Od samog početka izbijanja sukoba, drastično se mijenjala nacionalna slika tadašnje Vogošce. Niko nije imao uvid u pravo stanje stanovništva koje trenutno živilo na teritoriji Srpske Opštine Vogošća, a nije se ni znalo, šta se tačno dešava sa njenim građanima. Svemu tome doprinosili su loši stavovi političara, sa obje zaračene strane.
U periodu kada se očekivao dogovor između nacionalnih poltičkih lidera, po naselju su počela privođenja stanovnika Vogošće. Tim privođenjim najviše su kumavale vijesti koje su donosile izbjeglice iz Sarajeva. Pričalo se da Srbi prolaze kroz neviđena mučenja i torture po Sarajevskim kazamatima, koje su držali pojedini muslimanski komandanti jedinica u dijelovima grada u kojem su bili stacionirane njihove jedinice. Priče o mučenjima i ubistvima Srba po dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom uveliko su uticale da su započeli sumnjivi nestanci muslimanskog stanovništva u Vogošći.
Odvođenje građana iz njihovih stanova i nestanci stanovnika Vogošće, postale su sve češća pojava. Za neke odvedene, poput, Šerifa Holujića-Šere, Izana Kusturice-Đanga, Slobodana Perića-Mute, Ese Salkića valsnika videotekek Lejla, Trumbeta Kevelja i njegove majke nikad se nije saznalo gdje su nestali. Za neke od njih, članovi njihovih porodica znali su ko ih je odveo iz njihovih stanova, ali za neke nisu. Njihova tijela nikad nisu pronađena a počinioci nisu bili kažnjeni.
Mnoge je iznenadio nestanak Srbina, Slobodana Perića-Mute, poznatiji kao gluhonijemi autolakirer, koji je do početka rata bio zaposlen u TAS-ovoj lakirnici. Priče da su Boro i Božur odgovorni za njegov nestanak, iznenadile su mnoge Vogošćane
Međutim, u tom periodu da bi Boro pokazao svoju odlučnost u namjeri da će braniti sve građane Vogošće, bio je jedini način da to i dokaže, morao bi nekog da ubije. Slobodan je igrom slučaja, vjerovatno iz neznanja, pokucao na vrata Borinoj punici, Zehrinoj majci, u namjeri da je prestraši i istjera iz njenog stana. To je došlo do Bore, nakon čega je Slobodan priveden i po pričama koje su kružile po Vogošći, samo Boro i Božur su znali gdje je završio Slobodan.
Braća Slobodana Perića, takođe su živila u to vrijeme u Vogošći, bespomoćno su pokušavali da od Bore dobiju informaciju, gdje se nalazi Slobodanovo tijelo, da bi ga sahranili dostojno čovjeku, ali bez uspjeha.
U svemu tome najviše je zabrinjavalo što niko nije znao gdje su nestajali građani Vogošće, kako su završili, niti je bilo ko vodio istragu o nestancima ljudi. Sve je to dodatno prouzrokovalo veliki talas iseljavanja stanovnika Vogošće. Po mom sječanju, samo iz moje zgrade u kratkom vremenskom periodu otišle su mnoge porodice, a među njima najveći broj porodica islamske vjeroispovjesti.
Nakon sahrane Bore Radića naslućivalo se da dolaze još teži dani za stanovnike Vogošće. U ratnim danima u Vogošći nije bilo čovjeka, kao što je bio Boro, koji bi se smio suprostaviti zlikovcima i svojim autoritetom zaštititi stanovnike Vogošće.
To se osjetilo već od prvih dana Borine pogibije. Nakon Borine sahrane, Feđa i Deba nisu bili jedini koji su se osječali nesigurno i zbog toga izašli iz Vogošće. Među prvima izgubili su sigurnost Eso i Đira Uković, pa su sa svojom djecom napustili Srpsku opštinu Vogošća. Pouzdano se znalo i među srpskom populacijom u Vogošći, često se prepričavalo da je jedan dio muslmanske populacije bio protiv nezavisnosti BiH i da su se na tom "Referendumu" izjašnjavali protiov ocjepljenja od Jugoslavije. Porodica Uković je bila jedna od tih porodica koja se protivila raspadu Jugoslavije i samostalonosti BiH, smatrajući to ulaskom u neizbježan građanski rat, pa su iz tog razloga podržali "PLEBISCIT", organizovan od strane Srpskog narod u BiH.
To im ipak nije davalo samopouzdanje i sigurnost da ostanu u Vogošći. Ali ta činjenica im je pomoglo da im Srbi izađu u susret i pomognu da bezbjedno budu prebačeni na muslimansku teritoriju.
Iako je Đira bliža rodica mojoj supruzi, od mene nije tražila nikakvu pomoć. Vjerovatno njen ponos joj nije dozvoljavao da mi se obrati za uslugu, ili je i ona naslučivala da je moj otac ubijen iz razloga što sam pružao zaštitu i pomagao svojim komšijama, pa me nije htjela izlagati tim opasnostima. No bilo kako bilo, Đira je sa porodicom napustila Vogošću.
Ubrzo poslije Ukovića, otišli su još neke moje komšije, Šerif i Remza Ferhatović. Šerif i Remza su bili Amirovi roditelji, a Amir je do početka sukoba bio jedan od naboljih prijatelja Bore Radića. Pogibija Bore, za Amirove roditelje bio je signal da je vrijeme da napuste Vogošću, što se ubrzo i desilo. Za njima je otišao i Meho, moj komšija iz ulaza. Tako je jedna od najvećih zgrada u Vogošći ostala bez ijedne muslimanske porodice. Ali ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, pomoć u prebacivanju ljudi na sigurnije teritorije i spašavanje života, nije izostajalo od pojednih građana Vogošće
Talas napuštanja Vogošće muslimanskog stanovništva nakon sahrane Bore Radića se povečavao. Zbog psihološkog pritiska, Vogošću su morali da napuste Borin bivši punac i punica, njegov šurjak Jasmin i njegova supruga Bera Mutilović sa svojom malo djecom. Pričalo se da su uz pomoć komšija prebačeni u Banja Luku. Tamo su navodno proveli više od godinu dana, a odatle izvan ratom zahvaćene BiH, otišli u pravcu Hrvatske. Od tog talasa bježanja iz Vogošće nije bila izostavljena ni Bisera, majka Borinog prvog sina, Igora Radića.
Još onog istog dana kada je obavljena sahrana Bore Radića, Bisera je doživila napad od Zehre. Zehra je po povratku sa groblja napravila neoprostiv skandal. Članovi porodice, po pravoslavnom običaju, nakon sahrane sakupili su se u kući žalosti. Tu se našla i Igorova mjaka, Bisera, zakonita supruga Bore Radića. Zehra je znala da se Boro i Bisera nikada zvanično nisu razveli pa je vjerovatno iz tog razloga potegla pištolj i uperila ga na Biseru. Igrom slučaja tu se našao svekar Milan, stao je ispred Bisere i tako sprečio još veče zlo koj se u tom trenutku nadvilo nad tom porodicom. Ljut što je Zehra u kući žalosti potegla pištolj, Milan je rekao Zehri da pod hitno napusti njihovu kuću. Zehra je to jedva dočekala. Već sutradan je sa sinom Vedranom i kćerkom Dijanom napustila kuću i sa sobom ponijela veliku količinu Borinog novca.
Zehra je uz podršku i zaštitu Borinih prijatelja, našla siguran smještaj za sebe i svoju djecu, kod svoje majke, u ulici Skendera Kulenovića.
U periodu kada se očekivao dogovor između nacionalnih poltičkih lidera, po naselju su počela privođenja stanovnika Vogošće. Tim privođenjim najviše su kumavale vijesti koje su donosile izbjeglice iz Sarajeva. Pričalo se da Srbi prolaze kroz neviđena mučenja i torture po Sarajevskim kazamatima, koje su držali pojedini muslimanski komandanti jedinica u dijelovima grada u kojem su bili stacionirane njihove jedinice. Priče o mučenjima i ubistvima Srba po dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom uveliko su uticale da su započeli sumnjivi nestanci muslimanskog stanovništva u Vogošći.
Odvođenje građana iz njihovih stanova i nestanci stanovnika Vogošće, postale su sve češća pojava. Za neke odvedene, poput, Šerifa Holujića-Šere, Izana Kusturice-Đanga, Slobodana Perića-Mute, Ese Salkića valsnika videotekek Lejla, Trumbeta Kevelja i njegove majke nikad se nije saznalo gdje su nestali. Za neke od njih, članovi njihovih porodica znali su ko ih je odveo iz njihovih stanova, ali za neke nisu. Njihova tijela nikad nisu pronađena a počinioci nisu bili kažnjeni.
 |
| Boro Radić |
Međutim, u tom periodu da bi Boro pokazao svoju odlučnost u namjeri da će braniti sve građane Vogošće, bio je jedini način da to i dokaže, morao bi nekog da ubije. Slobodan je igrom slučaja, vjerovatno iz neznanja, pokucao na vrata Borinoj punici, Zehrinoj majci, u namjeri da je prestraši i istjera iz njenog stana. To je došlo do Bore, nakon čega je Slobodan priveden i po pričama koje su kružile po Vogošći, samo Boro i Božur su znali gdje je završio Slobodan.
Braća Slobodana Perića, takođe su živila u to vrijeme u Vogošći, bespomoćno su pokušavali da od Bore dobiju informaciju, gdje se nalazi Slobodanovo tijelo, da bi ga sahranili dostojno čovjeku, ali bez uspjeha.
U svemu tome najviše je zabrinjavalo što niko nije znao gdje su nestajali građani Vogošće, kako su završili, niti je bilo ko vodio istragu o nestancima ljudi. Sve je to dodatno prouzrokovalo veliki talas iseljavanja stanovnika Vogošće. Po mom sječanju, samo iz moje zgrade u kratkom vremenskom periodu otišle su mnoge porodice, a među njima najveći broj porodica islamske vjeroispovjesti.
Nakon sahrane Bore Radića naslućivalo se da dolaze još teži dani za stanovnike Vogošće. U ratnim danima u Vogošći nije bilo čovjeka, kao što je bio Boro, koji bi se smio suprostaviti zlikovcima i svojim autoritetom zaštititi stanovnike Vogošće.
To se osjetilo već od prvih dana Borine pogibije. Nakon Borine sahrane, Feđa i Deba nisu bili jedini koji su se osječali nesigurno i zbog toga izašli iz Vogošće. Među prvima izgubili su sigurnost Eso i Đira Uković, pa su sa svojom djecom napustili Srpsku opštinu Vogošća. Pouzdano se znalo i među srpskom populacijom u Vogošći, često se prepričavalo da je jedan dio muslmanske populacije bio protiv nezavisnosti BiH i da su se na tom "Referendumu" izjašnjavali protiov ocjepljenja od Jugoslavije. Porodica Uković je bila jedna od tih porodica koja se protivila raspadu Jugoslavije i samostalonosti BiH, smatrajući to ulaskom u neizbježan građanski rat, pa su iz tog razloga podržali "PLEBISCIT", organizovan od strane Srpskog narod u BiH.
To im ipak nije davalo samopouzdanje i sigurnost da ostanu u Vogošći. Ali ta činjenica im je pomoglo da im Srbi izađu u susret i pomognu da bezbjedno budu prebačeni na muslimansku teritoriju.
Iako je Đira bliža rodica mojoj supruzi, od mene nije tražila nikakvu pomoć. Vjerovatno njen ponos joj nije dozvoljavao da mi se obrati za uslugu, ili je i ona naslučivala da je moj otac ubijen iz razloga što sam pružao zaštitu i pomagao svojim komšijama, pa me nije htjela izlagati tim opasnostima. No bilo kako bilo, Đira je sa porodicom napustila Vogošću.
Ubrzo poslije Ukovića, otišli su još neke moje komšije, Šerif i Remza Ferhatović. Šerif i Remza su bili Amirovi roditelji, a Amir je do početka sukoba bio jedan od naboljih prijatelja Bore Radića. Pogibija Bore, za Amirove roditelje bio je signal da je vrijeme da napuste Vogošću, što se ubrzo i desilo. Za njima je otišao i Meho, moj komšija iz ulaza. Tako je jedna od najvećih zgrada u Vogošći ostala bez ijedne muslimanske porodice. Ali ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, pomoć u prebacivanju ljudi na sigurnije teritorije i spašavanje života, nije izostajalo od pojednih građana Vogošće
Talas napuštanja Vogošće muslimanskog stanovništva nakon sahrane Bore Radića se povečavao. Zbog psihološkog pritiska, Vogošću su morali da napuste Borin bivši punac i punica, njegov šurjak Jasmin i njegova supruga Bera Mutilović sa svojom malo djecom. Pričalo se da su uz pomoć komšija prebačeni u Banja Luku. Tamo su navodno proveli više od godinu dana, a odatle izvan ratom zahvaćene BiH, otišli u pravcu Hrvatske. Od tog talasa bježanja iz Vogošće nije bila izostavljena ni Bisera, majka Borinog prvog sina, Igora Radića.
Još onog istog dana kada je obavljena sahrana Bore Radića, Bisera je doživila napad od Zehre. Zehra je po povratku sa groblja napravila neoprostiv skandal. Članovi porodice, po pravoslavnom običaju, nakon sahrane sakupili su se u kući žalosti. Tu se našla i Igorova mjaka, Bisera, zakonita supruga Bore Radića. Zehra je znala da se Boro i Bisera nikada zvanično nisu razveli pa je vjerovatno iz tog razloga potegla pištolj i uperila ga na Biseru. Igrom slučaja tu se našao svekar Milan, stao je ispred Bisere i tako sprečio još veče zlo koj se u tom trenutku nadvilo nad tom porodicom. Ljut što je Zehra u kući žalosti potegla pištolj, Milan je rekao Zehri da pod hitno napusti njihovu kuću. Zehra je to jedva dočekala. Već sutradan je sa sinom Vedranom i kćerkom Dijanom napustila kuću i sa sobom ponijela veliku količinu Borinog novca.
Zehra je uz podršku i zaštitu Borinih prijatelja, našla siguran smještaj za sebe i svoju djecu, kod svoje majke, u ulici Skendera Kulenovića.
No comments:
Post a Comment