Borbe za Misocu na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošci. Poginuo je Željko Jovicic iz Krivoglavackog bataljona, a Kuzman Pena i Kecman Velicko bili su teško ranjeni. Velicko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig o spašavanju Pene potpuno zanemario. Svi Vogošcani sa strepnjom su iscekivali vijesti sa VMA, o Peninom zdravstvenom stanju.
Dok su doktori vodili borbu za živote ranjenika, Boro Radic po povratku iz Misoce dao je voljno kompletnoj specijalnoj jedinici, kako bi se oporavili od preživljenog šoka i svega doživljenog tog dana u borbi na Misoci. Pripadnici Borine jedinice su se nakon toga raštrkali po naselju, a neki su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velicka, ranjenog ratnog druga.
Boro je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srecom u borbi na Misoci uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošcu nije krio svoju radost zbog toga, pa je odlucio da uz casicu rakije to i proslavi. Zaputio se u "Cica Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošce i bila jedina kafana u Vogošci u kojoj se u tom periodu točilo alkoholno pice.
Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je vec privih nekoliko casica poprilicno opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na puto Semizovac-Srednje, tacnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veca, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima
Enes Durak je u nekoliko navrata do tada, u tom regionu izvodio diverzantske akcije. Samo dan ranije, tacnije 18-og jula '92, Durak je izveo dizerzantsku akciju u kojoj je poginu Janjic Dragoslav. Dragoslav Janjic i milicioner Motika Petar vracali su se iz svog sela Krivajevici i tom prilikom uletili u zasjedu muslimanske vojske. Dragoslav je poginuo na licu mjesta, Petar je bez zaustavljanja automobila proletio kroz zasjedu i tako se spasio od sigurne pogibije, a Janjicevo mrtvo tijelo uspio da izvuce na bezbjednu teritoriju.
U Vogošci se u tom periodu pricalo da se na teritoriji od Semizovca do Krivajevica ne vode nikakve ratne operacije. Cak se pricalo da se u tom kraju mještani cesto viđaju kraj ceste, uz caskanje, zajednicki cuvaju stoku. Za razliku od Sarajeva, taj region je bio primjer tolerancije nacionalnih teritorija. Srbi, Hrvati i Muslimani, bez straha jedni od drugih, ostali su svako u svom selu i u svojoj kuci . Saznanje da na tom prostoru nema vojski, a ni ratnih operacija, ohrabrivalo je i ostalo stanovništvo, pa se sve cešce taj put koristio kao manje rizican za korištenje i izlazak građana iz Srpskog Sarajeva.
Enes Durak iskoristio je opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji nacin sa svojom vojskom usmrtio bi putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povuka na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na terenu oko rijeke Ljubine, postale su ucestalije.
Hrvatski narod, koji je bio vecinsko stanovništvo na tom prostoru, postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha zbog ucestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuca, odlucilo da napuste svoja imanja. Stanovništvo oko rijeke Ljubine pozvalo je u pomoc komandanta HVO iz Vareša, Ivicu Rajica, koji je u njihovo ime napravio dogovor sa Borom Radicem i srpskim vlastima u Vogošci, da hrvatsko stanovništvo oko rijeke Ljubine može bez problema preci preko srpske teritorije i otici kuda god želi.
U Vogošci je procurila vijest o selidbi hrvatskog stanovništva. Neki stanovnici Vogošce poželjeli su da odu u Ljubinu i pozdrave se sa svojom rodbinom i prijateljima. Međutim, bilo je to veoma opasno i teško izvodljivo. U Semizovcu je bila rampa, na kojoj se upozoravalo o mogucim muslimanskim dejstvima, zbog cega su se mnogi ustrucavali da odu na drugu stranu. Ipak, jake rodbinske veze prisiljavale su pojedine da odu tamo kako bi se pozdravili, pa su iz tog razloga potražili prijatelje koji su bili voljni da se upuste u taj rizik i odvezu ih tamo.
U mom komšiluku živila je Goga Ilic-Sabljak, bila je rodom iz Ljubine. Saznala je za selidbu stanovništa Ljubine, pa me zamolila, ako bi smio da je odvedem do njenih roditelja, koji još uvijek žive u Ljubini. Želila je da se pozdravi sa njima prije nego što odu. Bila je uplakana i kroz suze mi je govorila, "ko zna dali cu ih ikad više vidjeti"! Bio sam u slicnoj situaciji kao i ona, jer su moja supruga i sin bili daleko od mene, pa je to dodatno diralo moje emocije i tjeralo me da ovoj ženi izađem u susret.
Otišao sam kuci, spremio se u vojnicku uniformu i uzeo pušku, jer sam bio sigurniji da cu tako lakše proci rampu u Semizovcu. Prišao sam mome automobilu, koji je bio parkiran na cesti, a Goga je vec bila kod auta, spremna za polazak. Odmah smo krenuli. Stigli smo u Semizovac na punktu. Vidio sam da poznajem sve ljude na punktu, a i oni mene, što mi je pomoglo da bez problema podignu rampu da prođemo dalje.
Stigli smo pred kucu njenih roditelja i ona je sva sretna, bez rijeci potrcala prema ulaznim vratima. Podviknuo sam za njom, "ja cu ostati ovde", a ona je bez okretanja glave mahnula desnom rukom, kao da se pozdravlja sa mnom. Slatko sam se nasmijao, shvativši njenu žurbu i šta je mahanjem htjela da kaže. Ostao sam na cesti kraj automobila i osmatrao okolinu. Bilo je veoma neprijatno stajati kao živa meta i iscekivati pogodak sa okolnih brda. Srecom, Goga se nije dugo zadržala. Nakon nekih desetak minuta, vec smo bili na putu za Vogošcu. Goga je sa velikim uzbuđenjem od srece što je bila sa roditeljima, a i tuge što odlaze, kroz suze pocela da mi prica šta se dešava.
"Stigla sam u zadnji cas", kaže ona. Sutra odlaze za Kiseljak. Neki su vec otišli, ali svi ce otici odavde na sigurnije teritorije, na teritorije pod hrvatskom vojnom kontrolom. Neki odlaze za Vareš, a neki za Kiseljak. Boje se jer muslimanska vojska previše vršlja tim prostorom, a svjesni su da to nece završiti dobro po njih. Ubrzo smo stigli u Vogošcu, a meni je bilo drago što sam pomogao Gogi, da možda poslednji put vidi svoje roditelje.
Sva ta dešavanja oko rijeke Ljubine ljutila su Boru Radica, pogotovo što je velikim dijelo uzrok svemu tome bio njegov do jucerašnji veliki prijatelj, Enes Durak.
Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivicno djelo zbog cega je izgubio službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošcu i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošcanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voca i povrca. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvacen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevaci Vogošce sa tim namirnicama.
Vijest da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo, koje se kretalo tim dijelom puta, strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skocio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.
Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Josa i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlucio se da u Vogošcanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoc. Došao je u komandu bataljona, a u tom trenutku na raspolaganju je imao samo nekoliko pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kavoj se ozbiljnoj situaciji radi, policija je bez oklijevanja počela da se sprema i krene sa Borom u spašavanje unesrecenih žena i djece.
Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V.P. bio je Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velicka, pa je Kljunic umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomocnika za moral, Jugovica, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.
Svaki sekund bio je važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džiđa, Lala, Raze, Mišo, Peša posjedaše u automobile i punom brzinom krenuli u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanicna granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, ali ih to nije sprecilo da nastave dalje sa vožnjom.
Pošto je vozac kombi-busa sa putnicima uspio izvuci iz zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neisplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, oni nastaviše vožnju dalje i uletiše u zasjedu. Boro nije bio sprema za polazak, pa je sa Slavom i Josom otišao da se spremi za akciju. Ubrzo iza toga na rampu stiže i Boro sa svojim saborcima.
Nakon što se rampa podigla Boro je pritisnuo papucicu gaca i uz škripu guma pojurio dalje. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu rijecice Ljubina odjeknuše silni pušcani rafali. Sa zebnjom se iscekivalo šta ce se dalje dešavati. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.
Nedugo za tim, u Vogošcu je stigla šokantna vijest, ubijen Boro Radic!
Dok su doktori vodili borbu za živote ranjenika, Boro Radic po povratku iz Misoce dao je voljno kompletnoj specijalnoj jedinici, kako bi se oporavili od preživljenog šoka i svega doživljenog tog dana u borbi na Misoci. Pripadnici Borine jedinice su se nakon toga raštrkali po naselju, a neki su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velicka, ranjenog ratnog druga.
Boro je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srecom u borbi na Misoci uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošcu nije krio svoju radost zbog toga, pa je odlucio da uz casicu rakije to i proslavi. Zaputio se u "Cica Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošce i bila jedina kafana u Vogošci u kojoj se u tom periodu točilo alkoholno pice.
Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je vec privih nekoliko casica poprilicno opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na puto Semizovac-Srednje, tacnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veca, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima
Enes Durak je u nekoliko navrata do tada, u tom regionu izvodio diverzantske akcije. Samo dan ranije, tacnije 18-og jula '92, Durak je izveo dizerzantsku akciju u kojoj je poginu Janjic Dragoslav. Dragoslav Janjic i milicioner Motika Petar vracali su se iz svog sela Krivajevici i tom prilikom uletili u zasjedu muslimanske vojske. Dragoslav je poginuo na licu mjesta, Petar je bez zaustavljanja automobila proletio kroz zasjedu i tako se spasio od sigurne pogibije, a Janjicevo mrtvo tijelo uspio da izvuce na bezbjednu teritoriju.
U Vogošci se u tom periodu pricalo da se na teritoriji od Semizovca do Krivajevica ne vode nikakve ratne operacije. Cak se pricalo da se u tom kraju mještani cesto viđaju kraj ceste, uz caskanje, zajednicki cuvaju stoku. Za razliku od Sarajeva, taj region je bio primjer tolerancije nacionalnih teritorija. Srbi, Hrvati i Muslimani, bez straha jedni od drugih, ostali su svako u svom selu i u svojoj kuci . Saznanje da na tom prostoru nema vojski, a ni ratnih operacija, ohrabrivalo je i ostalo stanovništvo, pa se sve cešce taj put koristio kao manje rizican za korištenje i izlazak građana iz Srpskog Sarajeva.
Enes Durak iskoristio je opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji nacin sa svojom vojskom usmrtio bi putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povuka na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na terenu oko rijeke Ljubine, postale su ucestalije.
Hrvatski narod, koji je bio vecinsko stanovništvo na tom prostoru, postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha zbog ucestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuca, odlucilo da napuste svoja imanja. Stanovništvo oko rijeke Ljubine pozvalo je u pomoc komandanta HVO iz Vareša, Ivicu Rajica, koji je u njihovo ime napravio dogovor sa Borom Radicem i srpskim vlastima u Vogošci, da hrvatsko stanovništvo oko rijeke Ljubine može bez problema preci preko srpske teritorije i otici kuda god želi.
U Vogošci je procurila vijest o selidbi hrvatskog stanovništva. Neki stanovnici Vogošce poželjeli su da odu u Ljubinu i pozdrave se sa svojom rodbinom i prijateljima. Međutim, bilo je to veoma opasno i teško izvodljivo. U Semizovcu je bila rampa, na kojoj se upozoravalo o mogucim muslimanskim dejstvima, zbog cega su se mnogi ustrucavali da odu na drugu stranu. Ipak, jake rodbinske veze prisiljavale su pojedine da odu tamo kako bi se pozdravili, pa su iz tog razloga potražili prijatelje koji su bili voljni da se upuste u taj rizik i odvezu ih tamo.
U mom komšiluku živila je Goga Ilic-Sabljak, bila je rodom iz Ljubine. Saznala je za selidbu stanovništa Ljubine, pa me zamolila, ako bi smio da je odvedem do njenih roditelja, koji još uvijek žive u Ljubini. Želila je da se pozdravi sa njima prije nego što odu. Bila je uplakana i kroz suze mi je govorila, "ko zna dali cu ih ikad više vidjeti"! Bio sam u slicnoj situaciji kao i ona, jer su moja supruga i sin bili daleko od mene, pa je to dodatno diralo moje emocije i tjeralo me da ovoj ženi izađem u susret.
Otišao sam kuci, spremio se u vojnicku uniformu i uzeo pušku, jer sam bio sigurniji da cu tako lakše proci rampu u Semizovcu. Prišao sam mome automobilu, koji je bio parkiran na cesti, a Goga je vec bila kod auta, spremna za polazak. Odmah smo krenuli. Stigli smo u Semizovac na punktu. Vidio sam da poznajem sve ljude na punktu, a i oni mene, što mi je pomoglo da bez problema podignu rampu da prođemo dalje.
Stigli smo pred kucu njenih roditelja i ona je sva sretna, bez rijeci potrcala prema ulaznim vratima. Podviknuo sam za njom, "ja cu ostati ovde", a ona je bez okretanja glave mahnula desnom rukom, kao da se pozdravlja sa mnom. Slatko sam se nasmijao, shvativši njenu žurbu i šta je mahanjem htjela da kaže. Ostao sam na cesti kraj automobila i osmatrao okolinu. Bilo je veoma neprijatno stajati kao živa meta i iscekivati pogodak sa okolnih brda. Srecom, Goga se nije dugo zadržala. Nakon nekih desetak minuta, vec smo bili na putu za Vogošcu. Goga je sa velikim uzbuđenjem od srece što je bila sa roditeljima, a i tuge što odlaze, kroz suze pocela da mi prica šta se dešava.
"Stigla sam u zadnji cas", kaže ona. Sutra odlaze za Kiseljak. Neki su vec otišli, ali svi ce otici odavde na sigurnije teritorije, na teritorije pod hrvatskom vojnom kontrolom. Neki odlaze za Vareš, a neki za Kiseljak. Boje se jer muslimanska vojska previše vršlja tim prostorom, a svjesni su da to nece završiti dobro po njih. Ubrzo smo stigli u Vogošcu, a meni je bilo drago što sam pomogao Gogi, da možda poslednji put vidi svoje roditelje.
Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivicno djelo zbog cega je izgubio službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošcu i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošcanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voca i povrca. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvacen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevaci Vogošce sa tim namirnicama.
Vijest da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo, koje se kretalo tim dijelom puta, strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skocio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.
Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Josa i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlucio se da u Vogošcanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoc. Došao je u komandu bataljona, a u tom trenutku na raspolaganju je imao samo nekoliko pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kavoj se ozbiljnoj situaciji radi, policija je bez oklijevanja počela da se sprema i krene sa Borom u spašavanje unesrecenih žena i djece.
Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V.P. bio je Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velicka, pa je Kljunic umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomocnika za moral, Jugovica, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.
Svaki sekund bio je važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džiđa, Lala, Raze, Mišo, Peša posjedaše u automobile i punom brzinom krenuli u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanicna granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, ali ih to nije sprecilo da nastave dalje sa vožnjom.
Pošto je vozac kombi-busa sa putnicima uspio izvuci iz zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neisplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, oni nastaviše vožnju dalje i uletiše u zasjedu. Boro nije bio sprema za polazak, pa je sa Slavom i Josom otišao da se spremi za akciju. Ubrzo iza toga na rampu stiže i Boro sa svojim saborcima.
Nakon što se rampa podigla Boro je pritisnuo papucicu gaca i uz škripu guma pojurio dalje. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu rijecice Ljubina odjeknuše silni pušcani rafali. Sa zebnjom se iscekivalo šta ce se dalje dešavati. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.
Nedugo za tim, u Vogošcu je stigla šokantna vijest, ubijen Boro Radic!
