Seksualna zlostavljanja dječaka u Vogošći

Nakon što se saznalo da je Kenedi u Vogošci, morao sam pod hitno da nađem nacin kako da ga zaštitim od neželjenih scena. Pomislih da je najbolje da ga izvodim u šetnju po naselju. Racunao sam da ce to doprinjeti njegovoj sigurnosti, kao što se vec pokazalo pozitivnim u slucaju sa Feđem. Bojao sam se da on to nece željeti, jer je vec dvije godine sjedio u stanu, a da to niko od njegovih prijatelja nije znao.
Dok smo Keka, Feđa i ja sjedili sa Kenedijem pred ulazom njegove zgrade u razgovoru saznadosmo zbog cega toliki period nije izlazio na ulicu, među svoje drugove. Slušajuci njegovu pricu shvatili smo da je Kenedi upao u duboku depresiju! Njegov razlog za ne izlazak iz kuce bio je, kada se vratio u Vogošcu nakon odležane zatvorske kazne pokojni Miki mu je rekao da nije prolupao, kako se o njemu pricalo dok je još uvjek bio u zatvoru. Sa nevjericom sam slušao njegovo opravdanje dvogodišnjeg sjedenja među cetri zida!
Kenedi je '88 godine uhvacen u Njemackoj zbog pljacke zlatare. Iako je pljacka odrađena bez vecih problema, prilikom prevoza ukradene velike kolicine robe, Kenedi i njegov partner bili su zaustavljeni sa nekoliko policijskih vozila i uhapšeni. Što bi se u raji reklo, bila je to izdaja! Sumnjalo se da su bili prijavljeni njemackoj policiji od covjeka koji im je bio veza za prodaju robe. Petpostavljalo se da je to bio Šmeka, vogošcanski stari kriminalaca, koji je u Njemackoj podnio zahtjev za azil. U želji da mu zahtjev bude što prije odobren pomagao je policiji da naše kriminalce lakše otkriju i uhvate. Tako je Kenedi umjesto da proda skupocjenu ukradenu robu, upao u policijsku zasjedu. Bio je osuđen na osamnaest mjeseci, ali po Njemackim zakonima za prvu zatvorsku kaznu, na koju je Kenedi bio osuđen, umjesto osamnaest odležao je samo devet mjeseci. Do nas u Vogošcu došla je vijest da je Kenedi u vrijeme izdržavanja kazne psihicki obolio. Što bi se po ulicnom žargonu reklo prolupao. Kada je stigao u Vogošcu u ljeto '89 u razgovoru sa njim, on je izgledao normalno kao i svi mi. Sjecam se tacno mjesta i trenutka kada se Miki obratio Kenediju. Bilo je to u našoj uobicajenoj šetnji ulicom, tacno ispred opštinske zgrade u ulici Moša Pijade. Pokojni Miki je konstatovao da je Kenedi potpuno normalan, on mu se bez uvijanja iskreno obratio i rekao: "Jarane mi smo ovde culi da si ti u zatvoru prolup'o, ali ti izgedaš sasvim normalno". Kenedi na to nije odgovorio ništa, ali od tog dana više nikad nije izašao na ulicu da bi se sa nama druži.
Sve je to ukazivalo da Kenedi i nije bio psihicki dobar, kada je moga sam sebe da kazni dvogodišnjim sjedenjem u kuci. Iz tog razloga morao sam da budem oprezan sa njim, kako ne bi ponovo kod njega izazvao slicnu reakciju. Predložih mu da dođemo do njega u popodnevnim satima, da iskoristimo lijepo ljetno vrijeme i izađemo malo u šetnju po Vogošci. On to prihvati bez ikakvog izmotavanja.
Tako i bi, popodne sam sa Kekom i kumom došao po Feđu i Kenedija. Izašli smo u šetnju po glavnoj i najprometnijoj ulici u Vogošci, ulici Moša Pijade. Dan je bio suncan, pa su mnogi stanovnici Vogošce iskoristili divan ljetni dan da prošetaju po naselju. To mi je odgovaralo, jer je moj cilj i bio da mnogi građani Vogošce vide Kenedija u mom društvu. Kada se dan bližio kraju, otpratio sam Feđu i Kendija do njihovih kuca. Po povratku u centar naselja, na ogradi mosta ispred opštine sjedila je jedna grupica vogošcanske raje. Među njima bio je Tore, koji mi se obrati dok sam prolazio kraj njega.
"Đe si jarane", rece mi.
"Vozdra Tore", rekoh.
"Znaš jarane da bi ubio Kenedija sam da ga ti ne štitiš", kaže Tore.
Ja zastadoh pa ga upita: "A što jarane?"
Kako bolan što, pa i ti znaš šta mi je sve radio", kažeo on.
A onda mi prođe kroz glavu kako ga je Kenedi seksualno zlostavljao, dok je ovaj bio mali djecak.
Tore je kao mali sa samohranom majkom u Vogošcu doselio iz Hotonja. Bio je cesto blizu našeg društva. Koristili smo njegovo prisustvo da nam bude potrcko za naše sitne potrebe. Tore to nije smetalo, jer je volio da bude blizu nas. Međutim, Gaga je osjetio da bi Toreta mogao još više da iskoristiti pa ga je počeo seksualno zadovoljati. Gaga se bez ustezanja hvalio na šta je prisiljavao malog Toreta. Kenedi je to cuo i poceo je i on da ga tjera na bludne radnje. Kada je Tore odrastao sve je to konacno prestalo, ali on je ostao dosta slabašan da bi mogao nešto da uradi njegovim muciteljima za nanešene posledice. Ali u ratu sa oružjem u rukama, kao i mnogi drugi, osjecao se jacim, racunajuci da mu je to idealna prilika da se osveti.
Znajuci da ce se zbog mene Tore ustrucavati da to uradi, rekoh mu: "Ned'o ti Bog!", i ja produžih dalje svojim putem.
Bilo mi je žao Toreta, jer sam bio siguran da je to ostavilo velike traume u njemu, ali mi je smetalo što Gagu i njegovo ime nije pominjao u svojoj osveti. Zapravo Gaga je bio glavni pokretac svega toga što je doživio. Nije to bio jedini slucaj u kojem je Gaga seksualno zlostavljao dječake. Sjecam se još u osnovnoj školi dok smo bili djeca, kad god je imao priliku uhvatio bi jednog mentalno zaostalog dječaka  i seksualno ga zlostavljao.
Iako je u to vrijeme po zakonu bilo zabranjeno istopolni seksualni odnos, Gaga se nije ustrucavao da se pred rajom pohvali na šta je sve prisiljavao tog djecaka. Zbog svog hvalisanja i mene je uvalio u nevolju. Mi tada klinci iz osnovne škole volili smo da se vrtimo oko starijih vogošcanskih mangupa. Gaga se i pred njima hvali kako u školi seksualno zlostavlja jednog djecaka. Njegovu pricu cuo je stariji vogošcanski kriminalac Meka, inace njegov komšija iz ulice. Meka me nije doboro poznavao, pa je nekako došao do zakljucka da sam ja taj djecak o kojem Gaga prica. Meka je bio stariji od nas pet-šest godina i nama klincima je inponovalo da budem u njegovom društvu.
Jedne ljetne veceri '76 godine našao sam se u društvu sa Mekom. Išli smo ulicom u pravcu spomenika "Igmanski marš" On me je zagrlio, a meni je bilo drago, jer sam pomislio da sa mu drag momak. A onda je skrenuo sa ceste i poveo me u mrak ispod spomenika. Legao je na travu i rece da i ja legnem kraj njega. Ja ne sluteci šta su njegove krajnje namjere legoh. On je poceo da svlaci pantolone i rece mi: "Hajde malo!", pokazujuci rukom šta od mene ocekuje.
Shvativši šta je njegov cilj skocih na noge i bez okretanja šprintom poceh da bježim niz livadu prema ulici, pravo svojoj kuci. Meka je dok sam bježao poceo  zamnom da vice: "Stani, stani, stani...", ali ja se nisam obazirao, trcao sam kao lud, koliko su me noge brže mogle da nose. Trcao sam bez zaustavljanja, sve dok nisam stigao kuci. Kada sam ušao u kucu bilo me je sramota da bilo kome od ukucana kažem šta mi se desilo.
Od tog dana Meku sam uvijek vješto izbjegavao, sve dok moja raja nije odrasla i postala opasna za one koji nas pokušavaju maltretirati i ponižavati. Nismo se bojali i ustrucavali da skocimo i prebijemo bilo koga, pa se za nas culo da smo opasni momci, zbog cega su se mnogo jaci ljudi od Meke pred nam sklanjali u stranu.
Meka je često išao na put, kako smo to u raji zvali kada kriminalci odu u inostranstvo da zarade para, pa zbog cestog boravka van naše zemlje nije bio dovoljno upoznat o našim tadašnjim mnogobrojinim tucama po sarajevskim ulicama. Sve do jednog dana kada smo se nas dvojica ponovo susreli. Bilo je to tacno na dan JNA, 22 decembra '79 godine.
U Vogošci se taj dan otvarala tek izgrađena moderna sprotska dvorana. Sa svojom rajom sam na proslavi u baru, u sklopu dvorane popio poprilican broj piva. Nakon toga otišli smo u vogošcanski "Disko-klub", gdje smo nastavili da pijemo.
U disku se sakupila veliki broj vogošcanskih kriminalaca. Bila je to scena kao iz poznatog bosansko-hercegovackog filma "Praznik u Sarajevu". Poznata elita kriminalaca Vogošce, a pred njima se skoro prolamio sto od punih i praznih flaša piva. Utrkivali su se da pokažu jedan drugom, koje više donio para sa puta! Među njima bio je i Meka. Kada su nam se susreli pogedi ignorisao sam ga, praveci se da ga ne vidim. Ali on, cim me je vidio diže ruku u vis da i ja njega vidim i obrati mi se, "Hej ti, dođi vamo" i rukom mi pokaza da mu priđem i sjedem kraj njega. Kroz glavu mi prođe ona scena kako svlaci pantolone i ja mu bez okilijevanja drsko odbrusih, "Odjebi", odmahnem rukom i odmaknem se od njihovog stola. On se zbog toga nađe uvrijeđen i ponižen, ustade iz kifle i pođe prema meni. Kifle smo zvali secije, oko stola na kojim se sjedilo, a licile su na pekarske kifle. Ustade i krenu prema meni, a u ruci je nosio pivsku flašu. Priđe do mene, udari me flašom po glavi, okrenu se i bez rijeci ode nazad za svoj sto. Pored mene su bili moji drugovi pokojni Miki i Keka. Cim su vidili šta se desilo stadoše pred mene i poceše da me smiruju: "Nemoj sad, ima ih puno!" Shvatio sam njihovu poruku i mirno sam, bez histerisanja prihvatio njihov prijedlog!
Za stolom sa Mekom sjedili su braca Miko i Kokan, Njih dvojicu smo svi iz moje raje veoma cijenili i poštovali. Miko je bio poznat kao opasan momak, ali to nikada nije koristio prema slabijim od sebe, a nas, nove klince mangupe posebno je volio.
Kokan je bio madžionicar među rukometašima. Zbog svojih kvaliteta i madžionicarskih trikova koje je izvodio za vrijeme utakmice na terenu, zahvaljuci njemu rukomet u Vogošci postao je veoma popularan sport. On je zbog svojih kvaliteta bio primjecen van granica naše zemlje, pa je dobio ponude iz Francuske i tamo je uspješno nastavio rukomentnu karijeru. Prisustvo njih dvojice me je najviše sprecavalo da Meki uzvratim udarac, odmah tu za stolom disko-kluba.
Boro Radic te godine vratio se iz Francuske i u disko-klubu se zaposlio kao izbacivac. Tog trenutka nije bio prisutan, pa se ovaj incident završilo bez njegovog znanja. Kada se Boro vratio, otišao sam do njegai rekao mu šta se desilo. Tražio sam njegovo odobrenje da prebijem Meku. On mi je rekao da se ne slaže da to uradim unutar kluba. Predložio mi je da to uradim izvan prostorija disko-kluba, kad bude fajront. a kad ga prebijem da slobodno uđem unutra i on ce me zaštititi, u slucaju da to bude trebalo. Prijedlog mi se svidio, a posebno mi je bilo važno da imam njegovu podršku. Tu noc sam bio poprilicno pijan pa sam ranije otišao kuci. Sutra-dan sam sakupio dovoljno moje raje za obracun sa Mekom. Miki, Keka, Gaga, Feđa i ja stali smo ispred  ulaznih vrata disko-kluba i tu cekali Mekin dolazak. U jednom trenutku on se pojavi. Išao je prema nama, samouvjereno, baš kao da mu se ništa nece desiti. Imao je na sebi svijetle samotne pantolone i neobicne krzneme zimske cizme. Kada je prišao ulaznim vratima, rekoh mu "E hajde sad", skocio sam na njega i poceo da ga udaram. U tom trenutku sva moja raja skocila su na njega. Svi smo ga udarali, a on se valjao po blatu, koje je bilo raskvašeno od sniježmih padavina. To je bilo naše pravilo, nema fer tuce protiv takvih tipova!
Kada smo prestali da ga tucemo, on je ustao. Svijetle pantolone na njemu bile skoro crne od crne zemlje koja je bila podloga ispred ulaza u disko-klub. Nakon što se sve smirilo među prvima od njegove raje pojavio se Kokan. Kokan kad je vidio Meku onako prljavog, upita šta je bilo i ovaj mu rece da smo svi skocili na njega i da smo ga pretukli. Kokan je bio ljut što smo ga svi tukli, zbog cega je nastala žestoka rasprava, a mi na Mikijev zahtjev i iz poštovanja prema njegovom bratu Miki, kojeg je pokojni Miki iskreno volio i poštovao, nismo skocili i na Kokana.
Sve se završilo bez novih obracuna i prijetnji. Ubrzo posle toga dobio sam poziv iz JNA i otišao u vojsku. Po odsluženju vojnog roka moja i Mekina zajednicka raja nas je spojila, nakon cega smo cestu bili u istom društvu. To je, evo sve do ovog trenutka ostala moja tajna o kojoj sam se stidio bilo kome da pircam. Niko od ucesnika u tuci, osim mene i Meke, nije znao pravi razlog našeg sukoba! Ni jedan od nas nije potezao pitanje iz prošlost, a sjecanje na taj slucaj i dan danas su mi u mislima. Osim traume kroz koju sam prošao, ostala mi je velika žal što sa mojim rukometnim idolom, Kokanom, nikad više nisam ostvario prijateljski kontakt!
Trauma kroz koju sam prošao u meni je stvorila veliku odbojnost prema ljudima koji zlostavljaju djecu. Iako moj slucaj nije bio ni blizu u odnosu na Torontov, suosjecao sam njegovu bola, ali ipak morao sam da ga sprijecim da pocini zlocin iz osvete i ubije mog druga.
Bludne radnje sa istim polom u to vrijeme bile su zakonom zabranjen ali oni koji su sebe smatrali "mangupima" zbog seksuanog zlostavljanja djece, nisu se ustrucavali da pocine tako nešto i nanesu traume i trajne posledice svojim žrtvama.
Vrhunac seksualnog zlostavljanja djece bio je slucaj kada je Medenica u toku rata silovao maloljetnog djecaka. Kada mu je njegov drug Pike rekao da je djecak musliman, on je to iskoristio i uz prijetnju pištoljem brutalno ga silovao. Kod našeg naroda u to vrijeme bilo je bolje da mu dijete pogine, nego da se sazna da je "ne daj Bože, gej", pa je Medenica iskoristio nastalu situaciju i bez straha da ce biti osuđen za svoje djelo, zadovoljio svoja seksualna osjecanja.
Civilna milicija u to vrijeme nije imala hrabrosti da rješava kriminalne probleme ni kada su bili slucajevi povređenih osoba srpske nacionalnosti. Sve je to ponukalo zlocince da mogu raditi šta god žele, a da ne budu kažnjeni za pocinjeni zlocin. Na sonovu toga, silovani djecak i da je htjeo, nije imao kome da se obrati. Tako ovaj djecak ostade da pati u nanešenom bolu od fizickih i psihickih povreda, a Medenica postade još jedan neosuđeni ratni sileđija.
Pretpostavljam da su na svim zaracenim stranama ovakvi zlocinci, poput Medenice, ostali nekažnjeni! Zbog lošeg  rad civilne milicije, srpski narod u Vogošci je globalizovan sa ovakvim zlikovcima!

U rezidenciji kod predsjednika države

Bližio se kraj juna '92. Konacno sam se i ja odlucio da uzmem GOLF-a iz fabrickog kruga. Zahvaljuci Bori Radicu to se i obistinilo. Imao sam auto ali nedostatak goriva postao je novi problem da bih mogao da ga koristim. Saznao sam da u Koricevoj kuci postoji velika kolicina nafte, koju je on  u zimskom periodu koristio za centralno grijanje svoje kuce.. Pricalo se da to gorivo koristi za svoja vozila Boro i pripadnici njegove jedinice. Sa kumom sam se dogovorio da i mi odemo u Koricevu kucu i iz cisterne uzmemo gorivo za naše auto.
Koric je u prije-ratnom periodu bio poznat u cijlom Sarajevu po proizvodnji i instaliranju satelitskih antena. Došli smo u njegovu kucu, koja se nalazila u ulici Skendera Kulenovica. Bila otkljucana i potpuno prazna. Neko je temeljno odradio posao u njoj! Odmah smo otišli u podrum, i pronašli gdje se nalazila cisterna. Vidjeli smo da u cisterni još uvijek ima goriva i zadovoljni tim saznanjem odmah smo poceli sa pretakanjem goriva. Dok smo prebacivali naftu iz cisterne u kante, koje smo donijeli sa sobom, u kucu je došao moj rođak Cube. Kada nas je vidio da uzimamo gorivo poce se buniti i govori da je to Borino gorivo i ako ga ne vratimo nazad da ce nas prijaviti Bori. Cube je u to vrijeme bio Borin licni vozac. Pošto je bio poznat kao velika ulizica prema ljudima kod kojih je imao interes, bio sam siguran da ce on to prijaviti Bori, zbog cega bi mogli imati ozbiljnih problema. Nisam se na to puno obazirao, pa sam iz tog razloga zagalamio na Cubeta. Rekoh mu da odjebe i da može da prijavi kome god hoce ali da gorivo necemo vratiti. Nakon što smo napunili kante sa gorivom, ubacili smo ih u gepek od auta i napustili Koricevu kucu.
Kada je izgledalo da je naša posjeta Koriceve kuce prošla bez posledica, do mene dođe moj veliki i dugogodišnji prijatelj Keka. Naše druženje pocelo je još u osnovnoj školi, Bio mi je drag covjek. Kada sam poceo da stavljam tetovaže po tijelu njegovo ime je bilo jedno od prvih napisano na mojoj ruci. Keka je bio pripadnik Borine jedinice. Rece mi da je Cube prijavio Bori naš ulazak i uzimanje goriva iz Koriceve kuce i poce da mi prica detalje sa sastanka na kojem je i on prisustvovao. Cube je na satstanku, prijavio Bori krađu goriva. Boro je na to samo nezainteresovano odmahnuo rukom, kao da ga to ne interesuje i nastavio dalje vođenje sastanka, tako da se oko toga nece praviti nikakva frka, na kraju rece Keka.
Sve je izgledalo da ce taj slucaj biti mirno završen, ali Boro je smislio bolji nacin kako da naplati GOLF-a kojeg mi je dao na "poklon" i uzimanje goriva iz Koriceve kuce. Naravno, za taj dio posla nije želio da se licno obrati meni, nego je poslao Kizu, takođe pripadnika njegove jedinice. Kiza je došao pred hotel "Biokovo" u kojem je bila komanda našeg bataljona. Bio je veoma temperamentan momak i veliki šalđija, zbog cega su ga sva raja u Vogošci volila slušati kad prica. Znao je kako da nenapadno priđe ljudima i uklopi se u njihovu pricu. Pri samom dolasku pred komandu vidio je mene i mog kuma kako stojimo na stepenicama ispred glavnog ulaza u hotel i odmah nam priđe. Poce da se raspituje za našeg komandanta, navodno iz nekog razloga ga je trebao posjetiti, jer ga je na taj zadatak poslao Boro. Nije ni sacekao naš odgovor i vec prelazi na temu zbog koje je zapravo i došao: Hej, zbog vas dvojice me posl'o Boro ovamo. Hoce da pređete kod njega u jedinicu.

Boro Radic je još daleke 1979 godine, kada se konacno vratio iz Francuske, gdje je, kako se pricalo radio mutne poslove za DB Jugoslavije, postao covjek od autoriteta u cijelom Sarajevu. Bojali su ga se svi, od kriminalaca pa do ljudi na vlasti. Tada sam imao tek nekih osamnaest godina, mangup u usponu, pa mi je druženje sa Borom veoma inponovalo. Bila mi je cast da budem tu, dio njegovog društva. On je bio naš idol, naš Arkan! On je to znalacki iskoristio i sve sukobe po gradu koje je trebao i morao da riješi tucom, moja raja su bila njegova desna ruka. Bili smo ludaci koji su mu trebali da zaštiti svoj autoritet. Ali sad sam bio, što bi naš narod rekao, zreo covjek. Nisam mogao da dozvolim sebi da se prikljucim jedinici u kojoj je bilo puno vogošcanskih kriminalaca. Iako je u jedinici bio poprilican broj casnih i poštenih momaka, Gagino prisustvo u toj jedinici mi je posebno smetalo. Bez cekanja šta ce moj kum na to reci, presjekao sam pricu na tu temu. Kizi sam rekao da mi ne pada na pamet da sa Gagom rame uz rame ratujem, jer bih ga najradije ubio kao psa. Gagu sam smatrao glavnim krivcem, što je Uglješa Aranitovic-Ugo godinu i po prije  pocetka rata ubio mog velikog prijatelja Predraga Polovinu-Mikija.
Kiza je bio iznenađen i zatecen mojim oštrim i prijetecim odgovorom. U to vrijeme Bori dati negativan odgovor, bilo je ravno samoubistvu i to je Kiza dobro znao. Iako je u svakoj situaciji bio spreman kako da reaguje, u ovom slucaju bio je zbunjen i nije znao šta da radi, pa me upita: "Jarane, pa šta da kažem Bori?"
Bez ustezanja mu rekoh: "Reci mu da sam rek'o, ja sa Gagom, rame uz rame necu da ratujem!"
Kiza slegnu ramenima i rece: "Dobro jarane, recu mu ako ti tako kažeš!" Okrenu se i ode, zaboravljajuci da je trebao da se nađe sa našim komandantom bataljona, Kljunicem.
Nakon što sam odbio poziv u Borinu jedinicu, u mene se uvukla nervoza i napetost u iscekivanju šta ce se desiti nakon toga. Ipak to me nije sprijecilo da i dalje u slobodno vrijeme, nakon odrađene dežure u šumi, sa svojim prijateljima šetam po vogošcanskim ulicama. U svim tim šetnjama neizostavan je bio i moj drug Feđa.  Iako sam osjecao da prema meni nema više ono povjerenje koje je imao do izbijanja rata u BiH. bio sam spreman  za njega i poginuti, ako ne daj Bože to bude trebalo. Ocerupanog Feđinog Yugo 45 u Uglješicima i saznanje da nije imao povjerenja da mi ga da na cuvanje dok ovo ludilo ne prođe i da me je slagao da je njegova supruga otišla sa tim automobilom u Hrvatsku, u meni nije poremetilo prijateljski odnos prema njemu. Upozorio sam ga da se civilna milicija raspitivala oko pištolja 7,65 mm, koji je ostao iza njegovog rahmetli oca i da sam im rekao da je taj pištolj sada kod mene.
Uz put sam milicioneru pokazao moj pištolj, koji je visio u koricama na kaišu mojih pantolona. Tapšuci se po pištolju rekao sam mu: "Evo ga, sad je kod mene!"
Milicioner mi na to rekce: "Ma dobro, htjeo sam samo da znaš da mi znamo za taj pištolj ali mu ga nismo oduzeli zbog tebe".
Taj razgovor sa milicionerom mi je bio od velike važnosti, jer sam osjecao da me u miliciji uvažavaju i respektuju.
Kada sam Feđi ispricao o susretu sa milicionerom ,on mi na to rece: "Imam samo dva metka, koje cuvam za nedaj Bože, jedan za onog koji mi dođe na vrata, a drugi za sebe. Obecah mu da cu mu nabaviti dovoljno metaka sa kojom ce moci, ako zatreba voditi i rat protiv napasnika.
Moj prijatelj Dule Karadžic obecao mi je nabaviti municiju za moj pištolj pa sam planirao da jedan dio metaka dam i Feđi da mu se nađe pri ruci. Dule Karadžic, kako smo ga zvali u toku rata, bio je na Palama u obezbjeđenju predsjednika Srpske Republike BiH. Dule je od prije rata bio pratilac politickih licnosti i u licnom obezbjeđenje predsjednika SDS-a Radovana Karadžica. Pocetkom izbijanja rata više nije mogao da putuje na posao, pa je od izbijanja sukoba neprekidno bio u našoj jedinici. Nakon što je dobio poziv da se vrati na svoju predratnu dužnost, obecao mi je prilikom odlaska na Pale obezbjediti metke za moj pištolj.

Kada sam konacno došao do auta i goriva, sa koji mogu da odem na Pale, odlucio sam da sa kumom posjetim Duleta, na radnom mjestu u predsjednikovoj rezidenciji na Palama. Iako sam imao svoj auto, ali "PEGLICA" i nedostatak benzina nisu davali veliku mogucnost da se kroz vukojebine stigne do civilizacije. Jedno jutro smo se kum i ja spakovali i sa GOLF-om bezbijedno stigosmo do Pala. Dule nas je lijepo docekao i upoznao sa svojim radnim kolegama. Rece im bez ustezanja da nam treba municije 7,65 mm za pištolj i ko može da na je da. Svaki od njih potvrdi da imaju dovoljno metaka, koje koriste za svoje "Škorpione", automatske pištolje, koji koriste taj kalibar municije. Oni odoše do svojih prostorija i za tili cas se opet stvoriše pred nama sa nekoliko kutija metaka u rukama. Dule nas je ocito dobro nahvalio svojim prijateljima, pa sam imao osjecaj kao da im je velika cast da mogu da nam daju tu municiju. Bio je lijep osjecaj i velika cast biti u palati predsjednika države za koju se borimo, a u njoj sjediti sa ljudima koji su prema nama pokazali veliko poštovanje.
Dan se bližio kraju i mi smo morali da krenemo nazad za Vogošcu. Pozdravili smo se sa svim prisutnim i krenuli kuci.
Kada smo stigli u Vogošcu, sutradan sam otišao do Feđe i donio jednu punu kutiju od 75 komada metaka, baš onako kako sam mu i obecao.
"Evo ti jarane,  donio sam ti kutiju od našeg predsednika licno", rekoh mu.
Osjetio sam na njemu da mu je bilo drago što  sam donio metke, jer taj kalibar municije bilo je teško nabaviti i u mirnodobskim uslovima a kamoli sad u ratnim. Rekao sam mu kao kroz šalu da nikom ne prica, jer mi može doci glave to što naoružavam muslimane po Vogošci.
"Necu ne brini", rece on i strpa kutiju metaka u đep.
Znao sam da nece nikome pricati, jer bi to i njega došlo glave kao i mene.
No bilo kako bilo, osjecao sam se ponosnim što sam mogao koliko toliko dati sigurnost mom dragom prijatelju. Od Feđe sam bezbrižno pošao kuci niz ulicu Trifka Đokica. Na samom spoju te ulice i ulice Radovana Šucura, ponovo srecem Keku. Na njemu osjetih neko uzbuđenje i pomislih da je opet nešto saznao u vezi mene, u Borinoj jedinici.
On me upita: "Znašli šta ima novo?"
"Ne znam! Šta?", sa nestrpljenjem iscekujuci njegov odgovor!
"Kenedi je u Vogošci", rece on.
Ma otkud sad Kenedi, zar nije u Njemackoj?, upitah ga.
Nije jarane i nije ni bio. to je bila laž! On je cijelo vrijeme bio kod kuce", rece Keka!
Kenedi je muslimanske vjeroispovjesti, a takođe je bio naš jaran iz djetinstva sa kojim smo se puno družili. Pokušao je da okuša srecu u kriminalu po zapadnim zemljama i tamo zaglavio zatvora. Nakon odslužene pola kazne u dužini od 9 mjeseci otpušten je ranije iz zatvora, protjeran iz Njemacke i tako se vratio u Vogošcu. Ubrzo poslije toga gubi mu se svaki trag, a njegove sestre Suada i Mirsada su nam rekle da je sa svojim rođacima Pekar, poznatim kriminalcima sa Baršcaršije opet otišao u Njemacku. Nije bilo razloga da u to ne vjerujemo i živili smo skoro 2 godine u ubjeđenju da je Kenedi u Njemackoj.
Keka mi predloži da skinemo uniforme i u civilnom odijelu odemo do Feđe, a sa njim odemo kod Kenedija, tako da ne pravimo sumnjivu situaciju, kako se ne bi prepao novonastale situacije i našeg dolaska! Složih se sa njim i dogovorismo se da se u civilnoj odjeci nađemo kod pijace, odakle cemo otici po Feđu! Ubrzo smo se ponovo sastali. Otišli smo do Feđe i Keka mu isprica šta je saznao u vezi Kenedija. Feđa sa nevjericom prihvati naš poziv i mi krenusmo prema Kendijevom stanu. Kenedi je stanovao u blizini Feđine zgrade, ali u ulici Spasoja Jovandica, u zadnjoj zgradi te ulice u pravcu Radica Potoka.
Došli smo na vrata, Feđa pokuca, jer nije bilo struje, pa zvono nije radilo. Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Suada, Kenedijeva sestra.  Kada je vidjela Feđu laknu joj! Mi je zamolismo da nam zovne Kenedija, jer se saznalo da je on tu. Ona ode u stan i za kratko vrijeme na vratima se pojavi Kenedi. Mi se izljubismo tri puta, jer je to tada bilo sasvim normalno da se toliko puta ljubimo prilikom susreta, nakon dužeg vremena, ako nismo bili zajedno. Sjeli smo na stepenice ispred ulaza u njegovu zgradu i stalno sam ga doticao rukom, ne vjerujuci da on sjedi pored mene! Bilo mi je drago da ga vidim, ali isto tako teško što je u ovim teškim trenutcima ipak bio u Vogošci!