Moja analiza pogibije Bore Radića, Điđe, Lale i Razeta

Nakon što je obavljena sahrana poginulih vogošcanskih heroja niko sa sigurnošcu nije znao, šta se tacno dešavalo tog kobnog dana. Ostade velika tajna za mnoge vogošcane. Možda su u svemu tome kumovali pojedinci iz Borine jedinice, koji su na sav glas okrivljivali vogošcansku vlast da je zasjeda namještena, da bi Boro bio likvidiran.
Nakon što je Boro svojim autoritetom uticao da se po izbijanju sukoba, veliki broj građana srpske nacionalnosti odazove na mobilizaciju za odbranu Vogošce, a svjom hrabrom borbom pomogao da opština Vogošca ostane srpska teritorija, mnogi građani Vogošce povjerovali su u ovakvu price koju su širili njegovi saborci, a njihova prica glasila je ovako: "Boro je odradio posao za koji je vlastima bio potreban i nakon toga njegova likvidacija morala je da se desi"!, .
Šta se zapravo dešavalo tog tragicnog predvecerja?
Mjesto na kojem je muslimanska vojska dvada dana pravila masakr na prolaznicima,  bijlo je idealno za organizovanje  zasjede. Na dijelu puta kod kafane "Ranc" nalazilo se brdo zvano Mejtef . Brdo je preprecavalo pravac puta, pa su graditelji radi uštede novca, umjesto tunela, napravili zaobilaznicu. Put je iz pravca Semizovca išao direktno u brdo, a onda kod samog brda naglo skretao desno i nastavljao oko brda kao velika okuka od stoosamdest stepeni. Svako vozilo koje se kretalo putem moralo je na tom dijelu naglo da uspori, kako bi bezbjedno ušlo u krivinu.
Po sjecanju mog druga Željke, pripadnika Borine jedinice, u momnetu kada je kombi-bus stigao pred "Dom Zdravlja" u Semizovcu, on i Đoko, nekom pukom slucajnosti našli su se baš tu. Priskocili su u pomoc da se što brže unesu ranjeni i poginuli. Dok su još uvijek unosili postradale, u semizovacku ambulantu došao je Boro Radic.
Vidio je da je kombi sa nastradalim uspio da izađe na sigurnu teritoriju. Raspitao se o detaljima, vratio se u svoj "Audi" i nastavio dalje prema mjestu gdje se desila ta zasjeda. Boro nije pozvao svoje saborce Željku i Đoku da pođu sa njim, što je ukazivalo da Boro nije ocekivao da bi muslimanski vojnici iz zasjede još uvjek mogla da bude na tom mjestu, pa tako nije ni planirao da sa sobom povede još svojih boraca, kako bi vojnom akcijom ocistio teren i obezbjedio slobodan prolaz tim dijelom puta. Željko i Đoko nakon što se završilo unošenje povređenih, odlaze u Vogošcu. Po povratku u Vogšcu, nakon dva sata, Željko srece Gagu, koji mu je saopštio da je Boro Radic poginuo u Ljubini.
Po sjecanju mog kuma Miše, njegova grupa krenula je sa tri vozila, kako bi se što prije prikljucili komandantu Kljunicu, koji je sa dva vozila vec bio otišao u pravcu Ljubine. Vođa njihove grupe koja je krenula za komandantom bio je tadašnji pomocnik komandanta za moral, nastavnik Juga. Juga je sjeo u prvo vozilo, "Gof 2" kojim je upravljao njegov mladi rukometni klubski drug Srđan Amidžic- Điđa. U drugo vozilo "Škoda", kojim je upravljao Peša, sjeo je Željko Markovic-Raze, a u trece vozilo takođe "Golf 2", kojim je upravljao Mišo, sjeo je Dejan Lali-Lala.
Na taj zadatak sa njima je trebao da krene i Boro Radic, ali je Boro imao nekih obaveza, zbog kojih nije mogao da pođe u istom trenutku kad i oni. Juga i vojni policajci u želji da sustignu komandanta Kljunica, krenuli su munjevitom brzinom prema selu Ljubina. Ubjeđeni da ce se na putu do Ljubine sresti sa komandantom Kljunicem, prolaze semizovacku barikadu. Nastavljaju dalje put prema kafani "Ranc" i kod same kafane ulijecu u zasjedu. Muslimanska vojska spremno  je docekala vozila. Pocela je žestoka i neprekidna paljba i rešetanje vozila.
U prvom vozilu, od ispaljenih hitaca pogođen je Điđa. Juga uvidjevši Điđino nepomicno tijelo, shvati o cemu se radi, napušta vozilo, trci prema najbližem zaklonu, jedan metak ga pogodi u srtažnjicu, ali on ne posustaje i uspjeva da se docepa zaklona.
U drugom vozilu koje je vozio Peša, nastrada njegov drug Raze. Peša ne ceka ni trena, iskace iz vozila, puzajuci se prebacuje do neke uvale u kojem nalazi siguran zaklon. Nastavio je da se povlaci tom uvalom, koju su graditelji puta namjerno ostavili da kišnica ima kuda da otice i tako zahvaljuci tom kanalu uspijeva da se prebaci do sigurnog zaklona i ostade nepovrijeđen.
U trecem vozilu metci prolijecu kroz lim i šoferšajbu, a jedan metak od mnogobrojnih pogađa Mišin zglob desne ruke, koja se u tom trenutku još uvijek nalazila na volanu. Mišo iskace iz vozila, bježi cestom prema nazad u pravcu Semizovca i uspijeva da se se spasi, ali Lala ne uspijede da izađe iz vozila, a rafali sa obližnjeg brda nađoše sigurnu i laku metu.
Muslimanske snage su uvidjele da više niko ne izlazi iz izrešetanih vozila, ali si i dalje neprestano pucali po njima. Nakon više od pola sata na mjesto zbivanja dolazi Boro Radic sa svojim vozilom "Audi". Iako su se pred njim ukazala tri izrešetana vozila, a pucnjava nije prestajala, Boro nije zaustavljao svoje vozilo.

Boro Radic

Po pricama od Jose, koji se nalazio sa Borom u vozilu, Boro, njegov zamjenik Slava i Josa ulijecu direktno u zasjedu. Metci su probijali vozilo i Boro bijaše pogođen, a njegova glava klonu. Josa iskace iz vozila i u trku uspjeva da pobjegne do obližnje kuce i tako izbjegne pogodak od mase ispaljenih metke prema njemu.
Slava se izvukao iz auta ali zbog velikog broja metaka koji su praštali oko njega, odlucuje se da ne krene za Josom, nego zaliježe ispod Borinog automobila i tu ostade da ceka prestanak paljbe.
Za to vrijeme komandant Kljunic, sa jednom grupom od pet ljudi, iako je prvi otišao da spašava putnike iz kombi-busa, stiže na mjesto dešavanja tek nakon što je Boro poginuo.
U skoro isto vrijem na to mjesto stiže još jedna grupa koju je predvodio Zoka. Sa Zokom u autu bili su Boja, Miro Vukovic i M Jakovljevic. Oni su se probijali kroz korito potoka Ljubina i tako približavli muslimanskim vojnicima u zasjedi. Uspjeli su da se podvuku pod most, ali zbog loše pozicije za borbu ništa nisu mogli da ucine osim nasumicnog pucanja.
U grupi sa Kljunicem nalazio moj drug i dugogodišnji saborac Dragan. Dragan mi je na moje insistiranje ispricao njegovo viđenje tog dešavanja.
Bilo je to ovako: "Kada smo se dovezli blizu mjesta na kojem je bila postavljna zasjeda, izašli smo iz vozila i polako krenuli pješke prema napred. Krenuli smo kroz šumu i više nismo mogli da vidimo put. U jednom trenutku culi smo zvukove nekoliko vozila, kako velikom  brzinom prolaze putom. Ubrzo poslije toga culi su se rafali. Ne znajuci dali se puca na nas, mi zaliježemo, nakon čega opreznije krecemo prema naprijed u pravcu ispaljivanjih rafala. Pucnjava nije prestaja, šta je usporilo naše kretanje. Kada smo konacno stigli do jedne kuce iz koje smo mogli vidjeti dionicu puta, vidjeli smo cetri vozila. Borin "Audi" bio je prvi. Nismo znali šta se dešava, ali smo poceli da pucamu u brdo isperd nas, u pravcu muslimanske vojske. Dok smo se kretali pored kuce u jednom trenutku vidjesmo nekog kako se krije iza nekakvih pritki,  koje su bile uspravno naslonjene na zid kuce. Bile su to pritke koje seljaci koriste u baštama za biljke puzavice, buraniju i pasulj. Prišli smo oprezno do pritki i poznodosmo Josu. Josa je bio blijed kao krpa, izbezumljen i prestravljen, ali je uspio reci da su uletili u zasjedu i da je Boro poginuo".
Dragan uzima dah, baš kao da je ponovo na tom mjestu i proživljava tu scenu, ali nastavlja da prica: "Metci su praštali sa svih strana, ali ni mi nismo štedili municiju. Razvila se žestoka borba. Ja ne cekam i kažem Kljunicu da krecem prema vozilima. Kljunic se složio sa mnom. Polako sam puzao prema napred sve dok nisam stigao blizu Borinog auta. Pod vozilom viđoh kako neko leži. Po dugoj kosi poznadoh Slavu. Od velike buke koja se stvorila od pušcane paljbe nije moga da me cuje, ali sreca i on mene viđe. Dopužem blizu njega, pokažem mu kojim putem može da se izvuce i dođe do Kljunica i ostalih, a on odmah krenu u tom pravcu. Slava mi rece da se puca sa svih strana i da je zbog toga pomislio da ga opkoljavaju. Dok se Slava izvlacio prema našim borcima, ja sam prišao Borinom vozilu, otvorio vrata i izvukao Borino tijelo napolje. Posle dugogo i velokog napora konacno sam uspio da dovucem Borino mrtvo tijelo u kanal i odatle nastavio dalje da ga vucem na sigurniju teritoriju. U međuvremenu stigao je Špiro sa jednom grupom semizovcana. Kada je vidio da je Borino tijelo izvuceno, preuzeo ga i odvukao u Vogošcu. Bližio se kraj dana, a ja nisam imao više snage da izvlacim ostale poginule", sa vidnom tugom na licu završi Dragan svoju pricu.
Nakon što sam saslušao price od nekoliko ucesnika tog događaja, došao sam do zakljucka da je velika vjerovatnoca da se ta tragedija mogla izbjeci. Ono što me iznenadilo niko od tri razlicite grupe nije znao gdje su drugi raspoređeni i dali su uopšte stigli na mjesto zlocina. Postoji mogucnost da su međusobno pucali jedni na druge, jer po Draganovoj prici, Kljunic nije znao da je Zoka sa svojom grupom došao pod most, a po Zokinoj prici oni su ispod mosta pucali u pravcu kuce na brdu, u kojoj se u tom trenutku, vjerovatno nalazila Kljuniceva grupa.
Kada su muslimanski vojnici primjetili da se puca sa svih strana, vjerovatno su pomislili da ih srpska vojska opkoljava i da su se možda iz tog razloga povukli sa Mejtefa. To me navodi na sumnju da je tako bilo, jer je Slava došao do zakljucka da ga opkoljavaju, a on dok je ležao ispod auta mogao najbolje i najlakše od svi ostalih da razabere iz kog pravca se cuju ispaljeni hitci.
Stice se utisak da je na Mejtefu muslimanska vojska provela dva dana i da je planirala da tu ostane, postavi svoju liniju odbrane i tako zaustavi sve ucestalija kretanje vozila sa srpske teritorije u pravcu Srednjeg. Taj dio teritorije koji je do izbijanja sukoba bio naseljen pretežno Hrvatskim življem, nakon odlaska domaceg stanovništva, postala je "nicija zemlja", pa se kretanje tim dijelom teritorije odvijalo neometano.
Pricalo se da je Boro tim putem cesto prolazio do Srednjeg i tamo se u nekoliko navrata sastajao sa našim starim drugom Zajkom. Vjerovatno je to na Boru djelovalo opuštajuce i puno uticalo da neoprezno uleti u zasjedu. Postoji mogucnost da je Boro planirao tog dana da ode do Zajeke i ispita ko je postavio zasjedu i pucao u civile, pa iz tog razloga nije na vrijeme zaustavio svoje vozilo u trenutku kad je pred sobom vidi tri izrešetana vozila.
Iako je lako biti general poslije bitke, stice se utisak da najvecu krivicu za pogibiju Bore Radica, Srđana Amidžica-Điđe, Dejana Lalica-Lale i Željke Markovica-Razeta, snosi komandant Kljunic. Da je kojim slucajem imao malo više komandujuceg iskustva, ni po koju cijenu ne bi smio da uvodi dio svoje jedinice, a da pri tome ne zna gdje mu se nalaze ostali ucesnici, za koje je znao da treba da krenu u akciju, jer ih je on licno podigao na uzbunu.
Bilo ne ponovilo se!