Mobilizacija u Vogošći

Borin juriš na spomenik, doprineo je da se svakodnevno sve više i više primječivao veči broj vojnika po vogošćanskim ulicama. Ja sam takođe odlučio da se mobilišem. Mediji koji su učinili svoju propagandu, okrivljujući SDS terorističkom strankom i time usporili dobrovoljnu mobilizaciju kod srpskog naroda. Kod mene nisu uticali na odluku da se mobilišem. Kroz proces otvaranja bodibilding kluba uvidio sam da SDA stvara državu u kojoj ću biti pritisnut antisrpskom političkom čizmom i zbog toga sam već ranije bio odlučio, "ako dođe do rata, boriću se protiv takve države "!
Počeo sam aktivno da radim na pronalaženju jedinice u kojoj ću se vojno angažovati. Pošto sam uvidio da je među ljude ušlo ratno bjesnilo, da su pojedini sa oružjem u rukama smatrali sebe močnijim od drugih, morao sam pronači način kako de sebe i svoje najmilije zaštitim od takvih likova. Još uvjek nisam odlučio u koju jedinicu da se prijavim ali sam bio siguran, sa takvim tipovima, rame uz rame neću ratovati.
Iako ne mog da kažem da sam kroz život odrastao i družio se sa finim i poštenim ljudima, ali u ratnim uslovima, kućni odgoj preovladavao je u meni i zbog toga sam gledao da se priključim jedinici u kojoj su se nalazili časni i pošteni ljudi. Smatrao sam da u ovom ratu, prije svega treba sačuvati čast i obraz svog naroda, pa je moje traganje za vojnom jedinicom bilo pod strogim kriterijumima. Svaki detalj, od nacionalizma do poštenja, za moju odluku bio je veoma važan,, !
Česte šetnje po naselju u društvu sa Feđom bile su primječene od pojedinih ljudi. Neki od njih koji su to primjetili bili su komandiri novo-formiranih jedinica. Idući mojom uobičajenom maršutom od Omladinske do bodibilding kluba, prolazim pored opštine i samo što sam prešao most na Vogošćanskom potoku, susrečem se sa Točetom i par njegovig drugova, koji su bili u vojnim uhiformama. Za njega sam čuo od raje na ulici da je jedan od komandira novih jedinica.
Kako sam ga dobro poznavao, pozdravih ga, a on umjesto pozdrava kaže, "Šta ti čekaš, što se ne prijavljuješ u vojsku, vidiš da je rat počeo".
Ja se nasmija i ne odogovorih mu ništa, a on nastavlja, "Smij se ti, tebi je važno da šetaš sa Feđom po Vogošći, jebe se tebi za rat".
Nisam mu odgovorio ništa, sa osmijehom na licu nastavio sam svoj put prema teretani, ali mi nije bilo drago za ovu provokaciju, pogotovo što sam znao da je i on sa Feđom bio dugogodišnji prijatelj i komšija i da sam ga upznao, upravo preko Feđe. Iako sam ga smatrao poštenim momkom, njegova provokacije uticala je na moju odluku da se ne angažujem u jedinicu pod njegovom komandom.

Taj isti dan, vračajući se sa treninga, idući prema Omladinskoj ulic, ispred hotela "Biokovo",srečem Brenju, još jednog od komandira srpske vojske. On me primjeti i bez oklijevanja reče, "Šta se čeka komšija". Znao sam na šta misli, ali mu nisam odogovorio, samo sam ga pozdravio, nasmijao se i nastavio dalje svojim putem.
Brenjo mi se nije učinio provokativnim sa svojim komentarom, pa me njegov poziv natjera na razmišljanje. On je bio stariji oko pet godina od mene i kao dobar i primjeran omladinac jedno vrijeme  bio je politički radnik na poziciji presednika omladine Vogošće. Kroz glavu mi prođe misao, kod njega ću se prijaviti u vojsku. Ovaj susret sa njim i njegova nekadašnja funkcija za mene je igrala ključnu ulogu u odabiru jedinice u koju se planiram prijaviti. Vjerovao sam u njegovo poštenje i čast, u koju nisam sumnjao ni jednog trena i to mi pomože da donesem takvu odluku. Pošto sam sa kumom Tešom dogovarao da budemo zajedno u nekoj od jedinica, Brenji nisam ništa rekao, dok sa kumom ne popričam i zajedno odlučimo gdje ćemo se angažovati.
Sutra-dan za vrijeme treninga pričao sam sa Tešom i predložio da se prijavimo u Brenjinu jedinicu. On ga je takođe dobro poznavao i bez razmišljanja složio se da je ta jedinica za nas najprihvatljivija. Znali smo mnoge momke koji su se već angažovali u tu jedinicu, što je za nas igralo veliku ulogu pri odluci sa kim ćemo bti u vrijeme kada su se veoma lako gubili životi.
U to vrijeme sa nama je na treningu bio Zoran Rosić-Gliga, slušajući naš razgovor iskaza želju da i on hoće da se prijavi i sa nama bude u toj jedinici. Gliga je bio mlad momak sa kojim smo u tom periodu stvorio lijepe prijateljske odnose, jer je kao i mi volio da vježba sa tegovima, a pošto nije nigdje radio, zaposlio se u klub i tako dobio priliku besplatnog vježabanja i uz put da zarađuje novac za svoj đeparac. Bio je veoma fin i kulturan momak, pa nam je bilo drago da je htjeo da bude sa nama u nekoj od jedinica.
Nakon završenog treninga uputismo se u hotel "Biokovo" da se prijavimo za odbranu Vogošće. Došli smo u hotel i našli smo se sa Brenjom. On nam ukratko obrazloži stanje u njegovoj jedinici, predstavi nam Tomu Milovića, njegovog zamjenika i reće, "pođite sad sa njim da zadužite vojnu opremu".

Tomu do tada nisam poznavao, ali mi se na prvi susret učini da se radi o veoma finom i poštenom čovjeku. Bio je ranjen i polako se kretao. Od njega saznadosmo pravu istinu o "Borinom jurišu na spomenik". Reče da mu je Boro tada spasio život i otpoče svoju priču, "Išao sam ulicom Moša Pijade u prvcu Omladinske i kad sam došao do spoja tih ulica čujem pucanj i jak bol na tijelu, padoh na zemlju i ne znam šta se dešava, okrečem glavu oko sebe da vidim šta je bilo. Vidim Boru sa puškom u ruci projuri pored mene ispaljujuči rafale prema spomeniku i ne obaziruči se da će ga nešto pogoditi. Za njim trče Cvrle i Božur, a onda ponovo počeše pucnjevi iz pravca spomenika, Boro pada pogođen, dvojica njegovih pratilaca neprekidno ispaljujući rafale stižu do Bore. Od tog trenutka nisam više čuo pucnjavu, sve se smirilo! Zahvaljujući njima ostadoh živ!", u kratkim crtama ispriača Tomo cijeli tok borbe.
Nakon toga nastaje tajac i on onako ranjen okrenu se polako ispred nas i reče, "hajte za mnom". Pođosmo i on nas dovede u hotelski magacin, gdje nas zaduži sa vojnom opremom. Objasni nam da nemaju dovoljno naoružanja i da se oružje prilikom dolaska na dežuru preuzima od stražara kojeg smjenjujemo na stražarskom mjestu. Upozori nas da je rizično u uniformi odlaziti kući, a posebno za one kuji su živjeli u Omladinskoj ulici, pa predloži da u hotelu držimo vojnu opremu. Za mene je to bilo razuman prijedlog, jer sam živio u toj ulici, a po nekom dogovoru taj dio naselja bio je pod muslimanskom kontrolom, što je davalo još veći rizik za mobilisane srpske borce. Nakon što smo zadužili opremu, insistirali smo od Tome da nas trojicu ne razdvaja kad određuje vojničke zadatke. On se složio sa tim i odmah je napravio raspored za naredni dan da budemo zajedno na straži. Opremu smo ostavili u hotelskoj kuhinji u garadrobi gdje su se nekad presvlačili radnici tog restorana. Posle toga otišli smo svako svojoj kući.
Nakon što sam se konačno mobilisao u srpsku vojsku, osjetih neko čudno olakšanje!