Gipso, komandir artiljerije

Medijski lažni ratni izvještaji TV kuca i širenje mržnje politicara iz Sarajeva prema srpskom narodu u BiH bili su kontraproduktivni, pa se mržnja sve cesce pocela primjecivati i kod srpskog stanovništva u Vogošci. Prvi znakovi mržnje prema muslimanskom stanovništvu osjetili su se na artiljeriji. Nakon što je muslimanska artiljerija sa Kobilje Glave pocetkom maja '92 nepotrebno granatirala vogošcansko prigradsko selo Blagovac, u kojem su stradali djeca i  nevino stanovništvo,  pocela je odmazda iz tog sela.

U to vrijeme komandir artiljerijske baterije na Blagovcu bio je Željko Blagovcanin-Gipso. Svi koji su bili u dobrim odnosima sa Gipsom, a imali želju da pucaju iz topova, mogli su da odu na artiljerijska orudža i ispale plotun na grad Sarajevo.
Zbog takvog ponašanja pocele su i prve pobune na artiljeriji. Željko koji je bio valsnik kafe-slasticarne Vitraž, bio je mobilisan na blagovackoj artiljeriji, suprostavio se takvoj Gipsinoj naredbi. Gipso je povukao pištolj i stavio ga Željku u usta, prijeteci mu da ce da ga ubije ako ne bude izvršavao naredbe. Željko ni nakon toga nije izvršio Gipsinu naredbu! Kada se Gipso smirio, spustio je svoj kolt Magnum i stavio ga u korice, a Željko je otišao sa artiljerije i zauvjek napustio teritoriju Vogošce.
Gipso je bio veoma blizak prijatelje sa Borom Radicem. Glavni uzrok za sukob između Bore i Gage, bio je Gipso. Jedne veceri izašli su zajedno u nocni provod, Boro, Gaga, Gipso sa suprugom Verom. Došli su u Papilon, poznatu sarajevsku kafanu iz tog vremena. Kafana se nalazila na Koševskom brdu. Kada se malo više popilo, Gaga je na sebi svojstven nacin poceo provocirati Veru i Gipsu. Veliko prijateljstvo izmađu Gipse i Bore, obavezivalo je Boru da bude Gipsin zaštitnik. Boro nije mogao da sluša Gagine uvredljive provokacije, skoćio je na noge, opalio Gagi nekoliko šamara, nabio ga nogom u guzicu i rekao da napusti objekat. Gaga se bojao Bore, pa mu se iz tog razloga nije smio suprostaviti. Posle poniznih batina na očigled prepune kafane, izašao je bez pogovora i otišao iz tog društva.
Nakon toga, Gaga je ispalnirao kako da se osveti Bori. Jedne septembarske noci '90 godine doveo je u Vogošcu svog šuraka Uglješu Aranitovica-Ugu. Ugo je vec bio poznat i osuđivan zbog olakog potezanja pištolja i ranjavanja nekih ljudi po ulicama Sarajeva. Gaga je te noci vodao Ugu po vogošcanskim kafana kako bi se susreo sa Borom. U međuvremenu ga je napoio alkoholom i drogirao, nakon cega mu je bilo lako da vlada mozgom ludaka, kakav je bio Ugo. Te noci, umjesto Bore, na Gagin plan naletio je Predrag Polovina-Miki, inace Gagin jedini i pravi istinski prijatelj! Vogošcanska raja ostala je u nevjerici, šta je Gaga bio spreman da uradi, kako bi zaštitio svoj idiotluk! Od tog trenutka Borino i Gipsino prijateljstvo postalo je još snažnije. Svi su znali za njihov blizak odnos, pa je Gipso to znalacki koristio po ulicama Sarajeva.
Iako Gipso nije bio agresivan, kakav je bio Gaga, niko iz komande Crnovrške brigade nije se usuđivao da ga sprijeci za neselektivnu upotrebu artiljerijskog orudža. U svemu tome Gipsi je išlo u prilog i to što je vecinu artiljerijskog orudža nabavio sam, zahvaljujuci Bori, koji mu je dozvoljavao da slobodno uzima vozila sa TAS-ovog parkinga. Sve GOLF-ove koje Gipso izvukao iz kruga fabrike davao je politicarima ili visoko rangiranim vojnim licima, a za uzvrat od njih dobijao je razna orudža. Tako je Gipso došao i do VBR-a, zajedno sa granatama za to orudže. Gipso je na osnovu GOLF-ova stvori jake veze, pa je u tom vremenu vodio i pregovore da preko robne razmjene u Vogošcu stigne vojni helikopter za hitne slucajeve.
U  samom pocetki izbijanja sukoba vecina srpskog naroda bilo je opredjeljeno na onu staru Titovu parolu, "tuđe necemo, svoje nedamo"! Iz tog razloga mnogi su smatrali da neselektivno granatiranje muslimnakse teritorije nanosi samo veću mržnju i štetu prema srpskom narodu.
Na poziv za mobilizaciju mnogi koji su u jugoslovenskoj vojsci služili na artiljeriji, odbijali su da se mobilišu na artiljerijska orudža, smatrajuci da artiljerija ne dejstvuje kao odbrana naroda, nego dejstvuje po željama pojedinca. Zbog takvog razmišljanja vogošcana, tadašnji komandant artiljerije, kapetan Zdravko Gracanin bio je prinuđen da pod svoju komandu ukljuci što više rodbinu i prijatelje, kako bi popunio posade na orudžima.
Za razliku od srpske artiljerije, muslimanska strana nije imala dovoljno orudža i granata, pa je selektivno birala svoje ciljeve. Zahvaljujuci tome, svaki put bi iznenadili srpsko stanoivništvo sa svojim granatama. Svaka ispaljena granata pogodila bi biran cilj. Ciljevi su uglavnom bili mjesta gdje se kratalo ili sakupljalo puno stanovništva. Jedan od tih ciljeva bio je i "Hotel Biokovo", u kojem se od pocetka rata nalazila kuhinja i restoran za vojsku, komanda I cete i komanda vogošcanskog bataljona. Veliki broj muslimanskog življa koji je izbjegao iz Vogošce, znao je da se tu sakuplja veliki broj vojnika. Bilo je za ocekivati da ce hotel  biti meta granatiranja, ali se ništa nije poduzimalo da se komanda izmjesti iz tog objekta.
Svako vece spremala se jedinica I cete Vogošcanskog bataljona da iz hotela krene na svoje stražarske zadatke. Jedno junsko vece pocelo je uobicajeno skupljanje vojske ispred ulaza hotela. Iako je svima zborno mjesto bilo blizu, neki su došli sa svojim novim vozilima koje su izvukli iz TAS-ovog parkinga. Parkirali su se duž ulice i izašli na mjesto okupljanja. Vecina boraca vec je bila spremna za polazak na borbeni zadatak.
A onda, kao grom iz vedra neba, ispred hotela pojavi se ogromna ekspozija. Komadi od granate i asfalta poceše da lete na sve strane. Mnogi od njih završiše po zidovima i prozorima hotela. Jaka detonacija lupala je stakla po okolnim objektima.
Bili smo zateceni i iznenađeni prizorom! Malo se pribrasmo i pocesmo se okretati u krug da vidimo šta se dešava. Vozila parkirana duž ulice bila su potpuno uništena, ali zahvaljujuci njima mnogi životi bili su spašeni. Ogroman krater na sred ulice i tragovi eksplozije ukazivali su da je ispaljena granata, velikog kalibra, doletila iz pravca Misoce. Misoca je bilo sela pod muslimanskom kontrolom nedaleko od Ilijaša.
U jednom trenutku primjetih Zorana Jelicic-Peceta kako stavlja ruku na prsa. Poce da vice, ranjen sam, ranjen sam. Pritrcasmo do njega da vidimo ranu, a on je za to vrijeme vec skinuo majicu sa sebe i njom pritisnuo ranu, koja je poecela da krvari.
Pokušali smo da vidimo ranu, ali on ne htjede da nam je pokaže nego protrca pored nas, i rece "I u Domu Zdravlja". Popa, moj kum i ja pođosmo za njim. Prolazeci pored prodavnica koje su se nazile duž ulice Moše Pijade vidjesmo puno razbijenih stakala od izloga, popucalih od jake detonacije. Među razbijenim radnjama primjetismo i prodavnicu obuce Borovo. Bila je to jedina radnja u Vogošci, koju do tada niko nije opljackao, zahvaljujuci borcima iz naše jedinice.

U vrijeme dok se vojska raspoređivala oko naselja da se zaštiti od upada muslimanske vojske, ista ekipa oplaljckala je prodavnice KONZUM i UPI-ev Super-Market kao i mnoge druge radnje po naselju. Vojska je bila ljuta što oni cuvaju stražu dok drugi za to vrijeme pljačkaju tuđu imovinu. Zbog toga je komanda naše cete odlucila svaku vece slati patrole da hodaji ispred radnje, kako bi je zaštitili.
Sve je to polazilo za rukom dok ne pade ova granata. Nakon što su izlozi popucali radnje su za kratko vrijeme bile prepune ljudi iz obližnjih zgrada, grabeci sve što su mogli da ponesu sa sobom. Tako i poslednje radnja u Vogošci ostade bez svojih artikala.
Mi nastavismo da trcimo za Picetom. Pice je bio dugogodišnji fudbaler FK UNIS-a, pa je njegova kondicija doprinjela da, iako ranjen, prije nas stigne u "Dom Zdravlja". Mi dođosmo za njim, a doktor Popovic vec je pregledao ranu i ustanovio da nije opasna po život. Medicinska sestra Sneža previla mu je ranu i mi nakon toga otpratismo Piceta njegovoj kuci.
Po povratku u komandu naišli smo ponovo kraj prodavnice obuće. Radnja je bila potpuno prazna, a kutije od cipela i papiri bili su razbacani svugdje po podu opustošenog prostora.
Vratili smo se nazad u komandu na izvršenje borbenih zadataka.U komandi saznadosmo da je u jedinicu stigao novi borac, Corovic Slaviša-Cora. Njegova stravicna prica o sarajevskim kazamatima kroz koje je prošao tjerala je mnoge borce da im krenu suze na oci!