Mome smo saznali da je bio zatvoren u privatni zatvor sarajevskog kriminalca, Juke Prazine i da je sa muslimanskom stranom izvršena razmjena, nakon koje su se njih dvojica našli na srpskoj teritoriji. Nakon oporavka od batina zadobijenih u privatnim sarajevskim kazamatima namijenjenim iskljucivo za Srbe, Slaviša je konacno stigao u prostorije naše cete u hotel Biokovo.
Prvi susret sa Slavišom bio je pomalo komican. Bio je visok oko metar devedeset, pa je popeglana vojnicka uniforma neskladno visila je na njegovom mršavom tijelu. Naglancane cizme i potpuno novi šljem, koji se sijao na njegovoj glavi od jakih svjetala u holu hotela ukazivao je da on nema nikakvo ratno iskustvo.
Okupili smo se oko Slaviše i kako to obicno biva kad stigne neko novi i nepoznat, stiže i pregršt pitanja. Međutim, on nije odgovarao na ta pitanja, samo su svjetlucale crne oci, kroz njegove crne cuperke kose koji su virili ispod oboda uljem uglancanog šljema. Lice mu je bilo blijedo Još uvijek su se vidjeli tragovi od krvnih podliva ispod ociju, na obrazima i krvave otekline na usnama.
Uvidjesmo da su posledice od batina ostavile kako fizicki tako i psihološki trag na njega, mi prestadosmo sa zapitkivanjima.
Ubrzo se krenulo na stražu, što je Slaviši vjerovatno i odgovaralo u tom momentu, kako bi prestala znatiželjna ispitivanja. Nakon odrađene stražarske smjene po brdima oko naselja, po povratku u Vogošcu pozvali smo Slavišu da dođe kod mog kuma u stan. Kum je imao stan nedaleko od hotela Biokovo i svako vece kada nismo na straži provodili bismo vrijeme u njegovom stanu.
Tamo bi se sakupljali pretežno naši drugovi iz jedinice. Pogledali bi Dnevnik TV SRNA i TV BiH i nakon toga izveli bi zakljucke, koja je TV kuca taj dan više lagao svoj narod. Nakon Dnevnika bi nastavili naše druženje do kasno u noc, uz poneku casicu rakijice, prepiricavali bi smješne događaje iz života. To je bilo naše svakodnevno uobicajeno "ubijanje" slobodnog vremena.
Slaviša je prihvatio naš poziv i tu vece došao je kod kuma u stan. Pokušaji da Slvišu ukljucimo u razogovor išli su veoma teško. Svi njegovi odgovori na naša pitanja uglavnom su se završavali sa "Da" ili "Ne", a nakon toga nastalo bi cutanje. Svjesni da je zbog doživljenih trauma u sarajevskim kazamatima Slaviša prolazio kroz teške psihološke trenutke, odlucili smo da ne vršimo pritisak na njega i da ga pustimo da polako stice naše povjerenje.
Pošto smo znali da je Slaviša bio sportista, moj kum i ja predložismo da ide sa nama na bodibilding treninge. Bez razmišljanja on prihvati poziv. Osjetismo da ga to malo oraspoloži i mi to iskoristismo da na taj nacin pokušamo da steknemo njegovo povjerenje.
Sutradan smo po dogovoru naišli kraj Slaviše i otišli na trening. Na treningu je bilo isto kao i predhodne noci, Slaviša samo šuti i sluša šta pricamo. Iz dan u dan ponavljala se isto, pa nas je to pocelo nervirati, a onda jedan dan dok smo trenirali Slaviša konačno progovori. Nakon završene jedne od vježbi, Slaviša je spustio teg na stalak, ustade sa klupe na kojoj je ležao, raširi ruke, riknu kao divlja zvijer i podviknu, "Ubicu Vikica".
Mi se zgledasmo međusobno, ne znajuci o cemu se radi! Pomislismo da je Slaviša potpuno pukao i da je poludio! Pocesmo ga zapitkivati zašto je to rekao i on konacno poce da prica!
"Vikic me je pravario, on je za sve kriv", kaže Slaviša!
Cutke smo slušali Slavišu dok prica, a on nastavlja dalje: "Vikic me je nagovorio da dođem u Sarajevo! Bio sam u Beogradu kada sam cuo da je Juka Prazina zarobio moga brata, dok je na trafici kupovao cigare. Zatvorio ga je samo zato što je Srbin! Moj brat Siniša je psihicki boletsan i ja sam morao da nađem nacina kako da ga izbavim iz tog zatvora. Pošto sam se sa Vikicem upoznao kroz "Karate Klub Bosna" za koji sam nekad radio kao treneri i takmicar. Iz tog razloga sam iz Beograda pozvao Vikica na telefon i zamolio da urgira kod Juke da mi pusti brata iz zatvora. Vikic mi je rekao da dođem kod njega i on ce to sve srediti. Ubijeđen da ce tako biti, spakovao sam se i iz Beograda došao kod Vikica u Sarajevo. Primio me je u kancelariju i umjesto da ode samnom do Juke i pomogne mi da riješim problem, Vikic je nazavao Juku na telefon i rekao da mu šalje Slavišu Corovica".
Slaviša malo zastade sa pricom i opet nastavi dalje: "Dao mi je adresu i rekao da odem sam do Juke i da ce sve biti uredu. Kada sam stigao u Jukinu komandu, oni su mi svezali ruke i zatvorili me zajedno sa bratom. Svezanih ruku izvodili su me iz te prostorije i pocinjali neprekidno udarati uz povike, " Karataš, a". Udarali su me dok ne izgubim svijest. Kada bi ponovo došao sebi oni bi postupak ponovili! Trajalo je to batinanje sve do dogovrene razmjene! Nisam imao pojma koliko dugo sam bio bez svijesti, niti koliko danas sam bio zatvoren," završava Slaviša svoju pricu, duboko zamišljen, a pogled mu odlazi negdje u daljinu!
Slušali smo pažljivio i bez rijeci gledali u Slavišu. Stislo mi se u grudima, oci mi se napuniše suzama, a srce hoce da mi pukne, zbog onoga šta je ovaj covjek proživio.
Prekinusmo Slavišine misli sa novim pitanjem: "Otkud to da poznaješ Vikica da bi mu vjerovao da ce ti pomoci?"
Slaviša se brecnu iz razmišljanja i nastavlja svoju nevjerovatnu pricu: "Dok sam bio trener KK Bosna, Vikic je cesto dolazi u klub. Bi sam vicešampion svijeta u karateu, u teškoj kategoriji, održanom u Francuskoj i nezvanicni prvak svijeta na otvorenom turniru najboljih karataša svijeta u Los Anđelosu. Vikicu je tada inponovalo da bude u mom društvu. A onda sam dobio ponudu od beogradskog Partizana, koju nisam mogao odbiti. Zadnju godinu dana živim u Beogradu i Vikic je to znao. Prevario me je i nagovorio da dođem, a vec unapred je znao kako cu završiti, ako dođem u Sarajevo!"
Prekidoh Slavišinu pricu u nevjerici da je on tako mršav bio teška kategorija sa pitanjem, "Koliko si bio težak kad si se borio u teškoj kategoriji"?
"Imao sam preko devedeset kilograma", odgovori on.
"Pa kako si sad tako mršav?", pitam ga.
"Za vrijeme boravka od dvadeste dana u zatvori nisam ništa dobijao za jelo i smorš'o sam oko dvadeset kliograma", kaže Slaviša
Sa cuđenjem gledam u Slavišu, na kojem se vidno primjecuje loše psihicko i fizičko stanje i zamišljam na njemu još dvadest kilograma mišicne mase! Bio je to grdosija od covjeka, mislim u sebi. Pomislih, kako se Sarajevo olako odreklo takvog Asa! Svetski poznati sportista prošao sa teškim batinama i psihickim posledicama, samo zato što je došao kao Srbin u Sarajevo!
Zmišljam, šta bi bilo sa nekim nepoznatim covjeko, ako je on tako završio?
Svestan da u Sarajevu nema više mjesta za Srbe koji ne podržavaju Alijinu politiku, cvrsto odlucujem da ne dozvolim da ikad živ padnem u ruke neprijatelju. Slavišinu pricu smo prepricavali na svim mjestima. Strahovitom brzinom prenosila se od usta do usat po drugim jedinicama.
Slaviša Corovic-Cora preko noci, nakon svjetske slave, postao je poznat i u Vogošci!


   

Gipso, komandir artiljerije

Medijski lažni ratni izvještaji TV kuca i širenje mržnje politicara iz Sarajeva prema srpskom narodu u BiH bili su kontraproduktivni, pa se mržnja sve cesce pocela primjecivati i kod srpskog stanovništva u Vogošci. Prvi znakovi mržnje prema muslimanskom stanovništvu osjetili su se na artiljeriji. Nakon što je muslimanska artiljerija sa Kobilje Glave pocetkom maja '92 nepotrebno granatirala vogošcansko prigradsko selo Blagovac, u kojem su stradali djeca i  nevino stanovništvo,  pocela je odmazda iz tog sela.

U to vrijeme komandir artiljerijske baterije na Blagovcu bio je Željko Blagovcanin-Gipso. Svi koji su bili u dobrim odnosima sa Gipsom, a imali želju da pucaju iz topova, mogli su da odu na artiljerijska orudža i ispale plotun na grad Sarajevo.
Zbog takvog ponašanja pocele su i prve pobune na artiljeriji. Željko koji je bio valsnik kafe-slasticarne Vitraž, bio je mobilisan na blagovackoj artiljeriji, suprostavio se takvoj Gipsinoj naredbi. Gipso je povukao pištolj i stavio ga Željku u usta, prijeteci mu da ce da ga ubije ako ne bude izvršavao naredbe. Željko ni nakon toga nije izvršio Gipsinu naredbu! Kada se Gipso smirio, spustio je svoj kolt Magnum i stavio ga u korice, a Željko je otišao sa artiljerije i zauvjek napustio teritoriju Vogošce.
Gipso je bio veoma blizak prijatelje sa Borom Radicem. Glavni uzrok za sukob između Bore i Gage, bio je Gipso. Jedne veceri izašli su zajedno u nocni provod, Boro, Gaga, Gipso sa suprugom Verom. Došli su u Papilon, poznatu sarajevsku kafanu iz tog vremena. Kafana se nalazila na Koševskom brdu. Kada se malo više popilo, Gaga je na sebi svojstven nacin poceo provocirati Veru i Gipsu. Veliko prijateljstvo izmađu Gipse i Bore, obavezivalo je Boru da bude Gipsin zaštitnik. Boro nije mogao da sluša Gagine uvredljive provokacije, skoćio je na noge, opalio Gagi nekoliko šamara, nabio ga nogom u guzicu i rekao da napusti objekat. Gaga se bojao Bore, pa mu se iz tog razloga nije smio suprostaviti. Posle poniznih batina na očigled prepune kafane, izašao je bez pogovora i otišao iz tog društva.
Nakon toga, Gaga je ispalnirao kako da se osveti Bori. Jedne septembarske noci '90 godine doveo je u Vogošcu svog šuraka Uglješu Aranitovica-Ugu. Ugo je vec bio poznat i osuđivan zbog olakog potezanja pištolja i ranjavanja nekih ljudi po ulicama Sarajeva. Gaga je te noci vodao Ugu po vogošcanskim kafana kako bi se susreo sa Borom. U međuvremenu ga je napoio alkoholom i drogirao, nakon cega mu je bilo lako da vlada mozgom ludaka, kakav je bio Ugo. Te noci, umjesto Bore, na Gagin plan naletio je Predrag Polovina-Miki, inace Gagin jedini i pravi istinski prijatelj! Vogošcanska raja ostala je u nevjerici, šta je Gaga bio spreman da uradi, kako bi zaštitio svoj idiotluk! Od tog trenutka Borino i Gipsino prijateljstvo postalo je još snažnije. Svi su znali za njihov blizak odnos, pa je Gipso to znalacki koristio po ulicama Sarajeva.
Iako Gipso nije bio agresivan, kakav je bio Gaga, niko iz komande Crnovrške brigade nije se usuđivao da ga sprijeci za neselektivnu upotrebu artiljerijskog orudža. U svemu tome Gipsi je išlo u prilog i to što je vecinu artiljerijskog orudža nabavio sam, zahvaljujuci Bori, koji mu je dozvoljavao da slobodno uzima vozila sa TAS-ovog parkinga. Sve GOLF-ove koje Gipso izvukao iz kruga fabrike davao je politicarima ili visoko rangiranim vojnim licima, a za uzvrat od njih dobijao je razna orudža. Tako je Gipso došao i do VBR-a, zajedno sa granatama za to orudže. Gipso je na osnovu GOLF-ova stvori jake veze, pa je u tom vremenu vodio i pregovore da preko robne razmjene u Vogošcu stigne vojni helikopter za hitne slucajeve.
U  samom pocetki izbijanja sukoba vecina srpskog naroda bilo je opredjeljeno na onu staru Titovu parolu, "tuđe necemo, svoje nedamo"! Iz tog razloga mnogi su smatrali da neselektivno granatiranje muslimnakse teritorije nanosi samo veću mržnju i štetu prema srpskom narodu.
Na poziv za mobilizaciju mnogi koji su u jugoslovenskoj vojsci služili na artiljeriji, odbijali su da se mobilišu na artiljerijska orudža, smatrajuci da artiljerija ne dejstvuje kao odbrana naroda, nego dejstvuje po željama pojedinca. Zbog takvog razmišljanja vogošcana, tadašnji komandant artiljerije, kapetan Zdravko Gracanin bio je prinuđen da pod svoju komandu ukljuci što više rodbinu i prijatelje, kako bi popunio posade na orudžima.
Za razliku od srpske artiljerije, muslimanska strana nije imala dovoljno orudža i granata, pa je selektivno birala svoje ciljeve. Zahvaljujuci tome, svaki put bi iznenadili srpsko stanoivništvo sa svojim granatama. Svaka ispaljena granata pogodila bi biran cilj. Ciljevi su uglavnom bili mjesta gdje se kratalo ili sakupljalo puno stanovništva. Jedan od tih ciljeva bio je i "Hotel Biokovo", u kojem se od pocetka rata nalazila kuhinja i restoran za vojsku, komanda I cete i komanda vogošcanskog bataljona. Veliki broj muslimanskog življa koji je izbjegao iz Vogošce, znao je da se tu sakuplja veliki broj vojnika. Bilo je za ocekivati da ce hotel  biti meta granatiranja, ali se ništa nije poduzimalo da se komanda izmjesti iz tog objekta.
Svako vece spremala se jedinica I cete Vogošcanskog bataljona da iz hotela krene na svoje stražarske zadatke. Jedno junsko vece pocelo je uobicajeno skupljanje vojske ispred ulaza hotela. Iako je svima zborno mjesto bilo blizu, neki su došli sa svojim novim vozilima koje su izvukli iz TAS-ovog parkinga. Parkirali su se duž ulice i izašli na mjesto okupljanja. Vecina boraca vec je bila spremna za polazak na borbeni zadatak.
A onda, kao grom iz vedra neba, ispred hotela pojavi se ogromna ekspozija. Komadi od granate i asfalta poceše da lete na sve strane. Mnogi od njih završiše po zidovima i prozorima hotela. Jaka detonacija lupala je stakla po okolnim objektima.
Bili smo zateceni i iznenađeni prizorom! Malo se pribrasmo i pocesmo se okretati u krug da vidimo šta se dešava. Vozila parkirana duž ulice bila su potpuno uništena, ali zahvaljujuci njima mnogi životi bili su spašeni. Ogroman krater na sred ulice i tragovi eksplozije ukazivali su da je ispaljena granata, velikog kalibra, doletila iz pravca Misoce. Misoca je bilo sela pod muslimanskom kontrolom nedaleko od Ilijaša.
U jednom trenutku primjetih Zorana Jelicic-Peceta kako stavlja ruku na prsa. Poce da vice, ranjen sam, ranjen sam. Pritrcasmo do njega da vidimo ranu, a on je za to vrijeme vec skinuo majicu sa sebe i njom pritisnuo ranu, koja je poecela da krvari.
Pokušali smo da vidimo ranu, ali on ne htjede da nam je pokaže nego protrca pored nas, i rece "I u Domu Zdravlja". Popa, moj kum i ja pođosmo za njim. Prolazeci pored prodavnica koje su se nazile duž ulice Moše Pijade vidjesmo puno razbijenih stakala od izloga, popucalih od jake detonacije. Među razbijenim radnjama primjetismo i prodavnicu obuce Borovo. Bila je to jedina radnja u Vogošci, koju do tada niko nije opljackao, zahvaljujuci borcima iz naše jedinice.

U vrijeme dok se vojska raspoređivala oko naselja da se zaštiti od upada muslimanske vojske, ista ekipa oplaljckala je prodavnice KONZUM i UPI-ev Super-Market kao i mnoge druge radnje po naselju. Vojska je bila ljuta što oni cuvaju stražu dok drugi za to vrijeme pljačkaju tuđu imovinu. Zbog toga je komanda naše cete odlucila svaku vece slati patrole da hodaji ispred radnje, kako bi je zaštitili.
Sve je to polazilo za rukom dok ne pade ova granata. Nakon što su izlozi popucali radnje su za kratko vrijeme bile prepune ljudi iz obližnjih zgrada, grabeci sve što su mogli da ponesu sa sobom. Tako i poslednje radnja u Vogošci ostade bez svojih artikala.
Mi nastavismo da trcimo za Picetom. Pice je bio dugogodišnji fudbaler FK UNIS-a, pa je njegova kondicija doprinjela da, iako ranjen, prije nas stigne u "Dom Zdravlja". Mi dođosmo za njim, a doktor Popovic vec je pregledao ranu i ustanovio da nije opasna po život. Medicinska sestra Sneža previla mu je ranu i mi nakon toga otpratismo Piceta njegovoj kuci.
Po povratku u komandu naišli smo ponovo kraj prodavnice obuće. Radnja je bila potpuno prazna, a kutije od cipela i papiri bili su razbacani svugdje po podu opustošenog prostora.
Vratili smo se nazad u komandu na izvršenje borbenih zadataka.U komandi saznadosmo da je u jedinicu stigao novi borac, Corovic Slaviša-Cora. Njegova stravicna prica o sarajevskim kazamatima kroz koje je prošao tjerala je mnoge borce da im krenu suze na oci!