Prevodioc

Friday, April 10, 2015

Panika među građanima Vogošće

Nakon što je izveden napad na "PRETIS" od strane "Patriotske lige" i "Vikićevih specijalaca", u kojem su imali mrtvih ali su uspjeli da izvuku veliki dio eksplozivnih srestava, Vogošćom je zavladao strah od novih napada iz Sarajeva. To je izazvalo negativne reakciju među stanovništvom, zbog čega su mnogi hrlili ka izlazu iz Bosne. Svakodnevno se osječalo osipanje stanovništa! Neki su išli za Sarajevo, neki ka Kiseljaku, a neki ka Srbiji i zemljama Evrope, napuštajući srpsku opštinu Vogošća.
Moj šurak Haris bio je dobar drug sa mnogim vogošćanskim mangupima mlade generacije. Od njih je saznao da se pričalo o njemu, baš kao i o Adi, da je član organizacije "Zelene beretke", da je bio na njihovj vojnoj obuci i da će ga zbog toga ubiti. Haris je došao u stan, sav uzbuđen nakon tog saznanja, ukratko nam ispričao šta je čuo o sebi i reće, "Moram što prije bježati iz Vogošće". Moja žena i ja smo podržali njegovo mišljenje i savjetovali ga da je ipak bolje da odmah ode do sestara koje su živjele u Sarajevo. Na brzinu je pokupio nešto neophodnih stvari da ponese sa sobom, pozdravili smo se i preko Uglješića i "samačkih baraka" otišao prema Ugorskom i dalje za Sarajevo. Haris je tad imao jedva devetnaest godina i nije bio ni ukakvoj vojnij organizaciji, ali kada se o njemu počele takve  pričate, bilo je bolje otići, nego čekati u neizvjesnosti, šta će se desiti ako zbog toga dođe neko po njega!


Borina uspješna odbrana "PRETIS"-a, dala je podstrek mlađim generacijama, pa se njegova jedinica nakon toga veoma brzo popunjavala sa finim i poštenim mladim momcima, što je za Vogošću i vogošćane bilo od veoma velikog značaja. Uz tu  jedinicu, stvarale su se i nove, koje su građani organizovali i formirali u različitim kvartovima po naselju. Nakon što se u kratkom roku veliki broj momaka prijavio za odbranu, u monogim se osječalo da su uživali u svemu tome, ne razmišljajući šta rat može da nam donese! Neki su sa oružjem u rukama smatrali sebe superiornijim nad drugim, pa im je to davalo dodatnu hrabrost i samopouzdanje.
Bio je to znak da što prije nađem sklonište za svoju porodicu, dok ovo ludilo u narodu ne prođe!
Moj brat je planirao da svoju porodicu prebaci kod naše rodbine u Suboticu, pa sam i ja došao na ideju da sina pošaljem sa njim i tako ga sklonim iz neminovnog rata, koji je bio neizbježan, zahvaljujući strankama na vlasti!
Rat je već bio počeo po monogim sarajevskim kvartvima i ulicama!
Razgovarao sam sa suprugom i ona je bila neodlučna da pošaljemo sina, bez našeg prisustva! Ubjedio sam je da je bolje da ide jer sa bratovom porodicom ide i moja majka, koja će tamo paziti na njega. Bilo je dugo razmišljanje i nećkanje, ali smo se ipak na kraju složili da je to trenutno najbolje rješenje.
Pred sami početak rata, zahvaljujući Miroslavu-Bradi, koji je radio u TAS-ovoj kablaži, uspjeli smo dobiti novac od uzajamne kase u vrijednosti "YUGO 45". U vrijeme dok još nije bilo ni priče o ratu, Brada je organizovao grupu od dvadest ljudi, koja je svakog mjese udruživala novčana sretstva i jednom iz grupe kupovao ili davao novac u vrijednosti "YUGA". Kako je moja supruga radila u kablaži, ona je bila u toj grupi i kao devetnaesta na spisku dobila novac. Iako je nastala velika kriza oko uplata i podizanja novca u banci, Brada je ipak je prije početka rata, svima po spisku uspio da isplati taj novac! Gotovina mi je u tom trenutku dobro došla, jer se puno novca uložilo u klub, od kojeg zbog političke situacije nismo imali finasijsku korist.
Moj brat sa svojom porodicom već je bio spraman za polazak, ali se pred samo kretanje probušila guma na njegovoj ladi "Samari". U to vrijeme Vogošća je ostala bez vulkanizera jer su, jedan Albanac, koji je radio u Krivoglavcima, a drugi musliman u Semizovcu, već bili napustili tu teritoriju i otišli na "sigurnija" mjesta. Nismo imali izbora, morali smo da idemo kod Daneta, koji je imao radnju u Gornjem Hotonju, a koja se nalazila pod muslimanskom kontrolom, na glavnom putu za Sarajevo. Ne sluteći šta nas može strefiti, ubacili smo probušenu gumu, sjeli u auto i krenuli u pravcu Sarajeva.
Svi su bili spremni za polazak, ali se moralo sačekati da rezervna guma  bude zakrpljena i auto bude spremno za dug put, pun neizvjesnosti zbog seoskih barikada po svim putevima širom Bosne! Kroz Vogošću smo se bezbrižno vozili i na putu nismo sretali, ni vojsku, ni barikade. Nakon što smo izašli iz naselja, prošli pored "Saobračajnog fakulteta", PSC-a i TAS-ove teretne kapije, uputili smo se prema Barici. Na samom ulazu u Baricu nailazimo na prvu barikadu. Na njoj su stajali četvorica naoružanih ljudi sa civilnom odjećom i beretkama na glavi. Stajali su pored improvizovane rampe sa uperenim puškama u pravcu našeg auta. Mi se ne kolebamo i ne oklijevamo, nego produžavamo dalje vožnju i pred samom barikadom moj brat zausatavlja vozilo.
Prilazi nam jedan momak, dok ostali sa pažnjom gledaju u nas!
Moj buraz otvara prozor, a ovaj ga bez ustezanja pitak, "Kuda vi momci?"
"Pošli smo do Daneta da zakrpimo gumu od auta", kaže Lazo njemu.
"Pa što ne zakrpite u Vogošći?", reče on nama.
"Ne radi nijedan vulkanizer!" odgovara mu moj buraz.
"Pa ne radi kad ste ih otjerali, nego dajte vamo vaše lične karte da vidim", kao kroz ljutnju progovara.
Vadimo mi lične, on zagleda u njih, pa u nas, kao da ne može da nas prepozna na slikama. Bez rijeći pruža nam karte nazad i okreće se ovim svojim pored rampe i povika, "Otvaraj".
Ubrzo zatim rampa se podiže i mi nastavismo put. Do Daneta nije bilo više ni jedne barikade pa smo za desetak minuta već bili kod njega. Ušli smo u radnju i zatekli mrzovoljnog Daneta, negodujući što smo mu baš sad došli.
Ukratko smo mu objasnili zašto smo došli i on nam reće, "Nema problema, daj vamo gumu".
Izvadili smo gumu iz auta, unijeli je u radnju i on se lati posla. Bez rijeći počeo je krpiti gumu. Brzo je završi, čini mi se nismo ni cigaretu stigli do kraja ispušiti on povika, "Evo je, gotova".
Uzeli smo gumu, platili i bacili mu nešto na kafu, u znak zahvalnosti za odrađen posao. Poželio nam je sreću, koja nam je već u narednih petnaestak minuta bila prijeko potrebna. Krenuli smo nazad i brzo stigli do barikade, sada sa druge strane. Zaustavljamo se pred njom, a onaj isti momak ponovo nam prilazi.
Ovoga puta  ne traži dokumente, samo se nasmija i reče, "Ala ste vi momnci hrabri, imate petlju, nema šta, svaka vam čast".
Pogleda prema rampi i pokretom ruke pokaza svom kolegi da je podigne.
"Vozi i sretan put", povika za nama, dok smo se bez žurbe udaljavali od njih.
Stigli smo pred zgradu, a tamo su nas svi sa velikim nestrpljenjem isčekivali. Ne čekajući ni tren, odmah su posjedali u auto, kako bi uspjeli proči kroz mnogobrojne barikade po Bosni i prije mraka izaći u Srbiju, na sigurnu teritoriju.
Nakon što smo sina poslali u Vojvodinu, suprugine i moje muke su tek nastale! Nezadovoljna što je dijete pustila bez sebe, zbog nervoze nekoliko noći nije mogla da spava. Krivila je mene što sam je ubijedio da to uradi. A onda kao da je od nekud sve to gledao moj brat, nakon nekoliko dana se ponovo pojavi u Vogošći. Došao je po dokumenta od fakulteta, koja je zaboravio da ponese sa sobom. Ostala su mu bila nedovršena još dva predmeta na fakultet u Novom Sadu i planirao je da iskoristi ovu situaciju i izađe na ispite i konačno dobije diplomu inžinjera protivpožarne zaštite. Iskoristio sam taj njegov dolazak i kada je ponovo krenuo za Suboticu, poslao sam suprugu sa njim, da tamo bude sa našim sinom.
Ostao sam sam!

No comments:

Post a Comment