Podjela Vogošće

U momentu dok je Boro izvodio oružani napad na zgradu opštine i policije, nalazio sam se u stanu u Omladinskoj ulici, koji je bio u vlasništvu moga punca. Stan se nalazio u dugačkoj zgradi koja se pružala uz obalu Vogošćanskog potoka i bio je na petom spratu . U trenutku kada su se čuli rafali, iz znatiželje odakle dolaze zvukovi od pucnjave, izašao sam na balkon sa kojeg je bio predivan pogled na okolna brda. Od "Saobračajnog fakulteta" pa do kuća od Vlača, vidjela se božanstvena panorama okolnih brda. Bio je to prostora na kojem je živjelo isključivo muslimansko stanovništvo.  Ne razmišljajući da bi u trenutcima dok se puca po ulicama, izlazkom na balkon dovodim sebe u životnu opasnost, izašao sam i stao uz ogradu, nageo se naprijed preko ograde, kako bi što bolje vidio šta se dešava. U tim trenucima, stanovnici Uglješića su sa oružjem u rukama izlijetali iz svojih kuća, trčeći prema potoku, koji je u blagom luku krivudao između sela i stambenih zgrada, zauzimajući zaklone, spremajući se za borbu. Tek kada se sve smirilo, svatih da su ljudi iz sela bili dobro organizovani i da  svi znaju, gdje ko treba da ide u slučaju oružanog sukoba.
Tog dana radio sam popodnevnu smjenu i nakon pucnjave po ulicama, morao sam da krenem na posao. Na radno mjesto sam stigao na vrijeme i bio jedan od rijetkih koji je uspio tog dana da dođe u krug fabrike. Zbog nedostatka ljudi, ostao sam samo par sati na poslu kako bi pripremio postrojenje za sledeći radni dani. Dok sam se vraćao kući, još uvjke je bio dan, ali sam, kao i svaki put, morao proći između dvije linije, po kojim su raspoređene seoske straže. Napet kao struna, konačno sam stigao kući!

Saznanje da je Boro sa svojom jedinicom osvojio zgradu opštine Vogošća, tjerala me je da što prije odem tamo i provjerim tu vijest! Sutradan sam ustao i prošetao do opštine da vidim šta s edešava. Srpska trobojka se viorila na opštinskom jarbolu. Bio je to trn u oku za mnoge stanovnike Vogošće. Nekoliko dana nakon njenog postavljanja ljudi su dolazili i zagledali u zastavu kao u neko čudo. U vazduhu se osjećala opasnost i neizvjesnost, šta će se dalje dešavati!
Među rajom se pričalo da su stranke na vlasti, koalicija SDS i SDA dogovorile  oko podjele Vogošće na dva dijela. Granica srpskog dijela sa sjedištem u zgradi opštine Vogošća, protezala se od kuća Vlača, preko "Sportskog centra", do Jovanovića kuća i dalje lijevom stranom puta za Sarajevo, do Gornjeg Hotonja, a muslimanski dio, od Piknjaća kuća i Uglješića, kompletna Omladinska ulica, preko Đindinog brda, desnom stranom puta do Gornjeg Hotonja, sa sjedištem opštine u zgradi "Saobračajnog fakulteta" u Ugorskom.
Podjela na etnički čiste nacionalne opštine, tjerala me na razmišljanje dali je to moguće i realno izvodljivo! Dumajući šta se sve iz toga može izroditi, shvatih da je izuzev samog naselja, koje je bilo više nacionalno, dogovoreni dijelovi teritorija od uvjek su bili preko 99% etnički čista jednonacionalna struktrura stanovništva.  Sjetio sam se priča starijih ljudi da su u vogošćanskim selima od uvjek pazilo da se zemlja ne proda nekome ko je bio druge vjeroispovjesti.
Ovu priču su potvrdila dvojica velikih prijatelja različitih vjera, još u vrijeme komunizma, kada su zbog velikog prijateljstva odlučili da kupe placeve za vikendicu jedan pored drugog. Tragali su oni neko vrijeme i u svakom selu na koje su naišli na prodaju parcela, bilo je da ima zemlje da se kupi za pravoslavca a nije bilo za muslimana ili obrnuto. Posle dužeg vremena, shvatili su da neće uspjeti kupiti zemlju u istom selu, pa su se dogovorili da ne gube više vrijeme, kupili su u dva susjedna, tako je Lola kupio zemlju u srpskom selu, Blagovcu, a njegov prijatelj otišao preko puta u muslimansko selo, Ugorsko.
Nove nevolje koje su uzele maha, ove velike prijatelje su dovele do još veće podjele, ovoga puta jedan na drugog morali su da nišane i pucaju!
Po svoj prilici i mene je čekala slična sudbina!
Zbog mog miješanog braka, vrlo teško sam dolazio do pravih informacija, a medijskim TV kućama se sve manje moglo vjerovati. Živio sam u Omladinskoj, koja je po novim opštinskim granicama pripadala muslimanskom dijelu, pa iz tog razloga još manje sam mogao znati šta se tačno dešava!
Često sam zbog toga izlazio iz kuće da bi šetajući po naselju sretao svoje drugove i poznanike, kako bi došao do nekih pouzdanijih informacija. Nakon radne sedmice od kojih je za mnoge bilo više neradnih, nego radnih dana, stigao je željno isčekivani vikend. Došla je subota, 10 april '92. Osvanu je lijep sunčan, pravi proljetni dan. Odlučio sam da iskoristim lijepo vrijeme, da se prošetam po Vogošći i uz put saznam nešto više  o trenutnoj situaciji u naselju.

Hodajući jednom od najljepših ulica Vogošće, kroz hladovinu ispod širokih i gustih krošnji stabala, poredanih u drvored,  stigoh do "Pošte". Pred samim ulaznim vratima pojavi se ispred mene nepoznat mladić, mogao je imati nekih dvadest pet godina, svijetlo smeđe kose, okruglog lica, sa neobrijanom bradom od nekoliko dana, a na glavi zelena beretka sa zašivenim amblemom ljiljana. Poznavao sam većinu građana Vogošće, a ovog momka do tada nikad ranije  nisam vidio, pa pomislih, ovaj ili je lud ili je ludo hrabar, da sa ovom kapom dođe u ovom trenutku u Vogošću. On uđe kroz ulazna vrata od "Pošte", a ja još uvjek iznenađen, sa nevjericom u ono šta sam vidio, zurio sam u staklena vrata na kojim sam maločas vidio tog momka.

Pribrah se od iznenađenja i nastavih dalje laganim koracima u pravcu opštinske zgrade, koja se nalazila stotinjak metara odatle. Samo što sam krenuo dalje, a ispred mene kroz prolaz između zgrade i prodavnice "Nova Nada" izbi moj dugogodišnji prijatelj Ado. Odmah primjetih na njemu da nešto nije u redu!
"Hej Ado, vozdra", pozdravih uobićajenim pozdravom svog jarana.
"Vozdra jarane", reče on.
Vidim po njemu da je nervozan i zabrinut, pa ga upitah, "Šta ima"?
"Ma, ništa", kaže, ali vidim da se nešto dvoumi da mi kaže.
 Nakon nekoliko trenutaka čutnje, otpoče on, "Jarane, jesi ti ćuo priče o meni da sam u "Zelenim beretkama?"
 "Nisam, od koga ću to ćuti", rekoh mu!
"Vidi jarane, priča se po Vogošći da sam bio mjesec dana na obuci sa "Zelenim beretkama" i da svaku noć sastančimo kod Semira u "Sebastijanu", na brzinu, u kratkim crtama, isprića sve šta je saznao šta se pričalo o njemu!
"Ja to sad prvi put čujem od tebe", iznenađeno mu odgovorih!
"Ne znam ni sam šta da radim, dali da ostanem, ili da bježim iz Vogošće", reče,  kao da naglas razmišlja, a vidim da je to pitanje za moje mišljenje i savjet oko svega toga!
"Pa, jesili li?", pitam ga sa nevjericom!
"Jarane, znaš da nisam od tog posla", zabrinuto odgovori Ado!
Poznavajući ga veoma dobro, osjetih da za njegovu odluku treba istinski prijateljski savjet, pa ne oklijevajući ni trena, rakoh mu, "Bježi jarane, nemoj čekati ni tren!
"U pravu si, idem ja odavde", reče i pruži mi ruku!
Nije bilo sigurno ostati u naselju, pod okolnostima koje su vladale u tom trenutku i Ado odluči da odma krene! 
Uz čvrst stisak ruke, pozdravih se sa prijateljem! Ne okrećući se, on ode i nestade iz mog vidokruga, a ja sam još dugo stajao i gledao u pravcu u kojem je nestao! Od tog dana Adu više nisam sretao na vogošćanskim ulicama, a za mene je ostala velika nepoznanica, dali je moj prijatelj uspio bezbjedno napustiti Vogošću!