Etnicko ciscenje Pofalica 16 maj '92

Vogoscanski bataljona postrojen za svoju prvu smotru cekao je komandanta Kriznog Staba Vogosca Jovan Tintor-Joju da izvrsi prvu smotru vogoscanskih dobrovoljaca. Tom prilikom Joja je izvjestio vojsku da je stanje tesko, alarmantno i da na brdu Zuc nemamo dovoljno ljudstva da zastitimo srpsko stanovnistvo i njihovu imovinu.

Bilo je svima jasno da se Zuc nalazi u poluokruzenju brojcano jaceg neprijatelja i da u slucaju napada nece imati velike sanse da se odbrane. Uprkos tome vrlo brzo su se bez oklijevanja javili dobrovoljci koji ce izaci u pomoc u odbran strateski vaznog brda Zuc. 

Komandiri ceta popisali su dobrovoljce i odmah prije nego sto su se jedinice razisle predali spiskove u prostorije kriznog staba.

Plan Kriznog Štaba Vogosce bio je da se pred vece dobrovoljci okupe na istom mjestu i da u toku noci pokusaju neprimjeceno sa kamionom da izadju na Zuc vaznom dominantnom kotom nad kompletnim sarajevskim platoom.

Bilo je u to vrijeme vrlo tesko neopazen kretati sa sa kamionima i prevoziti borce i MTS, a da ne budete primjeceni, pa je noc iz tog razloga bila najpogodnija za takve aktivnosti. U to vrijeme, ako bi se primjetio vojni kamio kako transportuje vojsku i opremu, muslimanska strana je bez ustezanja upotrebljavala vatreno oruzje i pucala po srpskoj teritoriji kako bi sprecili tu radnju, zbog cega je odluceno da se je bilo veoma vazno da se krene nocu. Vidljivost ce bilti slaba, pa nece koristiti vatreno oruzje da se puca na nesto sta se ne vidi.

Pred prvi sumrak dvadest srpskih dobrovoljaca sa punom ratnom opremom su se okupili na platou pred komandom Kriznog Stabs. Stigao je vojni kamion i svi su se ukrcali u njega. Bez duzeg zadrzavanja na tom platou, kamion je krenuo preko srpskih teritorija, Vogosce i Rajlovca, dalje perivojskim putem do sela Perivoji, koje se nalazilo u podnozju brda Zuc. Po dolasku u selo vojnici su se smjestili u kucama srpskih domacina, gdje se cekalo do kasno u noc. Kada su docekali gluvu noc, stigla je naredba da se krene dalje. Ponovo su se ukrcali u kamion i bez svjetala livadskim putem krenuli prema odredistu. Put je bio naporan, jer vozac nije imao mogucnost da bira putanju tockova na svom kamionu, pa je svaka rupa na zemljanom putu borcima stresala bubrege.

Oko ponoci kamion sa vojskom se zaustavio.

Pocelo je iskrcavanje. U mrkloj noci culi su se samo zveskanje vojnicke opreme. Bez suvisne price, u tisini formira se kolona. U koloni jedan po jefan krenuse  krivudavim putem kroz olistalu sumu, koja je u noc cinila jos tamnijom.

Kolona stize do nekih kuca. Rekose da su to kuce Zivkovica, u kojoj je smjestena komanda odbrane Zuci. 

Ispred komande borce docekase Pena i Peca, komandir i zamjenik krivoglavacke jurisne jedinice. Ubrzo posle toga Pena povede novopridosle borce i poce ih rasporedjivati u rovove. U  nekim od rovova su vec bili rasporedjeni vojnici koji su nekoliko dana ranije stigli na brdo kao obezbjede.

Tek pridosli borci se smjestise u svoja sklonista, upoznavajuci se sa svojim nove saborce i zonom osmatranja. Umorni od napornog puta brzo se odlucise da legno i odmore.

U cim zore 16 maj 1992 ljeta Gospodnjeg kroz okolne sume  u daljini odjekivali su puscani rafali. Niko nije znao sta se desava, pa se u pripravnosti sa velikom napetoscu iscekivao neprijateljski napad. U to vrijeme muslimanska vojska na sve nacine trazila je mogucnost kako da otjera srpski narod sa tih prostora, pa je iz tog razloga srpska vojska na Zuci iscekivala svakog trenutka njihov pokusaj da ovladaju tim prostorom. 

Neizvjesnost i iscekivanje prekinula je vijest da su muslimanske formacije potpomognute stanovnistvom iz Pofalica izveli napad na Gornje Pofalice, selo u kojem je nastanjeno iskljucivo srpskim stanovnistvo. 

Jos se rafali nisu stisali, a vrh brada Zuc preplavilo je od srpskog naroda iz Gornjih Pofalica, izbjeglih ispred smrti koju su im namjenile njihove dugogodisnje komsije iz Pofalica. 

Mnogi od njih djelovali su izbezumljeno, uzbudjeni od straha i panike. Bili su oskudno obuceni, neuobicajeno za to doba godine. Neki su bili samo u pidzamama i spavacicam, a neki cak nisu imali ni to. Neki su imali jednu carapu, a drugu u strahu i panici nisu stigli da navuku, bjezeci od smrti koja im je u cik zore zakucala na vrata.

Po njihovom izgledu moglo se naslutiti da su prosli kroz strasa pakao i da su mnogi od njih pukom srecom, necekajuci ni casa uspjeli da izbjegnu pokolj. 

Culi su se nevjerovatne price prezivjelih koji su uspjeli da se dokopaju vrha brda Zuc! Slusajuci te jezive price sa nevjericom smo gledali u pofalicane. Iz tih prica saznalo se da mnogi Srbi bjezeci iz svojih kuca nisu se uspjeli docepati osnovnih stvari da se obuku, a mnogi nisu stigli do Zuci, koje je za njih u tim trenucima bilo brdo spasa i nade za zivot.

Bilo je zastrasujuce slusati da se muslimanske snage nisu zadovoljile sto su ih protjerali iz njihovih kuca, pa su uvidjevsi da pofalicani ne pruzaju otpor, nego samo pokusavaju da spase zivu glavu, jurili za njima. U toj jurnjavi zvjerski su ubijani ljudi koji su bjezeci pokusavali da izbjegnu potjeri. 

Muslimanske horde zla pucali su im u ledja, dok su se progonjeni borili da se docepaju suma i zaklona za svoj spas.

Dugo se stajalo na otvorenom prostoru, slusajuci nevjerovatne price o stradanju pofalicana. Nije se moglo ni zamisliti da takva mrznja postoji u tom narodu sa kojim smo godinama djelili dobro i zlo, radili u istim firmama, kumili se, orodjavali!

Prijetila je opasnost da se muslimanski napad prosiri i na Zuc, pa je komanda hitno organizovala prebacivanje pofalicana u kasarnu u Rajlovcu, kako bi im se tamo obezbjedio privremeni smjesta i pomoc u hrani i odjeci. 

Mnogi su vec sami u strahu i panici prosli preko Zuci i zavrsili po livadama u Rajlovcu. Po pricama rajlovcana, bili su goli, bosi i promrzli, jer goluzdravo tijelo i strah u mnogome uticu da se covjekovo tijelo pocne tresti od hladnoce i kad temperatura ne ukazuje da je hladno.

Rajlovcani vidjevsi goluzdrave ljude oko svojih kuca, odmah si im prisli i pruzili pomoc u odjeci i hrani. Neki od pofalicana cim su se docepali sigurne teritorije polijegali su na travu utonivsi u san, ne cekajuci da im se pomogne u smjestaju

Bio je to jeziv prizor, gledati ispred sebe masu muskaraca i zena, mladih i starih. koji su potrosili veliki dio svog zivota da bi stvorili topli dom za sebe i svoje clanove porodice. Neki izbezumljeni ljudi unistise im zivote samo zato sto su bili etiketirani kao Srbi, pa iz tog razloga planirase da ih pobiju i etnicki ociste sa tih prostora. Koristili su razne lazi da bi opravdali taj svoj gnusni plan, okrivljujuci te ljude da su planirali napad iz svog sela, kako bi presjekli grad na dva dijela. 

Neki od pofalicana su ipak uspjeli izbjeci sa oruzjem. Komanda na Zuci od njih je trazila da se prikljuce srpskoj vojsci i pomognu u odbrani Zuci. 

Pofalicani onako izbezumljni, ne znajuci sta se desava prihvatili su poziv i bjehu rasporedjeni po liniji odbrane. Ubrzo zatim stigla je naredba da se krene u kontra-napad. Pravac napada bio je Kobilja glava. 

Nakon pocetnih uspjeha i ovladjivanje prvim kucama na Kobiljoj glavi, muslimansko stanovnistvo je uplaseno ispred srpske vojske pobjeglo iz svojih kuca i uputilo se u pravcu brda Hum, prema TV repetitoru. Komanda srpske vojske na Zuci visjevsi sta se desava, zaustavila je napad i daljnji prodor ka muslimanskoj teritoriji. Medjutim muslimanski talas izbjeglica po dolasku na brdo Hum, umjesto da traze sklonista gdje ce se smjestiti, poceli su da pale srpske kuce koje su se nalazile pod samim vrhom brda. Sve je to izgledalo nestvarno, sa koliko mrznje i sa kavom lakocom muslimani donose odluke da napakoste srposkom narodu. Plamen se dizao visoko iznad kuca. Zvukovi pucanje crepova  i drvenih greda jezivo su odjekivali kroz kotlinu, dopiruci i do usiju boraca na Zuci. Bospomocno se gledalo sta se desava srpskom narodu po tim brdima. Nakon sto je primjeceno paljenje srpskih kuca na Humu stigla naredba da se organizuje odbrana na dostignutim linijama. Iako su srpske vojne jedinice usle u Kobilju glavu, niko se nije odlucio da pali napustene kuce unatoc tome sto srpske kuce na Humu gore.

Uz rominjanje proljetne kise, srpski borci su utvrdjivali svoje polozaje, kopajuci svoje nove zaklone.

Pred sami mrak sve se smirilo, samo se jos culo pucanje greda i rusenje crepova u daljini. Zastavnik Torbica, koji je bio rodom sa sarajevskih prostora, tacnije iz Rajlovca bio je jedan od pretpostavljenih u komandi na Zuci. Po dolasku na dostignute linije naredio je da se vojska povuce i ponovo zaposjedne svoje stare rovove. Obrazlagao je tu naredbu da srpska vojska nije dosla da osvaja muslimanske teritorije, nego da brani srpsku zemlju i narod. Srpska vojska se pobunila toj odluci, znajuci kroz sta su Srbi iz Pofalica prosli to jutro. Ali zastavnik je bio uporan, tvrdeci da ce srpska artiljerija uskoro poceti da dejstvuje po Kobiljoj glavi, a da komanda sa Zuci nema sa njima vezu da ih obavjesti da je srpsla vojska tu. Iz straja da ce granate poceti padati na taj prostor vojska se spakovala i brzo povukla na stara mjesta. Nakon toga uvidjelo se da artiljerija nije djelovala po Kobiljoj glavi ali je ipak izvrsena zastavnikova naredba i srpska vojska se povukla na stare polozaje, gdje se docekala noc.

Situtradan kada je svanulo svi pofalicani su napustili liniju na Zuci i uputili se prema Rajlovcu da potraze svoje clanove porodica.

Iako se pokazalo da pofalicani nisu bili ustanju da odbrane sebe i svoje kuce, muslimanska strana je na svim medijima objavljivala protjerivanje pofalicana kao svoju veliku herojsku pobjedu nad srbocetnickim agresorom...

Stanovnici Pofalica potrazili su svoj novi dom na slobodnim srpskim teritorijama u Rajlovcu i Vogosci. 

U Rajlovcu su bili smjesteni u vojnickim spavaonama u kasarni, u kojim nije bilo privarnosti ali ni sigurnosti, jer su muslimanski snajperisti nemilosrdno ubijali i ranjavali narod koji se kretao po kasarni i ulicama Rajlovca. Zbog toga su se odlucivali da u Vogosci potraze prazne stanove i sigurniji smjestaj. 

Najveci problem za pofalicane koji su goloruki izbjegli ispred dusmana bio je kako naci odjecu i donji ves da bi se mogli konacno presvuci.

Za to su se pobrinule granate koje su padale po Vogosci i zbog kojih su mnogi izlozi bili razbijeni.

Tek sto sam se vratio sa zuci 21 maja 1992 krenuo sam po kuma kako bi uz druzenje sa njim ponovo osjetio uzitak civilizacije. Na putu do njega naisao sam kraj prodavnice "Nova Nada" u kojoj se prodavala razna roba, pa i gardaroba. Vidio sam da je izlog razbijen i da se u unutrasnjosti prodavnice neko krece.

Prosao sam kroz razbijeno staklo i ugledao zenu koja je bilo priblizno godina kao moja majka. 

Bila je zaklonjena jednom metalnim stalkom na kojem je na ofingerima visila gardaroba za prodaju. Bio sam razocaram da zena tih godina sebi dozvoli da krade robu, pa sam bez oklijevanja poceo da je kritikujem zbog toga.

Ona je sa tugom gledala u mene.izasla je iza metalnog stalka i rasirila kucnu haljinu, gotovo placnim glasom mi je rekla,

"Sine ja sam ovako izbjegla iz Pofalica!"

Pogledao sam je od glave do pete, na nogama je imala kucne papuce, a ispod kucne haljine bila je spavacica!

Srce mi se steglo u grudima, ostao sam bez dah, izgubio sam glas govora, suze su mi krenule na oci, okrenuo sam se i bez rijeci, bez izvinjenja, izasao na onom istom mjestu na kojem sam i usao. 

Taj prizor me i danas muci, proganja me, tjera mi suze naoci pri svakoj pomisli na tu zenu, na pofalicane koji prodjose kroz golgotu koju su im priredile njihove komsije...

Sarajevski safari

Jedna žrtva od mnogobrojnih iz Sarajevo safari, bio je samo željan života...

Tog dana proveo je vrijeme druzeci se sa svojm komsinicom, njegovom najboljom drugaricom. Zivjeli su kuca do kuce. Ni slutili nisu da se nekadasnje komsije muslimani sa kojim su nekad dijelili i dobro i zlo privukli su se njihovim kucama i sa snajperom cekaju njihov pogresan korak! 

Cekao je dusman da napravi zlocin kojeg se nece postidjeti, naprotiv, bice ponosan svojim djelom! Mozda ce vec sutra od svojih nadredjenih dobiti "zlatni ljiljan" ako ubije "ćetnićko dijete", tog tek formiranog djecaka?

Dugo vremena tog dana su njih dvoje pricali na kucnom pragu Miodragove komsinice i najbolje drugarice. U mladosti djeca imaju mnogo tema, zamisljenih i neostvarenih zelja, a kad imas iskrenu drugaricu, onda nemas tajni, rijeci same isplivavaju...

Nije stigao da isprica sve svoje neostvarene zelje, vreme je isticalo, a on je morao da krene svojoj kuci, jer ga je cekao otac Aleksa, da mu pomogne u radovima oko kuce, a i majka ga je cekala da joj donese koje drvo, da ugrije kucu, posto je zima vec ovladala tim krajem.

Pozdravi se sa svojom drugaricom i krenuo, utabanom stazom, koju su njih dvoje jos od rodjenja zajedno utabali.

Ni slutili nisu da im je to poslednji put da jedno drugom kazu cao, vidimo se kasnije.

Miodrag se priblizavao svojoj kuci, ne osvrcuci se ka drugarici. U tom casu cuo se prasak, koji se u to vrijeme cesto moga cuti kraj njihovih kuca. Nesto prozvizda izmedju kuca i pogodi Miodraga! Pade djecak na ledenu zemlju, ni jedne rijeci ne izusti.

Dok je Miodrag jos uvjek lezao na puteljku njegoveog djetinstva, cu se glas sa druge strane njihovih kuca!

Aleksa, ooo Aleksa, znas li gdjeti je sin?

Znao je zlotvor koga je ubio i cije je to dijete bilo! A kako nece znati, kad je u Aleksinoj kuci do pocetka rata popio vise kafa i docekan sa dobrodoslicom, nego u svojoj rodjenoj...

Bila su to ratna vremena, u kojim Srbi nisu zeljeli da prilaze neprijateljskim kucama, braneci samo svoj kucni prag, ne sluteci da neprijatelj zeli da ih protjera sa tog mukom i vrednim radom stecenog imanja...

Hotonj je bio jedno od najstradalnijih sela u kojem je "sarajevski safari" svakodnevno odnosio zivote ljudi koji su ginuli radeci uobicajene svakodnevne poslove oko svojih kuca...

Bilo ne ponovilo se!

Susret sa Neđom Sikiraš

Približavala se noć i sa njom se smirivala napeta situacija na Žuči. Više od hiljadu stanovnika Pofalića uspjelo je izbjeći ispred naleta muslimanske vojske. Pred smiraj dana odvedeni su i smješteni u kasarnu Rajlovac.
Nakon njihovog odlaska vratili smo se svi u svoje stare rovove i spremili se za noćne straže. U šumi je noć ranije padala nego u gradu, pa je već u osam sati na veče bio potpuni mrak. Dogovorili smo se međusobno kako da vršimo smjene. Bodan i ja krenuli smo prvi na stražu, a Milorad Škrkar-Zajko i Slađan otišli su na spavanje u jednu malu zemunicu, koja je bila namještena da u njoj spavamo, a nalazila se odmah iza naših leđa.
Tog 16 maja '92 godine, jutro je osvanulo sunčano, ali preko dana se naoblačilo i povremeno je sipila sitna kišica. Iako njeno padanje nije natopilo naše uniforme, dovoljno je uticala na svježinu u vazduhu. Toplije sam se obukao, pripremio šatorsko krilo u slučaju padavina i sačekao dolazak noći. Nebo se potpuno razvedrilo, pa je mjesečina obasjavala kompletan prostor oko nas. Bila je dobra vidljivost, kako ispred nas, tako i u šumi u kojoj smo se nalazili. Sa Bodanom sam se dogovorio da jedan od nas ostane na straži, a drugi ako želi može da odmara. Bodan odluči da prvi odmara i odmah je zalegao pored mene i zakunjao, a ja ostadoh da osluškujem i osmatram prostor.
Vrijeme na straži sporo je prolazilo. Mukla tišina noći davala mi je mogučnost da ćujem svaki šum, tako da je na vjetriću koji je lagano duvao lepršanje listova po šumskim stablima zvučalo glasno kao žubor planinskog potoka   Približavao se kraj moje dežure i spremao sam se da probudim Bodana. Noćnu tišinu prekide šum nekih koraka koji su dopirali do mojih ušiju. Lagano prodrmah Bodana da se razbudi. On osjeti moju ruku i bez rijeći se pridiže, uze pušku i uperi je prema zagrađenom putu koji se nalazio odmah ispred nas. Tiho mu šapnuh na uho da sam čuo nekakve korake i da bude oprezan. Nisam želio da pucam, da ne bi odao naš položaj i nepotrebno uzbunim ostale na liniji odbrane,  nego sačekah da vidiom ko dolazi u šumu u to gluvo doba noći.
Na improvizovanoj kapiji koja je zagradila put ispred nas pojavi se tamna silueta. Nisam bio siguran šta je ispred kapije pa sačekah još koji trenutak da vidim dali će pokušati da prođe kroz nju i pođe prema nama. Bio sam napet od uzbuđenja i isčekivanja šta će se desiti. Držao sam prst na obaraču moje automatske puške, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudnog koša.Imao sam osječaj da moje teško disanje i kucanje srca može da čuje Bodan, koji je ležao tik pored mene.
Našu napetost prekide rzanje konja. Bodan i ja sa olakšanjem odahnusmo, shvativši da je ispred nas samo jedna pitoma domaća životinja, koja je zalutala tražeći svoje sklonište.
Nedugo zatim vidjevši da od ograde neće moći proći, silueta nestade u istom pravcu iz kojeg je došla. Bodan je preuzeo stražu, a ja sam se pokrio sa šatorskim krilom po glavi da bih se zaštitio od rose, zalegao i vrlo brzo i zaspao. Ostatak noći protekao je mirno. Jutro je svanulo i sva četvorica smo se razbudili u isćekivanju dolaska doručka. Mješovitu bukovu i grabovu šumu uljepšavalo je treperenje i svjetlucanje mladih listovi na vjetru i jutanjim sunčevim zracima i cvrkut ptica, koji se čuo svuda oko nas.
Isčekivanje doručka prekide pojava čovjeka na kapiji, na onoj istoj na kojoj se preko noći pojavila silueta pitome životinje. Nismo željeli nikakvo iznenađenje i sva četvorica uperismo svoje naoružanje u tog čovjeka. Odmah prepoznah dobro poznato lice starog trgovca Neđu Sikiraš!

Neđo je bio poznat mnogim generacijama koje su živjele u Vogoći. Bio je to čovjek jednog divnog perioda vogošćanske epohe, koji će u meni ostati zapamćen kao jedan od najdražih likova koji je prošao kroz period mog djetinstva.
Stari Neđo prije nego što je otišao u penziju bio je poslovođa prodavnice "KONZUM", gdje su mnoge generacije iz osnovne škole "Moša Pijade" dolazili na velikom odmoru školske nastave da kupuju svoju omiljenu užinu. Neđo bi sa svojim radnicima pripremio vruć hljeb koji je iz obližnje vogošćanske pekare svako jutro u deset sati stizao u njegovu prodavnicu. Pred sami školski odmor koji je počinjao u deset sati i dvadeset pet minuta, pripremili bi velike količine vručeg hljeba, isječenog na četvrtine i čokolade koje smo zvali rum-pločiuce. U prodavnicu bi se slijevali redovi đaka da kupe najjeftiniju ali najdražu užinu tog vremena. Iako je vriska i skakanje nestašne djece nerviralo sve u prodavnici, Neđo je uvijek imao strpljenje za njih i sa veljikim poštovanjem svoje male kupce posluživao, kao da se radi o odraslim osobama. Bio je to čovjek kojeg su svi znali, ali i on je znao sve o svojim stalnim mušterijama.
Prepoznavši taj dragi lik spustismo svoje cijevi od pušaka u pravcu zemlje. Neđo iznenađen što nas vidi zastade pred kapijom, pa nam se obrati: "Aa djeco, koji ste vi?"
Da bi mu razbio strah i dilemu, pretpostavljajući na šta je mislio, bez oklijevanja ja mu odgovorih: "Naši smo Neđo!"
"A koji naši", upita on?
"Pa Srbi", rokoh mu.
"Ne vjerujem ja vama djeco, ja vam živ u ruke ne idem", reće i pomjeri svoj sako koji je bio okačen na njegovim ramenima kao kad visi na ofingeru, tako da otkri da se vidio pištolj koji je bio zadjeven za pojas od pantolona. Vidio sam neku čudnu hrabrost i odlučnost u oćima tog šesdestepetogodišnjeg starca. Poznavao je Neđo mnoge vogošćane, pa poče provjeraviti, ko sam i čiji sam.
"Či si ti", upita on mene?
"Branka i Cvijete Kondić", rekoh, da bi mu olakšao napetost koja se na njemu osječala.
Neđo je kroz trgovinu dobro poznavao moje roditelje i moju rodbinu, pa je bez oklijevanja počeo dalje da me provjerava: "Možda ti mene lažeš", kaže i postavlja dodatno pitanje: "Koga ti još imaš?"
Znajući da on dobro poznaje svu moju rodbinu počeo sam da nabrajam sve njih po redu. Nakon što sam ih nabrojao, osjetih na Neđi olakšanje i opuštanje.
Poće nam prilaziti i upuštati se dalje u razgovor: "Znam ja njih sve sinko moj, ali hoću da sam siguran. Star sam ja da idem bilo gdje iz mog Grahovišta, a krvnicima neću pasti živ u ruke. Ili će me ubiti ili ću sam sebi presuditi, ali živog me neće uhvatiti", u jednom dahu završi starina svoju misao.
Usput nam ispriča kako su početkom maja naoružani do zuba muslimanski vojinici sa Kobilje Glave na prevaru upali u selo, zarobli i odveli sa sobom sve vojno sposobne mladiće iz sela.
"Ne vjerujem ja njima ništa, draga djeco!", završi starac svoju priću i zaputi se putem u pravcu Živkovića.
Gledao sam za tim čovjekom kao da vidim nekog svog najmilijeg. Neđo je polako i bez žurbe išao šumskim putem, a ja nisam skidao pogled, prateći njegov odlazak, sve dok nije izašao iz mog vidika, zamaknuvši iza prvih staba u šumi. Bilo je to moje zadnje viđenje sa čovjkom koji je bio duboko urezan u sječanje na moje sretno i bezbrižno djetinstvo.
Ubrzo nakon toga, 8 juna Grahovište je palo u ruke muslimanskim vojnicima, a Neđo Sikiraš, ne vjerujući u svoju bezbjednost, kako nam je i rekao, sam sebi je presudio!
Da je stari Neđo ispravno postupio presuditi samom sebi govori cinjenica, svi mjestani tog sela koji su ostali u svojim kućama bili su zatvoreni u istoj kuću kao i Neđo, nakon mučenja živi se spaljuju u podrmu kuće Obrena Sikiraša.

Genocid u selu Grahovište

Ubiću Vikića...

 U vrijeme kada je svaki vojnik bio važan za odbranu srpskih teritorija na podrucju oko Vogošce dobili smo vijest da ce u našu jedinicu doci još jedan borac, Slaviša Corovic. Vijest o dolasku novog vojnika saopštio nam je tadašnji zamjenik komandanta Vogošcanskog bataljona, rezervni kapetan Momo Corovic.
Momo nam je rekao da su iz Sarajeva, putem razmijene došli kod njega u stan dva njegova rođaka, Siniša i Salaviša Corovic. Slaviša se aktivno bavi karateom i Momo je zbog toga što je znao da se ja i moji drugovi aktivno baviomo sportom odlucio da ga ubaci u našu jedinicu, a Siniša zbog kriticnog psihološkog stanja i iscrpljenosti u zatvoru nece biti vojno angažovan. Saznanje da se Slaviša aktivno bavio sportom privukla je našu pažnju. Jedva smo cekali kada ce se pojaviti u našoj jedinici.
O Slaviši i Siniši Corovic niko u Vogošci ništa nije znao. Preko Mome smo saznali da je bio zatvoren u privatni zatvor sarajevskog kriminalca, Juke Prazine i da je sa muslimanskom stranom izvršena razmjena, nakon koje su se njih dvojica našli na srpskoj teritoriji. Nakon oporavka od batina zadobijenih u privatnim sarajevskim kazamatima namijenjenim iskljucivo za Srbe, Slaviša je konacno stigao u prostorije naše cete u hotel Biokovo.
Prvi susret sa Slavišom bio je pomalo komican. Bio je visok oko metar devedeset, pa je popeglana vojnicka uniforma neskladno visila je na njegovom mršavom tijelu. Naglancane cizme i potpuno novi šljem, koji se sijao na njegovoj glavi od jakih svjetala u holu hotela ukazivao je da on nema nikakvo ratno iskustvo.
Okupili smo se oko Slaviše i kako to obicno biva kad stigne neko novi i nepoznat, stiže i pregršt pitanja. Međutim, on nije odgovarao na ta pitanja, samo su svjetlucale crne oci, kroz njegove crne cuperke kose koji su virili ispod oboda uljem uglancanog šljema. Lice mu je bilo blijedo Još uvijek su se vidjeli tragovi od krvnih podliva ispod ociju, na obrazima i krvave otekline na usnama.
Uvidjesmo da su posledice od batina ostavile kako fizicki tako i psihološki trag na njega, mi prestadosmo sa zapitkivanjima.
Ubrzo se krenulo na stražu, što je Slaviši vjerovatno i odgovaralo u tom momentu, kako bi prestala znatiželjna ispitivanja. Nakon odrađene stražarske smjene po brdima oko naselja, po povratku u Vogošcu pozvali smo Slavišu da dođe kod mog kuma u stan. Kum je imao stan nedaleko od hotela Biokovo i svako vece kada nismo na straži provodili bismo vrijeme u njegovom stanu.
Tamo bi se sakupljali pretežno naši drugovi iz jedinice. Pogledali bi Dnevnik TV SRNA i TV BiH i nakon toga izveli bi zakljucke, koja je TV kuca taj dan više lagao svoj narod. Nakon Dnevnika bi nastavili naše druženje do kasno u noc, uz poneku casicu rakijice, prepiricavali bi smješne događaje iz života. To je bilo naše svakodnevno uobicajeno "ubijanje" slobodnog vremena.
Slaviša je prihvatio naš poziv i tu vece došao je kod kuma u stan. Pokušaji da Slvišu ukljucimo u razogovor išli su veoma teško. Svi njegovi odgovori na naša pitanja uglavnom su se završavali sa "Da" ili "Ne", a nakon toga nastalo bi cutanje. Svjesni da je zbog doživljenih trauma u sarajevskim kazamatima Slaviša prolazio kroz teške psihološke trenutke, odlucili smo da ne vršimo pritisak na njega i da ga pustimo da polako stice naše povjerenje.
Pošto smo znali da je Slaviša bio sportista, moj kum i ja predložismo da ide sa nama na bodibilding treninge. Bez razmišljanja on prihvati poziv. Osjetismo da ga to malo oraspoloži i mi to iskoristismo da na taj nacin pokušamo da steknemo njegovo povjerenje.
Sutradan smo po dogovoru naišli kraj Slaviše i otišli na trening. Na treningu je bilo isto kao i predhodne noci, Slaviša samo šuti i sluša šta pricamo. Iz dan u dan ponavljala se isto, pa nas je to pocelo nervirati, a onda jedan dan dok smo trenirali Slaviša konačno progovori. Nakon završene jedne od vježbi, Slaviša je spustio teg na stalak, ustade sa klupe na kojoj je ležao, raširi ruke, riknu kao divlja zvijer i podviknu, "Ubicu Vikica".
Mi se zgledasmo međusobno, ne znajuci o cemu se radi! Pomislismo da je Slaviša potpuno pukao i da je poludio! Pocesmo ga zapitkivati zašto je to rekao i on konacno poce da prica!
"Vikic me je pravario, on je za sve kriv", kaže Slaviša!
Cutke smo slušali Slavišu dok prica, a on nastavlja dalje: "Vikic me je nagovorio da dođem u Sarajevo! Bio sam u Beogradu kada sam cuo da je Juka Prazina zarobio moga brata, dok je na trafici kupovao cigare. Zatvorio ga je samo zato što je Srbin! Moj brat Siniša je psihicki boletsan i ja sam morao da nađem nacina kako da ga izbavim iz tog zatvora. Pošto sam se sa Vikicem upoznao kroz "Karate Klub Bosna" za koji sam nekad radio kao treneri i takmicar. Iz tog razloga sam iz Beograda pozvao Vikica na telefon i zamolio da urgira kod Juke da mi pusti brata iz zatvora. Vikic mi je rekao da dođem kod njega i on ce to sve srediti. Ubijeđen da ce tako biti, spakovao sam se i iz Beograda došao kod Vikica u Sarajevo. Primio me je u kancelariju i umjesto da ode samnom do Juke i pomogne mi da riješim problem, Vikic je nazavao Juku na telefon i rekao da mu šalje Slavišu Corovica".
Slaviša malo zastade sa pricom i opet nastavi dalje: "Dao mi je adresu i rekao da odem sam do Juke i da ce sve biti uredu. Kada sam stigao u Jukinu komandu, oni su mi svezali ruke i zatvorili me zajedno sa bratom. Svezanih ruku izvodili su me iz te prostorije i pocinjali neprekidno udarati uz povike, " Karataš, a". Udarali su me dok ne izgubim svijest. Kada bi ponovo došao sebi oni bi postupak ponovili! Trajalo je to batinanje sve do dogovrene razmjene! Nisam imao pojma koliko dugo sam bio bez svijesti, niti koliko danas sam bio zatvoren," završava Slaviša svoju pricu, duboko zamišljen, a pogled mu odlazi negdje u daljinu!
Slušali smo pažljivio i bez rijeci gledali u Slavišu. Stislo mi se u grudima, oci mi se napuniše suzama, a srce hoce da mi pukne, zbog onoga šta je ovaj covjek proživio.
Prekinusmo Slavišine misli sa novim pitanjem: "Otkud to da poznaješ Vikica da bi mu vjerovao da ce ti pomoci?"
Slaviša se brecnu iz razmišljanja i nastavlja svoju nevjerovatnu pricu: "Dok sam bio trener KK Bosna, Vikic je cesto dolazi u klub. Bi sam vicešampion svijeta u karateu, u teškoj kategoriji, održanom u Francuskoj i nezvanicni prvak svijeta na otvorenom turniru najboljih karataša svijeta u Los Anđelosu. Vikicu je tada inponovalo da bude u mom društvu. A onda sam dobio ponudu od beogradskog Partizana, koju nisam mogao odbiti. Zadnju godinu dana živim u Beogradu i Vikic je to znao. Prevario me je i nagovorio da dođem, a vec unapred je znao kako cu završiti, ako dođem u Sarajevo!"
Prekidoh Slavišinu pricu u nevjerici da je on tako mršav bio teška kategorija sa pitanjem, "Koliko si bio težak kad si se borio u teškoj kategoriji"?
"Imao sam preko devedeset kilograma", odgovori on.
"Pa kako si sad tako mršav?", pitam ga.
"Za vrijeme boravka od dvadeste dana u zatvori nisam ništa dobijao za jelo i smorš'o sam oko dvadeset kliograma", kaže Slaviša
Sa cuđenjem gledam u Slavišu, na kojem se vidno primjecuje loše psihicko i fizičko stanje i zamišljam na njemu još dvadest kilograma mišicne mase! Bio je to grdosija od covjeka, mislim u sebi. Pomislih, kako se Sarajevo olako odreklo takvog Asa! Svetski poznati sportista prošao sa teškim batinama i psihickim posledicama, samo zato što je došao kao Srbin u Sarajevo!
Zmišljam, šta bi bilo sa nekim nepoznatim covjeko, ako je on tako završio?
Svestan da u Sarajevu nema više mjesta za Srbe koji ne podržavaju Alijinu politiku, cvrsto odlucujem da ne dozvolim da ikad živ padnem u ruke neprijatelju. Slavišinu pricu smo prepricavali na svim mjestima. Strahovitom brzinom prenosila se od usta do usat po drugim jedinicama.
Slaviša Corovic-Cora preko noci, nakon svjetske slave, postao je poznat i u Vogošci!

Da li ce te bajne sarajlije ikad saznati ko su im bili vođe, a ko su bili zrtve agresivne politike?