Ofanziva na Ugorsko, 10-i avgust '92

Povratak u Vogošću tog avgustovskog vrelog ljeta '92 godine doživio sam sa velikim razočarenjem. Umjesto potpisanog mira dočekalo me je vrelo ratište zaračenih strana. Te noći nakon što sam stigao u Vogošću, odmorio sam se, osvježio od dugog i iscrpljujućeg puta, pa odlučih da odem u komandu bataljona i stavim se svojoj jedinici na raspolaganje. Pri samom ulasku u hol hotela Biokovo u kojem se nalazila komanda bataljona, saznadoh od svojih prijatelja da sam propustio, kako oni rekoše, izbjegao neprijateljsku ofanzivu, koja je počela od dana mog odlaska i koja je bila pred slomom, ali da već sutra kreće naša kontra-ofanziva, kako bi se ojačale i zaštitile loše pozicije srpske teritorije i dala veća sigurnost za stanovnike Vogošće, ali da nju neću moći izbječi.
U to vrijeme Srpska vojska držala je svoje linije po rubnim dijelovima samog naselja, ostavljajući pred sobom muslimanska sela, pretpostavljajući da će njima ta teritorija pripasti, pa nema potrebe za njenim osvajanjem. Ali, u to vrijeme najveća prijetnja za stanovnike Vogošće i često snajpersko djelovanje po samom naselju, upravo je dolazilo sa tih teritorija. Najveća opasnost dolazila je iz sela Ugorsko, na kojem se nalazilo jedno uzvišenje koje smo često spominjali tih ratnih dana.
Uzvišenje se zvalo Glavica, a do ovih tragičnih sukobao nikada za taj naziv nisam čuo. Glavica se nalazila na samom vrhu sela Ugorsko i svojim izgledom podsječala je na svježu humku, koja se istezala prema brdu Žuč. Njen položaj davao je mogučnost snajperistima da do nje neprimjetno dođu i lako pronađu ciljeve u bliskom podnožju tog uzvišenja. Svakodnevni snajperski hitci sa Glavice odnosili su živote nevinih građana Vogošće, zbog toga je stanovnicima Hotonja, Blagovca i Omladinske ulice, selo Ugorosko postalo trn u oku.
U to vrijeme moje shvatanje cijele te političke situacije bilo je da se treba zaustaviti rat i početi pregovori, ma koliko trajali i kakav konačan ishod dogovora bio. Zbog toga sam vijest o ofanzivi na Ugorsko doživio kao veliko razočarenje i strah da će u toj ofanzivi stradati nevini ljudi iz tog sela. U selu Ugorsko živjelo je nekoliko mojih dugogodišnjih radnih kolega, pa mi je to dodatno davalo pritisak du ću ih zateći tamo i da i oni mogu stradati.
Moj strah za stradanje nevinih ljudi imao je velike i jake razloge, jer se već pokazalo da su od izbora nacionalnih stranki, i njihovim dolaskom na vlast u Bosni i Hercegovini, sva sela svojom politikom prisilili da se naoružaju i budu spremna za odbranu od izmišljenog neprijatelja, dojučerašnjeg komšije, koji je do tada u nevolji uvijek bio desna ruka.
Kroz glavu su mi prolazili svi ti prostori oko Sarajeva, koji su se do tada vojno osvajali, kako su njeni stanovnici tragićno završavali, pa čak i oni sa kojim su se vodili mirovni pregovori, bili su krvlju zaliveni. Grahovište, Pofalići, Krše, Čemerno, Tihovići, bili su svježa rana tih nesretnih dešavanja. Svaka od tih teritorija bila je etnički čista srpskim ili muslimanskim življem, ali nakon vojnih intervencija ili mirovnih pregovora, svaka od njih bila je etnički očišćena sa krvoprolićem njenih mještana.
Nakon što sam obavio razgovor u komandi bataljona, sa svojim prijateljima sam otišao da proslavimo moj povratak u jedinicu. Stan od mog Kuma bio je najbliži komandi, pa su uglavnom tu završavale naše sjedeljke, uz neku rakijicu, ćaskali bi о dnevnim dešavanjima sa ratšta, odgledali bi dnevnik, koji je u to vrijeme vodio Risto Đogo, uz njegov crni humor upučen građanima Sarajeva, uvijek smo se slatko ismijali.
Te noći meni uglavnom ništa nije bilo smiješno, bilo mi je sve žаlosno i tužno, porodica u izbjeglištvu, povratak u razbuktali rat i šlag na tortu od gljiva otrovnica, pada ova nesretna ofanziva.
Kum je osjetio tu moju tugu, pa mi onako usput nabaci da sam ja došao ranije nego što bi trebalo i da sutra ne moram sa njima da idem u akciju na Ugorsko. Odbio sam njegov prijedlog, rekavši mu sad sam tu i idem sa vama. Ne želim da neko pomisli da sam se prepao. Kum reće, "dobro, kako god ti hoćeš" i promjeni temu sa svojim vještim humorom kojim je samo on tako znao da izvede i tako zabavi svu našu raju.
Bližila se ponoć i polako smo se počeli razilaziti svojim kućama. Krenuo sam u stan, u  koji sam na molbu i insistiranje vlasnice stana, doktorice Ljilje Kučera uselio početkom rata. Brzo sam se raspremio i krenuo na spavanje, kako bi do jutra bio odmoran i naspavan. Sat nisam navijao, jer od početka ovog rata u glavi mi se pojavio nekakav čudan sat, koji me je budio uvijek na vrijeme, koje je bilo potrebno da ustanem.
Moji pokušaji da zaspem bili su bezuspješni, misli su navirale, pa sam se često okretao na drugu stranu kreveta, kako bi promjenio neudoban položaj. Tek negdje pred zoru utonuo sam u san. Ni duga neispavana noć nije spriječila moj prirodni budilnik da me probudi na vrijeme. Otvorio sam oči, pogledao na sat i vidio da je vrijeme ustajanju. Ustao sam, spremio se i po običaju, kako sam tih dana radio, otišao kod mama na kafu. Mama je već bila budna i čekala me sa spremnom đezvicom za kafu, koja je stajala na vrhu šporeta na drva, izmaknuta na stranu kako ne bi proključala prije mog dolaska. Iako je bilo ljeto, šporet na drva je bio glavno sredstvo za kuhanje, jer zbog borbenih dejstava i granatiranja struja je bila prekinuta i niko se nije usuđivao da izađe na dalekovod da bi ga popravio i pustio struju na upotrebu građanima. Mama je ustala i pomjerila đezvicu na dio vruče plate. Ubrzo voda je proključala i kafa je bila na stolu. Dok sam sa mamom pio kafu osjetio sam malaksavost i iscrpljenost, koju je i mama primjetila. Stavila mi je ruku na čelo i povika, "uh sine pa ti goriš od temperature"!
Skočila je sa stolice i za tren se stvorila predamnom sa toplomjerom u ruci. Pružila mi ga je i reče "ajde izmjeri".
Stavio sam toplomjer ispod pazuha i sačekao nekoliko minuta, pa ga izvadih i pogledah koliko je živa odskočila na skali. Na toplomjeru je stajalo 39,2 podioka. Mama mi reče da takav ne mogu ići da moram ostati kod kuće da se liječim.
Znao sam da ta temperatura nije došla od bolesti, nego od jada i tuge, pa rekoh mami da ne želim danas ostaviti svoje drugove na cjedilu i da ću ovakav da idem u akciju. Izašao sam iz stana uprkos majčinom ubjeđivanju da ne idem. Stigao sam pred komandu bataljona, a većina mojih saboraca već je bila na zbornom mjestu.
Kum me je dobro poznavao i pri samom mom dolasku primjeti da nisam dobro, pa me upita šta mije? Rekoh mu da imam temperaturu i da sam je vjerovatno dobio od iscrpljujućeg putovanja od predhodnog dana. On poće da me ubjeđuje da ostanem i idem kući da se liječim, ali ja ga odbih, rekavši mu da sam tek stigo iz Srbije i da ne želim da ostavim drugove na cjedilu u ovom trenutku, jer neko može pogrešno protumačiti, što nikako ne želim. Kum reće, dobro kako ti hoćeš, ali ja ti savjetujem da ne ideš takav.
Nisam ga poslušao i svi zajedno krenusmo na polazni položaj, koji je bio planiran sa trenutne naše linije odbrane. Nekako sam uspio da se doteturam do te linije. Čim smo stigli do naših rovova, rekli su nam da ćemo tu sačekati početak akcije i da ćemo pratiti jurišnu grupu, pa kako ona bude osvajala teren mi ćemo za njima ići i pokrivati osvojenu liniju.
Osječao sam iscrpljenost i pospanost, pa sam se odmah spustio na livadu kraj rova, koristeći borbeni ranac kao naslon i podupirač na kojem mogu da otkunjam. Odmah sam utonuo u san. Ne znam koliko dugo sam spavao, kad me probudi Kumov glas, "krećemo drugovi"!
On se okrenu i pođe nekim puteljkom u pravcu Ugorskog. Ja skočih sa livade i kako je to obično bivalo, odmah krenem za njim. Pratio sam ga u stopu mojim olovnim nogama, ali nisam odustajao. Ne znam koliko dugo smo hodali, kad nam rekoše da ponovo stanemo i tu sačekamo dalje pomjeranje linije. Nalazili smo se u nekakvoj hrastovoj šumi. Ja to iskoristih i uz jedno stablo sjedo i istog trenutka ponovo zaspah.
Opet me je probudio Kumov glas, za pokret. Ja oped skočih i pođo za njim, a Kum mi preko ramena reče, nisi trebao takav da pođeš, vrati se, nije ti kasno. Ja mu samo dobacih, "neka Kume", i nastavismo dalje.
Ubrzo smo došli na jedan proplanak iznad kojeg se ispred nas vidjela prednja strana brda.
Glavica i kompletno selo Ugorsko bili su kao na dlanu. Rekoše nam da se ovde zaustavljamo i da ćemo sutra nastaviti dalje prema Menjaku.
Kum krenu duž nove linije da rasporedi naše borce i odredi stražarska mjesta i brojeve rovova, po kojim će se prepoznavati stražarsko mjest. Ja sam to iskoristio i odmah sjedo uz jedan hrast i zaspah.
Kada se Kum vratio dođe do mene i udarime vrhom vojničke čizme u đon moje čizme. Izvadi iz svog ranca komad slanine sapunjare i glavicu bijelog luka, pruži je prema meni i reče, "uzmi, jedi, ovo će ti pomoći". Sapunjaru smo zvali onu bijelu slaninu bez ijednog traga mesnatog dijela. Uzeh onaj komad slanine, a ona miriše, ko duša. Izvadim iz svog đepa čakiju, švicarkinju, kako smo je popularno zvali. To je ona crvena čakija sa debelim krstom, oznaka koja stoji na Švicarskim proizvodima, a i na njihovoj zastavi. Bio je to poklon od mog pokojnog tate, od kojeg se nisam odvajao od kada je otac ubijen. Sjeckam ja polako onu slaninicu, a moji drugovi samo dobacuju, joj kako miriše, ne bili ih ponudio da probaju. Ne nudim ja nikog, a i kako ću kad nije moja, nego samo sjeckam, malo luka malo slanine. Lijepo sam se ja napucao toga, a onda Kum reče idi sad malo lezi da budeš nočas spreman za srtažu. Nije trebalo dva puta da mi kaže, jer sam već bio spraman za spavanje.
Nakon što sam se probudio snaga se već bila potpuno povratila. Osjetim ja svježinu u tijelu i skočim na noge, otkačim sa mog ranca vojnički ašovčić, rasklopim ga i priključim se Gligi, Kumu i Popi u kopanju našeg novog rova, stražarskog mijesta broj deset. Iako je Kum bio komandir, nikada nije izbjegavao nijednu radnju, kako stražarsku, tako i kopanje rovova. Kum je sebi kao komadir čete uvjek određivao Istureno Komandno Mjesto u rovu u kojem bi Gliga, Popa i ja bili na straži, a sa nama se smjenjivao na straži, kao da je običan vojnik.
Kada je Kum vidio kako kopam i da sam se oporavio od temperature, poče da zbija šalu, koja nam je bila prijeko neophodna da se opustimo nakon teškog iscrpljujućeg dana, pa reče, "draga gospodo, borbeni ranac mora u sebi da ima, slaninu sapunjaru, bjeli luk, a ostalo po želi svakog pojedinca.
Svi smo se slatko nasmijali, znajući da on misli da mi je slanina i luk pomogla da mi se povrati snaga. Ali samo sam ja znao pravi razlog moje temperature. Neprospavana noć i strah za stanovnike Ugorskog, bili su uzrok moje temperature. Kako se nije desio nijedan zločin, niti pogibija nekog od mještana, olakšanje zbog toga, kao rukom odnijelo je moju temperaturu. Mislim se u sebi, e moj Kume da je tebi znati šta je mene mučilo! Nastavili smo kopanje rova, a nikada, nikome, pa ni majci i Kumu nisam htjeo da kažem pravi razlog moje temperature.

Sve se završilo bez ijedne žrtve, a stanovništvo Ugrskog nije bilo zateknuto u svojim kućama, pa se zahvaljujući tome izbjeglo da ofanziva na Ugorsko donese žrtve i krvoproliće. Mnogi borci su očekivali da će se sutradan krenuti na Menjak, pa iz tog razloga nisu kopali svoje zaklone. Poučeni iskustvom, viđenim granatiranjem srpskih teritorija od strane muslimanskih snaga, Zoran Rosić-Gliga, Popa, Kum i ja kopali smo svaki put rov na dostignutim linijama. Naši saborci su nam se smijali što kopamo rov, kada već sutra idemo dalje prema Menjaku. Mi se nasmijasmo na njihovu provokaciju, rekosmo im, "danas kopamo ovde, a sutra ako Bog da kopačemo na Menjaku" i nastavismo kopanje našeg rova.
Kada smo bili pri kraju kopanja rova, a sunce došlo do zalaska ya šumu iza naših leđa, praveči nam hladovinu i olakšanje za kopanje, stadosmo malo da odmorimo. Priđoše nam iz susjednog rova naši prijatelji Zoran Jeličić-Piće, Pesak i Slava, a mi izvadismo rakiju iz borbenog ranca i pružismo im flašu da nazdravimo sretan završetak akcije.
Zbog nedostatka čaša, naginjali smo rakiju direktno iz flaše. Kada je došao red na mene, ja povika, ajd živili, gdje ove tu i do godine. Svi zagraktaše na mene kao da će da me tuku, pa povikaše, ih jezik pregriz'o.  Od tog dana pa do kraja rata Srpska vojska ostala je na dostigmutim položajima i nije pomjerila svoju liniju prema Ugorskom i Menjaku, a mene su moji drugovi često kroz šale okrivljivali da sam ja to ukleo sa svojom zdravico.
Menjak je bilo brdo iznad srpskog sela Hotonj i pravilo je velike probleme stanovnicima Hotonja. U tom periodu mještani Hotonja imali su najviše poginulih ljudi, uglavnom pored svojih kuća, radeći po njivama i obilazeći porodična groblja svojih mrtvih članova porodice. Bili su česta i laka metao snajperski i mitraljeskih hitaca sa Menjaka.  Menjak i Glavica ostale su bolne tačke Srpske opštine Vogošća, sa kojeg su mnogi civili i borci izgubili svoje živote od mitraljeza i snajpera, koji su često dejstvovali sa tih područja!

Povratak na Vogošćansko ratište

Dani provedeni sa porodicom prolazili su strahovitom brzinom, zbog čega sam svaki trenutak pokušavao da posvetim  mom sinu i suprugi. Međutim, puna kuća djece, česte posjete komšija remetile su moju želju da svaki trenutak posvetim njima dvoma. Predložio sam ženi da nas troje odemo na Jadransko more i tamo provedemo nekoliko dam u samoći. Moja žena se nije složila sa mojom idejom, pa reće, "Nije to pametno u ovom trenutku, jer domaće stanovništvo tog sela neće shvatiti našu želju za samoćom. Bili su do sad veoma dobri prema meni i sinu, ne bi volila da takvim potezom pokvarim njihovu dobronaklonost". Razmislih o tome i složih se sa ženinim prijedlogom.
Približavalo se vrijeme mog povratka na ratište. Stalni pregovori i dogovori između zaraćenih strana davali su mi nadu da će već prvog dana mog povratka na ratište, taj prokleti rat biti završen.
Mnogi borci kada su  dobili dozvolu za obilazak porodice, iskoristili su tu dozvolu i ostajali duže nego što im je odobreno, čak se veliki broj njih nikada više nije ni vratio na ratište. Ja nisam želio da napravim takvu grešku, jer sam znao da mnogi moji saborci čekaju na moj povratak, kao na ozeblo sunce, da i oni dobiju dozvolu da obiđu svoju porodicu. Moj povratak u jedinicu direktno je uticao na to i nisam želio da se poigravam sa njihovim osjećajima.
Kako se bližilo vrijeme povratku, meni su misli sve više bile usmjerene na mučenje i tegobe koje me čekaju na tom putovanju. Dan prije povratka moj rođak je saznao da je u selo Mala Bosna stigao jedan bračni par iz Vogošće i da ovih dan treba da se vrate nazad. Rođak je imao broj telefona od tih ljudi, jer je to bila naša rodbina, porijeklom iz Bosanske karajine, nakon onog rata u takozvanoj "osmoj ofanzivi" doselili se u to selo.
Nazvao ih je telefonom i gle čuda, moja rodica Biljana i zet Dragan bili su ti gosti, koji se sutradan trebaju vratiti u Vogošću.  Odmah sam stupio sa njima u kontak, da vidim dali ima mjesto da se i ja sa njima vratim u Vogošću. Dragan mi je rekao da je auto prepuno prehrambenih namirnica, ali će pokušati da napravi jedno mjesto da i ja mogu sjesti. Rekao je da on ne može da vozi prepuno auto do mene, nego da poranim u jutro i dođem do njih, jer nas ćeka dug i naporan put. Bio sam presrećan što ću izbjeći mučno putovanje sa autobusom.
Sutra dan rano u jutro svi ukućani bili su na nogama, kako bi se pozdravili sa mnom i poželili mi sretan put. Neka silna tuga mi se skupila u grudima, od ćega mi je nedostajalo vazduha u plućima, pa sam neprekidno pokušavao sa dubokim uzdasima da olakšam disanje. Kako je vrijeme prolazilo, disanje je bilo sve teže. Bio sam svjestan da mi ovaj rastanak stvara te probleme, pa sam počeo da požurujem sve oko sebe kako bi što prije krenuo i oslobodio se tog pritiska. Poćeo sam da se ljubim sa svima redom a ženu i sina sam ostavio na kraju. Poljubio sam se sa ženom i spustio se na koljena da zagrlim sina. Oći su mi se napunile suzama, pa sam pokušavao da ih prikrijem, kako ga na rastanku ne bi rastužio i rasplakao.
Rastanak sa mojim jedincom biješe najteži. Objema rukama me prigrlio i čvrsto se stisnuo uz mene, poče da plače i govori, "Tata nemoj da ideš, ostani još malo, molim te". Nisam moga da zaustavim suze, koje su potekle niz obraze. Čvrsto sam stisnuo svoga sina i rekao mu, "Sine eto tate brzo nazad, doću po tebe, da tebe i mamu vodim kući".
Ni sam ne znam kako sam se uspio razdvojiti od tijela moga dječaka, sjeo sam u auto, a rođak je već bio unutra i bez zadržavanja, krenu sa vožnjom. Okrenuo sam se i preko ramena, kroz suze gledam u svoju rodbinu i komšije, koji su došli da me isprate. Mahali su objema rukama, dok je automobil ulazio u okuku, a ja ih sve izgobih iz svog vidokruga.
Rođak je brzo vozio, pa iz tog razloga brzo stigosmo u selo Mala Bosna, a rodica i zet već su bili spremni za polazak. Ja uzeh svoju torbu i stavih je na mjesto koje mi je zet pokazao i sjedoh na zadnje sjedište njihovog GOLF-a. Ubrzo smo krenuli dalje. Prostor oko mene bio je prepun stvari i hrane, od koje nisam mogo da se pomjeram i bolje namjestim. Nije mi to smetalo, jer pri pomisli kako bi bilo da se moram vraćati sa autobusom, odbijao sam od sebe ta razmišljanja i sa zadovoljstvom trpio tu  neudobnost.
Tokom putovanja, kako je dan odmicao ljetna vrelina postajala je jača i nepodnošljivija, pa sam zamolio zeta da otvori malo prozor kako bi se unutrašnjost vozila malo osvježila. Zet je odbio moj prijedlog, smatrajući da sa otvorenim prozorom troši više goriva, koje će ionako zbog velikog tereta puno više da troši. Učini mi se kao da mi zet prigovori da će zbog mene imati veću potrošnju goriva i ja odlučih da prekinem razgovor na tu temu.

Neki dijelovi puta bili su pod neprijateljskom kontrolom ili su bili nesigurni za prolaz, pa se moralo ići sigurnijim ali mnogo dužim putnim komunikacijama, nego što je to bilo u mirnodobsko doba. Putne nedaće, vrućina i naporno putovanje bila su  kako tako podnošljive, sve do dijela terene koji nije više bio pokriven asfaltom.
Dolaskom u Mokro, sela nedaleko od tadašnje svjetske metropole, zvane Pale, prešli smo na seoski prašnjavi put. Od tog trenutka za mene su nedaće postale sve učestalije i veće. Tih dvadesetak kilometara makadamskog puta, po kiši blatnjavog i često neprohodnog, po suncu prašnjavog, sa puno dubokih rupa i raznih oštećenja, koje su napravili teški kamioni, kako vojni, tako i civilni, imao je bezbroj krivna, velikih uspona i padina. Često je išao i preko livada kako bi se povezao jedan put sa drugim, da bi se stiglo u tu nedođiju, zvanu Srpsko Sarajevo, koju su izbjegavali svi, pa i Srpska TV kuća, koja je imala obavezu da izvještava ratnu situaciju na tom terenu.
Zbog preopterećnog auta, zet je tražio da uz te uspone izađem i te dionice prelazim pješke do vrha brda, a niz brdo sam se ponovo vraćao u auto. Usponi i rupetine po putu su povremeno bile toliko velike da je vozilo često strugalo podom po putu, pa je i rodica veoma često morala sa mnom da prepješaći neke dionice i djelove tih strmih brda. Znoj koji je curio niz lice, sve više je privlačio prašinu na mene. Pri svakom brisanju znoja sa lica i čela osjećao sam tu prašinu kako mi para kožu.
Polako smo prilazili cilju a ja sam osječao sve veći umor u mom tijelu.
Konačno smo stigli do asfalta i kruga fabrike UNIS, kroz koju se ulazilo u Srpsko Sarajevo. Moj zet i rodica su početkom rata uselili u jedan stan u zgradi u koj sam i ja živio, tako da mi je to uveliko skratilo muke i teško putovanje.
Iako je putovanje u povratku trajalo puno kraće nego sa autobusom, ipak sam osjetio znatno veći umor nego onaj koji sam doživio prilikom odlaska. Umor me nije spriječio da pomognem zetu da iznesemo robu koju je dovezao iz Srbije. Kada smo sve unijeli, zahvalih se zetu i odoh u stan da se pozdravim sa majkom i bratom.
Prva vijest koju mi je majka saopštila, bila je da je naš komšija milicioner Mirso Prutina bio razmjenjen. Mirso je bio zarobljen u borbi oko sela Svrake, a ja kao njegov komšija i naši dugogodišnji dobri odnosi tjerale su me na moralnu obavezu da mom komšiji pomognem koliko god budem mogao.  Srećom, Mirsin dobar prijatelj iz djetinstva, Špirić Nebojša-Špiro uveliko mi je olakšavao tu obavezu, a Špiro je u to vrijeme bio jedan od glavnih ljudi u zatvorskoj upravi.
Sjetih se kako sam sreo Mirsu Prutinu pred sami polazak u Srbiju, kada sam trebao da krenem u posjetu mojoj porodici. Sa kumum sam išao na redovan trening u moju teretanu. Kod same teretan bila je Hamina pekara. Tu smo se susreli sa Mirsom, dok je on utovarao ugalj za pekaru. U prvi mah nisam ga prepoznao, ali Mirso podiže ruku i javio sa pozdravom, "đesi Koko". Nisam odmah skont'o o kome se radi pa se zagledah u njega, a on primjeti da ga ne prepoznajem pa mi reće, "ja sam bolan, Mirso". Sa nevjericom sam gledao u njega. Mirso je do početka rata bio krupan, bolje reči poprilično debeo čovjek. Zbunjeno sam gledao u njega, onako mršav i neobrijan, izgledao je potpuno drugačije.
Mirso je bio veoma duhovit, pa je odmah prešao na šalu, rekavši, "jesi vidio što ste mi valjali, kako ste mi dotjerali liniju".
Bio je raspoložen, osjećao sam da se radovao što me vidi. Meni je takođe bilo drago, ali sam ipak pokazao razočarenje što ga vidim tako bradatog, naizgled iscrpljenog, neurednog i mršavog, pa sam ga poćeo zapitkivati kako mu je u zatvoru.
Mirso je mudro presjeko tu temu i poćeo da priča o našem prvom susretu, kada smo se tek upoznali. Bilo je to u Makarskoj na moru, daleke 1981 godine, prvo ljeto kada sam se ja vrati sa odsluženja vojnog roka. Tada je Mirso bio mala raja, tek nekih 15 godina. Bio je na raspustu pred njegov polazak u školu za miliciju. Pričao mi je i podsječao me kako smo se tada potukli sa nekim dripcima i Zvornika, kada su mene u toj tuči nožem zasjekli po rebrima. Mirso se našali rijećima, da je tada bio prilično mršav, baš kao i sad i da smo mu vratili momačku liniju.
Naš razgovor se odigravao pod šaljivim tonom, pa sam skoro i zaboravio da je Mirso tu na prinudnom radu. Iako kraj Mirse nije bilo čuvara koji će nadgledati njegov rad, skonatah da bi naše časkanje na cesti moglo biti primjećeno, pa bi to moglo Mirsi nanijeti neželjene probleme, pa pokušah da skratim taj razgovor.
Upitah ga kako mu je i dali mu nešto treba?
A on bez oklijevanja reće, "Ma ne brini Koko, Špiro mi puno pomaže, tako da više vremena provodim sa njim u kancelariji nego u ćeliji sa ostalim zatvorenicima".
Špiro je mogao puno više da pomogne nego ja, pa iz tog razloga nisam više naturao svoju pomoć. Iako sam bio siguran da je Špiro odigrao veliku ulogo za Mirsinu razmjenu, ta vijest me strašno obradovala, jer je to za mene bilo veliko psihološko olakšanje. Vremena su bila takva da je svaka budala mogla da naiđe i ubije ga, samo zato što se zove Mirso.
Prekidoh razmišljanje o Mirsi i vratih se ragovoru sa majkom i saznadoh da se moj drug Feđa javio telefonom iz Sarajeva.  Bi mi drago, jer sam shvatio da se bezbjedno i sigurno dočepao slobode. Ali kopkalo me je to, kako je uspio da se javi telefonom iz Sarajeva, kad od početka sukoba telefonska veza sa gradom nije radila.
Zbunjen, upitah majku, kako je to moguće kad telefonska linija ne radi, a ona mi reće, "Nemam pojma sine, znam samo da je linija proradila par sati i za to vrijeme se Feđa javio da je živ i zdrav. Poručio nam je da bježimo iz Vogošće, jer oni uskoro kreću u napad i da će svi koje zateknu u Vogošći loše proći! Nakon toga, ubzo je telefonska linija ponovo prestala da radi", završi majka svoje izlaganje. Sve mi je to izgledalo pomalo sumanuto i nevjerovatno, ali nema razloga da sumnjam da nije tako bilo i da sumnjam u majčinu priču.
Uz ćaskanje, majka je grijala vodu na šporetu, koju je namijenila meni da se okupam, pošto u tom periodu u naselju u stanovima nije bilo vode u cijevima. Majka je bila vrijedna pa je znajući da dolazim sa puta, donijela sa izvora dovoljno vode da se mogu oprati. Unio sam u kupatilo veliki lonac tople vode, koji je majka nekad koristila za odkuhavanje veša i sa loncem ponesoh i đezvicu za kafu. Sa đezvicom sam se zaljevao vodom po tijelu i trljao sapunom kako bi onu silnu prašinu saprao sa sebe.
Kad sam se malo odmorio odlučih da odem do komande bataljona, da se javim za naredne vojne zadatke moje jedinice. Pri samom ulasku u komandu, sretoh svoje ratne drugove. Bez ustezanja mi saopštiše muštuluk, "Sutra idemo u napad na Ugorsko"!
Moja velika nada da ću po dolasku kući čuti da je rat zavšen, ovu vijest sam doživio sa velikim razočarenjem. Shvatio sam da zapravo, rat tek počinje!
Rekoh mojim drugovima da mi se javio Feđa i ispričah šta mi je poručio. Oni se nasmijaše i rekoše, "Nisi ti jedini koji je dobio takvu vijest. Mnogi Vogošćani su od bivših komšija dobili takav poziv preko telefona i upozorenje da bježe".
Bi je to očito vojni plana njihove komande da unese paniku u naše redove i što lakše ovladaju naseljem. Zbog toga je najvjerovatnije naša komanda odlučila da krene u napad kako bi obezbjedila dubinu odbrane samog naselja. U to vrijeme, muslimansko selo Ugorsko dominiralo je nad naseljem sa kojeg su snajperski hitci često sijali smrt po rubnim dijelovima grada.
Tako je u Vogošći proteklo prvih pet ratnih mjeseci Bosanske nezavisnosti!