Povratak sa sahrane Bore Radića protekao je u dubokom razmišljanju i tuzi. Činilo se kao da su svu četvoricu iste muke mučile. Feđa, Deba, Kum i ja oborenih glava prema zemlji, polako i ćutke smo se približavali Feđinoj zgradi. Pred samom zgradom, duboko razmišljanje prekide Feđa. Feđa konačno otvori svoju dušu, a ja kao da sam samo to čekao. Nešto mi je u podsvijesti govorilo šta ga je svo ovo vrijeme mučilo, pa sam sa isčekivanjem i priželjkivao da to ispolji.
Feđa stade pred ulazom njegove zgrade i progovori, a mi zastadosmo kao ukopani i pogledasmo u njega. Poče on na tenane da okoliša svoju priču. Vidimo mi čemu to vodi, ali ga ne prekidamo i pažljivo slušamo njegovo izlaganje.
"Vidi jarane", kaže on meni, "sad kad nema više Bore, ja se bojim da ostanem u Vogošći. Vidiš šta se dešava, ima svega i svačega, može ko god hoće doći na vrata da me ubije".
Nije trebalo bilo šta dodatno da objašnjava i sam sam bio svijestan tog stanja. Niko sa sigurnošću nije znao dali ljudi sami odlučuju da napuštaju Vogošću ili ih neko istjeruje ili ih odvodi u pravcu iz kojeg nema povratka.
Već dugo vremena sam priželjkivao od Feđe da izrazi želju o odlasku iz Vogošće. Jednom prilikom sam mu ponudio moju pomoć da izađe, ali je on to odbio. Obečao sam mu tada, kad god on to bude poželio da mi se slobodno javi i ja ću mu izaći u susret . Nisam htjeo na njega da vršim pritisak, jer su vremena bila nenormalna, pa sam se bojao da on ne pomisli da njegov drug hoće da ga otjera iz njegovog stana.
Na Feđi sam u to vrijeme već osječao, da prema meni nema više ono nekadašnje povjerenje i da više nije bio potpuno iskren, kao što je to bilo prije početka ovog haosa. Razumio sam to njegovo nepovjerenje, jer su nam se politički stavovi totalno razmimoilazili.
Iako sam u tom periodu za njega učinio sve što je bilo u mojoj moći, kako bi mu pomogao da se kraj mene osjeća bezbrižnije i da u mene treba da imao potpuno povjerenje, ali to za njega nije bilo dovoljno. Ja nisam mogao danonoćno da budem kraj njega, a kad nisam tu on je praktično bio bez zaštite.
Da ga ne bi držao u neizvjesnosti bez oklijevanja sam mu dao moj pristanak, uz obečanje da ću učiniti sve, da ga izvedem iz Vogošće.
Feđa se promeškolji, kao da mu je neprijatno, a onda me zamoli da pomognem i Debi da izađe zajedno sa njim. Još dok je Feđa izgovarao svoju molbu već sam reagovao i dao svoj pristanak.
Na njima sam odmah primjetio kako odahnuše, kao da sam ih već izveo iz Vogošće. Shvatih da je za njih i ova molba bila jedan veliki teret, zbog koje su se izgledalo je pomalo i pribojavali moje reakcije.
Deba je bio nešto stariji od mene i pripadaje onoj starijoj generaciji Vogošćanskih mangupa. Od mog stasavanja u momka i ulaska u taj krug raje sa Debom sam uvijek imao veoma dobre odnose. Njegova sestra Azrica bila je moja velika dugogodišnja prijateljica. Prijateljstvo se proširilo i na porodično, jer je Azrica bila radna kolegica i prijateljica moje supruge. Sve je to na mene dodatno uticalo i davalo mi motiv da pomognem Debi i da ih izvedem iz Vogošće.
Kako bi ih ohrabrio i u njima razbio nedoumice oko njihovog izlaska, rekoh im da ćemo Kum i ja u jutro doći ispred Feđine zgrade, a da oni tada budu spremni za polazak. Njih dvojica se složiše i sa osmijehom na licu krenuše prema svojim kućama da se pakuju. Kum i ja nastavismo dalje svojim putem, niz ulicu Trifka Đokića.
Baš u to vrijem Srpaka civilna vlast donijela je naredbu na cijeloj teritoriji Srpske Republike BiH da se spriječi i obustavi iseljavanje civilnog stanovništva, jer je muslimanska strana već od samog početka rata to isto uradila na teritoriji pod njihovom kontrolom, kako bi sačuvala multietičnost stanovništva. Ta naredba je bila jasan predznak da nas čeka težak i rizičan zadatak.
Pred Feđom i Debom, nisam želi bilo šta da kažem, kako kod njih ne bi proizveo strah i utisak da ne želimo to da im učinimo. Bilo je jako bitno da njihovo prebacivanje na muslimansku stranu izvedemo što je brže moguće. Radi njihove, a i naše sigurnosti bilo je bitno da što manje ljudi zna da oni žele da izađu iz Vogošće. Nikom, pa ni Kumu nisam smio da kažem, kakve me brige muče i moje razmišljanje, kako će se sve to završiti.
Sa Kumom sam se dogovorio da se u jutro nađemo ispred moje zgrade. Rekao sam mu da obavezno obuče uniformu i ponese pušku sa sobom. Bilo je to nužno zlo, bez kojeg se u to vrijeme ništa nije moglo završiti.
Nakon duge i ne prospavane noći konačno je svanuo i taj 22 juli '92 godene. Ustao sam i sa svojom majkom pio jutarnju kafu. Dok sam čekao Kuma da dođe po mene, majci sam pričao moje planove. Bilo joj je žao što se na ovakav način rastajem sa drugom, ali me je podržala, znajući da tim gestom možda spašavam njegov život.
Ispijanje kafe i ćaskanje sa majkom prekinu Kumov dolazak i sirena njegovog automobila. Bez oklijevanja skoćih sa stolice uzeh svoju pušku i izađoh na ulicu. Pozdravih se sa Kumom i bez puno razgovora sjedosmo u auto i krenusmo prema Feđinoj zgradi. Pri samom dolaski pred zgradu, dok još nismo izašli iz auta, pred nama se ukazaše Feđa i Deba. U rukama su držali po jednu putnu torbu, a Feđa je u drugoj ruci držao neku kesu i pružao je prema meni.
"Šta je to", upitah ga?
"Ovo su Neirine i Amarove najdraže igračke", reče on, pa nastavlja priču. "Ako slučajno ne preživim, molim te, ti ih sačuvaj kod sebe, pa kad se rat završi, dadni ih njima!"
Srce mi se steže, a suze naviru na oći. Uzimam kesu, uz obečanje da ću tako i učiniti i stavljam je kod Kuma u auto.
"A gdje su vam starci", uptah ja?
"Neće da idu", kažu oni.
"Pa ljudi moji, ubiće ih neko, ne ostavljajte ih same!
Deba slijež ramenima, govoreći da njegov otac Mujo neće da ide, a Feđa reće da ni njegova majka Naza neće da izađe iz Vogošće. Sa sjetom se prisjeća majčinih rijeći, "Idi ti sine svojoj dijeci, neka mene ovde, nemam ja kud".
"Nemam izbora, ili da ih uprtimo krkače ili da ih ostavimo! Moram ići, imam dijecu, šta drugo da radim!", sa togumo završava Feđa svoju priču.
Svjestan situacije u kojoj se nalaze, prekidam tu diskusiju i pozivam ih da sjedemo u auto. Krećemo sa vozilom prema izlazu iz Vogošće u pravcu Kobilje Glave, prema srpskom punktu, koji se nalazio kod objekta "Restoran Momo".
Nismo znali šta nas tačno čeka na punktu, pa sam predložio Feđi da ja nosim njegovu torbu dok god ne dođe trenutak da treba proći kroz punkt. Feđa je kod sebe u torbi imao pištolj, od njegovog rahmetli oca Mehe, za koji je znala civilna milicija i punu kutiju metaka kalibra 7,65mm, koje sam mu ja nabavio preko pratilaca iz ličnog obezbjeđenja Radovana Karadžića. Bojao sam se da na punktu ne dođe do pretresa njihovih stvari, pa sam iz tog razloga predložio Feđi da njegovu torbu ja nosim sve do momenta kad bude trebao preći na drugu stranu. Tako sam zamislio da možemo obezbjediti da pištolj i municiju prenese na drugu stranu.
Ubzo smo stigli na punkt, izašli smo iz auta, Kum je uzeo Debinu a ja Feđinu torbu, okačili smo naše puške o rame i uputili se prema rampi na cesti. Na punktu su bila samo dvojica milicajaca. Čim smo im prišli, oni onako nonšalnantno, više mangupski nego službeno, pitaše nas, "Šta vi trebate"?
"Doveli smo jarane da ih prevedemo na drugu stranu", rekoh.
"Ma nema govora", reće jedan od milicajaca.
Svjestan da sa takvim neće biti moguće ljudski razgovarati, brzo spuštam Feđinu torbu na zemlju, skidam automatsku pušku sa ramena, repetiram je i uperujem u milicijce na punktu. Kum učini to isto!
Oni skamenjeni od iznenađenja, pokušavaju da mi objasne da je stigla naredba iz predsjedništva da niko ne može proći na drugu stranu. Znam da će rasprava na tu temu odvući u njihovu korist, te ne dozvoljavam da se povede ikakva rasprava, pa im kažem, "Ma ne intersuje me nikakva naredba, oni danas moraju ovde proći i gotovo, taman kad bi mi svi ovde zbog toga ostali mrtvi"!
Puška je i dalje bila na gotovs, a cijev uperena u njihove grudi. Shvatiše moje ozbiljno upozorenje, pa pospustiše, javi se jedan od milicajaca i reče, "Dobro neka idu, ali vidiš li ti bolan koga ti prevodiš na drugu stranu", uperujući ruku u pravcu Feđe, "On će tamo odma dobiti pušku i pucaće na nas"!
Feđa je bio u majici kratkih rukava i njegove dugogodišnje nabildane mišice jasno su se isticale ispod kratkih rukava. Bilo je ljeto i niko od nas nije razmišljao da bi to moglo nekog da irititra. Nastao je mali tajac i svi smo pogledali u Feđine mišiće.
Ja prekidam tajac i povišenim tonom govorim, "Ako je suđeno tako, da Bog da prvi njegov ispaljeni metak mene pogodio i ubio, ali on će danas preći tamo!"
"Dobro, kako hoćeš", reče milicajaci i pokaza rukom pravac kojim trebaju da izađu iz Vogošće.
Mi ne čekasmo ni jednog časa, kako se ovi ne bi predomislili, dadoh Feđi njegovu torbu, a Kum dade Debi Debinu, izljubismo se uz čvrst zagrljaj i riječi "čuvajte se", i oni krenuše na drugu stranu.
Dugo smo stajali na punktu i čekali da odu što dalje, iz našeg vidokruga. Bi je to zadnji zagrljaj sa moji drugovima.
Igračke koje mi je Feđa dao tokom rata krasile su moju spavaču sobu. Svako jutro sam se budio i uz te dvije amajlije podsječao na naše prijateljstvo. Kada je potpisan prekid rata, morao sam da napustim svoj rodni grad, a dvije igračke koje su krasile moju sobu uspio sam da doturim do svog druga, uz pomoć Aide Handžić-Landžo.
Dostavljane diječijih igrački koje mi je Feđa dao na čuvanje bila je ujedno i moja poruka Feđi, da sam tokom cijelog rata mislio na svog druga i njegovu porodicu!
Na žalost Feđu je "Islamska deklaracija" zaludila, pa on u meni nije prepoznao istinsku prijateljsku ljubav, nego mržnju prema njemu.
"20 godina kasnije", po prvi put nakon rata moj prijatelj mi se javio na FB sa porukom, citiram: "Bili smo kao brača! Kada si me toliko mrzio, što me niste ubili?"
Feđa stade pred ulazom njegove zgrade i progovori, a mi zastadosmo kao ukopani i pogledasmo u njega. Poče on na tenane da okoliša svoju priču. Vidimo mi čemu to vodi, ali ga ne prekidamo i pažljivo slušamo njegovo izlaganje.
"Vidi jarane", kaže on meni, "sad kad nema više Bore, ja se bojim da ostanem u Vogošći. Vidiš šta se dešava, ima svega i svačega, može ko god hoće doći na vrata da me ubije".
 |
Feđa i ja Međuseljac Mirsad-Deba |
Već dugo vremena sam priželjkivao od Feđe da izrazi želju o odlasku iz Vogošće. Jednom prilikom sam mu ponudio moju pomoć da izađe, ali je on to odbio. Obečao sam mu tada, kad god on to bude poželio da mi se slobodno javi i ja ću mu izaći u susret . Nisam htjeo na njega da vršim pritisak, jer su vremena bila nenormalna, pa sam se bojao da on ne pomisli da njegov drug hoće da ga otjera iz njegovog stana.
Na Feđi sam u to vrijeme već osječao, da prema meni nema više ono nekadašnje povjerenje i da više nije bio potpuno iskren, kao što je to bilo prije početka ovog haosa. Razumio sam to njegovo nepovjerenje, jer su nam se politički stavovi totalno razmimoilazili.
Iako sam u tom periodu za njega učinio sve što je bilo u mojoj moći, kako bi mu pomogao da se kraj mene osjeća bezbrižnije i da u mene treba da imao potpuno povjerenje, ali to za njega nije bilo dovoljno. Ja nisam mogao danonoćno da budem kraj njega, a kad nisam tu on je praktično bio bez zaštite.
Da ga ne bi držao u neizvjesnosti bez oklijevanja sam mu dao moj pristanak, uz obečanje da ću učiniti sve, da ga izvedem iz Vogošće.
Feđa se promeškolji, kao da mu je neprijatno, a onda me zamoli da pomognem i Debi da izađe zajedno sa njim. Još dok je Feđa izgovarao svoju molbu već sam reagovao i dao svoj pristanak.
Na njima sam odmah primjetio kako odahnuše, kao da sam ih već izveo iz Vogošće. Shvatih da je za njih i ova molba bila jedan veliki teret, zbog koje su se izgledalo je pomalo i pribojavali moje reakcije.
Deba je bio nešto stariji od mene i pripadaje onoj starijoj generaciji Vogošćanskih mangupa. Od mog stasavanja u momka i ulaska u taj krug raje sa Debom sam uvijek imao veoma dobre odnose. Njegova sestra Azrica bila je moja velika dugogodišnja prijateljica. Prijateljstvo se proširilo i na porodično, jer je Azrica bila radna kolegica i prijateljica moje supruge. Sve je to na mene dodatno uticalo i davalo mi motiv da pomognem Debi i da ih izvedem iz Vogošće.
Kako bi ih ohrabrio i u njima razbio nedoumice oko njihovog izlaska, rekoh im da ćemo Kum i ja u jutro doći ispred Feđine zgrade, a da oni tada budu spremni za polazak. Njih dvojica se složiše i sa osmijehom na licu krenuše prema svojim kućama da se pakuju. Kum i ja nastavismo dalje svojim putem, niz ulicu Trifka Đokića.
Baš u to vrijem Srpaka civilna vlast donijela je naredbu na cijeloj teritoriji Srpske Republike BiH da se spriječi i obustavi iseljavanje civilnog stanovništva, jer je muslimanska strana već od samog početka rata to isto uradila na teritoriji pod njihovom kontrolom, kako bi sačuvala multietičnost stanovništva. Ta naredba je bila jasan predznak da nas čeka težak i rizičan zadatak.
Pred Feđom i Debom, nisam želi bilo šta da kažem, kako kod njih ne bi proizveo strah i utisak da ne želimo to da im učinimo. Bilo je jako bitno da njihovo prebacivanje na muslimansku stranu izvedemo što je brže moguće. Radi njihove, a i naše sigurnosti bilo je bitno da što manje ljudi zna da oni žele da izađu iz Vogošće. Nikom, pa ni Kumu nisam smio da kažem, kakve me brige muče i moje razmišljanje, kako će se sve to završiti.
Sa Kumom sam se dogovorio da se u jutro nađemo ispred moje zgrade. Rekao sam mu da obavezno obuče uniformu i ponese pušku sa sobom. Bilo je to nužno zlo, bez kojeg se u to vrijeme ništa nije moglo završiti.
Nakon duge i ne prospavane noći konačno je svanuo i taj 22 juli '92 godene. Ustao sam i sa svojom majkom pio jutarnju kafu. Dok sam čekao Kuma da dođe po mene, majci sam pričao moje planove. Bilo joj je žao što se na ovakav način rastajem sa drugom, ali me je podržala, znajući da tim gestom možda spašavam njegov život.
Ispijanje kafe i ćaskanje sa majkom prekinu Kumov dolazak i sirena njegovog automobila. Bez oklijevanja skoćih sa stolice uzeh svoju pušku i izađoh na ulicu. Pozdravih se sa Kumom i bez puno razgovora sjedosmo u auto i krenusmo prema Feđinoj zgradi. Pri samom dolaski pred zgradu, dok još nismo izašli iz auta, pred nama se ukazaše Feđa i Deba. U rukama su držali po jednu putnu torbu, a Feđa je u drugoj ruci držao neku kesu i pružao je prema meni.
"Šta je to", upitah ga?
"Ovo su Neirine i Amarove najdraže igračke", reče on, pa nastavlja priču. "Ako slučajno ne preživim, molim te, ti ih sačuvaj kod sebe, pa kad se rat završi, dadni ih njima!"
Srce mi se steže, a suze naviru na oći. Uzimam kesu, uz obečanje da ću tako i učiniti i stavljam je kod Kuma u auto.
"A gdje su vam starci", uptah ja?
"Neće da idu", kažu oni.
"Pa ljudi moji, ubiće ih neko, ne ostavljajte ih same!
Deba slijež ramenima, govoreći da njegov otac Mujo neće da ide, a Feđa reće da ni njegova majka Naza neće da izađe iz Vogošće. Sa sjetom se prisjeća majčinih rijeći, "Idi ti sine svojoj dijeci, neka mene ovde, nemam ja kud".
"Nemam izbora, ili da ih uprtimo krkače ili da ih ostavimo! Moram ići, imam dijecu, šta drugo da radim!", sa togumo završava Feđa svoju priču.
Svjestan situacije u kojoj se nalaze, prekidam tu diskusiju i pozivam ih da sjedemo u auto. Krećemo sa vozilom prema izlazu iz Vogošće u pravcu Kobilje Glave, prema srpskom punktu, koji se nalazio kod objekta "Restoran Momo".
Nismo znali šta nas tačno čeka na punktu, pa sam predložio Feđi da ja nosim njegovu torbu dok god ne dođe trenutak da treba proći kroz punkt. Feđa je kod sebe u torbi imao pištolj, od njegovog rahmetli oca Mehe, za koji je znala civilna milicija i punu kutiju metaka kalibra 7,65mm, koje sam mu ja nabavio preko pratilaca iz ličnog obezbjeđenja Radovana Karadžića. Bojao sam se da na punktu ne dođe do pretresa njihovih stvari, pa sam iz tog razloga predložio Feđi da njegovu torbu ja nosim sve do momenta kad bude trebao preći na drugu stranu. Tako sam zamislio da možemo obezbjediti da pištolj i municiju prenese na drugu stranu.
Ubzo smo stigli na punkt, izašli smo iz auta, Kum je uzeo Debinu a ja Feđinu torbu, okačili smo naše puške o rame i uputili se prema rampi na cesti. Na punktu su bila samo dvojica milicajaca. Čim smo im prišli, oni onako nonšalnantno, više mangupski nego službeno, pitaše nas, "Šta vi trebate"?
"Doveli smo jarane da ih prevedemo na drugu stranu", rekoh.
"Ma nema govora", reće jedan od milicajaca.
Svjestan da sa takvim neće biti moguće ljudski razgovarati, brzo spuštam Feđinu torbu na zemlju, skidam automatsku pušku sa ramena, repetiram je i uperujem u milicijce na punktu. Kum učini to isto!
Oni skamenjeni od iznenađenja, pokušavaju da mi objasne da je stigla naredba iz predsjedništva da niko ne može proći na drugu stranu. Znam da će rasprava na tu temu odvući u njihovu korist, te ne dozvoljavam da se povede ikakva rasprava, pa im kažem, "Ma ne intersuje me nikakva naredba, oni danas moraju ovde proći i gotovo, taman kad bi mi svi ovde zbog toga ostali mrtvi"!
Puška je i dalje bila na gotovs, a cijev uperena u njihove grudi. Shvatiše moje ozbiljno upozorenje, pa pospustiše, javi se jedan od milicajaca i reče, "Dobro neka idu, ali vidiš li ti bolan koga ti prevodiš na drugu stranu", uperujući ruku u pravcu Feđe, "On će tamo odma dobiti pušku i pucaće na nas"!
Feđa je bio u majici kratkih rukava i njegove dugogodišnje nabildane mišice jasno su se isticale ispod kratkih rukava. Bilo je ljeto i niko od nas nije razmišljao da bi to moglo nekog da irititra. Nastao je mali tajac i svi smo pogledali u Feđine mišiće.
Ja prekidam tajac i povišenim tonom govorim, "Ako je suđeno tako, da Bog da prvi njegov ispaljeni metak mene pogodio i ubio, ali on će danas preći tamo!"
"Dobro, kako hoćeš", reče milicajaci i pokaza rukom pravac kojim trebaju da izađu iz Vogošće.
Mi ne čekasmo ni jednog časa, kako se ovi ne bi predomislili, dadoh Feđi njegovu torbu, a Kum dade Debi Debinu, izljubismo se uz čvrst zagrljaj i riječi "čuvajte se", i oni krenuše na drugu stranu.
Dugo smo stajali na punktu i čekali da odu što dalje, iz našeg vidokruga. Bi je to zadnji zagrljaj sa moji drugovima.
Igračke koje mi je Feđa dao tokom rata krasile su moju spavaču sobu. Svako jutro sam se budio i uz te dvije amajlije podsječao na naše prijateljstvo. Kada je potpisan prekid rata, morao sam da napustim svoj rodni grad, a dvije igračke koje su krasile moju sobu uspio sam da doturim do svog druga, uz pomoć Aide Handžić-Landžo.
Dostavljane diječijih igrački koje mi je Feđa dao na čuvanje bila je ujedno i moja poruka Feđi, da sam tokom cijelog rata mislio na svog druga i njegovu porodicu!
Na žalost Feđu je "Islamska deklaracija" zaludila, pa on u meni nije prepoznao istinsku prijateljsku ljubav, nego mržnju prema njemu.
"20 godina kasnije", po prvi put nakon rata moj prijatelj mi se javio na FB sa porukom, citiram: "Bili smo kao brača! Kada si me toliko mrzio, što me niste ubili?"
No comments:
Post a Comment