Policijski čas, čas lopova

Nakon prvomajskih praznika koji su protekli u znaku borbi za Svrake i granatiranja Blagovca, na teritoriji opštine Vogošća uveden je "policijski čas". Za mnoge građane nakon 21 časa bilo je zabranjeno kretanje po naselju.
Policijski čas nije važio za svakog isto, pa su neki iz specijalne jedinice koristili to vrijeme da pljačkaju po naselju. U tom poslu prednjačio je Gaga. Sa njima je uvjek bilo nekoliko pripadnika iz njegove jedinice, koji su ga se ili bojali ili su se ulizivali svom vođi. Oni su tokom noći nasilno otvarali radnje mješovite robe i iz njih iznosili vrijedne artikle. Gaga je za taj posao često angažovao kamione, jer roba koju je uzimao iz prodavnica nije mogla da se transportuje sa malim vozilima. Kamioniđija Boro, zbog straha od Gage bio je najčešće korišten za transport te robe.
Nakon što je Šešo podnio ostavku na funkcju presednika opštine i napustio Vogošću, civilna vlast na čelu sa novim presednikom opštine, Rajkom Korpivicom, nije učinila ništa da spriječi provalnike.  Policija se sklanjala kako ne bi vidjela šta se dešava i zbog toga došla u sukob sa razbojnicima, a često su i njeni pripadnici bili učesnici u takvim radnjama. U to vrijeme je bila javna tajna da se u vrijeme policijskog časa dešavaju razne stvari, pa su se mnogi građani iz tog razloga još više bojali i izbjegavali da se u to vrijeme zateknu na vogošćanskim ulicama.
Nakon što je opljačkao sve prodavnice i iz njih pokupio alkoholna i bezalkoholna pića, Gaga je u zanatskom centru otvorio prodavnicu Hame pekara, iako je Hamo u to vrijeme još uvijek bio u Vogošći i sa svojom pekarom obezbjeđivao hljeb za stanovništvo. Vjerovatno iz straha da mu se nešto ne dogodi nije se suprostavio ovom činu. Hamina radnja se nalazila na jednom od najboljeh mjesta u naselju, u zanatskom centru, preko puta opštinske zgrade. Nakon što je sakupio velike količine pića, smislio je najbolji način da to unovči. Smjestio je robu  u Haminu radnju i otvorio kafanu pod nazivom "Čiča Dražina koliba". Da bi dobio odobrenje od opštinskih organa, naveo je da je taj objekat namjenjen za sakupljanje i odmor pripadnika Borine jedinice. Zbog alkohola i lokacije na kojoj je bila ta radnja, Gaga je prodavao alkohol po nevjerovatno visokim cijenama. Pošto nijedan lokal u Vogošći nije radio u kojem se prodavao alkohol, Gagina koliba je bila najposjećenije mjesto u naselju.
Iako je bio jedini lokal u to vrijeme u kojem se točio alkohol, zbog Gagine krivice za ubistvo pokojnog Predraga Polovine-Mikija u tu kafanu nisam išao! Nedaleko od moje zgrade nalazila se kafe-slastičarna "Lili". To je bilo moje omiljeno mjesto za druženje sa rajom, ne samo moje nego i svih drugih vogošćana koji su izbjegavali mjesta u kojim se sakupljaju ljudi skloni potezanju oružja. Prvih dana rata u Vogošći puno lokala prestalo je sa radom, a "Lili" i "Vitraž" su bili jedini koji su imali odobrenje za rad.  "Vitraž" je takođe radio u vrijeme prvih ratnih dana. Taj lokal se nalazio iza zgrade u kojoj se nalazila "Pošta" i "Nova Nada". Bio je moderno opremljen i raja su volila da svraćaju na "espreso kafu", koju su šankeri Điđa i Peđa majstorski znali napraviti.
Do lokala "Vitraž" nalazila se "Bosanska kafana". Unutrašnjost kafane je bila uređena sa pravim bosanskim stilo i u njoj je bilo lijep osjećaj sjediti i sa uživanjem popiti pravu domaću, "tusku kafu". Vlasnik kafane bio je Ibro Softić. Od onog dana kada je Boro uletio sa svojom jedinicom u opštinu, postavio srpsku zastavu  i proglasio Vogošću srpskom opštinom, Ibro više nije dolazio u svoju radnji, tako da u Vogošći u to vrijeme nije bilo lokala u kojem bi se mogla popiti "turska kafa" 
Od početka izbijanja rata i odlaska moje porodice iz Vogošće moje svakodnevnice bile su uobičajene. Svako jutro po povratku sa noćne straže obišao bi sve te lokale u kojim sam moga mirno popiti svoju jutarnju kafu.

Ostatak dana provodio bi sa rajom iz komšiluka, najčešće sjedeći u parkiću ispred zgrade. Nakon sukoba sa Božurom, komšije su osjetila da u meni mogu imati zaštitnika, ali ipak se osjecao strah na ljudima, koji su sve manje vremena provodili izvan svojih stanova. Jedan od takvih bio je Haris! Sve rjeđe je izlazio iz stana i provodio vrijeme sa nama. Iako nije ništa pričao o tome, pretpostavljao sam da je i on shvatio da je iza svega što mu se desilo stajao Marinko i njegov sin Miki. Strah od Marinka Ivanovića koji je često u pijanom stanju sa puškom u rukama izlijetao na ulicu i rastjerivao svoje komšije, tjerao je mnoge iz tog dijela naselja da radije ostajao u svojim stanovima. Pričalo se da je Marinko imao podršku od nekog iz policije, pa je dao sebi za pravo da dođe na vrata svojim komšijama, TAS-ovim rukovodiocima nesrpske nacionalnosti, koji su koristil vozila firme, uzme im ključeve od automobila i vozila prebaci na samo njemu poznate lokacije.
Zbog toga što je Marinko često rastjerivao okupljene ljude ispred zgrade, moja druženja u parkiću ispred te zgrade postale su svakodnevnica. Ljutilo me je što se jedan alkoholičar razmeće silom prema svojim komšijama, a niko iz lokalsne vlasti nije učino ništa da ga smiri. Odlučio sam da ja to uradim i čekao sam priliku da ga uhvatim na djelu i pokažem da se to ne može tako raditi. Dani i noći postajale su topliji, pa se moje druženje sa komšijama nastavljalo i po mraku u vrijeme policijskog časa. Po nekad bi se našla i flaša ljutog pića, koju su Dado i Olja Petrović znali nabaviti i obezbijediti za sjedeljke u tim majskim noćima. Međutim moje druge obaveze nisu dozvoljavale da puno vremena provodim sa njima, a Marinko je svoje hirove provodio uvijek u mom odsustvu.
Zbog mog angažovanja u srpskoj vosci moji odlasci u stan u Omladinskoj ulici bili su sve rijeđi. Taj dio naselja je planski prepušten muslimanskom dijelu Vogošće. Dodatnu nesigurnost za prelazak na tu teritoriju bio je uzrok što je Nail Bešlija iz svoje kuće otvorio vatru iz naoružanja i ranio Tomu Milovića koji se u tom trenutku nalazio kod UPI-jevog SUPERMAKET-a, zbog čega je Boro kad je to vidio izveo juriš na spomenik i njegovu kuću. Svaki put kada sam ulazio u tu ulicu osječao sam veliku nesigurnost da mogu slobodno da se krećem kroz nju zbog čega sam potpuno prestao ići u punčev stan. Momci koje sam viđao noću da u tom dijelu naselja izlaze na stražu, iz bezbijednosnih razloga napustili su svoje kuće i stanove. Večina njih otišla je u dio grada pod muslimanskom kontrolo i tamo se vojno angažovala, pa je za srpsko štanovništvo to bio dovoljan razlog da se i oni bezbjedno osjećaju. U to vrijeme puno mladih sposobnih momaka srpske nacionalnosti iz Omladinske ulice dobrovoljno se javilo u srpsku vojsku. Na noćnoj straži okretali su puške u pravcu svojih zgrada i stanova, a u jutro bi se vraćali u njih na spavanje. Omladinska ulica je za muslimansko stanovništvo bila bezbijednija teritorija, jer srpska vojska sa oružjem nije zalazila u taj dio naselja, pa iz tog razloga stariji ljudi islamske vjeroispovjesti nisu se odlučivali da napusti svoje domove.
Moji punac i punica su u tom periodu danju odlazili u Krše da nahrane domaće životinje koje su  u svom seoskom domaćinstvu držali u tom selu. Preko noći iz bezbjednosnih razloga vraćali se u svoj stan. Bilo je to nevjerovatno ratno stanje, u kojem se u svako doba dana moglo otići na bilo koju od zaraćenih strana i vratiti nazad.

Prvi stražarski dani

U vrijeme kada sam se prijavio u srpsku vojsku, izgledao mi je kao da se mobilizacija sprovodila "tajno", isključivo na dobrovoljnoj bazi. Vrlo mali broj ljudi u uniformi mogao se vidjeti u toku dana po ulicama u naselju. Tako sam i ja radio, u prvi sumrak dođem u hotel "Biokovo" i presvučem se u vojnu uniformu. Kada sam se prijavio za odbranu Vogošće, još uvijek nisam znao gdje se po naselju drže straže i jedava sam čekao da dođe noć i vidim koja su to mjesta.
Konačno dođe vrijeme da pođem na stražu! U prvi sumrak krenuh iz stana u Omladinskoj ulici, na svoj prvi ratni zadatak. Stigao sam u hotel, ušao u gardarobu, presvukao se u vojnu uniformu i priključio se ostalim vojnicima, koji su stigli raije i sjedili po namještaju namjenjenim za goste hotela, raspoređenom po predvorju. Bilo je tu jedva oko penaestak ljudi, Šulc, Piće, Dule, Šima..., sve poznati fini vogošćanski likovi, koji su sa oduševljenjem pozdravili moj prvi dolaza u jedinicu. Zbunjen tim njihovim gestom, pokuša da izbjegnem da budem u centru pažnje, pa stadoh pored Džakule i njegovog druga, koji su mi bili najbliži u tom momentu. Sa Džakulom sam se poznavao dugo vremena i znao sam ga kao veoma dobrog i inteligentnog momka. Za njega sam ranije čuo da je u ovoj jedinici, pa je to saznanje za mene i Tešu dodatno uticalo da se i mi prijavimo baš tu. Ubrzo posle mog dolaska, dođoše Teša i Gliga i njihovom dolasku se raja obradova, oni stadoše pored mene, pa mi tako stojeći jedan do drugog napravismo mali krug.
Đakula nam predstavi svog druga Kelju i reče da je to prvi ratni izbjeglica u Vogošći. Njega nismo poznavao, ali je na prvom konaktu ostavio takav utisak, kao da smo odrastali sa njim. Bio je veselog duha i pun šala na svoj račun. Dok je pričao imao je običaj trzajem obraza da iskrivi usta u jednu stranu i zbog toga onaj ko ga sluša nikad nije bio siguran dali je njegova priča ozbiljna ili je to neka njegova uobičajena šala! Svojim šarmom plijenio je simpatije svih oko sebe.
U svom stilu on poće svoju priču, pa kaže, "Mo'š mislit jarane moja lična karta izdata na Palama a ja živim u Saraj'vu, po ulicama barikada do barikade. Gdje god krenem neke zajebancije, zbog toga sam mor'o pobjeć, nisam mog'o više izdržat i ja evo doš'o vamo kod vas"!
Kelja je bio rodom sa Pala, cijeli svoj život proveo je u gradu, ali igrom slučaja ličnu karu je izvadio u rodnom mjestu i sad kad je rat počeo, to ga umalo nije koštalo glave. Nije imao gdje da ode iz svog Sarajeva, pa se pješice sa rukama u đepovima uputio prema svojim školskim drugovima Džakuli i Maliću, da kod njih potraži sigurnije utočište.
Naše ćaskanje dok smo isčekivali polazak na stražu i žamor raje oko nas prekinu otvaranje tamnobraun kožom presvučnih vrata na kancelariji u predvorju. Na vratima sa papirima u rukama pojaviše se Brenjo i Tomo. Postrojili smo se svi uza zid odma  pored vrata i Tomo bez gubljenja vremena,  sa svojih papira pročita imena ljudi po smjenama.  Nakon što je završio prozivku, ljudi iz prve smjene se izdvojiše iz grupe i krenuše u pravcu magacina u kojem su bile puške. Gliga, Teša i ja bili smo sledeća smjena za stražu. Tomo se vrlo brzo vratio što je bio znak da stražarska mjesta nisu bila daleko.

Nakon nepuna dva sata isćekivanja koja smo svi zajedno provodili u holu hotela, uz šale i smijeh, prepričavajući dogodovštine iz ranijih vremena, na vratima se ponovo pojavi Tomo. Na ramenu mu je bio okaćen remen na kojem je visio stari šmajser, a za pojasmo pištolj u kožnoj futroli. Pročita naša imema za sledeću smjenu, krenu prema izlaznim vratima i trzajem glave pokaza da idemo za njim. Bez oružja u rukama u koloni po jedan pratili smo njegovo kretanje. Tome se malo sporije kretao zbog rana koje je zadobio nekoliko dana ranije, ali i dalje je davao sve od sebe u želji da pomogne oko organizacije odbrane Vogošći. Prvi dio maršute kojom smo se kretali do stražarskih mjesta bila je poprilčno osvijetljen uličnom rasvjetom sve do glavne kapije stadiona FK UNIS, a onda kroz mračni dio uz samu ogradu prema dvorani. Dok smo išli uz ogradu   tomo je zastajkivao da bi nam  pokazivao stanove na koje bi trebali posebno da obratimo pažnju u vrijeme stražarenja, zbog opasnosti da sa njih može neko pucati u nas. Posebno je naglasio da je stan od Skenderagića prazana ali da se u toku dana kad nema straže na ulici neko može uvući u njega i izvesti napad na stražare. Nastavili smo dalje hodati, a on je objašnjavao iz kojih stanovi može prijetiti opasnost, utom stigosmo do čoška ograde, gdje nas dočeka Đakula, stražar prve smjene. Tomo odredi mene za to stražarsko mjesto i  ja preuze pušku i okaćih je o rame. Ukratko objasni šta je moj reon osmatranja i oni nastaviše dalje prema drugom stražarskom mjestu, koje se nalazilo kod supermarketa i pivnice. Na tom mjestu bila su dva stražara, pa me iznenadi da kompletno naselje sa te strane obezbjeđuju samo tri čovjeka. Pričalo se da u Jovanovićima ima postavljeno mitraljesko gnijezdo, ali niko sa sigurnošću ne zna dali je neko bio u njemu. Sa mog stražarskog mjesta pogled se pružao lijevo prema spomeniku, pravo prema Omladinskoj ulici, desno prema Spotskoj dvorani i tribinama stadina. Bila je to granica o kojoj se pričalo da je po toj liniji podjeljena Vogošća.
Prva stražarska noć protekla je mirno, kao što sam i očekivao! Pred samu zoru svi smo se povukli sa ulice u hotelske prostorije kako u jutro građani ne bi primjetili da se noću stražari. Nakon što sam se presvukao, sačekao sam da svane i krenuo u stan u Omladinsku ulicu na psavanje. Idući prema stanu počeo sam razmišljati kako idem u neprijateljsku teritoriju. Bio sam siguran da je neko primjetio kao i ja što sam primjetio momke iz dijela naselja u kojem sam živio da idu noću na stražu, tako će i oni da shvate da i ja to isto radim. Dolazak do stana bio mi je neprijatan, uz stalni razmišljanje da idem u pravo u ruke neprijatelju. Ušao sam u stan i spremio se na spavanje, ali neke čudne misli su  me obuzimale, pa nisam mogao da zaspem. Sinu mi kroz glavu da bježim odavde, ustadoh iz kreveta, spremio neophodne stvari i pribor za higijenu, strpah u torbu i krenuh niz ulicu prema očevom stanu. Došao sam na vrata, pozvonih, otac mi ubrzo otvori vrata i odmah pokazao zadovoljstvo što sam došao kod njega. Ispričah mu da sam se angažovao u srpsku vojsku i da se ne osječam sigurnim u Omladinskoj ulici, pa sam došao kod tebe. Otac je bio zagriženi komunista, bio je okorjeli "Jugosloven", mene i brata je isto tako odgajao, pa zbog toga nisma znao kako će reagovati na ovu vijest. Moja mobilizacija ga je strašno obradovala i tu sreću nije krio i naglas prokomentarisa svoje mišljenje "Uh sine moj, mislio sam da ćeš nas izdati"!
Nikad do tada moj otac nije sa mnom razgovaro o političkoj situaciji, vjerovatno iz razloga što sam u miješanom braku, pa svojim stavovima nije želio da utiče na mene. Nakon što je počeo da priča na tu temu uvidih koliko mu je bilo drago što sam se prijavio u vojsku. Svatih koliko mu je to važno, rekoh mu ne brini tata, nikada te neću po tom pitanju izdati. Obečanje dato tati i dešavanja nakon toga,  ostala su duboko urezano u mojoj glavi tokom cijelog rata!

Nakon što sam preselio kod oca, odlučio sam da opremu iz hotela donesem u njegov stan. Smatrajući sebe časnim srpskim vojnikom. Od tog dana više nisam želi da krijem da sam se priključio u pokret otpora nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Vogošćom sam se kretao ponosno u uniformi spskog vojnika!